Zakon o obligacionim odnosima Federacije BiH i Republike Srpske

Sudska praksa uz član 7.

1. Ugovorna klauzula da će stranke određene činjenice smatrati istinitim jedino ako su utvrđene nalazom specijalizovane radne organizacije važi samo kada te činjenice nisu evidentirane u ispravama koje su i sačinile same ugovorne stranke.

Iz obrazloženja:

Stranke su ugovorom zaključenim 29. aprila 1981. godine (član 7. tač. b i d), ugovorile cijenu brodskog prevoza cel. vlakna i “rayon filament-a”. za Bombaj na USA dolara 148, plativo u dinarima, po toni, uz uslov da zapremina ne prelazi 2,6 ccm za jednu tonu. Ako prelazi, što prevoznik mora utvrditi službenim mjerenjem u luci ukrcaja po ovlaštenoj radnoj organizaciji, prevoznik ima prava na veću cijenu prevoza. U ovoj parnici tužilac - prevoznik traži razliku u cijeni, tvrdeći da je prevezeni teret imao veću zapreminu od 2,6 ccm po toni, što je vidljivo iz brodskih prevoznih isprava (naloga ukrcaja, potvrde ukrcaja i teretnice) sačinjenih na osnovu podataka dobijenih od samog naručioca prevoza - tuženog, odnosno njegovog špeditera i neosporenih po tuženom. Prvostepeni sud odbija tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da veća zapremina nije utvrđena službenim mjerenjima po ovlaštenoj organizaciji u luci ukrcaja (RO “Jugoinspekt”, Rijeka) te zbog ovako zauzetog stava, ne utvrđuje da li su tačni navodi tužioca da su podaci o većoj zapremini vidljivi iz isprava koje su sačinili tuženi, odnosno njegov špediter. Odredba člana 7. tač d) ugovora od 29. aprila 1981. godine, razmatrana u okviru načela saradnje u obligacionim odnosima i savjesnosti i poštenja (čl. 7. i 12. Zakona o obligacionim odnosima) mora biti shvaćena tako da je tužilac - prevoznik dužan da veću zapreminu prevezene robe od predviđene ugovorom, dokazuje certifikatom ovlaštene specijalizovane radne organizacije samo ako među ugovornim strankama nije nesporno da je roba veće zapremine (dakle, ako to ne proizlazi iz isprava koje je sačinio sam tuženi ili njegov špediter). Staga je trebalo, eventualno i uz pomoć vještaka, utvrditi da li iz samih isprava koje je sačinio tuženi (ili njegav špediter) proizlazi da je tuženi predao na prevoz robu veće zapremine od 2,6 ccm, po toni.

(Vs BiH, Pž. 481/86, od 22. 4. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 21)

Sudska praksa uz član 12.

1. Stranka koja priznaje da je njen postupak bio protivan načelu poštenja i savjesnosti, ne može se - u odnosu prema drugim licima - pozivati na to načelo.

(Presuda Vrh. priv. suda Sl. 576/60)

2. Ukoliko je ugovorna kamata nerealna odnosno zelenaška, tada sudovi imaju ovlašćenja da tako ugovorenu kamatu umjere i svedu na realne vrijednosti, koje odgovaraju načelu savjesnosti i poštenja u zaključenju obligacionih odnosa i načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja.

(Vs S, broj Pzz. 29/00. - Bilten 4/2000)

3. Kupac koji je znao ili je mogao znati da je uložio pažnju koja se očekuje od prosječnog čovjeka u pravnom prometu, da su kupljene nekretnine ranije prodate trećem licu ne može steći pravo vlasništva uknjižbom u zemljišnu knjigu kao ni polaganjem isprave kod nadležnog suda tamo gdje su uništene zemljišne knjige.

(Vs BiH, Rev. 56/91, od 5. 7. 1991. - Bilten Vs BiH 3/91 - 27)

4. Davanje ponude teleksom smatra se da je jednakog djelovanja kao, na primjer, davanje ponude na poslovnom papiru (memorandumu), što znači da ako su ispunjene pretpostavke iz uzance broj 21. Općih uzanci za promet robom, koja se nesumnjivo primjenjuje u smislu odredbi st. 2. čl. 21. i st. 2. čl. 1107. ZOO, takva izjava obvezuje ponuditelja. Isto se tako prosuđuje i prihvaćanje ponude teleksom.

Iz obrazloženja citiramo:

“Ne može se prihvatiti stav imatelja teleksa koji se temelji na sumnji da je izjavu teleksom dala osoba koja za to nije ovlaštena, jer je na njemu dužnost da organizira posao tako da u pogledu izjava datih teleksom druga strana ne bude ni u kakvoj sumnji. U suprotnom, tvrdnjom da je izjavu teleksom dala neovlaštena osoba bio bi doveden u pitanje svaki tako sklopljen posao, a ako se ospori, to nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja na kojem se obvezni odnosi moraju zasnivati.”

(Vps H, Pž. 1623/83, od 20. 3. 1984. - Psp 25 - 179)

5. Banka - indosant - eskonter mjenice date kao sredstvo obezbjeđenja plaćanja, može u regresnoj mjeničnoj parnici uspješno istaći protiv bankarske organizacije - indosatara - reeskontera mjenice, prigovor da je prema njoj zlomisleno postupao u času kada je eskontom pribavila mjenicu, da bi je tužiocu reeskontovala.

(Vs BiH, Pž. 597/89, od 30. 8. 1990., isto Pž. 510/89 i Pž. 515/89, obje od 30. 8. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 87)

6. Ništav je ugovor o doživotnom izdržavanju ako ga je davalac izdržavanja zaključio u namjeri da pribavi nesrazmjernu imovinsku korist očekujući skoru smrt primaoca izdržavanja.

Iz obrazloženja:

Nižestepeni sudovi propustili su da utvrde da li je ugovor ništav zbog povrede načela savjesnosti i poštenja (čl. 12. i 103. Zakona o obligacionim odnosima). Primalac izdržavanja umro je sedam mjeseci nakon zaključenja ugovore o doživotnom izdržavanju u 78 godini života, a dugo je bolovao od ciroze jetre i “šećerne bolesti”. Ništav je ugovor ako je tuženi s obzirom na konkretne okolnosti računao sa skorom smrću primaoca izdržavanja da bi pribavio nesrazmjernu imovinsku korist.

(Vs BiH, Rev. 285/89, od 21. 12. 1989. - Bilten Vs BiH 1/90 - 114)

7. Komitent je obvezan platiti komisionaru sve troškove koji su bili potrebni za izvršenje naloga. Komisionar je obvezan postupiti po imperativnom nalogu komitenta. Time što je upozorio komitenta na povećane troškove, postupio je kao pažljiv i dobar trgovac.

(Vs RH, Pž. 2083/91, od 26. 5. 1992. - Psp 53 - 211)

8. Jači je u pravu prvi kupac nekretnine nego drugi nesvjesni kupac koji je na temelju ugovora prenio na sebe pravo vlasništva uknjižbom u zemljišnu knjigu.

(Vs BiH, Rev. 224/88, od 16. 2. 1989. - Bilten Vs BiH 2/89 - 24)

9. U slučaju da su istu nekretninu od njenog vlasnika kupila dva lica, svako za sebe, pravo vlasništva stiče onaj koji se prvi uknjiži, osim ako se dokaže da je bio nesavjestan kupac.

(Vs BiH, Rev. 518/88, od 16. 3. 1989. - Bilten Vs BiH 2/89 - 31)

10. Ugovorna klauzula koja bi prodavcu davala pravo da poveća ugovorene obaveze kupca (da mu plati veće cijene od ugovorenih) na osnovu jednostrane i formalne potvrde trećeg lica čiju materijalnu ispravnost kupac ne bi mogao osporavati, protivna je načelu poštenja i savjesnosti.

(Rješenje Vrh. priv. suda, Sl - 550/62)

11. Vidjeti: sudsku praksu citiranu uz čl. 13., te 103. i 104. ZOO.

Sudska praksa uz član 13.

1. Kad je više osoba sklopilo zasebne pravne poslove radi stjecanja prava vlasništva na istoj nekretnini, o jačem pravu sud odlučuje primjenom načela morala, savjesti i poštenja i načela zabrane zloupotrebe prava.

(Zaključak bivših vrhovnih sudova od 28. i 29. 5. 1986)

2. Stanar je obvezan omogućiti davatelju stana da u stan dovodi potencijalne kupce stana radi razgledavanja, pri čemu je davalac stana ograničen jedino zabranom šikanoznog postupanja.

(Vs H, Rev. 2357/88, od 13. 4. 1989. - Psp 44 - 129)

Sudska praksa uz član 15.

1. U naknadu štete zbog raskida ugovora o prodaji, prouzrokovanu kupovinom radi pokrića uračunava se zatezna kamata na iznos unaprijed plaćene cijene, za period od uplate do vraćanja.

(Vs BiH, Pž. 24/91, od 23. 5. 1991. - Bilten Vs BiH 2/91 - 50)

2. Dispozitivnost norme o ugovornoj kamati može se protezati samo dok ne dođe u sukob sa osnovnim načelom građanskog prava jednake vrijednosti uzajamnih davanja.

Iz obrazloženja:

Prvostepenom presudom obavezan je tužilac - protivtuženi da tuženom - protivtužiocu isplati iznos od …….. dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. marta 1996. godine, pa do isplate. Ovakvu odluku prvostepeni sud je donio sa obrazloženjem da je u toku postupka utvrđeno da su tužilac - protivtuženi i tuženi - protivtužilac zaključili ugovor o namjenskom depozitu dana 26.9.1995. godine od ………. dinara sa kamatom od 0,6% dnevno i rokom vraćanja 6.10.1995. godine, da su aneksom 1. i 2. Ugovora izmijenili samo rok vraćanja deponovanog novčanog iznosa, dok su svi ostali bitni elementi ugovora ostali nepromijenjeni. Tužilac - protivtuženi isplatio je tuženomprotivtužiocu zaključno sa 25.3.1996. godine ukupno ……. dinara. Obaveza tužioca protivtuženog prema tuženom - protivtužiocu iznosi ……….. dinara. Po nalaženju višeg suda prvostepena presuda donijeta je uz pogrešnu primjenu materijalnog prava i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa je istu valjalo ukinuti. Prvostepeni sud je u dokaznom postupku pravilno i potpuno utvrdio da su tužilac-protivtuženi i tuženi - protivtužilac zaključili ugovor o namjenskom oročenom depozitu dana 26.9.1995. godine po kome se deponent - ovdje tuženi - protivtužilac obavezao da kod banke - ovdje tužioca - protivtuženog položi, a banka primi novčani iznos od …….. dinara, ugovoren je rok vraćanja novčanih sredstava, sa kamatnom stopom od 0,6% dnevno, a uz osnovni ugovor zaključeni su prvi i drugi aneks ugovora kojima su izmijenjeni rokovi vraćanja novčanih sredstava (čl. 1035., 1038. tačka 1. i 1042. ZOO). Prema tome ugovor o oročenom namjenskom depozitu predstavlja pasivni bankarski posao iz djelatnosti banke, po kojima je banka dužnik, prema svojim deponentima, zaključuje ih u cilju mobilizacije i koncentracije slobodnih novčanih sredstava čime obezbjeđuje potencijal za obavljanje aktivnih bankarskih poslova. Pravno stanovište prvostepenog suda u konkretnom slučaju ne može se prihvatiti. Naime, tačno je da su stranke ugovorom o namjenskom oročenom depozitu ugovorile visinu kamate na iznos deponovanih sredstava od 0,6% dnevno (član 1042. ZOO), ali dispozitivnost norme o ugovorenoj kamati može se protezati samo dok ne dođe u sukob sa osnovnim načelom građanskog prava jednake vrijednosti uzajamnih davanja iz odredbe člana 15. Zakona o obligacionim odnosima, a o čemu sud vodi računa po službenoj dužnosti. U tom smislu prvostepeni sud je bio dužan da ispita da li ugovorna kamata od 0,6% dnevno odnosno 18% mjesečno, a za period za koji je obračunata predstavlja realnu i uobičajenu kamatu za takvu vrstu posla, jer samo takvoj kamatnoj stopi može pružiti sudsku zaštitu. (Rješenje Višeg trgovinskog suda u Beogradu, Pž. broj 5408/01 od 21.2.2002. godine)

3. Promjena okolnosti u smislu čl. 354. st. 1. ZOO ne daje pravo ugovornoj strani na raskid ugovora, već bi u tom slučaju njezina obveza prestala.

Iz obrazloženja citiramo:

Ugovaranjem te klauzule ugovorne strane upravo su predvidjele promjenu okolnosti koje su u trenutku zaključenja ugovora bile izvjesne, pa su očito tu klauzulu primijenile kako zbog pada vrijednosti domaće valute ne bi došlo do oštećenja vjerovnika i kako ne bi došlo do povrede načela jednake vrijednosti davanja (čl. 15. ZOO).

(Vs RH, Rev. 555/94, od 6. 12. 1995. - Izbor odluka 1/1996 - 69)

4. Ne postoji nesrazmjera ugovorenih davanja u pogledu visine ugovorene kamate na bankarski kredit, kada je visina određena prosječnom visinom kamatnih stopa na tržištu novca. Kod nedozvoljenih kretanja kamatnih stopa, s pozivom na načelo jednakih davanja, sud bi mogao umjeriti stopu ugovorene kamatu u smislu člana 15. ZOO, s tim što je eventualna zloupotreba propisivanja zelenaških kamata sankcionisana i odredbom člana 141. ZOO.

(Vs S, broj Prev. 256/97. - Bilten 4/1997)

5. Odredbom člana 399. stav 2. ZOO propisano je da u pogledu najviše ugovorene kamatne stope između pravnih lica primjenjuju se odredbe posebnog zakona. Međutim, bez obzira što poseban zakon u smislu navedene zakonske odredbe nije donijet, dispozitivnost norme o ugovorenoj kamati može se protezati samo dotle dok ne dođe u sukob sa osnovnim načelima građanskog prava jednake vrijednosti davanja iz odredbe člana 15. ZOO.

(Odluka Saveznog suda, Pzs. 4/99. - Bilten 2/1999)

6. Ugovor o doživotnom izdržavanju ima element aleatornosti, jer obaveza izdržavanja traje do smrti primaoca izdržavanja, a smrt je, po pravilu, vremenski neizvjesna, pa se ne može primjenjivati pravilo jednake vrijednosti davanja.

(Vs BiH, Rev. 557/86, od 14. 5. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 68)

7. Ako je ugovorena kamatna stopa nesrazmerno visoka u odnosu na okolnosti konkretnog posla i kao takva u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te načelom jednake vrednosti davanja iz član 12. i član 15. ZOO, sud je dužan saglasno odredbi član 141. ZOO da umjeri stopu ugovorene kamate saglasno odredbi član 399. ZOO.

(Ss, Gzs - 18/99, od 24. 6. 1999. godine)

8. Dužnik koji djelimično izvrši ugovornu obavezu u uslovima visoke inflacije, ne može tražiti raskid čitavog ugovora zbog promijenjenih okolnosti, ali ni povjerilac ne može tražiti izvršenje ostatka obaveze ako prethodno ne valorizuje dio cijene koji ne odgovara izvršenom dijelu obaveze.

(VsS, broj Rev. 1452/96 od 23. 4. 1996. - Gp, broj 2, 3 i 4/99)

9. Ponuda - profaktura za zaključenje ugovora u privredi u uslovima naglašenih inflatornih uspona podrazumijeva obavezu plaćanja u roku “odmah” i kada u njoj nije označeno do kada obavezuje ponudioca.

(Vs RCG, Pž. 69/96, od 1. 4. 1997. - Bilten Vs RCG 1997 - 33)

10. Prinudno poravnanje između dužnika poravnanja i njegovih povjerilaca, ne isključuje mogućnost da povjerilac potražuje od dužnika poravnanja valorizaciju po načelu jednake vrijednosti iz člana 15. ZOO i naknadu štete u smislu odredbe člana 278. stav 2. ZOO pod određenim uslovima

(Vs S, broj Prev. 202/96. - Bilten 4/1996)

Sudska praksa uz član 17.

1. Etažni vlasnici stambene zgrade u svojini mogu sporazumno priključiti dio zajedničke prostorije: hodnika, podruma, tavana itd. posebnom dijelu zgrade, a taj sporazum obavezuje i njihove pravne sljednike.

Iz obrazloženja:

Između tužioca i njegovog sina postignut je valjan sporazum o prepravci, i daljem korištenju zajedničkih dijelova zgrade u skladu sa odredbama čl. 13. Zakona o svojini na dijelovima zgrade, po kome je sporna površina izgubila prvobitnu namjenu zajedničkih prostorija, te postala dio stana tuženog, kao posebnog dijela zgrade. Takav sporazum bi, prema izričitoj odredbi čl. 15. st. 4. istog zakona, vezao i sve kasnije sticaoce prava vlasništva na pojedinim stanovima, pri čemu se posebno naglašava i to da je samog tužioca, kao ugovornu stranku - prodavca, vezivala i odredba čl. 17. Zakona o obligacionim odnosima u odnosu na raspolaganje sa pravima koja je ugovorom prenio na tuženog.

(Vs BiH, Rev. 693/86, od 13. 8. 1987. - ZIPS, broj 493; Bilten Vs BiH 4/87 - 14)

2. Obavezu iz međusobnog poslovnog odnosa, učesnici u obligacionom pravnom odnosu su dužni da ispune i snose odgovornost za njeno neispunjenje.

(Vs S, broj Prev. 138/97, od 23. 4. 1997)

3. Sud će udovoljiti zahtjevu za isplatu deviznoga štednog uloga ako u vrijeme zatražene isplate, kao i u vrijeme donošenja presude prvog stupnja, nisu bila propisana ograničenja prava deponenta na isplatu uloga.

Iz obrazloženja:

"Nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su udovoljili zahtjevu tužitelja i obvezali tuženika (banka) da tužitelju isplati njegov štedni ulog od …….. CHF položen na deviznoj štednoj knjižici. Razlog zbog kojega tuženik nije udovoljio traženju tužitelja jest taj što tuženik (kako je tijekom postupka opravdavao svoje postupanje, a sada ističe isti razlog u reviziji) nije bio u mogućnosti da isplati zatraženi iznos deviza jer, kao i druge poslovne banke u zemlji, ne raspolaže gotovinom, smatrajući da je to objektivan razlog odnosno okolnost na koju tuženik ne može utjecati. Proizlazi, dakle, da je tužitelj u skladu s odredbom članka 1043. Zakona o obveznim odnosima, koji je na temelju odredbe članka 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (dalje ZOO), položio devizni ulog na štednju kod tužene, tj. banke koja na temelju odredbe članka 20. stavak 1. Zakona o bankama i drugim financijskim organizacijama ("Službeni list SFRJ", broj 10/89) prima štedne uloge i depozit građana i građanskih pravnih osoba u dinarima i stranoj valuti. Budući da se u ovom slučaju radi o ulogu na štednju po viđenju, tužitelj je, polazeći pri tom od propisa mjerodavnih u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, bio ovlašten povući svoja položena devizna sredstva. Tužena, koja je na temelju odredbe članka 57. Zakon o bankama i drugim financijskim organizacijama dužna održavati likvidnost poslovanja i vlastitu solventnost, stim da su propisane i sankcije ako tako ne postupi (članak 78. stavak 1. točka 2. istog propisa), i po ocjeni ovog revizijskog suda bila je dužna izvršiti svoju ugovornu obvezu (članak 17. ZOO), posebno zbog toga jer u vrijeme kada je tužitelj zatražio da mu tužena isplati položeni devizni štedni ulog s njegove štedne knjižice, kao i u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, nisu postojala ograničenja u pogledu mogućnosti podizanja deviznih štednih uloga. Kako u vrijeme mjerodavno za ocjenu pravilnosti primjene materijalnog prava nije postojao propis koji bi intervencijom u obvezno pravni odnos stranaka ograničavao pravo deponenta da podiže sa svog štednog uloga devizna sredstva, a za održavanje likvidnosti bila je odgovorna upravo tužena, nižestupanjski sudovi su pravilno i zakonito odlučili kada je obvezana tužena da tužitelju isplati s njegovoga štednog uloga iznos od ….. CHF položen na deviznu štednu knjižicu tužitelja."

(Vs RH, Rev. 2420/91, od 22. 1. 1992.. - Izbor odluka 1994 - 89/140)

4. Zaposlenik je ovlašten tražiti ispunjenje ugovora o svom prelasku na rad u drugu pravnu osobu što su ga zaključile međusobno dvije pravne osobe uz njegovu suglasnost.

(Vs RH, Rev. 2974/92, od 1. 7. 1993. - Izbor odluka 2/1995 - 118)

5. Prema Opštim uslovima za isporuku električne energije koji su sastavni dio ugovora zaključenog između potrošača elektroprivredne organizacije, potrošač “investitor” koji je uložio sredstva u izgradnju nove linije može tražiti “obeštećenje” u trajanju od tri godine od dana predaje u osnovna sredstva isporučiocu, a obaveza “obeštećenja” koja tereti novog potrošača uređuje se pismenim ugovorom.

(Vs BiH, Rev. 151/87, od 17. 12. 1987. - Bilten Vs BiH 1/88 - 65)

6. Prodavac automobila dužan je vratiti dio cijene koje je naplatio od kupca, uslovljavanjem te uplate prijetnjom raskida ugovora, i to u vrijeme kada je svojom krivnjom već pao u docnju sa isporukom prodatog vozila (u ugovorenom roku isporuke cijena nije bila mijenjana).

(Vs BiH, Gvl. 25/84, od 4. 10. 1984. - Bilten Vs BiH 4/84 - 2)

7. Banka ne odgovara za štetu zbog pravne nemogućnosti ispunjenja ugovora o depozitu u pogledu kamata, koja je nastupila nakon zaključenja ugovora stupanjem na snagu prinudnih odredaba o plaćanju kamata.

Iz obrazloženja:

“Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi da su stranke zaključile dana 28. siječnja 1982. g. ugovor o namjensko oročenom depozitu deviznih sredstava (……. DEM) na rok od 10 godina s kamatnom stopom od 10% godišnje, koje se obračunavaju u devizama na dan 31. prosinca i pripisuju depozitu, a isplaćuju pri podizanju depozita. Također nije među strankama sporno da u razdoblju od 1. siječnja 1984. g. do 31. prosinca 1988. g. kamata nije pripisivana depozitu već je obračun kamata za to razdoblje vršen u dinarskoj protuvrijednosti deviza i položen na posebni račun. Tužitelj u ovom postupku potražuje štetu koja mu je nastala nepridržavanjem odredaba zaključenog ugovora o obračunu kamata na oročeni depozit, a za sporno razdoblje. Prvostupanjski sud prihvaćajući tužbeni zahtjev tužitelja pozivom na čl. 17. i 18. Zakona o obveznim odnosima - dalje ZOO, prihvaća tužbeni zahtjev smatrajući da je banka bila dužna pridržavati se odredaba zaključenog ugovora. S pravom drugostupanjski sud nije prihvatio pravnu ocjenu depozitnog odnosa stranaka navedenog u presudi suda prvog stupnja. U vremenskom razdoblju od 1. siječnja 1984. g. do 31. prosinca 1988. g., dakle poslije zaključenja ugovora stupila je na snagu odredba čl. 19. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima s inozemstvom kojom je bilo propisano da na devize na deviznim računima i deviznim štednim ulozima građana i građanskih pravnih osoba ovlaštene banke plaćaju kamate u dinarima, osim na devize na deviznim računima i štednim ulozima građana na privremenom radu u inozemstvu. Kako tužitelj ni ne tvrdi da bi u vrijeme primjene ove odredbe imao status građana na privremenom radu u inozemstvu, tuženica je bila dužna jer se radi o kogentnom propisu primijeniti taj propis pa stoga i ovlaštena deponirati ugovorenu kamatu u dinarima s konverzijom po tečaju zadnjih dana poslovne godine na poseban račun. Stoga tuženica zbog pravne nemogućnosti ispunjenja ugovorne obveze, koja je nastupila nakon zaključenog ugovora, a zbog stupanja na snagu kogentne norme nije u obvezi tužitelju naknaditi štetu koja mu je time proizašla. Pritom pozivanje revidenta na čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 3/94) kojom odredbom je propisano retroaktivno djelovanje izmijenjenog čl. 395. ZOO (čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO) nema nikakvog pravnog značenja jer za konkretni slučaj citirana norma se ne može ni primijeniti.”

(Vs RH, Rev. 1543/96, od 12. 1. 2000. - Izbor odluka 1/2000 - 42)

Sudska praksa uz član 18.

1. Iako je nadležni organ imao pravo da sruši zgradu koja je sagrađena bez građevinske dozvole, nije ovlašten da pri tome postupa bezobzirno, već pri rušenju treba da postupa tako kako bi šteta bila što manja, jer u protivnom će odgovarati za štetu.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 3/2001., str. 23)

2. Krajnje je nepažljivo postupao vlasnik stroja - utovarivača kad je prilikom istovara šute ušao s utovarivačem teškim 12 tona u prizemnu prostoriju i propao u podrum, a da prethodno nije provjerio sigurnost poda prizemlja.

Iz obrazloženja citiramo:

"Dana 23. lipnja 1986.g. došlo je do nesreće kada je tužitelj, vlasnik stroja utovarivača CAT 941, zajedno sa strojem propao kroz "deku" prizemlja u podrumske prostorije. Ovaj štetni događaj zbio se na gradilištu u Z. Predmet spora ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio u opisanoj nesreći. Nije sporno u ovoj fazi postupka da je tužitelj izvođač - kooperant zadruge "Z. 77" (ugovor o kooperaciji za izvođenje radova "U Z. 1986.g."), koja je s tuženikom u ovoj parnici sklopila ugovor (11. VI. 1986.g.) prema kojem je tužena koristila usluge zadruge kao izvođača pojedinih radova na gradilištu u Z. Nije sporno da je dana 23. VI. 1986.g. sam tužitelj upravljao svojim strojem - utovarivačem, da je nakon određivanja radnog zadatka "da izvrši istovarivanje šute" ušao utovarivačem u prizemnu prostoriju, da je za vrijeme rada pod prizemlja prostorije počeo pucati, zbog čega je tužitelj zajedno sa strojem propao u podrum. Sudovi smatraju da na strani tuženika ne postoji osnova odgovornosti za štetu koju trpi tužitelj padom s prizemlja u podrum svojim strojem. Stoga odbijaju zahtjev tužitelja. Ovaj revizijski sud smatra da su sudovi valjano primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. Na ugovor o kooperaciji za izvedbu radova primjenjuju se opća načela Zakona o obveznim odnosima. Ugovor o izvedbi radova mora se izvršavati u skladu s općim načelima ZOO. Prema načinu i odredbi iz čl. 18. st. 2. tog Zakona, sudionik u obveznom odnosu dužan je u izvršavanju obveze i svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima. Takvu pažnju navedeni propis definira kao pažnju dobrog stručnjaka. Upravo zbog toga od tužitelja se kao vlasnika stroja utovarivača kojim je upravljao na "istovaru šute" u uvjetima kada je tu šutu trebalo iznijeti iz sporne prostorije, očekuje da poduzme određene mjere sigurnosti. To znači da je tužitelj u danim uvjetima trebao provjeriti sigurnost, a s obzirom na konstrukciju poda prizemlja, nesmetanog ulaska teškog utovarivača od 12 tona u samo prizemlje. Propuštanje tužitelja da to učini krajnja je nepažnja za koju on, kao vlasnik i profesionalna osoba koja upravlja strojem, odgovara. U takvom slučaju tužitelj se ne može s uspjehom pozivati na propust radnika tuženika i pod uvjetom osnovanosti njegove tvrdnje, iako sud utvrđuje suprotno, koji da ga je trebao "upozoriti na mogućnost popuštanja deke prizemlja". Stoga svu štetu koju tužitelj propadanjem u podrum zajedno sa strojem trpi, posljedice su propuštanja da postupi pažnjom dobrog stručnjaka, kako to nalažu opća načela ZOO, prilikom obavljanja svoje profesionalne djelatnosti. Iz tog razloga nema utemeljenja u zahtjevu tužitelja da za, na ovaj način, pretrpljenu štetu odgovara tužena "Industrogradnja" s.p.o. iz Z."

(Vs RH, Rev. 570/93, od 3. 2. 1994. - Izbor odluka 1/1996 - 17/59)

3. Da bi se utvrdila odgovornost zanatlije da naknadi štetu nastalu zbog nestručnog izvršenja zanatske usluge, potrebno je da se prethodno ispita i utvrdi šta sve dotični zanatlija u vršenju svog poziva treba da preduzme radi pravilnog izvršenja posla, te da li pod normalnim okolnostima može doći do nastanka štete kao što se konkretno dogodilo.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 2/2001., str. 28)

4. Kada proizvođač proizvodi robu za tržište, što podrazumjeva da stupa u obligacione odnose, njegova odgovornost je pojačana jer se mora ponašati sa pažnjom dobrog domaćina. Povećana odgovornost proizvođača proizilazi iz čl. 18. ZOO, a njegova odgovornost se cijeni po odredbi čl. 158. ZOO.

(Vs S, broj Prev. 368/96. - Bilten 1/1998)

4. Kod podijeljene odgovornosti za štetu prouzrokovanu radnjom stručnog i nestručnog lica, po strožijim kriterijima se mjeri propust prvoga od propusta drugog.

(Vs BiH, Rev. 498/90, od 27. 9. 1991. - Bilten Vs BiH 4/91 - 58)

5. Ne može se odbiti tužbeni zahtjev kupca da mu tuženi (prodavac) preda drugu stvar, iako je propustio da ga u zakonskom roku obavijesti o nedostatku kupljene stvari, ukoliko je prodavac znao za nedostatak ili mu nije mogao ostati nepoznat, da je postupao s pažnjom koja se očekuje od dobrog privrednika u pravnom prometu.

(Vs BiH, Rev. 482/90, od 12. 9. 1991. - Bilten Vs BiH 4/91 - 44)

6. Nije isključena odgovornost izvođača molerskih radova za štetu vlasniku lustera, koji su njegovi radnici u toku molovanja stana skinuli sa plafona i usljed nepažnje razbili na podu, i u slučaju ako bi se utvrdilo da imalac stana nije postupao s pažnjom koja se očekuje u takvim okolnostima od čovjeka prosječnih sposobnosti, već bi to bio razlog samo za smanjenje naknade štete.

(Vs BiH, Gvl. 31/87, od 22. 7. 1987. - ZIPS, broj 493; Bilten Vs BiH 4/87 - 39)

7. Komisionar ne snosi tečajnu razliku nastalu zbog devalvacije domaće valute, osim ako je do te razlike došlo zbog propusta komisionara da postupa po nalozima komitenta pažnjom dobrog privrednika po čl. 18. ZOO.

(Vps H. Pž. 1943/81, od 16. 3. 1982. - Psp 22 - 165)

Sudska praksa uz član 20.

1. Punovažna je klauzula ugovora o štednji o promjenljivoj kamatnoj stopi.

(Vs BiH, Gal. 16/91, od 12. 9. 1991. - Bilten Vs BiH 4/91 - 52. Napomena: cjelovitije obrazloženje ove odluke citirano je u sudskoj praksi datoj uz član 1045. ZOO)

2. Stranke mogu ugovoriti pravo na raskid ugovora plaćanjem odustanice i nakon što su počele ispunjavati svoje obaveze iz ugovora ili primati ispunjenje druge strane, uprkos odredbi člana 82. stav 5. ZOO, jer se radi o dispozitivnoj, a ne prinudnoj normi.

(Vs BiH, Rev. 667/86, od 28. 9. 1987. - ZIPS, broj 493; Bilten Vs BiH 4/87 - 28)

Sudska praksa uz član 21.

1. Naručilac iz ugovora o građenju, ako nije drugačije ugovoreno, mora izjavu o zadržavanju prava na ugovornu kaznu zbog zadocnjenja izvođača u obavljanju radova, dati do završetka konačnog obračuna. Izjava mora biti određena i jasna, inače ne proizvodi pravno djejstvo.

(Vs BiH, Pž. 700/90, od 12. 7. 1991. - Bilten Vs BiH 3/91 - 42)

2. Prodavac motornog vozila pao je u docnju, iako nije prekoračio ugovoreni rok, ako se nije pridržavao redoslijeda isporuke vozila, pa nema pravo da traži razliku u cijeni koja je povećana unutar roka isporuke, ali nakon dana kada je motorno vozilo trebalo biti isporučeno kupcu da se prodavalac držao vremenskog redoslijeda isporuke vozila.

(Vs BiH, Rev. 441/90, od 18. 10. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 53)

3. Naručilac ne duguje zatezne kamate i kada nije platio cio iznos iz privremene situacije, ako je neplaćeni iznos uvršten u okončanu situaciju, koja je na vrijeme plaćena, a prilikom konačnog obračuna na osnovu koga je okončana situacija izdata, stranke nisu utvrdile obavezu plaćanja zatezne kamate zbog zadocnjenja u plaćanju privremene situacije.

(Vs BiH, Pž. 631/90, od 22. 6. 1991. - Bilten Vs BiH 3/91 - 53)

4. Nalogoprimac kome je kupac dao nalog da primi robu i čuva je za njegov račun dužan je da sa prodavcem izvrši kvantitativni i kvalitativni prijem robe u momentu isporuke, pa se reklamacije kupca ne mogu uvažiti.

(Vs BiH, Pž. 443/86, od 27. 5. 1987. - Biten Vs BiH 3/87 - 30)

5. Smatra se da su ugovorne stranke htjele primjenu Opštih uzansi za promet robom kada u ugovoru upotrijebe izraze koji se koriste u ovim uzansama.

Iz obrazloženja:

U skladu sa članom 21. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, na obligacione odnose se primjenjuju uzanse ako ugovorne stranke ugovore njihovu primjenu ili ako iz njihovog poslovnog odnosa proizilazi da su htjele njihovu primjenu. Prema utvrđenju prvostepenog suda, a tuženi ovu činjenicu priznaje, stranke su ugovorile isporuku robe "franco" uz naznaku mjesta opredjeljenja (isporuka u M.). Na osnovu činjenice što su parnične stranke ugovorile isporuku robe "franco" M., dakle, korištenjem izraza iz ovih uzansi, prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak da su htjele primjenu Opštih uzansi za promet robom te je opravdano primjenom navedenih Opštih uzansi, odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

(Vs FBiH, Pž. 236/97, od 18. 11. 1997. - Bilten Vs FBiH 1/98 -27)

6. Dužnik vraćanja ambalaže ima pravo da vrati ambalažu ili naknadi njenu vrijednost, ako nije drugačije ugovoreno i ako je između stranaka ugovorena primjena Opštih uzansi za promet robom ili se smatra da su stranke tu primjenu htjele.

(Vs FBiH, Pž. 46/96, od 20. 5. 1997. - Bilten Vs FBiH 1/97 - 26)

7. Uzance se neće primijeniti na odnose koji su regulirani prinudnim odredbama ZOO.

(Vs H, Rev. 22/87, od 6. 5. 1987. - Informator, broj 3566)

8. U odnosima između stranaka iz ugovora u privredi primjenjuju se Opšte uzanse za promet robom broj 115. - 134., u pogledu utvrđivanja količine robe prilikom isporuke i prigovora na količinu, ako stranke nisu drukčije ugovorile.

Iz obrazloženja:

Zakon o obligacionim odnosima nema posebnih odredaba o utvrđivanju količine robe prilikom isporuke i prigovorima na količinu, ali je ova materija obuhvaćena Opštim uzansama za promet robom (“Službeni list FNRJ”, broj 15/54), od broja 115. do 134. U smislu Opšte uzanse za promet robom broj 130, kad se količina utvrđuje u prisustvu obje stranke (kao u konkretnom slučaju, jer je izvršena predaja stvari vozaru, koga je angažovao tužilac, član 472. Zakona o obligacionim odnosima), prigovor je morao biti stavljen odmah, a u svakom slučaju u kratkom roku od dana prijema robe. Opšte uzanse za promet robom se primjenjuju i nakon stupanja na snagu Zakona o obligacionim odnosima, ako su stranke ugovorile njihovu primijenu ili ako iz okolnosti proizlazi da su njihovu primjenu htjele (član 31. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima). U sudskoj praksi u privrednim sporovima zauzet je stav da se uzanse kao kodificirani poslovni običaji primjenjuju na odnose iz ugovora u privredi i u pitanjima koja ugovorom stranaka ili dispozitivnim odredbama zakona nisu regulisana. Polazeći od navedenog prvostepeni sud je trebao da utvrdi da li su stranke bar prećutno ugovorile primjenu Opštih uzansi za promet robom, te da potom ocijeni da li je prigovar tužioca na isporučenu količinu kamenog agregata blagovremeno stavljen.

(Vs BiH, Pž. 66/86, od 19. 6. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 22)

9. Uzanca 21. Općih uzanci za promet robom, koja regulira ponudu i prihvaćanje ponude izjavom neovlaštene osobe na poslovnom papiru, utvrđuje općeprihvaćeni poslovni običaj - pa se primjenjuje u poslovnom prometu i poslije donošenja ZOO.

(Vps H, Pž. 1219/86, od 13. 5. 1987. - Psp 34 - 161)

Sudska praksa uz član 22.

1. Ugovor o zakupu poslovnih prostorija koji je sklopio direktor zakupodavca bez odobrenja nadležnog tijela prema odredbama Statuta valjan je kad druga strana za to nije znala niti je mogla znati.

(Vs RH, Rev. 1746/92, od 13. 10. 1992. - Izbor odluka 1994 - 125)

2. Iako se ugovor po pravilniku o registraciji između igrača i fudbalskog kluba zaključuje na četiri godine, stranke ga mogu sporazumno raskinuti, a mogu ugovoriti pravo igrača da ga jednostrano raskine u ljetnom prelaznom roku “uz obeštećenje po propisu”.

(Vs BiH, Rev. 239/87, od 21. 9. 1988. - Bilten Vs BiH 3/88 - 37)

3. U slučaju da je zastupnik organizacije udruženog rada, protivno statutu ili drugom samoupravnom opštem aktu, zaključio ugovor bez saglasnosti ovlaštenog organa, smatra se da ugovor nije zaključen, ali u tom slučaju druga savjesna strana ima pravo na pravičnu naknadu (član 55. ZOO). Naprotiv, ako je društveno pravno lice zaključilo ugovor suprotno statutu ili drugom opštem aktu ugovor ostaje na snazi, osim ako je za to druga strana znala, ili morala znati (član 22. ZOO).

(Vs BiH, Pž. 473 /86, od 27. 5. 1987. - Bilten Vs BiH 2/87 - 1)

4. Ugovor o udruživanju sredstava za kupovinu stana zaključen između banke i opštine radi rješavanja stambenih potreba bračnih drugova radnika parničnih stranaka, ne proizvodi pravno djejstvo ako su odgovorna lica banke znali odnosno morali znati da je opština udružila sredstva suprotno svom opštem aktu o angažovanju sredstava za stambene potrebe.

(Vs BiH, Pž. 674/90, od 15. 11. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 30)

5. Ovlašćenje potpisnika ugovora o građenju podrazumijeva i ovlašćenje za potpisivanje okončane situacije.

(Odluka Vrhovnog suda Srbije, Prev. 266/96. - Bilten 4/1996)

6. Punovažan je ugovor o dodjeli stambenog kredita i kada je davalac kredita prekoračio okvire svog samoupravnog opšteg akta, ako za ovo primalac kredita nije znao niti mogao znati.

(Vs BiH, Rev. 324/89, od 25. 1. 1990. - Bilten Vs BiH 1/90 - 36)

Sudska praksa uz član 23.

1. O zastarjelosti zahtjeva zbog odgovornosti za sticanje bez osnova odlučuje se na osnovu rokova iz Zakona o mjenici (član 85. stav 3. ranijeg Zakona o mjenici - sada član 87. stav 3. - nap. a).

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 2/2000, str. 12)

Sudska praksa uz član 24.

1. Kako u Zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija nije propisano da zakupni odnos prestaje smrću zakupca, niti taj zakon, kao specijalni propis, reguliše situaciju koja nastaje povodom smrti zakupca, to se, u smislu člana 24. Zakona o obligacionim odnosima, primjenjuju opšte odredbe o zakupu sadržane u članu 599. Zakona o obligacionim odnosima, kojim je propisano da se u slučaju smrti zakupca zakup nastavlja sa njegovim nasljednicima, izuzev ako je drukčije ugovoreno.

(Vs FBiH, Rev. 263/99, od 26. 2. 2000. - Bilten Vs FBiH 1/00 - 43: isto Vs BiH, Rev. 366/84, od 30. 8. 1984. - Bilten Vs BiH 4/84 - 17)

2. Naknada štete na ribljem fondu obračunata po pavilniku o odštetnom cjenovniku koji je bio na snazi u vrijeme suđenja pokriva i štetu zbog izmakle koristi.

(Vs BiH, Rev. 81/8,. od 19. 3. 1987. - Bilten Vs BiH 2/87 - 44)

3. U parnici radi ispražnjenja stana zbog ništavosti ugovora o zamjeni presudom se utvrđuje ništavost tog ugovora i ništavost ugovora o korištenju stana po zahtjevu društveno-pravnog lica koje ima pravo raspolaganja na stan jer to lice ima opravdan interes za utvrđenje da su ugovori ništavi (član 109. Zakona o obligacionim odnosima, član 24) (Stav Građansko-privrednog odjeljenja Vrhovnog suda BiH, od 26. 2. 1988. - Bilten Vs BiH 1/88 - 119)

4. Ugovor o zakupu poslovne prostorije se ne može produžiti usmenom pogodbom.

(Vs BiH, Rev. 437/83, od 13. 10. 1983. - Bilten Vs BiH 1/84 - 14)

5. Ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen uz saglasnost ili po ovlaštenju vlasnika je punovažan samo ako je saglasnost odnosno punomoć data u onom obliku koji Zakon o prometu nepokretnosti propisuje za ugovor.

(Vs BiH, Gvl. 41/85, od 12. 6. 1986. - Bilten Vs BiH 3/86 - 4)

6. Budući da zakon ne propisuje formu, punovažan je i neformalni sporazum bračnih drugova o tome ko će od njih ostati nosilac stanarskog prava (član 67. st. 1. i 24. Zakona o obligacionim odnosima). (Stav Građansko-privrednog odjeljenja Vs BiH, od 24. 6. 1986 - Bilten Vs BiH 2/86, str. 27)

Sudska praksa uz član 25.

1. Društveno-politička zajednica duguje zatezne kamate po stopi iz člana 277. stav 2. ZOO ako zadocni sa ispunjenjem otplate sanacionog kredita po ugovoru zaključenom između banke i organizacije udruženog rada koja obavlja privrednu djelatnost, kada je preuzela dug iz tog ugovora.

(Vs BiH, Pž. 645/87, od 9. 9. 1988. - Bilten Vs BiH 2/89 - 95. Napomena: cjelovitije obrazloženje ove odluke citirano je u sudskoj praksi datoj uz član 448. ZOO)

2. Na dugove Federacije BiH iz ugovora o nabavci za potrebe snabdijevanja vojnih jedinica tokom perioda od 8. 10. 1996. g. teče zatezna kamata po eskontnoj stopi Narodne banke BiH uvećanoj za 20%.

Iz obrazloženja:

Odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Sl.novine FBiH", br. 18/96), koji se primjenjivao od 8. 10. 1996.g. do 6. 7. 1998.g., propisana je bila stopa kamate od 28% godišnje, ali se ona primjenjivala samo na potraživanja iz ugovora u privredi (čl. 1. navedenog zakona). U ovom slučaju, nije u pitanju potraživanje iz ugovora u privredi, jer Vojska FBiH nije stupila u obligacioni odnos kao privredni subjekt, pa se na ovakva potraživanja do stupanja na snagu novog Zakona o visini stope zatezne kamate ("Sl.novine FBiH", br.27/98), kojim je propisana stopa kamate od 18% godišnje, primjenjuju odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate ("Sl.list SFRJ", br.57/89) koji je preuzet, dakle po eskontnoj stopi NB BiH uvećanoj za 20%. Eskontna stopa za period od 15. 12.do 31. 12. 1996.g. iznosila je 20% godišnje a stopa zatezne kamate u tom periodu 24%. Od 1. 1. 1997.g. do 6. 7. 1998.g. eskontna stopa je bila 10% godišnje, a stopa zatezne kamate 12% godišnje.

(Vs FBiH, Pž - 274/99, od 23. 5. 2000. - Bilten Vs FBiH 2/00 - 41)

3. Ugovor zaključen između zdravstvene i privredne organizacije nije ugovor u privredi, pa zajmoprimac ne duguje kamatu ako nije izričito ugovorena.

(Vs BiH, Pž. 798/89, od 29. 10. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 58)

4. Pod ugovorom u privredi u smislu člana 25. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima podrazumijeva se i ugovor zaključen sa subjektom koji po zakonu obavlja vanprivrednu djelatnost ako je propisano da može obavljati i privrednu djelatnost, a ugovor je zaključen u obavljanju dozvoljene privredne djelatnosti ili u vezi sa tom djelatnošću. (Stav XXX zajedničke sjednice bivših vrhovnih sudova, Beograd 25. i 26. 11. 1986. - Bilten Vs BiH, 4/86 - str. 41)

Sudska praksa uz član 26.

1. Smatra se da ugovor nije ni nastao, iako je prividno zaključen u formi propisanoj za ovakav ugovor, ako je jedna od ugovornih strana potpisala pismeni ugovor, ne znajući šta potpisuje, a među ugovornim strankama nije postignut sporazum o bitnim sastojcima ugovora te vrste.

(Vs BiH, Rev. 515/86, od 16. 4. 1987. - ZIPS, broj 531; Bilten Vs BiH 2/88 - 2)

2. Ugovor o prijenosu osnivačkog udjela u društvu sa ograničenom odgovornosti punovažno je zaključen kada takvu pismenu izjavu jednog od osnivača prihvati posebnom pismenom izjavom drugi osnivač, makar i u formi ugovora zaključenog sa preostalim osnivačima, kojim primljeni dio djelimično i njima ustupa.

(Vs FBiH, Gž. 26/91, od 20. 7. 2001. - Bilten Vs FBiH 2/2001 - 31. Napomena: cjelovito obrazloženje ove odluke citirano je u sudskoj praksi datoj uz član 72. ZOO)

3. Pregovori koji prethode zaključenju ugovora ne obavezuju i svaka ih strana može prekinuti kad god hoće

Iz obrazloženja:

Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac je vlasnik sporne nepokretnosti. U kući su za života majke tužioca živjeli tuženi koji su sa njom imali zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju. Predmet tog ugovora su bile pokretne stvari (ne i nepokretnost koja je predmet spora). Poslije smrti majke tuženi su nastavili da kuću koriste. Sa tužiocem su vodili pregovore radi zaključenja ugovora o prodaji, ali ugovor nije zaključen. Tuženi ne žele da se dobrovoljno isele iz kuće. Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev usvojen i kada su tuženi obavezani da se iz kuće isele i nepokretnost tužiocu predaju u državinu oslobođenu od lica i stvari. Tužilac je dokazao da je vlasnik stvari i da se tuženi nalaze u državini bez pravnog osnova. Zato on ima pravo na povraćaj stvari u smislu čl. 3. i 37. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa. Prekarijalna državina tuženih ne vodi sticanju nekog stvarnog ili obligacionog prava kojim bi se ograničilo pravo svojine tužioca i stvorili uslovi za dalje korišćenje nepokretnosti. Okolnost da su stranke vodile pregovore u cilju zaključenja ugovora o prodaji su irelevantni za presuđenje ove parnice jer je ugovor u smislu člana 26. ZOO-a zaključen kad su se ugovorne stranke saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Kod prometa nepokretnosti u skladu sa članom 4. Zakona o prometu nepokretnosti zahtijeva se i forma javne isprave (ugovor mora biti pismen i potpisi ugovarača ovjereni od strane suda). Pošto pregovori koji prethode zaključenju ugovora ne obavezuju i svaka ih strana može prekinuti kad god hoće u smislu člana 30. ZOO-a to su neosnovani revizijski navodi u kojima se ističe da saglasnost tužioca u pogledu stanovanja prilikom pregovaranja ima određeno pravno dejstvo i da zato tuženi mogu nastaviti sa daljim korišćenjem kuće.

(Vs S, broj Rev. 1700/99 od 2. 12. 1999)

4. Nije sklopljen ugovor o najmu stana kada je riječ o usmenom sporazumu koji među strankama nije ispunjen.

(Vs RH. Rev. 3130/93, od 22. 2. 1995. i Rev. 112/95 od 8. 6. 1995 - Izbor oduka 1/1996 - 118)

5. Ako usmeni sporazum stranaka o cijeni nepokretnosti ne odgovara cijeni izraženoj u punovažnom obliku ugovora o prometu nepokretnosti ugovor ne proizvodi pravno djejstvo.

Iz obrazloženja:

“Prema odredbu člana 9. stava 2. Zakona o prometu nepokretnosti, ugovor o prometu nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni od strane suda. Punovažan je, u smislu člana 9. stava 4. istog zakona, i ugovor zaključen u pismenom obliku koji su potpisale ugovorne stranke i dva svjedoka koja su prisustvovala zaključenju ugovora, kao i ugovor zaključen u pismenom obliku koji je u cjelini ili pretežnom dijelu izvršen. Ugovor koji nije sačinjen u pismenom obliku ne proizvodi pravno dejstvo (člana 9. stava 3. Zakona o prometu nepokretnosti). U pismenom obliku takvog ugovora mora biti označena cijena kao bitni element ugovora (člana 462. stava 1. Zakona o obligacionim odnosima). Pismeni ugovor o prometu nepokretnosti u kome bitni elementi nisu odraz saglasne volje stranaka ne proizvodi pravno dejstvo (ovaj ugovor nastaje kada su stranke postigle saglasnost o bitnim elementima ugovora izraženoj u propisanom obliku).”

(Vs BiH, Rev. 314/86, od 19. 2. 1986. - Bilten Vs BiH 2/87 - 4)

5. Samoupravna interesna zajednica zdravstvene (sada: Fond - nap. a) zaštite nije zaključila sa zdravstvenom organizacijom ugovor o liječenju svog osiguranika time što ga je uputila na posmatranje, a u uputnici naglasila da nema medicinske indikacije za liječenje i da se osiguranik upućuje radi sudske ekspertize, dok je istovremeno parnični sud tražio od zdravstvene organizacije nalaz i mišljenje o smanjenju životne aktivnosti osiguranika radi upotrebe u parnici za naknadu štete.

(Vs BiH, Pž. 404/86, od 18. 2. 1987. - Bilten Vs BiH 2/87 - 33)

7. Da bi rok za isplatu cijene u ugovoru o prodaji bio smatran bitnim elementom ugovora (fiksni pravni posao), mora kao takav biti izričito ugovoren.

(Vs BiH, Rev. 743/89, od 18. 5. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 37)

8. Nije nastao ugovor o poklonu štednog uloga kada je njegov imalac za života ovlastio trećeg da u njegovo ime i za njegov račun podiže novčana sredstva radi podmirenja troškova života.

(Vs BiH, Rev. 564/84, od 13. 12. 1984. - Bilten Vs BiH 1/85 - 2)

Sudska praksa uz član 27.

1. Odredbe člana 27. ZOO primjenjuju se samo kada je zakonom propisana obaveza zaključenja ugovora. Ako je obaveza zaključenja ugovora predviđena samoupravnim sporazumom, a ugovorom zaključenim u ispunjenju tog sporazuma nije regulisan pravni odnos u cjelini može se u parnici zahtijevati usklađivanje ugovora sa samoupravnim sporazumom, ali samo u roku od tri godine od dana zaključenja ugovora.

(Vs BiH, Rev. 308/86, od 19. 6. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 3)

2. Odredbe samoupravnog sporazuma banaka o politici kamatne stope o prelasku na promjenljive kamatne stope na devizne štedne uloge građana počev od 1. 7. 1986. godine ne mogu se neposredno primjenjivati ako je prije donošenja ovog sporazuma ugovorena fiksna kamatna stopa i ako je poslije isteka tekućeg perioda oročavanja došlo do automatskog produženja važnosti ugovora po kome je ugovorena fiksna kamatna stopa.

Iz obrazloženja:

Revident gubi iz vida da se ovdje radi o novčanom depozitu, primljenom kao ulog na štednju. Ovakav ugovorni odnos po svom sadržaju obavezuje tuženu banku da, prema ugovorenim uslovima, izvrši svoju obavezu. Pravna priroda ovog ugovora, čije zaključenje nije obavezno, niti mu je sadržaj određen propisom (čl. 27. ZOO) ne dopušta njegovu izmjenu jednostranom izjavom volje, što se odnosi i na ugovorenu fiksnu kamatnu stopu (čl. 133. - 138. ZOO) niti raskidanje samo voljom jedne strane. Prema tome u presuđenju ovog spora mora se poći od načela izraženog u odredbi člana 262. stav 1. ZOO prema kojem je svaka ugovorna strana dužna obavezu izvršiti savjesno i u svemu kako ona glasi, osim ako bi njegova odredba bila protivna prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima. Ugovaranje kamatne stope od 12,5 odsto u konkretnom slučaju nije bilo protivno ni jednom pravnom propisu niti javnom moralu i dobrim običajima.

(Vs RS, Rev. 39/93, od 26. 10. 1993., Rev. 59/93, od 26. 10. 1993. i Rev. 60/93, od 26. 10. 1993. - Bilten 1/1999 - 66)

3. Ne smatra se zaključenim ugovor o prodaji nepokretnosti u postupku javne prodaje samim prijemom obavijesti da je ponuđač izabran za kupca.

Iz obrazloženja:

Čak i da je tužilac u svojoj ponudi u cijelini prihvatio uslove javne prodaje, ne bi između njega i tuženog došlo do zaključenja ugovora već samim prijemom obavijesti da je izabran za kupca kao najpovoljniji ponuđač, već bi, kako proizilazi iz odredaba člana 31. Pravilnika o postupku javnog nadmetanja za prodaju nepokretnosti u društvenoj svojini, po završenom postupku javne prodaje, sa najpovoljnijim ponuđačem bio zaključen pismeni ugovor. Ako bi se i prihvatilo da zakon u ovom slučaju obavezuje prodavca da zaključi ugovor, tada bi, u smislu člana 27. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kupac morao u parnici najprije zahtijevati zaključenje ugovora, a bio bi preuranjen tužbeni zahtjev za ispunjenje ugovora.

(Vs BiH, Pž. 357/90, od 26. 7. 1990. - Bilten Vs BiH 3/90 - 27)

4. Punovažan je izdavački ugovor koji zaključe autor školskog udžbenika sa ovlaštenim izdavačem iako ova (izdavačka organizacija: nap. a) nije učestvovala u postupku pripremanja za izdavanje i odobravanje udžbenika regulisanog ranijim zakonom.

(Vs BiH, Pž. 581/91, od 19. 8. 1991. - Bilten Vs BiH 3/91 - 21)

5. Okolnost što korisnik komunalne usluge (dimnjačarske) nije zaključio ugovor ne lišava organizaciju udruženog rada prava da traži naknadu za izvršenu uslugu iz predmeta njenog poslovanja.

(Vs BiH, Pž. 463/83, od 21. 2. 1984. - Bilten Vs BiH 2/84 - 57)

6. Kad je komunalna organizacija po zakonu obvezna sklopiti ugovor o priključenju potrošača na javni vodovod, okolnost da među strankama postoji spor o visini troškova priključenja ne oslobađa je njezine obveze.

Iz obrazloženja citiramo:

“Po ocjeni ovog revizijskog suda, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer nižestupanjski sudovi nisu imali na umu da je predmet tužbenog zahtjeva u stvari zahtjev za “obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora” (sada čl. 27. ZOO).“

(Vs H, Rev. 2168/86, od 1o. 6. 1987. - Psp 36 - 62)

7. O tužbi kojom se zahtijeva da se tuženi obaveže na zaključenje određenog ugovora sa tužiocem mora sud meritorno odlučiti.

Iz obrazloženja:

Iz podnesene tužbe vidi se da tužilac traži da se tuženi obaveže da sa tužiocem zaključi ugovor o održavanju autobuske linije za prevoz putnika na određenoj relaciji. Kada se tužbom traži da se tuženi obaveže na zaključenje određenog ugovora sa tužiocem, sud je nadležan da meritorno odluči o postavljenom tužbenom zahtjevu, zbog čega se u ovoj pravnoj stvari tužba nije mogla odbaciti. Tužbeni zahtjev upravljen na obavezu zaključenja ugovora među strankama bio bi osnovan samo ako su stranke zaključile predugovor kojim su se obavezale na zaključenje određenog ugovora ili ako je zakonom (članovi 27. i 45. Zakona o obligacionim odnosima) predviđena obaveza zaključenja ugovora.

(Vs BiH, Pž. 175/89, od 18. 1. 1990. - Bilten Vs BiH 2/90 - 97)

Sudska praksa uz član 28.

1. Stranke mogu i prećutno, dužom pasivnošću, ispoljiti volju da raskinu ugovor, pa i kada je ovaj zaključen u pismenom obliku.

Iz obrazloženja:

“Svojim ponašanjem - tuženikovom kupovinom opeke kod drugog prodavca, te dugom pasivnošću tužioca, stranke su manifestovale volju da ugovor o prodaji raskidaju, a može se, u smislu člana 28. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, i na ovaj način izjaviti volja za zaključenje, odnosno raskid ugovora”.

(Vs BiH, Pž. 285/86, od 19. 6. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 4)

2. Pridržaj volje jedne strane prilikom sklapanja pravnog posla koja svjesno očituje kao svoju volju nešto što neće, a druga strana za to ne zna, nema utjecaja na valjanost ugovora.

Iz obrazloženja:

"Također valja razjasniti kakvo pravno značenje ima utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženiku bilo svjedno kakovu izjavu daje, jer da je mislio da će sve strojeve, uključivo i sada sporni kultivator, koristiti dok se tužitelj ne vrati iz Njemačke. Treba, naime, ocijeniti radi li se o slučaju pridržaja volje (reservatio mentalis). Takav pridržaj volje, za kojega zna samo jedna st rana, ne izaziva pravnu nevaljanost posla koji je sklopljen. Mentalna rezervacija naime svjestan je nesklad između volje i očitovanja kad jedna strana prigodom sklapanja pravnog posla svjesno očituje kao svoju volju nešto što ona uistinu neće, a druga strana za to ne zna. Pravni posao u takvom slučaju nastaje i obvezuje strane onako kako je ugovor sklopljen (čl.28. Zakona o obveznim odnosima), tj. u skladu s očitovanjem, a ne pridržanom voljom. Suprotna strana, u ovom slučaju tužitelj, ne može snositi nikakve štetne posljedice zbog izjave volje koju je tuženik očitovao na jedan način, a pritom svjesno mislio drugo."

(Vs RH, Rev. 2402/91, od 26. 2. 1992. - Izbor odluka 1994 - 44/108)

Pridržaj volje jedne strane prilikom sklapanja pravnog posla koja svjesno očituje kao svoju volju nešto što neće, a druga strana za to ne zna, nema utjecaja na valjanost ugovora.

(Vs RH. Rev. 2402/91, od 26. 2. 1992. - Izbor oduka 1994, str. 108)

3. Volja za raskidanje ugovora može se izraziti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju.

(Vs H, Rev. 1743/88, od 15. 2. 1989. - Psp 44 - 78)

Sudska praksa uz član 29.

1. Ništav je ugovor o zamjeni stanova u društvenoj svojini zaključen bez saglasnosti davalaca stana na korišćenje, koja nije nadomještena odlukom nadležnog stambenog organa, pa svaka ugovorna stranka može tražiti uspostavljanje prijašnjeg stanja (da se vrati u svoj stan).

(Vs BiH, Rev. 177/87, od 10. 12. 1987. - ZIPS, broj 531; Bilten Vs BiH 2/88 - 64)

Sudska praksa uz član 30.

1. Ugovor o alotmanu je strogo formalan ugovor. Nepostizanje saglasnosti o cijeni je opravdan razlog za odustanak od namjere zaključenja ugovora.

(Vs BiH, Rev. 51/8,7 od 15. 10. 1887.i Pž. br 15/86, od 18. 10. 1986. - ZIPS, broj 493; Bilten Vs BiH 4/87 - 23)

2. Troškovi pokusnih snimaka (fotografija) mogu biti šteta zbog prekida pregovora ako je riječ o trošku koji je oštećenik opravdano poduzeo u očekivanju sklapanja ugovora o djelu ako postoji poslovni običaj ili je među strankama postojao dogovor o tome.

(Vs H, Rev. 70/88, od 28. 2. 1989. - Psp 46 - 66)

3. Strana koja je prekinula pregovore što prethode sklapanju ugovora odgovara drugoj strani za štetu samo ako je vodila pregovore bez namjere da sklopi ugovor ili ako odustane od te namjere bez osnovanog razloga.

(Vs H, Rev. 928/88, od 20. 12. 1988. - Psp 43 - 67)

Sudska praksa uz član 31.

1. Ugovor o prijenosu osnivačkog udjela u društvu sa ograničenom odgovornosti punovažno je zaključen kada takvu pismenu izjavu jednog od osnivača prihvati posebnom pismenom izjavom drugi osnivač, makar i u formi ugovora zaključenog sa preostalim osnivačima, kojim primljeni dio djelimično i njima ustupa.

(Vs FBiH, Gž. 26/91, od 20. 7. 2001. - Bilten Vs FBiH 2/2001 - 31. Napomena: cjelovito obrazloženje ove odluke citirano je u sudskoj praksi datoj uz član 72. ZOO)

2. Onog časa kada je tužilac primio dopis tuženog sa tekstom oglasa i konkursa radi objavljivanja, između stranaka je zaključen ugovor (član 31. ZOO) - iz obrazloženja odluke.

(Vs BiH, Pž. 397/88, od 31. 5. 1989. - Bilten Vs BiH 2/89 - 23)

Sudska praksa uz član 32.

1. Ako ponuđeni prema uslovima ponude u određenom roku nije isplatio ponudiocu cijenu sadržanu u ponudi ne može se smatrati da je ponuda prihvaćena i sklopljen ugovor o prodaji poslovne prostorije.

Iz obrazloženja:

Prihvatanje ponude je izjava volje ponuđenog kojom izražava svoj pristanak na učinjenu ponudu. Da bi izjava o prihvatanju ponude dovela do nastanka ugovora, potrebne su takođe određene pretpostavke: a) da izjava o prihvatanju ponude bude ozbiljna; b) da sadržaj izjave o prihvatanju ponude u cijelosti odgovara sadržaju ponude (tzv. komplementarnost prihvata sa ponudom); v) da prihvatanje ponude pravovremeno stigne ponudiocu i g) da prihvatanje ponude bude učinjeno u posebnoj formi ako zakon izričito zahtijeva takvu formu za sklapanje ugovora (čl. 38. st. 2. ZOO). Činjenice da je tužilac podneskom od 17. 1. 1990. godine, a u vezi dopisa tuženog od 15. 1. 1989. godine, obavijestio tuženog da prihvata sva međusobna prava i obaveze stranaka utvrđena od strane tuženog odredbama ugovora od 25. 10. 1989. godine, da je na račun tuženog uplatio sav novčani iznos utvrđen ovim ugovorom u roku od dva dana od prijema pismena tuženog i da je tužilac u prilogu dopisa od 17. 1. 1990. godine dostavio tuženom četiri primjerka ugovora od 25. 10. 1989. godine i na svim ovim primjercima ugovora stavio svoj potpis, same za sebe, ne znače da je tužilac prihvatio ponudu i da je zaključen ugovor. Kada bi se i uzelo da pismeno od 15. 1. 1989. godine, zajedno sa tekstom izjave tuženog sadržane u ugovoru od 25. 10. 1989. godine na koje je tuženi stavio svoj pečat i potpis, čini ponudu tuženog, ni u tom slučaju se ne može smatrati da je ponuda prihvaćena i da je sklopljen ugovor. Po stavu ovog revizijskog suda ne može se smatrati da je ponuda prihvaćena i sklopljen ugovor ako udružilac sredstava (ovdje tužilac) kome je ponuda učinjena, osim izjave o prihvatanju ponude, nije prema uslovima ponude u određenom roku isplatio ponudiocu (ovdje tuženom) cijenu sadržanu u ponudi. U konkretnom slučaju nije sporno da tužilac nije u skladu sa čl. 7. dostavljenog mu ugovora od 25. 10. 1989. godine isplatio tuženom cijenu do 8. 11. 1989. godine utvrđenu u čl. 2. ovog ugovora, nego tek 17. 1. 1990. godine kada je ovaj novčani iznos potpuno obezvrijeđen usljed galopirajuće inflacije, ta činjenica je strankama bila poznata, usljed čega se ima uzeti da tužilac nije prihvatio ponudu i da nije došlo do zaključenja ugovora. Stoga tužilac, po mišljenju ovog suda, ne može s uspjehom tražiti da se utvrdi pravna valjanost ugovora od 25. 10. 1989. godine, jer takav ugovor kako je naprijed istaknuto, između ovih stranaka nije ni zaključen. Po ocjeni ovog revizijskog suda pismeno tuženog od 15. 1. 1990. godine moglo bi predstavljati samo poziv tužiocu za pregovore radi zaključenja novog ugovora, na što upućuje i činjenica da je tuženi sačinio novi ugovor od 10. 1. 1990. godine i isti dostavio tužiocu sa naznačenjem nove cijene i novog roka za ispunjene obaveze isplate cijene.

(Vs RS, Rev. 25/95, od 17. 7. 1995. - Bilten 1/1999 - 51)

2. Obavještenje vlasnika stvari imaocu prava preče kupnje nema karakter ponude za zaključenje ugovora.

(Vs BiH, Rev. 50/89, od 14. 9. 1989. - Bilten Vs BiH 2/90 - 17)

3. Ponuda koja ne sadrži bitne sastojke ugovora (u konkretnom slučaju nominalno izraženu cijenu) nije potpuna, pa nije ni podobna za prihvatanje.

(Vs S, broj Prev. 316/94. - Bilten 2/1995)

4. Ne smatra se da je ponuda učinjena nosiocu prava preče kupnje ako mu nije uručena zbog toga što nije zatečen na inače tačno označenoj adresi.

(Vs BiH, Rev. 608/87, od 11. 8. 1988. - Bilten Vs BiH 3/88 - 28)

5. Ponuda odnosno prihvat ponude dani na poslovnom papiru obvezuju ponudioca odnosno ponuđenog, premda ih nije potpisala ovlaštena osoba, ako su ispunjeni svi uvjeti predviđeni Općom uzancom za promet robom broj 21. (član 1107. stav 2. ZOO).

(Stav privrednog sudstva bivše SFRJ, zauzet na XXIV koordinacionom sastanku, Dubrovnik, 24. - 26. 5. 1990. - Bilten Vs BiH 2/90 - 125)

6. Garantno pismo kojim se donosilac ovlašćuje da iznajmi i preuzme rent-acar vozilo, pisano na memorandumu naručioca i potpisano od lica za koje je u tekstu navedeno da je direktor naručioca, te snabdjeveno pečatom naručioca, predstavlja punovažnu ponudu za zaključenje ugovora o zakupu vozila.

(Vs BiH, Pž. 644/89, od 30. 8. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 32)

7. Pošiljalac ne može osporavati pravovaljanost ponude ili izjave o prihvatu ponude otpremljene u njegovo ime preko njegovog teleprintera (Opća uzanca broj 31. stav 3. u vezi sa članom 1107. stav 2. ZOO).

(Stav privrednog sudstva bivše SFRJ, zauzet na XXIV koordinacionom sastanku, Dubrovnik, 24. - 26. 5. 1990. - Bilten Vs BiH 2/90 - 126)

8. Vidjeti: sudsku praksu citiranu uz član 72. ZOO

Sudska praksa uz član 33.

1. Javni natječaj na kojem se poziva neodređen broj osoba da podnesu ponudu za sklapanje pravnog posla ne znači opću ponudu, već poziv da se podnese ponuda uz objavljene uvjete.

(Vts RH, Pž. 595/94, od 28. 3. 1995. - Zbirka 3 - 21)

2. Vidjeti: odluku Vs BiH, Pž. 397/88, citiranu u sudskoj praksi datoj uz član 31. ZOO.

Sudska praksa uz član 34.

1. Plaćanjem robe po cijeni koja je bila istaknuta u vrijeme prodaje kupac je u cjelini udovoljio svojoj obvezi plaćanja cijene, pa prodavatelj nema pravo naknadno zahtijevati razliku cijene bez obzira na razloge zbog kojih je propustio uračunati elemente od kojih se formira cijena robe izložene na prodaju.

(Vs H, Rev. 2306/87, od 17. 5. 1988. - Psp 43 - 69)

Sudska praksa uz član 35.

1. Oglas o prodaji nekretnine u društvenoj svojini je samo poziv za davanje ponude radi zaključenja ugovora bez javnog nadmetanja, pa ugovor nije zaključen samim polaganjem tražene kaucije i prihvatanjem objavljenih uslova za zaključivanje ugovora.

(Vs BiH, Rev. 522/90, od 18. 10. 1991. - Bilten Vs BiH 4/91 - 32)

2. Davanje oglasa u tisku ili na neki drugi način kojim se unaprijed nepoznate osobe pozivaju da učine ponudu pod objavljenim uvjetima, nije ponuda za sklapanje ugovora, nego poziv da se učini ponuda, koju davalac oglasa nije obvezan prihvatiti, ali može odgovarati za štetu ako su se za to ostvarile sve zakonom predviđene pretpostavke.

