Napata troškova advokata - Odluka Ustavnog suda BiH broj: AP-2344/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2344/18, rješavajući apelaciju Adnana Đulabića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja

na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija A. Đ.
Utvrđuje sa povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 068532 18 Rsži od 27. februara 2018. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Novom Travniku koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona da apelantu Adnanu Đulabiću isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Novom Travnik, Vladi Srednjobosanskog kantona i predsjedniku Kantonalnog suda Novi Travnik da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE
I. Uvod

1. A. Đ,. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa A. L. advokat iz Travnika podnio je 16. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Rs 068532 18 Rsži 61 od 27. februara 2018. godine i rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Rs 068532 15 I 35 od 31. oktobra 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda i „BNT – Tvornice mašina i hidraulike“ d.d. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 16. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 28. maja do 1. juna 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 Rs 068532 12 Rs od 24. novembra 2014. godine obavezan je izvršenik u svojstvu tuženog da apelantu isplati potraživanja iz radnog odnosa, za određeni vremenski period i u određenom iznosu.
6. Apelant je radi izvršenja naplate novčanog potraživanja pokrenuo izvršni postupak 27. februara 2015. godine.
7. Općinski sud je odlučujući o prijedlogu apelanta za izvršenje presude, donio rješenje o izvršenju broj 51 0 Rs 068532 15 I 35 od 26. maja 2015. godine kojom je protiv izvršenika određeno izvršenje radi naplate novčanog potraživanja apelanta, na osnovu izvršne isprave – presude Općinskog suda od 24. novembra 2014. godine pravosnažne sa danom 19. decembar 2014. godine. Navedeno izvršenje je određeno zapljenom novčanih sredstava koje izvršenik posjeduje na računima banaka (računi bliže navedeni u izreci rješenja) na način da se glavni dug apelanta sa zakonskom zateznom kamatom prenese na račun ili podračun apelantovog punomoćnika. U obrazloženju rješenja je navedeno da prijedlog za izvršenje sadrži sve potrebne elemente propisane odredbom člana 36. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) i da je rješenje o izvršenju doneseno na osnovu člana 39. ZIP-a.
8. Protiv rješenja o izvršenju prigovor je blagovremeno izjavio izvršenik, pozivajući se na odredbu člana 47. stav 9. ZIP-a i razloge koji sprječavaju izvršenje presude, ističući da je kao privredno društvo zavanično pokrenuo postupak finansijske konsolidacije i da će se kroz Zakon o finansijskoj konsolidaciji izvršiti namirenje apelanta kao tražioca izvršenja.
9. Općinski sud je rješenjem broj 51 0 Rs 068532 15 I 35 od 31. oktobra 2016. godine usvojio prigovor izvršenika i ukinuo rješenje o izvršenju broj 51 0 Rs 068532 15 I 35 od 26. maja 2015. godine te je apelantu kao tražiocu izvršenja naloženo da u roku od 15 dana uredi prijedlog za izvršenje na način da ga uskladi u pogledu prijenosa novčanog potraživanja na svoj transakcijski račun, a ne račun svog punomoćnika, budući da prijedlog ne odgovara izvršnoj ispravi (neuredan) i nema istovjetnosti između prijedloga i rješenja o izvršenju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je izvršenik u prigovoru ukazao na razloge iz člana 47. stav 9. ZIP-a koji sprječavaju izvršenje rješenja o izvršenju i da se apelantov punomoćnik cijeneći da su navodi iz prigovora neosnovani pozvao na odredbe čl. 31. i 32. Zakona o advokaturi FBiH. Općinski sud je prvostepeno rješenje o izvršenju ispitao u granicama razloga navedenih u prigovoru i po službenoj dužnosti te je izvršenikov prigovor usvojio uz sljedeće razloge. U tom pravcu je naime Općinski sud istakao da iz spisa predmeta proizilazi da je apelant 27. februara 2015. godine dostavio sudu prijedlog za izvršenje protiv označenog izvršenika na osnovu izvršne isprave (presude Općinskog suda od 24. novembra 2014. godine) radi naplate utvrđenih novčanih potraživanja; da je kao predmet i sredstvo izvršenja predložena pljenidba novčanih sredstava na računima izvršenika kod naznačenih banaka i to tako da se glavni dug prenese na podračun apelantovog punomoćnika; da je odredbom člana 36. stav 