(Vs H, Rev. 1781/87, od 7. 7. 1987. - Psp 46 - 67)

3. Ponudu koja je dana na oglas objavljen u tisku o davanju u zakup poslovnog prostora u društvenom vlasništvu davalac oglasa nije obvezan prihvatiti, ali može odgovarati za štetu ako se za to ispune sve zakonom predviđene pretpostavke.

(Vs H, Rev. 1323/87, od 24. 2. 1988 - Psp 46 - 68)

4. Javni oglas o udruživanju sredstava radi dovršetka izgradnje građevinskog objekta i prodaje posebnog dijela zgrade predstavlja poziv za prikupljanje ponuda, a ne ponudu za zaključenje ugovora, pa lice koje je prihvatilo uslove iz oglasa nije time zaključilo ugovor već dalo ponudu za zaključenje ugovora. To lice ima pravo da traži naknadu štete ako ono lice koje je objavilo oglas ne prihvati ponudu bez osnovanog razloga.

(Vs BiH, Rev. 233/90, od 21. 1. 1991. - Bilten Vs BiH 3/91 - 34)

Sudska praksa uz član 36.

1. Ugovor o prijenosu osnivačkog udjela u društvu sa ograničenom odgovornosti punovažno je zaključen kada takvu pismenu izjavu jednog od osnivača prihvati posebnom pismenom izjavom drugi osnivač, makar i u formi ugovora zaključenog sa preostalim osnivačima, kojim primljeni dio djelimično i njima ustupa.

(Vs FBiH, Gž. 26/91, od 20. 7. 2001. - Bilten Vs FBiH 2/2001 - 31. Napomena: cjelovito obrazloženje ove odluke citirano je u sudskoj praksi datoj uz član 72. ZOO)

Sudska praksa uz član 37.

1. Ponuda - profaktura za zaključenje ugovora u privredi u uslovima naglašenih inflatornih uspona podrazumijeva obavezu plaćanja u roku “odmah” i kada u njoj nije označeno do kada obavezuje ponudioca.

(Vs RCG, Pž. 69/96, od 1. 4. 1997. - Bilten Vs RCG 1997 - 33)

2. Visina naknade za eksproprisane nekretnine određuje se prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi u slučaju kad je bivši vlasnik u upravnom postupku pristajao na nižu naknadu.

(Vs BiH, Rev. 454/90, od 20. 12. 1990. - Bilten Vs BiH 1/91 - 28)

3. Ako je ponuditelj u pismu ili telegramu odredio rok za prihvatanje ponude, smatra se da taj rok teče od datuma naznačenog u pismu, odnosno od dana kad je telegram predan pošti.

(Ps H, Pž. 746/90, od 19. 2. 1991. - Psp 48 - 114)

4. Ako je dužnik isplatio dug u valuti na koju obaveza ne glasi, a nakon proteka rokova za prihvat ponude povjerioca o noviranju obaveze, dužan je da isplati razliku u valuti na koju glasi obaveza, ako isplaćenim iznosom preračunatim po kursu na dan plaćanja obaveze nije izmirena u cjelini.

(Vs BiH, Pž. 493/86, od 22. 7. 1987. - 493; Bilten Vs BiH 4/87 - 29)

5. Vidjeti: odluku Vs FBiH, Gž. 26/91, od 20. 7. 2001., citiranu u sudskoj praksi datoj uz član 72. ZOO.

Sudska praksa uz član 38.

1. Kada prodavac - društveno pravno lice odluči da proda nepokretnost putem javnog nadmetanja, odnosno pismenog prikupljanja ponuda, i ako ga na to ne obavezuju zakonski propisi, ugovor o prodaji je punovažan samo kada je u pismenom obliku postignut i sporazum o načinu i uslovima plaćanja cijene.

(Vs BiH, Pž. 357/90, od 26. 7. 1990. - Bilten Vs BiH 3/90 - 26)

Sudska praksa uz član 39.

1. Kada se izlaganje robe s oznakom cijene smatra ponudom, ne može se smatrati da je ponuda prihvaćena kad potencijalni kupac, do prodaje robe trećemu, nije izrazio spremnost obaviti uplatu (čl. 39. st. 2.).

Iz obrazloženja citiramo:

“Odredbom čl. 34. ZOO propisano je da se izlaganje robe s naznakom cijene smatra ponudom, ako drukčije ne proizilazi iz okolnosti slučaja ili običaja. Odredbom čl. 39. st. 1. ZOO propisano je da je ponuda prihvaćena kad ponuditelj prihvati izjavu ponuđenog da prihvata ponudu. S obzirom na to da u konkretnom slučaju ugovor nije sklopljen, budući da tužitelj kao potencijalni kupac, sve do dana kad brod nije prodan drugoj osobi koja je uplatu izvršila, nije prihvat ponude izrazio spremnošću da odmah na odgovarajući način izvrši uplatu, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo.“

(Vs RH, Rev. 158/94, od 24. 1. 1996. - Izbor oduka 1/1996 - 70)

2. Punovažan je ugovor o prodaji zaključen razmjenom teleksa i kada je teleks koji sadrži ponudu potpisalo neovlašteno lice, ako je otpremljen u ime ugovorne stranke sa njenog teleprintera.

Iz obrazloženja citiramo:

“Činjenica da su stranke ugovorile isporuku bronze po cijeni od 1.300 dinara za 1 kg jasno proizilazi iz teleksa u kojem je ta cijena naznačena. Isporukom bronze koja je naručena teleksom i narudžbom, saglasno odredbi člana 39. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, tužilac je prihvatio uslove iz ponude tuženog. Činjenica da je tuženi sam preuzeo bronzu od proizvođača, ne ukazuje da mu je tužilac nije isporučio, jer je tuženi kod proizvođača bronzu preuzeo po ovlaštenju tužioca pa je iz tih razloga tužilac i fakturisao cijenu tuženom, a tuženi platio ugovorenu cijenu. Da je tuženi uputio tužioca da preuzme robu kod njegovog kooperanta proizilazi iz iskaza svjedoka radnika tužioca, a tuženi je preuzeo cijelu količinu kupljene bronze nakon poslanog teleksa, a izvjestan dio i nakon otpreme narudžbe. Prvostepeni sud je utvrdio i da su parnične stranke bile u dužoj poslovnoj vezi povodom kupovine bronze, pa se ugovor mora smatrati zaključenim i u smislu člana 42. stav 3. ZOO, jer tužilac nije odmah odbio ponudu upućenu teleksom (ovako upućena ponuda se smatra ponudom učinjenom prisutnom licu u smislu člana 40. stav 2. ZOO)”.

(Vs BiH, Pž. 432/86, od 27. 5. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 23)

3. Ponuda je prihvaćena i kad se iz ponašanja ponuđenog može smatrati da je ponuda prihvaćena (konkludentne radnje).

(Ps H, Pž. 2675/89, od 4. 12. 1990. - Psp 49 - 124)

4. Ako je prodavatelj na temelju primljene narudžbenice poslao stvar, smatra se da je ugovor sklopljen prihvatom ponude pod uvjetima koji su navedeni u narudžbenici (ponudi)

(Ps H, Pž. 2333/90, od 11. 12. 1990. - Psp 49 - 124)

5. Organizacija udruženog rada (društveno preduzeće) odgovara za štetu prouzrokovanu neurednim održavanjem javnog puta iako za tekuću godinu nije zaključila pismeni ugovor sa samoupravnom interesnom zajednicom za puteve, ako je put održavala po prećutnom sporazumu.

(Vs BiH, Rev. 384/89, od 28. 2. 1990. - Bilten Vs BiH 1/90 - 77)

6. Kada jedna od stranaka koje su u dužoj poslovnoj vezi teleksom naruči izvjesnu količinu robe po određenoj cijeni, a ovlašteni radnik prodavca uputi je da preuzme robu od kooperanta, smatra se da je zaključen ugovor o prodaji sa cijenom navedenom u teleksu.

(Vs BiH, Pž. 432/86, od 27. 5. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 23)

Sudska praksa uz član 40.

1. Vidjeti: odluku Vs BiH, Pž. 432/86., citiranu u sudskoj praksi datoj uz član 39. ZOO.

Sudska praksa uz član 41.

1. Kad je povodom ponude radnika poslodavac svojom odlukom dao novu ponudu za sklapanje ugovora o stručnom osposobljavanju radnika, a radnik pristupio osposobljavanju, treba smatrati da je prihvatio ponudu i da je nastao ugovorni odnos.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži ispunjenje tuženikove obveze povrata troškova svog obrazovanja, koje je snosio tužitelj kao poslodavac, isplatom iznosa od ………… sa zakonskim zateznim kamatama od 10. rujna 1996. godine do isplate. Na temelju utvrđenih činjenica da je tuženik kao radnik tužitelja molbom od 11. 6. 1996. godine zatražio da mu tuženik odobri pohađanje seminara i polaganje ispita za ispitivača za pregled i ispitivanje oruđa za rad na pogon električnom strujom, da je odlukom Upravnog odbora tuženika od 16. 2. 1996. godine odlučeno da se tuženik upućuje na to obrazovanje, s tim da je u slučaju jednostranog prestanka radnog odnosa dužan vratiti sve troškove navedenog osposobljavanja, da su ti troškovi iznosili utuženi iznos od ……….., te da je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu 20. 8.1996. godine, sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim, uz obrazloženje da tuženikova obveza vraćanja troškova obrazovanja ne proizilazi iz odredaba Zakona o radu i tužiteljevog općeg akta, a da se tuženik nije ugovorom obvezao na povrat troškova u slučaju otkaza ugovora o radu. Ocjena sudova da ne postoji ugovorna obveza tuženika vratiti tužitelju predmetne troškove obrazovanja je neosnovana, jer je na temelju naprijed navedenih činjenica, a uz primjenu odredaba Zakona o obveznim odnosima - ZOO, osnovano zaključiti da su stranke sklopile ugovor kojim se tuženik obvezao vratiti tužitelju navedene troškove u slučaju prestanka radnog odnosa na osnovi njegovog otkaza ugovora o radu. Naime, pisana zamolba tuženika, kojom je zatražio od tužitelja da mu odobri pohađanje seminara i polaganje ispita, ima značenje ponude za sklapanje ugovora u smislu odredbe iz čl. 32. st. 1. ZOO, a tužiteljeva odluka kojom je udovoljeno zamolbi, s tim da je u njoj navedena sporna obveza vraćanja troškova, ima značenje protuponude u smislu odredbe iz čl. 41. ZOO. Budući tuženik nije prigovarao navedenom sadržaju tuženikove odluke, te je pristupio osposobljavanju čije troškove je snosio tužitelj, može se nedvojbeno zaključiti da je sporni ugovorni odnos nastao. Kako tužitelj po zakonu nije bio dužan snositi sporne troškove, a tuženik je preuzeo ugovornu obvezu vraćanja tih sredstava u slučaju jednostranog prestanka radnog odnosa, koji se dogodio već sljedećeg mjeseca po završetku obrazovanja, to postoji osnovanost osnove tužbenog zahtjeva, pa obzirom na utvrđenu visinu troškova koje je tužitelj snosio od 2.862,00 kn tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti."

(Vs RH, Rev. 31/99, od 12. 12. 2001. - Izbor oduka 1/2002 - 31)

2. Kada je ponuđeni prihvatio ponudu za smještaj 100 osoba u svojim objektima, ali u šestokrevetnim sobama, a ne u dvokrevetnim, onda je time ponudu odbio i sa svoje strane učinio novu ponudu.

(Vts RH, III Pž. 28897/93, od 3. 5. 1994. - Praxis 2 - 25)

Sudska praksa uz član 42.

1. Smatra se da je lice koje povremeno koristi usluge centralnog grijanja zaključilo ugovor o isporuci toplotne energije sa isporučiocem, ako pružanje usluga nije odmah odbilo.

Iz obrazloženja:

Tuženi nije porekao da je za navedeni period koristio usluge centralnog grijanja, pa njegovi navodi da ugovorom sa tužiocem nije ušao u obavezu plaćanja toplotne energije nisu osnovani. U konkretnom slučaju za ugovor o isporuci toplotne energije zakonom nije propisana pismena forma. Imajući u vidu da su tužilac i tuženi i ranije bili u poslovnoj vezi u pogledu korištenja i isporuke toplotne energije, smatra se da je tuženi prihvatio ponudu za isporuku toplotne energije jer je nije odmah odbio član 42. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. Stoga je neosnovano pozivanje tuženog na prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

(Vs BiH, Pž. 284/89, od 30.1. 1990. - Bilten Vs BiH 2/90 - 30)

2. Šutnja ponuđenog ne znači prihvaćanje ponude, ali ako ponuđeni stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponudiocem u pogledu određene robe, smatra se da je prihvatio ponudu koja se odnosi na takovu robu, ako je nije odmah ili u ostavljenom roku odbio.

Iz obrazloženja:

"Prihvaćanje šutnje kao pravno relevantnog načina izjave volje za sklapanje ugovora samo je iznimno i izričito predviđeno za slučaj kada je ponuđeni u stalnoj poslovnoj vezi s ponudiocem u pogledu određene robe (čl. 42. st. 3. ZOO-a). Činjenicu da je tuženik od tužitelja već kupovao knjige, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio kao činjenicu na temelju koje se ne može primijeniti navedena zakonska odredba. Tuženik je Osnovna škola čija se profesionalna djelatnost ne odnosi na razmjenu robe, te se škola u odnosu na kupnju tužiteljeve knjige ne može smatrati profesionalcem koji se bavi takovo m vrstom posla. U tome smislu škola s tužiteljem nije imala nikakovu poslovnu vezu, a osobito nije stajala u odnosu na tužitelja u stalnoj poslovnoj vezi za kupovanje knjige i neosnovano tužitelj tvrdi da je takova veza nastala time što je tuženik od tužitelja 19. 2. 1996. godine kupio dvije knjige."

(Žs Bjelovar, Gž. 1583/01, od 19. 7. 2001. - Izbor oduka 1/2002 - 32)

3. Kad ponuđeni stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponuditeljem u pogledu određene robe, smatra se da je prihvatio ponudu koja se odnosi na takvu robu ako je nije odmah ili u ostavljenom roku odbio (čl. 42. st. 3).

(Vts RH, Pž. 950/96, od 19. 11. 1996. - Zbirka 4 - 21)

4. Ugovor o isporuci koncentrata za tov pilića, izmijenjen je time što je kooperant primio i upotrijebio kvalitetniji koncentrat, iako pri tome nije sačinjena pismena isprava kako je to bilo ugovoreno.

(Vs BiH, Rev. 437/90, od 5. 7. 1991. - Bilten Vs BiH 3/91 - 35)

5. Vidjeti: odluku Vs BiH, Pž. 432/86, citiranu u sudskoj praksi datoj uz član 39. ZOO.

Sudska praksa uz član 45.

1. Ne proizvodi pravno djejstvo ugovor (ili predugovor) o prometu nepokretnosti, zaključen iza 15 .7. 1994.g., i kada je zaključen između pravnih osoba, ako potpisi zastupnika ugovornih stranaka nisu ovjereni pred nadležnim sudom. Ovakav ugovor se ne može konvaldirati ispunjenjem. (Vs FBiH, Pž. 39/96, od 30. 6. 1997. - Bilten Vs FBiH 2/97 - 28. Napomena: cjelovitije obrazloženje ove odluke dato je u sudskoj praksi uz član 73. ZOO.

2. Postoji ugovor o prodaji, iako su ga stranke nazvale predugovorom, ako se prodavac obavezao da će nakon fizičkog izdvajanja zemljišne parcele, koju je prodao i predao u posjed kupcu, zaključiti s njim ugovor o prenosu prava vlasništva u zemljišnim knjigama (tabularna isprava).

(Vs BiH, Rev. 610/88, od 8. 6. 1989. - Bilten Vs BiH 3/89 - 6)

3. Sama po sebi odredba koja obavezuje ugovarače da naknadno zaključe ugovor u obliku propisanom za zemljišno-knjižni prenos iste nekretnine ne degradira ugovor o prodaji nekretnine na nivo predugovora.

(Vs BiH, Rev. 504/90, od 20. 10. 1991. - Bilten Vs BiH 4/91 - 33)

4. Ništava je odredba o davanju u zakup poslovnih prostorija za koje vrijedi zabrana raspolaganja prema Uredbi o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 36/91).

Iz obrazloženja:

“Utvrđeno je da su tuženici 7. travnja 1992. g. sklopili ugovor o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću, a u čl. 22. toga ugovora određeno je da prvotuženik daje novoosnovanom društvu u zakup predmetne poslovne prostorije na rok od 5 godina uz zakupninu određenu Odlukom o poslovnim prostorijama Općine D. u odredbi st. 5. toga članka navedeno je da su obveze prvotuženika za davanje u zakup poslovnih prostorija i prodanu opremu i inventar uvjetovane prethodnom realizacijom prodaje poslovnih prostorija prvotuženiku od strane “E. G.”. Pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da je odredba čl. 22. Ugovora o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću što su ga tuženici sklopili, ništava, te su pravilnom primjenom materijalnog prava prihvatili tužbeni zahtjev. Odredbom čl. 1. Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (“Narodne novine”, broj 36/91) zabranjeno je raspolaganje i opterećenje nekretnina na teritoriju Republike Hrvatske, koje su u vlasništvu pravnih osoba izvan sjedišta Republike Hrvatske, a odredbom čl. 2. te Uredbe Vlada Republike Hrvatske ovlaštena je izuzeti od zabrane raspolaganja određene nekretnine. Člankom 3. iste Uredbe određeno je da su svi pravni poslovi zaključeni protivno odredbama Uredbe ništavni, te da sudovi i druga državna tijela Republike Hrvatske neće priznati pravne učinke tako sklopljenih pravnih poslova. Nije prihvatljiva tvrdnja tuženika da odredba čl. 22. spomenutog Ugovora o osnivanju društva ima pravnu važnost kao predugovor. Naime, prema odredbi čl. 45. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje ZOO) predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor. Odredbom čl. 22. spomenutog Ugovora ne preuzima se obveza sklapanja drugog, glavnog ugovora.”

(Vs RH, Rev. 1172/96, od 1. 2. 2000. - Izbor odluka 1/2000 - 32)

5. Sklapanjem predugovora ne nastaju obveze iz ugovora koje su stranke namjeravale zaključiti, već samo obveze na sklapanje ugovora.

(Vs H, Rev. 40/89, od 21. 9. 1989. - Psp 48/54)

6. Ne može se tražiti ispunjenje pismenog predugovora o kupovini nekretnina ako potpisi ugovarača nisu ovjereni u roku od šest mjeseci po stupanju na snagu Zakona o prometu nepokretnosti.

(Vs BiH, Rev. 362/87, od 21. 4. 1988. - Bilten Vs BiH 3/88 - 16)

7. Usmeni ugovor o prodaji nepokretnosti po Zakonu o prometu nepokretnosti SRBiH se ne može konvalidirati ni ispunjenjem obaveza (izuzetak je ugovor o prenosu nepokretnosti između društveno-pravnih lica), pa usmeno obećanje prodavca da će zaključiti pismeni ugovor, koje je bilo osujećeno njegovom smrću, ne obavezuje nasljednike, jer se i za predugovor traži ista forma kao i za glavni ugovor.

(Vs BiH, Gvl. 33/86, od 21. 11. 1986. - Bilten Vs BiH 1/87 - 1)

8. Činidba iz predugovora sastoji se u zaključivanju glavnog ugovora, a predmet obveze (predugovora) ne može biti novčana činidba.

(Os Zagreb, Gž. 6658/87 - 2, od 13. 10. 1987. - Informator, broj 3649)

9. Autorski ugovori među koje spada i ugovor o recenziji umjetničkog djela, koji nisu zaključeni u pismenom obliku, ako zakon ne čini izuzetak ne proizvode pravno djejstvo, pa je ništav i usmeni predugovor za zaključenje takvog ugovora.

(Vs BiH, Gž. 215/86, od 26. 2. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 11)

10. O tužbi kojom se zahtijeva da se tuženi obaveže na zaključenje određenog ugovora sa tužiocem mora sud meritorno odlučiti.

(Vs BiH, Pž. 175/89, od 18. 1. 1990. - Bilten Vs BiH 2/90 - 97. Napomena: cjelovitije obrazloženje ove odluke citirano je u sudskoj praksi datoj uz član 27. ZOO)

11. Predugovor obvezuje samo ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.

(Vs H, Rev. 726/83, od 20. 9. 1983 - Psp 24 - 82)

12. Sudska presuda donijeta na osnovu člana 45. stav 4. ZOO zamjenjuje izjavu volje stranke koja neće da ispuni obavezu sklapanja glavnog ugovora protekom roka određenog u presudi a kada taj rok nije određen, pravosnažnošću presude (u članu 243. stav 1. ZIP). Zbog toga, izreka presude mora da sadrži sve bitne elemente glavnog ugovora, tako kako su određeni u predugovoru (član 45. stav 3. ZOO).

(Stav XXI koordinacionog sastanka bivših viših privrednih sudova i građansko-privrednih odjelenja bivših vrhovnih sudova, Đakovica 25. do 27. 5. 1988. - Bilten Vs BiH 3/88 - 143)

Sudska praksa uz član 46.

1. Ugovorom o zakupu se ne prenosi svojina, odnosno pravo raspolaganja ili korišćenja, pa nije nužno da zakupodavac bude i vlasnik, odnosno da ima pravo raspolaganja na zakupljenoj stvari. Otuda se u zakup može dati tuđa stvar pri čemu je bez značaja da li je zakupodavac bio savjestan ili nesavjestan.

(Vs RS, Rev. 64/96, od 19. 12. 1996. - Bilten Vs RS 1/1999 - 65)

2. Kada je kupac prije zaključenja pismenog ugovora vidio zemljište koje će biti predmet ovog ugovora, a i prodavalac mu pokazao granice (međe) tog zemljišta koje kupuje, onda kupac ne može sa uspjehom tražiti da mu prodavalac preda u državinu površinu zemljišta koja je označena u ugovoru odnosno zemljište koje predstavlja razliku između površine označene u ugovoru i one koja je predata kupcu u izvršenju ovog ugovora.

Iz obrazloženja:

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužioca zaispunjenje ugovora. Ovaj zahtjev zasnovan je na činjeničnim tvrdnjama tužioca da su stranke 1. 11. 1970. godine zaključile pismeni ugovor o prodaji prema kome je tužilac kupio od tuženog zemljište u površini od 7.350 m2 i put u površini od 420 m2, da je tužilac u cijelosti ispunio svoju ugovornu obavezu (isplatio kupoprodajnu cijenu), ali ne i tuženi jer mu je predao u državinu svega 6.779 m2, a i odbio da mu izda ispravu za zemljišno knjižni prenos (uknjižba svojine) u njegovu korist na ovom spornom zemljištu i putu. Odlučujući o sporu nižestepeni sudovi su utvrdili: - da je predmet ugovora o prodaji od 1. 11. 1970. godine bila zemljišna parcela koja se u zemljišnim knjigama vodila kao k. č. 388/80, oranica zvana “Šibovka” u površini od 7.370 m2, upisana u z. k. ul. 151 k.o. Palačkovci, a sada u novom katastarskom aparatu kao k. č. 901/2 zvana “Livadica” u površini od 6.779 m2 upisana u p. l. broj 356 k. o. G. Palačkovci; - da je tuženi odmah po zaključenju ugovora o prodaji predao tužiocu u državinu zemljište u površini od 6.779 m2 i omogućio mu da preko njegovog zemljišta koristi putnu vezu od javnog puta do nepokretnosti koja je bila predmet ugovora o prodaji; - da je tužilac isplatio tuženom kupoprodajnu cijenu, a i neprekidno koristio onaj dio zemljišta koji mu je tuženi predao u državinu, što čini i sada. Polazeći od ovog utvrđenja nižestepeni sudovi su zaključili da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer da je, s jedne strane, dokazano da tužilac nije kupio zemljište u površini od 7.350 m2, nego zemljište u okviru granica koje mu je tuženi pokazao na licu mjesta prilikom zaključenja ugovora o prodaji i koje odgovara površini od 6.779 m2, a s druge strane, utvrđeno da je predmet ovog ugovora bila i službenost puta koja je ustanovljena u korist kupljene nepokretnosti na nepokretnostima na kojima je tuženi samo jedan od suvlasnika. Revizioni prigovor u odnosu na odluku po zahtjevu tužioca da mu tuženi preda u državinu 571 m2 i izvrši zemljišno knjižni prenos (uknjižba svojine) na ovom zemljištu u njegovu korist nije osnovan. Osloncem na provedene dokaze nižestepeni sudovi su utvrdili takve činjenice koje su im poslužile kao pouzdan osnov za zaključak da je predmet kupoprodajnog ugovora bilo ono zemljište koje je tuženi predao tužiocu u državinu prilikom zaključenja ugovora o prodaji odnosno zemljište u okviru granica koje mu je tuženi pokazao na licu mjesta i to u površini od 6.779 m2, a ne zemljište u površini od 7.350 m2, što je revident neosnovano tvrdio u postupku, a sada i u reviziji protiv drugostepene presude. Činjenica da je ugovorom o prodaji označeno da je tužilac kupio od tuženog zemljište u površini od 7.350 m2 ne daje pravo tužiocu da od tuženog zahtijeva predaju u državinu sporno zemljište u površini od 571 m2, jer je utvrđeno da su stranke postigle sporazum po kome je tužilac kupio, a tuženi prodao zemljište u površini od 6.789 m2 i da je samo ovo zemljište bilo predmet ugovora o prodaji. S obzirom na navedeno činjenično utvrđenje, za koje je sud u revizionom postupku vezan u smislu člana 385. stav 3. Zakona o parničnom postupku nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužioca da mu tuženi preda 571 m2 zemljišta koje, kako to proizilazi iz stanja spasa ovog predmeta, pripada parcelama označenim kao k. č. 901/1 i k. č. 900, upisanim u p. l. broj 276 k.o. G. Palačkovci, odnosno parceli označenoj kao k. č. 398/270 upisanoj u z. k. ul. 192 k.o. Palačkovci. Zato je u odnosnom dijelu reviziju valjalo odbiti na osnovu člana 393. Zakona o parničnom postupku i riješiti kao u izreci.

(Vs RS, Rev. 93/93, od 26. 10. 1993. i Rev. 91/97, od 16. 11. 1997. - Bilten 1/1999 - 74)

3. Naknadna odredba ugovora o kreditu da će se anuiteti otplaćivati zavisno od likvidnosti dužnika ne proizvodi pravni učinak jer je takva činidba neodređena.

(Vs BiH, Pž. 407/86, od 18. 2. 1987. - Bilten Vs BiH 1/87 - 2)

4. Ugovor o prodaji zemljišta koje je prilikom zaključenja ugovora određeno u naravi i predato u posjed kupcu, odnosi se samo na to zemljište i kada je u ugovoru pogrešno označena veća površina prodatog zemljišta od one koju stvarno ima.

Iz obrazloženja:

Polazeći od činjenice da je tužilac prilikom zaključenja ugovora o prodaji, od tuženog kupio u naravni određenu površinu zemljišta i tako kupljeno zemljište preuzeo u posjed, odnosno da je predmet prodaje bio određen i sastojao se od zemljišta koje je tužilac neposredno po kupovini primio u posjed, ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev za predaju u posjed i drugog zemljišta do površine naznačene u ugovoru. To što je u ugovoru o prodaji označena veća površina koja ne odgovara stvarnoj površini kupljene parcele ne može imati značaja kod činjenice da je predmet prodaje u naravi tačno određen prilikom zaključenja ugovora o prodaji i da je tužilac tako određenu površinu zemljišta preuzeo u posjed. Kod navedenih okolnosti nije od uticaja ni što je porez na promet nekretnina plaćen na osnovicu obračunatu po cijeni izračunatoj prema pogrešno navedenoj površini u ugovoru.

(Vs BiH, Rev - 660/86, od 22. 7. 1987. - ZIPS, broj 493; Bilten Vs BiH 4/87 - 30)

5. Kako je katastarska čestica određena stvar (nekretnina), poklonoprimac nema pravo tražiti od poklonodavca da mu preda veću površinu zemljišta, označenu u ugovoru, pored one koju stvarno ima poklonjena katastarska čestica.

Iz obrazloženja:

Predmet ugovora može biti samo određena nekretnina (nekretnina je po prirodi određena stvar - res certa) nezavisno od površine određene nekretnine. Zato kada je predmet poklona određena katastarska čestica, ugovor je izvršen ako je poklonodavac predao poklonoprimcu tu katastarsku česticu i pristao da se uknjži pravo vlasništva poklonoprimca bez obzira što ta čestica ima manju površinu nego što su stranke navele u ugovoru o poklonu.

(Vs BiH, Rev. 603/90, od 29. 1. 1991. - Bilten Vs BiH 1/91 - 36)

6. Ako je svrha preuzimanja obaveze iz ugovora o udruživanju sredstava radi zajedničkog sticanja stana bila da učešćem u kupovini stana riješi stambenu potrebu svog radnika, udruživalac sredstava nije oslobođen ugovorne obaveze uplate učešća i kada je druga ugovorna strana nabavila veći stan od predviđenog ugovorom, ali se zbog ovakvog postupka ne može povećati obim ugovorom preuzete obaveze. (Vs BiH, Pž. 524/87, od 23. 6. 1988. - Bilten 3/88 - 34

7. Kad obveza glasi na predaju stana, okolnost da se u stanu nalazi stanar ne znači bezuvjetno da predaja stana nije moguća.

(Vs H, II Rev. 68/83, od 13. 7. 1983. - Psp 24 - 75)

8. Nije riječ o nemogućoj činidbi ako član zadruge zahtijeva da mu stambena zadruga u slučaju nemogućnosti predaje točno određenog stana stavi na raspolaganje drugi odgovarajući stan i plati razliku u cijeni koštanja.

(Vs H, Gž. 308/82, od 20. 1. 1983. - Psp 23 - 106)

Sudska praksa uz član 47.

1. Alternativna obligacija se pretvara u običnu (sa jednom obvezujućom činidbom) ako su ostale alternativne obaveze neodređene i neodredive.

Iz obrazloženja:

Bitan prigovor tuženog, koji ponavlja i u žalbi, jeste da je između stranaka ugovorena alternativna obligacija sa pravom izbora na strani tuženog, te da je on mogao biti obavezan samo na ispunjenje takve obligacije (mogao je po svom izboru umjesto novčanog iznosa dati odgovarajuću količinu soli ili prenijeti u vlasništvo tužitelju ili mu dati u dugoročni zakup nekretninu koja po vrijednosti odgovara novčanoj obavezi tuženog, kako bi proizilazilo iz odredaba člana 6. ugovora zaključenog 30. 12. 1993. godine). Član 6. ugovora je zaista stipulisan u obliku alternativne obligacije iz člana 403. ZOO, sa pravom izbora tuženog, ali ovaj sud, cijeneći nesporni sadržaj ove ugovorne odredbe, izvodi pravni zaključak da alternativna obligacija nije stvarno ugovorena, jer da alternativne obaveze na isporuku soli ili ustupanja nekretnine nisu punovažno nastale zbog neopredjeljenosti odnosno neodredivosti predmeta obaveze - član 47. ZOO, tako da punovažno postoji samo obligacija na isplatu među strankama nespornog novčanog iznosa, analogno odredbama člana 407. ZOO. Količina soli nije, naime, određena, a kako nije utvrđena ni cijena soli po kilogramu, isporuka soli nije ni odrediva (so je u vrijeme zaključenja ugovora predstavljala skup i deficitaran artikl, a isporuka soli sada, po današnjim cijenama nema razuman smisao, i očito ne odgovara pobudama stranaka u času zaključenja ugovora). Nekretnina koju bi tuženi mogao dati u vlasništvo ili na dugoročni zakup tužitelju nije određena, a kako se mora raditi o species (rescerta), nije ni odrediva samo paušalnim navođenjem da mora biti u odgovarajućoj vrijednosti.

(Vs FBiH, Pž. 22/00, od 24. 10. 2000. - Bilten Vs FBiH 2/00 - 39)

2. Obveza poslovođe trgovine iz sporazuma sa svojim poslodavcem da će prisilno naplatiti sva potraživanja od kupaca jer se u protivnom to smatra kao potraživanje za robu prema poslovođi je nemoguća obveza što takav sporazum čini ništavim i takav sporazum ne može biti pravna osnova za potraživanje poslodavca prema poslovođi.

Iz obrazloženja:

"Utvrđeno je da nadalje da su stranke sklopile sporazum a prema točki 4. tog sporazuma koji je sklopljen dana 30. rujna 1995. godine, tuženica je do 1. prosinca 1995. godine trebala naplatiti sva potraživanja od kupaca, a u protivnom će se smatrati kao potraživanja za robu. Sud prvog stupnja utvrđuje da je radni odnos tuženice kod tužitelja prestao 30. rujna 1995. godine pa tuženica nije niti imala nikakvih mogućnosti da naplati dugovanja kupaca. Takav zaključak suda prvog stupnja je ispravan. Sve i da je tuženica u razdoblju od 30. rujna do 1. prosinca 1995. godine do kada se obvezala naplatiti potraživanje od kupaca, ostala poslovođa prodavaonice, ona nije bila ovlaštena vršiti pravne radnje za tužitelja u svrhu prisilne naplate tužiteljevih tražbina, pa je stoga predmet obveze tuženice nemoguć i sporazum je u tom dijelu ništav temeljem odredbe čl. 47. Zakona o obveznim odnosima. Stoga ni sporazum ne može poslužiti kao pravna osnova tužiteljeve tražbine pogotovo stoga je utvrđeno da tuženica tužitelju nije počinila nikakvu štetu pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio taj dio tužbenog zahtjeva i žalba protiv tog dijela pobijane presude nije osnovana."

(Žs Koprivnica, Gž. 678/00, od 6. 11. 2000. - Izbor odluka 1/2001 - 25)

3. U slučaju ništavosti ugovora zbog nemogućnosti određenja koje je vozilo bilo predmet ugovorne obaveze prodavca, kupac ima pravo na restituciju uplaćenog iznosa po sadašnjoj cijeni sličnog vozila, zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostepene odluke.

(Vs S, broj Prev. 649/98. - Bilten 2/1999)

4. Da bi jedna obligacioni ugovor proizvodio pravna dejstva potrebno je da je predmet obaveze moguć (čl. 46. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima), jer u protivnom ugovor je ništav (čl. 47. istog Zakona).

(Vs RCG, Rev. 305/96, od 4. 6. 1997. - Bilten Vs RCG 1977 - 35)

5. Raspolaganja nasljednika se ne odnose na naknadno pronađenu imovinu.

(Vs BiH, Rev. 325/90, od 19. 4. 1991. - Bilten Vs BiH 3/91 - 90)

6. Nedopuštena je klauzula kojom se stranke odriču prava pobijati ugovor iz bilo kojeg razloga ili pravne osnove.

(Vs H, Rev. 583/82, od 25. 1. 1983. - Psp 23 - 85)

7. Ugovor kojim se dužnik obavezuje da vrati stan dat mu na privremeno korištenje ili drugi stan iste površine ništav je u alternativnom dijelu (vraćanje drugog stana), jer je stan kao i svaka druga nekretnina prostorno individualizirana stvar, pa predmet ugovora može biti samo određeni stan.

(Vs BiH, Pž. 153/85, od 16. 8. 1985. - Bilten Vs BiH 4/85 - 1)

Sudska praksa uz član 49.

1. Mada ugovor o prodaji tuđe stvari, pa prema tome i tuđeg suvlasničkog dijela, obavezuje prodavca, ipak je ništav ugovor o prodaji suvlasničke nekretnine kojim se prodavac (jedan od suvlasnika) obavezao da će otkloniti postojeću stambenu zgradu i predati kupcu neizgrađenu građevinsku česticu ako ga nisu odobrili ostali suvlasnici u formi koja se traži za ugovor (i organ starateljstva za maloljetnog suvlasnika) jer u tom slučaju prodavac ne može prenijeti na kupca ni svoj suvlasnički dio na toj čestici. U tom slučaju mogu ostali suvlasnici, iako ih ugovor ne obavezuje (što dvojica uglave trećega ne veže), tražiti da se ugovor poništi.

(Vs BiH, Rev. 237/86, od 28. 11. 1986. - Bilten Vs BiH 1/87 - 12)

2. Kad su stranke u ugovoru o zajmu predvidjele nedopuštenu činidbu, tj. stjecanje prava vlasništva na nekretninama umjesto vraćanja zajma, obveze iz ugovora o zajmu imaju se prosuđivati kao da ta nedopuštena činidba nije niti ugovorena, pa zajmodavac ima pravo na vraćanje zajma i na zatezne kamate.

(Vs H, Rev. 1739/86, od 18. 9. 1986. - Psp 43 - 76)

Sudska praksa uz član 50.

1. Predmet nagodbe je odrediv kada je trećoj osobi prepušteno da utvrdi visinu štete koju je jedna strana dužna naknaditi.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva poništenje izvansudske nagodbe sklopljene tijekom vođenja disciplinskog postupka kod tuženika protiv tužitelja, kojom je ugovoreno da će radnički savjet na prvoj od sjednica oformiti stručnu komisiju koja će utvrditi štetu koju je uzrokovao tužitelj otuđenjem vozila tipa "Zastava 101" i tipa "Zastava 750", uzimajući u obzir sve okolnosti prije samog utvrđenja, za vrijeme i poslije otuđenja vozila (starost vozila, očuvanost vozila, nekorištenja vozila i sve ostalo u svezi s tim), te da će tužitelj nakon utvrđenja visine štete, a nakon što mu bude predočena utvrđena visina, u primjerenom roku štetu naknaditi. Nagodbom je određeno da će visinu štete utvrditi stručna komisija, koja je visinu štete i utvrdila. Dakle, ugovorne strane su ostavile trećoj osobi da odredi predmet obveze, što sukladno odredbi iz čl. 50. st. 1. ZOO predmet obveze čini odredivim. Treba stoga zaključiti da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da predmet nagodbe nije odrediv i da postoji razlog ništavosti nagodbe zbog neodređenosti i neodredivosti činidbe."

(Vs RH, Rev. 3001/94, od 9. 9. 1997. - Izbor odluka 1/1998 - 24/65)

Sudska praksa uz član 51.

1. Fiktivan je ugovor o zamjeni stanova ako je jedan ugovarač znao da drugi saugovarač neće useliti u stan koji mu ustupa u zamjenu jer mu je dodijeljen na korištenje drugi stan.

(Vs BiH, Rev. 647/90, od 16. 11. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 94)

2. Valjan je ugovor prema kome pravo vlasništva na nekretnini opterećenoj pravom plodouživanja stiče ono lice s kojim će živjeti plodouživalac u času smrti.

Iz obrazloženja citiramo:

“Ne protivi se prinudnim propisima niti moralu odredba iz ugovora prema kojoj pravo vlasništva nekretnine opterećene pravom plodouživanja stiče ono lice s kojim će živjeti plodouživalac u času svoje smrti, pa je takav ugovor pravno valjan (član 51. Zakona o obligacionim odnosima), kao ugovor zaključen pod odložnim uslovom (član 74. stav 2. ZOO).”

(Vs BiH, Rev. 95/90, od 19. 10. 1990. - Bilten Vs BiH 1/91 - 37)

3. Kako Zakon o stambenim odnosima uređuje samo posljedice fiktivnosti ugovora o zamjeni stanova (član 33. stav 1. tačka 6. ZSO), ne isključujući ostale razloge ništavosti ugovora, pravni odnosi koji proizlaze iz nedopuštene osnove (kauze) ovih ugovora presuđuju se po opštim načelima Zakona o obligacionim odnosima (član 51. - 53., 24).

(Vs BiH, Gvl. 15/86, od 11. 6. 1986. - Bilten Vs BiH 2/86 - 20)

4. Stanarsko pravo ne može biti predmet prometa pa je ništav ugovor prema kojem stanar napušta stan n kojem ima stanarsko pravo, a za uzvrat dobiva određenu novčanu naknadu.

(Vs H, Rev. 1669/82, od 30. 5. 1984. - Psp 25 - 70)

5. Organizacija udruženog rada je dužna ispuniti obavezu iz ugovora o udruživanju sredstava radi kupovine stana u cilju zadovoljavanja stambenih potreba radnika stranaka, pa i kada radniku prestane radni odnos nakon useljenja u stan.

Iz obrazloženja citiramo:

“Tuženi odbija ispunjenje ugovorne obaveze pozivom na član 12. Zakona o obligacionim odnosima, no ne vidi se zbog čega bi takav ugovor bio suprotan načelu savjesnosti i poštenja. Tuženi ne navodi bilo kakve činjenice iz kojih bi proizilazilo da je tužilac u odnosu na njega postupao maliciozno i doveo do situacije zbog koje tuženi odbija da ispuni ugovornu obavezu. Ugovor je imao dopuštenu osnovu (causu) - čl. 51. i 52. ZOO, a ova nije otpala prije dospijeća obaveze tuženog (tuženi i sam priznaje da je njegova radnica raskinula radni odnos tek nakon useljenja u stani, dakle, po dospjeću obaveze tuženog da uplati svoj dio učešća za kupovinu stana). Isticanjem da se ispunjenjem ne može ostvariti svrha ugovora tuženi se poziva i na član 133. ZOO, ali nije postavio formalni zahtjev za raskid ugovora. Ovaj zahtjev, međutim, ne bi ni bio osnovan, jer se, u smislu člana 133. stav 3. ZOO, strana koja zahtjeva raskid ugovora ne može pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje njene obaveze”.

(Vs BiH, Pž. 170/88, od 25. 4. 1989. - Bilten Vs BiH 2/89 - 39)

Sudska praksa uz član 52.

1. Pobuda kod ugovora bez naknade (ugovor o poklonu) smatra se osnovom ugovora, pa ako je pobuda otpala ili se nije ostvarila onda više ne postoji ni osnov, što ugovor čini ništavim u smislu člana 52. Zakona o obligacionim odnosima

Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud je odbio kao neosnovan zahtev tužilje za poništaj ugovora o poklonu zaključenog između parničnih stranaka. Po žalbi tužilje drugostepeni sud je ukinuo prvostepenu presudu iz sledećih razloga: Prvostepeni sud je odbio tužiljin zahtev pozivajući se na nedostatke - uslove iz člana 111. odnosno člana 60. - 66. Zakona o obligacionim odnosima, mada činjenični osnov na kome je taj zahtjev zasnovan uopšte ne upućuje na primjenu ovih materijalno-pravnih propisa. Naime, u tužbi je navedeno da je tužilja ovaj ugovor zaključila u očekivanju da će time obezbijediti zajednički život sa tuženom porodicom i njihovu pomoć u slučaju potrebe, što se nije ostvarivalo zbog poremećaja u njihovim međusobnim odnosima i iseljenja tužene sa porodicom nakon čega je tužilja ostala sama i bez očekivane pomoći. Pobude kod ugovora bez naknade smatraju se osnovom ugovora, pa kako je pobuda otpala ili se nije ostvarila onda više ne postoji ni osnov što ugovor čini ništavim u smislu člana 52. Zakona o obligacionim odnosima. Pošto u tom pravcu prvostepeni sud uopšte nije raspravio, niti je utvrdio potrebne činjenice za primenu ovog materijalno-pravnog propisa prvostepena presuda je morala biti ukinuta da bi prvostepeni sud u novom postupku ove činjenice raspravio.

(Os u Zrenjaninu, Gž. 634/99, od 31. 3. 2000)

2. Pobuda da se učini poklon ulazi u sam osnov ugovora o poklonu, pa kad pobuda otpadne, onda otpada i sam osnov ugovora, što vodi ništavosti ugovora

Iz obrazloženja:

Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac je tuženoj, u toku trajanja braka, poklonio određene nekretnine vođen motivom što mu je tužena bila bračni drug i da bi tužena kao suvlasnik mogla da podigne kredit za renoviranje i adaptaciju kuće. Međutim, tužena nije uspjela da dobije kredit, a i brak stranaka je razveden, pa je između pravnih stranaka prestala zajednica života. Pobuda za činjenje poklona kod ugovora o poklonu, ulazi u sam osnov, pa kad pobuda ostane iznevjerenom, kad drugim rječima otpadne, otpada i sam osnov kauza ugovora, radi čega je shodno članu 52. Zakona o obligacionim odnosima ugovor ništav. U ovom sporu ispostavilo se da su pobude zbog kojih je učinjen sporni poklon ostale neostvarene, jer niti je tužena ostala bračnom suprugom tužioca kod poklonodavca, niti je realizovana namjera dobijanja kredita uz pomoć svojstva tužene kao suvlasnika, a što je ona postala upravo uz pomoć spornog poklona, pa su u takvoj situaciji nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su tužbenom zahtjevu udovoljili utvrdivši da je sporni ugovor o poklonu ništav.

(Vs S, broj Rev. 4409/99, od 20. 10. 1999)

3. Ništav je ugovor o darovanju kad je predmet darovanja nepostojeća nekretnina.

Iz obrazloženja:

"Odlučujući o tužbenom zahtjevu kojim tužiteljica traži utvrđenje postojanja svog suvlasničkog prava u dijelu od 1/2 “prostorija kuće sagrađene na zgr.č. i da je nositelj prava korištenja na zemljištu koje čini sastavni dio zgrade”, te da se prvo i drugo tuženike obveže ukloniti garaže izgrađene na istoj čestici i nekretnine predati tužiteljici u posjed, sudovi su materijalno pravo pravilno primijenili kada su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim. U zemljišnim knjigama upisano rečeno stvarno pravo tužiteljice, da je do tog upisa došlo temeljem darovnog ugovora sklopljenog dana 28. veljače 1980. godine između tužiteljice i ranijeg stvarnopravnog ovlaštenika M.G., da u vrijeme sklapanja darovnog ugovora zemljišnoknjižno stanje nije bilo u skladu s faktičnim stanjem, jer sporna kuća nije postojala, obzirom da je neposredno nakon Drugog svjetskog rata izgorjela tako da su ostali samo zidovi koji su uz dozvolu bivše Općine R., kao nositelja prava korištenja na zemljištu ispod zgrade, srušeni još prije 1970. godine i na mjestu zgrade prednik tuženice izgradio garaže. Budući u vrijeme sklapanja rečenog darovnog ugovora na kojeg se tužiteljica poziva kao naslov stjecanja svog vlasničkog prava na spornoj kući, kuća nije postojala, sudovi su osnovano zaključili da predmet darovanja nije mogla biti zgrada kao nepostojeća stvar i da se stoga radilo o apsolutno ništavom ugovoru temeljem kojeg tužiteljica nije mogla steći stvarno pravo čije utvrđenje tužiteljica traži."

(Vs RH, Rev 902/00, od 17. 1. 2001. - Izbor odluka 1/2002 - 35)

4. Ništav je ugovor o korištenju stana ako nije postojala osnova za njegovo zaključenje ili ta osnova nije dopuštena.

(Vs RH, Rev. 687/91, od 23. 7. 1991. - Izbor odluka 1994 - 45/107)

5. Lice koje je potpuno nesposobno da shvati značaj svojih radnji i upravlja svojim postupcima ne može izraziti volju, pa je ugovor koje ono "zaključi" ništav, a ne rušljiv

Iz obrazloženja:

Nižestepeni sudovi su poništili ugovore o doživotnom izdržavanju, zajedničkoj izgradnji i poklonu, koje je za života, zaključio pokojni H.S. Sva tri ugovora pokojni H.S. je zaključio u stanju duševne bolesti (depresivno-anksiozni sindrom) koja fundamentalno utiče na psihički i kognitivni status, tako da nije bio u stanju da adekvatno procijeni značaj pravnih poslova u kojima je učestvovao, a to znači ni sposoban da razumije smisao i posljedice svojih postupaka. To je sud utvrdio na osnovu vještačenja. Prema članu 26. Zakona o obligacionim odnosima, ugovor se zaključuje saglasnošću volja. Izjava volje, prema članu 28. stav 2. istog zakona, mora biti slobodna, a takvu volju može izraziti jedino mentalno zdrava osoba. Pošto pokojni H.S. u vrijeme zaključenja ugovora nije bio u stanju da svoju volju izrazi, ugovori i nisu mogli nastati, bez obzira što ih je on potpisao. Zato su ti ugovori suprotni propisima koji imaju imperativni karakter. Uz to, oni su lišeni i osnova (kauze), jer ako jedna strana nije u stanju da izrazi volju ne može se govoriti ni o podudarnoj volji druge ugovorne strane. S obzirom na to zaključeni ugovori su ništavi, u smislu člana 103. stav 1. i člana 52. Zakona o obligacionim odnosima. U reviziji se neosnovano ukazuje na rok iz člana 117. stav 2. za pobijanje rušljivih ugovora. Po članu 111. Zakona o obligacionim odnosima, ugovor je rušljiv ako ga je zaključilo ograničeno poslovno sposobno lice. U ovom slučaju, ugovor nije zaključilo takvo lice, već lice koje uopšte nije bilo u stanju da izrazi volju. Zbog toga, zaključeni ugovori i ne pripadaju kategoriji rušljivih, već ništavih ugovora.

(Vs S, broj Rev. 3118/98, od 17. 6. 1998)

6. Povrat iznosa danog u svrhu igranja hazardne igre (kartanje) ne može se zahtijevati tužbom.

Iz obrazloženja:

"Nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 104. Zakona o obveznim odnosima koji je, također, na temelju odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima preuzet kao zakon Republike Hrvatske (dalje ZOO). U ovom je slučaju, naime, sporno ima li pravo tužitelj tražiti od tuženika povrat ……kn koje je, kako je u tužbi navedeno, tužitelj dao tuženom u zajam. U postupku je međutim utvrđeno da se radi o ugovoru s nedopuštenom osnovom (čl. 51. i 52. ZOO), jer je pozajmljen novac radi igranja hazardne igre (kartanja), a imajući u vidu okolnosti slučaja, odnosno utvrđenje da su se i tužitelj i tuženi bavili hazardnim igrama, kartanjem za novac, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da takav ugovor ne proizvodi nikakav pravni učinak i da tužitelj svoje potraživanje ne može realizirati."

(Vs RH, Rev. 68/92, od 29. 1. 1992. - Izbor odluka 1993 - 49/83)

7. Fiktivan ugovor o zamjeni stanova, zaključen između nosilaca stanarskog prava prije stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima SRBiH, ne osnažuje se protekom vremena.

(Vs BiH, Rev. 247/90, od 16. 11. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 95)

8. Ništav je ugovor o korištenju stana ako je naknadno poništen akt o dodjeli i stan dodijeljen na korištenje drugom licu, po je osnovan zahtjev davaoca stana na korištenje da mu prvi sticalac preda u posjed stan.

(Vs BiH, Rev. 168/87, od 10. 12. 1987. - Bilten Vs BiH 1/88 - 93)

9. Kod ugovora bez naknade, pobude iz kojih je ugovor zaključen sastavni su dio samog ugovora

Iz obrazloženja:

Prema utvrđenom činjeničnom stanju u prvostepenom postupku, tužena je za sklapanje braka sa tužiocem tražila da joj prepiše cijelu svoju imovinu, ali se na kraju zadovoljila sa 1/2 dijela sporne nepokretnosti. Do zaključenja braka nije došlo, pošto je u međuvremenu došlo do teškog poremećaja međusobnih odnosa, do svađa i tuča. Tužena je odbijala tužioca od sebe govoreći mu da je prljav, a kuvala mu je hranu koju on ne može da jede. Pri takvom stanju stvari, i po mišljenju drugostepenog suda ove činjenice dovoljno ilustruju postojanje grube nezahvalnosti od strane tužene, a to je prema pravnim pravilima imovinskog prava razlog za raskid ugovora o poklonu. Ovaj ugovor ne može biti održan i zbog toga što je nesumnjivo otpao motiv zbog kojeg je tužilac tuženoj poklonio sporne nepokretnosti. Naime, do zaključenja braka između stranaka nije došlo, a to je bila osnovna tužiočeva pobuda za zaključenje ugovora o poklonu. Kod ugovora bez naknade, pobude iz kojih je ugovor zaključen sastavni su dio samog ugovora, pa kada osnov ne postoji, onda je i takav ugovor ništav u smislu odredbe člana 52. Zakona o obligacionim odnosima.

(Os u Zrenjaninu, broj Gž.458/95, od 26..2. 1997)

Sudska praksa uz član 53.

1. Nedopuštena je pobuda darodavca da učini poklon trećem licu da bi lišio nasljeđa zakonskog nasljednika i na taj način ga kaznio samo zbog toga što je zaključio brak sa pripadnikom druge nacionalnosti, jer je u suprotnosti sa moralnim načelima samoupravnog socijalističkog društva, pa ovakav darovni ugovor ne proizvodi pravno dejstvo i kada obdareni nije znao za nedopuštenu pobudu.

(Vs BiH, Rev. 484/84, od 18. 10. 1984. - Bilten Vs BiH 1/85 - 1)

2. Pobuda (motiv) po pravilu ne utječe na valjanost ugovora, ali nedopuštena pobuda pod određenim pretpostavkama dovodi i do nevaljanosti ugovora.

Iz obrazloženja citiramo:

”Od osnove ugovora valja razlikovati njegove motive. Dok osnova objašnjava obvezu ugovornih stranaka, motiv daje objašnjenje za samu osnovu. Motiv, u pravilu, ne utječe na valjanost ugovora, ali nedopušteni motiv pod određenim pretpostavkama dovodi i do nevaljanosti ugovora.”

(Vs H, Rev. 583/86, od 24. 6. 1986. - Informator, broj 3506)

3. Pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost. Ali ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovorača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao, ili morao znati, ugovor će biti bez dejstva

Iz obrazloženja:

Činjenica da je tuženi znao da je primalac izdržavanja, njegov otac, duže vreme bolovao od neizlječive bolesti, a predmetni ugovor je zaključen tek u trenutku kada je njegovo zdravstveno stanje bilo u toj mjeri pogoršano da je bila gotovo izvjesna bliska smrt, zatim činjenica da je primalac izdržavanja u tom trenutku pored tuženog imao i suprugu, koja bi kao zakonski nasljednik polagala pravo na dio imovine, te najzad, da je nedugo nakon smrti svog oca tuženi prodao trećem licu kuću koja je bila predmet ugovora i tražio iseljenje tužilje, nesumnjivo ukazuje da su pobude iz kojih je tuženi zaključio sporni ugovor ležale upravo u činjenici da je bilo izvjesno blisko nastupanje smrti primaoca izdržavanja, te da nakon njegove smrti može doći do podjele imovine između tužene i tužilje, kao mogućih nasljednika, što je tuženi očigledno želio da spriječi, a što je njegovom ocu, primaocu izdržavanja, moralo biti poznato. Pri tom činjenica da tuženi nije izvršavao obaveze iz ugovora, što su utvrdili nižestepeni sudovi, ne može biti razlog za poništaj, već eventualno za raskid ugovora, ali u konkretnom slučaju ova činjenica uz ostale okolnosti, takođe ukazuje da tuženi nije ni zaključio ugovor sa namjerom da isti izvršava, već upravo da bi isključio pravo tužilje da dio imovine naslijedi. Kako su navedene okolnosti, po nalaženju Vrhovnog suda, bitno uticale na odluku tuženog da zaključi sporni ugovor, što je primaocu izdržavanja, s obzirom na njegovo zdravstveno stanje i okolnosti pod kojim je ugovor zaključen moralo biti poznato, to ovakav ugovor u smislu člana 53. stav 2. ZOO ne proizvodi pravno dejstvo.

(Vs S, broj Rev. 4641/97, od 4. 2. 1998)

4. Ništava je u cjelini nagodba kad je motiv sklapanja nagodbe (kojom se tužitelji odriču daljnjih tražbina s naslova naknade štete) bila usmeno preuzeta obveza nedopuštenog i neispunjivog sadržaja (omogućiti zaposlenje odnosno stjecanje mirovina tužiteljima)

(Vs H, Rev. 1533/82, od 3. 11. 1982. - Psp 22/55)

Sudska praksa uz član 54.

1. Ugovor o snimanju i kupovini gramofonskih ploča zaključen po narudžbi organizacije udruženog rada koja ne obavlja djelatnost prometa ovakvim pločama, ne proizvodi pravno dejstvo.

(Vs BiH, Pž. 618/87, od 28. 4. 1988. - Bilten Vs BiH 3/88 - 19)

2. Ne proizvodi pravno dejstvo ugovor koji je organizacija udruženog rada zaključila van okvira svoje osnovne i sporedne djelatnosti.

(Vs BiH, Pž. 299/86. od 27. 11. 1986. - Bilten Vs BiH 1/87 - 4)

3. Budući da lokalnim i nekategorisanim putevima upravlja samoupravna interesna zajednica za lokalne puteve, mjesna zajednica nije ovlaštena da zaključi ugovor o načinu korištenja i održavanja takvog puta. Takav ugovor nema pravno dejstvo.

(Vs BiH, Pž. 39/84, od 20. 3. 1984. - Bilten Vs BiH 2/84 - 15)

Sudska praksa uz član 55.

1. Nepunovažan je ugovor koji je zaključio zastupnik društvenog preduzeća bez saglasnosti radničkog savjeta, ako je obaveza pribavljanja saglasnosti bila upisana u sudski registar.

Iz obrazloženja:

Pobijanom presudom prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu s obrazloženjem da je na tužitelja, na osnovu ugovora o dioničarskom ulogu tuženog u osnivanju banke, preneseno pravo korištenja na navedenim poslovnim prostorijama, te da za rješenje spora nije bitno je li zastupnik tuženog imao ovlašćenje radničkog savjeta da zaključi ugovor. Ako je zastupnik tuženog postupio suprotno općem aktu, po mišljenju suda, nadležni organ poduzeća može zahtijevati njegovu odgovornost zbog nezakonitog rada ili tražiti poništenje ugovora. Po odredbama člana 170. stav 2. Zakona o poduzećima, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja ugovora o dioničkom ulogu ("Službeni list SFRJ", br. 77/88, 40/89, 46/90), statutom odnosno pravilima preduzeća moglo se ograničiti ovlašćenje zastupnika za sklapanje određenih ugovora, a moglo se urediti i da zastupnik u ime preduzeća sklapa ugovore uz saglasnost radničkog savjeta odnosno drugog organa. Ovlašćenje zastupnika odnosno ograničenje njegovih ovlašćenja upisivalo se u sudski registar. Kad zastupnik zakljući ugovor protivno ovlašćenju iz općeg akta, koje je upisano u sudski registar, odnosno kad zaključi ugovor bez saglasnosti radničkog savjeta, ako mu je ona potrebna, a naknadno zatražena saglasnost nije data, po odredbama člana 55. stav 4. Zakona o obveznim odnosima - ZOO, smatra se da ugovor nije zaključen, a savjesnoj stranci pripada pravo na pravičnu naknadu (član 55. stav 5. ZOO). Dakle, za odlučivanje o zahtjevu tužitelja prethodno je potrebno utvrditi je li između stranaka zaključen punovažan ugovor o dioničkom ulogu i u tom pravcu ispitati, na osnovu statuta tuženog, na koji je način uređeno pitanje ovlašćenja zastupnika za zaključivanje ugovora, odnosno kako je ono upisano u sudski registar.

(Vs FBiH, Pž. 95/97, od 8.7.1997. - Bilten Vs FBiH 2/97 - 26)

2. U slučaju da je zastupnik organizacije udruženog rada, protivno statutu ili drugom samoupravnom opštem aktu, zaključio ugovor bez saglasnosti ovlaštenog organa, smatra se da ugovor nije zaključen, ali u tom slučaju druga savjesna strana ima pravo na pravičnu naknadu (član 55. ZOO). Naprotiv, ako je društveno pravno lice zaključilo ugovor suprotno statutu ili drugom opštem aktu ugovor ostaje na snazi, osim ako je za to druga strana znala, ili morala znati (član 22. ZOO).

(Vs BiH, Pž. 473 /86, od 27. 5. 1987. - Bilten Vs BiH 2/87 - 1)

Sudska praksa uz član 56.

1. Nije valjan kupoprodajni ugovor, ako jedna od stranaka u času zaključenja ugovora nije zbog duševnog oboljenja bila u stanju shvatiti njegov značaj. Pri tome, bez uticaja je na odlučivanje okolnost da je poslovna sposobnost toj stranci bila oduzeta tek nakon zaključenja ugovora.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2002, str. 18)

2. Poništenje ugovora što ga je sklopila osoba kojoj je djelomično oduzeta poslovna sposobnost može se zahtijevati u rokovima iz čl. 117. Zakona o obveznim odnosima.

Iz obrazloženja:

"Pravo da se zahtijeva poništenje pobojnog ugovora suglasno odredbi čl. 117. st.1. Zakona o obveznim odnosima prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti, odnosno prestanka prinude. To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana sklapanja ugovora (st.2. čl. 117. ZOO). Ugovori što ih je zaključila osoba kojoj je djelomično oduzeta poslovna sposobnost, bez odobrenja zakonskoga zastupnika kada je ono potrebno, pobojni su a ne apsolutno ništavi i njihovo se poništenje zbog navedenih razloga može tražiti također u rokovima predviđenima odredbom čl. 117. Zakona o obveznim odnosima koji su ovdje, kako je rečeno, istekli."

(Vs RH, Rev. 1162/91, od 3. 10. 1991. - Izbor odluka 1994 - 53/115)

3. Nepostojeći je ugovor koji zaključi umobolno lice, iako ugovarač u vrijeme zaključenja nije bio lišen poslovne sposobnosti, ako zbog duševnog oboljenja nije bio u stanju da shvati značaj ugovora.

Iz obrazloženja:

Zakon o obligacionim odnosima propisuje da je za zaključenje punovažnog ugovora potrebno da ugovarač ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje tog ugovora (član 56. stav 1). Takvu poslovnu sposobnost nema lice koje, iako još nije lišeno poslovne sposobnosti, zbog duševnog oboljenja nije bilo u stanju da shvati značaj ugovora koji je zaključilo. Ugovor koji zaključi takvo lice smatra se nepostojećim.

(Vs BiH, Rev. 647/89, od 18. 5. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 33)

4. Ništav je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen s teškim plućnim bolesnikom dva dana pred smrt, koji usljed bolesti nije bio u stanju da razumno rasuđuje, iako nije bio lišen poslovne sposobnosti.

(Vs BiH, Rev. 442/90, od 20. 11. 1990. - Bilten Vs BiH 1/91 - 88)

5. Ugovor o darovanju u svojstvu daroprimca može punovažno zaključiti i djelimično poslovno sposobno lice (u konkretnom slučaju maloljetnik star šesnaest godina).

(Vs BiH, Rev. 635/85, od 20. 3. 1986. - Bilten Vs BiH 2/86 - 1)

6. Ništav je ugovor koji je sklopila osoba nesposobna za rasuđivanje bez obzira na to što joj u vrijeme sklapanja tog ugovora nije sudskom odlukom bila oduzeta poslovna sposobnost.

(Vs H, Rev. 767/87, od 21. 8. 1986. - Psp 33 - 78)

7. Sud će, pozivom na odredbu člana 56. stav 1. ZOO, po zahtjevu nasljednika ugovorne stranke, utvrditi da je ništav ugovor ako ustanovi da su u vrijeme zaključenja ugovora postojale činjenične i pravne pretpostavke za potupno oduzimanje poslovne sposobnosti ugovarača, iako postupak za oduzimanje poslovne sposobnosti nije bio pokrenut do smrti ugovorne stranke.

(Vs BiH, Rev. 639/85, od 24. 4.1986. - Bilten Vs BiH 3/86 - 5)

Sudska praksa uz član 60.

1. Stranka koja iznese svoj stav o posljedici određenog postupka druge ugovorne strane, ne čini prijetnju koja utiče na važnost ugovora

Iz obrazloženja:

Tuženi je potpisao aneks ugovora koji mu je tuženi dostavio zajedno sa pismom u kome, pored ostalog, stoji da će tuženi smatrati da je ugovor raskinut ukoliko aneks ugovora ne bude prihvaćen. Prema članu 60. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao neopravdan strah kod druge strane, tako da je ova zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi. U ovom slučaju nema ni nedopuštene prijetnje ni opravdanog straha. Prijetnja je - stavljanje u izgled nekog zla. Ovdje toga nema. U pismu se samo iznosi šta će tuženi smatrati ako tužilac ne potpiše aneks ugovora. Tuženi je stranka u ugovoru, ravnopravna sa tužiocem. Njena volja u zaključenom ugovoru nije ni jača ni slabija od volje tužioca. Iza te volje ne stoji autoritet vlasti. Zato se njegovo shvatanje o značaju neprihvatanja aneksa, ne može uzeti kao prijetnja, pogotovu ne kao nedopuštena prijetnja. U pismu se ustvari samo najavljuje nastanak eventualnog spora a pošto rješavanje tog spora ne zavisi od volje tuženog, njegovo pismo, po razumnoj ocjeni, nije moglo biti shvaćeno kao stavljanje u izgled tužiocu nekog zla. Postupak koji se ne može kvalifikovati kao prijetnja, pogotovu ne kao nedopuštena prijetnja, ne može, po razumnoj ocjeni, izazvati opravdan strah. Prema članu 60. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica. Takve opasnosti ovdje nema. Izraženo shvatanje o pravnom dejstvu neprihvatanja aneksa može da izazove spor između ugovornih strana, ali se tim sporom ne ugrožava ni život ni tijelo ni drugo značajno dobro ugovorne strane. Sporove rješava sud, pa bi riješio i spor o važnosti ugovora poslije neprihvatanja aneksa, kao što je riješio i spor u ovoj parnici. S obzirom na rečeno, u reviziji se neosnovano navodi da postoje uslovi za primjenu člana 60. Zakona o obligacionim odnosima i da su sudovi pogriješili što su odbili zahtjev da se poništi aneks ugovora.

(Vs S, broj Rev. 4313/97, od 1. 12. 1997. - ZIPS, broj 947)

2. Prodavac automobila dužan je vratiti dio cijene koje je naplatio od kupca, uslovljavanjem te uplate prijetnjom raskida ugovora, i to u vrijeme kada je svojom krivnjom već pao u docnju sa isporukom prodatog vozila (u ugovorenom roku isporuke cijena nije bila mijenjana).

(Vs BiH, Gvl. 25/84, od 4. 10. 1984. - Bilten Vs BiH 4/84 - 2)

3. Prijetnja raskidom ugovora ne mora imati značenje prinude odnosno prijetnje u smislu odredaba čl. 60. Zakona o obveznim odnosima.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev kojim tužitelji traže od tuženika povrat dijela razlike cijene stana koji je bio predmetom ugovora o kupoprodaji od 29. XII. 1987. godine sklopljenog između tužitelja kao kupaca i tuženika kao prodavatelja i proizvođača stanova za tržište isplaćene na temelju aneksa istog ugovora od 25. VIII. 1988. godine i 12. IV. 1989. godine. Tužbeni zahtjev temelji se na tvrdnji da je aneksima ugovora prvo utvrđenu kupoprodajnu cijenu tuženik jednostrano obračunao protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima - ZOO ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91 i 3/94), a da su tužitelji izvršili isplatu da bi izbjegli veliku štetu koja bi im nastala u slučaju raskida ugovora kojim je tuženik prijetio pozivajući ih na isplatu razlike cijene. Ocijenivši tužbeni zahtjev neosnovanim, nižestupanjski sudovi su zaključili da tužiteljima ne pripada pravo na povrat predmetnih sredstava jer da ne postoje uvjeti iz čl. 211. ZOO, budući da nisu dokazali da su zadržali pravo vraćanja, ili da su platili da bi izbjegli prinudu (prvostupanjski sud), a osim toga da se tužitelji u ovoj parnici ne mogu s uspjehom niti pozivati na postojanje prinude, odnosno prijetnje, jer da ugovori sklopljeni pod prinudom, odnosno prijetnjom, predstavljaju pobojne ugovore koji proizvode pravne učinke i obvezuju ugovorne strane sve dok ne budu konstitutivnom presudom poništeni (drugostupanjski sud). Pravilno je navedeno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se tužitelji ne mogu pozivati na prinudu, odnosno prijetnju, kao razlog relativne ništavosti aneksa ugovora na temelju kojih su izvršili sporno plaćanje, jer nisu zahtijevali njihovo poništenje, a osim toga prijetnja raskidom ugovora ne mora imati značenje prinude odnosno prijetnje u smislu odredbe čl. 60. ZOO."

(Vs RH, Rev. 2449/94, od 30. 4. 1997. - Izbor odluka 2/1997 - 23/62)

4. Prijetnja kao oblik prisile ili prinude može biti razlog za potpuno ili djelomično poništenje ugovora samo u slučaju ako se radi o nedopuštenoj prijetnji.

Iz obrazloženja:

"Prema odredbi čl. 60. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (koji se primjenjuje kao zakon Republike Hrvatske, "Narodne novine", broj 53/91) ako ugovorna strana ili netko treći nedopuštenom prijetnjom izazove opravdani strah od druge strane tako da je ona zbog toga sklopila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi. U konkretnom slučaju tužitelji-protutuženici tvrde da su bili prinuđeni na sklapanje spornog ugovora, odnosno njegove odredbe o plaćanju naknade pod nepovoljnim uvjetima, jer da u protivnom nisu mogli legalizirati svoj postojeći bespravno izgrađeni stambeni objekt. Prijetnja kao oblik prisile ili prinude može biti razlog za potpuno ili djelomično poništenje ugovora samo u onom slučaju ako se radi o nedopuštenoj prijetnji koja izaziva opravdani strah kod druge strane tako da je ona zbog toga prisiljena sklopiti ugovor. Pored neosporne činjenice da se ovdje radilo o bespravnoj gradnji, pravilan je zaključak da se ovdje nije radilo o nedopuštenoj prijetnji rušenjem, pa je pravilan i zaključak da ne postoje zakonski uvjeti za djelomično poništenje spornog ugovora. Iz navedenih razloga valjalo je temeljem čl. 393. Zakona o parničnom postupku (koji se primjenjuje kao zakon Republike Hrvatske, "Narodne novine", broj 53/91) odbiti reviziju tužitelja-protutuženika kao neosnovanu."

(Vs RH, Rev. 485/92, od 24. 3. 1993. - Izbor odluka 1/1995 - 18/48)

5. Ne može se tražiti poništenje poravnanja zaključenog pod uticajem prijetnje izvršenja jer izvršenje nije nedopuštena radnja.

(Vs BiH, Rev. 513/88. od 8. 6. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 54. Napomena: cjelovitije obrazloženje ove odluke dato je u sudskoj praksi uz član 1096. ZOO)

6. Oporuka je nevaljana ako je dana pod prijetnjom ili prisilom, koje mogu biti fizičke ili psihičke.

Iz obrazloženja:

"Oporuka je formalan pravni posao i potrebno je da je načinjena u obliku koji je predviđen za valjano oporučivanje, ali u odnosu na pitanje valjanosti i nevaljanosti oporuke, postoje zakonski kriteriji kojima se to prosuđuje. Oporuka bi bila nevaljana zbog sile, prijetnje ili prijevare, a nije neophodno da je ta potekla od one osobe u čiju je korist ostavitelj oporučio, jer će biti nevaljana iako su sila, prijetnja ili prijevara potekle od treće osobe, ali te činjenice moraju u postupku biti utvrđene. Valja dodati da prijetnja kao mana volje ne podrazumijeva pogrešnu predstavu o stvarnosti, što je obilježje zablude i prijevare, već je riječ o volji koja je izraz točne predstave stvarnosti, ali koja je izjavljena kao rezultat određenog pritiska, a pritisak treba biti učinjen upotrebom fizičke sile i izazivanjem straha (čl. 60. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 - dalje ZOO). Dakle, razlikuju se dvije vrste prinude: fizička i psihička prinuda ili prijetnja gdje se kod fizičke radi o upotrebi fizičke sile u momentu davanja izjave (zlostavljanjem, nanošenjem tjelesnih ozljeda, fizičkim mučenjem i sl.), a kod psihičke čini se pritisak na volju onoga koji daje izjavu izazivanjem straha od buduće opasnosti koja će se dogoditi njemu ili njegovim bliskim osobama ili trećim osobama."

(Vs RH, Rev 1694/96. - Izbor odluka 1/1997 - 30)

Sudska praksa uz član 61.

1. Ne može se pozivati na zabludu stranka, koja se prije potpisivanja ugovora o nagodbi, nije upoznala sa njezinim sadržajem.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora jest zahtjev tužitelja za poništenje nagodbe zaključene sa II tuženikom 31. I 1996. godine, a koja se zasniva na tvrdnji da je prilikom zaključenja nagodbe bio u bitnoj zabludi jer je smatrao da potpisuje primljenu isplatu, a ne nagodbu kojom bi se odrekao budućih potraživanja. Prvostupanjski je sud udovoljio tužbenom zahtjevu poništivši predmetnu nagodbu u točki II., kojom je rečeno da su se stranke sporazumjele da se zahtjev za naknadu štete konačno riješi na način da osiguranje plati u ime osiguranika oštećenom tužitelju iznos od …….. kn za potpuno podmirenje svih zahtjeva oštećene stranke iz nezgode opisane u točki I. nagodbe (nematerijalna šteta: za boli, strah, trajne posljedice i naruženje), te da nakon toga u svezi s tom nezgodom neće imati nikakovih daljnjih zahtjeva niti od osiguranja, niti od bilo koje fizičke ili pravne osobe. U razlozima svoje odluke navodi da tužitelj nije shvatio da potpisuje primitak novca, te da je prilikom zaključenja nagodbe tužitelj bio u bitnoj zabludi u smislu odredbe čl. 61. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - dalje: ZOO, jer je smatrao da potpisuje primitak novca, a ne nagodbu o namirenju. Osnovano II tuženik ukazuje da se ne radi o bitnoj zabludi u smislu navedene odredbe čl. 61. ZOO. Okolnost, na koju se poziva tužitelj, da nije shvatio da potpisuje nagodbu (već primitak naknade) sama po sebi ukazuje da prilikom potpisivanja nagodbe nije postupio s pažnjom koja se u prometu zahtjeva (čl. 61. st. 2. ZOO). Naime, prilikom potpisivanja nagodbe se treba upoznati sa njegovim sadržajem, a ukoliko to nije učinio, to ide na njegovu štetu. Stoga kad je tužitelj potpisao jedno (nagodbu) smatrajući da potpisuje drugo (isplatu) ne radi se o ispričivoj, odnosno bitnoj zabludi, te je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 61. st. 2. ZOO kada je poništio navedenu nagodbu."

(Žs Zagreb, Gž. 7341/99, od 12. 3. 2002. - Izbor odluka 1/2002 - 33)

2. Pravo da zahtijeva poništaj ugovora, pa i sudskog poravnanja, zbog zablude ne pripada strani koja nije postupala sa uobičajenom pažnjom kako na to upućuje shodna primjena člana 61. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.

(Os u Zrenjaninu, broj Gž. 1024/97, od 11. 11. 1998)

3. Tužilac - prodavac zemljišne parcele ne može se uspješno pozvati na zabludu kao razlog za poništenje ugovora o prodaji, stoga što je i drugo lice u zemljišnim knjigama upisano kao suvlasnik prodate nekretnine.

(Vs BiH, Rev. 590/90, od 27. 11. 1991. - Bilten Vs BiH 4/91 - 34)

4. Kupoprodajni ugovor pri postojanju bitne zablude o predmetu ugovora je rušljiv. U slučaju materijalnih nedostataka stvari, predmeta ugovora, kupac može zahtijevati ispunjenje ugovora, sniženje cijene i raskid ugovora.

Iz obrazloženja:

Kao predmet kupoprodajnog ugovora zaključenog među strankama je navedena nekretnina iz zk. Ul. broj 2510 k.o. Žednik pod par. br. 4902/3 u površini 43 ara i 14 m2. U ugovoru su stranke zajednički konstatovale da su na licu mjesta utvrdile koje zemljište čini navedenu parcelu u prirodi i da je to zemljište ravne površine s tim što se prodavac obavezao da će izvršiti naknadnu provjeru tačnosti omeđivanja površine na licu mjesta i utvrditi međe. Tužioci u tužbi navode da tuženi nije ispunio obavezu iz ugovora, a kada je na njihov zahtjev izvršeno mjerenje zemljišta, ispostavilo se da parcelu 4902/3 ne čini ono zemljište koje je na licu mjesta omeđeno, već zemljište pored tog zemljišta, neravno i neplodno zemljište. Tvrdili su da ih je tuženi doveo u zabludu u pogledu identiteta zemljišta i da zemljište koje čini navedenu parcelu nema istu vrijednost već manju, pa su tužbom zahtijevali isplatu razlike. Tokom postupka su preinačili tužbu zahtijevajući raskid kupoprodajnog ugovora i povraćaj kupoprodajne cijene zasnivajući i preinačenu tužbu na istim činjeničnim navodima - na zabludi o predmetu ugovora. Na kraju su uz ovaj zahtjev postavili i eventualni radi obavezivanja tuženog na isplatu razlike u vrijednosti nekretnina. Prvostepeni sud je svojom presudom usvojio tužbeni zahtjev tužioca istaknut kao eventualni. Preispitujući prvostepenu presudu ovaj sud je našao da ista ima nedostataka radi kojih se ne može sa sigurnošću ispitati. Ugovor koji stranka zaključi pri postojanju bitne zablude o predmetu i svojstvima predmeta je rušljiv pod uslovima iz člana 61. ZOO, i stranka koja je u zabludi može tražiti poništaj ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zaključivanju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva. Odredbe o odgovornosti prodavca za materijalne nedostatke stvari sadržane su u posebnom odjseku glave VII. ZOO (članovi 478. - 500). U pitanju su različiti činjenični i pravni pojmovi i stoga ih valja razlikovati. Zato je u datom slučaju bilo nužno utvrditi šta je bila volja stranaka pri zaključenju kupoprodajnog ugovora, koje je zemljište zapravo predmet ugovora, pošto se, po mišljenju ovog suda, o materijalnim nedostacima stvari može govoriti samo u slučaju ako predmetna stvar ima nedostataka u času predaje ili pak u slučaju skrivenih nedostataka. A tokom postupka su svjedoci potvrdili da je tuženi pokazao tužiocima zemljište i da je tuženi zemljište ravne površine omeđio cijevima. U prvostepenoj presudi nisu dati razumljivi razlozi zbog kojih je odbijen primarni tužbeni zahtjev tužitelja. S obzirom na navedeni činjenični osnov tužbe prvostepeni sud je prije donošenja odluke morao otkloniti sumnju o tome šta tužioci zapravo zahtijevaju. Sa navedenog je žalba uvažena, a prvostepena presuda primjenom člana 369. stav 1. ZPP ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

(Os u Subotici, broj Gž. 355/97, od 5. 5. 1998)

5. Ocijenjeno je da nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva stranka koja se poziva na zabludu u pogledu identiteta nekretnina kad su nekretnine u odnosu na koje se traži poništenje sudske nagodbe bile predmetom parnice, dakle raspravljanja i dokazivanja.

Iz obrazloženja:

"Podnositeljica revizije navodi da je nagodbu zaključila u zabludi, pa stim u svezi valja napomenuti da u smislu čl. 61. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91) strana koja je u zabludi može tražiti poništaj ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri sklapanju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva. Prema tome, kada bi tužiteljica i bila u zabludi u odnosu na identitet nekretnina u vrijeme sklapanja nagodbe, ona sigurno nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva u takvim prilikama, jer su nekretnine u odnosu na koje tužiteljica traži poništenje nagodbe bile predmetom parnice, dakle predmetom raspravljanja i dokazivanja, pa kako se sklopljena nagodba odnosila na cijeli predmet spora, a ne samo na dio nekretnina, podnositeljica revizije nije mogla biti u zabludi u odnosu na identitet nekretnina. Na temelju svega onoga o čemu je bilo govora tijekom rasprave tužiteljica je znala odnosno mogla znati da su predmetom nagodbe i nekretnine koje tužiteljica spominje u tužbi u ovoj parnici. Dakle, ona nije bila u zabludi, a ako je i bila, onda nije postupala s pažnjom koja se u takvom slučaju u prometu zahtijeva, pa ne može tražiti poništaj nagodbe."

(Vs RH, Rev. 1562/94, od 16. 10. 1996. - Izbor odluka 2/1997 - 16/60)

6. Bitna zabluda je razlog za poništaj, a ne za raskid ugovora

(VrsS, Rev. 043/96 od 12. 3. 1996. - Gp, broj 2, 3 i 4/99)

7. Kad je zabluda izazvana prijevarom, nije odlučno da li je riječ o bitnoj zabludi.

(Vs RH, Rev. 3122/94, od 27. 8. 1996. - Izbor oduka 1/1998 - 57)

8. Može se tražiti poništenje vansudske nagodbe zaključene između oštećenog i štetnika o naknadi nematerijalne štete zbog trajno smanjene životne aktivnosti ako je do njenog sklapanja došlo prije završenog liječenja oštećenog, kada se još nisu ispoljile sve posljedice štetne radnje, pa je oštećeni bio u ispričivoj zabludi o punom obimu ovog vida nematerijalne štete.

Iz obrazloženja:

Odredbom člana 61. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (koja se primjenjuje na sporni pravni odnos jer je poravnanje zaključeno nakon stupanja na snagu navedenog zakona) propisano je da stranka koja je u zabludi može tražiti poništaj ugovora zbog bitne zablude osim ako pri sklapanju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva. U smislu odredbe stava 1. istog člana zabluda je bitna između ostalog i ako se odnosi na bitna svojstva predmeta ugovora. Kako je procenat umanjenja životne aktivnosti od 35% u postupku vansudskog obeštećenja utvrđen na bazi nepotpune medicinske dokumentacije i kada liječenje nije bilo završeno (definitivne posljedice potresa mozga mogle su se utvrditi tek nakon završenog liječenja), tužitelj je u vrijeme zaključenja vansudske nagodbe bio u zabludi u pogledu visine procenta umanjenja njegove životne aktivnosti, a s tim u vezi i obima nematerijalne štete (nije imao ispravnu predstavu o bitnom elementu predmeta poravnanja), pa kako je tužiteljeva zabluda ispričiva (iz okolnosti slučaja ne može se zaključiti da tužitelj nije postupao sa pažnjom koja se u prometu zahtjeva, jer kao neuka stranka nije mogao znati da se definitivne posljedice povrede mogu utvrditi tek nakon završenog liječenja), stiču se uslovi za poništaj vansudskog poravnanja. Neosnovani su navodi revizije da je o zahtjevu odlučeno na osnovu naknadno nastalih okolnosti, jer posljedica potresa mozga u vidu epileptidnih napada ispoljena u toku trajanja liječenja ne predstavlja pogoršanje zdravstvenog stanja tužitelja koje bi imalo karakter nove štete.

(Vs BiH, Rev. 485/85, od 12. 12. 1985. - Bilten Vs BIH 1/86 - 3)

9. Riječ je o bitnoj zabludi prilikom sklapanja sudske nagodbe kad je vlasnik pristao na smanjenje naknade za eksproprisanu nekretninu smatrajući da stanaru u zgradi valja osigurati stan ne znajući da to nije potrebno jer je stanar u vrijeme zaključivanja nagodbe već bio mrtav.

(Vs H, Rev. 11847/84, od 25. 12. 1984. - Psp 27 - 56)

10. Izjava prijašnjeg vlasnika zemljišta o predaji tog zemljišta općini može se u parničnom postupku pobijati zbog zablude.

Iz obrazloženja citiramo:

" Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužiteljica spomenutu izjavu dala navedenom komitetu stoga što na svojem zemljištu nije mogla ostvariti pravo gradnje, pa je pronašla odgovarajuće zamjenske nekretnine, te ishodila urbanističke uvjete i bila spremna zamjenske nekretnine prihvatiti kao kompenzaciju za dio vrijednosti prije navedene nekretnine, a za ostalu vrijednost primiti novčanu naknadu. Dalje je taj sud utvrdio da je i namjera zastupnika tuženice bila da tužiteljica primi u zamjenu druge nekretnine, tako da je u službi za imovinsko-pravne poslove u tom smislu bilo izrađeno rješenje, ali je skupština općine takav prijedlog odbila. Tužiteljica u ovoj parnici traži poništenje navedene izjave zbog mana volje i uspostavu ranijega zemljišnoknjižnog stanja. Sudovi nižega stupnja su takav zahtjev ocijenili osnovanim. Na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra, jednako kao i sudovi nižega stupnja, da je doista tužiteljica spornu izjavu dala u očekivanju da će dobiti drugo zemljište, tj. da će nastupiti činjenica koja se po namjeri stranaka smatra odlučnom, a očito je da ona takvu izjavu inače ne bi dala. Dakle, radi se o bitnoj zabludi, a zbog prije navedenih okolnosti ne može se govoriti o tome da tužiteljica ne bi postupala s pažnjom, koja se u prometu zahtijeva (čl. 61. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima). Stoga njoj pripada pravo na poništenje spomenute izjave."

(Vs RH, Rev. 352/93, od 14. 12. 1993. - Izbor odluka 1996 - 16/58)

Sudska praksa uz član 62.

1. Bitna zabluda o pobudi kod sklapanja ugovora o darovanju, neovisno o tome što ta pobuda nije navedena u ugovoru, od utjecaja je na valjanost tog ugovora

Iz obrazloženja:

"Na temelju činjeničnih utvrđenja oba nižestupanjska suda ocjenjuju da je tuženik preuzeo obvezu tužiteljicu smjestiti u Dom umirovljenika, što je i učinio, i da u ugovoru nije navedeno da bi tužena djelomično plaćala smještaj tužiteljice u domu, odnosno da takav uvjet nije naveden u darovnom ugovoru, a niti je predviđeno da bi se u konkretnom slučaju ugovor mogao poništiti, niti je ta činjenica razlog za poništenje, odnosno da namjera stranaka nije bila da zaključe ugovor o doživotnom uzdržavanju, da tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se predmetni ugovor poništi, nije osnovan. Tužiteljica, međutim, u reviziji ističe da nižestupanjski sudovi nisu vodili računa o pobudi tužiteljice radi koje je ona zaključila ugovor o darovanju i da je tako došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, jer smatra da kada je otpala pobuda za darovanje, bez obzira na to što ona nije označena kao uvjet u ugovoru, predmetni ugovor o darovanju može se poništiti. Ovaj revizijski sud drži da pobuda ili motiv koji predstavlja osobnu subjektivnu kategoriju u pravilu nema doduše značenje za punovažnost i djelovanje ugovora, ali može eventualno poslužiti kao sredstvo interpretacije volje stranaka odnosno u ovom slučaju tužiteljice kao darovateljice, pa budući da je animus donandi bitni elemenat ugovora o darovanju, a sastoji se u svijesti darodavca da nije dužan daroprimcu ustupiti u vlasništvo predmet darovane činidbe i namjeri da usprkos tome to učini, i da ako nema te svijesti i namjere neće doći do valjanog zaključenja ugovora o darovanju, nižestupanjski sudovi su tu odlučnu činjenicu trebali utvrditi. Dakle, ukoliko je tužiteljica imala namjeru darovati tuženoj svoju nekretninu zbog određenog motiva, a utvrdi se da je bila u bitnoj zabludi, ta bi činjenica bila pravno relevantna u odnosu na valjanost darovanja bez obzira na to što u ugovoru to nije izričito navedeno kao uzrok i svrha, kao uvjet zaključenja ugovora. Naime, to proizlazi iz odredbe čl. 62. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91 i 73/91) kojom je određeno da kod ugovora bez naknade bitnom zabludom se smatra i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obveze."

(Vs RH, Rev. 1696/92, od 9. 12. 1992. - Izbor odluka 1/1995 - 17/47)

2. Okolnost da su davatelji prilikom sklapanja ugovora bili u zabludi očekujući da će ih daroprimatelj uzdržavati, razlog je za poništenje ugovora.

Iz obrazloženja:

"Odlučujući o zahtjevu tužitelja za poništenje predmetnog darovnog ugovora sklopljenog između tužitelja kao darodavca i tuženika kao daroprimca sudovi su osnovano zaključili da je na strani tužitelja u vrijeme sklapanja ugovora postojala zabluda o pobudi kao mana volje i razlog pobojnosti ugovora bez naknade, te su slijedom toga materijalno pravo pravilno primijenili kada su isti zahtjev prihvatili. Sukladno odredbi iz čl. 61. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - dalje ZOO, zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na osobu s kojom se sklapa ugovor ako se sklapa s obzirom na tu osobu, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila ugovor takvog sadržaja, a prema odredbi iz čl. 62. ZOO kod ugovora bez naknade bitnom zabludom se smatra i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obveze. Na temelju činjenica da su tužitelji neuke osobe starije životne dobi, da žive isključivo od poljoprivrede, da im je tuženik koji je nećak tužitelja prije sklapanja ugovora pomagao u obavljanju poljoprivrednih poslova, te da su predmet darovanja bile sve nekretnine tužitelja - obiteljska kuća i poljoprivredno zemljište, sudovi su osnovano prihvatili tvrdnju tužitelja da su oni očekivali da će ih tuženik uzdržavati, i da je to bilo odlučno za sklapanje ugovora. Potpuno je neprihvatljivo i nelogično da bi tužitelji darovali svoju kuću u užem centru grada, kao i svoje poljoprivredno zemljište trećoj osobi ne očekujući za uzvrat nikakovu protučinidbu, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud."

(Vs RH, Rev. 3380/95, odd 28. 1. 1999. - Izbor odluka 2/1999 - 27/23)

3. Budući da je darovni ugovor nenaplatni pravni posao, to je motiv kod zaključenja takvog ugovora bitni element ugovora (čl. 62. ZOO), pa se o tom elementu mora voditi računa i kad nije izričito naveden u ugovoru.

(Žs u Karlovcu, Gž. 659/97, od 14. 1. 1998. - Izbor oduka 1/1998 - 70)

Sudska praksa uz član 63.

1. Ako predmet prodaje nije dovoljno određen tako da između ugovorenih stranaka postoji nesporazum o predmetu obaveze, ugovor ne nastaje (prodavac je prodao putem licitacije opremu za ribnjak a kupac je pogrešno smatrao da u sastav opreme ulazi i agregat)

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2002, str. 18.)

2. Kad između stranaka ugovornica postoji nesporazum o prirodi ugovora ili o osnovu ili o predmetu obaveze - ugovor ne nastaje, pa takav nesporazum treba razlikovati od bitnih zabluda o kojima govori odredba člana 61. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima

Iz obrazloženja:

Odredbom člana 63. Zakona o obligacionim odnosima je propisano da kad stranke vjeruju da su saglasne, a u stvari među njima postoji nesporazum o prirodi ugovora ili o osnovu ili o predmetu obaveze, ugovor ne nastaje. Dakle, prisustvo zablude o prirodi ili o osnovu ili o predmetu obaveze, koje, svakako, treba da postoji u vrijeme zaključenja ugovora, dovodi do nesporazuma u pogledu nužnih uslova za nastanak ugovora, pa to prisustvo zablude daje pravo zainteresovanom licu da tužbom za utvrđenje traži od suda konstataciju da takav ugovor nije ni nastao. Drugim riječima ove zablude, koje još nazivaju (zablude - prepreke), a koje dovode do nesporazuma, čine ugovor nepostojećim, dok bitne zablude (čl. 61., 62. ZOO), čine ugovor rušljivim (čl. 111. - 117. ZOO). U konkretnom slučaju, ne bi se moglo prihvatiti da je među strankama, u vrijeme zaključenja predmetnog sporazuma o građenju, bilo nesporazuma o prirodi ugovora ili o osnovu ili o predmetu obaveze, kako to zaključuju prvostepeni i drugostepeni sud. Naprotiv, parnične stranke su u pom. sporazumu o građenju predvidjele sva svoja prava i obaveze, pa se ne bi moglo govoriti o tome da predmetni ugovor nije nastao, kako to predviđa gore citirana zakonska odredba. Pri tome, valja ukazati, da prvostepeni sud nije ni mogao, s pozivom na odredbu člana 63. ZOO, poništiti predmetni sporazum o građenju, kako je odlučeno u stavu drugom izreke prvostepene presude, jer se, za utvrđenje ništavnosti obligacionih ugovora, primjenjuju odredbe čl. 111. - 117. istog zakona, kako je navedeno.

(Vs RCG, Rev. 338/94, od 14. 3. 1995. - Gp, broj 2, 3 i 4/99)

3. Kada je u pismenoj ponudi pogrešno označena niža cijena od stvarno ponuđene, a druga ugovorna strana nije prihvatila usmeno ponuđenu stvarnu cijenu, ugovor nije nastao.

Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud je utvrdio da između parničnih stranka nije usmenim ugovorom utvrđena cijena izrade reklamnog spota, koja je predmet ugovora o djelu, a cijena je jedan od bitnih elemenata tog ugovora (član 600. Zakona o obligacionim odnosima). Bilo je razgovora o cijeni i pominjana je orijentaciona cifra od …….. do ……….. dinara, ali se parnične stranke nisu preko ovlašćenih zastupnika sporazumjele o cijeni. Može, se, međutim, prihvatiti kao tačna tvrdnja tužioca da je u kasnijoj pismenoj ponudi omaškom označio cijenu TV spota na ………… dinara, umjesto na ……….. dinara, koju je cijenu namjeravao ponuditi, jer bi cijena od ……….. dinara bila primjerenija orijentacionoj cijeni koja je u preliminarnim razgovorima spominjana, no ne može se prihvatiti teza tužioca da je zaključen ugovor o djelu kojim je ugovorena cijena u iznosu od ………… dinara. Može se samo zaključiti, polazeći od činjenica koje je prvostepeni sud utvrdio, da je između stranaka došlo do nesporazuma o jednom od bitnih elemenata ugovora - predmetu obaveze - cijene usluge, tako da ugovor nije nastao - član 63. Zakona o obligacionim onosima.

(Vs BiH. Pž. br. 422/86, od 29. 9. 1987. - ZIPS, broj 493; Bilten Vs BiH 4/87 - 24)

4. Ugovor o prodaji nije nastao kada između ugovornih stranaka postoji nesporazum o predmetu obaveze (kupac je naručio 500 obrazaca kalkulacija, a prodavac je shvatio da je naručio 500 blokova kalkulacija). Kupac je blagovremeno stavio prodavcu do znanja da veću količnu ne prima kada je odbio da višak preuzme, već ga je vratio prodavcu po istom vozaču koji je robu prevozio.

(Vs BIH, Pž. 414/83, od 27. 12. 1983. - Bilten Vs BiH 1/84 - 21).

5. Ako predmet prodaje nije dovoljno određen tako da između ugovorenih stranaka postoji nesporazum o predmetu obaveze, ugovor ne nastaje (prodavac je prodao putem licitacije opremu za fazaneriju, a kupac je pogrešno smatrao da u sastav opreme ulazi i agregat).

(Vs BiH, Rev. 198/84, od 10. 5. 1984. - Bilten Vs BiH 3/84 - 18)

Sudska praksa uz član 64.

1. Preduzeće poštansko-telegrafsko-telefonskog saobraćaja odgovara za štetu koja je nastala usljed izmjena sadržine telegrama..

(Vps Srbije, Gž. 3102/63, Zbirka sudskih odluka, knj. VIII, sv. 3, br. 326)

Sudska praksa uz član 65.

1. Kad je zabluda izazvana prijevarom, nije odlučno radi li se o bitnoj zabludi.

Iz obrazloženja:

"Prijevara kao radnja kojom jedan sukontrahent dovodi drugoga u zabludu radi toga da bi ovaj zaključio pravni posao, ima za posljedicu da pravni poredak osuđuje takvu izazvanu zabludu i pruža zaštitu prevarenoj ugovornoj strani, bez razlike je li konkretno u pitanju neka bitna ili nebitna zabluda. Svaka se zabluda uzima u obzir zato što je zabluda zbog prijevare izazvana krivnjom i stoga se strože tretira. Pravne su posljedice prijevare da druga stranka može tražiti poništenje ugovora (st. 1. čl. 65. ZOO)."

(Vs RH, Rev. 3122/94, od 27. 8. 1997. - Izbor odluka 1/1998 - 25/66)

2. Kada je ugovor o kupoprodaji objekta zaključen na osnovu pisma o namjerama (ili drugih dogovora između stranaka), a ugovor je samo dio aktivnosti stranaka vezanih za preuzimanje preduzeća, i tuženi poslije zaključenja ugovora ne preduzme nijednu radnju u cilju realizacije pisma o namjerama, tada ima mjesta poništaju ugovora zbog prevare na osnovu člana 65. ZOO.

(Vs S, broj Prev. 16/94. - Bilten 2/1994)

3. Punovažno je poravnanje kojim se tužena obavezala da će tužiocu platiti određenu sumu novca na ime njegovog dijela u nedovršenoj stambenoj zgradi, iako tužilac u vrijeme zaključenja poravnanja nije znao da je tužena već prodala zgradu, pa tužilac nema pravni interes da traži utvrdenje ništavosti ugovora o prodaji.

Iz obrazloženja:

Tužitelj je prije nego što se prvotužena upisala u zemljišnim knjigama kao vlasnik objekta i prije zaključenja kupoprodajnog ugovora u tužbi istako alternativni zahtjev, da mu prvotužena isplati novčani iznos srazmjerno njegovom učešću u sticanju objekta. U okviru alternativnog zahtjeva zaključeno je poravnanje, na osnovu prethodne procjene objekta od strane vještaka i sporazuma stranaka o veličini udjela u sticanju objekta, pa se pod navedenim okolnostima, suprotno ocjeni nižestepenih sudova, ne može zaključiti da tužitelj ne bi zaključio poravnanje, da je znao za ove okolnosti. Nedovršeni stambeni objekat u pogledu kojeg je zaključeno poravnanje, iako je prvotužena izdjejstvovala uknjižbu u zemljišnim knjigama kao isključivi vlasnik te iako ga je prodala drugotuženom, predstavljao je zajedničku bračnu tekovinu u smislu odredbe člana 264. Porodičnog zakona, pa se ne može zaključiti da je tužitelj prevarom doveden u zabludu u pogledu te činjenice koju su obje stranke imale u vidu pri zaključenju poravnanja. Tužitelj koji je zaključio pravno valjano poravnanje s prvotuženom nema pravnog interesa da zahtjeva da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji zaključenog između prvotužene i drugotuženog, a s tim u vezi i da se briše pravo vlasništva drugotuženog na predmetnim nekretninama te uspostavi ranije zemljišno knjižno stanje.

(Vs BiH, Rev. 47/87, od 15. 10. 1987. - ZIPS, broj 493; Bilten Vs BiH 4/87 - 2)

4. Osiguranik nije dužan da osiguravaču vrati dio naknade iz osnova kasko osiguranja isplaćene nakon zaključenja vansudskog poravnanja, ako nakon zaključenja poravnanja kupi vozilo istovjetno uništenom za nižu cijenu od naplaćene naknade, ukoliko nije u vrijeme zaključenja vansudskog poravnanja znao da može štetu otkloniti za niži iznos.

(Vs BiH, Pž. 52/90, od 15. 11. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 85)

5. U slučanju prijevare druga strana nema mogućnost spriječiti pozivanje na zabludu time što će izraziti spremnost ispuniti ugovor kao da zablude nije bilo.

(Vs H, Rev. 383/86, od 24. 6. 1986. - Psp 32 - 79)

Sudska praksa uz član 66.

1. Okolnost da je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen u skladu s odredbom člana 120. stav 2. i 3. ZN, sama za sebe ne isključuje mogućnost da se radi o ugovoru o poklonu.

Iz obrazloženja:

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužilje da se utvrdi da je sa, sada pokojnim, S. J. 25. 12. 1991. godine zaključila ugovor o poklonu koga su naznačili kao ugovor o doživotnom izdržavanju. Nižestepeni sudovi su zaključili da se tužilja ne može se uspjehom pozivati na odredbu člana 66. Zakona o obligacionim odnosima da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju po svom sadržaju bio ugovor o poklonu, jer da bi to bilo protivno načelu poštenja i savjesnosti sadržanim u odredbi člana 12. ZOO. Po ocjeni ovog revizijskog suda iznijeti razlozi ne mogu da posluže kao pouzdana osnova za pravilno rješenje spora. Odredbom člana 66. stav 1. i 2. ZOO propisano je da prividan ugovor nema učinka među ugovornim strankama, ali ako prividni ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi ugovor vrijedi ako je udovoljeno uslovima za njegovu pravnu valjanost. Okolnost da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen u skladu s odredbom člana 120. stav 2. i 3. ZN, sama za sebe, po ocjeni ovog revizijskog suda, ne isključuje mogućnost da se radi o ugovoru o poklonu. Za pravilnu odluku o sporu bilo je potrebno prilikom tumačenja predmetnog ugovora u smislu člana 90. ZOO, tj. prilikom ustanovljenja i ocjene okolnosti koje su za ovo tumačenje važne, ispitati namjeru stranaka, a ne držati se značenja upotrebljenih izraza. Ukoliko bi se ustanovilo da je volja ugovornih stranaka (ovdje tužilje i sada pok. S. J.) bila upravljena na zaključenje ugovora o poklonu, a ne ugovora o doživotnom izdržavanju, ne čini ugovor o doživotnom izdržavanju ništavim, već vrijedi kao ugovor o poklonu. Zbog pogrešnog pravnog stava osnovano tužilja u reviziji ističe da nižestepeni sudovi nisu ocjenjivali materijalne dokaze kojima tužilja dokazuje da je ugovor o doživotnom izdržavanju u stvari ugovor o poklonu, pa tako ni utvrdili pravu volju ugovornih stranaka u vrijeme zaključenja ugovora. To predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka označenu u članu 354. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku na koju revizija osnovano ukazuje. Stoga je uvaženjem revizije nižestepene presude valjalo ukinuti na osnovu člana 394. stav 1. Zakona o parničnom postupku i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

(Vs RS, Rev. 54/99, od 30. 4. 1999. - Bilten 1/1999 - 59)

2. Da li je ugovor o kupoprodaji stvaran ili prividan, te da li shodno odredbi člana 66. ZOO proizvodi pravno dejstvo, zavisi od toga da li su stranke imale u vidu predmet i cijenu kao dva bitna elementa ugovora i da li je i kako ovaj ugovor izvršen

Iz obrazloženja:

Prvosteni sud je odbio tužbeni zahtjev tužilje kojim je ista tražila da se utvrdi da su stranke zaključile prividni ugovor o kupoprodaji nepokretnosti, ili su imale u vidu ugovor o doživotnom izdržavanju, da se tako zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju raskine da ne proizvodi pravno dejstvo zbog neispunjenja obaveza, iz razloga što je zaključen nakon izvedenih dokaza, da je bila prava volja stranaka da zaključe ugovor o kupoprodaji, da ovaj ugovor nije zaključen u formi koja je propisana za ugovor o doživotnom izdržavanju, da sporni ugovor o kupoprodaji nije prividan pošto se ne može prihvatiti ugovor o doživotnom izdržavanju i da nema mjesta primjeni odredbe člana 66. ZOO, da bi se istom priznala pravna valjanost ugovora o doživotnom izdržavanju. Međutim, u ponovnom postupku sud je dužan utvrditi pravu volju stranaka prilikom zaključenja spornog ugovora o kupoprodaji: da li su stranke imale u vidu predmet i cijenu kao dva bitna elementa ugovora, da li je ovaj ugovor izvršen i na koji način, da li su stranke pod prividom ugovora o kupoprodaji imale neki drugi ugovor, zbog toga što je tužilja potom zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju sa sinom tužioca, koji nije ovjeren kod suda, iako je raspolagala sa istom imovinom putem ugovora o kupoprodaji, te da li ugovor o kupoprodaji, shodno odredbi člana 66. ZOO proizvodi pravno dejstvo.

(Os u Beogradu, broj Gž. 8489/96, od 2. 2. 1996)

3. Ako su ugovarači prividno (simulirano) izjavili da zaključuju jedan pravni posao a stvarno su zaključili drugi pravni posao, onda prividno zaključen pravni posao nema nikakve važnosti. Stvarno zaključeni pravni posao proizvodi puno dejstvo ukoliko ispunjava ostale uslove potrebne za njegovu punovažnost a ako te uslove ne ispunjava, onda je i on nepunovažan (član 66. Zakona o obligacionim odnosima)

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 2/2001, str. 25)

4. Darodavatelj iz prividnog ugovora o darovanju ovlašten je zahtijevati u odnosu na drugu ugovornu stranu utvrđenje svog vlasništva na nekretnini koja je bila predmet ugovora budući da njegovo vlasništvo nije niti prestalo temeljem prividnog ugovora koji nema pravnog učinka među strankama.

Iz obrazloženja:

"U dokaznom postupku je utvrđeno, da su stranke sklopile prividan ugovor o darovanju spornih nekretnina, na temelju kojeg je tužena uknjižena kao zemljišno knjižni vlasnik tih nekretnina, a stranke uistinu nisu željele sklopiti nikakav pravni posao, već je to učinjeno u svrhu da se tužitelju ne oduzme zemlja iznad zemljišnog maksimuma. Tužitelj je i dalje ostao u neprekidnom posjedu nekretnina, u kojem se nalazi od 1947. godine, a tuženica se nikada nije ni ponašala kao vlasnik nekretnine. Prema odredbi čl. 66. Zakona o obveznim odnosima prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, pa je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je zahtjev tužitelja prihvaćen jer na spornim nekretninama vlasništvo tužitelja nije nikada ni prestalo."

(Vs RH, Rev. 1583/01, od 25. 10. 2001. - Izbor odluka 1/2002 - 34)

5. Prividan ugovor nema učinke među strankama pa on nije ni nastao. Zato se ne može s uspjehom tražiti njegovo poništenje. Poništiti se mogu samo ugovori koji postoje ali imaju određene nedostatke.

Iz obrazloženja:

“Niži sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su zaključili, da sporni ugovor o prodaji stana i njegov aneks predstavljaju prividan ugovor, jer nije postojala volja stranaka za sklapanje takvog ugovora - pa u smislu odredbe čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), budući da se radi o prividnom ugovoru - takav ugovor nema učinka među strankama. Shodno izloženom niži sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo u onom dijelu u kojem su poništili navedeni ugovor - budući da se samo oni ugovori koji postoje, a imaju određene nedostatke mogu poništavati (čl. 111. ZOO) i koji dakle predstavljaju pobojne ugovore, dok prividan ugovor nema učinka među strankama, pa ne samo da je ništavan nego nije ni nastao. Stoga je u dijelu u kojem je odlučeno da se spomenuti ugovor i aneks poništavaju valjalo povodom revizije, a pravilnom primjenom materijalnog prava (čl. 66. st. 1. ZOO) djelomičnom preinakom nižestupanjskih odluka tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan budući da nema pretpostavki za poništenje takvog ugovora koji nije ni zaključen među strankama.”

(Vs RH, Rev. 3135/95, od 20. 10. 1999. - Izbor odluka 1/2000 - 29)

6. Ako su stranke zbog pravne neukosti zaključile ugovor o prodaji zemljišta, a stvarno se sporazumjele o izdavanju zemljišta u zakup radi eksploatacije šljunka, punovažan je

Iz obrazloženja:

Prema odredbi člana 66. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, prividan ugovor nema dejstvo među ugovornim strankama, a prema odredbi iz stava 2. istog člana, ako prividni ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi, ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost. U prvom slučaju, postoji samo fiktivni ugovor jer ugovorne stranke ne žele nastanak bilo kakvog ugovora (postoji svjestan nesklad između volje i njenog očitovanja). U drugom slučaju postoji ugovor koji ugovarači hoće i prividni ugovor koji ga prikriva, a koji ugovarači neće. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja: da su se stranke prije zaključenja ugovora o prodaji sporazumjele da tužena koristi predmetno zemljište za eksploataciju šljunka uz naknadu, s tim da zemljište ostaje vlasništvo tužitelja, a potom pogrešno poučene zaključile ugovor o prodaji zemljišta, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili navedenu zakonsku odredbu kada su ocijenili da volja stranaka nije bila zaključenje ugovora o prodaji nego ugovora o zakupu i, dosljedno tome da je kupoprodajni ugovor prividan - simuliran, te da prikriva ugovor o zakupu. Ne postoje nedostaci u pogledu forme jer za ovakav ugovor nije zakonom propisana pismena forma (čl. 67. ZOO).

(Vs BiH, broj 671/86, od 22. 7. 1987. - ZIPS, broj 493; Bilten Vs BiH broj 4/87 - 4)

7. Ako se radi o prividnom (simuliranom) pravnom poslu tada je mjerodavna volja stranaka.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 2/2001, str. 25)

8. Na pravne posljedice prividnog ugovora nema utjecaja okolnost da je takav pravni posao prijavljen upravi prihoda radi razreza poreza, da je izvršena ovjera potpisa i da je takav pravni posao proveden u zemljišnim knjigama.

Iz obrazloženja:

"Prvostupanjski je sud utvrdio, a drugostupanjski prihvatio utvrđenja prvostupanjskog suda iz kojih proizlazi: - da stranke, zaključujući kupoprodajni ugovor, u stvari nisu htjele izvršiti prodaju odnosno kupnju sporne nekretnine, već je svrha zaključenja ugovora o prodaji bila da ugovor djeluje prema trećim osobama kako bi tuženi kao z.k. vlasnik kuće mogao realizirati stambeni kredit za gradnju kuće, - da su se stranke i nakon zaključenog ugovora ponašale tako kao da ugovor o prodaji i nije zaključen, te su tužitelji ostali u posjedu kuće, a tuženik nije isplatio cijenu već je naprotiv doznačena sredstva od strane Obrtničke štedne kreditne zadruge na ime isplate cijene u ime tuženika tužiteljici ista odmah sa štedne knjižice prenijela na štednu knjižicu tuženika. U konkretnom se slučaju radi o prividnom - simuliranom ugovoru. Prividan je onaj ugovor koji nije sklopljen suglasnošću volje ugovornih strana, nego je nastao suglasnošću volje ugovornih strana da se samo stvori kod trećih osoba privid (fikcija) sklopljenog ugovora. Prema odredbi čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine", broj 53/91, kao zakon Republike Hrvatske) prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, dakle radi se o ništavom pravnom poslu. Pritom u odnosu na navode revizije valja istaknuti da revident u razlozima presude, polazeći od pretpostavke da je ugovor o kupoprodaji valjan, pogrešno razmatra pitanje prava i obveza koje za stranke proizlaze iz valjanog pravnog posla. Kad su stranke iz ovog postupka sklopile prividan pravni posao, tada na pravne posljediced prividnog pravnog posla (propisane odredbom čl. 66. st. 1. ZOO) nema utjecaja da je takav pravni posao prijavljen upravi prihoda općine radi razreza poreza na promet nekretnina i prava, da je potpis prodavaoca ovjeren i da je takav pravni posao proveden u z.k. Nižestupanjski su sudovi nadalje pravilno primijenili materijalno pravo kad su prihvatili i tužbeni zahtjev na uspostavu ranijeg z.k. stanja - stanja prije provedbe uknjižbe temeljem prividnog pravnog posla - jer se na temelju takvog pravnog posla (kao osnova stjecanja - titulusa) ne može stjecati u ovom slučaju pravo vlasništva na spornoj nekretnini."

(Vs RH, Rev. 2001/92, od 4. 12. 1991. - Izbor odluka 1993 - 50/83)

9. Radi se o prividnom ugovoru o darovanju kad volja stranaka nije bila da daroprimac stekne vlasništvo darovane nekretnine, već je sklapanje prividnog ugovora o darovanju imalo drugu svrhu (da se omogući registracija vozila) pri čemu je volja stranaka bila da darodavac i nadalje ostane vlasnik.

Iz obrazloženja:

"Drugostupanjski je sud potvrdio presudu prvostupanjskog suda kojom je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom kojim traži da se utvrdi da je on suvalsnik u 1/3 dijela sporne čestice zemljišta, koji mu je (dio) darovao sada pok. otac stranaka temeljem pismenog ugovora o darovanju koji je proveden u zemljišnim knjigama i da se obveže tuženoga da mu preda u posjed sporno zemljište (u naravi pobliže opisano u izreci prvostupanjske presude) i da se kloni svakog zadiranja u vlasnička prava tužitelja, jer je utvrđeno da jevolja ugovornih stranaka prilikom zaključenja ugovora o darovanju bila da se tim ugovorom samo omogući tužitelju da registrira svoje teretno vozilo - kombi, a kad prestanu okolnosti zbog kojih je zaključen ugovor o darovanju, da tužitelj vrati ocu darovano zemljište. To, uostalom, proizlazi i iz iskaza samog tužitelja, a nije sporno da je tužitelj otuđio teretno vozilo. Prema izloženome, u ovom se slučaju radi samo o prividnom ugovoru o darovanju jer volja ugovornih stranaka nije bila da tužitelj tim ugovorom steče vlasništvo spornog zemljišta."

(Vs RH, Rev. 1303/91, od 17. 10. 1991. - Izbor odluka 1993 - 51/84)

10. Ugovor o zajedničkom poslovanju zaključen između stranaka u kome se unaprijed priznaje tužiocu kao vlasniku objekta “garantovana dobit”, bez zajedničkog rizika, u suštini ima drugi karakter. U konkretnom slučaju radi se o prividnom ugovoru koji pokriva neki drugi ugovor. Taj ugovor je ugovor o zakupu.

(Vs S, broj Prev. 194/94. - Bilten 2/1995)

11. Lice koje je fiducijarnim pravnim poslom otuđilo određenu stvar ovlašteno je da traži naknadu štete zbog oštećenja te stvari.

Iz obrazloženja:

Nižestepeni sudovi nisu prihvatili da je pravno valjan ugovor o poklonu, kojim je tužilac nekretnine k.č. br. 1655/33 i 1655/34 “poklonio” svom sinu samo zato da bi ostvario pravo na penziju, jer volja kontrahenata nije bila upravljena na darovanje. Zato ovaj ugovor ne proizvodi pravno dejstvo pa je tužilac i sada vlasnik navedenih nekretnina. Neosnovan je prigovor revizije da su time ugrožena raspolaganja tužioca koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima, odnosno da su “ozakonjene nezakonite radnje tužioca”. To znači da je tužilac ovlašten da traži naknadu štete prouzrokovanu oštećenjem navedenih nekretnina rušenjem potpornog zida i betonskog mosta. U ovom slučaju se ne može primijeniti odredba iz čl. 66. st. 3. ZOO.

(Vs BiH, Rev. 649/86, od 21. 7. 1987. - ZIPS, broj 493; Bilten Vs BiH 4/87 - 3)

12. Ne postoji ni kao prividan ugovor o diobi, samo zato što su ga ugovorne stranke tako nazvale, ako iz sadržaja tog ugovora proizilazi da je zaključen ugovor o poklonu.

(Vs BiH, Rev. 648/90, od 20. 12. 1990. - Bilten Vs BiH 1/91 - 38)

13. Punovažan je disimulovani usmeni ugovor o zajedničkom vođenju zanatske radnje koji su ugovorači dobrovoljno ispunjavali, pa imaju pravo na podjelu tako stečene imovinske koristi u skladu sa ugovorom iako su prividno zasnovali međusobni radni odnos.

(Vs BiH, Rev. 242/87, od 22. 10. 1987. - Bilten Vs BiH 1/88 - 66)

14. Ne uračunava se u nasljedni dio vrijednost nekretnina koje je nasljednik primio od ostavioca po osnovu simulovanog (prividnog) ugovora o poklonu, zaključenog u pismenom obliku, kojim je prikriven disimulovani ugovor o prodaji, ako je ovaj u cjelini obostrano izvršen.

(Vs BiH, Rev. 782/89, od 20. 9. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 100)

15. Činjenica da je darovanje izvršeno stoga da se daroprimatelju omogući ostvarivanje kredita u svezi darovanim nekretninama ne čini ugovor ništavim ako su inače ispunjene pretpostavke za njegovu valjanost.

(Vs H, Rev. 1463/90, od 14. 11. 1990. - Psp 51 - 84)

16. Činjenica da je ugovor o doživotnom izdržavanju po svom sadržaju zapravo ugovor o darovanju ne čini ta ugovor ništavim, već vrijedi kao ugovor o darovanju.

(Vs H, Rev, 151/89, od 22. 3. 1989. - Psp 46 - 71)

17. Kupac koji tvrdi da u kupovini stvari nisu stvarno učestvovala sva lica označena u kupoprodajnom ugovoru kao kupci već samo neka od njih, ističe da je prividan ugovor o zajedničkom sticanju stvari kupovinom u odnosu na neke kupce, a ne i sam kupoprodajni ugovor, pa ne treba da tužbom obuhvati prodavca koga se ne tiče ugovorni odnos između kupaca.

(Vs BiH, Rev. 502/85, od 16. 1. 1986. - Bilten Vs BiH 1/86 - 2)

18. Prividan (simulirani ili fiktivan) jest onaj ugovor koji nije sklopljen saglasnošću volje ugovornih strana, nego je nastao saglasnošću volje ugovornih strana da se samo stvori privid (fikcija) o sklapanju ugovora. Medutim, nije prividan onaj ugovor koji ugovorne stranke, samoga po sebi, eventualno ne bi sklopile (npr. darovni ugovor, dakle da neka osoba besplatno ustupi drugoj neku imovinsku vrijednost), ali ga radi postizanja određenoga imovinskog ili drugoga dopuštenog probitka (stjecanje prava na razne novčane dodatke, oslobođenje od poreza, izbjegavanje oduzimanja stvari preko određenog maksimuma i dr.) ipak sklope.

(Os Dubrovnik, Gž. 550/86, od 28. 7. 1988. - Psp 45 - 63)

19. Prava volja stranaka je bila prenos svojine na stanu na tuženog, odnosno u konkretnom slučaju se nije radilo o obezbjeđenju zajma koji je otac tuženog dao tužiocu, s obzirom da nije bilo pravnih smetnji da se zaključi ugovor o zajmu, te se ne radi o simulovanom pravnom poslu, shodno članu 66. ZOO

Iz obrazloženja:

Tužilac je sa tuženim zaključio ugovor o kupoprodaji stana u ulici J.B. u K. Isti je ovjeren od strane Opštinskog suda u K. U članu 5. pomenutog ugovora tužilac je kao prodavac zadržao pravo doživotnog stanovanja. Tužbenim zahtjevom je tražio da se poništi odnosno raskine sporni ugovor, s obzirom da se njime samo obezbjeđuje ugovor o zajmu koji su zaključili tužilac i otac tuženog. Međutim, po nalaženju prvostepenog suda prava volja stranaka je bila da se zaključi ugovor o kupoprodaji, a kupoprodajna cijena je isplaćena davanjem određenog novčanog iznosa u stranoj valuti i davanjem namirnica, a na cijenu je uticala i ugovorena lična službenost doživotnog stanovanja, te se ne radi o kupoprodajnom ugovoru kao sredstvu za obezbjeđenje ugovora o zajmu, već o ugovoru o kupoprodaji koji predstavlja pravu volju stranaka. Činjenica da je ugovorena i lična službenost doživotnog stanovanja prodavca ukazuje da ugovor o kupoprodaji ima elemente aleatornog ugovora, pa prodavac nije oštećen time što je ugovorio nižu cijenu. Kod ovih ugovora nema oštećenja preko polovine, a upravo sa razloga što je ugovoren teret lične službenosti, pa se ne može ugovoriti tržišna cijena.

(Os u Kraljevu, P 2077/95, od 17. 4. 1996. i Os u Kraljevu, Gž. 1214/96, od 13. 5 1997)

20. Kada je sud utvrdio da zaključeni ugovor o kupoprodaji između tužioca i tuženika je u stvari prividan ugovor, a da je prava volja stranaka bila da zaključe ugovor o poklonu sa teretom u korist tuženika - poklonodavca, onda je sud pravilno odlučio u izreci presude da je zaključeni ugovor o kupoprodaji nevažeći kao simulovani ugovor, a da je važeći ugovor o poklonu sa pravom doživotnog uživanja - ubiranja plodova sa parcela do kraja života tuženika - kao disimulovan ugovor

Iz obrazloženja:

Opštinski sud u Guči je presudom od 28. I 1998.godine tj. izrekom presude utvrdio da je ugovor o kupoprodaji zaključen između stranaka simulovan pravni posao, koji je kao takav nevažeći, a da je važeći ugovor o poklonu kao disimulovan pravni posao s teretom. Ocjenom svih dokaza, posebno saslušanjem stranaka i svjedoka utvrđeno je da je između stranaka zaključen i ovjeren ugovor o kupoprodaji, a da se u stvari radi o prividnom ugovoru - simulovanom iz poreskih razloga, da taj ugovor prikriva pravu volju stranaka, a to je zaključenje ugovora o poklonu sa teretom prava plodouživanja u korist tuženika kao poklonodavca do kraja života, a koji je kao disimulovan ugovor pravno valjan i ovjeren kod suda u skladu sa odredbama Zakona o prometu nepokretnosti. Protiv navedene presude tužilac je izjavio žalbu. Okružni sud u Č. je presudom od 6. 5. 1998.godine odbio žalbu tužioca i potvrdio prvostepenu presudu. U drugostepenoj odluci je prihvaćeno u potpunosti pravno stanovište izloženo u obrazloženju prvostepene presude.

(Osu Guči P br. 455/96, od 28. 1 1988. i Os u Čačku, Gž. 593/98, od 6. 5. 1998)

21. Prividan ugovor nema pravnog učinka među ugovornim stranama. U slučaju kada prividan ugovor prikriva drugi ugovor koji je ništav, oba ugovora nemaju pravnog učinka.

(Vts RH, Pž. 1985/96, od 9. 9. 1997. - Zbirka 5 - 20)

22. Ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost

Iz obrazloženja:

Sudovi su našli da je ugovor ništav u cjelini, zbog toga što je fiktivan. Ovo stoga, što je zaključen sa očiglednom namjerom da se osujeti pravo pok. majke stranaka da utvrdi svoj dio svojine po osnovu sticanja u braku jer je parnica o tome već tekla pred Okružnim sudom u Beogradu. Isto tako, sudovi zaključuju da se ovim ugovorom željelo da se izigra pravo tužioca kao testamentalnog nasljednika svoje majke, kao i pravo drugih zakonskih nasljednika. Fiktivnost ugovora proizilazi, prema datom obrazloženju, i iz izuzetno male kupoprodajne cijene, s obzirom da je taksa za ovjeru tog ugovora nešto manja od polovine ugovorene cijene. Dalje se obrazlaže da je tužena poslije zaključenja navedenog ugovora ostala da živi samo u dijelu koji je i ranije koristila. Sve to, kao i adaptiranje samo prostorija koje je tužena koristila prije zaključenja spornog ugovora, ukazuje da se nije ništa promijenilo u odnosima ugovarača što sve potvrđuje fiktivnost kupoprodajnog ugovora. Vrhovni sud nalazi da zbog pogrešne primjene materijalnog prava nižestepeni sudovi nisu potpuno utvrdili činjenično stanje, pa su zbog toga, a na osnovu člana 395. stav 2. ZPP, ukinute prvostepena i drugostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Sudovi su dali razloge, zašto smatraju da je u konkretnom slučaju sporni ugovor o kupoprodaji fiktivan, da su ugovorne strane bile drugim razlozima motivisane da taj ugovor označe kao kupoprodajni. Međutim, nisu utvrđivali činjenice koje se odnose na to da li taj ugovor prikriva neki drugi ugovor. Naime, članom 66. stav 2. ZOO, predviđeno je da “ako prividni ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.” Iz spisa proizilazi da je pok. Sreten T. bio oslonjen na tuženu kao svoju kćerku, bez obzira što je imao još djece. To potvrđuje i ranije zaključeni ugovor o doživotnom izdržavanju kojim je bila obuhvaćena nepokretnost koja je predmet spornog ugovora o kupoprodaji. Stoga u nastavku postupka treba utvrditi da li ovaj ugovor ako je prividno - fiktivno označen kao kupoprodajni ugovor, ispunjava zakonske uslove kao ugovor o poklonu, imajući u vidu ukupne odnose između oca parničnih stranaka i tužene.

(Vs S, broj Rev. 611/95, od 30. 1 1997)

23. Kada su stranke zaključujući ugovor o kupoprodaji ustvari htjele zaključiti ugovor o doživotnom uzdržavanju s prijelazom vlasništva nakon smrti primatelja uzdržavanja, za valjanost toga drugog ugovora potrebna je forma sudskog zapisnika.

Iz obrazloženja:

"Sud prvog stupnja je utvrdio da su stranke zaključujući sporni ugovor o kupoprodaji zapravo htjele zaključiti ugovor o doživotnom uzdržavanju tužiteljice, tj. da sporni ugovor prikriva ugovor o doživotnom uzdržavanju. Ispitujući valjanost toga drugog ugovora, u smislu odredbe čl. 66. st. 2. ZOO, sud je utvrdio da je volja stranaka bila prilikom zaključenja toga drugog ugovora da tužiteljičina imovina koja je bila predmetom ugovora prijeđe u vlasništvo tuženika kao davatelja uzdržavanja nakon njezine smrti. Takvo utvrđenje kao valjano prihvatio je i sud drugoga stupnja. Kako prividni ugovor o kupoprodaji nema formu sudskog zapisnika, a s obzirom na volju stranaka da vlasništvo nekretnina koje su predmetom toga ugovora prijeđe na stranu tuženika nakon tužiteljičine smrti, pravilno je stajalište sudova nižega stupnja da ovaj drugi ugovor o doživotnom uzdržavanju ne važi, budući da nije udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost po odredbi čl. 122. Zakona o nasljeđivanju. Kako je, dakle, prividan ugovor o kupoprodaji ništav, a ni prikriveni ugovor o doživotnom uzdržavanju nije valjan, to ne postoji pravna osnova temeljem koje bi tuženici stekli vlasništvo nekretnina koje su bile predmetom spornog ugovora, pa je osnovan zahtjev tužiteljice za uspostavu ranijega zemljišnoknjižnog stanja."

(Vs RH, Rev. 448/97, od 3. 9. 1997. - Izbor odluka 1/1998 - 26/66)

24. Potrebno je da se sadržina ugovora o ortakluku ocijeni i sa stanovišta pravnih pravila Građanskog zakonika Kraljevine Srbije, sadržanih u paragrafima 723. 758, jer se tek onda može zaključiti da li je riječ o simulovanom ugovoru

Iz obrazloženja:

Pitanje važnosti simulovanog ugovora ne može se procenjivati bez prethodne analize odredbi koje se odnose na zaključeni ugovor. Ovdje je zaključen ugovor o ortakluku. Za njegovu važnost nije dovoljna samo konstatacija da je zaključen, zato što ugovor o podzakupu ne bi mogao biti zaključen bez saglasnosti zakupodavda. Potrebno je da se sadržina ugovora o ortakluku ocijeni i sa stanovišta pravnih pravila GZ Kraljevine Srbije, sadržanih u paragrafima 723. - 758, jer se tek onda može zaključiti da li je ovdje zaista riječ o simulovanom ugovoru o ortakluku, odnosno disimulovanom ugovoru o zakupu.

(Vs S, broj Rev. 616/96, od 27. 2. 1996)

25. Nasljednici ugovorne strane ne smatraju se trećom osobom prema kojoj se ne bi mogao isticati prigovor prividnosti ugovora.

Iz obrazloženja:

"Nižestupanjski su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo s obzirom na to da su odredbu čl. 66. st. 3. Zakona o obveznim odnosima pogrešno protumačili (arg. iz odredbe čl. 356. Zakona o parničnom postupku). Naime, točno je da se prividnost ugovora ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi, međutim, nasljednici ugovorne strane ne predstavljaju treće osobe u smislu citirane odredbe čl. 66. st. 3. Zakona o obveznim odnosima."

(Vs RH, Rev. 2032/93, od 10. 3. 1994. - Izbor odluka 2/1995 - 18/62)

26. Ne može se otkazivati prividni ugovor.

Iz obrazloženja:

"U ovom sporu radi otkaza ugovora o zakupu poslovnog prostora sklopljenog između prednika tužitelja kao zakupodavca i tuženika doma zdravlja kao zakupca, osporavajući osnovanost zahtjeva za otkaz ugovora o zakupu, tuženik je u postupku pred nižestupanjskim sudovima isticao prigovor da se radi o prividnom ugovoru, te da tužitelj nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora, već da je temeljem odredaba Zakona o zdravstvenoj zaštiti tuženik stekao vlasništvo istog. Ne bi bilo mjesta otkazivanju ugovora ako bi bio osnovan prigovor tuženika da se radilo o prividnom ugovoru, jer prema odredbi iz čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, i dr., dalje ZOO) prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, a apsolutno ništavi ugovor ne može se raskidati niti otkazivati."

(Vs RH, Gzz. 36/00, od 13. 12. 2000. - Izbor odluka 1/2001 - 18)

27. Prema savjesnom trećem ne može se uspješno suprotstavljati prigovor simuliranosti pravnog posla (čl. 66. ZOO).

Iz obrazloženja:

"Tuženica je kod tužitelja prijavljena kao obrtnik i tužitelj temeljem toga traži naplatu doprinosa za socijalno osiguranje. Tuženica smatra da to nije dužna platiti jer da je obrt bio samo fiktivan (sačinjen po nagovoru M.Š. koji da je prijevarno radni odnos tuženice pretvorio u njen status obrtnika)."

(Žs Pula, Gž. 197/00, od 15. 1. 2001. - Izbor odluka 1/2001 - 26)

28. Shodno članu 66. stav 3. ZOO pravilo imovinskog prava po kome se ne može isticati prividnost ugovora prema trećem licu ne odnosi se na nasljednika ugovorne stranke jer nasljednik, kao univerzalni sukcesor nije treće lice.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2002, str. 21)

Sudska praksa uz član 67.

1. Ugovori o prenosu prava vlasništva punovažni su sa aspekta forme i u slučaju kada su potpisi ugovarača ovjereni pred sudom Republike Srpske.

Iz obrazloženja:

“…Ovo bi proizilazilo iz analogne primjene odredbe člana 6. Zakona o priznavanju javnih isprava na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (“Sl. novine Federacije BiH, br. 4/89), kojim je propisano da javne isprave iz člana 4. ovog zakona izdate od strane organa uprave, sudskih i drugih organa i institucija odnosno pravnih osoba koje vrše javna ovlaštenja na teritoriji Republike Srpske važe u pravnom prometu na teritoriji Federacije sukladno ovom zakonu, ako zakonom BiH nije drugačije regulisano.”.

(Vs FBiH, Rev. 64/97, od 25. 2. 1998. - Bilten Vs FBiH 1/98 - 24)

2. Ugovor o otuđenju nekretnina iz društvenog vlasništva zaključen u pismenom obliku u martu 1992.g. punovrijedan je glede forme i kada potpisi ugovaratelja nisu ovjereni u nadležnom sudu.

Iz obrazloženja:

Sud prvog stupnja je utvrdio da su parnične stranke dana 2. 4. 1992.godine pismeno zaključile ugovor o prodaji, po kojem je tužitelj kao prodavatelj prodao tuženiku kao kupcu, poslovni prostor u M. Tuženik je u ugovorenom vremenu isplatio tužitelju cjelokupni iznos kupovne cijene, a tužitelj predao tuženiku u posjed kupljeni poslovni prostor, pa je tako uz pismenu formu, ugovor u cjelosti i izvršen. Potpisi ugovornih stranaka nisu ovjereni u nadležnom sudu. Sud prvog stupnja stoji na stajalištu da je ugovor ništavan zbog toga što potpisi ugovarača nisu ovjereni od nadležnog suda, pa da mu tako nedostaje obavezna forma propisana u članku 9. stavak 2. Zakona o prometu nekretnina ("Službeni list SRBiH", br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91), koji zbog primjene članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama tog Zakona ("Službeni list SRBiH", broj 4/89), ne može nadomjestiti ni njegovo potpuno izvršenje. Takvo pravno stajalište je pogrešno. Iz spornog ugovora o prodaji i stanja spisa, vidljivo je da je prodavatelj-tužitelj društvena pravna osoba, a tuženik-kupac privatno poduzeće. Radi se dakle, o otuđenju poslovnog prostora iz društvenog vlasništva, a ugovori o takvom otuđenju pravno su valjani ako su zaključeni u pismenom obliku (članak 9. stavak 1. Zakona o prometu nekretnina). Pooštrena forma iz članka 9. stavak 2. i 4. Zakona o prometu nekretnina zahtijeva se samo za ugovore kojima se prenosi pravo vlasništva na nekretninama, tj. kada se radi o prometu nekretnina koje su u vlasništvu fizičkih ili građansko-pravnih osoba (Zakon razlikuje ugovore o otuđenju nekretnina iz društvenog vlasništva od ugovora na temelju kojih se prenosi pravo vlasništva). I dodati članak 9-a spomenutog zakona isključivo se odnosi na ugovore kojima se prenosi pravo vlasništva, a ne i na ugovore o otuđenju nekretnina iz društvenog vlasništva, što je vidljivo i iz odredbe članka 9-a stavak 3. tog Zakona po kojoj će zahtjev za davanje odobrenja biti odbijen ako je nekretnina, koja je predmet prodaje, prethodno stečena na protupravan način, a na štetu društvenog vlasništva. To je svakako isključeno kada se radi o nekretnini koja se nalazi u društvenom vlasništvu.

(Vs FBiH, Pž. 232/97, od 21. 10. 1997. - Bilten Vs FBiH 2/97 - 27)

3. Ugovor o građansko-pravnom ortakluku nije formalan ugovor, odnosno za njegovo zaključenje i punovažnost nije potrebna pismena forma. Ugovori obligacionog prava ne podliježu nikakvoj formi, osim ako zakonom nije drukčije određeno.

Iz obrazloženja:

Nasuprot iznijetom pravnom stanovištu nižih sudova, Vrhovni sud smatra da ugovor o građansko-pravnom ortakluku nije formalan ugovor, odnosno da za njegovo zaključenje i punovažnost nije potrebna pismena forma. Ugovori obligacionog prava ne podliježu nikakvoj formi, osim ako zakonom nije drukčije određeno (član 67. stav 1. ZOO). Prema tome, između parničnih stranaka, a s obzirom na utvrđjeno činjenično stanje u toku prvostepenog postupka, zaključen je ugovor o ortakluku u vezi sa zajedničkim vođenjem ugostiteljske radnje, te ukoliko je u radu ugostiteljske radnje ostvaren gubitak, onda se taj gubitak ima dijeliti na sve ortake, a srazmjerno ortačkim ulozima svakog od ortaka.

(Vs S, broj Prev. 241/97, od 28. 5 1997)

4. Da bi proizvodio pravne učinke, ugovor o popravku broda mora biti sklopljen u pisanom obliku, a to vrijedi i za kasnije izmjene i dopune ugovora. Naručitelj je, međutim, obvezan platiti i cijenu naknadnih radova koje je prihvatio potpisom zapisnika o primopredaji broda.

(Ps H, Pž. 351/90, od 26. 11. 1991. - Psp 52 - 180)

5. Pismena forma ugovora o kreditu zaključenog između banke i korisnika kredita ima konstitutivan značaj. Zato ne proizvodi pravni učinak usmeni sporazum ugovarača o produženju roka isplate duga.

(Vs BiH, Pž. 407/86, od 18. 2. 1987. - Bilten Vs BiH 1/87 - 3)

6. Pravo vlasništva na motorno vozilo stiče se predajom u posjed i na osnovu usmenog ugovora bez obzira da li je plaćen porez na promet i motorno vozilo registrovano kod nadležnog državnog organa.

(Vs BiH, Rev. 170/90,od 29. 3. 1991. - Bilten Vs BiH 2/91 - 29)

7. Kada za ugovor nije propisana posebna forma, pravovaljana je usmena cesija.

(Vs BiH, Pž. 436/86, od 27. 5. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 5)

8. Zakon o nasljeđivanju propisuje formu sudskog testamenta za ugovor o doživotnom izdržavanju kojim primalac izdržavanja ostavlja u nasljeđe svoju imovinu ili jedan njen dio davaocu izdržavanja, ali zakon ne isključuje zaključenje ugovora o ustupanju imovine ili njenog dijela za života primaoca izdržavanja. Za ovaj drugi ugovor zakon ne propisuje posebnu formu, pa je u skladu sa načelom neformalnosti ugovora, punovažan i neformalan ugovor o doživotnom izdrzavanju, ako posebni zakon za pravni promet pojedinih dobara ne propisuje posebnu formu.

(Vs BiH, Gvl. 4/91, od 23. 5. 1991. - Bilten Vs BiH 3/91 - 87)

9. Nije punovažan ugovor o jednokratnom ustupanju stana radi dodjele na korištenje ako nije zaključen u pismenom obliku.

(Vs BiH, Pž. 360/87, od 24. 3. 1988. - ZIPS, broj 531; Bilten Vs BiH 2/88 - 69)

10. Saopštenje o zadržavanju prava na ugovornu kaznu može se dati i usmeno ako stranke nisu ugovorile da se ta izjava može dati samo u određenoj formi.