1. ZIP-a propisano da prijedlog za izvršenje mora sadržavati pravilno označenje tražioca izvršenja (apelanta) i izvršenika, zatim potraživanje čije se ostvarenje traži, tačan naziv, broj i datum izvršne isprave te predmet i sredstvo izvršenja. U smislu odredbe člana 39. stav 1. ZIP-a, kako je dalje obrazloženo, iste elemente mora sadržavati i rješenje o izvršenju. Prihvatajući osnovanim izvršenikov prigovor, Općinski sud je naglasio da iz relevantnih, naprijed navedenih odredbi ZIP-a, proizilazi da rješenje o izvršenju mora biti identično izvršnoj ispravi pa se shodno tome određuje da izvršenik svoju obavezu izvrši samo prema tražiocu izvršenja (apelantu) označenom u toj ispravi, a ne prema njegovom punomoćniku. Razmatrajući navode u pogledu supsidijarne primjene odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje se u smislu člana 21. ZIP-a primjenjuju u izvršnom postupku, Općinski sud je istakao da presuda Općinskog suda od 24. novembra 2014. godine u smislu člana 23. stav 1. tačka 1. ZIP-a predstavlja izvršnu ispravu u konkretnom izvršnom predmetu kojom su glavni dug, kamate i troškovi postupka dosuđeni apelantu (tražiocu izvršenja), a ne njegovom punomoćniku. Osim toga, Općinski sud je naveo da postoji izuzetak od pravila identiteta izvršne isprave i prijedloga za izvršenje, odnosno izuzetak da ime dužnika (izvršenika) iz izvršnog naslova (presude ili drugog akta iz člana 23. ZIP-a) mora biti identično imenu izvršenika u prijedlogu za izvršenje i da je taj izuzetak propisan odredbom člana 30. ZIP-a pod naslovom „Prijelaz potraživanja ili obaveza". Navedenim odredbama je propisano da se u postupku izvršenja mogu pojaviti i osobe koje nisu označene u izvršnoj ispravi. Međutim, kako je dalje obrazloženo, takva osoba mora dokazati (javnom ili ovjerenom privatnom ispravom) da je na nju prešlo potraživanje odnosno obaveza, što nije slučaj u konkretnom predmetu. S tim u vezi je pojašnjeno da je prijedlogom za izvršenje predloženo da se glavni dug (koji se odnosi na neisplaćene plaće apelanta), kamate, troškovi parničnog postupka i troškovi izvršnog postupka uplate na račun apelantovog punomoćnika, što je suprotno izvršnoj ispravi. U takvoj situaciji je u smislu odredbi iz čl. 66. i 336. stav 1. ZPP-a prijedlog za izvršenje apelantu vraćen na uređenje uz pravni stav da je prijedlog neuredan jer ne odgovara izvršnoj ispravi te da nema istovjetnosti između prijedloga i rješenja o izvršenju, zbog čega je izvršenikov prigovor usvojen i ukinuto rješenje o izvršenju koje bilo prethodno doneseno, uz poziv na materijalne odredbe i praksu Kantonalnog suda u sličnim predmetima.
10. Kantonalni sud je odlučujući u žalbenom postupku donio rješenje broj 51 0 Rs 068532 18 Rsži 61 od 27. februara 2018. godine kojim je apelatova žalba odbijena i potvrđeno rješenje Općinskog suda kojim je izvršenikov prigovor usvojen. Kantonalni sud je ponovio činjenice koje proizilaze iz stanja spisa i koje se tiču hronologije izvršnog postupka od podnošenja prijedloga za izvršenje pa nadalje, te je cijeneći neosnovanost apelantove žalbe naveo da je prvostepeni sud za svoju odluku dao potpune, jasne i logične razloge koje je u cjelini prihvatio kao svoje a koji nisu dovedeni u sumnju apelantovom žalbom. S tim u vezi je ukazano na supsidijarnu primjenu ZPP-a u izvršnom postupku u kom smislu sud po službenoj dužnosti ispituje rješenje o izvršenju u pogledu pravilne primjene materijalnog prava, što podrazumijeva između ostalog povrede izvršnog postupka. Zatim je ponovljen sadržaj odredbe člana 36. stav 1. ZIP-a koji u relevantnom dijelu propisuje elemente prijedloga za izvršenje i koje u smislu odredbe člana 9. stav 1. ZIP-a mora biti identično izvršnoj ispravi pa shodno tome i određenje da izvršenik svoju obavezu može izvršiti samo prema tražiocu izvršenja (konkretno apelantu) označenom u toj ispravi a ne prema njegovom punomoćniku, kako je apelant u žalbi pogrešno naveo. Priložena punomoć iz predmetnog spisa kojom je apelant dao specijalno ovlaštenje svom advokatu da se prenos novčanih sredstava izvrši putem njegovog (punomoćnikovog) podračuna je bez utjecaja na drugačiju odluku suda, jer pravosnažnom presudom kojom je apelant izdejstvovao svoje potraživanje prema izvršeniku nije stvorena obaveza na strani izvršenika da istu izmiri prema apelantovom punomoćniku već za apelantu, pa se apelantov punomoćnik kao povjerilac iz izvršne isprave ne može legitimisati kao lice kome se