Iz obrazlozenja

"Naše pravo usvaja načelo neformalnosti ugovora, a odstupanje može propisati samo zakon (član 67. stav 1. ZOO). Saopštenje povjerioca iz člana 273. stav 5. ZOO po naučnoj klasifikaciji spada u obavještajne radnje (notifikacije) koje karakteriše izjava volje, a za ovu izjavu važe pravila koja se primjenjuju kod pravnih poslova. Budući da Zakon o obligacionim odnosima za to saopštenje ne propisuje formu, proizilazi da se može pravovaljano izjaviti i neformalno. Saopštenje povjerioca o zadržavanju prava na ugovornu kaznu se ne smije miješati sa odredbama ugovora o toj kazni. Ugovorna odredba je izvor subjektivnog prava povjerioca da mu dužnik plati određeni novčani iznos ili pribavi neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zadocni sa njenim ispunjenjem (član 270. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), a saopštenje pretpostavka za njegovu realizaciju. Zato se iz zakonske odredbe da ugovorom kazna "mora biti ugovorena u formi propisanoj za ugovor iz koga je nstala obaveza na čije se ispunjenje odnosi" (član 271. stav 2. ZOO), ne proizilazi zaključak da se u istoj formi mora dati i saopštenje povjerioca o zadržavanju prava na ugovornu kaznu. Upravo zbog raznorodnosti "saopštenja" i klauzule o ugovornoj kazni nije moguća ni analogna primjena pravila o formi te klauzule. Pretpostavka za analogiju, uostalom, je da postoji pravna praznina. Ovdje, međutim, ne postoji pravna praznina. Zakonodavac koji je unutar istog instituta "vezao" formu ugovorne kazne za formu ugovora zbog njene akcesornosti (član 272. stav 2. ZOO), nije to učinio u slijedećem članu (273. stav 5.) - u pogledu "saopštenja". Pravna sigurnost, naime, se postiže i neformalnim saopštenjem o zadržavanju prava na ugovornu kaznu, da bi se postigla izvjesnost dovoljno je da "saopštenje" bude izričito i određeno. Budući da saopštenje ne kreira subjektivno pravo koje već postoji, već je samo pretpostavka za njegovu realizaciju, a ta pretpostavka je nužan uslov da bi dužnik bio svjestan da će ga pogoditi ova sankcija, nije bilo potrebno da se za "saopštenje" propiše ista forma kao i za ugovornu kaznu. Princip neformalnosti "saopštenja" vazi i u slučaju kad se jedna ili obje ugovorne strane društvena pravna lica, jer posebne odredbe o formi samoupravnog sporazuma, odnosno ugovora o raspolaganju društvenim sredstvima iz člana 204. Zakona o udruženom radu se ne mogu analogno primjeniti zbog toga što"saopštenje" nema karakter akta raspolaganja. Prema tome ZOO ne propisuje formu za saopštenje o zadržavanju prava na ugovornu kaznu, pa se to saopštenje može dati i usmeno, osim u slučaju kad su se ugovorne strane sporazumjele da posebna forma bude uslov punovažnosti saopštenja (član 69. stav 1. ZOO)." (Stav XL zajednička sednica bivših vrhovnih sudova, Ohrid 23. i 24. 5. 1989. - Bilten Vs BiH 3/89 - 122)

11. Naše pravo je usvojilo načelo neformalnosti ugovora (član 67. Zakona o obligacionim odnosima u vezi člana 24), a Zakon o prometu nepokretnosti ne propisuje formu ugovora o zasnivanju stvarne služnosti, već samo o prenosu prava svojine (član 9. st. 2, 3. i 4) i prenosu nepokretnosti između društvenih pravnih lica, odnosno o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine (član 9. stav 1). Formalna isprava ugovora se traži za uknjižbu prava u katastar nekretnina (čl. 116. i 118. Zakona o premjeru i katastru nekretnina), odnosno u zemljišnu knjigu (paragrafi 36 - 39, bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama). Stvarna služnost na temelju pravnog posla stiče se upisom u javnu knjigu, budući da zakon nije propisao drugi odgovarajući način sticanja (član 51. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima i član 97. tačka 8. Zakona o premjeru i katastru nekretnina). (Stav Građansko-privrednog odjeljenja Vs BiH, od 26. 2. 1988. - Bilten Vs BiH 1/88 - 123)

12. Ugovor o prodaji nepokretnosti, kao i naknadna saglasnost suvlasnika, ništavi su ako nisu izraženi u zakonskoj formi iz člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti.

(Vs BiH, Rev. 558/87, od 14. 5. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 6)

13. Ugovorne stranke se mogu i usmeno sporazumjeti o otpustu duga koji se sastoji od dospjelih zateznih kamata.

Iz obrazloženja:

U konkretnom slučaju, u pitanju su zatezne kamate koje su u vrijeme usmenog dogovora i zaključivanja aneksa ugovora već bile dospjele, a dijelom i utužene, što znači da se usmeni dogovor o zateznim kamatama nije odnosio na odricanje unaprijed tužioca od prava na zatezne kamate, odnosno protivno pravnoj prirodi odredbe člana 277. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, kao prisilnom propisu. Stranke su se preko zastupnika mogle i usmeno dogovoriti da tužilac odustane od prava na zatezne kamate koje su predmet spora, iako potiču iz ugovora o građenju (član 67. st. 3. i 4. ZOO).

(Vs BiH, Pž. 818/89, od 29. 10. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 34)

14. Za ugovor o otuđenju nepokretnosti iz svojine građana u društvenu svojinu, važe opšta pravila o formi (član 9. st. 2. i 4. ZPN), a ne posebna odredba iz stava 1. člana 9. istog zakona koja propisuje formu ugovora o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine u svojinu građana.

(Vs BiH, Rev. 599/86, od 18. 6. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 7)

15. Ugovor o zakupu poslovne prostorije se ne može produžiti usmenom pogodbom.

(Vs BIH, Rev. 437/83, od 13. 10. 1983. - Bilten Vs BiH 1/84 - 14)

16. Izmjena ugovora o zakupu poslovnih prostorija, u pogledu poslovne djelatnosti koju će zakupac obavljati, koja nije u pisanom obliku, nema pravni učinak.

(Vs H, Rev. 1221/83, od 22. 12. 1983. - Psp 25 - 95)

17. Budući da zakon ne propisuje formu, punovažan je i neformalni sporazum bračnih drugova o tome ko će od njih ostati nosilac stanarskog prava (član 67. st. 1. i 24. Zakona o obligacionim odnosima). (Stav Građansko privrednog odjeljenja Vs BiH, od 24. 6. 1986 - Bilten Vs BiH 2/86 - 27, isto i Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2002, str. 22)

18. Punovažan je usmeni ugovor o podstanarskom odnosu, jer zakon ne propisuje formu ovog ugovora (član 54. ZSO; čl. 67. stav 1. i 24. Zakona o obligacionim odnosima). (Stav Građansko-privrednog odjeljenja Vs BiH, od 24. 6. 1986 - Bilten Vs BiH 2/86, str. 33)

19. Zaključivanje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je zakonom drukčije određeno

Iz obrazloženja:

Nižestepeni sudovi su nesumnjivo utvrdili da je sada pokojni suprug tužilje, za sebe i tužilju sa kojom je proveo u braku 40 godina, zadržao pravo plodouživanja, bez obzira što ugovor o raspolaganju imovinom za života, ne sadrži izričitu odredbu o tom pravu. Prema članu 67. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, zaključenje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je zakonom drukčije određeno. Ne postoje zakonski propisi koji predviđaju pismenu formu za konstituisanje prava plodouživanja. Zato je, u konkretnom slučaju, ovo pravo u korist tužilje nastalo čim su se ona, njen suprug i tužena saglasili da na imovini sa kojom je pokojni suprug tužilje raspolagao bude ustanovljeno pravo plodouživanja. Postojanje tog prava je uvažavano više godina a dovedeno je u pitanje tek poslije smrti tužiljinog supruga. Nižestepene presude obezbjeđuju da ovo pravo bude poštovano i nadalje, jer je konstituisano i u korist tužilje, koja je nadživjela supruga. Prema tome, odsustvo klauzule o plodouživanju u ugovoru o raspolaganju imovinom za života, nije moglo isključiti pravo plodouživanja koje je nastalo na osnovu usmene saglasnosti stranaka i tužiljinog supruga, dok je bio živ.

(Vs S, broj Rev. 1621/98, od 15. 4. 1998)

20. Ugovor o prodaji automobila ne mora biti zaključen u posebnoj formi, pa je kupac postao vlasnik automobila u času kada mu ga prodavac preda u posjed, po osnovu usmeno zaključenog kupoprodajnog ugovora. Na sticanje prava svojine automobila nema uticaja okolnost što nije plaćen porez na promet i što automobil nije registrovan na novog vlasnika.

(Vs BiH, Rev. 136/85, od 11. 4. 1985. - Bilten Vs BiH 2/85 - 6)

21. Banka koja postupi po usmenom nalogu deponenta za isplatu ne čini time povredu ugovorne obveze.

Iz obrazloženja citiramo:

“Činjenica što je nalog tuženiku za spornu isplatu usmen ne čini nalog ništavim. Za ugovor o novčanom depozitu - ulog na štednju (čl. 1035. ZOO) - nije propisan poseban oblik, pa taj ugovor može biti dopunjen neformalnim sporazumom (arg. iz čl. 67, 69. i 70. ZOO), što znači da je i kasniji usmeni nalog o tome kome će se izvršiti isplata pravovaljan.“

(Vs H, Rev. 467/85, od 26. 3. 1985. - Psp 31 - 58)

22. Plodouživanje se može konstituisati i na osnovu usmene saglasnosti volja

(VsS, broj Rev. 1621/98 od 15. 4. 1998. - Gp, broj 6/00)

23. Vidjeti: sudsku praksu citiranu uz član 70. i 71. ZOO

Sudska praksa uz član 68.

1. Stranke mogu i prećutno, dužom pasivnošću, ispoljiti volju da raskinu ugovor, pa i kada je ovaj zaključen u pismenom obliku.

(Vs BiH, Pž. 285/86, od 19. 6. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 4)

2. Ugovor o doživotnom izdržavanju može se sporazumno neformalno raskinuti.

(Vs BiH, Rev. 602/90, od 21. 11. 1991. - Bilten Vs BiH 4/91 - 79)

3. Ugovor o prodaji nekretnine može se raskinuti neformalnim sporazumom.

(Vs H, Rev. 1743/88, od 15. 2. 1989. - Psp 44 - 78)

4. Smatra se da su stranke prećutno raskinule ugovor o naknadi za eksproprisane nekretnine, ako je korisnik eksproprijacije uskraćivao isplatu i nakon što je vlasnik eksproprisane nekretnine pokrenuo sudski vanparnični postupak za određivanje naknade.

(Vs BiH, Rev. 244/90, od 21. 3. 1991. - Bilten Vs BiH 2/91 - 27)

5. Ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice (član 9. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti SRBiH) može se punovažno raskinuti samo sporazumom zaključenim u pismenom obliku.

(Vs BiH, Pž. 243/85, od 24. 10. 1985. - Bilten VS BIH 1/86 - 5)

6. Izjava o raskidu ugovora o djelu može biti data u bilo kojoj formi, pa i usmeno.

(Vs BiH Pž. 152/84, od 31. 8. 1984. - Bilten Vs BiH 4/84 - 3)

Sudska praksa uz član 69.

1. Ugovor o isporuci koncentrata za tov pilića, izmijenjen je time što je kooperant primio i upotrijebio kvalitetniji koncentrat, iako pri tome nije sačinjena pismena isprava kako je to bilo ugovoreno.

(Vs BiH, Rev. 437/90, od 5. 7. 1991. - Bilten Vs BiH 3/91 - 35)

2. Kada je organizacija udruženog rada - prodavac automobila, u uslovima prodaje stavljenim na uvid kupcima, uslovila punovažnost ugovora o prodaji prethodnim registrovanjem predračuna i potom uplatom kupovne cijene, ugovor nije nastao samo uplatom cijene na žiro račun prodavca.

Iz obrazloženja:

Neosnovana je tvrdnja revidenta da je momentom uplate kupovne cijene zaključen ugovor o kupoprodaji motornog vozila jer iz uslova prodaje odštampanih na obrascu predračuna proizilazi suprotno, tj. da se uplata vrši na osnovu registrovanog predračuna izdatog od strane tuženog i da uplata izvršena bez registrovanog predračuna i bez navođenja broja predračuna, ne obavezuje tuženog (među strankama nije sporno da je uplata izvršena bez registrovanog predračuna i navođenja broja predračuna na uplatnici). Ugovarne stranke mogu i kod neformalnih ugovora, kakav je konkretni, usloviti punovažnost ugovora njegovim zaključenjem u posebnoj formi (član 69. Zakona o obligacionim odnosima), pa se tužilac morao pridržavati uslova prodaje koja je dao tuženi. Neopravdan je revizijski navod da je ugovor postao punovažan u smislu člana 73. Zakona o obligacionim odnosima, jer nije ni djelimično izvršen od strane tuženog.

(Vs BiH, Rev. 98/84, od 19. 4. 1984. - Bilten Vs BiH 3/84 - 19)

3. Saopštenje o zadržavanju prava na ugovornu kaznu može se dati i usmeno ako stranke nisu ugovorile da se ta izjava može dati samo u određenoj formi. (Stav XL zajedničke sjednice bivših vrhovnih sudova, Ohrid 23. i 24. 5. 1989. - Bilten Vs BiH 3/89 - 122)

Sudska praksa uz član 70.

1. Prodavac je dužan, nezavisno od uslova iz člana 80. Zakona o obligacionim odnosima, vratiti kupcu novčani iznos primljen na ime kapare, ako je nepunovažan ugovor o kupoprodaji nekretnina zbog nedostatka forme (ugovor o kapari je akcesorne prirode i dijeli sudbinu glavnog ugovora) sve to u skladu sa članom 70. stav 1., 80., 103. stav 1. i 104. stav 1. ZOO.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2002, str. 22 . isto i Vs BiH, Rev. 558/85, od 28. 2. 1986. - Bilten Vs BiH 2/86 - 3)

2. Ugovor koji nije sačinjen u pismenom obliku ne proizvodi pravno dejstvo (člana 9. stava 3. Zakona o prometu nepokretnosti). U pismenom obliku takvog ugovora mora biti označena cijena kao bitni element ugovora (člana 462. stava 1. Zakona o obligacionim odnosima).

Iz obrazloženja:

Pismeni ugovor o prometu nepokretnosti u kome bitni elementi nisu odraz saglasne volje stranaka ne proizvodi pravno dejstvo (ovaj ugovor nastaje kada su stranke postigle saglasnost o bitnim elementima ugovora izraženoj u propisanom obliku). Sud ne može ugovorne stranke prinuditi na izvršenje obaveze koja nije obuhvaćena ugovorom o prometu nepokretnosti zaključenim u zakonom propisanom obliku. Prema utvrđenju prvostepenog suda, koji je usvojio i drugostepeni sud, parnične stranke su 21. 7. 1984. godine zaključile pismeni ugovor o prodaji stambene zgrade, na kome su potpisi ugovornih stranaka ovjereni od suda i u tom ugovoru kupoprodajnu cijenu označile u manjem iznosu za ……………. dinara od stvarno ugovorene (stvarno ugovorena cijena iznosi ……….. dinara, a cijena označena u pismenom ugovoru ………… dinara), te da je tužena po navedenom osnovu isplatila tužiteljici ………… dinara, a odbila da isplati razliku do usmeno ugovorene kupovne cijene u iznosu od ………… dinara. Kako prema izloženom, sporazum stranaka o cijeni stambene zgrade ne odgovara cijeni izraženoj u punovažnom obliku ugovora (cijena izražena u pismenom ugovoru je neistinita), ovaj sud nalazi da ugovor o prometu navedene nepokretnosti zaključen 21. jula 1984. godine, ne proizvodi pravno dejstvo i da dosljedno tome tužena po osnovu tog ugovora ne može biti obavezana na izvršenje usmeno ugovorene činidbe.

(Vs BiH, Rev. 314/86, od 19. 2. 1986. - Bilten Vs BiH 2/87 - 4)

3. Subjektivni elementi (volje, svijesti, namjere) ugovornika, po naravi stvari, ne mogu nadomjestiti propisani oblik pravnog posla.

Iz obrazloženja:

"Sam žalitelj priznaje da se za ugovor o darovanju za slučaj smrti "traži strogo formalni karakter", koji u nazočnom slučaju nije poštivan, ali smatra da se "to pismeno ne može i nipošto ne bi smjelo tumačiti, a da se njegov smisao ne stavi u kontekst sporazuma među nasljednicima ... koji nedvosmisleno i precizno odražavaju pravu volju koju je pok. T.A. htio i namjeravao iskazati". Međutim, nije u ovom slučaju pravno odlučno što je pok. A.T. "htio i namjeravao iskazati", nego je pravno odlučno što je i kako iskazao ... A po čl. 70. Zakona o obveznim odnosima, ugovor koji nije sklopljen u propisanom obliku nema pravni učinak (ako iz cilja propisa kojim je određen oblik ne proizlazi što drugo)." (Žs Dubrovnik, Gž. 1037/94, od 12. 12. 1994. - Izbor odluka 2/1995 - 191/184)

4. Usmena nagodba o diobi nekretnina nema pravno djejstvo iako je realno izvršena.

(Vs BiH, Rev. 149/89, od 27. 10. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 56)

5. Ugovarač može tražiti da mu druga strana vrati samo ovaj novčani iznos koji joj je platio osnovu ništavog ugovora.

(Vs BiH, Rev. 503/90, od 24. 10. 1991. - Bilten Vs BiH 4/91 - 36)

6. Nije pravno valjan usmeni sporazum zaključen između društvenih pravnih lica o izradi projekta za izgradnju građevinskog objekta.

(Vs BiH, Rev. 209/87, od 21. 1. 1988. - ZIPS, broj 531; Bilten Vs BiH 2/88 - 1)

7. Za valjanost sporazuma o otpustu duga nije propisan poseban oblik.

(Vs H, Rev. 274/86, od 3. 4. 1986. - Psp 32 - 72)

8. Ništav je ugovor o doživotnom izdržavanju koji ovjeri službenik suda umjesto sudije

(Vs BiH, Rev. 253/90, od 22. 2. 1991. - Bilten Vs BiH 2/91 - 98)

9. Budući da usmeni ugovor o kupnji nekretnina nema pravno dejstvo prodavac koji nije ispunio svoju obavezu dužan je vratiti kupcu iznos koji je primio na ime kapare, a ne udvojenu kaparu.

(Vs BiH, Rev. 275/87, od 11. 2. 1988. - Bilten Vs BiH 3/88 - 40)

10. Državinskoj zaštiti prava korišćenja podataka (informacija) emitent podataka može se valjano suprotstaviti pravnim prigovorom da je prestalo samo pravo, ali ako se podaci iz automatske baze podataka odnose na poslovanje korisnika, državinska zaštita traje sve dok mu u odgovarajućoj mehaničkoj formi oni ne budu povraćeni, jer su u tom slučaju korisnik i emitent u faktičkom odnosu posrednog i neposrednog držaoca.

(Vs RCG, Pž. br. 49/94 od 8. 4. 1994. - Gp, broj 5/00)

11. Za izdavački autorski ugovor obvezan je pismeni oblik.

Iz obrazloženja:

"Sudovi su, po nalaženju ovoga revizijskog suda, izgubili iz vida odredbe čl. 56. st. 1. i 2. Zakona o autorskom pravu koje propisuju da se autorski ugovori (a takav je nesumnjivo i sporni izdavački ugovor) sklapaju u pismenom obliku, pa autorski ugovor koji nije sklopljen u pismenom obliku nema pravni učinak, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Kod toga treba naglasiti da jedinu iznimku odstupanju od obveznoga pismenog oblika izdavačkog ugovora isti zakon predviđa u odredbi čl. 71. u kojoj je propisano da ugovor o objavljivanju članaka, crteža i bilješki u novinama, časopisima i drugoj periodičnoj štampi ne mora biti sklopljen u pismenoj formi. Prema tome, po nalaženju ovog suda, tužitelj se ne može pozivati na autorski (izdavački) ugovor koji u ovom slučaju nije zaključen u propisanoj formi - jer autorski ugovor koji nije zaključen u toj formi, kao što je već izloženo, nema pravnog učinka."

(Vs RH, II Rev. 92/94, od 23. 6. 1994. - Izbor odluka 2/1995 - 61; ZIPS, broj 946)

Sudska praksa uz član 71.

1. Usmena klauzula o trajanju zakupa uz pismeni ugovor o zakupu poslovne prostorije ne proizvodi pravno djejstvo.

(Vs BiH, Rev. 179/89, od 10. 11. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 104)

2. Ugovor o alotmanu je strogo formalan ugovor. Nepostizanje saglasnosti o cijeni je opravdan razlog za odustanak od namjere zaključenja ugovora.

(Vs BiH, Rev. 51/87, od 15. 10. 1887. i Pž. br 15/86 od 18. 10. 1986. - ZIPS, broj 493; Bilten Vs BiH 4/87 - 23)

3. Kako su se stranke prilikom zaključenja ugovora o ustupanju i raspodeli imovine za života saglasile o bitnim sastojcima tog ugovora, a pomaganje, briga i staranje tužiocu je bila buduća neizvjesna okolnost koje su ugovorne strane za slučaj potrebe u korist tužioca usmeno dogovorile, pa kako takva obaveza tuženog nije u suprotnosti sa sadržinom, niti ciljem zaključenog ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine za života, a ni sa ciljem zbog koga je forma tog ugovora propisana, radi se o punovažnoj obavezi, bez obzira što nije izražena u pismenom ugovoru.

Iz obrazloženja:

Nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da su se u smislu člana 115. stav 1. i 2. ZON-a stekli uslovi za opoziv ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine za života, jer tuženi ne izvršava svoje ugovorom preuzete obaveze, a način ponašanja tuženog prema tužiocu kao ustupiocu imovine ima karakter grube neblagodarnosti. Tuženi ističe u reviziji da obaveza tužioca da tužiocu daje izdržavanje nije ustanovljena pismenim ugovorom, međutim u članu 71. stav 2. ZOO predviđeno je da su punovažne i usmene pogodbe o sporednim tačkama o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno, ukoliko nisu u suprotnosti sa njegovom sadržinom ili ako nisu protivne cilju zbog koga je forma propisana.

(Os u Kraljevu, Gž. 1281/95, od 8. 8. 1996. i Vs S, broj Rev. 5419/96, od 18. 2. 1997)

Sudska praksa uz član 72.

1. Ugovor o prijenosu osnivačkog udjela u društvu sa ograničenom odgovornosti punovažno je zaključen kada takvu pismenu izjavu jednog od osnivača prihvati posebnom pismenom izjavom drugi osnivač, makar i u formi ugovora zaključenog sa preostalim osnivačima, kojim primljeni dio djelimično i njima ustupa.

Iz obrazloženja:

Dana 27. decembra 2000. godine D. K. je u Puli, R. Hrvatska u prisustvu javnog bilježnika dao i potpisao izjavu kojom prenosi vlastiti udio u subjektu upisa na L. M. i odustaje od funkcije direktora upisane u sudskom registru dana 29. marta 2000. godine pod brojem U/I - 928/2000, te da ova izjava sa danom kada je sastavljena postaje punovažna. Izjava je ovjerena pred Općinskim sudom u Puli dana 23. januara 2001. godine. Na osnovu ove izjave koja se može smatrati ponudom za zaključenje ugovora o ustupanju i prijenosu osnivačkog uloga i promjeni osnivača i osoba ovlaštenih za zastupanje i predstavljanje, osnivači subjekta upisa (i bez navođenja imena ranijeg osnivača i direktora - ponuditelja) sastavljanjem i potpisivanjem pismena (ugovora) u B. dana 15. januara 2001. godine, stvarno i pravno su prihvatili ponudu. Kako je za prihvat ponude ponuditelj saznao 16. februara 2001. godine, odnosno 26. februara 2001. godine (a što proizilazi iz njegovog i pismena njegovog punomoćnika), to je po ocjeni ovoga suda upis u sudski registar određenih promjena izvršen na osnovu pravno valjanog ugovora o ustupanju i prijenosu osnivačkog uloga i dokaza o promjeni osnivača i osoba ovlaštenih za zastupanje i predstavljanje subjekta upisa - čl. 37. i 38. Uredbe o upisu u sudski registar pravnih osoba koje obavljaju privrednu djelatnost. Prema odredbi čl. 72. st. 3. Zakona o obligacionim odnosima, za zaključenje dvostranog ugovora dovoljno je da svaka strana potpiše primjerak isprave namijenjen drugoj strani, što je u konkretnom slučaju i učinjeno, pa je irelevantno bilo u prihvatu ponude (ugovoru) navoditi i ime ponuditelja i potpisivati se u njegovo ime. Prema odredbama čl. 26. i 31. navedenog Zakona, ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora i onoga časa kada je ponuditelj primio izjavu ponuđenoga da prihvata ponudu. U ovom slučaju, prihvat ponude je izvršen u B. dana 15. 01. 2001. godine (neovisno od datuma ovjere potpisa kod javnog bilježnika u Puli i Općinskog suda u Puli), pa ponuditelj nije mogao, svojom izjavom od 18. januara 2001. godine sastavljenom u Puli i potpisanom pred javnim bilježnikom u Puli dana 19. januara 2001. godine, opozvati svoju ponudu, jer se ponuda može opozvati samo ako je ponuđeni primio opoziv prije primitka ponude ili istovremeno sa njom - čl. 36. istog Zakona. Tim prije, što je ponuda učinjena odsutnoj osobi i što u njoj nije određen rok za prihvatanje, a po ocjeni ovoga suda prihvat ponude učinjen je u razumnom roku i prije opoziva ponude, odnosno u vrijeme koje je vezivalo ponuditelja za ponudu - čl. 37. st. 4. istog Zakona. Kako ponuđeni nije primio opoziv ponude (od 19. januara 2001. godine) prije prijema ponude ili istovremeno sa ponudom irelevantna je okolnost kada je takav opoziv ponude dostavljen registarskom sudu. D. K. kao raniji suosnivač i direktor subjekta upisa ponudom i njenim prihvatom prenio je vlastiti udio u subjektu upisa L. M. kao novom osnivaču i direktoru subjekta upisa i odustao od funkcije direktora, pa je ponuđeni mogao prihvatom ponude na način kako je to učinjeno istovremeno sa zaključenjem ugovora prenijeti udio rasporediti na sve osnivače subjekta upisa, te tako razriješiti između osnivača sve odnose koji su proistekli iz dotadašnjeg poslovanja, čime ponuđeni nije samovlasno postupao, kako se to želi ukazati žalbenim navodima. Tim više, što udio na koji se odnosi ugovorena obaveza nije vezan dodatom imovinskom ili osobnom činidbom u korist subjekta upisa, pa za pravno valjan prijenos takvog udjela nije bila ni potrebna izričita pismena saglasnost subjekta upisa (vinkulacija), a niti ovjera potpisa u skladu sa zakonom koja se zahtjeva kod ugovora o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću - čl. 311. st. 1. i 328. st. 2. i 3. Zakona o privrednim društvima. Dovoljno je da je ugovor zaključen u pismenom obliku, bez obzira na to da li se prijenos udjela vrši uz naknadu ili bez nje, pa razlozi zbog kojih se pokušala opozvati ponuda nemaju uticaja na pravnu valjanost zaključenog ugovora o ustupanju i prijenosu osnivačkog uloga i promjeni osoba ovlaštenih za zastupanje i predstavljanje subjekta upisa.

(Vs FBiH, broj Gž, 26/91, od 20. 7. 2001. - Biltev Vs FBiH 2/2001 - 31)

2. Kad je bankarsku garanciju potpisala osoba ovlaštena na zastupanje, upotreba nevažećeg pečata nije odlučna za valjanost preuzete obveze.

Iz obrazloženja citiramo:

“Za pravovaljanost preuzete obveze u pravnom prometu bitno je da osoba koja je preuzela obvezu za neku pravnu osobu ima u tom smislu pravo zastupanja. Upotreba pečata pri sklapanju pravnog posla nije obvezatna. Za pravovaljanost isprave u smislu čl. 72. ZOO potrebno je da tu isprava potpišu osobe koje se tom ispravom obvezuju, odnosno kod pravnih osoba osobe koje su ovlaštene za zastupanje odnosno za potpisivanje dotične pravne osobe.“

(Vs RH, II Rev. 208/98, od 3. 6. 1999. - Izbor oduka 1/2000 - 33)

3. Ispunjen je uvjet pismene forme ugovora o prodaji kad je prodavatelj dostavio predračun koji po svom sadržaju predstavlja ponudu koju je kupac u cijelosti prihvatio i pismenim nalogom banci o uplati cijene u pretežnom dijelu ispunio.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora jest zahtjev za ispunjenje ugovora o prodaji - za predaju poslovne prostorije "u stambeno-poslovnom objektu". Sudovi su odlučili da stranke nisu sklopile sporni ugovor, jer da nije zaključen u propisanoj pismenoj formi, sukladno odredbi iz čl. 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, a niti se usmeni ugovor može smatrati pravovaljanim, u smislu odredbe iz čl. 73. Zakona o obveznim odnosima (ZOO), budući da nije izvršen u pretežnom dijelu (tužitelj je platio pretežni dio cijene, dok tuženik nije predao poslovnu prostoriju tužitelju). Pogrešna je pravna ocjena sudova prvog i drugog stupnja da sporni ugovor nije zaključen u pismenoj formi. U čl. 72. st. 4. ZOO propisano je da je zahtjev pismene forme ispunjen ako stranke izmijenjuju pisma ili se sporazumiju teleprinterom ili nekim drugim sredstvom koje omogućuje da se sa sigurnošću utvrde sadržaj i davatelj izjave. Sudovi su utvrdili da je tuženik "radi realizacije prodaje predmetnog poslovnog prostora" izdao tužitelju predračun br. 37/92 od 27. II. 1992.g. na iznos od ……HRD te da je tužitelj na osnovi toga predračuna tuženiku platio iznos od …. HRD, uplatom na njegov žiro-račun. U predračunu je navedeno da tužitelj prodaje tuženiku "poslovni prostor u stambeno-poslovnom objektu u stupnju izvedbe "roh-bau" prema projektu", površine 24,50 m2, po cijeni od ….. HRD/m2, što ukupno iznosi ….. HRD. Predračun je potpisao direktor tuženika J.S., koji je ovlašten za zastupanje tuženika. Navedeni predračun po svojoj pravnoj prirodi predstavlja pismenu ponudu tuženika učinjenu tužitelju za prodaju poslovnog prostora, koja sadrži sve bitne elemente ugovora o prodaji poslovnog prostora (predmet i cijenu) i koju je potpisao ovlašteni zastupnik. To je (pismena) ponuda u smislu čl. 32. st. 1. ZOO, što znači da se njezinim prihvaćanjem sklopio ugovor. Ovakvu pismenu ponudu tuženika tužitelj je u cijelosti prihvatio time što je na žiro-račun tuženika uplatio pretežni dio predračunske cijene. Prihvat je, također, učinjen pismenim putem - pismenim nalogom banci za prijenos sredstava u korist žiro-računa tuženika. Proizlazi, prema tome, da su ponuda i prihvat ponude za sklapanje spornog ugovora učinjene pismeno i da je, sukladno citiranoj odredbi iz čl. 72. st. 4. ZOO, zahtjev pismene forme ispunjen."

(Vs RH, Rev. 1227/93, od 18. 10. 1994. - Izbor odluka 1/1996 - 30/68)

4. Zaključen je ugovor o prometu nepokretnosti u pismenom obliku samo kada je nepismeni ugovarač stavio rukoznak na pismeno ugovora u prisustvu dva svjedoka koji su svojim potpisima potvrdili vjerodostojnost rukoznaka. Nije valjana ovjera rukoznaka ako oba svjedoka nisu bila prisutna u momentu stavljanja rukoznaka, već je jedan od njih naknadno potpisao pismeno ugovora.

(Vs BiH, Rev. 184/85, od 16. 5. 1985. - Bilten Vs BiH 2/85 - 2)

5. Kad jedna od stranaka koje se ugovorom obvezuju nije potpisala pisanu ispravu o ugovoru za koji se zahtijeva pisani oblik, ugovor zbog nedostatka forme nije pravovaljan.

(Vs H, Rev. 7/88, od 6. 7. 1988. - Ps 46 - 71)

Sudska praksa uz član 73.

1. Ne proizvodi pravno djejstvo ugovor (ili predugovor) o prometu nepokretnosti, zaključen iza 15 .7. 1994.g., i kada je zaključen između pravnih osoba, ako potpisi zastupnika ugovornih stranaka nisu ovjereni pred nadležnim sudom. Ovakav ugovor se ne može konvaldirati ispunjenjem.

Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud je pogrešno primjenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev o punovažnosti predugovora, sa karakteristikama ugovora, zaključenog između tužioca i prvotuženog. U vrijeme zaključenja ovog pravnog posla bio je na snazi izmijenjeni član 9. Zakona o prometu nepokretnosti (izmijenjen odredbama člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, "Službeni list RBiH", broj 18/94), a po odredbama ovog člana, ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku i potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu RBiH, sa posebnim naglašavanjem da ugovor koji nije zaključen u ovom obliku, ne proizvodi pravno djejstvo. Ova zakonska odredba se odnosi i na ugovarače pravna lica, pa i na ona koja imaju u cjelini ili djelimično društveni, kasnije državni, kapital. Kako je nesporno da nakon zaključenja predugovora tužioca i prvotuženog, nije uslijedila ovjera potpisa ovlaštenih zastupnika ugovornih stranaka pred nadležnim sudom, ovaj pravni posao je bez pravnog djejstva, dakle, nepunovažan. Ovo iako se shvati kao predugovor, jer u smislu člana 45. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, preuzetog kao zakon RBiH, propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora. Okolnost da su osnovne ugovorne obaveze (isplata cijene i predaja predmeta predaje u posjed) izvršene, kako utvrđuje prvostepeni sud, ne dovodi do konvalidacije ovog pravnog posla (i ako se poprimi da je po svom sadržaju ugovor, a ne samo predugovor). U smislu člana 73. Zakona o obligacionim odnosima, ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pismena forma, smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne stranke, u cjelini ili u pretežnom dijelu, izvršile obaveze koje iz ugovora nastaju, osim ako iz cilja zbog kojeg je forma propisana očigledno ne proizilazi drugačije. U konkretnom slučaju zahtjeva se kvalifikovana pismena forma (ovjera potpisa ugovornih strana nakon sačinjavanja pismenog ugovora), pa je očigledno cilj propisa da ne dopusti konvalidaciju ovakvih ugovora zaključenih samo u pismenom obliku, ispunjenjem ugovornih obaveza. Ovo posebno proizilazi i iz prijelazne odredbe člana 46. Zakona o prometu nepokretnosti (izmijenjenog članom 3. Zakona o prometu nepokretnosti, "Službeni list RBiH", br. 18/94 i 33/94), po kojoj se mogu ispunjenjem ugovornih obaveza konvalidirali samo ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni u pismenom obliku do dana stupanja na snagu ovih promjena (do dana 15.7.1994.g.), što znači da ovakav način konvalidacije nije prihvatljiv u pogledu ugovora zaključenih nakon stupanja na snagu navedenih izmjena.

(Vs FBiH, Pž. 39/96, od 30. 6. 1997. - Bilten Vs FBiH 2/97 - 28)

2. Pastorka nije zakonski nasljednik, ni u slučaju kada je između nje i njene maćehe (ostaviteljice) faktički postojao odnos usvojenja.

(Vs BiH, Rev. 271/90, od 22. 3. 1991. - Bilten Vs BiH 2/91 - 95)

3. Ugovor o doživotnom izdržavanju koji je duže vremena izvršavan, valjan je i u slučaju da sudija sadržinu ugovora nije pročitao ugovaračima, ali pod uslovom da ga je sudija ovjerio.

Iz obrazloženja:

Odredbom člana 120. stav 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju propisano je da ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije, da će prilikom ovjere sudija pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora. Polazeći od utvrđenja nižestepenih sudova da su tuženi i njegov sada umrli otac zaključili pismeni ugovor o doživotnom izdržavanju kojeg je potpisao tuženi i na kojem je prstoznak umrlog, da ugovor sudija nije ovjerio, pa, shodno tome, ni njegovu sadržinu pročitao ugovaračima, ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je navedeni ugovor zbog nedostatka forme ništav. Neutvrđivanjem činjenice da li je ugovor o doživotnom izdržavanju duže vrijeme izvršavan, odnosno sve do smrti primaoca izdržavanja, nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, ranijim ukidanim rješenjem date su upute prvostepenom sudu da se u ponovnom postupku utvrdi da li je davalac izdržavanja duže vrijeme izvršavao ugovorne obveze, izražavajući pri tome stav da bi u slučaju da sudija nije pročitao sadržinu ugovora ugovaračima (u toj fazi postupka nije bilo utvrđeno da sudija nije uopšte ovjerio ugovor) ugovor bio valjan, ukoliko je duže vrijeme izvršavan. S obzirom da je u ponovnom postupku utvrđeno da sudija nije uopšte ovjerio ugovor, nije odlučno da li je ugovor duže vrijeme izvršavao jer se zbog nedostatka ovog bitnog elementa forme ugovora, koji ga čini apsolutno ništavim, isti ne može konvalidirati ni dugogodišnjim izvršavanjem obaveza iz ugovora.

(Vs FBiH, Rev. 111/98, od 11. 6. 1998. - Bilten Vs FBiH 2/98 - 41)

4. Ocijenjeno je da ugovor o prodaji nije izvršen u pretežnom dijelu kad je kupac platio u cijelosti cijenu, a prodavatelj platio porez, ali nekretnina nije predana u posjed kupcu.

(Vs RH, Rev. 1441/93, od 10. 11. 1993. - Izbor oduka 2/1995 - 63)

5. Ugovor se smatra pravovaljanim, iako nije sklopljen u propisanoj pisanoj formi, ako su ugovorne stranke ispunile u cijelosti ili u pretežitom dijelu obveze iz ugovora.

Iz obrazloženja citiramo:

"U konkretnom slučaju neprijeporno je između stranaka da je tužitelj po pozivu tuženika otputovao na izložbu aviona u Pariz, te tamo sačinio 14 fotografija, koje je tuženik objavio u svojoj monografiji Putni časopis. Stoga tuženik duguje utuženu svotu na ime troškova boravka tužitelja u Parizu, koja je svota manja od one koja bi tužitelju pripadala da je zahtijevao naknadu za korištenje autorskih djela fotografije. Stoga ne stoji prigovor tuženika da nije u obvezi u odnosu prema tužitelju samo iz razloga što između stranaka nije sklopljen ugovor u pisanom obliku."

(Vts RH RH, Pž. 2289/95, od 9. 1. 1997. - Zbirka 4 - 22)

6. Punovažan je ugovor o prodaji nepokretnosti - u formi priznanice u kojoj su označeni cijena i prodata nepokretnost - a koju su potpisale obje ugovorne stranke pod pretpostavkom da je kupac platio cijenu a prodavac predao u posjed prodatu nepokretnost.

(Vs BiH, Rev. 365/89, od 19. 10. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 55)

7. Valjan je usmeni kupoprodajni ugovor koji su stranke u cijelosti izvršile kojim je bivši vlasnik kao nositelj prvenstvenog prava korištenja prodao zemljište u društvenom vlasništvu, a na kojem je zemljištu nakon toga stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu prestalo društveno vlasništvo.

(Vs RH, Rev. 1353/99, od 16. 3. 2000. - Izbor odluka 2/2000 - 9)

8. Ugovor o zamjeni stanova smatra se pravovaljanim i kada je zaključen u usmenom obliku, ako je u cjelini ispunjen (preseljenjem nosilaca stanarskog prava u nove stanove) i ako je pribavljena pismena saglasnost davalaca stanova na korišćenje na usmeno ugovorenu zamjenu.

(Vs BiH, Rev 642/85, od 12. 6. 1986. - Bilten Vs BiH 3/86 - 6)

9. Kad je svoju obvezu iz usmenog ugovora o prijenosu vlasništva nekretnina ispunio samo kupac plaćanjem kupovnine, a ne i prodavatelj, bilo u cijelosti bilo u pretežnom dijelu, jer se posjed nije predao, nisu ispunjene pretpostavke koje bi ugovor učinile valjanim usprkos nedostatku pisane forme.

(Vs H, Rev. 775/86, od 8. 7. 1986. - Psp 32 - 79)

10. Organizacija udruženog rada (društveno preduzeće) odgovara za štetu prouzrokovanu neurednim održavanjem javnog puta iako za tekuću godinu nije zaključila pismeni ugovor sa samoupravnom interesnom zajednicom za puteve, ako je put održavala po prećutnom sporazumu.

(Vs BiH, Rev. 384/89, od 28. 2. 1990. - Bilten Vs BiH 1/90 - 77)

11. Usmeni ugovor o ustupanju prava davanja stana na korišćenje može se konvalidirati ako su ugovorne stranke u pretežnom dijelu izvršile svoje ugovorne obaveze.

(Vs BiH, Pž. 365/90, od 25. 2. 1991. - Bilten Vs BiH 2/91 - 82)

12. Iako ugovor o zakupu poslovne prostorije nije bio izmijenjen u pogledu visine zakupnine, u zakonom propisanoj pismenoj formi zakupac nema pravo da traži vraćanje više plaćene zakupnine za period u kome je dobrovoljnim ispunjavanjem usmeno zaključenog ugovora, plaćao povećanu zakupninu, jer je u tom obimu ugovor konvalidiran.

(Vs BiH, Pž. 289/86, od 5. 11. 1986. - Bilten Vs BiH 4/86 - 3)

13. Nije ništav ugovor o doživotnom izdržavanju samo zbog toga što ga sudija nije pročitao ugovaračima i upozorio na posljedice ugovora, ako je davalac izdržavanja uredno ispunjavao ugovorne obaveze dugi niz godina sve do smrti primaoca izdržavanja.

(Vs BiH, Rev. 100/88 ,od 20. 10. 1988. - Bilten Vs BiH 1/89 - 89)

14. Opće pravilo da se ugovor smatra pravovaljanim premda mu nedostaje propisani oblik, ako su ugovorne strane izvršile u cijelosti ili u pretežnom dijelu obveze koje iz njega nastaju - primjenjuje se i kad je u pitanju ugovor o autorskom djelu.

Iz obrazloženja:

Neosnovano tuženik ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo ističući u bitnome da je sud pogrešno primijenio odredbe ZAP-a i to čl. 56. i 70., iako ugovor između stranaka nije sklopljen u propisanom pisanom obliku. Naime, prema osnovnom načelu sadržanome u čl. 73. ZOO-a, ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik, smatra se pravovaljanim iako nije zaključen u tom obliku, ako su ugovorne strane izvršile u cijelosti ili pretežnom dijelu obveze koje iz njega nastaju. U konkretnom slučaju nije sporno da je ugovor u cijelosti izvršen, jedino je među strankama sporno da li je u cijelosti isplaćena naknada tužiteljici za obavljeni rad na prijevodu predmetne knjige. Prema tome, ne bi stajala tuženikova tvrdnja da usmeno sklopljen ugovor između stranaka ne bi proizvodio pravno djelovanje, bez obzira na odredbu čl. 56. ZAP-a.

(Ps H, Pž 2723/90, od 29. 1. 1991. - Psp 48/91 - 152)

15. Pisana forma autorskog ugovora nema solemnitetni karakter.

Iz obrazloženja:

U konkretnom slučaju ukazuje se da u smislu čl. 56. ZAP-a autorski ugovori sklapaju se u pisanom obliku, a autorski ugovor koji nije sklopljen u pisanom obliku nema pravni učinak ako ovim zakonom nije drukčije određeno. No, bez obzira na to, budući da je iz usmenog utanačenja tužitelja i drugotuženika izrastao određeni pravni odnos, bit će potrebno da u ponovnom postupku prvostupanjski sud utvrdi sadržaj tako sklopljenog usmenog ugovora. Pritom ovaj žalbeni sud, bez obzira na odredbu čl. 56. ZAP-a, upućuje na čl. 61. ZAP-a, prema kojem se na autorske ugovore primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju obvezni odnosi ako odredbama ovog zakona nije drukčije određeno. Pritom je ovaj sud imao na umu da su autorski ugovori po svojem karakteru ugovori obveznog prava pa se na njih ima primijeniti odredba čl. 73. ZOO-a prema kojoj se ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisana forma, smatra pravovaljanim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane ispunile u cijelosti ili u pretežnom dijelu obveze koje iz njega nastaju. Na shodnu primjenu čl. 73. ZOO-a upućuje i čl. 23. ZOO-a. Stoga, ovaj žalbeni sud smatra da pisana forma autorskog ugovora nema solemnitetni karakter, tj. ne proizvodi pravnu posljedicu nepostojanja ugovora uslijed nedostatka pisane forme, već da je pisana forma potrebna ad probationem. Stoga i usmeno zaključeni autorski ugovor proizvodi pravne efekte ako se dokaže njegov sadržaj i prava i obveze koje iz njega proizlaze. Kako ove odlučne činjenice o postojanju usmenog ugovora u odnosu na sporne kalendare u postupku nisu utvrđene, to je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo kada je tako postavljenom tužbenom zahtjevu udovoljeno.

(Vps H, Pž. 2627/85, od 4. 11. 1986. - Bilten 10/1987 - 7)

16. Valjan je usmeni ugovor o ustupanju prava korištenja groba kad su stranke u cijelosti izvršile obveze iz tog ugovora.

Iz obrazloženja:

"Odredbom čl. 12. Zakona o grobljima ("Narodne novine", broj 26/60) koji je stupio na snagu 29.VI.1960.g.) propisano je da se pravo na korištenje groba može ustupiti samo besplatno i u pismenom obliku. Međutim, pomanjkanje pismene forme ugovora o ustupanju prava korištenja groba u ovom slučaju ne dovodi do drugačijeg ishoda spora. Ovo s obzirom na okolnost da je raspoložba spornim grobom izvršena prije stupanja na snagu cit. zakona, a osim toga tužiteljica je upravo prava i obveze koja za nju iz ustupljenog joj prava korištenja groba proizlaze od ustupa do sada izvršavala (sada čl. 73. Zakona o obveznim odnosima."

(Vs RH, Rev. 1128/93, od 25. 11. 1995. - Izbor odluka 2/1995 - 11/58)

Sudska praksa uz član 74.

1. Zavještalac je odredbom testamenta da je testamentarni nasljednik dužan da doživotno pomaže njega i njegovu suprugu postavio uvjet u testamentu u skladu sa odredbom člana 86. stav 2. Zakona o nasljeđivanju. Posljedica neizvršenja tog uvjeta (raskidni uvjet) je prestanak pravnog učinka testamenta izuzev ukoliko uvjet nije ispunjen krivicom lica u čiju korist je određen.

(Vs FBiH, Rev. 202/98, od 26. 11. 1998. - Bilten Vs FBiH 1/99 - 55)

2. Zakupac ne može zahtjevati predaju u posjed zakupljene poslovne prostorije nakon što je isteklo vrijeme na koje je ugovor o zakupu bio zaključen, osim ako dokaže da je zakupodavac nesavjesnim postupanjem sprječavao zakupca da koristi prostoriju u toku trajanja ugovorenog roka zakupa.

(Vs FBiH, Pž. 194/97, od 19. 8. 1997. - Bilten Vs FBiH 2/97 - 29. Napomena: cjelovitije obrazloženje ove odluke citirano je u sudskoj praksi datoj uz član 78. ZOO)

3. Sporazum stranaka da prodavac isporuči kupljenu robu tek pošto u njegovu korist kupac otvori akreditiv u visini cijene robe nema značaj potestativnog odložnog uslova od čijeg ispunjenja zavisi nastanak ugovora o prodaji.

Iz obrazloženja:

Ugovor o prodaji između stranaka definitivno je zaključen razmjenom izjava putem teleksa. Tim ugovorom tuženi se obavezao tužiocu platiti cijenu od …………. DM, a tužilac da mu prenese pravo raspolaganja na ugovorenoj količini elektroda, žice i praška. Između stranaka nije ugovoren potestativni odložni uslov (član 74. stav 2. ZOO), jer se u teleksu tuženog ne navode nikakvi uslovi, a tužilac u teleksu kojim prihvata ponudu (potvrđuje narudžbu), samo dodaje da se plaćanje vrši akreditivom, a rok isporuke utvrđuje na “cca 2 tjedna po primitku akreditiva”. Ovim dodatkom koji je tuženi očigledno prihvatio, jer je odgovarao uobičajenom načinu plaćanja između stranaka (član 42. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima), samo je utvrđen način plaćanja i rok isporuke. Tuženi nije otvorio akreditiv u primjerenom roku i tako isplatio cijenu tužiocu pa je prvostepeni sud pravilno obavezao tuženog (kupca) da ispuni svoju ugovornu obavezu isplate cijene (stav 1. člana 454. ZOO).

(Vs BiH, Pž. 194/90, od 13. 12. 1990. - Bilten Vs BiH 1/91 - 39)

4. Ugovor o isplati naknade zaključen je pod rezolutnim uvjetom kad se oštećeni potpisivanjem tzv. klauzule o povratu, obvezao osiguravajućoj organizaciji vratiti iznos naknade razmjeran utvrđenoj odgovornosti za štetni događaj.

Iz obrazloženja citiramo:

“Iz klauzule o povratu proizilazi da je pravo tuženika da zadrži isplatu naknade štete bilo uvjetovano postojanjem odgovornosti osiguranika tužitelja (osiguravatelja) za nastali štetni događaj, a time i nastalu štetu tuženiku. Klauzulom o povratu ugovoreno je, dakle, da tužitelju pripada pravo na povrat isplaćenog iznosa naknade štete ako se utvrdi da je za štetu odgovoran vozač tuženikova automobila. Prema izloženom proizilazi da je pitanje postojanja isključive odnosno djelomične odgovornosti vozača tuženikova automobila u klauzuli o povratu raskidni uvjet (ZOO čl. 74. st. 3), kako je to pravilno i prosudio drugostepeni sud. Kako je nakon nastupanja raskidnog uvjeta ugovor između stranaka prestao važiti, to je pravilnom primjenom materijalnog prava sadržanoga u odredbi čl. 132. st. 4 ZOO-a pravilno prihvaćen tužbeni zahtjev za platež zateznih kamata. Naime, prema spomenutoj odredbi strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je primila isplatu.”

(Vs RH, Rev. 2252/90, od 30. 1. 1991. - Svijet osiguranja 26. 11. 2001)

5. Ako je strana u čiju je korist određen odložni uslov da će ugovor proizvoditi pravna dejstva tek predajom instrumenata obezbjeđena plaćanja, ispunila ugovornu obavezu prije ispunjenja ovog uslova smatra se da su stranke od odložnog uslova odustale.

Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud je bio dužan da utvrdi i cijeni da li je ugovorom o kreditu zaključenim između parničnih stranaka, obaveza davanja garancije za otplatu kredita, posebno stimulisana u članu 3. ugovora o kreditu, ugovorena kao odložni uslov u smislu člana 74. Zakona o obligacionim odnosima, kako tvrdi tužilac, ili nema ovaj značaj. Ako bi ovom ugovornom utanačenju stranke i pridale takav značaj, treba cijeniti, analizom ponašanja stranaka, da li je sam tužilac od takvog uslova odustao, pristajući da se pristupi uplati kredita umanjivanjem iznosa privremenih situacija i bez davanja uredne garancije sa avalom banke u roku predviđenom u članu 3. ugovora o komercijalnom kreditu.

(Vs BiH, Pž. 815/88, od 27. 11. 1989. - Bilten Vs BiH 1/90 - 37)

6. Sporazum ugovarača da se odloži ovjera potpisa ugovora o prenosu nekretnina zbog izgleda da prodavac bude oslobođen obaveze plaćanja poreza na promet nema značaj odložnog uslova, pa kupac može po isteku razumnog roka, tražiti da mu prodavac izda tabularnu ispravu za uknjižbu prava vlasništva ako ugovor zadovoljava alternativnu formu (dva svjedoka) ili ako je ispunjen obostrano u pretežnom dijelu.

(Vs BiH, Rev. 739/87, od 27. 10. 1988. - Bilten Vs BiH 2/89 - 27)

7. Valjan je ugovor prema kome pravo vlasništva na nekretnini opterećenoj pravom plodouživanja stiče ono lice s kojim će živjeti plodouživalac u času smrti.

(Vs BiH, Rev. 95/90, od 19. 10. 1990. - Bilten Vs BiH 1/91 - 37)

Sudska praksa uz član 75.

1. Ništav je ugovor kojim se jedan suprug obavezuje da će svoj dio iz bračne tekovine ustupiti drugome pod uslovom da prekine bračnu zajednicu i stupi u vanbračnu zajednicu s drugom osobom.

Iz obrazloženja:

Parnične stranke su zaključile pismeni sporazum o diobi zajedničke imovine stečene u braku sa klauzulom da će tuženi ustupiti tužiteljici svoj dio ako prekine bračnu zajednicu i zasnuje zajednicu života sa drugom ženom. Drugostepeni sud je pravilno sudio kada je našao da je ovaj sporazum ništav, jer je zaključen pod nedopuštenim raskidnim uslovom (član 75. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Bračna veza se ne može mjeriti materijalnim dobrima, pa ni raskid bračne veze se ne može kompenzirati sa imovinskom naknadom. Bračna veza se zasniva na moralnom principu i međusobnom povjerenju supružnika. Nemoralan je uslov kakav je ugovoren u ovom slučaju, jer s jedne strane stavlja u istu ravan moralnu vrijednost - bračnu vezu i imovinsku vrijednost, a s druge strane predstavlja neku vrstu plaćanja naknade za slobodu odlučivanja u pogledu raskida bračne zajednice.

(Vs BiH, Rev. 164/91, od 23. 5. 1991. - Bilten Vs BiH 3/91 - 36)

2. Ništav je ugovor u kome je postavljen odložni ili raskidni uslov protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, da ugovor zaključen pod nemogućim odložnim uslovom je ništav, a nemoguć raskidni uslov smatra se nepostojećim.

Iz obrazloženja:

Pobijanom prvostepenom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da se obaveže tuženi da tužiocu preda u posjed poslovni prostor slobodan od lica i stvari koji se nalazi u B. u ulici M.J. 30, površine oko 17 m2 prostorija do ulice sa posebnim ulazom. Prvostepeni sud utvrđuje da su stranke 5.6.2001. godine zaključile sporazum kojim su članom 1. odredile da su saglasne da po dobijanju saglasnosti Savezne direkcije za imovinu SRJ i Administrativne komisije SRJ o izmjeni nosioca zakupa lokala u M.J. 31 sa Muzejom automobila na tuženog izvrše zamjenu lokala, da je članom 2. određeno da zajedno podnesu zahtjev za izmjenu nosioca zakupa lokala u M.J. broj 31 Saveznoj direkciji za imovinu SRJ na kom lokalu je zakupac bio tužilac, da je članom 3. sporazuma određeno da se tuženi obavezuje da od momenta sklapanja ugovora sa Saveznom direkcijom za imovinu SRJ na zakup lokala u M.J. broj 31 isprazni od svih lica i stvari lokal u zgradi Muzeja automobila u M.J. broj 30, koji trenutno koristi, a to u roku od 15 dana. Nije sporno da Savezna direkcija za imovinu SRJ nije dozvolila promjenu zakupca na lokalu u M.J. broj 31 čiji zakupac je tužilac. Prvostepeni sud je zauzeo pravni stav da tužilac nema pravo na predaju predmetnog poslovnog prostora sa razloga što nije ispunjen uslov iz člana 3. Sporazuma od 5.6.2001. godine, a on je bio da tuženi sa Saveznom direkcijom za imovinu SRJ zaključi ugovor o zakupu poslovnog prostora u M.J. broj 31 u Beogradu na kom poslovnom prostoru je zakupac tužilac. Naknadno zaključeni sporazum od 5.6.2001. godine između tužioca i tuženog ne uživa sudsku zaštitu. Tužilac je predmetni poslovni prostor pa i poslovni prostor koji je kao zakupac koristio tuženi do otkaza, dobio namjenski na neodređeno vrijeme i bez naknade i nije imao ovlaštenje da njegovu predaju odlaže dobijanjem saglasnosti za davanje tuženom u zakup poslovnog prostora u M.J. 31 od strane Savezne direkcije za imovinu SRJ. Stranke su ugovorile obavezu tuženog da se iz predmetnog poslovnog prostora iseli ukoliko mu Savezna direkcija za imovinu SRJ izda u zakup drugi lokal tj. lokal u M.J. broj 31 na kome je zakupac tužilac. Stranke su to željele da urade kroz vid zamjene zakupca. Takvo raspolaganje strankama nije dozvoljeno. Imperativnim propisom tj. Zakonom o imovini Savezne Republike Jugoslavije određeno je na koji način se izdaju u zakup poslovni prostori sa kojima raspolaže Država SRJ. Odložni uslov je nemoguć i kao takav je ništav u smislu člana 75. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Ništava odredba ne proizvodi pravno dejstvo. Ne uživa sudsku zaštitu u smislu člana 3. stav 3. Zakona o parničnom postupku. U ovakvoj procesnoj situaciji stekli su se zakonski uslovi iz člana 373. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku za uvažavanje žalbe i preinačenje ožalbene presude usvajanjem odbijenog tužbenog zahtjeva. (Rješenje Višeg trgovinskog suda u Beogradu, Pž. broj 2246/02 od 29.4.2002. godine)

3. Nije nemoguć odgodni uvjet po kojem prava i obveze stranaka na temelju zakupa poslovnih prostorija počinju teći danom izdavanja odobrenja zakupoprimcu za vođenje ugostiteljske djelatnosti.

(Vs H, Rev. 515/90, od 28. 6. 1990. - Psp 51 - 85)

Sudska praksa uz član 77.

1. Kada je ugovoreni rok od tri mjeseca počeo teći 2. listopada 1990.g., posljednji dan tog roka ističe 2. siječnja 1991.g. neovisno o tome što taj dan po imenu ne odgovara danu od kojeg rok počinje teći.

Iz obrazloženja:

"Za revidenta sporno je pitanje primjene materijalno-pravnih odredaba o računanju roka izvršenja obveze - konkretno odredaba čl. 77. Zakona o obveznim odnosima. Prema tumačenju sudova odredbe čl. 77. st. 2. Zakona o obveznim odnosima proizlazi, da kada je ugovoreni rok od tri mjeseca počeo teći 2. X. 1990.g. - kao dana zaključenja ugovora o prodaji, tada u smislu odredbe čl. 77. st. 2. Zakona o obveznim odnosima posljednji dan tog roka ističe s danom 2. siječnja 1991.g. Revident, naime, smatra da kada je propisom iz čl. 77. ZOO određeno da se rok određen u tjednima, mjesecima ili godinama završava onog dana koji se po imenu i broju poklapa s danom nastanka događaja od kojeg rok počinje teći, da tada, budući da je dan u tjednu kada je zaključen ugovor o kupoprodaji bio utorak, u računanju tromjesečnog roka za isporuku treba uzeti u obzir i to ime dana u tjednu kada je ugovor zaključen, a ne samo broj dana u mjesecu kada je ugovor zaključen. Po njegovu tumačenju, budući da takvog dana u siječnju po imenu nema kao 2. siječnja 1991.g., to bi zadnji dan roka bio posljednjeg dana prethodnog mjeseca - 31. XII. 1990., kao zadnji dan ispunjenja roka isporuke. Takvo tumačenje suprotno je odredbama čl. 77. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a što bi dovelo i do apsurdnih situacija, već je pravilno tumačenje sudova da je dana 2. siječnja 1991.g. posljednji dan tromjesečnog roka izvršenja ugovora od strane tuženika budući da je ugovor zaključen 2. X. 1990.g."

(Vs RH, Rev. 3032/93, od 23. 6. 1993. - Izbor odluka 1/1995 - 19/49)

2. Protek roka po bankarskoj garanciji računa se po odredbama Zakona o obligacionim odnosima, a ne po odredbama procesnog prava.

(Vs S, broj Prev. 24/99. - Bilten 2/1999)

Sudska praksa uz član 78.

1. Zakupac ne može zahtjevati predaju u posjed zakupljene poslovne prostorije nakon što je isteklo vrijeme na koje je ugovor o zakupu bio zaključen, osim ako dokaže da je zakupodavac nesavjesnim postupanjem sprječavao zakupca da koristi prostoriju u toku trajanja ugovorenog roka zakupa.

Iz obrazloženja:

Potraživanje predaje u posjed zakupljenog poslovnog prostora i nakon što je isteklo vrijeme na koje je ugovor zaključen, nije ostvarenje prava iz obveznog odnosa stečenog za vrijeme njegova trajanja, već zahtjev za ostvarenje prava na zakup u vrijeme kada je ugovor prestao. Naime, kada ugovor prestaje da važi po isteku određenog roka, nastupa ista pravna situacija kad kod nastupanja raskidnog uvjeta (članak 78. Zakona o obveznim odnosima) sa čijim ostvarenjem se završava obvezni odnos, tako da ne mogu nastati nikakva prava na daljnje tražbine, već se mogu ostvarivati samo one koje su nastale za vrijeme trajanja ostvarene. Inače bi se moglo smatrati da u konkretnom odnosu raskidni uvjet (istek roka) nije ostvaren samo kada bi tuženik svojim nesavjesnim postupanjem ili namjerno spriječio tužitelja da u toku trajanja ugovorenog roka koristi poslovni prostor (članak 74. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima) što ne proistječe iz stanja spisa, a što ni tužitelj ne tvrdi. Pravo posjedovanja spornog poslovnog prostora (držanja u zakupu) tužitelj je stekao po osnovu zaključenog ugovora. To njegovo pravo prestalo je prestankom ugovora kao pravnog osnova posjedovanja. Kako je sporni ugovor o zakupu prestao dana 31.10.1996.godine (istekom roka od pet godina), a prvostepeni sud svojom presudom nakon toga obavezao tuženika na predaju u posjed zakupljenog poslovnog prostora, očito je takvu presudu donio uz pogrešnu primjenu materijalnog prava (članak 32. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, članci 78. i 74. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima) na koju žalba opravdano ukazuje. Kod toga nema nikakvog pravnog značenja ni činjenica što je tužba podnesena u vrijeme kada ugovoreni rok još nije bio istekao, jer se njenim podnošenjem on ne može produljiti, a sud je dužan uvažiti činjenice i okolnosti koje nastanu ili se izmijene od podnošenja tužbe do donošenja presude.

(Vs FBiH, Pž. 194/97, od 19. 8. 1997. - Bilten Vs FBiH 2/97 - 29)

Sudska praksa uz član 79.

1. Pitanje opravdanosti zadržavanja i davanja dvostruke kapare pretpostavlja postojanje određenog pravno valjanog ugovora (glavnog ugovora) radi koga je i u vezi sa kojim je kapara ugovorena i data. Ako je glavni ugovor apsolutni ništav primalac kapare dužan je vratiti drugoj ugovornoj strani cjelokupan iznos primljene kapare koju je primio na osnovu ovog ugovora.

(Vs RS, Rev. 71/93, od 19. 10. 1993. - Bilten 1/1999 - 52)

2. Kad među strankama ne postoji ugovor o prodaji, plaćeni iznos ne može imati značenje kapare.

Iz obrazloženja:

“Sporno je i u ovoj fazi postupka da li iznos od ….. DEM koji su tužitelji dali tuženici predstavlja kaparu, a s tim u svezi da li su se ispunile pretpostavke za vraćanje dvostrukog iznosa kapare. Naime, tužitelji i u reviziji ustraju kod tvrdnje da je zaključen kupoprodajni ugovor između stranaka o kupnji stana površine 83,55 m2 za cijenu od ….. DEM te da su tužitelji kao kupci prilikom zaključenja ugovora na ime kapare tuženici kao prodavateljici isplatili ……. DEM. Smatrajući da je tuženica odgovorna za neizvršenje kupoprodajnog ugovora to traže od iste vraćanje dvostruke kapare. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, a koji niti revizijski navodi ne mogu dovesti u sumnju proizlazi da je među strankama zaključen usmeni kupoprodajni ugovor o kupnji gore navedenog stana za cijenu od …… DEM, te da su tužitelji tuženici isplatili ukupno ……. DEM (koji iznos nije dan odjednom već u nekoliko navrata), a ona ih je uvela u posjed jedne sobe predmetnog stana. S pravom ukazuju nižestupanjski sudovi na odredbu čl. 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada (“Narodne novine”, broj 52/73) prema kojoj ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva nekretnina mora biti pismen. Ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi nikakve pravne učinke. Neosnovano je i pozivanje tuženice na čl. 73. Zakona o obveznim odnosima dalje ZOO, jer ugovor nije izvršen u pretežnom dijelu. Kako ugovor ne postoji ni plaćeni iznos ne može biti znak da je ugovor zaključen pa stoga ne može imati značenje kapare u smislu čl. 79. st. 1. ZOO. Stoga se nisu ispunile ni pretpostavke za primjenu čl. 80. st. 2. ZOO pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužitelja odbili s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu dvostrukog iznosa predate sume novca tuženici.”

(Vs RH, Rev. 3248/99, od 16. 11. 1999. - Izbor odluka 1/2000 - 30/22)

3. Ne može se smatrati kaparom iznos koji je dat u vezi sa ugovorom koji nema pravni učinak.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 3/2000, str. 19)

4. Naše imovinsko pravo poznaje samo onu kaparu koja pretpostavlja već sklopljeni ugovor (arrha canfirmatoria). Zato se u čl. 79. st. 1. ZOO, definirajući kaparu, govori o davanju "u trenutku sklapanja ugovora" i da se "ugovor (se) smatra sklopljenim kad je kapara dana". Prema tome, kad se u nas govori o kapari, misli se pri tome uvijek na konfirmatornu kaparu. (Žs Dubrovnik, Gž. 419/95, od 24. 8. 1995. - Izbor odluka 2/1995 - 192/184)

5. Ako je kapara data u stranoj valuti, u slučaju raskida ugovora po zahtjevu kupca sud će obavezati prodavca da vrati dati iznos u toj valuti.

(Vs BiH, Rev. 69/85, od 21. 3. 1985. - Bilten Vs BiH 3/85 - 7)

Sudska praksa uz član 80.

1. Budući da usmeni ugovor o kupnji nekretnina nema pravno dejstvo prodavac koji nije ispunio svoju obavezu dužan je vratiti kupcu iznos koji je primio na ime kapare, a ne udvojenu kaparu.

Iz obrazloženja:

“Kako je ugovar o prodaji nepokretnosti zaključen u usmenom obliku dana 25. 3. 1984. godine, dakle, nakon stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti, taj ugovor je bez pravnog dejstva (član 70. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), bez obzira na to da li su obostranom voljom tužioca i tuženog bile makar i u cijelosti ispunjene obaveze koje iz takvog ugovora proizlaze. Pošto je zahtjev tužioca za restituciju onog što je dao u ispunjenju ništavog ugovora tuženom kao kantrahentu (vraćanje prodate nepokretnosti) u skladu sa pravilom člana 104. Zakona o obligacionim odnosima, nižestepeni sudovi su pravilno sudili kada su usvojili tužbeni zahtjev za ispunjenje takve činidbe. Nižestepenim presudama nije na štetu tuženog pogrešno primijenjeno materijalno pravo ni u dijelu odluke kojim je odbijen zahtjev iz protivtužbe za vraćanje udvojene kapare u iznosu od ………… dinara, koliko je tuženi isplatio tužiocu u ispunjenju ugovora. Prema citiranoj odredbi iz člana 104. Zakona o obligacionim odnosima, tuženom bi pripadalo pravo samo na to da od tužioca zahtijeva vraćanje iznosa od ……….. dinara, koji je ovome isplatio u ispunjenju ništavog ugovora”.

(Vs BiH, Rev. 275/87, od 11. 2. 1988. - Bilten Vs BiH 3/88 - 40)

2. Kaparom se ne može smatrati iznos koji je dat u svezi s ugovorom koji nije pravovaljan, stoga se taj iznos ne drži s naslova kapare već bez valjane pravne osnove.

Iz obrazloženja:

"U postupku je utvrđeno da stranke nisu zaključile ugovor o kupnji stana u pismenom obliku, a niti je usmeni ugovor stranaka ispunjen u cijelosti ili u pretežnom dijelu. Temeljem odredbe čl. 2. st. 4. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada ("Narodne novine", broj 52/93), odredbe Zakona o prometu zemljišta i zgrada ("Narodne novine", broj 52/73) primjenjuju se i na promet posebnih dijelova zgrada, i odredba čl. 9. propisuje, da ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravni učinak. Ugovor se ne smatra ni pravovaljanim po odredbi čl. 73. Zakona o obveznim odnosima - dalje ZOO, kad nije izvršen u cijelosti ili u pretežnom dijelu. Kaparom se ne može smatrati iznos koji je dan u svezi sa ugovorom koji nema pravni učinak, jer prema odredbi čl. 79. do 80. ZOO kapara pretpostavlja postojanje pravovaljanog ugovora (glavnog ugovora) zbog kojeg je ugovorena i dana (akcesorni ugovor). Kad glavni ugovor nije pravno valjan tuženica sporni iznos ne drži kao kaparu, već taj iznos drži bez pravnog osnova i niži sudovi materijalno pravo pravilno su primijenili kad su zahtjev tužitelja prihvatili."

(Vs RH, Rev. 1361/96, od 14. 2. 2001. - Izbor odluka 2/2001 - 21)

3. Zahtjev zainteresirane osobe za smanjenje kapare mora biti određeno postavljen, a njegovo postavljanje ne može se izvesti iz same okolnosti protivljenja zahtjevu za vraćanje kapare ili plaćanje dvostruke kapare.

(Vs H, Rev. 320/90, od 27. 6. 1990. - Psp 50 - 75)

4. Kad je kupoprodajna cijena ugovorena u iznosu od 35.000 DEM, ocijenjeno je da primjerena kapara ne može prelaziti 10% ugovorene kupoprodajne cijene.

Iz obrazloženja:

"Niži sudovi su propustili ocijeniti osnovanost protutužbenog zahtjeva po onoj osnovi koju je revidentica naznačila još u postupku pred sudom prvog stupnja, a ponovila u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude navodima u kojima ističe da sporni iznos i kad bi bio isplaćen kao kapara predstavlja pretjerano veliku kaparu čime, po shvaćanju ovog suda, njezin protutužbeni zahtjev sadrži i zahtjev protutužiteljice radi smanjenja pretjerano velike kapare (čl. 80. st. 4. ZOO). Kako su za odlučivanje o navedenom zahtjevu u postupku pred nižim sudovima utvrđene sve potrebne okolnosti - ovaj sud je razmatrajući osnovanost zahtjeva revidentice po navedenoj osnovi našao da primjerena kapara u konkretnom slučaju ne može prelaziti 10% ugovorene kupoprodajne cijene koja je bila ugovorena u iznosu 35.000 DEM, što znači da primjerena kapara u ovom slučaju ne može prijeći iznos 3.500 DEM."