u izvršnom postupku može isplatiti potraživanje umjesto povjeriocu, na koju legitimaciju sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je tako nešto predviđeno odredbama ZIP-a. Naprotiv, kako je dalje obrazloženo, kada je u pitanju izvršenje na potraživanjima koje izvršenik posjeduje na računima kod banke, odredba člana 166. stav 4. ZIP-a je sasvim jasna i ista propisuje da se u rješenju o izvršenju iz stava 2. i 3. ovog člana mora obavezno odrediti broj računa izvršenika s kojeg treba obaviti isplatu, te broj računa tražitelja izvršenja na koji isplatu treba obaviti ili drugi način isplate. Iz navedene odredbe proizilazi, kako je zaključio Kantonalni sud, da se isplata iz izvršnog naslova izvršava prema tražiocu izvršenja (apelantu) a ne prema njegovom punomoćniku. Osim toga, Kantonalni sud je napomenuo da se ovlaštenje punomoćniku da primi ispunjenje obaveze izvršenika odnosi na dobrovoljno ali ne i prinudno ispunjenje obaveze, podsjećajući da se u izvršnom postupku ne može mijenjati osnovni princip da izvršenik kao dužnik svoju obavezu može ispuniti samo u odnosu na tražioca izvršenja koji je označen u izvršnoj ispravi, odnosno u prijedlogu za izvršenje. Kako je odredbom člana 39. stav 1. ZIP-a predviđeno da u rješenju o izvršenju moraju da se označe tražitelj izvršenja i izvršenik, izvršna isprava, obaveza izvršenika, predmet i drugi podaci koji su potrebni za sprovođenje izvršenja, a da u konkretnom slučaju apelantov punomoćnik nema ovlaštenje da traži da se novčana sredstva na ime dugovanog po izvršnoj ispravi prenesu na njegov račun (jer on nije tražitelj izvršenja), to odluka prvostepenog suda kojom je ukinuto rješenje o izvršenju, te apelantu kao tražiocu izvršenja naloženo da uredi prijedlog, po mišljenju Kantonalnog suda, ne predstavlja proizvoljno tumačenje primijenjenih odredbi materijalnog prava. Takav stav prvostepenog suda je, kako je dalje obrazloženo, u skladu sa odlukom Ustavnog suda BiH broj AP-892/15 od 11. oktobra 2017. godine, kao i sa odlukom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 I 640970 18 Spp 2 od 12. februara 2018. godine koja glasi: „Punomoćnik tražitelja izvršenja (advokat ili advokatsko društvo) ne može u izvršnom postupku naplatiti novčano potraživanje tražitelja izvršenja (glavni dug, kamate i troškove parničnog i izvršnog postupka) putem svog žiro računa, iako je tražitelj izvršenja dao izričito i posebno ovlaštenje punomoćniku za takvu naplatu, shodno odredbama čl. 304. i 305. ZPP-a.“
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže proizvoljnom primjenom odredbi ZIP-a, ZPP-a, Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o advokaturi. Osim toga, ukazuje na nedostatak obrazloženja u odnosu na žalbene navode koje sudovi nisu cijenili na adekvatan način, jer je po njegovom mišljenju potpuno neprihvatljiv stav da se konkretnim prijedlogom za izvršenje tražilo izmirenje obaveze prema njegovom punomoćniku, a ne prema njemu kao tražiocu izvršenja. Apelant je također ukazao da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) raspravljajući o identičnom pravnom pitanju zauzeo dva potpuno različita shvatanja. Prvo je doneseno povodom zahtjeva Općinskog suda u Sarajevu 20. decembra 2017. godine kojim je „dopušteno da se potraživanje iz izvršne isprave čija se naplata traži u izvršnom postupku prenese na račun punomoćnika tražioca izvršenja kada je prijedlog za izvršenje podnesen na temelju punomoći u kojoj je tražilac izvršenja dao izričito i posebno ovlaštenje punomoćniku da u izvršnom postupku može naplatiti novčano potraživanje i troškove postupka putem svog računa“. Drugo mišljenje (pravni stav) kojim je promijenjeno prethodno uslijedilo je 12. februara 2018. godine, nakon što je Ustavni sud BiH donio odluku broj AP-892/15 od 11. oktobra 2017. godine. U tom pravnom mišljenju je Vrhovni sud izrazio stav da „punomoćnik tražioca izvršenja (advokat ili advokatsko društvo) ne može u izvršnom postupku naplatiti novčano potraživanje tražioca izvršenja putem svog žiro računa iako je tražilac izvršenja dao izričito i posebno ovlaštenje punomoćniku za takvu naplatu shodno odredbama čl. 304. i 305. ZPP-a“. U vezi naprijed navedenog, apelant je ukazao da je Ustavni sud u predmetu na koji se pozvao Vrhovni sud bavio pojedinačnom apelacijom i nije zauzimao nikakav pravni stav o navedenom pravnom pitanju, pa da stoga nije bilo potrebe da Vrhovni sud mijenja svoj ranije zauzeti stav o tome.