(Vs RH, Rev. 2229/93, od 16. 6. 1994. - Izbor odluka 2/1995 - 21/64)

5. Zadržati primljenu kaparu odnosno tražiti vraćanje date kapare u dvostrukom iznosu ima pravo nevina stranka ne samo kada krivnjom druge stranke ugovor nije uopće ispunjen nego i onda kada je on ispunjen samo djelimično.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2002, str. 18)

6. Prodavac je dužan, nezavisno od uslova iz člana 80. Zakona o obligacionim odnosima, vratiti kupcu novčani iznos primljen na ime kapare, ako je nepunovažan ugovor o kupoprodaji nekretnina zbog nedostatka forme (ugovor o kapari je akcesorne prirode i dijeli sudbinu glavnog ugvora) sve to u skladu sa članom 70. stav 1., 80., 103. stav 1. i 104. stav 1. ZOO.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2002, str. 22, i Vs BiH, Rev. 558/85, od 28. 2. 1986. - Bilten Vs BiH 2/86 - 3)

7. Pored vraćanja kapare tuženi, kao primalac i odgovoran za neizvršenje ugovora, duguje i kamatu kao naknadu pretrpljene štete. (Presuda Vrhovnog suda RCG, Rev. br. 392/97 od 22. 6. 1998. - Gp, broj 6/00)

8. Obzirom na ugovorenu kupoprodajnu cijenu kuće treba uzeti da je u tom slučaju, shodno članu 80. stav 4. ZOO, bila primjerena kapara koja predstavlja 10% od ugovorene cijene.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 3/2000, str. 19)

8. Ugovorna strana u slučaju nepotpunog ispunjenja ugovora, u načelu može tražiti ispunjenje ostatka obaveze i naknadu štete zbog zadocnjenja, ali se u oba slučaja kapara uračunava u naknadu štete.

(Vs BiH, Rev. 184/90, od 21. 12. 1990. - Bilten Vs BiH 2/91 - 36)

10. Vidjeti: sudsku praksu citiranu uz član 79. ZOO

Sudska praksa uz član 81.

1. Vidjeti: odluku Vs BiH, Rev. 184/90, od 21. 12. 1990., citiranu u sudskoj praksi datoj uz član 80. ZOO

2. ODUSTANICA

Sudska praksa uz član 82.

1. Odustatninom se ne može smatrati iznos koji je dat u svezi s ugovorom koji nije pravovaljan.

Iz obrazloženja:

"U postupku je utvrđeno da stranke nisu zaključile ugovor o kupnji stana u pismenom obliku, a niti je usmeni ugovor stranaka ispunjen u cijelosti ili u pretežnom dijelu. Temeljem odredbe čl. 2. st. 4. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada ("Narodne novine", broj 52/93), odredbe Zakona o prometu zemljišta i zgrada ("Narodne novine", broj 52/73) primjenjuju se i na promet posebnih dijelova zgrada, i odredba čl. 9. propisuje, da ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravni učinak. Ugovor se ne smatra ni pravovaljanim po odredbi čl. 73. Zakona o obveznim odnosima - dalje ZOO, kad nije izvršen u cijelosti ili u pretežnom dijelu. Sporni iznos nije dan ni kao odustatnina, kako neosnovano prigovara revidentica u reviziji, jer i odustatnina također pretpostavlja pravovaljani ugovor od kojeg se može odustati."

(Vs RH, Rev 1361/96 od 14. 2. 2001. - Izbo odluka 2/2001 - 22)

2. Stranka koja je odustala od ugovora ne može se osloboditi obaveze plaćanja odustanice ako nisu ispunjeni uslovi za raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

(Vs BiH, Rev. 599/86, od 18. 6. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 24)

3. Stranke mogu ugovoriti pravo na raskid ugovora plaćanjem odustanice i nakon što su počele ispunjavati svoje obaveze iz ugovora ili primati ispunjenje druge strane, uprkos odredbi člana 82. stav 5. ZOO, jer se radi o dispozitivnoj, a ne prinudnoj normi.

(Vs BiH, Rev. 667/86, od 28. 9. 1987. - ZIPS, broj 493; Bilten Vs BiH 4/87 - 28)

Sudska praksa uz član 83.

1. Ugovarač koji je primio kaparu kao odustanicu kada odustane od ugovora dužan je da je vrati protivnoj stranci u dvostrukom iznosu.

Iz obrazloženja:

Parnične stranke su dana 21. maja 1984. godine sklopile “privremeni kupoprodajni ugovor” u pismenoj formi u prisustvu dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru. Tim ugovorom tužilac je od tuženih kupio dio parcele br. 867 u površini od 500 m2 za cijenu od ………….. dinara. Kupovna cijena je isplaćena po ugovoru. Ugovorne strane su se sporazumjele da za slučaj da prodavci iz bilo kojeg razloga, nastalog njihovom krivicom, odbiju potpis konačnog kupoprodajnog ugovora, na osnovu kojeg se kupac može uknjižiti s pravom vlasništva, prodavci su dužni odmah vratiti kupcu dvostruki iznos primljenog dijela kupovne cijene, koji prema tome ima značaj kapare kao odustanice u smislu člana 83. Zakona o obligacionim odnosima. Tuženi su naknadno obavijestili tužioca da “otkazuju” ugovor zbog toga što će ovo zemljište biti eksproprisano. Tužilac je odmah nakon prijema novca koji su mu tuženi vratili, obavijestio tužene da traži isplatu ugovorene odustanice. Nižestepeni sudovi su utvrdili i da zemljište koje je kupio tužilac nije bilo predmet eksproprijacije u vrijeme slanja obavijesti tuženih tužiocu da odustaju od kupoprodajnog ugovora. Kako su tuženi jednostrano odustali od ugovora dužni su vratiti kaparu u dvostrukom iznosu (član 83. Zakona o obligacionim odnosima).

(Vs BiH, Rev. 21/89, od 21. 9. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 57)

2. Kada se kapara smatra kao odustatnina, od ugovora može odustati i strana koja je kriva za neizvršenje ugovora.

Iz obrazloženja:

"Ako bi se radilo o samoj kapari u smislu čl.79. Zakona o obveznim odnosima, samo ona strana koja nije kriva za neizvršenje ugovora ima pravo na odustanak od ugovora. Međutim, ako se radi o kapari kao odustatnini u smislu odredbe čl.83. Zakona o obveznim odnosima, onda pravo na odustanak od ugovora pripada objema ugovornim strankama bez obzira na krivnju za neizvršenje ugovora. U st.1. čl.83. Zakona o obveznim odnosima navodi se: "kad je uz kaparu ugovoreno pravo da se odustane od ugovora, onda se kapara smatra kao odustatnina i svaka strana može odustati od ugovora". Dakle, odustati od ugovora može i ona strana koja je kriva za neizvršenje ugovora. Ako je kapara ugovorena i dana kao odustatnina, onda se ugovor ne treba raskidati već ugovornim stranama pripada pravo na odustanak od ugovora tako da nisu dužne ispuniti preuzete ugovorne obveze."

(Vs RH, Rev. 1013/92, od 22. 9. 1992. - Izbor odluka 1994 - 47/111)

Sudska praksa uz član 84.

1. Cijena prevoza označena u prevoznim listovima obavezuje stranke iz ugovora o prevozu robe u drumskom saobraćaju samo ako je upisana od strane radnika prevoznika ovlaštenog za zaključivanje ugovora o prevozu, a ne i samog vozača.

(Vs BiH, Pž. 282/86, od 6. 11. 1986. - Bilten Vs BiH 4/86 - 2)

2. Osoba koja je u smislu propisa o izgradnji objekata imenovana za nadzorni organ nije time postala i zastupnik osobe (pravne ili fizičke) koja ju je imenovala za nadzorni organ pa nadzorni organ nije ovlašten preuzimati nikakve obveze za osobu koja ga je imenovala. Ako pak nadzorni organ dobije od osobe koja ga je imenovala (odredila za nadzorni organ) još i ovlaštenje za zastupanje (punomoć) po čl. 89. ZOO, ovlašten je za zastupanje opunomoćitelja u okviru punomoći.

(Ps H, Pž. 3409/88, od 22. 8. 1989. - Psp 43 - 136)

Sudska praksa uz član 85.

1. Nije zaključen ugovor o prodaji sa zadrugom kao prodavcem, ako kooperant zadruge koji je isporučio robu kupcu nije nastupao kao punomoćnik zadruge, već je bio angažovan samo kao posrednik.

Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud utvrđuje, a to proizilazi iz dokaza u spisima predmeta, da tužilac - zadruga i tuženi nisu zaključili ugovor o prodaji. Tužilac nije tuženom (niti tuženi tužiocu) podnio prijedlog za zaključenje ugovora (ponudu) član 32. ZOO, niti preduzeo druge radnje koje važe kao ponuda (čl. 33. i 34. ZOO), pa je izostalo i njeno prihvatanje, da bi na taj način nastao ugovor (član 31. ZOO). Ugovor o prodaji između stranaka nije nastao samom isporukom jabuka od strane kooperanta tužioca. Kooperant tužioca nije zastupnik tužioca da bi ugovor koji bi on zaključio neposredno obavezao zastupanog - tužioca i drugu ugovornu stranu - tuženog (član 85. stav 1. ZOO), niti je u času isporuke jabuka nastupao u tom svojstvu. Tužilac izričito ističe da je njegov kooperant bio samo posrednik. Ukoliko je ovo tačno, on nije ovlašćen da u ime nalogodavca zaključi ugovor tako da taj ugovor ovlašćuje neposredno zastupanu i drugu ugovornu stranu. Posrednik je ovlašćen da nađe i dovede u vezu sa nalogodavcem lice koje bi s njim pregovaralo o zaključenju određenog ugovora, a ne i da zaključi ugovor u ime nalogodavca, ili da za nalogodavca primi ispunjenje iz ugovora zaključenog njegovim posredstvom - za to je potrebno posebno punomoćje - (član 813. u vezi sa članom 815. ZOO).

(Vs BiH, Pž. 253/90, od 21. 2. 1991. - Bilten Vs BiH 1/91 - 40)

2. Komisionar duguje prodavcu zatezne kamate zbog zadocnjenja u plaćanju cijene iz ugovora o prodaji, ako komitent nije preuzeo dug i kada je roba po komisionarovom nalogu, isporučena neposredno komitentu i ovaj platio cijenu.

(Vs BiH, Pž. 641/90, od 27. 6. 1991. - Bilten Vs BiH 3/91 - 54)

3. Zastupnik ne odgovara za obveze zastupane osobe pa se stoga na njega ne primjenjuju odredbe o odgovornosti proizvođača za neispravno funkcioniranje prodane stvari (čl. 501. ZOO).

(Vs H, Rev. 1 157/82, od 13. 1. 1982. - Psp 23 - 88)

Sudska praksa uz član 87.

1. Organizaciju udruženog rada ne veže ugovor koji je u njeno ime zaključilo lice koje nije njen zastupnik, odnosno punomoćnik, pa i kada se ovo lice lažno predstavilo kao punomoćnik, a druga strana bila savjesna.

(Vs BiH, Pž. 534/87, od 23. 6. 1988. - Bilten Vs BiH 3/88 - 20)

2. Naručioca ne obavezuje cijena usluge (prevoza robe) koju je ugovorio njegov neovlašteni radnik, kada ovaj nije ni punomoćnik po zaposlenju.

(Vs BiH, Pž. 64/87, od 29. 10. 1987. - Bilten Vs BiH 1/88 - 23)

Sudska praksa uz član 88.

1. Činjenica da je ugovor zaključen sa zastupnikom bez ovlaštenja snabdjeven pečatom, nije od uticaja na njegovu punovažnost, ukoliko neovlašteno zastupani odbije da takav ugovor ratifikuje.

(Vs S, broj Prev. 669/98. - Bilten 1/1999)

2. Ugovor što ga neka osoba sklopi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.

(Ps RH, Pž. 1494/93, od 16. 11. 1993. - Praxis 2 - 27)

3. Sud ne može samo na osnovu činjenice da je neko lice prilikom zaključenja ugovora raspolagalo pečatom pravnog lica izvoditi zaključak da je ugovor punovažno zaključen.

Iz obrazloženja:

“U konkretnoj pravnoj stvari, prvostepeni sud je bio dužan da ispita da li je s obzirom na okolnosti zaključenja predmetnog pravnog posla, u ime tuženog ugovor zaključilo neovlašteno lice, koje je pri tom raspolagalo pečatom tuženog. Odredbom člana 88. stav 4. ZOO propisano je da strana sa kojom je ugovor zaključen može od lica koje je kao punomoćnik bez ovlašćenja zaključilo ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da to lice nije imalo ovlašćenje za zaključenje ugovora”.

(Vs RCG, Pž. 506/98, od 7. 10. 1999. - Bilten Vs RCG 1999 - 41)

4. Bankarska garancija mora biti izdana u pisanom obliku, pa slijedom toga i punomoć za izdavanje garancije, a uz to punomoć mora biti specijalna (mora sadržavati ovlaštenje za izdavanje garancije). Osoba koja je potpisala garanciju bez takve specijalne pisane punomoći ne može se smatrati punomoćnikom.

(Vts RH, Pž. 864/94, od 29. 3. 1994. - Praxis 2 - 28)

5. Kod blagovremene notifikacije tuženog (odmah po dobijanju računa), da ne odobrava ugovor (otpremnicu) zaključen od neovlašćenog lica, tužilac kao nesavjesni saugovarač zastupnika bez ovlaštenja ne može se dalje sa uspjehom pozivati na okolnost da je ugovor snabdjeven pečatom tuženog i da je eventualna zloupotreba pečata interna stvar tuženog - saugovarača koji je bio neovlašteno zastupan.

(Vs S, broj Prev. 355/98. - Bilten 4/1998)

6. Indosant može u mjeničnom sporu istaći protiv indosatora prigovor nepunovažnosti ugovora o eskontu, na osnovu koga je izvršen indosament, ako je ugovor zaključilo neovlašćeno lice. Ugovor o eskontu se smatra naknadno odobrenim ako je u izvršenju tog ugovora, indosiranje mjenice izvršilo lice koje bi bilo ovlašteno da zaključi ugovor o eskontu.

(Vs BiH, Pž, 245/88, od 23. 6. 1988. - Bilten Vs BiH 3/88 - 91)

7. Ukoliko je ugovor potpisalo neovlašteno lice, takav ugovor ne obavezuje stranku i bez uticaja je na pravnu valjanost ugovora da je ugovor snabdteven pečatom te stranke.

Iz obrazloženja:

Prvostepenom presudom odbijen je zahtjev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati iznos od …….. dinara sa kamatom po zakonu počev od 11. 10. 1998. godine do isplate i ukinuto rješenje o izvršenju Privrednog suda u B. Iv. broj 4431/99 od 9. 7. 1999. godine. Naime, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da je sporni ugovor, na kome se zasniva potraživanje tužioca, potpisalo neovlašteno lice. Takav ugovor ne obavezuje tuženog, a bez uticaja na pravnu valjanost ugovora je činjenica da je ugovor snabdjeven pečatom tuženog, na koju tužilac ukazuje u žalbi. Pravilno je prvostepeni sud ocijenio i dopis tuženog od 14. 10. 1998. godine iz koga nesumnjivo proizilazi da tuženi nije naknadno odobrio zaključenje spornog ugovora, kao i činjenica da su dostavljeni registri stavljeni na raspolaganje tužiocu. Kod izričite izjave tuženog da ne odobrava zaključeni ugovor, bez značaja je činjenica da li se registri nalaze kod tuženog, tim prije što je tuženi pozvao tužioca da preuzme registre sam ili da mu ih dostavi poštom. (Rješenje Višeg trgovinskog suda u Beogradu, Pž. broj 6859/01 od 5. 4. 2002. godine)

8. Ako neovlašćeno zastupano lice naknadno odobri ugovor koji je u njegovo ime zaključio drugi, ugovor važi, bez obzira koliko je vremena prošlo od zaključenja do odobravanja ugovora.

(Vrhovni sud Srbije, Rev. 1030/96 od 12. 3. 1996. - Gp, broj 2, 3 i 4/99)

9. Prodavac - organizacija udruženog rada ne može zahtijevati veću cijenu od naznačene u pismenom ugovoru iako je cijenu u pismenom ugovoru upisalo neovlašteno lice, ukoliko je pismenim podneskom datim u toku glavne rasprave, a potpisanim po ovlaštenom organu, odobrio ovu radnju neovlaštenog lica.

(Vs BiH, Pž. 276/86, od 6. 11. 1986. - Bilten Vs BiH 4/86 - 4)

10. Naručioca ne obavezuje cijena usluge (prevoza robe) koju je ugovorio njegov neovlašteni radnik, kada ovaj nije ni punomoćnik po zaposlenju.

Iz obrazloženja:

“Sud je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka i uvidom u dokumentaciju našao da svjedok nije bio ovlašten da ugovori cijenu prevoza frakcije kamena sa separacije, već da je bio ovlašten samo da popunjava i potpisuje narudžbe pošto mu prethodno rukovodilac službe ekonomskih poslova odredi uslove (pomenuti svjedok je bio samo referent za nabavku, bez ovlašćenja da ugovora cijenu prevoza kako proizilazi iz opšteg akta tuženog u koji je prvostepeni sud uzeo uvid). Polazeći od naprijed navedenih utvrđenih činjenica opravdan je zaključak prvostepenog suda da među parničnim strankama nije zaključen ugovor o cijeni prevoza.”

(Vs BiH, Pž. 64/87, od 29. 10. 1987. - Bilten Vs BiH 1/88 - 23)

Sudska praksa uz član 89.

1. U pravnom prometu s trećim osobama punomoćnik može biti i organizacija, prema odredbi čl. 89. st. 3. ZOO.

(Vps H, Pž. 961/87, od 28. 4. 1987. - Psp 34, str. 162)

Sudska praksa uz član 90.

1. Forma propisana za neki ugovor važi i za punomoćje za zaključenje tog ugovora, odnosno za odobrenje raspolaganja i to ne u obliku opšteg punomoćja, nego u obliku specijalnog punomoćja za zaključenje određenog pravnog posla koji se namjerava zaključiti. Vlastodavac može dati pristanak na ugovor o naknadno, no taj pristanak, da bi proizvodio važnost ugovora, mora biti pismen, a ne usmen, ili takav koji proizilazi iz konkludentnih radnji.

(Vs RS, Rev. 48/94, od 28. 12. 1994. - Bilten 1/1999 - 53)

2. Valjana je usmena punomoć o otuđenju nekretnina, ako su ispunjene pretpostavke za konvalidaciju usmenog ugovora.

Iz obrazloženja:

Utvrđeno je da je tužiteljica, suvlasnica sporne neretnine, usmeno opunomoćila drugog suvlasnika (J.B.) da proda cijelu nekretninu. Ugovor o prometu nekretnina je i po ondašnjim propisima (1964. godine) bio formalan: pismena forma je bio njegov konstitutivni elemanat (član 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada). Važi načelo građanskog prava, predviđeno u tadašnjim pravnim pravilima, a sada u članu 90. Zakona o obligacionim odnosima, prema kome se za punomoć traži ista forma kao i za ugovor. Međutim, ako su ispunjene zakonske pretpostavke za konvalidaciju neformalnog ugovora, tada je i neformalna punomoć punovažna. U ovom slučaju je utvrđeno da su ugovarači dobrovoljno ispunili obavezu iz usmenog ugovora o kupoprodaji prije stupanja na snagu sadašnjeg Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH", broj 38/78) pa je taj ugovor konvalidiran (član 46. stav 1.) a time je konvalidirana i punomoć.

(Vs BiH, Rev. 202/90, od 25. 1. 1991. - Bilten Vs BiH 2/91 - 37)

3. Ugovor o prodaji zemljišta i porodične stambene zgrade što ga je zaključio jedan suvlasnik u propisanoj formi ne obavezuje ostale suvlasnike, koji ga nisu odobrili, odnosno dali punomoć u formi propisanoj za valjanost ugovora, pa mogu tražiti predaju suposjeda (član 14. stav 1. ZOSPO-a). Ukoliko suvlasnici koje ne veže ugovor traže predaju neposrednog suposjeda taj zahtjev mogu isticati samo u postupku uređenja odnosa među suvlasnicima ili u postupku diobe.

Iz obrazloženja:

“Prema odredbi člana 90. Zakona o obligacionim odnosima, forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za punomoćje za zaključenje toga ugovora, odnosno za odobrenje raspolaganja. U konkretnom slučaju je nesporno da tužiteljica u svoje ime i ime mldb. tužilaca nije dala pismeno punomoćje niti je naknadno odobrila ugovor o prodaji njihovih suvlasničkih dijelova. Pošto nije uopšte došlo do zaključenja ugovora između navedenih tužilaca i tuženog, tužioci koji nisu ugovorne stranke, ne mogu zahtijevati ni raskid ugovora o prodaji koji su zaključili prvotužitelj i tuženi (mogli su zahtijevati samo da se utvrdi da ugovor ne proizvodi pravno dejstvo u odnosu na njih). Kako ostali tužioci nisu zaključili ugovor o prodaji ovlašteni su da zahtjevaju od tuženoga predaju u suposjed predmetnih nekretnina jer je na osnovu ugovora zaključenog sa prvotužiteljem stekao titulu za sticanje prava susvojine prvotužitelja, pa dosljedno tome i pravo na suposjed kojeg je imao prvotužitelj (član 14. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima). Zbog navedenog, primjenom člana 393. ZPP revizija prvotužitelja je odbijena. Revizija ostalih tužitelja je djelimično uvažena, pa su ukinute nižestepene presude u dijelu kojim je odbijen njihov zahtjev za predaju i suposjed spornih nekretnina. Nižestepene presude nisu mogle biti preinačene u ovom dijelu, jer je tužbeni zahtjev nedovoljno određen. Budući da je tuženi na temelju ugovora o kupovini suvlasničkog dijela prvotužioca ušao u posjed poljoprivrednog zemljišta i porodične stambene zgrade, koje je do tada posjedovao sam prvotužilac, nije jasno da li ostali tužioci traže samo predaju posrednog posjeda (či. 70. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima) ili neposrednog posjeda. Ukoliko oni traže predaju neposrednog posjeda taj zahtjev mogu isticati samo u postupku uređenja odnosa među suvlasnicima (či. 15. st. 2. ZOSPO-a i či. 67. Zakona o stambenim odnosima), ili u postupku diobe (čl. 16. ZOSPO-a i 67. ZSO)”.

(Vs BiH, Rev. 45/87, od 22. 10. 1987. - ZIPS, broj 493; Bilten Vs BiH 4/87)

4. Ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen uz saglasnost ili po ovlaštenju vlasnika je punovažan samo ako je saglasnost odnosno punomoć data u onom obliku koji Zakon o prometu nepokretnosti propisuje za ugovor.

(Vs BiH, Gvl. 41/85, od 12. 6. 1986. - Bilten Vs BiH 3/86 - 4)

5. Za punomoć koja sadrži punomoćnikovo ovlaštenje da u ime vlastodavca čuva i koristi nekretnine ne traži se neki posebni oblik, a posebno, ako je takva punomoć izdana u inozemstvu, nije potrebno da ona bude ovjerena.

Iz obrazloženja:

"Međutim niži sudovi zbog svojeg pogrešnog pravnog pristupa do sada nisu utvrdili sve važne činjenice na temelju kojih bi se moglo ispitati da li su pravilno primijenili materijalno pravo u sporu. Naime, niži sudovi zaključili su, da tuženik nije ovlašten koristiti sporne nekretnine, jer da punomoć koju je izdao brat tuženika u Bosni nije ovjerena na propisan način, pri čemu su izgubili iz vida, da se za takvu vrstu poslova (čuvanje i korištenje nekretnina u ime suvlasnika) ne traži poseban oblik punomoći, pa bi bila dovoljna punomoć data u bilo kom obliku, te stoga nisu cijenili one dokaze ponuđene po tuženiku iz kojih bi se moglo utvrditi, da li je brat tuženika ovlastio tuženika na posjed spornog dijela nekretnina počevši još od 1986. godine. Stoga je valjalo prihvatiti reviziju, ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku - u daljnjem tekstu ZPP)."

(Vs RH, Rev. 2114/96, od 13. 10. 1998. - Izbor odluka 1/1999 - 24/20)

Sudska praksa uz član 91.

1. Punovažan je ugovor kojim imalac deviznog štednog uloga ovlasti drugu ugovornu stranu da taj ulog oroči u cilju pribavljanja kredita u domaćoj valuti radi izgradnje porodične stambene zgrade za treće lice.

(Vs BiH, Rev. 425/87, od 19. 5. 1988. - Bilten Vs BiH 3/88 - 35)

2. Samo izričita izjava ovlaštenog lica o priznanju duga može da znači konvalidaciju sporazuma o vansudskom poravnanju.

(Vs S, broj Prev. 486/96. - Bilten 2/98)

3. Punomoćnik može poduzeti one pravne poslove za čije je poduzimanje ovlašten.

Iz obrazloženja citiramo:

“Punomoć izdana punomoćniku da potpisnike zastupa u svim pravima i obvezama po osnovi kupljenih dionica, kao što je otplata dionica, pravo prijenosa dionica, zalaganje dionica, ovlašćuje punomoćnika na zaključenje ugovora o prijenosu dionica. Nema vremenskog ograničenja za izdanu ponomoć, jer ona vrijedi dok je izdavatelj punomoći ne opozove.“

(Vts RH, Pž. 1026/98, od 2. 6. 1998. - Ing Psp 1998/1, str. 84)

4. Sporazum o mjesnoj nadležnosti mogu punovažno zaključti samo zastupnici preduzeća ili po njima ovlašteni punomoćnici.

(Vs BiH, Pž. 162/90, od 9. 5. 1990. - Bilten Vs BiH 2/90 - 89)

Sudska praksa uz član 95.

1. Organizaciju udruženog rada ne veže ugovor koji je u njeno ime zaključilo lice koje nije njen zastupnik, odnosno punomoćnik, pa i kada se ovo lice lažno predstavilo kao punomoćnik, a druga strana bila savjesna.

(Vs BiH, Pž. 534/87, od 23. 6. 1988. - Bilten Vs BiH 3/88 - 20)

2. U slučaju osiguranja za tuđi račun, ugovaratelj osiguranja ne može vršiti prava iz osiguranja bez pristanka osobe čiji je interes osiguran.

(Vs RH, Rev. 2178/95, od 29. 2. 1996. godine)

3. Prodavac - organizacija udruženog rada ne može zahtijevati veću cijenu od naznačene u pismenom ugovoru iako je cijenu u pismenom ugovoru upisalo neovlašteno lice, ukollko je pismenim podneskom datim u toku glavne rasprave, a potpisanim po ovlaštenom organu, odobrio ovu radnju neovlaštenog lica.

(Vs BiH, Pž. 276/86, od 6. 11. 1986. - Bilten Vs BiH 4/86 - 4)

Sudska praksa uz član 98.

1. Komercijalni direktor preduzeća je punomoćnik po zaposlenju za zaključivanje uobičajenih ugovora iz komercijalnog poslovanja preduzeća

Iz obrazloženja:

Tuženik u žalbi navodi da je ugovor sa tužiteljem zaključila neovlaštena osoba. D. G. nije imala ovlašćenje za zaključivanje ugovora, što bi moglo biti utvrđeno uvidom u sudski registar i saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja. Ove prigovore tuženik je isticao i u postupku pred prvostepenim sudom, ali su oni pravilno ocijenjeni neosnovanim. Iz iskaza D. G., saslušane u svojstvu svjedoka pred prvostepenim sudom, proizilazi, što i tuženik ne osporava, da je ona u vrijeme zaključenja prodajnog ugovora sa tužiteljem obavljala poslove komercijalnog direktora na osnovu čega se može izvesti pouzdan zaključak da je obavljala poslove koji su vezani za zaključenje i ispunjenje određenih ugovora. Osobe koje rade na poslovima čije je obavljanje vezano za zaključivanje i ispunjavanje određenih ugovora, ovlašćeni su samim tim na zaključenje i ispunjenje tih ugovora, kako je to uređeno u članu 98. Zakona o obligacionim odnosima, i za takve osobe nije potrebna posebna punomoć zastupnika, a nije potrebno ovo ovlašćenje upisati u sudski registar. U Zakonu o obligacionim odnosima (član 98.) primjerice je naveden određeni broj osoba, ali time lista punomoćnika po zaposlenju nije iscrpljena, budući da se i druge osobe, u smislu navedene odredbe Zakona, smatraju punomoćnicima po zaposlenju, zavisno od poslova koje obavljaju. U primjeni odredbe člana 98. Zakona o obligacionim odnosima (ali i prije donošenja ovoga zakona), sudska praksa se opredijelila za to da je komercijalni direktor preduzeća punomoćnik po zaposlenju.

(Vs FBiH, Pž. 92/97, od 8. 7. 1997. - Bilten Vs FBiH 2/97 - 30)

2. Naručioca ne obavezuje cijena usluge (prevoza robe) koju je ugovorio njegov neovlašteni radnik, kada ovaj nije ni punomoćnik po zaposlenju.

(Vs BiH, Pž. 64/87, od 29. 10. 1987. - Bilten Vs BiH 1/88 - 23)

3. Za sklapanje određenih poslova koji su potrebni da bi se nesmetano odvijali radovi, a kojima se ne mijenjaju uvjeti ugovora o građenju, ovlašten je i rukovoditelj gradilišta koji se u tom slučaju ima smatrati punomoćnikom po zaposlenju.

(Ps H, Pž. 1035/89, od 26. 6. 1990. - Psp 47 - 171)

4. Poslovođa prodavnice je ovlašten da kao punomoćnik po zaposlenju zaključi ugovor o pružanju usluga zagrijavanja prodavnice.

Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud je utvrdio da je tužitelj za period od novembra 1992. godine do marta 1995. godine pružio usluge zagrijavanja poslovnog prostora (prodavnice) izdate pod zakup tuženom i da tuženi nije imao reklamacija na kvalitet pruženih usluga, da tuženi nije platio tužitelju cijenu pruženih usluga za sporni period koja je u visini utuženog iznosa i da su stranke zaključile ugovor 26. 2. 1993. godine o međusobnim odnosima tuženog kao potrošača i tužitelja kao davaoca usluga zagrijavanja poslovnog prostora koji je u ime potrošača potpisao poslovođa prodavnice tuženog. Nisu osnovani žalbeni razlozi tuženog da poslovođa prodavnice tuženog nije ovlašteno lice za potpisivanje takve vrste ugovora. Potpisnik ugovora je lice u radnom odnosu kod tuženog, koje obavlja poslove i radne zadatke poslovođenja prodavnice tuženog, pa je ovlašten da zaključuje ugovore ne samo koji spadaju u redovno poslovanje tuženog nego i ugovore koji su nužni radi obezbjeđenja nesmetanog obavljanja registrirane djelatnosti tuženog. Potpisnik ugovora je lice koje je radilo na poslovima čije je obavljanje vezano za zaključivanje i ispunjenje određenih ugovora, pa je samim time ovlašteno i za zaključenje i ispunjenje spornog ugovora i za takva lica nije potrebna posebna punomoć zastupnika, a niti se to ovlaštenje upisuje u sudski registar.

(Vs FBiH, Pž. 74/98, od 21. 4. 1998.- Bilten Vs FBiH 2/98 - 18)

5. Šef poslovnice se može smatrati punomoćnikom po zaposlenju ovlaštenim da sklapa bez posebne punomoći ugovore iz djelokruga rada poslovnice kojom rukovodi.

(Vs S, broj Prev. 503/98. - Bilten 1/2000)

6. Punomoćniku po zaposlenju ovlašćenja za zaključivanje određenih ugovora proizilaze iz radnog odnosa i radnih dužnosti radnog mjesta na kome je raspoređen.

(Vs RCG, Rev. br. 126/94, od 20. 1. 1995. - Gp, broj 2, 3 i 4/99)

7. Punovažan je ugovor o prodaji koji u ime prodavca zaključi rukovodilac poslovnice preko koje se isporučuje prodata roba kupcu.

(Vs BiH, Pž. 647/89, od 30. 8. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 35)

8. Radnik koji rukovodi stovarištem trgovinske organizacije za promet voćem i povrćem ovlašten je, kao punomoćnik po zaposlenju, da zaključi ugovor o istovaru voća i povrća.

(Vs BiH, Pž. 739/88, od 16. 11. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 58)

9. Direktor komercijalnog sektora može se smatrati punomoćnikom po zaposlenju (član 98. stav 1. ZOO), kod sklapanja ugovora iz djelokruga rada sektora kojim rukovodi. (Stav privrednog sudstva bivše SFRJ, zauzet na XXIV koordinacionom sastanku, Dubrovnik 24. - 26. 5. 1990. - Bilten Vs BiH 2/90 - 127)

10. Cijena prevoza označena u prevoznim listovima obavezuje stranke iz ugovora o prevozu robe u drumskom saobraćaju samo ako je upisana od strane radnika prevoznika ovlaštenog za zaključivanje ugovora o prevozu, a ne i samog vozača.

(Vs BiH, Pž. 282/86, od 6. 11. 1986. - Bilten Vs BiH 4/86 - 2)

11. Nastala je obaveza banke po ugovoru o deviznoj štednji, kada je njen radnik - kontrolor službe devizne štednje, van prostorija banke, primio od štediše iznos strane valute uz obavezu da ulog upiše u njegovu štednu knjižicu koja se čuvala u banci i potom u toj knjižici upisao ulog i upis ovjerio bančinim pečatom, pa nije od značaja što je primljeni iznos za sebe prisvojio i ulog nije evidentirao na kartonu štediše.

(Vs BiH, Rev. 329/84, od 19. 8. 1984. - Bilten Vs BiH 3/84 - 39)

12. Vidjeti: odluku Vs BiH, Pž. 162/90, od 9. 5. 1990, citiranu u sudskoj praksi datoj uz član 91. ZOO.

Sudska praksa uz član 99.

1. Kod tumačenja ugovora sud se ne ograničava samo na objašnjavanju riječi i izraza u ugovoru, nego se ispituje i zajednička namjera stranaka i ugovor mora razumjeti tako kako odgovara poštenju i savjesnosti u pravnom saobraćaju.

Iz obrazloženja:

Po ocjeni ovog revizijskog suda o pravoj volji ugovornih strana nije se moglo suditi dok se prethodno pomoću dostupnih dokaza ne utvrde okolnosti koje su pratile zaključenje predmetnih ugovora i koje su mogle poslužiti kao osnova pravilnog suđenja o pravoj namjeri stranaka i da bi se ugovor mogao razriješiti onako kako to odgovara poštenju u pravnom saobraćaju. Protivno ovom pravilu nižestepeni sudovi su se ograničili samo na verbalnu sadržinu ugovora i na samo neke izjave svjedoka.

(Vs RS, Rev. 81/94, od 12. 9. 1994. i Rev. 53/95 od 15. 3. 1996. - Bilten 1/1999 - 54)

2. Postoji ugovor o prodaji, iako su ga stranke nazvale predugovorom, ako se prodavac obavezao da će nakon fizičkog izdvajanja zemljišne parcele, koju je prodao i predao u posjed kupcu, zaključiti s njim ugovor o prenosu prava vlasništva u zemljišnim knjigama (tabularna isprava).

(Vs BiH, Rev. 610/88, od 8. 6. 1989. - Bilten Vs BiH 3/89 - 6)

3. Vidjeti: odluku Vs BiH, Pž. 598/88, od 10. 7. 1989, citiranu u sudskoj praksi uz član 100. ZOO.

4. Ugovorna klauzula prema kojoj povjerilac pristaje da za dio cijene izvršene usluge primi avalirane mjenice sa rokom dospijeća od 60 dana od nastanka dužničkopovjerilačkog odnosa, te da na tako plaćeni dio cijene nema pravo na zatezne kamate, predstavlja sporazum ugovornih stranaka o produženju roka plaćanja dijela cijene do dospijeća mjenica, a nema karakter odricanja od prava na zatezne kamate koje teku od docnje dužnika.

(Vs BiH, Pž. 361/86, od 18. 2. 1987. - Bilten Vs BiH 2/87 - 19)

5. Sporazum ugovarača da se odloži ovjera potpisa ugovora o prenosu nekretnina zbog izgleda da prodavac bude oslobođen obaveze plaćanja poreza na promet nema značaj odložnog uslova, pa kupac može po isteku razumnog roka, tražiti da mu prodavac izda tabularnu ispravu za uknjižbu prava vlasništva ako ugovor zadovoljava alternativnu formu (dva svjedoka) ili ako je ispunjen obostrano u pretežnom dijelu.

(Vs BiH, Rev. 739/87, od 27. 10. 1988. - Bilten Vs BiH 2/89 - 27)

6. Društveno pravno lice koje se ugovorom sa SIZ za prostorno uređenje grada zaključenim nakon dodjele podruštvljenog građevinskog zemljišta radi izgradnje poslovnog objekta, obavezalo da će snositi troškove pripremanja dodijeljenog zemljišta za gradnju, dužno je da SIZ-u naknadi cjelokupne troškove postupka određivanja pravilne, naknade za eksproprisanu stambenu zgradu na ovom zemljištu, ali nije dužno da plati naknadu za obavljanje pravnih radnji preko ugovorenog iznosa.

(Vs BiH, Pž. 331/85, od 26. 12. 1985. - Bilten VS BIH 1/86 - 18)

7. Ne postoji ni kao prividan ugovor o diobi, samo zato što su ga ugovorne stranke tako nazvale, ako iz sadržaja tog ugovora proizilazi da je zaključen ugovor o poklonu.

(Vs BiH, Rev. 648/90, od 20. 12. 1990. - Bilten Vs BiH 1/91 - 38)

8. Pošto je prodavalac po samom zakonu obveznik plaćanja poreza na promet nepokretnosti, ugovornu obavezu kupca da će on platiti porez na promet treba shvatiti tako da će nadoknaditi prodavcu iznos koji ovaj plati u ispunjenju poreske obaveze. Zato pravo prodavca da zahtijeva ovu naknadu nastaje i dospijeva tek kada on plati porez.

(Vs BiH, Rev. 180/85, od 16. 5. 1985. - Bilten Vs BiH 2/85 - 12)

9. Kupac koji je uz saglasnost bivšeg vlasnika ušao u posjed neizgrađenog građevinskog zemljišta do deposediranja, koje se izvjesno očekivalo radi proširenja ulice, ima položaj prekariste i obavezu vraćanja zemljišta prodavcu ako zbog kasnije promjene regulacionog plana to zemljište nije više namijenjeno za proširenje ulice.

(Vs BiH, Rev. 574/85, od 27. 2. 1986. - Bilten Vs BiH 4/86 - 33)

10. Ugovorna klauzula da će stranke određene činjenice smatrati istinitim jedino ako su utvrđene nalazom specijalizovane radne organizacije važi samo kada te činjenice nisu evidentirane u ispravama koje su i sačinile same ugovorne stranke.

(Vs BiH, Pž. 481/86, od 22. 4. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 21)

11. Ugovor treba tumačiti tako da ima smisla, da odgovara savjesnosti i poštenju stranaka ugovornica i namjeri koju su stranke zaključenjem ugovora željele da postignu.

(Prema rješenju Vrhovnog suda RCG, Rev. br. 457/95. - Gp, broj 2, 3 i 4/99)

12. Jasne ugovorne odredbe primjenjuju se i izvršavaju onako kako glase (teorija izjave), a samo sporne odredbe valja tumačiti i izvršavati u skladu s pravom voljom ugovornih strana (teorija volje) odgovarajuće načelima obveznog prava.

(Ps H, Pž. 2417/89, od 14. 11. 1989. - Psp 44 - 188)

13. Pri tumačenju spornih odredaba ugovora ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača.

Iz obrazloženja:

U tački 1. stav 2. “ugovora o poklonu” stoji da darovateljica “ovaj poklon čini radi toga što se je moja kćerka o meni brinula i izdržavala me…”. Ovi navodi bi se mogli shvatiti kao motiv zbog kojeg se darovateljica odlučila da, dajući u ugovoru naznačene nekretnine, nagradi ćerku za ono što je učinila u prošlosti. Međutim, na ovo se u tekstu ugovora odmah nadovezuje: "a to će i ubuduće činiti", što bi se eventualno moglo protumačiti kao zahtjev, odnosno kao sastojak ugovora kojim se obdarena, zbog toga što je dobila u ugovoru navedene nekretnine, obavezuje da će se i ubuduće brinuti o svojoj majci i davati joj izdržavanje. Pošto nižestepeni sudovi, izjašnjavajući se o pravnoj prirodi ugovora, nisu uzeli u obzir pomenute navode, njihov zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o teretnom i dvostrano obavezujućem ugovoru, je preuranjen, usljed čega je preuranjeno i zaključivanje da činjenica što se tužena od januara 1985. godine nije brinula o svojoj majci i što je nije izdržavala, nije od značaja za odlučivanje o zahtjevu tužilaca za raskid ugovora.

(Vs BiH, Rev. 207/88, od 9. 2. 1989. - Bilten Vs BiH 1/89 - 20)

14. Kada se kupac obavezao da će pored isplate kupovne cijene na račun prodavca platiti i odgovarajući iznos na ime poreza na promet, oba ova iznosa predstavljaju kupovnu cijenu, pa kupac ne bi imao pravo da uskrati plaćanje iznosa koji odgovara poreskoj obavezi za slučaj da je prodavac iz bilo kojih razloga oslobođen poreske obaveze.

(Vs BiH, Rev. 481/85, od 27. 12. 1985. - Bilten VS BIH 1/86 - 17)

Sudska praksa uz član 100.

1. Kod utvrđivanja da li je radna mašina oštećena u požaru "samohodni stroj" po pravilima osiguranja i kao takva isključena iz osiguranja od rizika požara, treba cijeniti sve njene tehničke karakteristike i posebno kako je razvrstana po jugoslovenskim standardima.

Iz obrazloženja:

“Iz polise osiguranja potpisane od stranaka 23. maja 1983. godine proizilazi da je tužilac osigurao kod tuženog svoja osnovna sredstva od opasnosti požara i nekih drugih opasnosti, te da su Uslovi za osiguranje od opasnosti požara i nekih drugih opasnosti sastavni dio ugovora (član 902. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima). Prvostepeni sud utvrđuje da je radna mašina - finišer za polaganje asfalta navedena u izreci međupresude bila osigurana od rizika požara na dan 29. septembra 1983. godine. U pomenutim Uslovima je (član 1. stav 4. tačka 4.) navedeno da ne mogu biti predmet osiguranja kopnena motorna vozila, prikolice i samohodni strojevi, sem u nekim izuzetnim okolnostima, pa finišer, ako predstavlja samohodni stroj, nije obuhvaćen osiguranjem. U polisi osiguranja nije predviđeno odstupanje od odredaba člana 1. stav 4. tačka 4. Uslova za osiguranje od opasnosti požara i nekih drugih opasnosti, koje bi, inače, bilo moguće u smislu člana 902. stav 5. Zakona o obligacionim odnosima. Pomenutim Uslovima (član 1. stav 3. tačka 16) predviđena je mogućnost ove vrste osiguranja samo za samohodne strojeve poljoprivrednih gazdinstava, no i to pod uslovom da je to posebno ugovoreno i u polisi označeno, kako proizilazi iz uvodne rečenice pomenutog stava. Prvostepeni sud nalazi da se ne može pouzdano zaključiti da je finišer samohodni stroj, pa da bi zbog toga bio isključen iz osiguranja. Pri tom ističe da u uslovima osiguranja tuženog nije bliže određen pojam samohodnog stroja, te se tumačenje nejasne odredbe ne može vršiti na štetu osiguranika. Poziva se i na nalaz i mišljenje vještaka o funkciji i tehničkoj klasifikaciji finišera, iz koje proizilazi da se radi o radnoj mašini koja obavlja proizvodni rad (polaganje asfalta), a da joj je transport samo pomoćna operacija u tehnološkom redu izvršenja posla. Prvostepeni sud opravdano smatra da nejasne odredbe ustava osiguranja treba tumačiti u korist osiguranika (član 100. ZOO), ali se u konkretnom slučaju odredbe člana 1. stav 4. tačka 4. Uslova za osiguranje od opasnosti požara i nekih drugih opasnosti, ne mogu, samo zbog okolnosti da nije bliže definisan pojam samohodnog stroja, tumačiti tako da se ne mogu primijeniti ni u slučaju kada se pouzdano utvrdi da je neka stvar iz osiguranog skupa stvari, samohodni stroj po pravilima mašinske struke. Samohodni stroj u smislu uslova osiguranja, treba razlikovati od kopnenog motornog vozila, te nije bitno što finišer ne spada u motorna vozila, koja bi bila podložna registraciji radi saobraćaja na javnom putu. Treba imati u vidu i da se počev od 1984. godine propisuje poseban jugoslovenski standard za vozila unutrašnjeg transporta (Pravilnik o jugoslovenskom standardu za vozila unutrašnjeg transporta -"Službeni list SFRJ", broj 47/84), te da se po tom pravilniku klasifikacija i nomenklatura vozila unutrašnjeg transporta i samohodnih vozila označava sa JUS Z. S. 3.201 (primjenjuje se od 7. septembra 1984. godine). Bilo je neophodno, radi razjašnjenja da li je finišer samohodni stroj, zatražiti od Saveznog zavoda za standardizaciju iz Beograda, podatke o tome da li se na sporni flnišer (čije detaljne tehničke karakteristike treba dati) odnosi neki od jugoslovenskih standarda i propisi o jugoslovenskim standardima primjenjivali su se i na uvezene proizvode, u smislu člana 6. tada važećeg Zakona o standardizaciji - "Službeni list SFRJ"-, br. 38/77 i 11/80). Bliži opis jugoslovenskih standarda dat je u posebnoj ediciji Saveznog zavoda za standardizaciju, te treba podatke o klasifikaciji finišera tražiti u toj ediciji”.

(Vs BiH, Pž. 598/88, od 10. 7. 1989. - Bilten Vs BiH 3/89 - 60)

2. Nejasne odredbe tipskog ugovora o prodaji stana za tržište koji je unaprijed pripremila i predložila na prihvaćanje pravna osoba koja se bavi prodajom stanova za tržište valja tumačiti u korist kupca stana.

(Vs H, Rev. 1201/86, od 12. 11. 1986. - Psp 33 - 79)

Sudska praksa uz član 103.

1. Javna i komunalna preduzeća ne mogu zahtijevati naplatu u stranoj valuti (dem) cijena usluga učinjenih do 2. 7. 1994. godine.

(Vs FBiH, Pž. 160/98, od 30. 7. 1998. - Bilten Vs FBiH 2/98 - 19. Napomena: cjelovitije obrazloženje ove odluke dato je u sudskoj praksi uz član 105. ZOO)

2. Ugovor o kupovini deviznih sredstava zaključen u toku 1992. godine između dva preduzeća bio je zabranjen i kupac može zahtijevati samo vraćanje isplaćenog dinarskog iznosa konvertovanog u konvertibilne marke.

(Vs FBiH, Pž. 318/99, od 25. 7. 2000. - Bilten Vs FBiH 2/00 - 30. Napomena: cjelovitije obrazloženje ove odluke dato je u sudskoj praksi uz član 104. ZOO)

3. Ugovori o prodaji stanova koje su pravne osobe izgradile radi prodaje na tržištu punovažni su i ako potpisi ugovornih stranaka nisu ovjereni pred nadležnim sudom.

Iz obrazloženja:

Prvostepena presuda zasniva se na činjeničnom utvrđenju da potpisi ugovarača nisu ovjereni pred nadležnim sudom, što je obaveza ugovarača propisana u članu 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list RBiH", broj 18/84). Po shvatanju prvostepenog suda ugovor zaključen 25. 11. 1994. godine ne proizvodi pravno dejstvo, pa je na osnovu ovih činjenica, primjenom navedenog zakona, utvrđena ništavost ugovora pozivom na član 103. Zakona o obligacionim odnosima, a po članu 104. stav 1. ZOO odlučeno da svaka stranka vrati ono što je temeljem ugovora primila. Ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda o ništavosti ugovora bez prethodnog utvrđenja i drugih odlučnih činjenica, a posebno da li se radi o prodaji stana, koji u okviru svog redovnog poslovanja pravna osoba stavlja u promet. Zakon o prometu nepokretnosti, na koji se poziva prvostepeni sud, u članu 26. (ove odredbe nisu izmijenjene) posebno tretira stanove koje društveno pravne osobe stavljaju u promet u okviru svog redovnog poslovanja. Naime, u savremenom ekonomskom i pravnom prometu i stanovi koje preduzeća izgrađuju radi prodaje na tržištu smatraju se robom. Međutim, iz podataka u spisu, i dokaza izvedenih u postupku, ne može se sa sigurnošću izvesti zaključak da li se u konkretnom slučaju radi o prometu robe u izloženom smislu. Ako se tuženi bavi izgradnjom stanova za tržište, na što bi upućivali navodi žalbe o tome da je prodao stan Općinskom društvenom fondu za uređenje i korištenje građevinskog zemljišta T. 12. 10. 1994. godine, a ove činjenice nisu ispitivane, u konkretnom slučaju radilo bi se o prometu robe. Kako prvostepeni sud navedene činjenice nije ispitivao i utvrdio, zbog pogrešnog pravnog stava činjenično stanje na kome se temelji prvostepena presuda, je nepotpuno utvrđeno.

(Vs FBiH, Pž. 154/0O, od 28. 2. 2001. - Bilten Vs FBiH 1/01 - 37)

4. Ništav je ugovor o isplati u DEM revalorizovanog iznosa kamata dospjelih u toku 1992. g. zbog docnje u isplati cijene izražene u BiH dinarima, iako je zaključen 26. 7. 1993.

(Vs FBiH, Pž. 115/99, od 5. 8. 1999. - Bilten Vs FBiH 2/99 - 42. Napomena: cjelovitije obrazloženje ove odluke dato je u sudskoj praksi uz član 107. ZOO)

5. Nije ništav ugovor o doživotnom izdržavanju iako je zaključen kratko vrijeme prije smrti primaoca izdržavanja, ako davalac izdržavanja nije bio svjestan da zbog prirode bolesti predstoji skora smrt primaoca izdržavanja.

Iz obrazloženja:

Revident je u toku postupka koji je prethodio donošenju pobijane odluke tvrdio da je tužena kao davalac izdržavanja, zaključujući ugovor o doživotnom izdržavanju iskoristila zdravstveno stanje primaoca izdržavanja i za sebe ugovorila nesrazmjernu imovinsku korist očekujući blisku smrt primaoca izdržavanja. Nižestepeni sudovi su utvrdili da je primalac izdržavanja umrla 8 dana nakon zaključenja ugovora, da se prije smrti žalila na bolove u ruci, da nije išla liječniku (umrla je od raka na dojci) te da davalac izdržavanja nije znala da je zdravstveno stanje primaoca izdržavanja takvo da se mogla očekivati skora smrt primaoca izdržavanja. Ovakav ugovor bio bi ništav samo ako bi bilo utvrđeno da se stranka koja ugovara izdržavanje za sebe nalazila u stanju teške neizlječive bolesti usljed koje joj izvjesno predstoji bliska smrt, a druga strana to zna, odnosno svjesno koristi takvo stanje da bi stekla nesrazmjernu imovinsku vrijednost (član 120. ZN i 103. ZOO)

(Vs FBiH, Rev. 105/99, od 2. 9. 1999. - Bilten Vs FBiH 2/99 - 56)

6. Ugovor o zamjeni stanova kojeg je zaključio član domaćinstva nosioca stanarskog prava je apsolutno ništav jer je zaključen protivno odredbi člana 32. Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano da nosilac stanarskog prava može izvršiti zamjenu stana za stan drugog nosioca stanarskog prava. Ovakav ugovor nije konvalidiran time što je u cjelosti realizovan.

(Vs FBiH, Rev. 39/98, od 19. 3. 1998. - Bilten Vs FBiH 1/98 - 46)

7. Ništav je ugovor o kupovini i prodaji deviza, odnosno deviznih potraživanja, za račun domaćih pravnih subjekata koji na domaćem finansijskom tržištu zaključi banka koja nije ovlaštena za devizno poslovanje.

(Vs FBiH, Pž. 79/97, od 30. 05. 1997. - Bilten Vs FBiH 2/97 - 31. Napomena: cjelovitije obrazloženje ove odluke citirano je u sudskoj praksi datoj uz član 104. ZOO)

8. Ako se zabrana za zaključenje određenog ugovora odnosi samo na jednu stranu, a ne na drugu, bila bi to relativna zabrana odnosno relativna ništavost ugovora. Cilj ove zabrane koje se tiču jedne od strana, a ne samog posla, ne utiče na pravnu valjanost pravnog posla. Takav ugovor može opstati ako drugačije nije određeno.

Iz obrazloženja:

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužioca zaispunjenje ugovora o prodaji. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostepeni sud je utvrdio: 1. tužilja i tužena 12. 5. 1988. godine zaključili su ugovor o prodaji prema kome je tužilja kupila od tužene 12,18 m3 bijelog bora za kupoprodajnu cijenu od ….. (tadašnjih) dinara i 2. tužilja je u cijelosti ispunila svoju ugovornu obavezu. Drugostepeni sud prihvata činjenično utvrđenje prvostepenog suda ali zaključuje da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer da je predmetni ugovor, sve i da je zaključen apsolutno ništav budući da je promet stvari, koja je bila predmet ugovora, bio zabranjen odlukom Izvršnog odbora Skupštine opštine Šipovo. Ništavi ugovori definisani su u odredbi člana 103. stav 1. ZOO. Prema ovoj odredbi ništavi su ugovori koji su protivni ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima, moralu i dobrim običajima, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. Kada su u pitanju ugovori protivni prinudnim propisima ZOO predviđa da je ugovor ništav i kad mu je predmet nedopušten, a on je nedopušten ako nije u prometu (čl. 49. i 51. ZOO). U članu 103. stav 2. ZOO predviđen je slučaj jednostrano utvrđene zabrane za zaključenje određenog ugovora. Ako je takav slučaj tj. ako se zabrana odnosi samo na jednu stranu, a ne na drugu, onda bi to bila relativna zabrana, a time i relativna ništavost. Cilj ove zabrane (u pravilu) se postiže kaznom ili drugom sankcijom, a ne ništavošću cijelog ugovora. Zbog toga zabrane koje se tiču jedne od strana, a ne samog posla, ne utiču na pravnu valjanost pravnog posla, ako drugačije nije određeno. To razumljivo ako je druga strana u dobroj mjeri (savjesna), inače i nju može pogoditi sankcija ništavosti pravnog posla. Prema tome činjenica da je odlukom izvršnog odbora skupštine opštine (drugostepeni sud se u obrazloženju pobijane odluke ne poziva na broj odluke, ni kada je ona donesena, a niti ova odluka priliježe spisu) propisana zabrana stavljanja u promet bijelog bora F klase - furniranog drveta, koji je bio predmet ugovora, sama za sebe, ne znači da je predmet ugovora nedopušten i da je ovaj ugovor ništav u smislu člana 103. stav 1. ZOO, kako to za sada preuranjeno zaključuje drugostepeni sud. Za pravilnu odluku u sporu nižestepeni sudovi su trebali izvršiti uvid u konkretnu odluku Izvršnog odbora Skupštine opštine Šipovo kojom je, po za sada nepotpunom utvrđenju, propisana zabrana prometa stvari koja je bila predmet ugovora o prodaji, pa zatim ocijeniti da li je objema stranama zabranjeno da zaključe ugovor ili samo jednoj strani. Ako samo jednoj strani nije dopušteno da zaključi određeni ugovor (ovdje tuženoj) a ona ga ipak zaključi, takav ugovor može opstati, ako drugačije nije određeno.

(Vs RS, Rev. 117/94, od 14. 12. 1994. - Bilten 1/1999 - 73)

9. Neostvarivanje svrhe zbog kojih su ugovori zaključeni je poslovni rizik koji preuzimaju ugovorne strane, te neostvarivanje tog interesa ne čini zaključeni ugovor ništavim prema odredbi člana 103. ZOO.

(Vs S, broj Prev. 426/99. - Bilten 1/2000)

10. Okolnost da je zaključivanjem ugovora počinjen privredni prijestup (ugovaranjem veće cijene od stvarne cijene) ne čini sama po sebi ugovor ništavim.

Iz obrazloženja:

Drugostupanjski sud je po nalaženju ovoga Vrhovnog suda izrazio pravilno pravno shvaćanje o tome kako izložene sumnje deviznog inspektora, pri obavljanju kontrole poslovanja revidenta, u smislu da je revident zaključenjem spornog ugovora kojim je ugovorena cijena robe s inozemnim dobavljačem veća od stvarne za oko 136% time eventualno počinio privredni prijestup predviđen u odredbi čl.138. toč.15. spomenutog Zakona o prometu robe i usluga s inozemstvom, postupajući protivno odredbi čl.104. cit. zakona - ne ukazuju, sve da su i točne, da bi zaključeni sporni ugovor zbog toga bio ništav, odnosno pravno nevaljan jer na to ne upućuju navedene odredbe spomenutog zakona."

(Vs RH, II Rev 7/90, od 5. 12. 1991. - Izbor odluka 194 - 50/113)

11. Postojanje dvaju različitih pravnih poslova između različitih stranaka u odnosu prema istom predmetu stjecanja prava vlasništva samo po sebi ne dovodi do apsolutne ništavosti jednog od takva dva pravna posla (ili više njih).

(Vs RH, Rev. 1810/9O, od 16. 1. 1991. - Izbor odluka Vs 1993 - 85)

12. Punovažan je izdavački ugovor koji zaključe autor školskog udžbenika sa ovlaštenim izdavačem iako ova nije učestvovala u postupku pripremanja za izdavanje i odobravanje udžbenika regulisanog ranijim zakonom.

(Vs BiH, Pž. 581/91, od 19. 8. 1991. - Bilten Vs BiH 3/91 - 21)

13. Ugovor o konverziji potraživanja, na ime cijene za izvedene radove na adaptaciji i rekonstrukciji stambene zgrade, u svojinu na istoj stambenoj zgradi, nije zakonit osnov za sticanje prava svojine na toj zgradi koja je bila u društvenom vlasništvu, odnosno nije osnov za otuđenje nepokretnosti iz društvene svojine.

(Vs S, broj Prev. 620/00. - Bilten 1/2001).

14. Ništav je ugovor kojim štićenica poklanja staraocu svoje nekretnine bez odobrenja nadležnog organa starateljstva, pa je osnovan zahtjev poklonodavca da se briše prenos prava vlasništva u zemljišnoj knjizi i uspostavi ranije zemljišno-knjižno stanje.

(Vs BiH, Rev. 342/86, od 24. 10. 1986. - Bilten Vs BiH 1/87 - 5)

15. Sporazum o prenosu osnovnih sredstava uz naknadu i preuzimanje radnika poslovne jedinice jedne pivare od strane druge ima karakter obligacionog ugovora, a ne samoupravnog sporazuma, iako je tako nazvan. Ništava je odredba u ovom sporazumu da je prenosilac dužan da se uzdrži od prodaje piva na području ranije poslovne jedinice duži niz godina ili da pribaviocu plati naknadu štete, pošto dovodi do narušavanja jedinstva tržišta.

(Vs BiH, Pž. 457/90, od 18. 4. 1991. - Bilten Vs BiH 3/91 - 40)

16. Ugovor o ustupanju (cesiji) nije ništav samo zbog toga što je ustupitelj (cedent) strano trgovačko društvo.

(Vts RH, Pž. 1770/94, od 16. 5. 1995. - Zbirka 3 - 50)

17. Mada ugovor o prodaji tuđe stvari, pa prema tome i tuđeg suvlasničkog dijela, obavezuje prodavca, ipak je ništav ugovor o prodaji suvlasničke nekretnine kojim se prodavac (jedan od suvlasnika) obavezao da će otkloniti postojeću stambenu zgradu i predati kupcu neizgrađenu građevinsku česticu ako ga nisu odobrili ostali suvlasnici u formi koja se traži za ugovor (i organ starateljstva za maloljetnog suvlasnika) jer u tom slučaju prodavac ne može prenijeti na kupca ni svoj suvlasnički dio na toj čestici. U tom slučaju mogu ostali suvlasnici, iako ih ugovor ne obavezuje (što dvojica uglave trećega ne veže), tražiti da se ugovor poništi.

(Vs BiH, Rev. 237/86, od 28. 11. 1986. - Bilten Vs BiH 1/87 - 12)

18. Činjenica da su stranke ugovorile služnost vidika i služnost naslona zgrade nije razlog da se predmetna nagodba poništi, jer predmet nagodbe stranaka nije radnja koja po zakonu ne može biti predmet punovaljane obveze (čl. 103. ZOO).

(Vs H, Rev. 586/87, od 29. 7. 1987. - Psp 37 - 48)

19. Ništav je ugovor o zakupu neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini u nepoljoprivredne svrhe (radi izgradnje privremenog građevinskog objekta).

(Vs BiH, Rev. 372/88,. od 13. 4. 1989. - Bilten Vs BiH 2/89 - 25)

20. Ništava je odredba ugovora o višoj ili nižoj stopi zatezne kamate od one koja je određena propisom, ali je ugovor punovažan u pogledu glavnog duga i bez te odredbe.

(Vs BiH, Gž. 48/88, od 14. 12. 1987. - Bilten Vs BiH 1/88 - 19)

21. Protupravan je akt o dodjeli stana na korištenje na određeno vrijeme, osim u slučajevima koji su određeni zakonom, pa je zbog toga ništav ugovor o korištenju stana.

(Vs BiH, Rev. 523/87, od 29. 7. 1988. - Bilten Vs BiH 2/89 - 108)

22. Akt o dodjeli stana na korištenje jeste zakonska pretpostavka za zaključenje ugovora o korištenju stana, pa se po zahtjevu ovlaštene stranke utvrđuje ništavost ugovora nakon što je nadležni organ poništio akt o dodjeli stana.

(Vs BiH, Rev. 701/89, od 14. 12. 1989. - Bilten Vs BiH 1/90 - 101)

23. Otuđenje prije predviđenog roka motomog vozila uvezenoga uz oslobođenje od poreza na promet za određene kategorije invalida ne dovodi do ništavosti ugovora o prodaji, već samo do zakonom predviđene obveze plaćanja poreza.

(Vs H, Rev. 2713/88 od 18. 5. 1989. - Psp 45 - 63)

24. Ništav je ugovor o korištenju stana zaključen na osnovu ništavog, ili kasnije poništenog akta o dodjeli stana, pa zahtjev za utvrđenje te pravne činjenice nije vremenski ograničen.

(Vs BiH, Rev. 426/87, od 12. 5. 1988. - Bilten Vs BiH 3/88 - 93)

25. Nisu ništave odredbe ugovora stranaka o akontativnom plaćanju cijene kod kontinuirane isporuke električne energije, jer se ugovorom u privredi može utvrditi rok plaćanja i dospijeća tražbine i drugačije nego što je propisano odredbama članova 2. i 7. Zakona o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava.

(Vs BiH, Pž. 427/86, od 18. 3. 1987. - Bilten Vs BiH 2/87 - 22)

26. Organizacija udruženog rada za gazdovanje šumama može na osnovu odobrenja nadležnog organa i u okviru registrovane djelatnosti, neposredno vršiti eksploataciju šljunka i kamena na području kojim gazduje i u tom slučaju na izvađenoj mineralnoj sirovini stiče pravo raspolaganja bez naknade. Nije dopušten ugovor kojim ova organizacija drugom ustupa na korišćenje nalazište kamena i šljunka na području kojim gazduje, uz naknadu (prodaje pravo na eksploataciju nalazišta).

(Vs BIH, Pž. 380/83, od 25. 10. 1983. - Bilten Vs BiH 1/1984 - 12)

27. Za vrijeme trajanja izdavačkog ugovora, autor ne može pravo objavljivanja, odnosno umnožavanja autorskog djela na istom jeziku ustupiti trećem licu, izuzev ako to ugovorom nije dopušteno, pa su kasnije zaključeni izdavački ugovori ništavi.

(Vs BiH, Gž. 159/84, od 28. 2. 1985. - Bilten Vs BiH 1/85 - 5)

28. Ništav je u cjelini ugovor kojim jedan od bračnih drugova, bez saglasnosti drugog, prodaje stvar koja je zajednička svojina bračnih drugova.

(Vs BiH, Rev. 338/84, od 9. 8. 1984. - Bilten Vs BiH 3/84 - 63)

29. Ocijenjeno je da je ništav i suprotan moralu ugovor o zajmu koji je dan radi hazardiranja i odbijen je zahtjev za vraćanje zajma.

(Vs H, Rev. 1693/86, od 18. 9. 1986. - Psp 34 - 72)

30. Nadležni javni pravobranilac po zakonu je ovlašten da podnosi tužbu za utvrđivanje ništavosti ugovora o protupravnom raspolaganju građevinskim zemljištem u društvenoj svojini.

(Vs BiH, Gvl. 30/86, od 12. 1986. - Bilten Vs BiH 2/87 - 6)

31. Prolazna (privremena) nemogućnost ispunjenja ugovora o kupoprodaji zgrade (dok nadležni organ općine ne riješi imovinsko pravne odnose sa vlasnicima zemljišta na kome se zgrada ima podignuti) ne čini, ako nije drukčije propisano ili ugovoreno, ugovor ništavnim, već samo odgađa ispunjenje ugovorene obaveze.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 3/2001., str. 27)

32. Odredbe ugovora o visini učešća u troškovima uređenja građevinskog zemljišta moraju biti u skladu sa odredbama odluke skupštine opštine.

(Vs BiH, Rev. 11/87, od 19. 1. 1988. - Bilten Vs BiH 1/88 - 29)

33. Ništav je ugovor kojim je opština bez naknade prenijela „pravo trajnog korištenja poljoprivrednog zemljišta“ na fizička lica i kada je ugovor bio zaključen na osnovu prethodne odluke koju je donijela skupština opštine u sjednici, jer ta odluka nije upravni akt u smislu odredbe člana 9. Zakona o upravnim sporovima nego akt raspolaganja, pa se njegova valjanost prosuđuje prema odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, u vezi sa članom 15. Zakona o prometu nepokretnosti.

(Vs BiH, Rev. 291/85, od 18. 7. 1985. - Bilten Vs BiH 4/85 - 2)

34. Ništav je ugovor o doživotnom izdržavanju ako ga je davalac izdržavanja zaključio u namjeri da pribavi nesrazmjernu imovinsku korist očekujući skoru smrt primaoca izdržavanja.

(Vs BiH, Rev. 285/89, od 21. 12. 1989. - Bilten Vs BiH 1/90 - 114)

35. Poravnanjem, uz eventualno otuđenje šume u društvenoj svojini, protivno prinudnim propisima ne može se urediti međa između šume na koju postoji pravo svojine i šume u društvenoj svojini.

(Vs BiH, Rev. 142/87, od 17. 12. 1987. - ZIPS, broj 531; Bilten Vs BiH 2/88 - 4)

36. Pravovaljan je ugovor zaključen između društvenih pravnih lica o kupovini stana radi dodjele na korišćenje njihovim radnicima, po kome pravo raspolaganja stanom stiče samo jedno od njih bez prava drugog na vraćanje uplaćenog dijela cijene.

(Vs BiH, Pž. 285/87, od 29. 9. 1987. - ZIPS, broj 493; Bilten Vs BiH 4/87 - 5)

37. Željezničke transportne organizacije ne mogu zahtijevati povećanu cijenu utvrđenu posebnom tarifom za prevoz robe u željezničkom unutrašnjem saobraćaju, samo zbog toga što se radi o robi iz uvoza ili namijenjenoj izvozu.

(Vs BiH, Pž. 112/87, od 3. 8. 1988. - Bilten Vs BiH 2/89 - 62)

38. Apsolutno je ništav ugovor o ortakluku po kome jedan ugovarač samo zbog ulaganja materijalnih sredstava u otvaranje i vođenje samostalne ugostiteljske radnje saugovarača, stiče dio čistog prihoda iz djelatnosti koju obavlja saugovarač, jer se radi o prisvajanju tuđeg rada na bazi ulaganja kapitala, koje je u suprotnosti sa prinudnim propisima.

(Vs BiH, Rev. 459/85, od 27. 12. 1985. - Bilten VS BIH 1/86 - 1)

39. Ništava je ugovorna odredba kojom se oštećeni odriče prava na naknadu deliktom prouzrokovane štete, koja bi eventualno nastala nakon zaključenog ugovora o obeštećenju.

Iz obrazloženja:

Tužilac bi i da je vansudsko poravnanje o naknadi štete punovažno, imao pravo na naknadu kasnije nastale štete, jer se oštećeni ne može unaprijed odreći prava na naknadu deliktom prouzrokovane štete (kod vanugovorne odgovornosti za štetu ne mogu se ni analogno primijeniti odredbe člana 265. Zakona o obligacionim odnosima). Ovako odricanje bi bilo protivno pravilima morala socijalističkog samoupravnog društva, pa bi takav ugovor bio ništav u smislu člana 103. ZOO.