12. U okolnostima konkretnog slučaja apelant je ukazao da su osporena rješenja u suprotnosti s odredbama ZIP-a, ZPP-a i Zakona o advokaturi te je s tog aspekta naglasio značaj principa nezavisnosti advokata u njihovom radu. Na način kako su odlučili sudovi u pobijanim rješenjima, po mišljenju apelanta, advokatima se onemogućava da obavljaju svoju djelatnost i da koriste novčana sredstva stranke koju zastupaju, a njemu kao zastupanoj stranci se uskraćuje pravo da sam odredi način na koji će se prema njemu izvršiti već uspostavljena obaveza. S tim u vezi naglašava da ni u relevantnoj odredbi ZIP-a koju su sudovi primijenili u konkretnoj situaciji (član 36.) nije određen način izvršenja već samo predmet i sredstvo izvršenja, iz čega proizilazi da kao tražilac izvršenja u potpunosti može disponirati tim svojim pravom.

13. Osim navedenog, apelant smatra da mu je u okolnostima konkretnog slučaja zbog proizvoljnih odluka sudova uskraćeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku, budući da na izvršenje pravosnažne sudske odluke čeka pune tri godine i neizvjesno je do kada, zbog čega je predložio da mu se na ime nematerijalne štete koja je time prouzrokovana isplati iznos od 1.000,00 KM. Predložio je da mu se uz taj iznos isplate i troškovi postupka pred Ustavnim sudom.

14. Apelant također ukazuje da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu, jer miješanje javne vlasti u mirno uživanje nečijeg vlasništva (imovine) treba biti zakonito. U konkretnom slučaju je postupanje redovnih sudova suprotno odredbama ZIP-a, ZOO, ZPP-a i Zakona o advokaturi, što znači da miješanje javne vlasti nije bilo zakonito, da je bilo bez razumnog i objektivnog opravdanja, da nije bilo u općem interesu i da je na taj način apelant neosnovano lišen svoje imovine, odnosno naplate pravosnažno dosuđenog potraživanja usvajanjem proizvoljnog i paušalnog stava da izričita punomoć ovlaštenom punomoćniku za naplatu potraživanja predstavlja razlog koji sprječava izvršenje presude.
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cjelosti ostaje kod pravnog stajališta iz svoje odluke u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi stavovi povodom apelantovih prigovora o načinu izvršenja. Smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava apelanta na koja je apelacijom ukazao, pa je predloženo da se ista odbije kao neosnovana.
16. Općinski sud je u opširnom odgovoru osporio navode iz apelacije uz poziv na odredbe iz čl. 36. i 39. ZIP-a.
17. Izvršenik smatra da je apelacija neosnovana i stoga konačna odluka suda kojom je rješenje o izvršenju stavljeno van snage, pravilna i zakonita. Smatra da apelant pogrešno tumači relevantne odredbe ZIP-a, ZPP-a i Zakona o advokaturi, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.

Podnesci, ročišta i spisi
(1) U izvršnom postupku sud postupa na osnovu podnesaka i drugih pismena.
[...]
Član 21.
Primjena odredaba drugih zakona
(1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
[...]
(3) Na materijalno-pravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju se odredbe zakona kojima se određuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi.
Član 23.
Izvršni dokument
(1) Izvršni dokumenti su:
1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje; [...]
Član 30.
Prelaz potraživanja ili obaveze
(1) Izvršenje se određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnom dokumentu nije označeno kao tražilac izvršenja, ako ono javnim ili ovjerenim privatnim dokumentom dokaže da je potraživanje na njega prenešeno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako se prenos ne može dokazati na taj način, stranke svoja prava, vezana za prenos potraživanja, mogu dokazivati samo u parničnom postupku.
(2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnom dokumentu nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnim ili prema zakonu ovjerenim privatnim dokumentom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršnog dokumenta ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju da razriješe u parničnom postupku.
Član 36.
Prijedlog za izvršenje
(1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačen izvršni ili vjerodostojni dokument na osnovu kojeg se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja.
[...]
(3) Prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojnog dokumenta mora sadržavati:
1) izvršni zahtjev iz stava 1. ovog člana;
2) zahtjev da sud obaveže izvršenika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana po dostavljanju rješenja, namiri potraživanja zajedno sa odmjerenim troškovima.
[...]
Član 39.
Rješenje o izvršenju
(1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršni, odnosno vjerodostojni dokument na osnovu kojeg se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za provođenje izvršenja. [...]
Član 47.
Razlozi za prigovor
Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito ako:
[...]
9) je na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je dužnik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje potraživanja;
[...]
Član 166.
Prinudno izvršenje
(1) Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku može da se provede nad svim sredstvima na njegovim računima u banci, osim ako zakonom nije drukčije određeno.
(2) Rješenjem o izvršenju nad novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskom računu izvršenika nalaže se banci da novčani iznos za koji je izvršenje određeno prenese sa transakcijskog računa izvršenika na transakcijski račun tražioca izvršenja, a za potraživanja za koja nije propisana naplata preko žiroračuna u banci da isplati taj iznos tražiocu izvršenja u gotovom novcu.
(3) Izvršenje nad novčanim potraživanjem koje po štednom ulogu, tekućem ili žiroračunu, deviznom i drugim računima u banci, izuzev transakcijskog računa, pripada izvršeniku određuje se tako što se rješenjem o izvršenju nalaže banci da novčani iznos za koji je određeno izvršenje isplati tražiocu izvršenja nakon izvršnosti rješenja o izvršenju. To rješenje ima djelovanje rješenja o izvršenju kojim su određeni zapljena novčanog potraživanja i prenos radi naplate.
(4) U rješenju o izvršenju iz st. 2. i 3. ovog člana odrediće se broj računa izvršenika sa kojeg treba obaviti isplatu i broj računa tražioca izvršenja na koji isplatu treba obaviti ili drugi način obavljanja isplate.
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 66.
Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.
Član 304.
Stranka može ovlastiti punomoćnika da preduzima samo određene radnje ili da preduzima sve radnje u postupku.
Član 305.
Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlaštenja u punomoćju, advokat je na osnovu takvog punomoćja ovlašten:
1) da vrši sve radnje u postupku, a naročito da podnese tužbu, da je povuče, da da odgovor na tužbu, da prizna tužbeni zahtjev ili da se odrekne tužbenog zahtjeva, da zaključi poravnanje, da podnese pravni lijek i da se odrekne ili odustane od njega, kao i da zahtijeva izdavanje mjera obezbjeđenja;
2) da stavlja zahtjev za izvršenje ili obezbjeđenje i da preduzima potrebne radnje u postupku, povodom takvog zahtjeva;
3) da od protivne stranke primi dosuđene troškove;
4) da pismeno ovlasti drugog advokata na preduzimanje samo pojedinih radnji u postupku, osim zastupanja na glavnoj raspravi.
Član 336.
Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odrediće rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana.
Ako podnesak vezan za rok bude ispravljen odnosno dopunjen i predat sudu u roku određenom za dopunu ili ispravku, smatraće se da je podnijet sudu onog dana kad je prvi put bio podnijet. [...]
20. U Zakonu o advokaturi („Službene novine FBiH“, br. 25/02, 40/02, 29/03, 18/05, 68/05 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 32.
Novčana sredstva zastupane stranke advokat može koristiti samo u skladu sa uputstvima stranke ili uz njeno izričito odobrenje.
Advokati su obavezni voditi posebno računovodstvo za novčana sredstva stranke.
Naknadu za pruženu pravnu pomoć, kao i troškove nastale u postupku, advokat može naplatiti iz gotovine koju je zastupana stranka položila kod njega ili iz gotovine koju je za zastupanu stranku primio, u skladu sa općim aktima Federalne advokatske komore.
Na novčanim sredstvima koje primi u ime zastupane stranke, advokat ima pravo zaloga radi osiguranja naplate naknade i izdataka za zastupanje.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 068532 18 Rsži 61 od 27. februara 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 21. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 16. aprila 2018. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje odluke koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana II/3.е) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/05; Odluka broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/05). U konkretnom slučaju se radi o pravu koje je utvrđeno u parničnom postupku čije je izvršenje apelant zatražio u izvršnom postupku, pa apelant uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.е) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski obrazlaže proizvoljnom primjenom odredbi ZIP-a, ZPP-a, ZOO i Zakona o advokaturi u postupku izvršenja pravosnažne sudske presude. S tim u vezi, apelant ističe da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja, u izvršnom postupku, pogrešno protumačili relevantne odredbe o punomoći i ovlaštenjima punomoćnika u situaciji kada je svog punomoćnika (advokata) izričito ovlastio da potraživanje utvrđeno u parničnom postupku naplati od izvršenika putem svog podračuna, ukazujući da temeljem relevantnih odredbi svih naprijed navedenih zakona može u potpunosti disponirati svojim pravom pa stoga i ovlaštenjem da njegov punomoćnik umjesto njega preuzme zahtijevano novčano potraživanje od izvršenika.
30. Imajući u vidu apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava
31. Ustavni sud prije analize okolnosti konkretnog slučaja napominje da je cilj izvršnog postupka hitno i efikasno prinudno namirenje potraživanja tražioca izvršenja i da je stoga postojanje izvršne isprave nužna pretpostavka za određivanje izvršenja u postupku u kojem se postupa prema jasnim i utvrđenim načelima, među kojima su između ostalih najvažniji: načelo dispozicije, načelo formalnog legaliteta i načelo zaštite interesa stranaka u postupku (tražioca izvršenja i izvršenika). S tog aspekta, Ustavni sud podsjeća da načelo formalnog legaliteta zauzima centralno mjesto i podrazumijeva nemogućnost da se u izvršnom postupku izvršna isprava donesena u parničnom ili nekom drugom postupku preispituje, mijenja ili prilagođava. Stoga je neophodno navedeni postupak i njegova načela ustanovljena relevantnim odredbama ZIP-a sagledati kroz analizu tih odredbi i onih koje se supsidijarno primjenjuju, u konkretnom slučaju odredbi ZPP-a.
32. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim rješenjima, usvajajući prigovor izvršenika na način da je prethodno doneseno rješenje o izvršenju ukinuto u cjelini i apelantu naloženo da u određenom roku uredi prijedlog za izvršenje, afirmisali stav da punomoćnik apelanta ne može u izvršnom postupku naplatiti apelantovo novčano potraživanje iz izvršne isprave putem svog podračuna, bez obzira što je apelant za tu pravnu radnju svom punomoćniku dao izričito ovlaštenje. Pri tome su sudovi u osporenim rješenjima zauzeli stav da se apelantov punomoćnik u izvršnom postupku ne može legitimisati kao lice kome se može isplatiti potraživanje i da se obaveza iz izvršnog naslova može izvršiti samo prema apelantu, a ne njegovom punomoćniku, te da je supsidijarna primjena odredbi ZPP-a o ovlaštenjima punomoćnika moguća samo u situaciji dobrovoljnog a ne i prinudnog ispunjenja obaveze. Navedeni stav je, kako proizilazi iz obrazloženja osporenih rješenja, osim naprijed navedenog utemeljen na odluci Vrhovnog suda FBiH od 12. februara 2018. godine i odluci Ustavnog suda broj AP-892/15 od 11. oktobra 2017. godine.