(Vs BiH, Rev. 485/85, od 12. 12. 1985.- Bilten Vs BIH 1/86 - 4)

40. Kad je ugovorom o prodaji ugovorena viša cijena od zakonom propisane, u tom dijelu odredbe o cijeni su ništave.

Iz obrazloženja:

"Sporni ugovor o kupoprodaji stana glede kupoprodajne cijene sklopljen je na temelju odredbi Zakona o prodaji stanova, koje su naknadno ukinute odlukom Ustavnog suda. Odredbe o cijeni stana iz tog zakona su prisilne naravi, što obvezuje stranke da stan prodaju odnosno kupe po cijeni koja se određuje po kriterijima propisanih zakonom. Kako je cijena bila određena po propisima koji su ukinuti odlukom Ustavnog suda, a koji propisi su bili protivni sada važećim prisilnim propisima Zakona o prodaji stanova, ugovor o kupoprodaji je ništav u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima.- dalje: ZOO, koja ništavost je nastala časom sklapanja ugovora. Pri tome nije od značaja to što su protuustavne odredbe zakona na kojima je ugovor utemeljen ukinute nakon sklapanja ugovora, pošto su one bile protivne Ustavu i prije. Kako se ništavost odnosi samo na cijenu iz kupoprodajnog ugovora, a koja se određuje temeljem zakonskih odredbi, ugovor je djelomično ništav i baš samo glede tih odredbi, zbog čega su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su u tom dijelu utvrdili ugovor ništavim."

(Vs RH, Gzz. 339/01 i Rev. 1863/01, od 21. 11. 2001. - Izbor oduka 1/2002 - 37)

41. Ništav je ugovor kojim je imalac prava korištenja radi građenja ustupio drugom licu građevinsku česticu da na njoj za sebe izgradi građevinski objekat, pa to lice građenjem nije steklo trajno pravo korištenja, već je građevinski objekat priraštaj zemljišta u društvenoj svojini kojim raspolaže opština

(Vs BiH, Rev. 390/86, od 15. 1. 1987. - Bilten Vs BiH 2/87 - 7)

42. Kada su istu nekretninu kupila dva ili više lica, a nijednom nije predat posjed, jači je u pravu prvi kupac, ali ako je na potonjeg kupca prenijeto pravo svojine uknjižbom u zemljišnu ili neku drugu javnu knjigu, tada prethodni kupac može tražiti da se poništi ugovor i briše uknjižba i da se na njega prenese pravo vlasništva, samo ako dokaže da je potonji sticalac bio nesavjestan (znao je ili je mogao znati da je ista nekretnina prodata trećem licu).

(Vs BiH, Rev. 363/85, od 26. 9. 1985. - Bilten Vs BiH 4/85 - 4)

43. Ništav je ugovor o diobi ako ga nisu zaključili svi suvlasnici, pa ne veže ni one suvlasnike koji su ga zaključili. (Vs BiH, Rev. 396/87, od 14. aprila 1988).

(Vs BiH, Rev. 467/87, od 24. 3. 1988.- ZIPS, broj 531; Bilten Vs BiH 2/88 - 9)

44. Usmeni ugovor o poklonu nekretnina ni po ranijem Zakonu o prometu zemljišta i zgrada nije proizvodio pravni učinak ali se mogao konvalidirati predajom poklona, što nije moguće po sadašnjem Zakonu o prometu nepokretnosti.

(Vs BiH, Rev, 367/86, od 21. 5. 1987. - Bilten Vs BiH 2/87 - 3)

45. Pismeni ugovor o prometu nepokretnosti na kome potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, niti su ugovorne stranke izvršile obaveze iz ugovora u pretežnom dijelu, ne proizvodi pravno djejstvo ako ugovorne stranke nisu potpisale ugovor u prisustvu oba svjedoka, već je to učinila samo jedna ugovorna stranka.

(Vs BiH, Rev. 520/86, od 16. 4. 1987. - Bilten Vs BiH 2/87 - 5)

46. Ništav je usmeni ugovor o poklonu nepokretnosti .

(Vs BiH, Rev. 543/86, od 21. 5. 1987. - ZIPS, broj 493; Bilten Vs BiH 4/87 - 1)

47. Osiguravač nije ovlašten da od osiguranika - autoprevozne organizacije udruženog rada, zahtijeva regres naknade isplaćene njenom radniku kondukteru u autobusu povrijeđenom u saobraćajnoj nezgodi, bez obzira što je u uslovima za osiguranje korisnika odnosno sopstvenika motornih vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima, navedeno da se kondukter ne smatra trećim licem.

(Vs BiH. Pž. 287/85, od 18. 11. 1985. - Bilten Vs BiH 4/85 - 23)

48. Nije protivan prinudnom propisu ugovor o zajmu u stranoj valuti zaključen između državljana SFRJ tokom boravka na radu u inostranstvu, bez obzira što je djelimično realizovan u SFRJ prebacivanjem pozajmljenog iznosa strane valute sa deviznog računa zajmodavca na devizni račun zajmoprimca, pa je zajmoprimac dužan da zajmodavcu vrati pozajmljenu stranu valutu.

(Vs BiH, Rev. 503/86, do 22. 1. 1987. - Bilten Vs BiH 2/87 - 25)

49. Ocijenjeno je da je ništav i suprotan moralu ugovor o zajmu koji je dan radi hazardiranja i odbijen je zahtjev za vraćanje zajma.

(Vs H, Rev. 1693/86, od 18. 9. 1986. - Psp 34, str. 72)

50. Vlasnik nije ovlašten tražiti da sud presudom utvrdi ništavost ugovora o prodaji stvari na koju ima pravo vlasništva, zaključen između trećih lica, jer takav ugovor ga ne sprečava da traži predaju u posjed prodate stvari.

(Vs BiH, Rev. 653/88, od 21. 7. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 60)

51. Nije ništavo poravnanje kojim su se tuženi obavezali da tužiocu izgrade prilazni put, iako se na tom zemljištu ne može konstituisati pravo služnosti prolaza, jer je to poravnanje po svom sadržaju ugovor o djelu.

(Vs BiH, Rev. 99/87, od 19. 11. 1987. - ZIPS, broj 531; Bilten Vs BiH 2/88 - 23)

52. Ugovorom se ne može regulisati način iskorišćavanja vodovoda a mjesne zajednice ne mogu zahtjevati predaju vodovoda na upravljanje i korišćenje, ako se ne radi o seoskom vodovodu.

(Vs BiH, Pž. 87/87, od 28. 7. 1988. - Bilten Vs BiH 1/89 - 24)

53. Davanjem naloga dužniku da ispuni obavezu povjeriočevom dužniku ne dolazi do cesije potraživanja.

(Vs BiH, Pž. 386/86, od 24. 3. 1988. - Bilten Vs BiH 3/88 - 44)

54. Ništav je ugovor o korištenju stana zaključen na temelju akta o dodjeli davaoca stana koji nije imao pravo raspolaganja, ako je ništav ugovor o ustupanju radi jednokratne dodjele jer nije zaključen u pismenoj formi, pa je osnovan zahtjev za ispražnjenje stana.

(Vs BiH, Rev. 382/86, od 15. 1. 1987. - Bilten Vs BiH 2/87 - 57)

55. Preuranjen je zahtjev za utvrđenje da je ništav ugovor o korištenju stana zbog poništenja rješenja o dodjeli stana sve do pravomoćnosti rješenja o dodjeli istog stana na korištenje drugom licu.

(Vs BiH, Rev. 338/87, od 27. 4. 1988. - Bilten Vs BiH 3/88 - 94)

56. Ukoliko to nije u interesu osiguranika Zakon o obligacionim odnosima ne dopušta mogućnost odstupanja od odredbe iz člana 913. stav 3. prema kojoj ugovor prestaje po zakonu istekom roka od trideset dana od dana kada je ugovaraču osiguranja uručeno pismo osiguravača sa obavještenjem dospjelosti premije, pa je ništava ugovorna obaveza prema kojoj ugovor o osiguranju prestaje da važi, bez opomene, ako osiguranik ne plati premiju ni u roku od 10 dana od dospijeća ugovorene rate.

(Vs BiH, Rev. 629/83, od 19. 1. 1984. - Bilten Vs BiH 2/84 - 58)

57. Preživjeli bračni drug nije mogao pokloniti određene nekretnine stečene zajedničkim radom s umrlim bračnim drugom, pa nasljednici umrlog bračnog druga mogu tražiti da se ugovor u cjelini ili u dijelu koji odgovara doprinosu, ostavioca, poništi.

(Vs BiH, Rev. 468/83, od 27. 10. 1983. - Bilten Vs BiH 2/84 - 73)

58. Nije protivan načelima ustavnog uređenja, prinudnim propisima ili moralu socijalističkog samoupravnog društva ugovor kojim se vlasnik stana obavezao da će nosiocu stanarskog prava za iseljenje isplatiti odgovarajuću svotu novca radi adaptacije prostorija u drugoj zgradi umjesto da mu obezbijedi odgovarajući stan.

(Vs BiH, Rev. 208/84, od 10. 5. 1984. - Bilten Vs BiH 2/84 - 76)

59. Okolnost da je ugovorom o doživotnom uzdržavanju raspolagano tuđom nekretninom, ne čini taj ugovor u tom dijelu ništavim, već ne bi imao pravni učinak prema (su)vlasniku.

Iz obrazloženja:

"Djelomičnu ništavost spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju tužitelji obrazlažu time da je u spomenutom ugovoru N.M. raspolagao i s 1/3 dijela kuće, iako nije bio vlasnik tog dijela kuće. Drugostupanjski sud je odbio i zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništavosti navedenog ugovora utvrdivši da predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju nije bila cijela kuća već samo 2/3 dijela. Međutim, čak i pod pretpostavkom da je N.M. spornim ugovorom raspolagao i dijelom kuće koji nije njegov, te ne bi činilo u smislu odredaba čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96) taj ugovor ni djelomično ništavim, već jedino taj ugovor u odnosu na suvlasnički udio drugotužitelja ne bi prema njemu proizvodio učinke."

(Vs RH, Rev. 3865/94, od 2. 4. 1998. - Izbor odluka 2/1998 - 13/50)

60. Ne može se tražiti ispunjenje ugovora, ako on nije zaključen u pisanoj formi koja je uslov njegove važnosti. (Rješenje Vrhovnog suda Srbije - Rev. br. 466/97, od 15. 10. 1997. - Gp, broj 6/00)

61. Ništav je ugovor o korišćenju stana zaključen na neodređeno vrijeme koji se zasniva na aktu davaoca stana na korišćenje o dodjeli stana na određeno vrijeme. Ovakav ugovor se ne može smatrati ni ugovorom o korišćenju stana na određeno vrijeme, ako nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi za dodjelu stana na određeno vrijeme.

(Vs BiH, Pž. 364/85, od 9. 9. 1986. - Bilten Vs BiH 4/86 - 58)

62. Ništav je ugovor o korištenju stana (kao osnov sticanja stanarskog prava) zaključen na određeno vrijeme mimo zakonskih izuzetaka.

(Vs BiH, Rev. 755/90, od 25. 4. 1991. - Bilten Vs BiH 2/91 - 87)

63. I kada je odlukom skupštine opštine propisano da zaključenju ugovora o ustupanju građevinskog zemljišta na korištenje, prethodi izdavanje urbanističke saglasnosti ugovor nije ništav ako ovaj redosljed nije poštovan (urbanistička saglasnost je izdata poslije zaključenja ugovora).

(Vs BiH, Rev. 325/84, od 19. 8. 1984. - Bilten Vs BiH 3/84 - 24)

64. Nije apsolutno ništav ugovor o podzakupu poslovnog prostora zato što je zaključen bez saglasnosti vlasnika prostora, jer je u vrijeme zaključivanja ugovora o podzakupu, propis koji je regulirao pitanje zakupa poslovnog prostora načelno dozvoljavao davanje poslovnog prostora u podzakup. (Žs u Rijeci, Gž.785/98, od 14. 4. 1999. - ZIPS, broj 948, Izbor odluka 1/1999 - 26, Gp, broj 5/00)

65. Nije ništav ugovor o kupovini motornog vozila koji je uvezao korisnik poreske povlastice, jer je zabrana otuđenja prije proteka zakonskog roka sankcionisana samo gubitkom ove poreske povlastice.

(Vs BiH, Rev. 80/86, od 15. 5. 1986. - Bilten Vs BiH 3/86 - 7)

66. Punovažan je ugovor kojim se vojna jedinica obavezala da će plaćati 60% cijene isporučene električne energije u tekućem mjesecu po privremenim računima izdatim 25-og u mjesecu, jer se takvo plaćanje ne može izjednačiti sa avansom čije ugovaranje zabranjuju propisi o finansijsko-materijalnom poslovanju u JNA.

(Vs BiH, Pž. 279/84, od 14. 12. 1984. - Bilten Vs BiH 4/84 - 5)

67. Radnik organizacije udruženog rada koji je protuzakonito izdao korisniku bančinog kredita lažne račune o kupovini robe, za koju je odobren kredit, nije obavezao organizaciju udruženog rada da korisniku kredita, umjesto isporuke robe, isplati određenu novčanu sumu (unovčavanje vrijednosnih papira), niti je organizacija udruženog rada dužna da korisniku kredita naknadi štetu, jer je njen radnik nije prouzrokovao “u radu ili u vezi sa radom” (član 170. st. 1. ZOO). Pravni odnos između korisnika kredita i radnika organizacije udruženog rada s kojim je zaključio ništav ugovor, u slučaju da je ugovor djelimično ispunjen, razrješava se u skladu sa odredbama iz člana 104. ZOO.

(Vs BiH, Rev. 270/86, od 26. 9. 1986. - Bilten Vs BiH 4/86 - 5)

68. Kada su bračni drugovi sunosioci stanarskog prava, apsolutno je ništav ugovor o zamjeni stana koji zaključi samo jedan od bračnih drugova, bez saglasnosti drugog, pa i kada je takav ugovor zaključio bračni drug koji je označen kao nominalni nosilac tog prava.

(Vs BiH, Rev. 478/84, od 11. 10. 1984. - Bilten Vs BiH 4/84 - 41)

Sudska praksa uz član 104.

1. Ugovor o kupovini deviznih sredstava zaključen u toku 1992. godine između dva preduzeća bio je zabranjen i kupac može zahtijevati samo vraćanje isplaćenog dinarskog iznosa konvertovanog u konvertibilne marke.

Iz obrazloženja:

Ovaj sud nalazi da je ugovor od 5.3. 1992. godine zaključen između tužitelja i preduzeća C. bio zabranjen u vrijeme zaključenja, te da je stoga ništav u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (protivan prinudnim propisima). Pomenutim ugovorom, praćenim i izjavom preduzeća C. od 5. 3. 1992. godine upućenom tužitelju, preduzeće C. ne prenosi, kako pravilno primjećuje i prvostepeni sud, potraživanje koje je na njega prenio tuženi, tako što bi tužitelja ovlastio da od konkretno imenovanog ino - dužnika to potraživanje naplati kada dospije, već se obavezuje da će iznos od ................DEM, koji će preduzeće C. naplatiti, uplatiti na račun tužitelja u određenoj singapurskoj banci, kada od tužitelja primi određeni dinarski iznos. Ovakav ugovor po svom sadržaju predstavlja ugovor o kupovini deviza, i kako je zaključen van deviznog tržišta (koje i nije funkcionisalo) izričito je bio zabranjen odredbama člana 15. Zakona o deviznom poslovanju (“Službeni list SFRJ”, broj 66/85), izmijenjenim Zakonom o privremenim mjerama o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju (“Službeni list SFRJ”, broj 82/90). Ova zabrana nije izgubila značaj ni za novu državu Bosnu i Hercegovinu, jer je bila identično propisana odredbama člana 10. Zakona o deviznom poslovanju (“Službeni list RBiH”, broj 2/92 i 13/94), koji je stupio na snagu 11. 4. 1992. godine. Po odredbama člana 52-a. citiranog zakona SFRJ (identičan propis sadrži i član 57. pomenutog zakona RBiH), prduzeća su mogla na domaćem i stranim finansijskim tžištima vršiti kupovinu i prodaju potraživanja po osnovu svih vrsta poslova sa inostranstvom, ali je ovaj propis podrazumijevao da cesionar - domaće lice, preuzme rizik naplate potraživanja od ino - dužnika, a i da preuzme sve obaveze cedenta o unošenju naplaćenih deviznih sredstava u zemlju i njihovu prodaju ovlaštenoj banci za domaću valutu (na ovaj način su se legalno i sticala tzv. devizna prava uvoznika). Sam žalitelj navodi da se u ovom slučaju radi o tzv. šticungu, koji je bio široko raširen, no ovakav promet deviznim sredstvima je bio propisima zabranjen, te ne može uživati sudsku zaštitu. Tužitelju bi, pozivom na odredbe člana 104. stav 1. ZOO, pod uvjetom da je dokazao uplatu dinarskog iznosa, pripadalo pravo na restituciju ovog iznosa (konvertovanog u KM), no takav zahtjev tužitelj nije istakao, a istaknuti zahtjev na isplatu u DEM ni djelimično se ne zasniva na činjeničnoj i pravnoj osnovi koja bi upućivala na primjenu ovog propisa.

(Vs FBiH, Pž. 318/99, od 25. 7. 2000. - Bilten Vs FBiH 2/00 - 30)

2. Do 6. 4. 1994.godine bilo je propisano da su ništavni ugovori zaključeni u stranoj valuti između domaćih lica. Posljedica ništavnosti ugovora je restitucija pa strana koja je u ispunjenu takvog ugovora dala ili primila stranu valutu ima pravo da zahtijeva vraćanje strane valute ili isplatu dinarske protuvrijednosti po kursu na dan isplate.

Iz obrazloženja:

Nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da je ništavan ugovor od 18.1.1990.godine o pozajmici .......... DM, na kojem tužitelj zasniva tužbeni zahtjev. Naime, odredbom člana 16. tada važećeg Zakona o deviznom poslovanju ("Sl.list SFRJ", br. 66/85, 71/86, 3/88, 59/88 i 82/90), između ostalog zabranjeno je plaćanje u stranoj valuti između domaćih lica na teritoriji SFRJ, a u stavu 2. pomenutog člana izričito je propisano da je pravni posao zaključen protivno ovoj zabrani ništavan. Ovi dijelovi člana 16. pomenutog zakona ostali su nepromijenjeni sve do disolucije SFRJ, a prvi Zakon o deviznom poslovanju RBiH ("Sl.list RBiH", broj 2/92) sadrži identičan propis (sadašnji Zakon o deviznom poslovanju "Službeni list RBiH", broj 10/94, koji je stupio na snagu 6.5.1994.godine ne sadrži takav propis). Međutim, nižestepeni sudovi su, pravilno ocjenjujući da je u skladu sa odredbom člana 104. ZOO posljedica ništavnog ugovora restitucija, pogrešno primijenili pomenutu odredbu kada su tuženu obavezali da tužitelju isplati dinarsku protuvrijednost ......... DM po kursu na dan presuđenja. Naime, u slučaju restitucije svaka strana vraća drugoj što je primila na osnovu ništavnog ugovora odnosno na što se obavezala ništavnim ugovorom, pa polazeći od okolnosti da se tužena obavezala da vrati tužitelju 600 DM (koje je stekla bez pravnog osnova) dužna je da tužitelju vrati .......... DM ili da mu isplati dinarsku protuvrijednost po kursu na dan isplate kako je to tužitelj u tužbi zahtijevao.

(Vs FBiH, Rev. 10/97, od 25.5.1997. - Bilten Vs FBiH 1/97 - 22)

3. Ništav je ugovor o kupovini i prodaji deviza, odnosno deviznih potraživanja, za račun domaćih pravnih subjekata koji na domaćem finansijskom tržištu zaključi banka koja nije ovlaštena za devizno poslovanje.

Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud nije utvrdio da li je pravno valjan ugovor od 19. 03. 1992. godine, na kome zasniva svoju odluku. Iz sadržaja ugovora proizilazi da će komercijalna banka tuženog, za račun tužioca, a koristeći dinarska sredstva sa žiro računa koji je tužilac otvorio kod banke i druga dinarska sredstva koja bi po pozivu banke, uplatio na žiro račun, obezbjeđivati devizna prava od svojih komitenata i tako obezbjeđena devizna sredstva usmjeravati, po pismenim instrukcijama tužioca, bilo plaćanjem tužiocu ili davanjem naloga prodavcu da ih isplati tužiocu. U ponovnom postupku pvostepeni sud će imati u vidu prinudne propise o deviznom poslovanju domaćih pravnih lica koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja ugovora i u periodu kada je ugovor trebao biti ispunjen, te u svjetlu tih propisa cijeniti obaveze ugovornih stranaka. Po odredbama člana 10. Zakona o deviznom poslovanju ("Službeni list SFRJ", broj 66/85 sa izmjenama i dopunama objavljenim u "Službenom listu SFRJ", broj 96/91), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, a i po odredbama člana 4. Uredbe sa zakonskom snagom (kasnije Zakona) o deviznom poslovanju ("Službeni list RBiH", broj 2/92), koja je stupila na snagu 10. 04. 1992. godine, kupovina i prodaja deviza u zemlji vrši se na deviznom tržištu, dok je, u smislu člana 15. Zakona (član 10. Uredbe) zabranjena kupovina i prodaja deviza između domaćih lica u zemlji van deviznog tržišta. Po odredbama člana 52-a Zakona (član 57. Uredbe) preduzeća, druga pravna lica i ovlaštene banke mogu na domaćim i stranim finansijskim tržištima kupovati i prodavati potraživanja po osnovu svih vrsta poslova sa inostranstvom, ali po kriterijima i uslovima koje propiše Vlada i uz vođenje evidencije na način koji propiše Narodna banka. Prvostepeni sud mora utvrditi da li je banka tuženog bila ovlaštena banka za devizno poslovanje (pojam ovlaštene banke je: dat u članu 18. Zakona, odnosno članu 13. Uredbe), te ako utvrdi da nije, mora ocjeniti da li je ugovor od 19. 03. 1992. godine eventualno ništav, u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima - ZOO, u kom slučaju bi tužilac imao pravo na restituciju datog (dinarska sredstva), u smislu člana 104. ZOO, uz zatezne kamate po članu 214. ZOO, a na eventualnu naknadu štete samo pod uslovima iz člana 108. ZOO.

(Vs FBiH, Pž. 79/97, od 30. 05. 1997. - Bilten Vs FBiH 2/97 - 31)

4. Zahtjev stranke koja je svjesno zaključila nedopušten pravni posao da joj se vrati ono što je po osnovu nedopuštenog ugovora isplatila ne mora se odbiti, već se može narediti povraćaj ispunjenog ako sud nađe da se time ostvaruje cilj sankcije. Opravdanost, odnosno neopravdanost zahtjeva za restituciju cijeni se prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

Iz obrazloženja:

Prema odredbi člana 104. stav 1. ZOO, kad je ugovor ništav, svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon šta drugo ne određuje. Odstupanje od ovog opšteg pravila propisano je u odredbi čl. 104. stav 2. ZOO koja ovlašćuje sud da može, kad je ugovor ništav, zbog toga što je po svom sadržaju ili cilju protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moraju društva, odbiti u cijelosti ili djelimično zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onoga što je druga strana primila, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište ili boravište. U odlučivanju sud vodi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, zaštiti društvenih interesa i moralna shvatanja društva (st. 3. člana 104. ZOO). Drugim riječima zahtjev stranke koja je svjesno zaključila nedopušten pravni posao da joj se vrati ono što je po osnovu nedopuštenog ugovora isplatila ne mora se odbiti, već se može narediti povraćaj ispunjenog ako sud nađe da se time ostvaruje cilj sankcije. Opravdanost, odnosno neopravdanost zahtjeva za restituciju cijeni se prema okolnostima svakog pojedinog slučaja. Činjenica da su tužioci zaključili sa tuženim T. R. ugovor o kupovini cigareta radi dalje preprodaje drugim kupcima i da su po ovom osnovu tuženom isplatiti novčane iznose, čije vraćanje traže tužioci, nisu dovoljan razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva u smislu člana 104. stav 2. ZOO. Ovakva odluka se ne može donijeti ako su se i tuženi bavili nedozvoljenom transakcijom ovakve vrste i na taj način izvukli novac od tužioca i na njihov račun se obogatili. Odbiti zahtjev u ovakvom slučaju, značilo bi u stvari sankcionisanje jedne nemoralne siguacije koju je sud dužan uvijek otkloniti.

(Vs RS, Rev. 3/98, od 2. 4. 1998. - Bilten 1/1999 - 58)

5. Nasljednici su ovlašteni da traže poništenje ugovora koji je zaključio ostavilac nesposoban za rasuđivanje i taj zahtjev ne zastarijeva. Svaki od nasljednika može tražiti poništenje ovog ugovora ali može tražiti restituciju samo u granicama svog nasljednog dijela (član 104. stav 1., 109. i 110. ZOO)

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2002, str. 25)

6. Prodavac je dužan, nezavisno od uslova iz člana 80. Zakona o obligacionim odnosima, vratiti kupcu novčani iznos primljen na ime kapare, ako je nepunovažan ugovor o kupoprodaji nekretnina zbog nedostatka forme (ugovor o kapari je akcesorne prirode i dijeli sudbinu glavnog ugvora) sve to u skladu sa članom 70. stav 1., 80., 103. stav 1. i 104. stav 1. ZOO.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2002, str. 22)

7. Ako je riječ o ništavom ugovoru, svaka zainteresirana strana može zahtijevati da sud svojom odlukom utvrdi da je ugovor ništav, a u slučaju pobojnosti ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena može zahtijevati da se ugovor poništi. Tužbeni zahtjev (a time i izreka presude kojom je prihvaćen) nije određen ako iz njega nije vidljivo koju pravnu zaštitu (deklaratornu ili konstitutivnu) tužitelj zahtijeva.

(Vts RH, III Pž. 2658/93, od 19. 4. 1994. - Praxis 2 - 29)

8. Vidjeti: odluku Vs FBiH, Pž. 154/0O, od 28. 2. 2001, citiranu u sudskoj praksi datoj uz član 103. ZOO

9. Ništav je ugovor o zamjeni stanova u društvenoj svojini zaključen bez saglasnosti davalaca stana na korišćenje, koja nije nadomještena odlukom nadležnog stambenog organa, pa svaka ugovorna stranka može tražiti uspostavljanje prijašnjeg stanja (da se vrati u svoj stan).

(Vs BiH, Rev. 177/87, od 10. 12. 1987. - ZIPS, broj 531; Bilten Vs BiH 2/88 - 64)

10. Pravne posljedice koje nastaju za ugovarače povodom zaključenja ništavog pravnog posla nisu istovjetne sa posljedicama u slučaju utvrđenja ništavosti upisa statusne promjene u javnoj knjizi (sudskom registru privrednih subjekata), niti se pravne posljedice ništavosti pravnog posla mogu proširiti na ništavost upisa pripajanja do momenta utvrđivanja ništavosti.

(Vs S, broj Prev. 95/98. - 1/1999)

11. Ako su obje stranke bile nesavjesne u momentu ispunjenja ništavnog pravnog posla, u pravilu je dopuštena restitucija. Kada je u ispunjenju ništavog posla data strana valuta, strana koja ju je primila vraća je u primljenom iznosu uvećanom za kamate obračunate tokom devizne štednje ovih sredstava.

(Vs BiH, Rev. 664/86, od 20. 11. 1987. - ZIPS, broj 493; Bilten Vs BiH 4/87 - 6)

12. U slučaju kada je ugovor o prodaji ništav, prodavalac je dužan vratiti kupcu nominalni iznos isplaćene kupovine cijene sa zateznim kamatama.

(Vs BiH, Rev. 235/90, od 22. 2. 1991. - Bilten Vs BiH 2/91 - 74)

13. Budući da usmeni ugovor o kupnji nekretnina nema pravno dejstvo prodavac koji nije ispunio svoju obavezu dužan je vratiti kupcu iznos koji je primio na ime kapare, a ne udvojenu kaparu.

(Vs BiH, Rev. 275/87, od 11. 2. 1988. - Bilten Vs BiH 3/88 - 40)

14. Ugovarač može tražiti da mu druga strana vrati samo onaj novčani iznos koji joj je platio na osnovu ništavog ugovora.

(Vs BiH, Rev. 503/90, od 24. 10. 1991. - Bilten Vs BiH 4/91 - 36)

15. Poništenje akta o dodjeli stana na korištenje povlači za sobom ništavost ugovora o korištenju stana i obavezu predaje stana davaocu na korištenje bez prava na odgovarajući stan ili nužni smještaj.

(Vs BiH, Rev. 185/87, od 17. 12. 1987. - ZIPS, broj 531; Bilten Vs BiH 2/88 - 67)

16. Nasljednik može tražiti da mu se preda u posjed stvar koju je ostavilac prenio u posjed trećeg lica na osnovu ništavog ugovora.

(Vs BiH, Rev. 286/89, od 21. 12. 1989. - Bilten Vs BiH 1/90 - 32)

17. Naknadna odredba ugovora o kreditu da će se anuiteti otplaćivati zavisno od likvidnosti dužnika ne proizvodi pravni učinak jer je takva činidba neodređena. (Vs BiH, Pž. 407/86, od 18. 2. 1987. - Bilten Vs BiH 1/87 - 2

18. Kupac koji je na temelju ništavog ugovora isplatio cijenu u stranoj valuti može tražiti restituciju u istoj valuti ili isplatu dinarske protuvrijednosti po kursu na dan vraćanja, a ukoliko mu je po njegovom zahtjevu dosuđena dinarska protuvrijednost po kursu na dan suđenja od tog časa do isplate ima pravo da traži zateznu kamatu po stopi iz člana 277. stav 1. ZOO.

(Vs BiH, Rev. 388/88, od 20. 4. 1989. - Bilten Vs BiH 2/89 - 89)

19. Ništav je ugovor o prodaji neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini, ali ako je kupac na tom zemljištu izgradio zgradu uz odobrenje nadležnog organa, prodavac nema pravo da zahtijeva vraćanje ni onog dijela zemljišta koje ne pokriva zgrada, ako taj dio po aktu urbanističke regulative pripada zgradi (građevinska parcela).

(Vs BiH, Rev. 47/89, od 21. 9. 1989. - Bilten Vs BiH 34/89 - 49)

20. Obveza svake strane da plati zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovi ništavog pravnog posla i koji je dužna vratiti ocjenjuje se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove (čl. 214. ZO0).

(Vs H, Rev. 116/86, od 16. 6. 1988. - Psp 42 - 55)

21. Lice koje je u ispunjenju ništavog ugovora o ustupanju stanarskog prava dalo novčanu naknadu nosiocu stanarskog prava, može zahtijevati vraćanje datog ako je na zaključenje ugovora bilo navedeno teškim stambenim i porodičnim prilikama. U protivnom predmet prestacije treba oduzeti u korist opštine.

(Vs BiH, Glv. 49/83, od 17. 2. 1984. - Bilten Vs BiH 2/84 - 18)

22. Tuženom se može naložiti da preda opštini sumu novca koju je silom oduzeo tužiocu nakon što je izgubio u hazardnoj igri.

(Vs BiH, Rev. 169/86, od 11. 6. 1986. - Bilten Vs BiH 4/86 - 9).

23. Ima mjesta primjeni sankcije oduzimanja predmeta prestacije - radi predaje opštini - iz zakonom zabranjenog ugovora o kupoprodaji automobila strane proizvodnje uvezenog uz carinske olakšice, ako su obje stranke bile nesavjesne, odnosno znale za zabranu, jer se radi o luksuznoj stvari koja ne služi za zadovoljenje osnovnih životnih potreba.

(Vs BiH, Rev. 222/85, od 23. 5. 1985. - Bilten Vs BiH 4/85 - 5)

24. Strana koja je na osnovi ništavog ugovora o ortakluku uložila sredstva u adaptaciju lokala ima pravo na vraćanje uloženih sredstava, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, a nema pravo na isplatu razmjemog dijela procijenjene vrijednosti lokala.

(Vs H, Rev. 989/85, od 2. 7. 1985. - Psp 30 - 57)

25. Radnik organizacije udruženog rada koji je protuzakonito izdao korisniku bančinog kredita lažne račune o kupovini robe, za koju je odobren kredit, nije obavezao organizaciju udruženog rada da korisniku kredita, umjesto isporuke robe, isplati određenu novčanu sumu (unovčavanje vrijednosnih papira), niti je organizacija udruženog rada dužna da korisniku kredita naknadi štetu, jer je njen radnik nije prouzrokovao “u radu ili u vezi sa radom” (član 170. st. 1. ZOO). Pravni odnos između korisnika kredita i radnika organizacije udruženog rada s kojim je zaključio ništav ugovor, u slučaju da je ugovor djelimično ispunjen, razrješava se u skladu sa odredbama iz člana 104. ZOO.

(Vs BiH, Rev. 270/86, od 26. 9. 1986. - Bilten Vs BiH 4/86 - 5)

26. Odredba člana 395. Zakona o obligacionim odnosima ne primjenjuje se kod vraćanja datog (restitucije) usljed ništavosti ugovora. Lice koje je u ispunjenju ništavog ugovora o kupoprodaji neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini, isplatilo dio cijene u stranoj valuti, može zahtijevati vraćanje u dinarskom iznosu čija je visina utvrđena po kursu na dan donošenja sudske odluke.

(Vs BiH, Rev. 160/84, od 12. 4. 1984. - Bilten Vs BiH 3/84 - 25)

27. Vidjeti: sudsku praksu citiranu uz član 103. i 139. ZO0.

Sudska praksa uz član 105.

1. Javna i komunalna preduzeća ne mogu zahtijevati naplatu u stranoj valuti (dem) cijena usluga učinjenih do 2. 7. 1994. godine.

Iz obrazloženja:

Ovaj sud nije mogao prihvatiti, i pored ugovora stranaka, da postoji obaveza tuženog na isplatu cijene za isporučeni plin u obimu i moneti plaćanja koju je utvrdio prvostepeni sud. Po odredbama člana 11. Zakona o deviznom poslovanju (“Službeni list RBiH”, br. 2/92 i 13/94), kao i člana 40. Zakona o Narodnoj banci BiH (“Službeni list RBiH”, br. 1/93 i 13/94) obaveze domaćih lica u unutrašnjem platnom prometu morale su se izražavati i izvršavati u BH dinarima, ako zakonom nije drukčije određeno. Novčane obaveze izražene u do tada važećim Yu dinarima konvertovane su u BH dinare, po odredbama Zakona o novcu RBiH (“Službeni list RBiH”, br. 8/92 i 13/94) i Odluke Vlade RBiH o sprovođenju Uredbe (kasnije Zakona) o novcu RBiH (“Službeni list RBiH”, broj 13/92), po kursu zamjene 10 : 1. Tek stupanjem na snagu Zakona o deviznom poslovanju (“Službeni list RBiH”, br. 10/94 i 13/94), 6. 5. 1994. godine, propisano je u članu 61. da se i prava i obveze domaćih lica iz pravnih poslova zaključenih u RBiH mogu izražavati i izvršavati u stranoj valuti, ali pod uvjetima propisanim zakonom, a izuzetno i propisom Vlade RBiH. Zakonom o uslovima pod kojima se prava i obaveze i poslovi u zemlji mogu izvršavati i izražavati u stranim sredstvima plaćanja (“Službeni list RBiH”, br. 16/94 i 33/94) utvrđeno je u članu 9. da se i obaveze prema javnim i komunalnim preduzećima mogu izuzetno, po odobrenju Ministarstva finansija, izvršavati u devizama. Po Rješenju ministra finansija, objavljenom u “Službenom listu RBiH”, broj 29/94, dozvoljeno je javnim preduzećima naplaćivanje cijene usluga u stranim sredstvima plaćanja od pravnih lica koja svoje prihode ostvaruju u stranim sredstvima plaćanja (to je i tuženi), a isključena je samo mogućnost naplate cijene zemnog gasa u stranoj valuti od pravnih lica koja se finansiraju iz budžeta (to nije tuženi). Dakle, tek od 2. 7. 1994. godine kada je stupio na snagu pomenuti zakon, tužitelj je mogao tuženom obračunavati cijenu za isporučeni prirodni plin (zemni gas) u DEM i zahtijevati naplatu u toj valuti. Zakoni koji su bili na snazi u međuvremenu, a kojima je bila propisana mogućnost naplate cijena i usluga u stranoj valuti, nisu se odnosili na cijene za isporučeni prirodni plin. Kako su propisi o novčanom sistemu, te važećoj moneti, prinudnog karaktera, to odredbe protokola sačinjenog između parničnih stranaka 9. 2. 1996. godine o obavezi plaćanja cijene isporučenog plina u DEM i za period od 16. 1. 1992. do 2. 7. 1994. godine nisu punovažne (član 105. stav 1. u vezi sa članom 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima - ZOO). U ponovnom postupku prvostepeni sud će utvrditi iznos koji tužitelj može osnovano da potražuje u domaćoj valuti (sada KM) na ime cijene za isporučeni plin od 16. 1. 1992. do 2. 7. 1994. godine, te će izvršiti i preračunavanje utvrđenog iznosa po odredbama Zakona o promjeni vrijednosnih dinara (“Službeni list RBiH”, br. 16/94 i 33/94), a potom tako izračunati iznos dosuditi tužitelju, naravno ukoliko on preinači tužbeni zahtjev na isplatu u zakonom određenoj valuti.

(Vs FBiH, Pž. 160/98, od 30. 7. 1998. - Bilten Vs FBiH 2/98 - 19)

2. Ništava je odredba ugovora o višoj ili nižoj stopi zatezne kamate od one koja je određena propisom, ali je ugovor punovažan u pogledu glavnog duga i bez te odredbe.

(Vs BiH, Gž. 48/88, od 14. 12. 1987. - Bilten Vs BiH 1/88 - 19)

3. Ništavost ugovorne odredbe da će predmet založnog prava prijeći u vlasništvo povjerioca ako dužnik ne ispuni svoju obavezu u roku ustanovljena je upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

(Vs BiH, Gvl. 30/88, od 27. 10. 1988. - Bilten Vs BiH 1/89 - 23)

4. Ako je stopa ugovorne kamate viša od stope zatezne kamate ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja. Ukoliko stranke nisu ugovorile stopu ugovorne kamate, ništava je ugovorna odredba o visini ugovorne zatezne kamate, te u tom slučaju dužnik duguje zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

(Vts RH, Pž. 442/97, od 4. 3. 1997. - Izbor odluka 2/2000 - 15)

5. Ništava ugovorna odredba o tome kome valja ispuniti obvezu ne povlači ništavost i samog ugovora.

(Vs H, Rev. 1959/81, od 12. 1. 1982. - Psp 21 - 74)

6. Ne proizvodi pravno dejstvo klauzula iz ugovora o zajmu kojom je ugovorena lihvarska kamata - plaćanje kamata u procentu od ostvarenog prihoda kroz duži period, ali ugovor o zajmu zbog toga nije ništav u cjelini.

Iz obrazloženja:

Tuženi i tužilac su se sporazumjeli da tužilac dâ tuženima iznos od …………USA dolara radi finansiranja ponovnog otvaranja restorana, uz obavezu tuženih da mu plaćaju 3% od ukupnog prihoda ostvarenog radom restorana u periodu od 10 godina. Taj sporazum sačinjen u pismenom obliku, nema karakter uovora o ortakluku, jer stranke izričito u tački 1. ističu da odnos nastao davanjem iznosa od ………. USA dolara ne smatraju ortaklukom, zajedničkim ulaganjem ili “drugom sličnom poslovnom organizacijom” i tako jasno manifestuju volju da ne zaključuju pogodbu u smislu pravnog pravila iz paragrafa 1175 bivšeg OGZ. (Ugovor o ortakluku nije uređen pozitivnim propisima). S obzirom na predviđena sredstva obezbjeđenja (mjenice, odnosno obveznice), te ukupni odnos stranaka, ovakav sporazum, ima karakter ugovora o zajmu, ali sa ugovorenom prekomjemom kamatom, tako da poprima lihvarski karakter. Takvo ugovorno utanačenje, kada bi bilo sadržano u ugovoru o ortakluku, činilo bi ugovor nezakonitim. U smislu pravnih pravila iz paragrafa 1195. i 1196. bivšeg OGZ, ortaku se može odrediti veći dio dobitka od njegovog udjela, ali takve iznimke ne smiju prijeći u nezakonite ugovore, a takav bi bio slučaj ko za svoj dio uložen u glavnicu s jedne strane osigurava sebe od opasnosti gubitka u pogledu glavnice i oslobađa se svakog sudjelovanja, a s druge strane ugovora dobitak koji prelazi zakonske ugovorne kamate. Ova pravila bi se makar i po analogiji, morala primijeniti i na ugovor o zajmu, dat radi finansiranja tuđeg ortačkog preduzeća, kakav je konkretan slučaj. Zbog ovakvog nedopuštenog utanačenja ne bi bio, međutim, apsolutno ništav ugovor o zajmu u cjelini već samo klauzula o plaćanju kamata na opisani način (član 105. stav 1. i 2. ZOO. Zbog navedenog, odbijene su revizije tuženih na dio nižestepenih presuda kojima su obavezani da isplate tužiocu ……… USA dolara (obavezu su dužni ispuniti u primljenoj stranoj valuti, s obzirom da je ugovor zaključen u inostranstvu - član 10. Zakona o novčanom sistemu). Tužilac nema pravo da zahtijeva ugovorne kamate zbog ništavosti odredbe o kamatama već bi imao pravo samo na zatezne kamate, od dana kada su tuženi pali u docnju u pogledu vraćanja zajma.

(Vs BiH, Rev. 397/87, od 29. oktobra 1987. - ZIPS, broj 493; Bilten Vs BiH 4/87 - 7)

7. Ništav je ugovor o kupoprodaji porodične stambene zgrade samo u dijelu koji se odnosi na kupovinu veće površine građevinskog zemljišta u društvenoj svojini (919 m2) nego što iznosi površina građevinske parcele (238 m2) po regulacionom planu, kada kupovina ove površine zemljišta nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.

(Vs BiH, Rev. 654/85. od 15. 4. 1986.. - Bilten Vs BiH 3/86 - 8)

Sudska praksa uz član 106.

1. Ugovor o zamjeni stanova kojeg je zaključio član domaćinstva nosioca stanarskog prava je apsolutno ništav jer je zaključen protivno odredbi člana 32. Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano da nosilac stanarskog prava može izvršiti zamjenu stana za stan drugog nosioca stanarskog prava. Ovakav ugovor nije konvalidiran time što je u cjelosti realizovan.

(Vs FBiH, Rev. 39/98, od 19. 3. 1998. - Bilten Vs FBiH 1/98 - 46)

2. Ukoliko davalac izdržavanja ne ispunjava obaveze iz ugovora o doživatnom izdržavanju a primalac izdržavanja se takvim ponašanjem saglašava, to ugovor o doživotnom izdržavanju mijenja u ugovor o darovanju pod pretpostavkom da je primalac izdržavanja za života prenio svoju imovinu ili njen dio, u skladu sa ugovorom, na davaoca izdržavanja (član 106. ZOO).

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2002, str. 21)

3. Usmeni ugovor o doživotnom izdržavanju ne može se konvertovati u ugovor o poklonu nekretnina, ako poklonoprimcu nije predat posjed do stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti (4. januar 1979. godine).

(Vs BiH, Rev. 482/86, od 19. 3. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 9)

4. Ako je prvi ugovor o zakupu stana zaključen na period kraći od godinu dana, trajanje zakupa se produžava na godinu dana, koliko član 59. stav 2. ZSO, propisuje kao minimalno trajanje zakupnog odnosa (član 106. i 24. Zakona o obligacionim odnosima). (Stav Građansko-privrednog odjeljenja Vs BiH, od 24. 6. 1986 - Bilten Vs BiH 2/86, str. 33)

Sudska praksa uz član 107.

1. Ništav je ugovor o isplati u DEM revalorizovanog iznosa kamata dospjelih u toku 1992. g. zbog docnje u isplati cijene izražene u BiH dinarima, iako je zaključen 26. 7. 1993. g. i djelimično dobrovoljno ispunjen.

Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud obavezuje tuženog da ispuni ugovor zaključen između stranaka 26. 7. 1993.g., tako što utvrđuje da je obaveza tuženog po ovom ugovoru iznosila ............ DEM, a da je tuženi isplatio samo ............. DEM, iako se obavezao da će cio dužni iznos isplatititi u pet jednakih rata u periodu od 30. 7. do 30. 10. 1993. godine. Iz odredaba člana 1. i naziva ugovora proizilazi da se radi o ugovoru o izmirenju obaveza nastalih po osnovu obračunatih neplaćenih kamata zbog zadocnjenja u plaćanju cijene isporučenog cementa. Ovakav ugovor nije mogao 26. 7. 1993. g. biti izražen u DEM, jer je članom 11. Zakona o deviznom poslovanju (“Sl. list RBiH”, broj 2/92 i 13/94), koji je stupio na snagu 11. 4. 1992. g., bilo zabranjeno plaćanje i naplaćivanje u stranoj valuti između domaćih pravnih lica na području RBiH, ako zakonom nije drukčije određeno i svaki pravni posao protivan ovoj zabrani je proglašen ništavim. Naprijed navedeno pravilo je utvrđeno i u članu 40. Zakona o Narodnoj banci BiH (“Sl. list RBiH”, broj 1/93 i 13/94), po kome se sva prava i obaveze i svi poslovi koji glase na novac, a zaključeni su u RBiH između preduzeća, kao domaćih pravnih lica, izražavaju se u dinarima i izvršavaju sredstvima plaćanja koja glase na dinare, ako zakonom nije drukčije određeno. Plaćanje u devizama u momentu kada je zaključen ugovor stranaka, bilo je dozvoljeno i domaćim pravnim subjektima na domaćem tržištu samo po odredbama Zakona o prodaji robe za strana sredstva plaćanja (“Sl.list RBIH”,broj:23/92, 13/93 i 15/94) i po odredbama Zakona o kupovini i prodaji određenih roba i za strana sredstva plaćanja (“Sl. list RBiH”, broj 22/93, 11/94 i 13/94), a tuženikova obaveza u ugovoru odnosi se na isplatu revalorizovanog iznosa zateznih kamata. U vrijeme kada su kamate u cjelini nastale i dospjele (na dan 31. 7. 1992.g.) ta je obaveza, naime, bila izražena u BH dinarima, na osnovu odredaba Zakona o novcu (“Sl. list RBiH”, broj 8/92, 9/92 i 13/94) i to tako što je Odlukom Vlade RBiH o sprovođenju Zakona o novcu (“Sl. list RBiH”, broj 13/92) izvršen preračun iznosa u Yu dinarima u omjeru 10 : 1. Prvostepeni sud je morao da, polazeći od naprijed navedenog, cijeni da li je punovažan ugovor zaključen između stranaka 26. 7. 1993. g., pri čemu ne bi mogao smatrati da je ugovor konvalidiran dobrovoljnim ispunjenjem manjeg dijela obaveze tuženog (član 107. Zakona o obligacionim odnosima).

(Vs FBiH, Pž. 115/99, od 5. 8. 1999. - Bilten Vs FBiH 2/99 - 42)

2. Zabranu manjeg značenja kao razlog ništavosti ugovora mogu predstavljati zabrane čije je svrha zaštita nekih pojedinačnih interesa ugovornih stranaka, a ne i zabrane čiji je cilj zaštita određenih javnih interesa. Odredbe kojima je zabranjeno stjecanje prava vlasništva nekretnine strancima nemaju značaj zabrane manjeg značenja pa naknadna izmjena propisa ne dovodi do konvalidacije ništavih ugovora koji se odnose na stjecanje prava vlasništva stranaca.

Iz obrazloženja:

“Prema odredbi čl. 107. st. 1. ZOO ništav ugovor ne postaje pravovaljan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno prestane, a odredbom st. 2. istog članka je propisano: “Ali ako je zabrana bila manjeg značaja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati.” Dakle, odredba st. 1. navedenog članka sadrži pravilo po kojem naknadni nestanak uzroka ništavosti kod apsolutno ništavih ugovora ne dovodi do njihove konvalidacije, dok je odredbom čl. 2. istog članka ustanovljen izuzetak od ovog pravila tako da se ne može isticati ništavost već izvršenog ništavog ugovora ako je zabrana koja je bila uzrokom njegove ništavosti naknadno nestala, pod uvjetom da je zabrana bila manjeg značenja. Propisima o pravima stranih osoba glede stjecanja vlasništva štiti se javni interes, pa kada je tim propisima strancu zabranjeno stjecanje prava vlasništva nekretnina, onda nije riječ o zabrani manjeg značenja. Stoga okolnost da dođe do promjene propisa kojom ta zabrana prestaje samim time ne dovodi do valjanosti ugovora, jer time nije prestala zabrana koja bi bila manjeg značenja“

(Vs RH, Rev. 3010/94, od 8. 10. 1994. - Izbor oduka 1/1999 - 20 i Gp, broj 5/00)

3. Ugovor o zamjeni stanova, koji je poništen po zahtjevu bračnog druga ugovorne stranke, ne može se konvalidirati u slučaju kada se u vanparničnom postupku nakon razvoda braka pravomoćno rješi da ugovarač ostaje jedini nosilac stanarskog prava, jer u načelu apsolutno ništav ugovor i kad nije poništen pravosnažnom presudom, ne može se konvalidirati ako naknadno otpadne razlog ništavosti.

(Vs BiH, Rev. 330/86, od 16. 10. 1986. - Bilten Vs BiH 1/87 - 49)

4. Ništav je ugovor o nadogradnji zaključen prije građenja porodične stambene zgrade između nosioca prava korištenja radi građenja i lica na koje ovaj nije mogao prenijeti to pravo.

(Vs BiH, Rev. 90/87. od 29. 12. 1987. - Bilten Vs BiH 1/88 -30)

5. Iako se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan (član 11. Zakona o stambenim odnosima SRBiH) punovažan je ugovor o zamjeni stana, dodijeljen ugovornoj stranci, zaključen prije useljenja u taj stan (član 107. stav 2. i 24. Zakona o obligacionim odnosima).

(Vs BiH, Rev. 55/86, od 13. 5. 1986. - Bilten Vs BiH 2/86 - 19)

Sudska praksa uz član 109.

1. Treće lice koje bez pravnog osnova koristi nepokretnost koja je bila predmet ugovora o prenosu prava vlasništva pod prinudom izazvanom etničkim progonom ne može se pozivati na ništavost ovakvih ugovora jer za to nema na zakonu zasnovan pravni interes. U odnosu na ta lica ugovorna strana uživa sudsku zaštitu po osnovu jačeg prava na posjed.

Iz obrazloženja:

Kada je treće lice bez pravnog osnova zaposjelo u cijelosti ili djelimično nepokretnost koja je bila predmet ugovora zaključenih pod prinudom u periodu etničkog progona, ne može se pozivati na ništavost ugovora jer za to nema na zakonu zasnovan pravni interes. Polazeći od cilja propisivanja ništavosti ovih ugovora, sud po službenoj dužnosti ne pazi na ništavost tih ugovora (u ovom slučaju treba restriktivno shvatiti i odredbu člana 109. ZOO). Tužitelj kao ugovorna strana u odnosu na tuženog kao bespravnog korisnika spornih nekretnina uživa sudsku zaštitu po osnovu jačeg prava na posjed koje proizilazi iz navedenog ugovora, jer ovaj ugovor nijedna ugovorna strana nije osporila (član 41. Zakona o osnovnim vlasničko - pravnim odnosima, odnosno član 46. Zakona o osnovima vlasničkih odnosa) i shodno tome tužbeni zahtjev tužitelja za iseljenje tuženih iz dijela navedenih nekretnina je osnovan, kako to pravilno ocjenjuju nižestepeni sudovi.

(Vs FBiH, Rev. 64/97, od 25. 2. 1988. - Bilten Vs FBiH, broj 1/98 - 23)

2. Mada ugovor o prodaji tuđe stvari, pa prema tome i tuđeg suvlasničkog dijela, obavezuje prodavca, ipak je ništav ugovor o prodaji suvlasničke nekretnine kojim se prodavac (jedan od suvlasnika) obavezao da će otkloniti postojeću stambenu zgradu i predati kupcu neizgrađenu građevinsku česticu ako ga nisu odobrili ostali suvlasnici u formi koja se traži za ugovor (i organ starateljstva za maloljetnog suvlasnika) jer u tom slučaju prodavac ne može prenijeti na kupca ni svoj suvlasnički dio na toj čestici. U tom slučaju mogu ostali suvlasnici, iako ih ugovor ne obavezuje (što dvojica uglave trećega ne veže), tražiti da se ugovor poništi.

(Vs BiH, Rev. 237/86, od 28. 11. 86. - Bilten Vs BiH 1/87 - 12)

3. Nasljednici su ovlašteni da traže poništenje ugovora koji je zaključio ostavilac nesposoban za rasuđivanje i taj zahtjev ne zastarijeva. Svaki od nasljednika može tražiti poništenje ovog ugovora ali može tražiti restituciju samo u granicama svog nasljednog dijela (član 104. stav 1., 109. i 110. ZOO)

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2002, str. 25)

4. Osobe koje su bile zainteresirane za kupnju zgrade u postupku javnog nadmetanja aktivno su legitimirane na tužbu za utvrđenje ništavim ugovora o prodaji zgrade koja je izvršena neposrednom pogodbom bez prethodno provedenog postupka javnog nadmetanja.

(Vs H, Rev. 1784/84, od 12. 12. 1984. - Psp 27 - 50)

5. Ni dijete nosioca stanarskog prava, koje nije član njegovog porodičnog domaćinstva nema pravni interes za utvrđivanje da je ništav ugovor o korištenju stana zaključen sa trećim licem poslije smrti nosioca stanarskog prava, jer i kada bi se utvrdila ništavnost ugovora, ne bi imao osnov za sticanje stanarskog prava.

(Vs BiH, Rev. 374/90, od 13. 6. 1991. - Bilten Vs BiH 4/91 - 69)

6. Sud pazi po službenoj dužnosti na ništavost ugovora samo u postupku koji je pokrenulo ovlašteno lice.

(Vs BiH, Gvl. 4/90, od 17.5. 1990. - Bilten Vs BiH 2/90 - 32)

7. Ugovarač se ne može pozivati na ništavost ugovora o diobi nepokretnosti po proteku dvadesetogodišnjeg roka propisanog za sticanje prava vlasništva dosjelošću, ako ne dokaže nesavjesnost posjednika.

(Vs BiH, Rev. 403/91, od 20. 9. 1991. - Bilten Vs BiH 4/91 - 26)

8. U parnici radi ispražnjenja stana zbog ništavosti ugovora o zamjeni presudom se utvrđuje ništavost tog ugovora i ništavost ugovora o korištenju stana po zahtjevu društveno-pravnog lica koje ima pravo raspolaganja na stan jer to lice ima opravdan interes za utvrđenje da su ugovori ništavi (član 109. Zakona o obligacionim odnosima, član 24) (Stav Građansko-privrednog odjeljenja Vrhovnog suda BiH, od 26. 2. 1988. - Bilten Vs BiH 1/88 - 119)

9. Nakon što je u ranijoj parnici poništen ugovor o zamjeni stanova bračni drug ugovorne stranke, kao sunosilac stanarskog prava, može tražiti iseljenje iz stana drugog ugovarača i poništenje ugovora što ga je ovaj zaključio sa SIZ-om stanovanja.

(Vs BiH, Rev. 330/88, od 16. 10. 1986. - Bilten Vs BiH 1/87 - 48)

10. Kada su istu nekretninu kupila dva ili više lica, a nijednom nije predat posjed, jači je u pravu prvi kupac, ali ako je na potonjeg kupca prenijeto pravo svojine uknjižbom u zemljišnu ili neku drugu javnu knjigu, tada prethodni kupac može tražiti da se poništi ugovor i briše uknjižba i da se na njega prenese pravo vlasništva, samo ako dokaže da je potonji sticalac bio nesavjestan (znao je ili je mogao znati da je ista nekretnina prodata trećem licu).

(Vs BiH, Rev. 363/85, od 26. 9. 1985. - Bilten Vs BiH 4/85 - 4)

11. Lice kome je dodijeljen stan na korištenje, nakon poništenja odluke o dodjeli stana drugom licu, ovlašteno je da traži utvrđenje ništavnostl ugovora o korištenju stana što ga je to lice zaključilo sa samoupravnom interesnom zajednicom stanovanja, a zahtjev za njegovo iseljenje može istaknuti samo pred stambenim organom, a ne u sudskom postupku.

(Vs BiH, Rev. 489/86, od 16. 4. 1987. - Bilten Vs BiH 2/87 - 58)

12. Preživjeli bračni drug nije mogao pokloniti određene nekretnine stečene zajedničkim radom s umrlim bračnim drugom, pa nasljednici umrlog bračnog druga mogu tražiti da se ugovor u cjelini ili u dijelu koji odgovara doprinosu, ostavioca, poništi.

(Vs BiH, Rev. 468/83, od 27. 10. 1983. - Bilten Vs BiH 2/84 - 73)

Sudska praksa uz član 110.

1. Pravo na isticanje ništavosti ugovora, tužbom na utvrđenje, ne gasi se.

Iz obrazloženja:

"Nižestupanjski sudovi su odbacili tužbeni zahtjev tužitelja temeljem čl. 71a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o postupku za upis u sudski registar, koje su stupile na snagu 31. ožujka 1990. godine, dok je sporni upis izvršen 09. svibnja 1990. godine. Člankom 71a. navedenog Zakona, propisano je da se ništavost upisa može tražiti tužbom u roku od 30 dana, od dana kada je podnosilac tužbe saznao za razloge ništavosti, ali se ne može podnijeti nakon proteka roka od tri godine od dana upisa. Kako je tužba podnijeta 02. prosinca 1993. godine, dakle po proteku roka od tri godine od dana izvršenog upisa (09. svibanj 1990. godine), to su nižestupanjski sudovi ispravno odbacili tužbeni zahtjev (pravilno tužbu), glede brisanja upisa anexa ugovora u sudski registar Trgovačkog suda u Splitu. Tužitelj je, temeljem čl. 71a. navedenog Zakona, protekom roka od tri godine, izgubio pravo na podnošenje tužbe za brisanje spornog upisa. Međutim, tužbeni zahtjev tužitelja ne odnosi se samo na brisanje upisa u sudski registar, već i na utvrđenje ništavosti anexa ugovora o osnivanju Finacijske organizacije “D.” S. Stoga taj dio tužbenog zahtjeva nije mogao biti odbačen primjenom odredbe čl. 71a. Zakona o postupku za upis u sudski registar, jer pravo na isticanje ništavosti se ne gasi, kako to propisuje čl. 110. Zakona o obveznim odnosima."

(Vs RH, II Rev. 72/00, od 18. 4. 2001. - Izbor odluka 1/2002 - 36)

2. Ništavost pravnog posla nastupa na osnovu zakona, na nju se može svako pozvati a pazi se i po službenoj dužnosti. Kako se ništav pravni posao protekom vremena ne može konvalidirati, ne može ni zastarjeti pravo na tužbu radi utvrđenja njegove ništavosti

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 3/2001., str. 25)

3. Nasljednici su ovlašteni da traže poništenje ugovora koji je zaključio ostavilac nesposoban za rasuđivanje i taj zahtjev ne zastarijeva. Svaki od nasljednika može tražiti poništenje ovog ugovora ali može tražiti restituciju samo u granicama svog nasljednog dijela

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2002, str. 25)

Sudska praksa uz član 111.

1. Prividan ugovor nema učinke među strankama, pa on nije ni nastao. Zato se ne može s uspjehom zahtijevati njegovo poništenje.

Iz obrazloženja citiramo:

“Poništiti se mogu samo ugovori koji postoje, ali imaju određene nedostatke. Shodno izloženom niži su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo u onom dijelu u kojem su poništili navedeni ugovor - budući da se samo oni ugovori koji postoje, a imaju određene nedostatke, mogu poništiti (čl. 111. ZOO), i koji dakle predstavljaju pobojne ugovore, dok prividan ugovor nema učinak među strankama, pa ne samo da je ništav, nego nije ni nastao.”

(Vs RH, Rev. 3135/95, od 20. 10. 1999. - Izbor oduka 1/2000 - 22)

2. Zahtijevati da se ugovor poništi može samo ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena, pa, slijedom toga, nije aktivno legitimirana treća osoba, koja uopće nije stranka iz ugovora.

(Vts RH, Pž. 1037/93, od 25. 1. 1994. - Praxis 2 - 30)

3. Ugovor o prodaji stana u društvenoj svojini je rušljiv ako je zaključen protivno zakonu, bez javne prodaje ili ako je početna cijena nepokretnosti na javnoj prodaji bila niža od njene prometne vrijednosti koja se utvrđuje po propisima o porezu na promet nepokretnosti i prava.

(Vs BiH, Rev. 655/88. od 16. 3. 1989. - Bilten Vs BiH 2/89 - 38)

4. Prodavac ne može zahtijevati raskid ugovora o prodaji nekretnina budućem korisniku eksproprijacije i kada eksproprijacija naknadno otpadne, a ni poništenje zbog zablude ako je od zaključenja ugovora proteklo više od tri godine.

Iz obrazloženja:

Tužitelji - suvlasnici prodali su tuženoj radnoj organizaciji svoj dio nekretnina. Tužena je isplatila kupovnu cijenu i sa tužiocima zaključila usmeni sporazum kojim im je dozvolila korištenje spornih nekretnina do početka izgradnje objekta za čiju izgradnju je kupila navedene nekretnine. Nadalje je utvrđeno, da zbog nedostatka sredstava tužena nije izgradila planirani objekat na spornim nekretninama, da se još uvijek iste nalaze u posjedu tužioca, te da je prije zaključenja ugovora o prodaji, odlukom nadležnog organa Skupštine opštine, utvrđen opšti interes za izgradnju poslovnog objekta na spornim nekretninama. Tužioci tvrde da su ugovore o prodaji zaključili u zabludi, a u cilju skraćenja postupka eksproprijacije, jer da su bili u uvjerenju da će navedene nekretnine biti eksproprisane pošto je odlukom nadležnog organa uprave bio utvrđen opšti interes za izgradnju poslovnog objekta. Polazeći od činjeničnih navoda na kojima je zasnovan zahtjev za raskid ugovora o prodaji zaključenih tokom 1979. godine, nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužilaca. Okolnost da su ugovori zaključeni u zabludi, jer da su tužitelji bili u uvjerenju da će navedene nekretnine biti eksproprisane, te da u protivnom ne bi pristali na prodaju istih, ne može imati značaja za raskid ugovora, ni pod pretpostavkom da je tačna, jer iz tog razloga tužitelji ne bi mogli tražiti raskid ugovora nego samo poništenje u zakonom propisanim rokovima (čl. 111. i 117. Zakona o obligacionim odnosima), koji su u ovom slučaju protekli.

(Vs BiH, Rev. 77/90, od 19.10. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 36)

5. Postojanje ili nepostojanje pretpostavki za poništenje sudske nagodbe zbog zablude ocjenjuje se prema odredbama ZOO.

(Vs RH, Rev. 3048/92, od 30. 6. 1993. - Gp, broj 2, 3 i 4/99)

6. Valjanost sudske nagodbe može se pobijati iz razloga iz kojih se po općim propisima može zahtijevati poništenje pobijanog ugovora.

Iz obrazloženja:

U ovom se slučaju nagodba pobija zbog jedne od mana volje, konkretno zablude, što znači da je riječ o pobojnom pravnom poslu (arg. iz odredbe čl. 111. Z00). Valja, dakle, imati na umu i pravilo o prestanku prava iz odredbe čl. 117. Z0O, prema kojoj pravo zahtijevati poništenje pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti odnosno od prestanka prisile, s time da to pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana sklapanja ugovora (st. 1. i 2).U biti riječ je o prešutnoj konvalidaciji - o propuštanju zahtjeva za poništenje u za to zakonom predviđenom prekluzivnom roku. Taj je rok, a na njega sud pazi po službenoj dužnosti (riječ je o primjeni materijalnog prava), nedvojbeno istekao, pa su sudovi pravilno i zakonito postupili kad su tužbeni zahtjev odbili.

(Vs H, Rev. 236/89, od 5. 4. 1990. - Psp 51 - 88)

Sudska praksa uz član 112.

1. Kada roditelji jednog bračnog druga učine poklon drugom bračnom drugu u cilju učvršćenja braka mladih supružnika, a taj brak bude razveden, onda se u smislu člana 62. Zakona o obligacionim odnosima može smatrati da je poklon učinjen u bitnoj zabludi jer očekivanje o trajnosti braka kao odlučne pobude za davanje poklona nije ostvareno. U takvom slučaju darodavci mogu na osnovu člana 112. stav 1. u vezi sa članom 61. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima tražiti poništaj ugovora o poklonu.

Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud je utvrdio da su roditelji, obzirom na skladan brak njihovog sina s tuženom, darovali tuženoj jedan putnički automobil marke “Golf” prividnim ugovorom u kupoprodaji, te darovnim ugovorom mjesec dana kasnije i jednu autoprikolicu. To sve u cilju učvršćenja braka u nadi da će brak mladih trajati. Međutim, tužena je živjela u braku sa sinom tužitelja svega 20 mjeseci i bračnu zajednicu je napustila mjesec dana po učinjenom poklonu. Pri takvom stanju stvari tužitelji su osnovanom tužbom tražili poništaj oba ugovora o poklonu. Tužitelji traže poništaj ugovora o poklonu zbog nedostatka volje, a za taj poništaj su ispunjeni zakonom predviđeni uslovi, pa nije bitno što nisu ispunjeni uslovi za opoziv poklona.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 2/1999 - 18/19)

2. Nagodba se ne može s uspjehom pobijati iz razloga relativne ništavosti iznošenjem prigovora u parnici, već posebnom tužbom za poništenje ugovora.

Iz obrazloženja:

"Kraj utvrđenja da su stranke zaključile nagodbu o visini novčane naknade za materijalnu štetu koja je tužitelju nastala oštećenjem njegova vozila, za koju odgovara tuženik kao osiguravajuća organizacija, ima značenje činjenica da je između stranaka spor do sada riješen ugovorom, pa tužitelju ne pripada pravo da nakon zaključene nagodbe potražuje od tuženika neki drugi novčani iznos osim onoga koji je ugovoren. Naime, dokle god između stranaka postoji tako zaključen ugovor o nagodbi, on traje i važi sve dok ne bi bio poništen iz razloga koje upravo tužielj i u reviziji i u tijeku postupka navodi - razloga prijevare. S obzirom na to da tužitelj nije ostvario poništenje navedene nagodbe (čl. 112. st. 1. u svezi sa čl. 111. Zakona o obveznim odnosima), prigovoru njezinoj pobojnosti u ovom postupku nema mjesta, pa su pravilne nižestupanjske odluke i u odnosu na primjenu materijalnog prava."

(Vs RH, Rev. 221/92, od 1. 4. 1992. - Izbor odluka 1994 - 52/115)

3. Na pobojnost nagodbe zaključene između oštećenoga i osiguratelja oštećeni se ne može pozvati isticanjem prigovora u parnici, ako nagodba nije poništena konstitutivnom sudskom odlukom.

Iz obrazloženja:

"Budući da se radi o relativnoj ništavosti ugovora izimeđu stranaka, a na predmetnu nagodbu primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima, čl. 11. do 117., a sve to temeljem odredbe čl. 1093. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, tužiteljica u ovoj parnici ne može prigovorom pobijati valjanost zaključene nagodbe, već je takvo pravo na poništenje zaključene nagodbe mogla ostvariti ili može ostvariti posebnom tužbom za poništenje zaključene nagodbe, ako nisu istekli rokovi iz čl. 117. Zakona o obveznim odnosima. Prema tome, s obzirom na to da predmetna nagodba između stranaka nije poništena nema osnove za traženje nekog većeg iznosa od već ugovorenog i isplaćenog za pojedine oblike materijalne i nematerijalne štete. Naime, s obzirom na to da ugovor nije poništen konstitutivnom sudskom odlukom, on između stranaka i dalje proizvodi pravne učinike i obvezuje obje ugovorne strane i to sve tako dugo dok, po zahtjevu stranke, ne bi konstitutivnom odlukom bio poništen."

(Vs RH, Rev. 886/91, od 12. 9. 1991. - Izbor odluka 1993 - 54/86)

4. Izjava o povlačenju tužbe ne predstavlja jednostrani pravni posao i ne može biti predmetom parnice za poništenje zbog pobojnosti

Iz obrazloženja:

"Ovaj sud prihvaća definiciju građansko-procesne teorije prema kojoj je povlačenje tužbe jednostrana neposredna parnična radnja tužitelja kojom on izjavljuje da odustaje od traženja da se u konkretnoj parnici odluči o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva (ali ovo ne znači i odustanak od prava na određenu sudsku zaštitu uopće). Takva tužiteljeva izjava proizvodi neposredni procesni pravni učinak gašenja parnice, u pravilu u onom trenutku kada je predana sudu. Ovdje motivi tužitelja nisu procesno-pravno relevantni a takva je izjava tužitelja neopoziva. Tužitelj podnoseći tužbu kojom traži utvrđenje ništavosti izjave o povlačenju tužbe polazi od pretpostavke da se radi o jednostranom pravnom pmože pobijati pod uvjetima propisanim u Zakonu o obveznim odnosima koji sadrže opće propise obveznog prava, a kada tvrdi da ga je tuženik prijevarom doveo u zabludu tada zaključuje da se ovdje radi o pobojnom jednostranom građanskopravnom poslu i da se zbog te mane volje tužitelja takav jednostrani pravni posao može pobijati u posebnoj parnici. Da se radi o pobojnom jednostranom građanskopravnom poslu tada bi tužitelj mogao pobijati izjavu kojom povlači tužbu u posebnoj parnici. Međutim, kako se ne radi o takvom pravnom poslu i kako je izjava kojom se povlači tužba jednostrana neposredna parnična radnja koja ima učinak koji je naprijed obrazložen, takva parnična radnja tužitelja može se pobijati samo u okviru propisa građanskog postupka, dakle u okviru propisa Zakona o parničnom postupku i to isključivo izvanrednim pravnim lijekom koji je predviđen odredbama čl. 421. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP) odnosno tužitelj može štititi prava za koja smatra da mu pripadaju samo u postupku ponavljanja parničnog postupka koji je dovršen donošenjem deklaratornog rješenja o povlačenju tužbe. Prema tome i prema stajalištu ovog suda pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je odbacio tužbu kao nedopuštenu jer je tužitelj u zaštiti svojih prava izabrao pogrešan pravni put, odnosno pogrešno pravno sredstvo jer umjesto podnošenja tužbe bilo je potrebno staviti prijedlog za ponavljanje pravomoćno dovršenog parničnog postupka u predmetu P. 227/97.