33. Imajući to u vidu, Ustavni sud podsjeća da je predmet analize u predmetu AP-892/15 od 11. oktobra 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-892/15 od 11. oktobra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), bilo rješenje Okružnog suda kojim je nakon odlučivanja o prigovoru (izvršenika) rješenje o izvršenju ostalo na snazi (obaveza izvršenika prema tražiocu izvršenja iz izvršne isprave) a izmjena povodom prigovora je uslijedlila (u odnosu na prvostepeno rješenje) samo u dijelu koji se odnosio na način izvršenja odluke, konkretno naplate troškova parničnog i izvršnog postupka i to na način da se pomenuti troškovi isplate apelantima (tražiocima izvršenja) umjesto na račun njihovog punomoćnika. Ustavni sud je imajući u vidu apelacione navode u tom predmetu kojima je suštinski ukazano na pogrešnu primjenu odredbe iz člana 305. ZPP RS u vezi s ovlaštenjem punomoćnika u izvršnom postupku, te jasna i argumentirana obrazloženja iz osporenih rješenja prema kojima apelantima nije uskraćeno pravo na izvršenje sudske odluke (rješenje o izvršenju ostalo na snazi) niti je dato ovlaštenje punomoćniku pri ocjeni izvršenikovog prigovora bilo razlogom koji bi spriječio izvršenje pravosnažnog i izvršnog naslova u cjelini, već je izmijenjen samo način isplate troškova postupka, zaključio da u okolnostima tog konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci podsjetio na Odluku broj AP-1433/06 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1433/06 od 13. septembra 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojoj je predmet analize između ostalog bio i obim ovlaštenja punomoćnika u parničnom postupku u situaciji kada stranka koja je izdala punomoć nije bliže odredila njegova ovlaštenja. S tim u vezi, Ustavni sud je u predmetu AP-892/15 (vidi tačka 29.) ukazao na razloge neprimjenjivosti stava iz odluke AP-1433/06 prema kojem je advokat na osnovu izričite punomoći ovlašten u parničnom postupku naplatiti i troškove postupka za stranku koju zastupa, budući da se radi o dva različita postupka (parnični odnosno izvršni) pri čemu Ustavni sud ponovno podsjeća na stav koji je proizašao iz okolnosti konkretnog slučaja (osporenim rješenjima nije spriječeno izvršenje presude) i navoda konkretne apelacije.
34. Vraćajući se na konkretni predmet koji se razmatra u ovoj odluci i suštinu apelacionih navoda kojima je ukazano na proizvoljnu primjenu materijalnog prava zbog pogrešnog tumačenja relevantnih odredbi ZIP-a i ZPP-a koja se odnose na ovlaštenja punomoćnika u izvršnom postupku, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim rješenjima, nakon ocjene navoda iz prigovora kojima je ukazano na razloge koji sprječavaju izvršenje presude, zauzeli stav da su navodi iz prigovora osnovani. Pri tome je zaključeno da neusklađivanje transakcijskog računa u cilju prijenosa novčane tražbine na apelanta a ne na njegovog punomoćnika, predstavlja razlog koji sprječava izvršenje pravosnažne presude, zbog čega je prethodno doneseno rješenje o izvršenju u cijelosti ukinuto i apelantu naloženo da svoj prijedlog za izvršenje koji je zbog toga okvalifikovan kao neuredan, uredi i uskladi na način da u potpunosti odgovara izvršnoj ispravi (istovjetnost prijedloga i rješenja o izvršenju).