(Žs Koprivnica, Gž 970/98, od 17. 12. 1998. - Izbor odluka 1/1999 - 26/21)

5. Univerzalnom nasljedniku pripada pravo pobijati ugovor zbog mana volje njegova prednika kao ugovorne strane.

(Vs H, Rev. 1871/9O od 11. 12. 1990. - Psp 51 - 83)

Sudska praksa uz član 117.

1. Tužba za pobijanje nasljedničke izjave date pod prinudnom ili prijetnjom ili usljed prevare ili zablude, mora se podnijeti u roku određenom općim pravilima o pobojnosti pravnih poslova.

Iz obrazloženja:

Pravilno je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na pobijanje nasljedničke izjave. Sadašnji Zakon o nasljeđivanju, koji u članku 139. stavak 3. isto kao tadašnji savezni Zakon o nasljeđivanju u članku 141. stavak 2. propisuje mogućnost pobijanja nasljedničke izjave ako je data pod prinudom ili prijetnjom ili usljed prevare ili zablude, ne određuje rok u kojem se to može učiniti, pa se u pogledu toga trebaju primijeniti opća pravila o pobojnosti pravnih poslova iz članka 117. Zakona o obveznim odnosima. Računajući od dana stupanja na snagu tog zakona, davno je istekao i objektivni rok od tri godine, pa je i po toj osnovi tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na pobijanje nasljedničke izjave, pravilno odbijen kao neosnovan.

(Vs FBiH, Rev. 2511/99, od 10. 2. 2000. - Bilten Vs FBiH 1/00 - 47)

2. Istekom roka od jedne godine, u smislu člana 117. ZOO, prestaje pravo da se traži poništaj nasljedničke izjave, pa se u ovom slučaju radi o prekluzivnom roku, a ne o roku zastarjelosti.

(Vs RCG, Rev. br. 324/95, od 4. 9. 1996. - Gp, broj 2, 3 i 4/99)

3. Izjava o odricanju od nasljeđa ne može se opozvati, ali se može tražiti njeno poništenje zbog mane volje u subjektivnom roku od godinu dana, odnosno u objektivnom roku od tri godine.

(Vs BiH, Rev.182/91, od 21. 3. 1991. - Bilten Vs BiH 2/91 - 99)

4. Ustupanje nasljedstva sanasljedniku je ugovor koji se može pobijati zbog mane volje u prekluzivnim rokovima iz člana 117. Zakona o obligacionim odnosima.

Iz obrazloženja:

Nasljednik se može odreći nasljedstva, uopšte, a može se odreći i u korist sanasljednika. U ovom drugom slučaju radi se o ustupanju nasljednog dijela sanasljedniku. Ovo ustupanje podrazumijeva prihvat. U suštini radi se o dobročinom pravnom poslu - ugovoru o darovanju. Takav ugovor, kao i svi ostali ugovori, može se pobijati i zbog mane volje, u prekluzivnim rokovima iz člana 117. Zakona o obligacionim odnosima.

(Vs BiH, Rev. 781/89, od 20. 9. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 106)

5. Prodavac ne može zahtijevati raskid ugovora o prodaji nekretnina budućem korisniku eksproprijacije i kada eksproprijacija naknadno otpadne, a ni poništenje zbog zablude ako je od zaključenja ugovora proteklo više od tri godine.

Iz obrazloženja:

“Okolnost da su ugovori zaključeni u zabludi, jer da su tužitelji bili u uvjerenju da će navedene nekretnine biti eksproprisane, te da u protivnom ne bi pristali na prodaju istih, ne može imati značaja za raskid ugovora, ni pod pretpostavkom da je tačna, jer iz tog razloga tužitelji ne bi mogli tražiti raskid ugovora nego samo poništenje u zakonom propisanim rokovima (čl. 111. i 117. Zakona o obligacionim odnosima), koji su u ovom slučaju protekli”.

(Vs BiH, Rev. 77/90, od 19.10. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 36)

6. Postojanje ili nepostojanje pretpostavki za poništenje sudske nagodbe zbog zablude ocjenjuje se prema odredbama ZOO.

(Vs RH, Rev. 3048/92 od 30. 6. 1993. - Gp, broj 2, 3 i 4/99)

7. Subjektivni (relativni) prekluzivni rok od godine dana za ostvarenje prava na zahtjev za poništenje pobijanog ugovora teče od dana saznanja za razlog pobojnosti ili od prestanka prisile, pa kad tužitelj podnese zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora u navedenome roku, ali u pamici odustane od tog zahtjeva i podneskom zahtijeva poništenje ugovora zbog mana volje (prijevare, zablude) nakon proteka jednogodišnjeg prekluzivnog roka, sud će ga odbiti s takvim zahtjevom, jer je tužitelj izgubio pravo zahtijevati poništenje pobijanog ugovora (čl. 117. st. 1. ZO0), a tužbom radi utvrđenja ništavosti tog ugovora nije prekinuo tijek prekluzije za zahtjev za poništenje ugovora.

(Ps H, Pž. 2390/89, od 14. 11. 1989. - Psp 44 - 190)

8. Nasljednik ima pravo da traži poništenje izjave o ustupanju nasljedstva zbog zablude u roku od godinu dana od dana saznanja za zabludu. Ovo pravo prestaje u svakom slučaju u roku od tri godine od davanja izjave.

(Vs BiH, Rev. 331/90, od 23. 5. 1991. - Bilten Vs BiH 3/91 - 88)

9. Po proteku tri godine ni po pravilima bivšeg OGZ nije se mogla podnijeti tužba radi pobijanja ugovora zbog zablude.

(Vs BiH, Rev. 128/88, od 26. 12. 1988. - Bilten Vs BiH 3/89 - 7)

Sudska praksa uz član 118.

1. Ugovor o korištenju stana zaključen na osnovu akta o dodjeli stana na korištenje, davalac stana može pobijati tužbom za poništenje zbog nesaglasnosti odluke sa samoupravnim opštim aktom, ali tužbu mora podnijeti u prekluzivnom roku od tri godine od dana zaključenja ugovora.

Iz obrazloženja:

Tužilja je zahtjevala poništenje ugovora o korištenju stana, tvrdeći da je ugovor zaključen protivno odredbi člana 6. stav 1. tačka 3. Pravilnika o stambenim odnosima tužilje (stan je dodjeljen prvotuženom na korištenje, iako je već riješio stambeno pitanje dobijanjem kredita za izgradnju stana u 1981. i 1982. godini). Opravdano je stoga prvostepeni sud poprimio da se zahtjev zasniva na odredbama člana 118. Zakona o obligacionim odnosima (traži se poništenje ugovora zbog nesaglasnosti sa samoupravnim opštim aktom). Po odredbama Amandmana LXIV tačka 1. na Ustav SRBiH ("Službeni list SRBiH", broj 21/90), radnici imaju pravo na samoupravljanje na osnovu zakona, kolektivnog ugovora i statuta i ova ustavna odredba je bila sastavni dio i Ustava RBiH u vrijeme donošenja odluke o dodjeli stana prvotuženom, na osnovu koje su tuženi zaključili ugovor o korištenju stana. Pravilnik o stambenim odnosima u takvim okolnostima može se izjednačiti sa samoupravnim sporazumom koji ima u vidu član 118. Zakona o obligacionim odnosima, iako su u to vrijeme prestale da važe odredbe Zakona o udruženom radu i drugih zakona o samoupravnom uređivanju društvenih odnosa putem društvenih dogovora i samoupravnih sporazuma. Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", broj 2/92) bile su stavljene van snage odredbe članova 118. - 120. Zakona o obligacionim odnosima (član 3. Uredbe), ali je Uredbom sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", broj 13/93) brisan član 3. Uredbe iz 1992. godine, pa time i stavljanje van snage članova 118 - 120. Zakona o obligacionim odnosima. Kako je Uredba iz 1993. godine stupila na snagu 7. 06. 1993. godine, ovi propisi Zakona o obligacionim odnosima su važili u novembru 1993. godine kada je donesena odluka o dodjeli stana i zaključen ugovor o korištenju stana, a važe i sada, dakle, u vrijeme donošenja pobijane i ove presude. Tužilja je, u smislu člana 120. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, prekludirana u pravu da zahtjeva poništenje ugovora o korištenju stana jer je proteklo više od tri godine od dana zaključenja ugovora do dana podnošenja tužbe.

(Vs FBiH, Pž. 148/97, od 16. 09. 1997. - Bilten Vs FBiH 2/97 - 32).

2. Poništenje ugovora koji nije u saglasnosti sa samoupravnim sporazumom može se zahtijevati samo ako je ugovor zaključen između učesnika samoupravnog sporazuma.

(Vs BiH, Pž. 354/86, od 18. 12. 1987. - Bilten Vs BiH 1/88 - 24)

Sudska praksa uz član 120.

1. Ugovor o korištenju stana zaključen na osnovu akta o dodjeli stana na korištenje, davalac stana može pobijati tužbom za poništenje zbog nesaglasnosti odluke sa samoupravnim opštim aktom, ali tužbu mora podnijeti u prekluzivnom roku od tri godine od dana zaključenja ugovora.

(Vs FBiH, Pž. 148/97, od 16. 09. 1997. - Bilten Vs FBiH 2/97 - 32. Napomena: cjelovitije obrazloženje ove odluke citirano je u sudskoj praksi datoj uz član 118. ZOO)

2. Odredbe člana 27. ZOO primjenjuju se samo kada je zakonom propisana obaveza zaključenja ugovora. Ako je obaveza zaključenja ugovora predviđena samoupravnim sporazumom, a ugovorom zaključenim u ispunjenju tog sporazuma nije regulisan pravni odnos u cjelini može se u parnici zahtijevati usklađivanje ugovora sa samoupravnim sporazumom, ali samo u roku od tri godine od dana zaključenja ugovora.

(Vs BiH, Rev. 308/86, od 19. 6. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 3)

Sudska praksa uz član 121.

1. Nalogoprimac kome je kupac dao nalog da primi robu i čuva je za njegov račun dužan je da sa prodavcem izvrši kvantitativni i kvalitativni prijem robe u momentu isporuke, pa se reklamacije kupca ne mogu uvažiti.

Iz obrazloženja:

Kako je prvotuženik bio nalogoprimac, a uz to i čuvar robe na svom skladištu, za račun tužioca, on je bio dužan da primi robu od drugotuženog i sačini zapisnik o kvantitativnom i kvalitativnom prijemu, što nije učinio. U tom slučaju on je odgovoran za štetu tužiocu zbog manjka robe, a ne drugotuženi. Prodajom robe prvotuženom kao nalogoprimcu i čuvaru tužioca po dokumentima u prevozu drugotuženi je izvršio svoju obavezu kao prodavac robe, pa kako prvotuženi nije stavio primjedbe u pogledu količine i kvaliteta, mora se smatrati da je drugotuženi u cijelosti izvršio svoju ugovornu obavezu isporuke robe tužiocu. U konkretnom slučaju, pošto ni ugovorom ni normama Zakona o obligacionim odnosima, nije uređeno pitanje načina kvantitativnog prijema robe i prigovora na količinu, treba primjeniti Opšte uzanse o prometu robom (u privrednim sporovima prihvaćeno je pravilo da se uzanse kao kodificirani poslovni običaji primjenjuju na odnose iz ugovora o privredi kada ti odnosi nisu uređeni ugovorom stranaka ili dispozitivnim odredbama zakona - član 21. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima). Kada se količina robe utvrđuje u prisustvu obiju stranaka ili njihovih predstavnika, kao što je u ovom predmetu slučaj, kupac mora svoje prigovore na količinu robe staviti prodavcu odmah prilikom samog utvrđivanja količine (Uzansa broj 130. stav 1). Nestavljanje prigovora na kvantitet odmah prilikom prijema roba povlači gubitak onih kupčevih prava koje Opšte uzanse izričito predviđaju u slučaju isporuke manje ili veće količine od ugovorene (Uzansa broj 133). Prema tome, tužilac je prekludiran u pravu da stavlja bilo kakve prigovore na količinu isporučene robe od strane drugotuženog, jer se ima smatrati da je roba primljena bez primjedbi od strane ovlaštenog predstavnika tužioca. Time što je tužilac kasnije disponirao sa navedenom robom i istu isporučio drugom kupcu i tom prilikom utvrđena manja količina robe po zapisniku od 27. decembra 1982. godine i zapisniku od 4. i 5. januara 1984. godine, nema nikakvog uticaja na pravni odnos tužioca i drugotuženog. To je poseban odnos koji se ne tiče drugotuženog.

(Vs BiH Pž. 443/86, od 27. 5. 1987. - Biten Vs BiH 3/87 - 30)

2. Za ostvarenje prava zbog materijalnih nedostataka isporučenog materijala koji ga čine nepodobnim za ugovorenu svrhu, nije dovoljno da poslenik samo pozove naručioca da izvrši pregled radi utvrđenja nedostataka, već je dužan da ga pozove da izvrši zamjenu, a ako se opredijeli za raskid ugovora, da materijal stavi na raspolaganje isporučiocu, obezbijedi njegovo čuvanje, te izvrši i prodaju za račun isporučioca.

(Vs RCG, Pž. 249/96, od 7. 10. 1997. - Bilten Vs RCG 1997 - 45. Napomena: cjelovitije obrazloženje ove odluke datu je u sudskoj praksi uz član 606. ZOO)

3. Vidjeti: sudsku praksu citiranu uz član 508. ZOO.

Sudska praksa uz član 122.

1. Prijemnik (cesionar) ne može zahtijevati od dužnika (cesusa) naplatu prenesenog potraživanja, ako ustupilac (cedent) nije ispunio svoju obavezu prema dužniku koja je bila uslov za ispunjenje obaveze dužnika

Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud je utvrdio da je tuženi zaključio ugovor o zakupu poslovnih prostorija kojim je regulisano da će ugovorne strane zapisnički izvršiti primopredaju predmetnih poslovnih prostorija, ali da primopredaja poslovnih prostorija kirivicom zakupodavca nije izvršena i da tuženi nije ušao u posjed poslovnih prostorija, ali nije ni zahtijevao jednostran raskid ugovora, pa kako je zakupodavac potraživanje po osnovu zakupnine ustupio (cedirao) na tužitelja, da je osnovan tužbeni zahtjev na isplatu zakupnine. Ovakvu odluku prvostepeni sud temelji na činjenici da je ugovor o zakupu zaključen na neodređeno vrijeme (prestaje sporazumom ili na osnovu otkaza - čl. 26. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija). Ovakvo stanovište prvostepenog suda nije utemeljeno na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Prvostepeni sud utvrđuje činjenicu da zakupodavac nije izvršio svoju ugovornu obavezu predaje poslovnih prostorija u skladu sa čl. 8. zaključenog ugovora o zakupu i njen značaj zanemaruje kao da obaveza plaćanja zakupnine nema svoj osnov i razlog postojanja u obavezi zakupodavca da tuženom kao zakupoprimcu preda u posjed poslovne prostorije. Ugovorne strane su i zaključile ugovor sa ciljem da on bude i ispunjen - da budu ispunjene sve ugovorom predviđene obaveze, pa je, kako nije došlo do istovremenog ispunjena, svaka ugovorna strana mogla da odbije izvršenje svoje obaveze, osim u slučaju kada je ugovoreno ili zakonom određeno da obaveze iz tog ugovora neće biti izvršene istovremeno, ili ako što drugo proističe iz prirode posla (čl. 122. st. 1. ZOO). Stoga je odbijanje tuženog da ispuni svoju obavezu plaćanja zakupnine i podnesak tuženog kojim je predložio sporazuman raskid ugovora prvostepeni sud trebao cijeniti kao prigovor neispunjenja ugovora („exceptio non adimpleti contractus”). Tuženi kao zakupoprimac, u konkretnom slučaju, imao je pravo odbiti, po ocjeni ovoga suda, izvršenje svoje obaveze, jer zakupodavac nije izvršio niti je bio spreman izvršiti svoju obavezu predaje poslovnih prostorija u posjed tuženom zapisničkim putem. Kako je zakupodavac kao cedent samo ustupio svoje potraživanje po osnovu zakupnine (a ne i ugovor o zakupu) koje je imao prema tuženom (kao dužniku - cesusu) na tužitelja (cesionara), a koje je još u vrijeme ustupanja bilo sumnjivo i koje se cesijom ni u čemu ne mijenja (čl. 436. ZOO), prvostepeni sud je pogrešno zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Zakupodavac nije ni imao za sporni period pravo na zakupninu, pa to potraživanje koje je predmet spora nije mogao ni prenijeti na tužitelja.

(Vs FBiH, Pž. 139/98, od 30. 7. 1998. - Bilten Vs FBiH 2/1998 - 20)

2. Pozivanje na pravilo istovremenog ispunjenja ima osnova samo kod ugovora kod kojih postoji istovremenost ispunjenja obveza obiju ugovornih strana, a to nije slučaj kod ugovora o djelu.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog djelomičnog neispunjenja tuženikove obveze izrade i isporuke vreća, te zahtjev tuženika za ispunjenje tužiteljeve obveze plaćanje naknade za izvršeni posao. Nedvojbeno je da predmetni ugovor po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o djelu iz čl. 600. ZOO, kao dvostrani ugovor sa sukcesivnim obvezama. Kod ugovora o djelu ne postoji istovremenost ispunjenja obveza, jer naručitelj plaća naknadu izvršitelju posla pošto je primio i pregledao izvršeni rad (čl. 623. st. 3. ZOO), pa kako se prigovor neispunjenja ugovora iz čl. 122. ZOO može isticati samo kod ugovora kod kojih postoji istovremenost ispunjenja obveza, a što ovdje nije slučaj, to nema mjesta primjeni odredaba tog članka na koje se sudovi pozivaju."

(Vs RH, II Rev. 159/00, od 25. 10. 2000. - Izbor odluka 1/2001 - 30)

3. Ako stranka koja je obvezana ispuniti svoju obvezu iz dvostranog ugovora ne istakne prigovor, da nije dužna ispuniti svoju obvezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud o tome ne vodi računa po službenoj dužnosti.

Iz obrazloženja:

"Naprotiv, sud će odlučiti suglasno navedenoj zakonskoj odredbi tek po prigovoru stranke. Tuženi takav prigovor tijekom postupka nije isticao, pa niti u žalbi. Okolnost što je na navedeni učinak raskida ugovora uputio tek u reviziji nije od odlučnog značenja s obzirom na to da revizijski sud nije ovlašten preispitivati pravilnost i potpunost utvrđenoga činjeničnog stanja, niti se u reviziji s uspjehom mogu isticati prigovori koji se temelje na činjenicama izvan onih koje su raspravljene i utvrđene u postupku (čl.385. st.3. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91)."

(Vs RH, Rev. 24/91, od 12. 3. 1992. - Izbor odluka 1994 - 54/115)

4. Kupac koji je došao u zakašnjenje zbog neplaćanja dijela cijene u ugovorenom roku od dana dolaska u zakašnjenje nema pravo na kamate na unaprijed plaćenu cijenu stana.

(Vs RH, Rev. 2616/93, od 21. 2. 1996. - Izbor oduka 2/1996 - 55)

5. Ako je izvršenje obaveze dužnika uslovljeno prethodnim ispunjenjem određene radnje povjerioca onda se i u toj situaciji obaveza dužnika može izvršiti samo uz primjenu pravila o istovremenom ispunjenju.

(Vs S, broj Prev. 110/99. - Bilten 4/1999)

6. Izvođač radova iz ugovora o djelu ne može odbiti ispunjenje preuzete ugovorne obveze prigovorom da i druga strana (naručitelj) nije ispunila svoju obvezu, osim kada je ugovoreno da je naručitelj obvezan platiti naknadu unaprijed (prije nego što su radovi obavljeni).

(Vts RH, Pž. 1223/93, od 18. 10. 1995. - Zbirka 3 - 23).

7. Prodavac ne može zahtijevati isplatu cijene, ako nije ugovorena isplata unaprijed, ukoliko nije uredno ispunio obavezu predaje stvari, jer se prilikom isporuke nije pridržavao propisa o sanitarnom nadzoru.

Iz obrazloženja:

Parnične stranke su zaključile ugovor o prodaji jednodnevnih zdravih i vitalnih pilića, te da se njihov kvalitet utvrđuje od strane nadležne veterinarske inspekcije pismenim putem prilikom svake isporuke i od strane veterinarskog inspektora u mjestu isporuke (čl. 1. i 6. ugovora). U mjestu isporuke veterinarski inspektor je izvršio pregled pošiljke pilića i utvrdio da pošiljku ne prati dokumentacija: uvjerenje o zdravstvenom stanju životinja, potvrda o zdravstvenoj ispravnosti pošiljke pilića i potvrda o izvršenoj dezinfekciji prevoznog sredstva, te donio rješenje da se zabranjuje istovar pilića, a takva odluka ima uporište u odredbama člana 17. stav 3. Zakona o zaštiti životinja od zaraznih bolesti koje ugrožavaju cijelu zemlju (“Službeni list SFRJ”, broj 43/76). Zbog toga je pošiljka pilića vraćena tužiocu koji svoju obavezu iz ugovora o prodaji nije ispunio ni naknadno. Ugovor o prodaji je dvostrano obavezan ugovor za koga važi pravilo istovremenog ispunjenja. Stoga nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu (stav 1. člana 122. Zakona o obligacionim odnosima). Tužilac, međutim, nije ispunio svoju obavezu iz ugovora o prodaji (nije predao tuženom - kupcu jednodnevne zdrave i vitalne piliće da bi na njima stekao pravo raspolaganja), a u prvostepenom postupku nije izjavio da će ispuniti tu svoju obavezu, pa stoga nije stekao potraživanje cijene iz ugovora o prodaji, koju zahtijeva tužbom u ovom sporu.

(Vs BiH, Pž. 632/89, od 14. 6. 1990. - Bilten Vs BiH 3/1990 - 28)

8. Stranke mogu ugovorom isključiti pravilo o istovremenom ispunjenju činidbi iz ugovora, a i ugovoriti pravo na jednostrani raskid ugovora ako druga ugovorna strana ne ispuni na vrijeme ugovornu obavezu i bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje.

(Vs BiH, Rev. 99/85. od 14. 3. 1985. - Bilten Vs BiH 3/85 - 11)

9. Kupac nema pravo na naknadu štete uzrokovane neispunjenjem ugovora od prodavca, jer prodavac nije predao prodanu stvar kupcu zato što je kupac odbio platiti kupovnu cijenu prije predaje stvari, kako je bilo ugovoreno.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 3/2001., str. 25)

10. Kad stambena zadruga kao ugovorna stranka iz ugovora o izgradnji stana zahtijeva povećanje ugovorene cijene, potrebno je u slučaju spora utvrditi visinu tog povećanja kao i rok za njegovo plaćanje, a vođenje takvog spora ne daje pravo zadruzi da uskrati ispunjenje svoje obveze da zgradu preda zadrugaru u ugovorenom roku.

(Vs H, Rev. 2520/82, od 7. 4. 1983. - Psp 23 - 106)

Sudska praksa uz član 123.

1. Kad obje ugovorne strane ističu da su odgodile ispunjenje svoje ugovorne obveze zbog neizvjesnosti da li će druga strana moći ispuniti svoju obvezu odlučno je utvrditi koja je strana prva bila dužna ispuniti svoju obvezu, koja je prva prestala ispunjavati svoju obvezu, te da li je takvo njezino ponašanje opravdavalo odgodu ispunjenja obveze druge ugovorne strane.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog djelomičnog neispunjenja tuženikove obveze izrade i isporuke vreća, te zahtjev tuženika za ispunjenje tužiteljeve obveze plaćanje naknade za izvršeni posao. Nedvojbeno je da predmetni ugovor po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o djelu iz čl. 600. ZOO, kao dvostrani ugovor sa sukcesivnim obvezama. Prigovori stranaka kojima opravdavaju neispunjenje svojih ugovornih obveza i ne predstavljaju prigovor neispunjenja iz čl. 122. ZOO, već se radi o prigovoru neizvjesnog ispunjenja iz čl. 123. ZOO. Prema odredbi st. 1. istog članka u slučaju ako je ugovoreno da prvo jedna strana ispuni svoju obvezu, pa se nakon sklapanja ugovora materijalne prilike druge strane pogoršaju u toj mjeri da je neizvjesno da li će ona moći ispuniti svoju obvezu, ili ako ta neizvjesnost proizlazi iz drugih ozbiljnih razloga, strana koja se obvezala da prva ispuni svoju obvezu može odgoditi njezino ispunjenje dok druga strana ne ispuni svoju obvezu ili dok ne dade dovoljno osiguranje da će je ispuniti. Budući u konkretnom slučaju obje ugovorne strane ističu da su odgodile ispunjenje svoje ugovorne obveze zbog neizvjesnosti da li će druga strana moći ispuniti svoju obvezu, a da razlog te neizvjesnosti postoji u činjenici neispunjenja dospjele obveze druge strane, za ocjenu pitanja krivnje za neispunjenje ugovora od odlučnog značaja je bilo raspraviti i utvrditi koja strana i u kojem trenutku je prva prestala uredno ispunjavati svoju ugovornu obvezu koju je bila dužna prva ispuniti, te da li je takovo njezino ponašanje opravdavalo odgodu ispunjenja obveze druge ugovorne strane, koju bi ta strana bila dužna prva ispuniti, zbog neizvjesnosti ispunjenja budućih obveza prve strana."

(Vs RH, II Rev. 159/00, od 25. 10. 2000. - Izbor odluka 1/2001 - 29)

Sudska praksa uz član 124.

1. Ako dužnik nije u mogućnosti da u ispunjenju ugovora vjerovniku preda određeni stan, može biti obvezan samo na naknadu novčane štete u visini vrijednosti stana po cijenama u vrijeme presuđenja.

Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud je utvrdio da je tužitelj ustupio prvotuženom na privremeno korišćenje dvosoban stan površine 70,58 m2 , u Ul. Borisa Kidrića broj 41 - b, I sprat, s tim da mu privremeni korisnik stana vrati ustupljeni ili drugi odgovarajući stan u roku dvije godine od dana prijema stana, da je prvotuženi predmetni stan rješenjem od 27. 05. 1983. godine dodijelio na privremeno korišćenje (dvije godine) svome radniku drugotuženoj i da drugotužena i danas koristi predmetni stan. Na osnovu ovako utvrđenih činjenica prvostepeni sud je zaključio da je drugotužena na predmetnom stanu stekla pravo trajnog i nesmetanog korišćenja stana i da je prvotuženi obavezan tužitelju predati u vlasništvo i posjed drugi odgovarajući stan. Pogrešan je pravni zaključak prvostepenog suda o obavezi prvotuženog da vrati tužitelju drugi odgovarajući stan. Stan koji je predmet ugovora o ustupanju na privremeno korišćenje je individualno određena stvar. Drugi odgovarajući stan koji bi prvotuženi bio obavezan tužitelju predati je neodređena, a i neodrediva stvar. Prema odredbi člana 124. Zakona o obligacionim odnosima, u dvostranim ugovorima (a ugovor o ustupanju stana na privremeno korišćenje može se smatrati takvim ugovorom), kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili, pod uslovima predviđenim odredbama člana 125. do 132. navedenog zakona, raskinuti ugovor prostom izjavom ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Kada nije moguće vratiti stvar koja je u izvršenju ugovorne obaveze dana, tada se obaveza vraćanja - da bi se uspostavila restitucija onog stanja kakvo je bilo u vrijeme izvršenja ugovorne obaveze - pretvara u novčanu naknadu (ekvivalent). U ovom slučaju prvotuženi nije u mogućnosti vratiti predmetni stan tužitelju, pa njegova obaveza može glasiti samo na novčanu naknadu i to uz izjavu tužitelja da pravo vlasništva na predmetnom stanu prenosi na prvotuženog, što bi se moralo konstatovati i izrekom presude. Dakle, kraj takvog stanja stvari tužitelj, na temelju člana 124. i 262. stav 2. i 4. Zakona o obligacionim odnosima, ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je zbog neispunjenja obaveze prvotuženog pretrpio. Naknadu treba dosuditi u visini tržišne vrijednosti predmetnog stana u vrijeme donošenja prvostepene presude, jer se jedino naknadom štete u toj visini tužiteljeva materijalna situacija može dovesti u ono stanje u kakvom bi se nalazila da nije bilo propuštanja prvotuženog (član 190. ZOO).

(Vs FBiH, Pž. 49/98, od 24. 3. 1998. - Bilten Vs FBiH 2/98 - 21)

2. U slučaju raskida ugovora zbog neispunjenja dolazi do potpune restitucije datog tijekom djelimičnog ispunjenja, pa sud nije ovlašten da naredi vraćanje samo dijela prodatih i kupcu predatih stvari.

Iz obrazloženja:

Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik nije ispunio obvezu isplate cijene po ugovoru i aneksu navedenim u presudi i pored više opomena tužitelja, te usvaja zahtjev za raskid ugovora (sa aneksom) zbog neispunjenja od strane tuženika i tuženika obvezuje da tužitelju vrati dio opreme koji odgovara neplaćenom dijelu cijene (ukupna cijena je iznosila ............ DEM, a tuženik nije platio ..... DEM), prema specifikaciji tužitelja. Ovakvu odluku prvostupanjski sud temelji na odredbama članka 124. do 132. Zakona o obveznim odnosima - ZOO. Ovakvo stajalište prvostupanjskog suda nije utemeljeno na pravilnoj primjeni materijalnog prava, polazeći od do sada utvrđenih činjenica. Ugovor se raskida zbog neispunjenja izjavom oštećene stranke, kada se ispune uvjeti regulirani odredbama članaka 126. i 127. ZOO, a ne odlukom suda, pa je prvostupanjski sud u ovom slučaju, ukoliko je utvrdio da su uvjeti ispunjeni, presudom trebao samo konstatirati da je ugovor prestao raskidom (članak 124. ZOO). Raskidom ugovora zbog neispunjenja prestaje pravni temelj posjedovanja datog u ispunjenju ugovora i to ex tunc, te je svaka strana ovlaštena zahtjevati vraćanje datog, što u konkretnom slučaju, obzirom da je tužitelj predao predmet prodaje, a tuženi isplatio pretežit dio cijene, znači da se uzajamna vraćanja vrše po pravilima za ispunjenje dvostranih ugovora (članak 132. stavak 3. ZOO). Ovdje to znači da tužitelj ima pravo na povrat prodate i isporučene opreme, ali se tuženik ovom zahtjevu može usprotiviti isticanjem prigovora utemeljenog na članku 122. stavak 1. ZOO. da odbija vraćanje dok tužitelj ne ispuni ili izrazi spremnost da istovremeno ispuni svoju obvezu vraćanja cijene. Kod navedenih pravnih propisa i izjave tuženika, prvostupanjski sud nije mogao naložiti reducirano vraćanje (samo dijela opreme), ne nalažući tužitelju da vrati primljeni novčani iznos, čime ustvari ugovor ne raskida, kako se izrazio u prvom stavku izreke presude, već ga preobrazuje u ugovor o prodaji dijela opreme za cijenu od ....... DEM (koliko je tuženik i isplatio na ime cijene, a u ispunjenju ugovora). Kada bi i bila pravno dopuštena samo djelimična restitucija u slučaju raskida ugovora, nisu utvrđene činjenice iz kojih bi slijedilo da je takva restitucija moguća u ovom sporu. Tužitelj je prodao tuženiku (uz zadržavanje prava vlasništva do isplate cijene) digitalnu RR (ML) opremu, uz obvezu da je isporuči po izrađenom projektu i montira, te pusti u rad. Iz specifikacije opreme priložene ugovoru proističe da se radi o digitalnom RR uređaju, te antenama i priboru, sastavljenim od niza pojedinačnih dijelova, tako da nakon montaže ova oprema predstavlja digitalnu telefonsku centralu. Obzirom na ovakvu transformaciju isporučene opreme i svrhu uporabe, mora se utvrditi da li se radi, nakon njenog montiranja, o novoj stvari, u kojoj su dijelovi opreme samo sustavni dijelovi stvari, koji se bez suglasnosti stranaka ne mogu odvajati i mijenjati vlasnički status.

(Vs FBiH, Pž. 105/97, od 30. 09. 1997. - Bilten Vs FBiH 2/97 - 33)

3. Raskid ugovora zbog neispunjenja realizuje se u određenim radnjama povjerioca u zavisnosti od toga da li rok ispunjenja obaveze predstavlja bitan elemenat ugovora ili nema takvo značenje.

Iz obrazloženja:

Do raskida dvostrano obaveznog ugovora zbog neispunjenja može doći kad jedna ugovorna strana ne ispuni svoju ugovornu obavezu. Druga strana može, ako nije šta drugo predviđeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili, pod uslovima predviđenim u čl. 125. - 132. ZOO raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Tako to propisuje čl. 124. ZOO. Radi se, dakle, o jednom od načina prestanka obaveznih ugovora i to o jednostranom raskidu, za razliku od npr. sporazumnog raskida ugovora. Pod jednostranim raskidom podrazumijeva se - zakonom ili voljom ugovornih strana - predviđena mogućnost prestanka, inače valjanog obaveznog ugovora, njegovim jednostranim raskidanjem bez pristanka druge strane. Raskid ugovora zbog neispunjenja realizuje se određenim radnjama povjerioca u zavisnosti od toga da li rok ispunjenja obaveze predstavlja bitan elemenat ugovora (čl. 125. ZOO) ili nema takvo značenje (čl. 124. i sl. ZOO). Jedna od osnovnih pretpostavki za pravno valjano jednostrano raskidanje ugovora zbog neispunjenja kada ispunjenje o roku ne predstavlja bitan sastojak ugovora je: da je realizacija jednostranog raskida ugovora izvršena na pravno valjan način, a takav je izvansudski raskid ugovora zbog neispunjenja ili kako zakon kaže “prostom izjavom” povjerioca datom dužniku da raskida ugovor (čl. 124. ZOO). To saopštenje može biti izvršeno pismeno, usmeno ili konkludentnim radnjama bez odlaganja (čl. 28. i 130. ZOO) i da u slučajevima kada to zakon propisuje dužniku ostavi primjerak naknadni rok za ispunjenje (čl. 125. st. 2. ZOO). Kada je u pitanju ugovor sa fiksnim rokom, odnosno kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora (za postojanje fiksne pogodbe strane moraju jasno izraziti volju da posao smatraju fiksnim) ili kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla, ugovor se raskida “po samom zakonu” i za raskid nije potrebna bilo kakva radnja ni povjerioca ni dužnika (čl. 125. st. 1. i 4. ZOO). U konkretnom slučaju nižestepene presude ne sadrže obrazloženje iz koga bi se moglo vidjeti da li je predmetni ugovor raskinut pod nekim od uslova predviđenih u članu 125. - 129. ZOO. (“prostom izjavom” na pravno valjan način zbog skrivljenog ponašanja tuženog - odbijanjem da izvrši ugovor ili “po samom zakonu” zbog toga što tuženi nije izvršio svoju obavezu u roku kojije određen ugovorom, odnosno u roku koji po prirodi posla čini bitan sastojak ugovora) ili pod nekim od drugih uslova kao npr. sporazumni dvostrani raskid ugovora ili zbog promijenjenih okolnosti i sl. Nižestepeni sudovi prilikom donošenja pobijanih odluka nisu imali u vidu ova pravila materijalnog prava, tako da odlučne činjenice za pravilan zaključak o spornom pitanju (da li je raskinut sporni ugovor i ako jeste kada i na koji način) nisu utvrđene. Pozivanje nižestepenih sudova na odredbu iz člana 124. ZOO, kao osnov po kome je raskinut ovaj ugovor ne može se prihvatiti jer je u ovom članu sadržano samo opšte pravilo o pravima povjerioca u dvostrano - obaveznom ugovoru, kad dužnik ne ispuni svoju obavezu. U odredbi člana 132. ZOO sadržano je pravilo o pravnim posljedicama raskida ugovora zbog neizvršenja. Raskidanjem ugovora obje strane su oslobođene svojih ugovornih obaveza, pa ni jedna ne može tražiti ispunjenje, jer za to više nema pravne osnove (ugovora). Ako je ugovor izvršila jedna ugovorna strana, pa dođe do raskidanja ugovora, ima pravo da joj se vrati ono što je dala - slučaj tzv. jednostrane restitucije (čl. 132. st. 2 ZOO), a ako se vraća primljeni novac, ugovorna strana je dužna isplatiti zatezne kamate (čl. 277. - 279. ZOO) počevši od dana kada je isplatu primila (čl. 132. st. 5. ZOO) bez obzira da ili je odgovorna za neispunjenje obaveze. Ovo pravilo važi samo pod pretpostavkom da je ugovor raskinut pod nekim od uslova predviđenim u članu 125. - 129. ZOO. Međutim, ako je ugovor raskinut pod drugim uslovima, kao i kada je ugovor poništen, zatezna kamata plaća se po odredbi člana 214. ZOO. Nižestepeni sudovi, kako je to naprijed rečeno,nisu utvrdili da li je kada i pod kojim uslovima raskinut predmetni ugovor, usljed čega se za sada ne može prihvatiti zaključak nižestepenih sudova da je tuženi dužan platiti tužiocu na vraćeni novac zateznu kamatu od dana kada je primio svaku pojedinačnu isplatu koju mu je tužilac, kao predujam, dao na račun svoje, ugovorom, preuzete obaveze. Raskidanjem ugovora, kako je navedeno, stranke su oslobođene svojih ugovornih obaveza. Strana koja nije kriva ima pravo na naknadu štete ukoliko su ispunjeni uslovi za tu naknadu. Među strankama nije sporno da je tužilac po nalogu tuženog u tri navrata slao autocisterne u Prahovo, čiji broj tuženi nije osporio, radi utakanja goriva, da su one bezuspješno čekale po tri dana na utovar, da su se svaki put prazne vraćale i da je tužilac prije pokretanja parnice ispostavio tuženom račun i obračun troškova koje je imao angažovanjem ovih autocisterni. Prema tome, nesporno je da je tužilac imao određene izdatke po navedenom osnovu, ali je sporno u kom obimu je te izdatke imao, odnosno koje izdatke je tuženi dužan nadoknaditi tužiocu po ovom osnovu i u kojoj visini. Oba nižestepena suda visinu iznosa naknade za navedeni vid štete određuje na osnovu ispostavljenog računa tuženom od strane tužioca koji je utemeljen na odredbama tužiočeve odluke o visini naknade za prevoz tečnih goriva u drumskom saobraćaju od 6. 9. 1993. godine, čiju je visinu osporio tuženi. Ovo stanovište nižestepenih sudova nije pravilno. Cijena prevoza po kilometru i kalkulacija vrijednosti auto dana za vrijeme čekanja na ugovor goriva, sadržana u navedenoj odluci (u pitanju je jednostran akt tužioca), po ocjeni ovog revizijskog suda, je isprava u smislu građanskog prava i predstavlja dokazno sredstvo i osnovu za utvrđenje visine naknade za ovaj vid štete. Međutim, ako je tuženi osporio u cijelosti, a što je ovdje slučaj, sud je dužan drugim dokaznim sredstvima (pa i vještačenjem) utvrditi istinitost sadržaja takvih kalkulacija po čl. 7. Zakona o parničnom postupku. Nižestepeni sudovi sa ovog aspekta nisu posmatrali stvar, niti su u ovom pravcu utvrdili potrebne činjenice.

(Vs RS, Rev. 74/97, od 25. 12. 1997. - Bilten 1/1999 - 55)

4. Kad prema ugovoru o prodaji jedna ugovorna strana treba ispuniti svoju obvezu (prikupljanje dokumentacije za uknjižbu) tek pošto druga strana ispuni svoju (isplata cijene), tada je u slučaju da ni jedna od njih nije ispunila obvezu za neispunjenje ugovora kriva ona strana koja je svoju obvezu trebala prvo ispuniti.

(Vs RH, Rev. 3311/95, od 25. 05. 1995. - Izbor oduka 2/1999 - 25)

5. Kad je prodavatelj preuzeo ugovornu obvezu omogućiti kupcima uknjižbu na kupljenoj zemljišnoj čestici određene površine, on svoju obvezu nije ispunio time što je omogućio uknjižbu na čestici manje površine.

Iz obrazloženja citiramo:

“Kako dakle tužitelj nije ispunio svoju ugovornu obvezu, te nije omogućio tuženicima uknjižbu vlasništva na čestici koja je bila predmet prodaje, a budući da su tuženici bili dužni ispuniti svoju obvezu plaćanja ostatka kupovne cijene, to ne postoje uvjeti koji bi tužitelju davali pravo na raskid ugovora zbog neispunjenja na temelju odredaba čl. 124. do 128. ZOO.“

(Vs RH, Rev. 550/95 od 11. 2. 1999. - Izbor oduka 2/1999 - 26)

6. Sama strana koja je izvršila svoje ugovorne obaveze u ugovorenom roku ima pravo na raskid ugovora.

(Vs S, broj Prev. 13/00 i Pzz. 1/00. - Bilten 3/2000)

7. Pravo izjaviti da raskida ugovor pripada onoj ugovornoj strani koja je ispunila svoju ugovornu obvezu, a ne onoj koja to nije učinila.

(Vts RH, I Pž. 2834/93 od 22. 3. 1994. - Praxis 2 - 30)

8. Kupac koji je platio kupovnu cijenu unaprijed, u situaciji kad prodavatelj nije isporučio robu izjavljujući da to više i nije moguće, ima pravo izjaviti da raskida ugovor i zahtijevati da mu prodavatelj vrati kupovnu cijenu.

(Vts RH, V Pž. 1567/94 od 10. 5. 1994. - Praxis 2 - 30)

9. Naručitelj nema pravo raskinuti ugovor zbog nedostatka djela ako prethodno nije zahtijevao od izvođača da nedostatak ukloni, osim u slučaju kad obavljeni posao ima takav nedostatak koji ga čini neupotrebljivim.

(Vts RH, Pž. 2043/93, od 8. 3. 1994. - Praxis 2 - 31)

10. Vidjeti: odluku Vs FBiH, Pž. 179/00, od 29. 5. 2001, citiranu u sudskoj praksi datoj uz član 126. ZOO

11. Osnovano tužilac u tužbi potražuje naknadu štete zbog raskida ugovora po kome tuženi nije platio na ugovoreni način dužni iznos u određenom roku i pored poziva tužioca da to učini.

Iz obrazloženja:

Prvostepenom presudom obavezan je tuženi da tužiocu plati iznos od …… KM sa kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate. Predmet spora je potraživanje cijene za isporučenu robu. Nesporno je da su stranke tokom 1997. godine bile u poslovnom odnosu, da su iste ugovorile kompenzacioni posao kojim je utvrđen način plaćanja po sistemu roba za robu. Takođe nije sporno da je tužilac u decembru 1997. godine isporučio robu u vrijednosti od …… KM a da tuženi nije svoju obavezu plaćanja ispunio na ugovoreni način isporukom druge vrste robe u količini koja odgovara protuvrijednosti primljene robe. Sporno je da li tužilac s obzirom na ugovoreni način plaćanja ima pravo da od tuženog zahtijeva isplatu novčane protuvrijednosti isporučene robe sa zakonskom zateznom kamatom. Prvostepeni sud je pravilno postupio udovoljivši zahtjevu tužioca. Žalbeni navodi tuženog su neosnovani. Naime, u situaciji kada robu preuzetu po osnovu navedenog ugovora tuženi nije platio na ugovoreni način u određenom roku i pored poziva od strane tužioca da to učini, osnovano tužilac u smislu člana 124., 126. i 132. ZOO potražuje sporni iznos na ime naknade štete po osnovu raskida ugovora zbog neispunjenja ugovorne obaveze od strane tuženog.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 2/2001., str. 20)

12. Kada obaveza iz ugovora nije ispunjena u predviđenom roku, a ne radi se o fiksnom pravnom poslu, povjerilac mora, ako želi da ugovor raskine, dati dužniku primjeren rok za ispunjenje obaveze, pa ako bezuspješno protekne i taj rok, smatra se da je ugovor raskinut shodno članu 124. i 126. ZOO.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2002, str. 20)

13. Predmet lizinga predstavlja tačno utvrđenu nezamjenljivu stvar koja se istekom roka vraća sa umanjenom vrijednošću usljed amortizacije. Prevashodni cilj korisnika lizinga je da stvar ekonomski iskoriššava, a ne da na njoj stekne svojinu. Pored ugovorne klauzule o opciji kupoprodaje koja podrazumijeva potpuno izvršenje obaveze korisnika lizinga, kada je dogovorena i kaznena klauzula po kojoj u slučaju docnje korisnika sa plaćanjem makar jedne rate, tada davalac lizinga stiče pravo na raskid ugovora i povraćaj predmeta lizinga u slučaju ispunjena uslova iz kaznene klauzule.

(Vs S, broj Prev. 116/97. - Bilten 4/1997)

14. Kada tuženi nije izvršio svoju obavezu iz ugovora o lizingu da kao zakupac plati dospjele rate za preuzeta sredstva (šlepere), a mogućnost raskida iz ovih razloga je predviđena ugovorom, tada su ispunjeni uslovi za raskid ugovora o lizingu saglasno propisu iz člana 124. TOO.

(Vs S, broj Prev. 227/94. - Bilten 2/1995)

15. U naknadu štete zbog raskida ugovora o prodaji, prouzrokovanu kupovinom radi pokrića uračunava se zatezna kamata na iznos unaprijed plaćene cijene, za period od uplate do vraćanja.

(Vs BiH, Pž. 24/91, od 23. 5. 1991. - Bilten Vs BiH 2/91 - 50)

16. Ne može se raskinuti ugovor o prodaji stoga što je kupac svojevoljno zaposio predmet prodaje prije roka za predaju utvrđenog ugovorom.

(Vs BiH, Rev. 563/89, od 13. 4. 1990. - Bilten Vs BiH 3/90 - 29)

17. Kada je primalac franšizinga ugovorom prihvatio sasvim određene obaveze (isplata, zarada preuzetih radnika i dr.) pa takvu obavezu ne ispuni, stekli su se uslovi za raskid ugovora prije isteka ugovorenog roka trajanja.

(Vs S, broj Prev. 306/96. - Bilten 4/1996)

18. Kada se traži raskid ugovora zbog neisplate kupoprodajne cijene za isporučenu robu, prvostepeni sud nije dužan utvrđivati krivicu za raskid jer je pravo tužioca po članu 124. ZOO da bira da li će tražiti raskid ugovora i povraćaj robe po članu 132. ZOO ili ispunjenje ugovora - isplatom kupoprodajne cijene.

(Vs S, broj Prev. 44/95, od 8. 2. 1995. - Gp, broj 2, 3 i 4/99)

19. Kad vjerovnik ne može tražiti ispunjenje ugovora po isteku zastarnog roka, ne može tražiti niti raskid ugovora zbog neispunjenja.

Iz obrazloženja:

"Među strankama je sporno da li su se ispunili uvjeti za raskid ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine od 2.III.1968.g., kojim je tužitelj prodao a tuženi kupili predmetnu nekretninu, a koji raskid traži tužitelj, i drugo, da li je osnovan zahtjev tuženih za utvrđenje prava suvlasništva predmetne nekretnine u 1/4 dijela svakom. Budući da su tuženi u pogledu osnovanosti zahtjeva tužitelja istakli prigovor zastare, odgovor na sporno pitanje raskida ugovora, koji je zahtjev postavio tužitelj, niži sudovi su tražili u odredbi čl. 14. Zakona o zastari potraživanja ("Službeni list SFRJ", br. 40/53 i 57/54 - dalje: ZZP). U ovom slučaju niži sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev za raskid ugovora o kupnji, jer je do podnošenja tužbe istekao opći zastarni rok zastare potraživanja iz čl. 14. ZZP. Ovo zbog toga jer je ugovor zaključen 2.III.1968., a tužba za raskid zbog neispunjenja obveze iz ugovora podnesena je 24.IV.1984.g., što znači po isteku 10-godišnjeg roka zastare potraživanja iz zakona koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Zbog toga, i po stajalištu ovoga revizijskog suda, vjerovnik ne može tražiti ispunjenje ugovora po isteku zastarnog roka, kada takav prigovor istakne dužnik, ne može tražiti ni raskid ugovora zbog neispunjenja." NAPOMENA: Vidi sada članak 371. Zakona o obveznim odnosima.

(Vs RH, Rev. 2729/92, od 5. 5. 1993. - Izbor odluka 1/1995 - 16/26)

20. Prodavac ne može zahtijevati raskid ugovora zbog neispunjenja ako kupac nije platio u ostavljenom roku zahtijevanu razliku u cijeni, nastalu zbog promijenjenih okolnosti, sve dok visina te obaveze ne bude između ugovornih stranaka sporazumno utvrđena.

(Vs BiH, Pž. 499/89, od 27. 11. 1989. - Bilten Vs BiH 1/90 - 40)

21. Kad ugovor nije ostvaren jer jedna strana nije ispunila svoju obvezu, prava druge strane prosuđuju se prema odredbama o raskidanju ugovora zbog neispunjenja, a ne prema odredbama o nemogućnosti ispunjenja.

(Vs H, Rev. 600/85, od 14. 5. 1985. - Informator, broj, broj 3361)

22. U naknadu štete prouzrokovane neispunjenjem ugovora uračunava se zatezna kamata na vraćeni iznos novca oštećenom (članovi 124. i 132. st. 1. i 5. ZOO). (Zaključak savjetovanja građanskih i građansko-privrednih odjeljenja bivših vrhovnih sudova, Subotica 24. i 25. 10. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 139)

23. Time što je prodavac samoinicijativno vratio kupcu primljeni iznos kupovne cijene, nije sporazumno raskinut ugovor o prodaji, pa i kada kupac nije položio iznos cijene u sudski depozit, ako iz kupčevog ponašanja proizilazi da ostaje pri ugovoru.

(Vs BiH, Pž. 418/89, od 13. 12. 1989. - Bilten Vs BiH 1/90 - 41)

24. Prodavac je dužan da isporuči kupcu plaćenu robu: na ovu obavezu je bez uticaja činjenica da je za vrijeme docnje prodavca utvrđena i odobrena veća cijena predmetne robe.

(Vs S, broj Prev. 179/94. - Bilten 4/1994)

25. Ne gubi pravnu snagu ugovor o raskidu ugovora o korištenju stana zbog okolnosti da su stvari dotadašnjeg nosioca stanarskog prava nasilno izbačena iz stana nakon zaključenog ugovora.

(Vs BiH, Rev. 591/89, od 13. 4. 1990. - Bilten Vs BiH 3/90 - 68)

26. Postoji razlog za raskid ugovora o zakupu stana ako zakupac zaostane sa plaćanjem zakupnine.

Iz obrazloženja:

Tužena je u toku 1978. godine, sa prednicom tužioca zaključila ugovor o zakupu stana. Tužioci, nasljednici zakupodavca dostavili su tuženoj prijedlog za povećanje zakupnine ali je ona odbila da plati i ranije ugovorenu zakupninu. Stoga su se stekli uslovi za raskid ugovora o zakupu stana zbog neispunjenja obaveze plaćanja zakupnine u skladu sa odredbom člana 61. u vezi sa članom 44. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84. prečišćeni tekst), budući je tužena zakupninu prestala da plaća počev od novembra 1984. godine, a tužioci su tužbu radi raskida ugovora o zakupu stana predali dana 26. avgusta 1985. godine, dakle po proteku tromjesečnog roka od momenta prestanka plaćanja zakupnine.

(Vs BiH, Rev. 171/89,. od 27. 11. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 164)

27. Ugovor o djelu zbog djelimičnog neispunjenja obaveze izvođača, može se po zahtjevu naručioca raskinuti u dijelu u kome nije izvršen, uz obavezu naknade štete.

(Vs BiH, Rev. 184/87, od 17. 12. 1987. - ZIPS, broj 531; Bilten Vs BiH 2/88 - 25)

28. Stranke mogu ugovorom isključiti pravilo o istovremenom ispunjenju činidbi iz ugovora, i ugovoriti pravo na jednostrani raskid ugovora ako druga ugovorna strana ne ispuni na vrijeme ugovornu obavezu i bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje.

(Vs BiH, Rev. 99/85, od 14. 3. 1985. - Bilten Vs BiH 3/85 - 11)

29. Kada obaveza iz ugovora nije ispunjena u predviđenom roku, a ne radi se o fiksnom pravnom poslu, povjerilac mora, ako želi da ugovor raskine dati dužniku primjeren rok za ispunjenje obaveze, pa ako bezuspješno protekne i taj rok, smatra se da je ugovor raskinut.

(Vs BiH, Rev. 224/85, od 25. 4. 1985. - Bilten Vs BiH 2/85 - 11)

30. Nisu ispunjeni uslovi za raskid ugovora o kupoprodaji robe po zahtjevu tužioca, kao prodavca isporučioca, kada je u prethodnoj parnici pravosnažno utvrđena obaveza prodavca (ovdje tužioca) da izvrši ugovor i isporuči robu.

(Vs S, broj Prev. 231/94. - Bilten 4/1994)

Sudska praksa uz član 125.

1. Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak (elemenat) ugovora pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Stranka koja je potpuno ili djelimično izvršila ugovor ima pravo zahtijevati da joj se vrati ono što je dala, a strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kada je primila isplatu.

Iz obrazloženja:

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužioca da mu tuženi vrati iznos od ………… dinara koji je uplatio njegovom pravnom prethodniku na ime kupoprodajne cijene za građevinski materijal (beton i betonske proizvode). Prema utvrđenom činjeničnom stanju na osnovu koga su donesene prvostepena i drugostepena presuda, proizilazi da je tužilac sa pravnim prethodnikom tužene GP “Obnova” Kneževo, zaključio ugovor o prodaji građevinskog materijala (beton i betonski proizvodi), da je tužilac dana 3. 4. 1992. godine, preko Stambene zadruge “Progres” iz Kneževa uplatio iznos od ………… dinara, da je prethodnik tuženog 6. 4. 1992. godine, pod brojem 03 - 97/92 ispostavio fakturu tužiocu, da su ugovorne stranke ugovorile rok od 30 dana za isporuku ugovorene robe, da se tužilac obraćao prethodniku tuženog 20. 4. 1992, 4. 5. i 7. 5. 1992. godine za ispunjenje ugovora i da sadašnja vrijednost građevinskog materijala, koja je bila predmet prodaje, iznosi ………….. dinara. Pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo iz člana 124, 125. st. 1. i 132. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima “Službeni list SFRJ”, br. 29/78 sa izmjenama i dopunama u broju 39/91, u daljem tekstu: ZOO), kada su usvojili tužbeni zahtjev jer su nižestepeni sudovi utvrdili da je raskid ugovora o prodaji nastupio po zakonu, i obavezali tuženog da vrati novčani iznos primljen u izvršenju tužiočeve ugovorne obaveze plaćanja cijene za predmet prodaje. Po odredbi člana 124. ZOO u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije šta drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Prema odredbi člana 125.st. 1. ZOO, kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. U ovom konkretnom slučaju nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da su ugovorne stranke ugovorile ispunjenje obaveze u fiksnom roku od 30 dana od dana ispostavljanja fakture od 6. 4. 1992. godine, koji je bitan sastojak ugovora o prodaji, i istekom ovog roka 6. 5. 1992. godine po zakonu je nastupio raskid ugovora, pa stoga je pravilan pravni zaključak nižestepenih sudova da tužiocu, kao kupcu, pripada pravo da u smislu odredbe člana 132. stav 2. ZOO traži povraćaj onoga što je dao tuženom, kao prodavcu u izvršenju svoje ugovorne obaveze plaćanja cijene. Kako su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužilac platio ugovorenu cijenu koja je predmet ugovora o prodaji, a među parničnim strankama nesporna je visina tužbenog zahtjeva koja se odnosi na vrijednost građvinskog materijala koji je bio predmet ugovora o prodaji prema cijenama u vrijeme donošenja prvostepene presude, koju tuženi u toku postupka nije osporavao, to je pravilna odluka nižestepenih sudova kada su tuženog obavezali da plati novčani iznosi od …………dinara sa zakonskom kamatom počev od donošenja prvostepene presude 15. 5. 1997. godine pa do isplate.

(Vs RS, Rev. 65/98, od 22. 12. 1998. - Bilten 1/1999 - 56)

2. Obzirom na strogu zakonsku sankciju raskida fiksnog ugovora zbog neispunjenja, volja stranaka da zaključe takav ugovor mora biti izražena nedvosmisleno: bilo da je ispunjenje u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla ili da je ugovoreno da će se ugovor smatrati raskinut ako ne bude ispunjen u određenom roku (član 125. stav 4. ZOO).

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2002, str. 21)

3. Stranke moraju izričito ugovoriti da je riječ o fiksnom poslu iako je fiksni rok bitan sastojak ugovora po prirodi posla.

Iz obrazloženja citiramo:

“Prema čl. 125. st. 1. ZO0 kad ispunjenje obveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, a dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Da bi bila riječ o fiksnom poslu, u ugovoru mora biti određeno da je to bila volja ugovornih strana, osim ako je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla. Priroda konkretnog posla (prodaja sportskih papuča) ne upućuje na to da je rok isporuke sam po sebi bitan sastojak ugovora. Preostaje dakle da se analizom ugovornih odredbi utvrdi jesu li ugovorne strane predvidjele rok isporuke kao bitan sastojak ugovora. Ugovor o prodaji od 22. 03. 1990. posve sigurno nije fiksni pravni posao. U čl. 4. toga ugovora određeno je: “Rok isporuke predmetne robe je 15 dana po otvaranju akreditiva”. Kada bi tako ugovoreni rok bio bitan sastojak ugovora, onda bi zapravo svi pravni poslovi u kojima je određen rok ispunjenja bili fiksni pravni poslovi, pa ne bi ni trebala izjava o raskidu i ostavljanju naknadnog primjerenog roka za ispunjenje. Iz ugovora međutim mora biti vidljivo, pa ne moraju biti upotrijebljene i takve riječi iz kojih se to može zaključiti, da je volja ugovornih strana bila da se obveza mora ispuniti u točno ugovorenom roku (npr. fiksno 15 dana nakon otvaranja akreditiva ili kasatomom klauzulom da će se ugovor o suprotnom smatrati raskinutim).“

(Vts RH, Pž. 1557/95, od 13. 2. 1996. - Zbirka 4 - 23)

4. Odredbe čl. 125. st. 1. ZOO odnose se na fiksni ugovor, gdje neispunjenjem ugovora o roku nastupa raskid ugovora po samom zakonu. Kako je ugovor prestao da postoji samom činjenicom neispunjenja obaveze (isplata kupoprodajne cijene), to nije potrebno dati naknadni rok. Odredbe st. 2. i 3. člana 125. ZOO, koje govore o razumnom roku, predstavljaju mogućnost povjerioca da održi ugovor na snazi.

(Vs S, broj Prev. 404/97. - Bilten 2/1998)

5. Da bi rok za isplatu cijene u ugovoru o prodaji bio smatran bitnim elementom ugovora (fiksni pravni posao), mora kao takav biti izričito ugovoren.

Iz obrazloženja:

Prema odredbama iz člana 125. u vezi sa članom 26. Zakona o obligacionim odnosima, da bi se ugovoreni termini ispunjenja neke ugovorne obaveze, koja se inače prema vrsti ugovora ne smatra njegovim bitnim elementom (u konkretnom slučaju radi se o kupoprodajnom ugovoru, pa su njegovi bitni elementi samo predmet i cijena), mogao smatrati takođe bitnim elementom potrebno je da stranke na nedvosmislen način obostrano izraze saglasnu volju o tome da ispunjenje obaveze jedne od njih (u ovom slučaju plaćanje cijene) u određenom roku predstavlja bitan elemenat ugovora, što znači da takvu klauzulu izričito unesu u pismenu ispravu ugovora, ili u protivnom da pruže odgovarajuće dokaze da je među njima zaista bila postignuta izričita i nedvosmislena saglasnost o tome.

(Vs BiH, Rev. 743/89, od 18. 5. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 37)

6. Kad ispunjenje obveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, a dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

(Vts RH, I Pž. 2838/93, od 22. 3. 1994. - Praxis 2 - 32)

7. Ugovorna strana koja tvrdi da je ispunila obvezu dužna je to i dokazati. Narudžbenica i račun nisu dokaz o ispunjenju obveze.

(Vts RH, Pž. 2401/94, od 14. 9. 1994. - Zbirka 3 - 25)

8. Kod ugovora o sukcesivnoj isporuci ambalaže u precizno utvrđenim rokovima radi pakovanja sezonske robe, rok isporuke predstavlja bitan sastojak ugovora po prirodi posla.

Iz obrazloženja:

Iz ugovora (zaključnice nedvosmisleni proizilazi da su ugovorne strane ugovorile sukcesivnu isporuku složivih kutija i predvidjele kako rokove isporuke, tako i vrstu i količine složivih kutija koje je tužilac kao prodavac bio dužan sukcesivno isporučiti tuženome kao kupcu u roku od tri prva mjeseca 1984. godine, sa rokom otpreme od 20 dana. Iz ugovora i okolnosti posla, a u vrijeme zaključenja ugovora, tužiocu je moralo biti poznato da tuženi složive kutije kupuje za pakovanje sezonske robe koju je planirao proizvesti u određenom roku i da tuženi ima interes za ispunjenje obaveza samo ako isporuka kutija bude izvršena tačno o roku. Dakle, iz prirode posla nesumnjivo je proizilazilo da je ispunjenje ugovora u određenom roku bio bitan sastojak ugovora i da se ugovor raskida samim neispunjenjem o roku (član 125. Zakona o obligacionim odnosima , (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85 i 46/85). Među strankama nije sporno da je iz prvog mjeseca spornih …… složivih kutija tužilac isporučio tuženom po otpremnici broj 344/84 od 15.3. 1984. godine, zajedno sa isporukom kutija za treći mjesec, koje je tuženi odbio da primi, jer je radi pakovanja već proizvedene sezonske robe morao kutije kupiti od drugog prodavca. Tuženi nije imao nikakvog interesa da primi isporuku spornih kutija van ugovorenog roka, jer time nije ostvarivao cilj ugovora, pa je pravilno postupio kada je odbio prijem spornih kutija i bez obzira na razloge zbog kojih tužilac nije u ugovorenom roku izvršio isporuku.

(Vs BiH, Pž. 538/88, od 31. 8. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 62)

9. Odredba ugovora da ispunjenje u roku predstavlja bitan sastojak ugovora ne otklanja primjenu zakonske odredbe da se ugovor ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze (čl. 131. ZO0).

(Vs H, Rev. 1941/83, od 28. 3. 1984. - Psp 25 - 72)

10. Kada u roku u kome povjerilac može obavijestiti dužnika da zahtijeva ispunjenje fiksnog pravnog posla (ugovora), dužnik preda mjenicu kao sredstvo obezbjeđenja plaćanja cijene iz ugovora, može se smatrati da je povjerilac održao ugovor na snazi ukoliko je sa znanjem zastupnika povjerioca mjenica naplaćena o roku dospijeća.

(Vs BiH, Pž. 577/89, od 15. 11. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 38)

11. Neispunjenjem obaveze u roku kod fiksnog pravnog posla, ugovor se smatra raskinutim. Ne smatra se da je ugovor o djelu održan na snazi time što je znatno iza isteka roka poslenik poslao naručiocu djelimično urađeni elaborat, a naručilac pristao da plati dio cijene koji odgovara angažovanju poslenika.

Iz obrazloženja:

Ako je u ugovoru stranaka bio ugovoren rok ispunjenja obaveze tužioca izvođača radova kao bitan sastojak, tako da se radi o fiksnom pravnom poslu, ugovor se smatra raskinutim u času kada dužnik padne u docnju (Opšta uzansa za promet robom broj 225, koja se primjenjivala i kod ugovora o djelu, odnosno građenju između privredno-pravnih subjekata, u nedostatku pozitivnih propisa, u vrijeme zaključenja i ispunjenja konkretnog ugovora, kojoj u cjelini odgovara član 125. Zakona o obligacionim odnosima). U takvom slučaju je ugovor mogao održati na snazi samo povjerilac ako po isteku roka bez odlaganja obavijesti dužnika da ugovor održava na snazi, odnosno da zahtijeva ispunjenje ugovora. Neprihvatljiv bi bio stoga stav prvostepenog suda da ugovor stranaka ipak nije raskinut pošto tužena nije saopštila tužiocu bez odlaganja da ugovor raskida, te što nije u razumnom roku tražila ispunjenje ugovora. U konkretnom slučaju ne bi se moglo smatrati da je ugovor održan na snazi time što tužena nije vratila elaborat koji joj je znatno po isteku roka iz ugovora poslao tužilac, a koji ne predstavlja cjelovit rad naručen ugovorom, tim prije što tužena u dopisu upućenom tužiocu kratko po prijemu elaborata, izvještava tužioca da neće isplatiti cijenu iz III privremene situacije, a poziva tužioca na dogovor o cijeni za izradu primljenog dijela elaborata (ovim tužena izražava uvjerenje da je ugovor raskinut, a spremna je da naknadu za dio obavljenog rada u mjeri u kojoj joj takav rad koristi).

(Vs BiH, Pž. 275/87, od 26. 8. 1988. - Bilten Vs BiH 1/89 - 36)

12. Ispunjenje obveze u određenom roku bitan je sastojak ugovora ako su stranke tako ugovorile ili ako to proizilazi iz prirode posla.

Iz obrazloženja citiramo:

“Nema osnove, na temelju rezultata provedenog postupka, zaključivati da je u ovom slučaju isplata kupovnine u roku bitan sastojak ugovora čije neispunjenje ima kao posljedicu raskid ugovora jer to stranke nisu ugovorom izričito predvidjele niti priroda sklopljenog posla na to upućuje. U pogledu raskida spornog ugovora očito nema mjesta da se primijeni odredba čl. 125. Z00, dok tužiteljica ne upućuje na to da bi postojale pretpostavke za raskid ugovora na temelju odredbe čl. 126. Z00 koja uređuje raskid ugovora u kojem ispunjenje o roku nije bitan sastojak ugovora.“

(Vs H, Rev. 1700/88, od 9. 2. 1988. - Psp 43/70)

13. Kada ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora (“važi opcija do”), a dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

(Vs S, broj Prev. 605/95, - Bilten 2/1996)

14. S obzirom na strogu zakonsku sankciju raskidanja fiksnog ugovora zbog neispunjenja, volja stranaka da zaključe takav ugovor mora biti izražena nedvosmisleno: bilo da je ispunjenje u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla ili da je ugovoreno da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku.

(Vs BiH, Pž. 11/84, od 21. 2. 1984. - Bilten Vs BiH 2/84 - 13)

15. Ugovor o pružanju ugostiteljskih usluga đačkoj ekskurziji raskida se po samom zakonu, ako prostorije ugostiteljske organizacije nisu pripremljene za smještaj učesnika ekskurzije u ugovoreno vrijeme.

Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud pravilno utvrđuje da tužilac nije izvršio ugovornu obavezu odgovarajućim smještajem učenika i profesora, jer prostorije u kojima je ponuđen smještaj učenika i profesora su bile svježe okrečene i lakirane, u njima su zatečene kante sa krečom i molerske ljestve, dok je u ostalim prostorijama vršeno spremanje i iznošenje namještaja. Prvostepeni sud pravilno zaključuje da tužilac nije ponudio odgovarajući smještaj i da je to razlog za raskid ugovora krivnjom tužioca. S obzirom na karakter ovog ugovora, do raskida dolazi po samom zakonu, jer je uredno ispunjenje obaveze ugostitelja u ugovoreno vrijeme bitan sastojak ugovora po prirodi posla, a izjavu da ugovor raskida ovlašteno je bilo da da lice koje je predvodilo učeničku ekskurziju (član 125. Zakona o obligacionim odnosima).

(Vs BiH, Pž. 421/88. od 31. 8. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 61)

Sudska praksa uz član 126.

1. Pravo na jednostrani raskid ugovora zbog neispunjenja prestaje nakon što zastari neizmireno potraživanje iz ugovora, pa se ne može zahtijevati ni restitucija datog po ugovoru.

Iz obrazloženja:

Ovaj sud prihvata implicite izražen stav u obrazloženju prvostepene presude da se gubi pravo na raskid ugovora zbog neispunjenja (čl. 124. i 126. Zakona o obligacionim odnosima), ukoliko se ugovor ne raskida po samom zakonu (član 125. ZOO), ako izjava o raskidu nije data prije nastupa zastarjelosti prava da se zahtjeva ispunjenje ugovora. Drugačiji stav bi omogućio izigravanje prinudnih normi o zastari potraživanja. Raskid ugovora jednostranom izjavom, ako se ne radi o fiksnom roku za ispunjenje obaveze, može da uslijedi samo nakon što povjerilac pozove dužnika da ispuni svoju obavezu, ostavljajući mu zato, u pravilu, primjeren naknadni rok za ispunjenje obaveze - čl. 126, 127. i 128. ZOO. Kada zastari pravo da zahtijeva ispunjenje ugovora, obligacija se pretvara u naturalnu i povjerilac gubi pravo da zahtijeva njeno ispunjenje prinudnim putem, što znači da ne može ni da prisiljava dužnika na ispunjenje prijetnjom da će jednostrano raskinuti ugovor. Kako je dato po ugovoru, nakon što prestane mogućnost njegovog raskida zbog neispunjenja, primljeno po valjanom pravnom osnovu (ugovoru koji nije prestao ex tunc), ne može se tražiti vraćanje datog, ne samo pozivom na odredbe člana 132. stav 2. ZOO, već ni po osnovu iz člana 210. ZOO.