35. U vezi s tim Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja kao suštinsko postavlja pitanje da li izričito apelantovo ovlaštenje u izvršnom postupku dato punomoćniku da (putem svog podračuna) primi njegovo potraživanje predstavlja razlog koji sprječava izvršenje pravosnažne sudske presude, te da li su sudovi prilikom donošenja osporenih odluka (rješenja) postupili u smislu svih relevantnih odredbi ZIP-a i ZPP-a koji se supsidijarno primjenjuje. U tom kontekstu, Ustavni sud ponovno podsjeća na osnovna načela izvršnog postupka i to načelo dispozicije, načelo formalnog legaliteta i načelo zaštite interesa stranaka u izvršnom postupku (apelanta kao tražioca izvršenja i izvršenika), te s tim u vezi podsjeća da je cilj izvršnog postupka hitno i efikasno namirenje potraživanja tražioca izvršenja (apelanta) uz postojanje nužne pretpostavke za pokretanje postupka izvršenja, dakle izvršne isprave koja u okolnostima konkretnog slučaja nije bila dovedena u pitanje. Ako se to ima u vidu, kao i da u bitnom aspektu načelo formalnog legaliteta podrazumijeva nemogućnost da se u izvršnom postupku izvršna isprava (donesena u parničnom ili nekom drugom postupku) preispituje, mijenja ili prilagođava u suštinskom smislu, ostaje otvoreno pitanje da li način izvršenja (koji nije definisan u odredbi člana 36. ZIP-a) može predstavljati razlog koji bi apsolutno spriječio izvršenje pravosnažne i izvršne presude. Ovo pitanje svakako treba sagledati kroz sadržaj i cilj ostalih načela izvršnog postupka, prije svega načelo dispozicije i načelo zaštite interesa stranaka u postupku, u konkretnoj situaciji interesu apelanta kao tražioca izvršenja. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da relevantna odredba člana 36. ZIP-a propisuje osnovne elemente koje mora imati prijedlog za izvršenje, između ostalog izvršni naslov, oznake strana u postupku, predmet i sredstvo izvršenja ali ne i način izvršenja, iz čega po ocjeni Ustavnog suda proizilazi da upravo u tom segmentu uz ostala načela, dolazi do izražaja načelo dispozicije tražioca izvršenja, konkretno apelanta. Osim toga, i odredbe ZPP-a koje se u izvršnom postupku supsidijarno primjenjuju ukazuju da punomoćnik (advokat, advokatsko društvo) kome je dato ovlaštenje mogu poduzimati određene ili sve radnje u postupku, u ovisnosti od sadržaja ovlaštenja.

36. U tom smislu, imajući u vidu relevantne odredbe ZIP-a i ZPP-a kao i načela izvršnog postupka, Ustavni sud smatra da suštinsko pitanje koje se tiče izričitog ovlaštenja datog od strane apelanta svom punomoćnika u izvršnom postupku, nije u okolnostima konkretnog slučaja sagledano u svjetlu svih relevantnih principa izvršnog postupka o kojima je ranije bilo riječi, niti načela hitnosti i djelotvornosti, te svih odredaba ZIP-a i ZPP-a. Naime, pravni stav i zaključak da apelantov punomoćnik putem svog podračuna ne može preuzeti njegovo (apelantovo) potraživanje koje je pravosnažno i izvršno i da to predstavlja razlog koji sprječava izvršenje proistekao je, kako proizilazi iz obrazloženja osporenih rješenja, iz pravnog shvatanja Vrhovnog suda FBiH od 12. februara 2018. godine i odluke Ustavnog suda broj AP-892/15 od 11. oktobra 2017. godine. U tom pravcu, Ustavni sud ponovno podsjeća da je u predmetu broj AP 892/15 odlučivao u konkretnim okolnostima tog slučaja iz kojih proizilazi, za razliku od okolnosti ove apelacije, da je rješenje o izvršenju povodom prigovora ostalo na snazi i da je osporenom odlukom izmijenjen samo način izvršenja tako što je izvršenik obavezan da troškove postupka umjesto punomoćniku isplati na žiro račun apelanta. U takvim se okolnostima zapravo pokazuje ispravnim navod apelanta iz apelacije, a u kontekstu pravnog stava Vrhovnog suda FBiH koje je uslijedilo nakon donošenja odluke AP-892/15, da se Ustavni sud u tom predmetu bavio pojedinačnom apelacijom i da nije zauzimao nikakav pravni stav o ovom pravnom pitanju, te da stoga to nije mogao biti osnov da Vrhovni sud mijenja svoj ranije zauzeti stav o tome (od 20. decembra 2017. godine).

37. Imajući u vidu sadržaj i smisao osnovnih načela izvršnog postupka, odredbi ZIP-a i odredbi ZPP-a koji se u izvršnom postupku supsidijarno primjenjuju pa stoga i odredbe o ovlaštenjima punomoćnika (advokata) u izvršnom postupku, Ustavni sud smatra da je arbitraran stav i obrazloženje Kantonalnog i Općinskog suda iz kog proizilazi da izričito apelantovo ovlaštenje svom punomoćniku da umjesto njega putem svog podračuna preuzme potraživanje od izvršenika (koje je utvrđeno u parničnom postupku) predstavlja razlog koji sprječava izvršenje u smislu člana 47. stav 9. ZIP-a. Naime, iz odredbe člana 36. stav 1. ZIP-a proizilazi da su bitni elementi prijedloga za izvršenje: izvršni ili vjerodostojni dokument na osnovu kojeg se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i drugi podaci koji su potrebni za provođenje izvršenja. Imajući to u vidu kao i okolnost da navedenom odredbom nije preciziran način-modalitet izvršenja kao bitni element prijedloga za izvršenje, Ustavni sud smatra da je u osporenim rješenjima navedena odredba pogrešno dovedena u kontekst odredbe člana 47. stav 9. ZIP-a i razloge koji sprječavaju izvršenje a koja glasi: ako je na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je dužnik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje potraživanja. Proizilazi da su sudovi u osporenim rješenjima izričito ovlaštenje punomoćniku za poduzimanje jasno određenih radnji okvalifikovali kao propust i nedostatak zbog kojeg je apelantu onemogućeno ispunjenje obaveze od strane izvršenika. S tog aspekta, Ustavni sud smatra da je takvim postupanjem osim načela dispozicije, u potpunosti zanemareno načelo zaštite interesa stranaka u izvršnom postupku, u konkretnoj situaciji apelanta (pri čemu navedeni modalitet izvršenja ni na koji način ne dovodi u pitanje zaštitu interesa tražioca izvršenja) i načelo efikasnosti, sve u cilju djelotvornog namirenja njegove tražbine utvrđene izvršnim naslovom. Pri tome Ustavni sud zapaža da, u smislu načela zaštite interesa stranaka, navedeni modalitet izvršenja ni na koji način ne dovodi u pitanje zaštitu interesa izvršenika koji je nesporno izvršnim naslovom obavezan na isplatu novčanog iznosa koji se potražuje u predmetnom izvršnom postupku.

38. Stoga, Ustavni sud smatra da data obrazloženja ne zadovoljavaju zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su stoga navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje osnovani.
Analiza razumnosti trajanja postupka

39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku kog je pokrenuo apelant kao tražilac izvršenja radi naplate potraživanja iz radnog odnosa, protiv izvršenika. Iz navedenog proizilazi da se radi o postupku čija priroda zahtijeva određenu hitnost u postupanju i prema odredbama ZIP-a i prema odredbama ZPP-a (radni spor), a postupak nije naročito složen u subjektivnom ili objektivnom smislu.

40. Ustavni sud primjećuje da je izvršni postupak pokrenut u februaru 2015. godine i završen u februaru 2018. godine na način da je rješenje o izvršenju ukinuto i apelantu naloženo da prijedlog za izvršenje uredi prema uputama suda (dostavi svoj a ne punomoćnikov transakcijski račun). Iz navedenog proizilazi da apelant tri godine od podnošenja prijedloga za izvršenje nije realizovao svoje potraživanje (pravosnažno i izvršno) i da je i dalje neizvjesno da li će ono biti uopće realizovano u izvršnom postupku.
41. S tim u vezi, Ustavni sud ponavlja da u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno (vidi Europski sud, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stavak 23, 2000. godina), što je regulirano odredbom člana 5. ZIP-a. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da nije nužno upuštati se u daljnju analizu razumnosti trajanja postupka, jer je očigledno da je zbog proizvoljnog stava i obrazloženja Kantonalnog i Općinskog suda apelant spriječen da u periodu od tri godine naplati svoje postraživanje iz radnog odnosa koej ej utvrđeno u izvršnom naslovu.
42. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini izvršnog postupka, Ustavni sud zaključuje da predmetni izvršni postupak neopravdano dugo traje i da je prešao granice „razumnog roka“ u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno pravo apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete

43. U smislu članka 74. stav 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, iznimno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, [...], na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prema utvrđenom principu, apelantima za svaku godinu odgađanja po njihovim zahtjevima pripada iznos od 150,00 KM, izuzetno u hitnim postupcima određuje se 300,00 KM.
44. Budući da je u predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpio zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 900,00 KM.
45. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Srednjobosanskog kantona, s obzirom na sjedište suda pred kojim se vodi predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
46. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

47. U pogledu zahtjeva apelanta da mu se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacija isključivo snose apelanti.

Pravo na imovinu
48. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati da li je u ovom predmetu došlo i do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su sudovi u osporenim odlukama svoj pravni zaključak o nemogućnosti izvršenja (postojanju razloga koji sprječavaju izvršenje) zasnovali na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZIP-a i ZPP-a, zanemarujući kontekst i cilj načela izvršnog postupka, i kada je zbog toga apelant spriječen da svoje dosuđeno potraživanje iz radnog odnosa realizuje u periodu dužem od tri godine, čime je prekršeno i njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku.
50. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1), i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.