(Vs FBiH, Pž. 179/00, od 29. 5. 2001. - Bilten Vs FBiH 1/2001 - 26)

2. Kada obaveza iz ugovora nije ispunjena u predviđenom roku, a ne radi se o fiksnom pravnom poslu, povjerilac mora, ako želi da ugovor raskine, dati dužniku primjeren rok za ispunjenje obaveze, pa ako bezuspješno protekne i taj rok, smatra se da je ugovor raskinut shodno članu 124. i 126. ZOO.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2002, str. 20)

3. Raskid ugovora stranke se oslobađaju svojih ugovornih obaveza, ali ako je jedna strana izvršila ugovor ima pravo da joj se vrati ovo što je dala.

(Vs S, broj Prev. 539/95. - Bilten 2/1996)

4. Kad ispunjenje u roku nije bitni sastojak ugovora a dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, ugovor se rasida po samom zakonu kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora.

Iz obrazloženja:

"Nije osnovan revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, jer su po ocjeni ovog revizijskog suda nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada je naloženo tuženiku da isplati tužitelju 2.200 DEM u protuvrijednosti kuna prema tečaju na dan isplate. U postupku je, naime, utvrđeno da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika po ugovorima na dan 7.VII. i 15.VII.1990. g. ugovorio obvezu tuženika da mu izradi telefonsku instalaciju i da mu ukopča telefonski aparat na javnu PTT mrežu i to najkasnije do 31.XII.1993. g., uz obvezu da mu isplati dinarsku protuvrijednost od 2.200 DEM, koju je uredno tužitelj ispunio, a da tuženik svoju obvezu nije ispunio niti u naknadno utanačenom roku tijekom cijelog mjeseca siječnja 1994. g., pa da je tako ugovor među strankama raskinut temeljem čl. 126. st. 3. Zakona o obveznim odnosima."

(Vs RH, Rev. 1575/95, od 24. 9. 1998. - Izbor odluka 1/1999 - 27/116 i Gp, broj 5/00)

5. Primjerenost naknadnog roka za ispunjenje obaveze isplate cijene određuje se prema dužini ugovorenog roka za ispunjenje te obaveze i vremenu docnje od isteke ugovorenog roka do određivanja naknadnog roka.

Iz obrazloženja:

Tužilac je prihvatio ugovornu odredbu kojom se obavezao da dio cijene plati u roku od 7 dana od dana prijema aneksa, pod prijetnjom raskida ugovora, koja podrazumijeva pravo tužene na ovaj raskid ako tužilac ne ispuni obavezu u tom roku. Tužilac je ovu obavezu mogao ispuniti sve do proteka i naknadno ostavljenog roka od strane tužene. Do određivanja naknadnog roka protekao je šestostruko duži period vremena od roka u kom je tužilac bio dužan ispuniti obavezu. Kad je ugovorom određen rok od 7 dana za ispunjenje dijela obaveze, onda je naknadni rok od 3 dana primjeren rok za njeno ispunjenje. Primjerenost roka cijeni se u konkretnoj situaciji, pa je za ocjenu primjerenosti ovog roka relevantno da je tužilac do ostavljanja naknadnog roka imao duži vremenski period u kom je mogao pripremiti izvršenje obaveze u naknadno ostavljenom roku. Zato tužilac neosnovano prigovara da naknadno ostavljeni rok nije primjeren rok u smislu člana 126. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.

(Vs BiH, Pž. 791/90, od 19. 8. 1991. - Bilten Vs BiH 4/91 - 37)

6. Stranke mogu ugovorom isključiti pravilo o istovremenom ispunjenju činidbi iz ugovora, a i ugovoriti pravo na jednostrani raskid ugovora ako druga ugovorna strana ne ispuni na vrijeme ugovornu obavezu i bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje.

(Vs BiH, Rev. 99/85, od 14. 3. 1985. - Bilten Vs BiH 3/85 - 11)

7. Kod nefiksnih poslova kada jedna ugovorna stranka hoće da odustane od ugovora zbog docnje protivne strane, dužna je o tome obavijestiti protivnu stranu i dati joj, ako to dopušta priroda posla, primjeren naknadni rok u cilju izvršenja ugovora.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 2/2001., str. 29)

8. Da bi tužitelj osnovano mogao zahtijevati vraćanje plaćene cijene, moralo se najprije riješiti pitanje raskida ugovora zbog neispunjenja, ako je raskid stvarno nastupio zbog neispunjenja od strane tuženika, i je li do neispunjenja došlo nakon što je tuženiku dan primjeren naknadni rok za ispunjenje (čl. 126. Z00).

(Vts RH, Pž. 1233/94, od 17. 1. 1995. - Zbirka 3 - 54)

9. Kada su stranke izričito ugovorile obavezu prodavca automobila da do određenog roka obezbijedi isprave potrebne za registraciju prodatog automobila, kupac može raskinuti ugovor zbog neispunjenja, ako prodavac ne ispuni ovu ugovornu obavezu u primjerenom naknadnom roku koji odredi kupac.

(Vs BiH, Rev. 539/85, od 27. 2. 1986. - Bilten Vs BiH 2/86 - 8)

10. Vidjeti: odluku Vs FBiH, Pž. 105/97, od 30. 09. 1997, citiranu u sudskoj praksi datoj uz član 124. ZOO. 11. 1. Ako je ugovor raskinut pod nekim od uslova predviđenim u članovima 125. - 129. Zakona o obligacionim odnosima, strana koja po osnovu restitucije vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kod je isplatu primila bez obzira da li je odgovorna za neispunjenje ugovora. Ako je ugovor raskinut pod drugim uslovima, kao i kad je ugovor poništen, zatezna kamata plaća se po odredbi člana 214. Zakona o obligacionim odnosima. 2. Zatezna kamata i u slučaju raskida i u slučaju poništenja ugovora u privredi plaća se po stopi koju na osnovu odredbe člana 277. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima propisuje Savezno izvršno vijeće. (Stav XXXV zajedničke sjednice bivših vrhovnih sudova, Beograd 4. i 5. 11. 1987. - Bilten Vs BiH 1/88 - 154)

12. Kad prodavatelj raskine ugovor a da kupcu nije dao primjeren rok za isplatu ostatka cijene, valja smatrati da je ugovor raskinut krivnjom prodavatelja.

(Vs H, Rev. II 18/87, od 4. 11. 1987. - Psp 39 - 73)

13. Prodavac koji je odmah po dospijeću obaveze, svojim ponašanjem dao povoda kupcu za zaključak da neće prihvatiti isplatu kupoprodajne cijene (izmijenio je bravu na prodatoj zgradi nakon predaje ključeva kupcu), ne može jednostrano raskinuti ugovor zbog neispunjenja obaveze kupca u ugovorenom roku.

(Vs BiH, Rev. 93/86, od 22. 5. 1986. - Bilten Vs BiH 3/86 - 16)

14. Prodavac ne može zahtijevati raskid ugovora zbog neispunjenja ako kupac nije platio u ostavljenom roku zahtijevanu razliku u cijeni, nastalu zbog promijenjenih okolnosti, sve dok visina te obaveze ne bude između ugovornih stranaka sporazumno utvrđena.

Iz obrazloženja:

Tuženi - prodavac je tužiocu ostavio naknadni rok od tog dana za ispunjenje obaveze. Teleksom od 21. 4.1988. godine, zahtijevajući isplatu razlike u cijeni o kojoj u tom času nije bio postignut dogovor parničnih stranaka, pa po ugovoru i nije postojala obaveza plaćanja. Osnovan je stoga zaključak prvostepenog suda da se tuženi ne može pozivati na raskid ugovora u smislu člana 126 stav 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima, zbog neplaćanja razlike cijene u ostavljenom roku. Dopisom tužioca - kupca od 16. 5. 1988. godine, po prvi put je prihvaćena konačna cijena koju je zahtijevao tuženi pa je tek prijemom ovog dopisa od strane tuženog, došlo do zaljučenja aneksa ugovora (član 31. stav 1. ZOO) sa novim rokom plaćanja utvrđenim na 20. juni 1988. godine. Tužilac nije platio ostatak cijene u tom roku, ali tuženi nije koristio ovlaštenje iz člana 126. Zakona o obligacionom odnosu, da tužiocu ostavi naknadi primjeren rok za ispunjenje ove obaveze i da tek po proteku toga roka jednostavno raskine ugovor, već je teleksom od 22. 6. 1988. godine, bez ovlašćenja u ugovoru ili zakonu, izjavio da ugovor smatra raskinutim. Na takav način nije moglo doći do jednostranog raskida ugovora zbog neispunjenja obaveze tužioca, pa je tužilac, koji je u međuvremenu (sa zakašnjenjem od samo dva mjeseca), platio razliku u cijeni, ovlašten da zahtijeva ispunjenje ugovora predajom prodanog stana.

(Vs BiH, Pž. 499/89, od 27. 11. 1989. - Bilten Vs BiH 1/90 - 40)

15. Kada obaveza iz ugovora nije ispunjena u predviđenom roku, a ne radi se o fiksnom pravnom poslu, povjerilac mora, ako želi da ugovor raskine dati dužniku primjeren rok za ispunjenje obaveze, pa ako bezuspješno protekne i taj rok, smatra se da je ugovor raskinut.

(Vs BiH, Rev. 224/85, od 25. 4. 1985. - Bilten Vs BiH 2/85 - 11)

Sudska praksa uz član 127.

1. Ugovor o djelu zbog djelimičnog neispunjenja obaveze izvođača, može se po zahtjevu naručioca raskinuti u dijelu u kome nije izvršen, uz obavezu naknade štete.

Iz obrazloženja:

Parnične stranke su u februaru 1980. godine zaključile pismeni ugovor o izradi građevinske stolarije, prema tom ugovoru tužiteljica je trebala da tuženom isplati naknadu u iznosu od 180.000 dinara i pribavi materijal; tužiteljica je svoje ugovorne obaveze u cijelosti ispunila, a tuženi je samo dio stolarije napravio i ugradio u kuću tužiteljice. Utvđeno je da je opisanim ugovorom tuženi osim izrade preuzeo i obavezu ugrađivanja stolarije. Polazeći od opisanih činjeničnih utvrđenja, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o djelu, koji je definisan odredbom člana 600. Zakona o obligacionim odnosima, da je tuženi bio dužan da izvrši ugovorne obaveze onako kako je ugovoreno i po pravilima posla (član 607. stav 1. citiranog zakona), da je taj ugovor u jednom dijelu izvršen, pa je izveden ispravan zaključak da su se u pogledu neispunjenih ugovornih obaveza tuženog, ispunili uslovi iz člana 124. u vezi sa članom 127. Zakona o obligacionim odnosima, za raskid ugovora u tom dijelu. Stoga su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (član 262. stav 2. u vezi sa članam 266. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), kada su tuženog obvezali da tužiteljici naknadi i prouzrakovanu štetu.

(Vs BiH, Rev. 184/87, od 17. 12. 1987. - Bilten Vs ViH 2/88 - 25)

2. Kada špediter koji se ugovorom obavezao da će obaviti vanredni prevoz specijalnog tereta, sa pravom izbora najpovoljnijeg putnog pravca, odbija da ugovor izvrši, s obrazloženjem da ne može dobiti propisanu pismenu saglasnost organizacije udruženog rada koja upravlja putevima, za prevoz planiranim pravcem, te ispunjenje ugovora uslovljava povećanjem cijene, nalogodavac je ovlašten da ugovor raskine, a nije dužan da špediteru naknadi troškove pripreme za prevoz. U tom slučaju ne primjenjuje se član 828. Zakona o obligacionim odnosima.

(Vs BiH, Pž. 387/83, od 25. 10. 1983. - Bilten Vs BiH 2/84 - 44)

3. Prodavac je ovlašten da jednostrano raskine ugovor o kupoprodaji i bez ostavljanja naknadnog primjerenog roka za ispunjenje obaveze plaćanja cijene, ako kupac nije platio u dužem periodu (dvije godine) ni dio ugovorene cijene, koju je bio dužan u cjelini uplatiti u roku od 15 dana od dana zaključenja ugovora, jer se iz takvog ponašanja kupca može zaključiti da neće svoju obavezu izvršiti ni u naknadnom roku. U tom slučaju prodavac može tražiti da sud utvrdi da je ugovor raskinut od dana kada je saopštio tuženome da ga smatra raskinutim.

(Vs BiH, Pž. 165/85, od 16. 8. 1985. - Bilten Vs BiH 4/85 - 14)

4. Kada se traži raskid ugovora zbog neisplate kupoprodajne cijene za isporučenu robu, prvostepeni sud nije dužan utvrđivati krivicu za raskid jer je pravo tužioca po članu 124. ZOO da bira da li će tražiti raskid ugovora i povraćaj robe po članu 132. ZOO ili ispunjenje ugovora - isplatom kupoprodajne cijene.

(Vs S, broj Prev. 44/95, od 8. 2. 1995. - Gp, broj 2, 3 i 4/99)

5. Odbijanje dužnika da plati cijenu za robu koju je preuzeo njegov pravni prethodnik, tvrdeći pri tome da nije u pravnom odnosu sa povjeriocem, je osnov za raskid ugovora o prodaji i bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje.

(Vs S, broj II Rev. 394/95, od 27. 9. 1995. - Gp, broj 5/00)

6. Kad prodavatelj, koji je ujedno i proizvođač betonskih blokova, mjesec dana poslije ugovorenog roka za isporuku još nije ni proizveo te blokove, kupac iz toga može osnovano zaključiti da prodavatelj svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku, pa može uz prethodnu hitnu obavijest raskinuti ugovor zbog neispunjenja i bez ostavljanja takvog roka i zahtijevati vraćanje unaprijed plaćene cijene s pripadajućim kamatama (čl. 127., 130. i 132. st. 2. i 5. ZOO).

(Vps H, Pž. 954/82, od 2. 11. 1982. - Psp 22 - 165)

Sudska praksa uz član 128.

1. Kad je općepoznato da banka neosnovano odbija ispunjenje svojih obveza prema deponentima temeljem ugovora o oročenju deviznih sredstava, deponent je ovlašten jednostranom izjavom volje raskinuti ugovor prije isteka roka oročenja.

Iz obrazloženja:

"Prema odredbi iz čl. 128. ZOO u slučaju kad je prije isteka roka za ispunjenje obveze očito da jedna strana neće ispuniti svoju obvezu iz ugovora, druga strana može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete. Dakle, ova odredba daje ovlaštenje ugovornoj strani da jednostranom izjavom volje raskine ugovor i prije nego je nastupio rok ispunjenja ako je očito da druga strana neće ispuniti svoju obvezu. Suprotno navodima revizije, do raskida ugovora ne dolazi samo kad se ostvare ugovorne pretpostavke, već i u slučajevima kad sam zakon predviđa mogućnost raskida ugovora, a što je upravo ovdje slučaj. Općepoznata a i neprijeporna okolnost da tužena banka neosnovano odbija ispunjenje svoje obveze isplate štednih uloga po viđenju opravdava zaključak da tu obvezu tuženik ne bi ispunio ni prema tužitelju nakon isteka roka oročenja njegova štednog uloga, pa je stoga tužitelj osnovano, sukladno odredbi iz čl. 128. ZOO, jednostranom izjavom volje predmetni ugovor raskinuo."

(Vs RH, Rev. 2186/94, 13. 11. 1996. - Izbor odluka 1/1997 - 10/53)

Sudska praksa uz član 131.

1. Ocijenjeno je da neisplata gotovo jedne četvrtine cijene ne predstavlja neispunjenje neznatnog dijela ugovorene obveze.

Iz obrazloženja citiramo:

“Tužitelji se neosnovano pozivaju na čl. 131. ZOO, jer se ugovor po toj zakonskoj odredbi ne može raskinuti samo onda ako je riječ o neispunjenju neznatnog dijela obveze, a o takvom slučaju nije riječ u ovom predmetu, jer tužitelji nisu ispunili gotovo jednu četvrtinu svoje ugovorene obveze.“

(Vs RH, Rev. 159/97, od 21. 4. 1999. - Izbor oduka 2/1999 - 27)

2. U slučaju raskida ugovora zbog neispunjenja, naručilac koji je koristio nedovršen projekt, dužan je da plati projektantu odgovarajuću naknadu.

Iz obrazloženja:

U ovom sporu treba poći od odredbe člana 131. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojoj se ugovor ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveza, kao i odredbe člana 310. stav 1. citiranog zakona, prema kojoj povjerilac nije dužan primiti djelimično ispunjenje, osim ako priroda obaveze drukčije ne nalaže, te s tim u vezi posebno provjeriti navod žalbe da li je i u kojem obimu tuženi izveo radove po tužiočevom projektu, u kom slučaju tuženi ne bi mogao tvrditi da nije primio djelimično ispunjenje obaveze od strane tužioca, niti odbiti svoju obavezu da mu s tim u vezi isplati djelimičnu naknadu, pa i u slučaju da je osnovan zahtjev za raskid ugovora (član 132. stav 2. ZOO).

(Vs BiH, Gž. 43/88, od 31. 10. 1988. - Bilten Vs BiH 2/89 - 40)

3. Ocijenjeno je da se ugovor ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze kad neisplaćeni iznos koji duguje kupac iznosi manje od 10% kupovne cijene (stana izgrađenoga za tržište), točnije 7,7%.

(Vs H, Rev. 2504/87, od 29. 6. 1988. - Psp 42 - 55)

4. Djelimično neispunjenje ugovorne obaveze može biti razlog za raskid ugovora, kada druga strana usljed toga ne ostvaruje iz ugovora onu korist koja u takvoj situaciji normalno sljeduje, čime se u suštini osujećuje cilj ugovora.

(Vs S, broj Prev. 552/95. - Bilten 2/1996)

Sudska praksa uz član 132.

1. Naručilac ne može zbog nedostatka građevine zahtijevati od izvođača da mu preda drugi odgovarajući stan.

Iz obrazloženja:

“Naručilac koji se koristi pravom prema izvođaču zbog nedostataka građevine (vidljivih, skrivenih ili nedostataka koji se tiču njene solidnosti) ako je o tim nedostacima u zakonom propisanom roku obavijestio izvođača, može zahtijevati od izvođača da nedostatke otkloni u primjerenom roku, da sam otkloni nedostatke na račun izvođača, da zahtijeva smanjenje cijene za radove izvedene sa nedostatkom i najzad da zahtjeva raskid ugovora. Raskidom ugovora obje stranke bi bile oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze za naknadu štete. Raskidom ugovora nastupili bi za ugovorne strane i određeni pravni učinci, a jedan od učinaka jeste i obaveza tuženog da vrati novac koji je primio od tužitelja i da mu plati zateznu kamatu od dana kada je primio isplatu (član 132. stav 2. i 5. ZOO)“.

(Vs FBiH, Pž. 21/99, od 18. 8. 2000. - Bilten Vs FBiH 2/00 - 43)

2. Raskidom ugovora nastaje obaveza vraćanja datog s tim da onaj ko vraća novac plaća i kamatu od dana uplate novca pa do dana kada će novac biti vraćen.

Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud je utvrdio da je tuženi u izvodu otvorenih stavki na dan 1. 1. 2001. godine konstatovao da tužiocu duguje novčane iznose od ……… dinara na dan 1. 1. 2001. godine, da je tuženi u zahtjevu za usaglašavanje i regulisanje duga od 8.6.2001. godine konstatovao da prema svojoj knjigovodstvenoj evidenciji ima dug prema tužicu u iznosu od …….. dinara sa stanjem na dan 31. 12. 2000. godine, da je tužilac isplatio tuženom iznos od ……… dinara 10.3.2000. godine za robu, da tuženi robu nije isporučio niti je uplaćenu cijenu robe vratio. Obaveza tuženog da tužiocu vrati uplaćeni iznos sa kamatom od dana uplate pa do isplate zasnovana je na odredbi čl. 132. Zakona o obligacionim odnosima, jer je ugovor između stranaka raskinut. (Rješenje Višeg trgovinskog suda u Beogradu, Pž. broj 2091/02 od 26. 3. 2002. godine)

3. Ugovorne strane ovlaštene su svoja prava i obveze u slučaju raskida ugovora urediti drukčije nego što ih uređuje zakon.

Iz obrazloženja:

Uglavkom čl. 7. Ugovora o zakupu stranke su sporazumno isključile pravo tužitelja na tražbinu naknade za izvedene radove i ugrađenu opremu u poslovni prostor tuženika (osim prava na odnošenje odvojivih dijelova ugrađene opreme) u svim slučajevima prestanka Ugovora o zakupu po bilo kojoj osnovi, dakle i za slučaj raskida Ugovora o zakupu. Revizijski sud ne nalazi da bi odredba čl. 7. Ugovora o zakupu sklopljenog između stranaka bila u suprotnosti s prinudnim propisima ili moralom društva, pa da bi zbog toga u tom dijelu Ugovor o zakupu bio ništav (čl. 103. st. 1. ZO0). Stoga, polazeći od okolnosti konkretnog slučaja - neovisno o tomu je li ugovor o zakupu samo faktično prestao zbog otvaranja postupka likvidacije nad tužiteljem ili je nastupio i raskid ugovora (ali ne onaj iz čl. 133. ZO0), ovaj sud nalazi da se u pogledu prava tužitelja glede naknade za obavljene radove i ugrađenu opremu ima primijeniti odredba čl. 7. Ugovora o zakupu prema kojoj tužitelju takvo pravo ne pripada, što potvrđuje i odredba čl. 15. istog ugovora o zakupu koja izričito upućuje i u slučaju raskida Ugovora na nastupanje istih onih posljedica koje su utanačene čl. 7. Ugovora. Takva odredba iz čl. 7. i čl. 15. Ugovora o zakupu nije po shvaćanju ovog suda suprotna odredbi čl. 132. st. 2. i 4. ZO0, jer te odredbe nisu prinudnog (kogentnog) značenja, što znači da su stranke ugovora o zakupu ovlaštene ugovoriti međusobna prava i obveze i za slučaj raskida ugovora i drukčije nego je to regulirano odredbom spomenutog čl. 132. st. 2. i 4. ZOO.

(Vs RH, II Rev. 44/96, od 11. 7. 1996. - Izbor oduka 1/1997 - 7/50)

4. Kada je do raskida ugovora došlo skrivljenim neizvršenjem od strane dužnika (tuženog), povjerilac (tužilac) ima pravo da traži od protivne strane ono što je dao u izvršenju sopstvene obaveze. Dejstvo raskida iz člana 132. st. 2. ZOO ne može se dovoditi u vezu sa podijeljenom odgovornošću iz člana 192. ZOO. Dejstvo raskida na vać izvršenu obavezu povjerioca (isporuku robe) ne može značiti podijeljeno snošenje posljedica raskida ugovora koji je skrivio tuženi (neisplatom kupoprodajne cijene za isporučenu robu).

(Vs S, broj Prev. 698/97. - Bilten 2/1998)

5. Kada tuženi u toku parnice ispuni zahtjev koji je bio dospio u vrijeme podnošenja tužbe, može se smatrati da je izgubio parnicu u cjelini pa tužilac ima pravo na naknadu potrebnih parničnih troškova nastalih do momenta ispunjenja obaveze tuženog analogno odredbi člana 144. stav 1. ZPP. Ovo pravo tužiocu pripada i kada nije povukao tužbu odmah po ispunjenju obaveze od strane tuženog. Shodno članu 132. stav 5. ZOO kada je ugovor raskinut zbog neispunjenja, strana koja vraća novac dužna je platiti zatezu kamatu od dana kada je isplatu primila bez obzira iz kojih razloga nije ispunjena obaveza iz ugovora.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2002, str. 24)

6. Sama po sebi činjenica što je ugovor raskinut po tužbi tužioca i tuženi obavezan na povraćaj uplaćenih iznosa ne znači da je tuženi obavezan da tužiocu naknadi i štetu. Za pravo tužioca da od tuženog, pored povraćaja uplaćenih iznosa sa kamatom traži i naknadu štete, odlučno je da li je do raskida ugovora došlo isključivom krivicom tuženog, odnosno da li je do štete došlo bez krivice tužioca.

(Vs S, broj Prev. 73/01. - Bilten 2/2001)

7. Kupac kojemu je nadležno tijelo oduzelo motorno vozilo jer je bilo ukradeno, ima pravo od prodavatelja zahtijevati povrat isplaćene cijene.

Iz obrazloženja:

"Kupac kojemu je nadležno tijelo oduzelo kupljeno motorno vozilo jer je bilo ukradeno, ima pravo od prodavatelja zahtijevati povrat isplaćenog cijene zato što je prodavatelj (u ovoj pravnoj stvari revident) odgovoran kao prodavatelj stvari s pravnim nedostatkom, a sve je sukladno čl. 508. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dalje ZOO, jer je prodao tužitelju stvar na kojoj treći ima pravo koje isključuje kupčevo pravo (tuđu stvar). Sankcije za prodaju stvari s pravnim nedostatkom koja je oduzeta kupcu propisane su čl. 510. st. 1. ZOO pa je tužitelj sukladno navedenoj odredbi mogao raskinuti ugovor i kao posljedicu raskida ugovora tražiti povrat isplaćene cijene (čl. 132. st. 2. ZOO)."

(Vs RH, Rev 3226/94, od 28. 10. 1997. - Izbor odluka 1/1998 - 30A/70)

8. Izvođač je dužan obaviti djelo kako je ugovoreno i prema pravilima posla te predati naručitelju izrađenu ili popravljenu stvar. Izvođač koji je samo djelimično obavio posao nije ispunio svoju ugovornu obavezu, pa naručitelj ima pravo izjaviti da raskida ugovor.

Iz obrazloženja:

Tužitelju (naručitelju) stoga pripada pravo tražiti vraćanje predujma (avansa) u dogovorenoj protuvrijednosti DEM, zajedno sa zateznim kamatama od dana kada je tuženiku platio predujam, na temelju odredbe čl. 132. st. 2. i st. 5. ZOO. Ne može se govoriti o tome da bi tuženik djelomično obavio posao, jer su stranke nedvojbeno dogovorile potpuni popravak uređaja (čl. 607. i 613. ZO0). Tuženik, doduše, ima pravo zahtijevati da mu se vrate dijelovi koje je navodno ugradio, također u smislu odredbe čl. 132. st. 2. i 3. ZOO, ali tuženik u ovoj pamici takav zahtjev nije postavio, pa taj zahtjev može slobodno ostvariti u eventualno drugoj parnici. S druge strane, tužitelj ima pravo i na naknadu štete ako je zbog takva tuženikova postupka pretrpio kakvu štetu (čl. 124. ZOO). U ovoj parnici tužitelj, međutim, zahtijeva samo vraćanje predujma s kamatama, pa je prvostupanjski sud odlučivao u granicama tužiteljeva zahtjeva.

(Vts RH, Pž. 2740/94, od 12. 4. 1995. - Zbirka 3 - 24)

9. Kod raskida ugovora (o zakupu poslovnih prostorija) voljom jedne stranke, one koja je kauciju dala, kaucija se ne vraća.

Iz obrazloženja:

"U valjano provedenom postupku (čl. 7. i 8. ZPP) sud je tumačenjem sadržaja izdane potvrde, a u svezi sa zaključenjem ugovora o zakupu poslovnih prostorija (čl.99. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine", broj 53/91) valjano utvrdio da je u konkretnom slučaju tužitelj tuženoj odnosno njenom suprugu doista isplatio na ime kaucije iznos od …… DEM. Kaucija je dana kao "osiguranje za sklapanje ugovora i za njegovo izvršenje" kako to valjano zaključuje sud drugog stupnja. Ova svrha za koju je kaucija dana nije u suprotnosti s pravnim pravilima koja reguliraju institut kaucije, "sigurnice" ili "jamčevine". Dakle, kaucija koja je najpoznatija u funkciji sredstva za pojačanje ugovora, ovdje je i kao sredstvo osiguranja za zaključenje ugovora i kao sredstvo osiguranja izvršenja ugovora o zakupu poslovnih prostorija kroz vrijeme od pet godina. Kod raskida ugovora o zakupu poslovnih prostorija voljom jedne stranke, u ovom slučaju one koja je tu kauciju dala, kaucija se ne vraća. Iz tog razloga sudovi su valjano odbili zahtjev tužitelja i u dijelu kojim traži povrat iznosa od ….. DEM koji je dan kao kaucija tuženoj. Iz svega izloženog proizlazi da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a kako nisu ostvareni ni oni na koje ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem odredbe iz čl.393. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu."

(Vs RH, Rev. 752/92, od 9. 9. 1993. - Izbor odluka 1/1995 - 20/49)

10. U naknadu štete zbog raskida ugovora o prodaji, prouzrokovanu kupovinom radi pokrića uračunava se zatezna kamata na iznos unaprijed plaćene cijene, za period od uplate do vraćanja.

Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud utvrđuje da su parnične stranke zaključile ugovor o prodaji sistema modulacije radio difuzije. Tuženi je, kao prodavac, bio dužan isporučiti i montirati sistem do 31.12. 1987. godine, a tužiteljica platiti cijenu u iznosu od ………. dinara. Tužiteljica je tuženom platila cijenu dana 13. 11.1987. godine, ali tuženi nije ispunio svoju ugovornu obavezu, zbog čega je ugovor raskinut. Tužiteljica je, zatim, izvršila kupovinu radi pokrića (član 525. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima - ZOO, "Službeni list SFRJ", br. 29/78 i 39/85, važećeg u vrijeme nastanka obligacionih odnosa između stranaka). Tužiteljica zahtijeva, što prvostepeni sud dosuđuje, razliku cijene zbog kupovine radi pokrića, sa zateznom kamatom od momenta kada je tužteljica izvršila tu kupovinu, vraćanje iznosa cijene iz raskinutog ugovora o prodaji i zatezne kamate na taj iznos cijene od dana kada je tuženi tu isplatu primio. Prvostepeni sud je, međutim, bio dužan u naknadu štete prouzrokovanu neispunjenjem ugovora o prodaji i u slučaju iz člana 525. Zakona o obligacionim odnosima (kada je izvršena kupovina radi pokrića) uračunati i zateznu kamatu na vraćeni iznos novca tužiocu (kupcu) iz raskinutog ugovora o prodaji - čl. 124. i 132. st. 1. i 5. ZOO. Kupac bi, vraćanjem cijene iz raskinutog ugovora o prodaji i kamate na iznos cijene, kao i plaćanjem pune razlike u cijeni, nastale kupovinom radi pokrića, bio doveden u stanje koje je znamo povoljnije od stanja u kome bi se nalazio da nije bilo povrede ugovora od strane prodavca. Uračunavanje iznosa dospjele zatezne kamate u naknadu štete je u skladu sa jednim od osnovnih načela obligacionih odnosa - načelom jednake vrijednosti davanja (stav 1, člana 15. ZOO) koje bi u suprotnom bilo ozbiljno narušeno, iako zakon izričito nije odredio takve posljedice. Restitucija ima za cilj da uspostavi pređašnje stanje. Tom cilju služila je i odredba stava 5. člana 132. ZOO, koja obavezuje stranu koja vraća novac da plati zatezne kamate za upotrebu novca. U vrijeme donošenja ZOO kamata nije imala revalorizacionu funkciju, tako da su odredbe člana 132. ZOO i odredbe koje regulišu zateznu kamatu bile usklađene. Onda kada je stopa zatezne kamate postala revalorizaciona, odredbe o zateznoj kamati došle su u sukob sa odredbama o restituciji i naknadi šlete. Ako kamata ima revalorizacionu funkciju kupac kome se, osim vraćene cijene plaća i kamata, dovodi se u povoljniji položaj, a ne u pređašnje stanje ako, osim toga, ima pravo i na punu naknadu štete. Uporište za uračunavanje zatezne kamate u naknadu štele nalazi se i u stavu 1. člana 278. ZOO, koji određuje da povjerilac ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete ako je šteta koju je pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća.

(Vs BiH, Pž. 24/91, od 23. 5. 1991. - Bilten Vs BiH 2/91 - 50)

11. Odredbe o obvezi strane koja vraća novac nakon raskida ugovora zbog neispunjenja da plati zatezne kamate primjenjuju se i kad novac vraća stranka koja nije skrivila raskid ugovora.

(Vs H, II Rev. 27/90, od 24. 5. 1990. - Psp 51 - 87)

12. Žalbeni sud nije presudio na štetu tuženoga time što ga je obavezao da plati dinarsku protuvrijednost strane valute po kursu na dan kada mu je ta valuta plaćena na osnovu kasnije raskinutog ugovora, sa zateznom kamatom od tog dana a na dinarsku protuvrijednost po kursu na dan presuđenja sa zateznom kamatom od tog dana kako je bio presudio prvostepeni sud.

(Vs BiH, Gal. 24/91, od 12. 9. 1991. - Bilten Vs BiH 4/91 - 108)

13. Ako je kupac platio prodavatelju cijenu kupljene robe, a nakon isporuke je osnovano vratio robu zbog nekakvoće te mu je prodavatelj i vratio uplaćeni iznos kupovnine, kupac ima pravo zahtijevati od prodavatelja kamate na iznos uplaćene i vraćene kupovnine od dana uplate do dana vraćanja, jer je ugovor o prodaji raskinut (čl. 132. st. 5. Z00).

Iz obrazloženja citiramo:

Pravo na kamate ne zavisi od krivnje bilo koje ugovorne strane za raskid ugovora. Riječ je o zakonskom pravu na kamate u slučaju raskida ugovora iz bilo kojeg razloga.

(Ps H, Pž. 3328/88, od 29. 8. 1989. - Psp 43 - 138)

14. Pravila o plaćanju kamata kad se vraća novac u slučaju raskida ugovora zbog neispunjenja primjenjuju se i na stranu koja nije skrivila raskid.

Iz obrazloženja:

"Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, u daljnjem tekstu: ZOO) precizno je određeno od kada teku zatezne kamate na novčana potraživanja u slučaju raskida ili poništenja ugovora, pa nema temelja da se odstupi i u konkretnoj parnici od zakonom propisanoga. U smislu odredbe iz čl. 132. st.5. ZOO strana koja vraća novac nakon raskida ugovora zbog neispunjenja, dužna je platiti zatezne kamate od dana kada je isplatu primila. To se pravilo u slučaju raskida ugovora zbog neispunjenja primjenjuje i kad novac vraća strana koja nije skrivila raskid ugovora, a sve iz razloga što zakon ne predviđa nikakve izuzetke. Stranka koja nije skrivila raskid mogla je zahtijevati ispunjenje ugovora, a ako se odluči na raskid, mora snositi sve posljedice takvog opredjeljenja. Stoga u konkretnom slučaju kada je došlo do raskida ugovora, tužena stranka koja je primila novac, a u povodu raskida ugovora, dužna je pored vraćenog novca vratiti i zatezne kamate, zbog čega su sudovi osnovano usvojili zahtjev tužitelja."

(Vs RH, Rev. 2458/92, od 4. 3. 1993. - Izbor odluka 1994 - 55/116)

15. Naručilac radova dužan je da plati izvođaču naknadu za radove koji koriste naručiocu i u slučaju da je ugovor raskinut krivicom izvođača.

Iz obrazloženja:

Raskid ugovora, bez obzira čijom krivicom je došlo do toga u smislu člana 132. Zakona o obligacionim odnosima ima za posljedicu da stranka koja je potpuno ili djelimično ispunila svoju obavezu iz ugovora, ima pravo tražiti da joj druga strana vrati ono što je dala u svrhu ispunjenja ugovora. Prevedeno na konkretni slučaj to znači da je tuženi kao naručilac radova dužan platiti naknadu za radove koje je izveo tužilac, ako mu koriste, (član 210. st. 1. i 4. ZOO) pa kako su nižestepeni sudovi, makar se izričito i nisu pozvali na navedeni zakonski propis, sa tih pozicija odlučili o zahtjevu tužioca, pravilno su primijenili materijalno pravo.

(Vs BiH, Rev. 213/88, od 16. 2. 1989. - Bilten Vs BiH 1/89 - 48)

16. Pri raskidu ugovora, strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila, a visina zateznih kamata određuje se u skladu s odredbom čl. 277. Z00.

(Vps H, Pž. 2052/86, od 10. 3. 1987. - Psp 34 - 162)

17. U naknadu štete prouzrokovane neispunjenjem ugovora uračunava se zatezna kamata na vraćeni iznos novca oštećenom (članovi 124. i 132. st. 1. i 5. ZOO). (Zaključak savjetovanja građanskih i građansko-privrednih odjeljenja bivših vrhovnih sudova, Subotica 24. i 25. 10. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 139)

18. Kad je dan avans na ime ispunjenja ugovora u privredi, pripadajuće zatezne kamate na dani iznos kod raskida ugovora određuje se prema odredbi čl. 277. st. 2. ZOO.

(Vs H, II Rev. 18/87, od 12. 3. 1987. - Psp 35 - 69)

19. Kupac kome je prodavac jamčio za ispravno funkcionisanje traktora, ima pravo da, ukoliko prodavac ne ukloni naknadno uočeni nedostatak, traži raskid ugovora i vraćanje sume novca plaćene po osnovu ugovora, sa zateznom kamatom od isplate cijene do njenog vraćanja.

Iz obrazloženja:

Tuženi je prodao tužiocu traktor za cijenu od ………. dinara. Prilikom sklapanja ugovora i predaje traktora tužiocu, tuženi je skrenuo pažnju tužiocu da traktor nema anlasere i da pali na guranje, te da mu nedostaju još neke sitnice, ali je tvrdio da traktor inače normalno radi. Nakon što je tužilac, po proteku nekoliko dana, utvrdio da traktor ne može dići plugove na odgovarajuću visinu, odnosno ne može vući plugove i tanjirače, ni prikolicu natovarenu đubrivom, sin tužioca je odvezao traktor tuženom koji ga je pokušao popraviti. Kako ni nakon popravke traktor nije mogao vršiti sve predviđene radne operacije, tužilac ga je vratio tuženom i zahtijevao povratak kupoprodajne cijene. Polazeći od navedenih činjenica, ovaj sud takođe ocjenjuje da je tužbeni zahtjev osnovan. U času predaje traktora tužiocu, odnosno času prelaska rizika na tužioca, kupljeni traktor nije imao potrebna svojstva za redovnu upotrebu (član 479. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima). Za takve nedostatke prodavac je znao odnosno oni mu nisu mogli ostati nepoznati (kasnije je sam pokušavao popravljati traktor) ali je i pored toga izjavio da traktor može normalno raditi, pa on za materijalne nedestatke stvari odgovara i u smislu odredbe stava 3. člana 480. Zakona o obligacionim odnosima. Kako tuženi nije uspio otkloniti navedene nedostatke tužilac je imao pravo, u smislu odredbe člana 488. stav 1. tačka 3. i člana 490. navedenog zakona, da raskine ugovor, što je i učinio vraćanjem traktora. Tužilac je traktor vratio u stanju u kakvom ga je kupio, a takav raskid ugovora u smislu odredbe člana 497. stav 1. pomenutog zakona, proizvodi ista djejstva kao i raskid ugovora zbog neispunjenja. Ta pravna djejstva su u smislu člana 132. istog zakona, vraćanje onoga što je primljeno a tužiocu kome se vraća novac, pripada i pravo na zateznu kamatu od momenta kada je tuženi isplatu primio.

(Vs BiH, Rev. 29/89, od 14. 9. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 87)

20. U slučaju raskida ugovora zbog neispunjenja obaveze povjerilac nema pravo da traži isplatu ugovorne kazne već može tražiti naknadu štete, pored vraćanja onoga što je dao drugoj strani i naknade eventualne koristi.

Iz obrazloženja:

“Tuženi nije obavezan da tužiocu plati ugovornu kaznu jer iz pravila o ugovornoj kazni proizilazi da se ona ugovara kao sredstvo za ispunjenje ugovora (član 270. Zakona o obligacionim odnosima). Zato ako je ugovor raskinut zbog neispunjenja obaveze, povjerilac nema pravo da traži isplatu ugovorne kazne (član 273. stav 4.) već može tražiti samo restituciju (član 132. ZOO) i naknadu štete (član 262. stav 2. ZOO)”.

(Vs BiH, Rev. 452/89, od 15. 5. 1990. - Bilten Vs BiH 2/90 - 34)

21. U slučaju raskida ugovora postoji obaveza vraćanja dinarske protuvrijednosti isplaćenog iznosa strane valute po kursu na dan lsplate (ispunjenja obaveze iz ugovora).

(Vs BiH, Rev. 419/88, od 9. 2. 1989. - Bilten Vs BiH 3/89 - 11)

22. Vidjeti: odluku Vs BiH, Pž. 194/87, citiranu u sudskoj praksi datoj uz član 214. ZOO.

23. Strana koja vraća avans nakon raskida ugovora zbog neispunjenja dužna je platiti zatezne kamate od dana prijema avansa i kada nije kriva za raskid ugovora, a nije od značaja što nije bilo ugovoreno plaćanje kamata na avans od prodaje robe.

(Vs BiH, Pž. 271/89, od 31. 5. 1989. - Bilten Vs BiH 3/89 - 58)

24. Ugovor o djelu naručilac može da otkaže jednostranom izjavom sve do trenutka dok radovi ne budu potpuno izvršeni, u kom slučaju je naručilac u obavezi da izvođaču djela plati naknadu za sve do tada izvršene radove.

Iz obrazloženja:

U konkretnom slučaju stranke su zaključile ugovor o djelu (čl. 600. ZOO) koga je tužilac započeo izvršavati držeći se ugovorenih uslova, usljed čega mu u smislu člana 629. navedenog zakona pripada pravo na naknadu za izvršenu radnju zbog raskida ugovora voljom tuženog. Tužbeni zahtjev je, dakle, osnovan primjenom navedenih zakonskih propisa, a ne po pravilu sadržanom u članu 132. ZOO na koga se nižestepeni sudovi pozivaju, jer odredba ovog člana ne reguliše pravne posljedice raskida ugovora o djelu voljom naručioca, već pravne posljedice raskida ugovora zbog neizvršenja.

(Vs RS, Rev. 3/96, od 18. 3. 1996. - Bilten 1/1999 - 80)

25. Naručilac radova ima pravo, ako je izvođač kriv za neispunjenje ugovora o građenju, da zahtijeva naknadu štete u visini razlike između cijene koju bi on morao isplatiti izvođaču da je uredno ispunio ugovor i cijene isplaćene novom izvođaču.

(Vs BiH, Pž. 397/87, od 24. 3. 1988. - ZIPS, broj 531; Bilten Vs BiH 2/88 - 30)

26. Kada je ugovor raskinut zbog neispunjenja, strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kada je isplatu primila,.bez obzira iz kojih razloga nije ispunjena obaveza iz ugovora.

(Vs BiH, Rev. 190/85, od 16. 5. 1985. - Bilten Vs BiH 3/85 - 23)

27. Vidjeti: odluku Vs BiH, Gž. 43/88, citiranu u sudskoj praksi datoj uz član 131. ZOO.

Sudska praksa uz član 133.

1. Raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti može se tražiti ako su prije isteka roka za ispunjenje obaveze nastupile okolnosti koje otežavaju obavezu jedne strane ili su nastupile okolnosti zbog kojih se ne može ostvariti svrha ugovora time da u svakom od ovih slučajeva kumulativno moraju biti ispunjene pretpostavke da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanju ugovornih strana i da bi, po opštem mišljenju, bilo nepravedno održati ga na snazi kao takvog.

Iz obrazloženja:

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužioca za raskid ugovora o kupoprodaji zbog promijenjenih okolnosti. Nižestepeni sudovi su, polazeći od utvrđenja da se tužilac drugi dan po zaključenju ugovora teško razbolio, zaključili da je nastupila okolnost koja bitno otežava obavezu tužioca da u roku od tri dana od zaključenja ugovora isplati tuženom dio kupoprodajne cijene u iznosu od ………. DEM, jer da su za tužioca “nastali neophodni troškovi liječenja” i da je time dovedeno u pitanje ostvarivanje svrhe ugovora prema kome je tužilac kupio od tuženog traktor za ……… DEM, jer da je postalo neizvjesno da li će tužilac ostati u životu, a i ako ostane da li će biti sposoban upravljati traktorom i sudili tako što su, pozivom na odredbu čl. 133. Zakona o obligacionim odnosima raskinuli ugovor i tuženom nametnuli obavezu da tužiocu vrati ………. DEM, primljenih na ime kapare, ili da mu isplati dinarsku vrijednost ovog iznosa prema kursu ove valute koja važi u trenutku ispunjenja obaveze. Raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti (čl. 133. st. 1. ZOO) može se tražiti ako su prije isteka roka za ispunjenje obaveze nastupile okolnosti koje otežavaju obavezu jedne strane ili su nastupile okolnosti zbog kojih se ne može ostvariti svrha ugovora time da u svakom od tih slučajeva kumulativno moraju biti ispunjene pretpostavke da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanju ugovornih strana i da bi po opštem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi, takav kakav je. Prema tome, za pravilnu odluku o sporu bilo je potrebno utvrditi ne samo da li su nastupile okolnosti koje otežavaju obavezu jedne strane i zbog kojih se ne može ostvariti svrha ugovora, sa čime su se zadovoljile nižestepeni sudovi, nego i činjenice koje se tiču toga da li je okolnost koja otežava ispunjenje takva i tolikog značaja i otežavanje ispunjena takvo i toliko da je očigledno da ugovor ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i (kumulativno) da bi po opštem mišljenju bilo nepravilno da se ugovor održi na snazi takav kakav je. Zbog pogrešnog pravnog stava nije raspravljeno o okolnostima šta su stranke očekivale od ugovora, usljed čega je, po prirodi stvari, izostala ocjena o pitanju da li bi po opštem mišljenju bilo nepravilno da se ovaj ugovor održi na snazi. Prema tome, nižestepeni sudovi su zbog pogrešnog pristupa rješenju ove pravne stvari pogrešno zaključili da su se stekle pretpostavke koje tužiocu daju pravo na raskid ugovora u smislu čl. 133. Zakona o obligacionim odnosima. I zneseni razlozi upućuju na ostvarenje pogrešne primjene materijalnog prava, kao i na to da u odnosu na potrebne materijalno pravne pretpostavke nedostaju podaci činjenične prirode, a to znači ostvaren je izneseni razlog pobijanja nižestepenih presuda, pa je obje nižestepene presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku).

(Vs RS, Rev. 1/97, od 5. 3. 1997. - Bilten 1/1999 - 57)

2. Promjena propisanih kamatnih stopa nije okolnost koju banka kao ugovorna strana iz ugovora o deviznom štednom ulogu nije mogla predvidjeti.

Iz obrazloženja:

"Opravdano revidentica ukazuje na to da je drugostupanjski sud svoju odluku o raskidu ugovora utemeljio na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Iako se taj sud poziva na čl. 133. ZOO, on je očito vodio računa samo o odredbi njegovog st. 1., ali ne i st. 2. koji propisuje da se raskid ugovora ne može zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u ozbir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći i savladati. Tuženik - protutužitelj je banka, dakle, organizacija u čiju djelatnost spada upravo i sklapanje ugovora o novčanom depozitu, pa je on u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio dužan uzeti u obzir i mogućnost promjene politike kamatnih stopa te eventualno ugovoriti i promjenjivost kamatne stope, čime bi izbjegao štetne posljedice tog ugovora. Kako on to, međutim, nije učinio, nije ovlašten ni zahtijevati da se ugovor raskine zbog promijenjenih okolnosti pozivajući se pritom na smanjenje svojih kamatnih stopa."

(Vs RH, Rev. 2521/95, od 7. 2. 1996. - Izbor odluka 2/1996 - 10/53)

3. Ugovorne strane se mogu pozivati na promijenjene okolnosti u periodu od zaključenja do dospjelosti ugovorom preuzete obaveze, a ne i u slučaju promijenjenih okolnosti nastalih po ispunjenju ugovornih obaveza.

(Vs S, broj Prev. 81/99. - Bilten 2/1999)

4. Stranka kojoj je otežano ispunjenje ugovora zbog promijenjenih okolnosti može zahtijevati od suda samo raskid ugovora, a ne mijenjanje uvjeta ugovora.

Iz obrazloženja citiramo:

Prema čl. 133. st. 4. ZOO ugovor se neće raskinuti ako druga ugovorna strana ponudi da se ogovarajući uvjeti ugovora pravično izmijene ili pristane na to. Druga ugovorna strana može dakle spriječiti raskid ugovora tako što će ponuditi izmjenu uvjeta ugovora ili pristati na nju. Ne može je se međutim prisiliti da prihvati izmjenu ugovora. Ako ne prihvati izmjenu, ugovor se raskida, razumije se ako su za to ispunjenje pretpostavke.

(Vts RH, Pž. 3939/95, od 30. 4. 1996. - Zbirka 4 - 24)

5. Zajmoprimac koji je od zajmodavca primio određenu svotu novca ne može se osloboditi obveze vraćanja te svote novca zahtijevajući raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti, jer i u slučaju raskida zajmodavac ima osnovano pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao, a to je ista svota novca.

(Vts RH, Pž. 4486/94, od 6. 6. 1995. - Zbirka 3 - 27)

6. Raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti - visine stope inflacije - ne može zahtijevati stranka koja je u vrijeme sklapanja ugovora bila dužna uzeti u obzir takvu inflaciju.

Iz obrazloženja:

Tužiteljica u ovoj parnici zahtijeva da se navedena nagodba raskine bez promijenjenih okolnosti u smislu odredaba čl. 133. Zakona o obveznim odnosima. Ona naime tvrdi da je prilikom nagodbe računala s inflacijom, ali da je naknadno zbog ratnih prilika došlo do velike inflacije i obezvrijeđivanja novca s čime ona nije računala, pa u tome nalazi razlog za raskid nagodbe. U vezi s time su u dosadašnjem toku postupka utvrđene slijedeće odlučne okolnosti: Odredba čl. 133. st. 1. ZOO glasi: "Ako nakon sklapanja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih stranaka i da bi po općem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obveze odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine." Međutim prema odredbi st. 2. istog članka raskid ugovora ne može se zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili svladati. Nižestupanjski su sudovi utvrdili, i to svoje utvrđenje obrazložili, da je tužiteljica svjesna velike inflacije koja se nakon sklapanja nagodbe samo nastavila bila dužna u vrijeme sklapanja nagodbe s tuženikom nju uzeti u obzir, a obezvrijeđivanje novca je mogla izbjeći da je prihvatila obročnu otplatu duga. Zato i po shvaćanju ovog Vrhovnog suda ona nema pravo zahtijevati raskid sporne sudske nagodbe.

(Vs RH, Rev. 1656/99, od 9. 3. 2000. - Izbor odluka 2/2000 - 24)

7. Ne može se tražiti raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti nakon ispunjenja ugovorne obaveze.

Iz obrazloženja:

Tužilac je mogao zbog eventualnih promijenjenih okolnosti nastalih tokom ispunjenja svoje ugovorne obaveze, zahtijevati raskid ugovora o djelu, a samo je tuženi mogao umjesto raskida ponuditi izmjenu ugovorne klauzule o cijeni, kako proizilazi iz odredaba člana 133. Zakona o obligacionim odnosima. Raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti se, međutim, može zahtijevati samo dok ugovor nije ispunjen, jer sa ispunjenjem prestaju obaveze iz ugovora. Mogao bi se samo zaključivati novi ugovor sa obrnutim stranačkim ulogama. Tužilac je tek prilikom konačnog obračuna postavio zahtjev za plaćanje razlike u cijeni, dakle, nakon ispunjenja svoje ugovorne obaveze, pa se zahtjev ne može zasnivati ni na odedbama Zakona o obligacionim odnosima koje regulišu institut raskida odnosno izmjene ugovora zbog promijenjenih okolnosti. Drugačije se ne može zaključiti ni iz odredaba člana 134. ZOO, jer odredbe ovog člana imaju u vidu da ugovorna obaveza strane koja traži raskid ugovora još nije ispunjena (trajni obligacioni odnos) tako da promijenjene okolnosti i nadalje djeluju, a ugovarač koji se na njih poziva nije samo odmah po saznanju za te okolnosti, obavijestio drugu ugovornu stranu da raskid ugovora zahtijeva.

(Vs BiH, Pž. 258/88 ,od 25. 4. 1989. - Bilten Vs BiH 2/89 - 41)

8. Ugovor o posluzi se raskida po zahtjevu poslugodavca ako poslugoprimac ne koristi predmet posluge prema ugovorenoj svrsi.

Iz obrazloženja:

Tužitelj je ustupio tuženoj na korištenje prostorije džamije isključivo za potrebe biblioteke grada. Od tada pa da donošenja prvostepene presude, tužena opština nije preduzela nikakve pripreme da se u prostorijama koje su joj ustupljene na poslugu otvori biblioteka. Naprotiv, džamija se i dalje koristi kao magacinski prostor. Polazeći od navedenih utvrđenja, nižestepeni sudovi su, u smislu pravila imovinskog prava iz paragrafa 973. bivšeg OGZ pravilno presudili kada su usvojili zahtjev za raskidanje ugovora. Navedeno pravilo predviđa da u slučaju kada se stvar data na poslugu ne koristi u svrhu koja je predviđena u ugovoru, nastaje obaveza vraćanja stvari, u čemu je sadržana i pretpostavka o raskidu i prestanku ugovora o posluzi.

(Vs BiH, Rev 290/88, od 16. 3. 1989. - Bilten Vs BiH 2/89 - 42)

9. Raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti može se zahtijevati ako su nastale okolnosti koje otežavaju obvezu jedne stranke ili su nastale okolnosti zbog kojih se ne može ostvariti svrha ugovora, s time da u svakome od tih slučajeva kumulativno moraju biti ispunjene i pretpostavke da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovomih strana i da bi po općem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takvim kakav jest.

Iz obrazloženja:

Prvostupanjski sud, međutim, polazeći od toga da tužitelj zahtijeva raskid ugovora zbog neispunjenja (čl. 125. st. 3. ZOO), uopće nije raspravljao o činjenicama, barem ne o svima, o kojima ovisi (eventualna) primjena čl. 133. ZOO na odnose stranaka. Zato nije razumljiva drugostupanjska presuda ni u tom dijelu, jer za zaključke drugostupanjskog suda barem zasad nema uporišta u činjenicama utvrđenima u postupku pred sudom prvog stupnja. Tako nije raspravljano jesu li nastale okolnosti: a) koje otežavaju obvezu jedne strane ili b) zbog kojih se ne može ostvariti svrha ugovora. Raskid se i u jednom i u drugom slučaju, jer je riječ o pretpostavkama alternativnog značenja, može zahtijevati ako je utjecaj promijenjenih prilika takav da je očigledno da ugovor ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i (kumulativno) da bi prema općem mišljenju bilo nepravedno da se ugovor održi na snazi (čl. 133. st. 1. ZOO).

(Vs H, Rev. 672/88, od 23. 11. 1988. - Informator, broj 3783)

10. Naručilac specijalnih uređaja izrađenih po posebnoj narudžbi i skici poručioca, ne može zahtijevati raskid ugovora nakon izrade uređaja, a prije isporuke dijela naručene robe, pozivom na promijenjene okolnosti, ako je on mogao u vrijeme zaključenja ugovora predvidjeti poremećaje na tržištu koji su doveli do eliminisanja upotrebe naručenih uređaja.

(Vs BiH, Pž. 532/90, od 23. 4. 1991. - Bilten Vs BiH 3/91 - 41)

11. Izmijenjen je ugovor o građenju u pogledu visine cijene u prvobitno ugovorenom roku za ispunjenje ugovora, ako je prije isteka ovog roka izvođač dopisom zatražio povišenje cijene pozivaju se na promijenjene okolnosti, stavljajući do znanja da će u suprotnom raskinuti ugovor, a naručilac u odgovoru na dopis pristao da se razlika u cijeni odredi po kriterijima iz člana 637. Zakona o obligacionim odnosima.

(Vs BiH, Pž. 555/88 ,od 16. 11. 1989. - Bilten Vs BiH 1/90 - 59)

12. U inflatornim uvjetima pad vrijednosti novca nije okolnost zbog koje se osnovano može zahtijevati raskid ugovora.

(Vs H, Rev. 1700/88, od 9. 2. 1988. - Psp 43 - 71)

13. Stranka koja je odustala od ugovora ne može se osloboditi obaveze plaćanja odustanice ako nisu ispunjeni uslovi za raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

(Vs BiH, Rev. 599/86, od 18. 6. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 24)

14. Ako se ugovor o zakupu poslovne prostorije prećutno produžen na neodređeno vrijeme, sud nije ovlašten da, pozivom na promijenjene okolnosti, obveže zakupca na plaćanje zakupnine veće od ugovorene.

Iz obrazloženja:

U toku pvostepenog postupka utvrđeno je da su parnične stranke dana 1.1.1986. godine zaključile ugovor o zakupu poslovnih prostorija. Ugovor je zaključen na određeno vrijeme do 31.12.1986. godine. Tim ugovorom zakupnina je određena u iznosu od …….. dinara mjesečno. Prvostepeni sud je utrdio da je u 1987. godini ugovor o zakupu prećutno obnovljen na neodređeno vrijeme, jer je tužen nastavio da koristi poslovne prostorije, a tužilac se tome nije protivio (nije preko suda zahtijevao da mu zakupac preda prostorije), ali je obavezao tuženog, u smislu člana 133. Zakona o obligacionim odnosima, da plati povećanu zakupninu, prema rastu visine zakupnine na teritoriji opštine u 1987 godini.Prema odredbi stava 2. člana 5 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, visine zakupnine za poslovne poostorije određuju zakupodavac i zakupac, ako posebnim propisom nije drugačije određeno. U smislu odredbe stava 1. tačke 6. člana 10. istog zakona ugovor o zakupu poslovnih prostorija sadrži i zakupnine. Članom 11. stav 1. navedenog zakona predviđeno je da se ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključuje pismeno. Isti član sadrži i odredbe (stav 2. i 3.) da ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravno dejstvo te da odredbe stava 1. i 2. istog zakona i za izmjene u ugovoru o zakupu poslovnih prostorija.Iz navedenih odredaba proizilazi da se ugovor o zakupu poslovnih prostorija, zaključen na određeno vrijeme, prećutno obnavlja na neodređeno vrijeme pod istim uslovima. Ovo posebno zbog toga što zakon izričito propisuje da se ugovor o zakupu, odnosno njegove odredbe, mogu izmijeniti samo ugovorom koji je zaključen u pismenom obliku, a ne predviđa nikakve izuzetke u slučaju iz člana 33. u kojima bi se zakupnina mogla određivati neovisno od ugovora, prema porastu više zakupnine na teritoriji opštine. Na ovakav pravni stav upućuje i odredba člana 40. istog zakona prema kojoj se ugovor o zakupu poslovnih prostorija smatra prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme, pod istim uslovima, pod kojim je zaključen, ako zakupodavac ne zahtijeva prinudno izvršenje naloga ili presude u roku od 60 dana kada je na to stekao pravo. Odredbama člana 133. Zakona o obligacionim odnosima propisani su uslovi pod kojima se može raskinuti ugovor zbog promijenjenih okolnosti. Odredbom stava 4. istog zakonskog propisa regulisana je i mogućnost izmjene odgovarajućih uslova ugovora, zbog promijenjenih okolnosti, u kom slučaju se ugovor ne raskida. Primjenjujući navedeni zakonski propis sud ne bi mogao obavezati zakupca-tuženog da zakupodavcu-tužiocu isplati veći dio zakupnine, usvajajući tužbeni zahtjev kojim se samo zahtijeva veći iznos zakupnine, neovisno od pristanka tuženog da se izmijene odgovarajući uslovi ugovora.

(Vs BiH, Pž. 649/88, od 26. 10. 1989. - Bilten Vs BiH 1/90 - 54)

15. Ugovorna strana može, pozivom na promijenjene okolnosti zahtijevati samo raskid ugovora, a druga strana može ponuditi ili pristati da se ugovor izmijeni umjesto da se raskine (član 133. st. 1. 4. ZOO), osim ako između stranaka nije izričito ugovorena primjena Opših uzanci za promet robom, jer se u tom slučaju može primijeniti Opća uzanca broj 55, u smislu člana 1107. stav 3. ZOO. U slučaju usvajanja zahtjeva za raskid ugovora sud ne odlučuje o vraćanju onoga što je u ispunjenju obaveze iz ugovora dato drugoj strani ako druga parnična stranka nije istakla takav zahtjev.

(Vs BiH, Rev. 419/88, od 9. 2. 1989. - Bilten Vs BiH 3/89 - 8)

16. Ne može se pozivom na promijenjene okolnosti jednostrano raskinuti ugovor o udruživanju sredstava radi zajedničke kupovine stana s toga što je konačna cijena stana veća od predračunske, kada su se ugovorne stranke sporazumjele da će na jednake dijelove platiti cijenu stana, uključujući i njeno povećanje do momenta predaje stana, ako su obje ugovorne stranke morale u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir okolnost da će konačna cijena stana biti veća od predračunske

(Vs BiH, Rev. 25/85, od 14. 3. 1985. - Bilten Vs BiH 2/85 - 9).

17. Sporazum o naknadi za eksproprisane nekretnine zaključen pred organom uprave može se raskinuti po odredbama Zakona o obligacionim odnosima.

Iz obrazloženja:

Sporazum o naknadi zaključen po odredbama Zakona o eksproprijaciji (čl. 75. i 76) pred nadležnim organom uprave ima karakter poravnanja kojim stranke uređuju međusobna prava i obaveze nastale povodom eksproprijacije nekretnina. Konsekvenca ovakvog karaktera poravnanja je da za poravnanje važe sve odredbe Zakona o obligacionim odnosima o dvostranim ugovorima, osim odredbe o poništenju ugovora zbog prekomjernog oštećenja (član 1094). Shodno izloženom tužitelj je mogao pobijati zaključeni sporazum zbog izmijenjenih okolnosti u smislu odredbe člana 133. Zakona o obligacionim odnosima i zbog nemogućnosti izvršenja činidbe u smislu odredaba čl. 137. i 138. istog zakona.

(Vs BiH, Rev. 130/88, od 19. 5. 1988. - Bilten Vs BiH 3/88 - 30)

18. Utjecaj primjene stimulativnog tečaja banaka pri otkupu deviza na raskid ugovora o prodaji zbog promijenjenih okolnosti.

Iz obrazloženja:

"Predmet prijepora predstavlja zahtjev tužitelja kao kupca temeljem ugovora o prodaji sklopljenog 31. kolovoza 1991. godine usmjeren protiv tuženika kao prodavatelja, a radi ispunjenja prodavateljeve obveze predaje stvari koje su bile objekt prodaje, te protutužbeni zahtjev radi raskida istog prodajnog ugovora zbog promijenjenih okolnosti. Kod činjeničnih utvrđenja da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu plaćanja prodajne cijene, te sukladno sadržaju prodajne pogodbe cijenu isplatio u tri obroka, u ukupnom iznosu dinarske protuvrijednosti od 2.599 DEM prema prodajnom tečaju DEM na dan isplate, a da tuženik svoju ugovornu obvezu predaju stvari nije ispunio, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev prihvatili jer tužitelju kao ugovornoj strani koja je svoju ugovornu obvezu ispunila, sukladno odredbi čl. 124. Zakona o obveznim odnosima - ZOO ("Narodne novine", br. 53/91, 73/92 i 3/94) pripada pravo zahtijevati od tuženika kao druge ugovorne stranke, koja svoju obvezu nije ispunila, ispunjenje te obveze. Svoj zahtjev za raskid ugovora tužitelj temelji na tvrdnji da su se nakon sklapanja predmetnog ugovora izmijenili uvjeti poslovanja tuženika zbog uvođenja stimulativnih kupovnih tečajeva banaka, tako da su se bitno promijenile okolnosti pod kojima je ugovor sklopljen, da te promijenjene okolnosti otežavaju ispunjenje njegove ugovorne obveze i da su zbog toga ispunjene pretpostavke iz čl. 133. ZOO za izmjenu ili raskid ugovora. Suprotno tvrdnji revidenta nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da primjenjivanje stimulativnog tečaju banaka u Republici Hrvatskoj pri otkupu deviza od građana ne predstavlja okolnost koju tuženik kao ugovorna strana koja se poziva na promijenjene okolnosti nije mogla uzeti u obzir u vrijeme sklapanja ugovora, u smislu odredbe st. 2. navedenog članka. Međutim, kada bi se i prihvatila tvrdnja revidenta da se radilo o izvanrednoj i nepredvidivoj okolnosti koja se u vrijeme sklapanja ugovora nije mogla izbjeći ili svladati, po ocjeni ovoga suda ta okolnost nema značenje okolnosti koja otežava ispunjenje obveze tuženika u toj mjeri da bi bilo očito da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po općem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takvog kakav je, a u smislu odredbe čl. 133. st. 1. ZOO. Pri odlučivanju o raskidu ugovora sud treba, prema odredbi čl. 135. st. 1. ZOO voditi računa, između ostalog, i o interesima obiju ugovornih strana. Iz podataka u spisu - preslike deviznih isplata vidljivo je da je isplata prodajne cijene izvršena na teret deviznog računa tužitelja, pa je dakle tužitelj platio realnu deviznu cijenu kupljenih stvari. Stoga održavanjem ugovora na snazi nisu povrijeđena načela pravičnosti i jednake vrijednosti uzajamnih davanja (čl. 12. i 15. ZOO) u čijoj primjeni sud nalazi pravnu osnovu za prihvaćanje zahtjeva za raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti."

(Vs RH, Rev. 2818/93 od 25. 10. 1995. - Izbor odluka 2/1996 - 9/52)

18. O raskidu ugovora zbog promijenjenih okolnosti ne može se raspravljati kao o prethodnom pitanju, već jedino ako je postavljen tužbeni ili protutužbeni zahtjev na raskid ugovora.

Iz obrazloženja:

"Osnovano žaliteljica ukazuje da sud prvog stupnja nije mogao odlučivati o raskidu ugovora, ukoliko ni jedna od stranaka nije postavila odgovarajući zahtjev. Da bi se, naime, u parnici moglo odlučivati o raskidu ugovora zbog promijenjenih okolnosti, sukladno odredbi čl. 133. ZOO, pretpostavka je da jedna od stranaka postavi zahtjev na raskid ugovora, tvrdeći da su nakon sklapanja ugovora nastupile okolnosti koje otežavaju ispunjenje ili pak ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora. Dakle, o raskidu ugovora se ne može govoriti kao o prethodnom pitanju, osim za slučaj kada zakon propisuje da do raskida ugovora dolazi temeljem samog Zakona, a što u ovoj parnici ne tvrdi ni jedna od stranaka."

(Žs Rijeka, Gž. 282/00, od 16. 5. 2001. - Izbor odluka 1/2001 - 31)

19. Emotivna preosjetljivost na promjenu okoline i dr. u svezi sa studijem nije razlog za raskid ugovora (o plaćanju školarine) kad su te okolnosti postojale i prije sklapanja ugovora pa ih je trebalo uzeti u obzir.

Iz obrazloženja:

"Odredbom čl. 133. Zakona o obveznim odnosima koji je bio mjerodavan u vrijeme suđenja propisane su pretpostavke za raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti. U st.2. čl. 133. cit. Zakona, međutim, propisano je da se raskid ugovora ne može zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti, ili ih je mogla izbjeći, ili savladati. U konkretnom slučaju tužitelj traži da se raskine ugovor o plaćanju školarine zaključen između stranaka dana 3.X.1988.g. te slijedom toga da se tužitelju vrati uplaćeni iznos školarine od 2.175 USA $. Sudovi su, međutim, utvrdili da je tužitelj kao osoba koja je zbog svoje preosjetljivosti sve emotivno intenzivnije proživljavala i prije dolaska u Z. gdje se upisao na Medicinski fakultet, osjećao je zabrinutost zbog promjene okoline i s tim u svezi adaptacije, u čemu je i nedovoljno poznavanje jezika imalo značajan utjecaj, a o svim tim okolnostima, koje su dakle kod tužitelja postojale i prije zaključenja spornog ugovora, tužitelj je trebao voditi računa i kod sklapanja samog ugovora. Stoga i po ocjeni ovoga suda tužitelj neosnovano, pozivom na odredbu čl. 133. Zakona o obveznim odnosima, zahtijeva raskid ugovora s obzirom na to da na utvrđene okolnosti po nižestupanjskim sudovima u primjeni odredbe st. 2. čl. 133. ZOO upuućuju na neosnovanost tužbenog zahtjeva."

(Vs RH, Rev. 2084/91, od 12. 12. 1991. - Izbor odluka 1994 - 57/117)

20. U inflatornim uvjetima pad vrijednosti novca nije okolnost zbog koje se može tražiti raskid ugovora.

Iz obrazloženja:

"U odnosu na primjenu materijalnog prava valja ukazati da u okviru odredaba čl. 133. Zakona o obveznim odnosima (taj zakon se primjenjuje temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima od 8.X. 1991.g. kao zakon Republike Hrvatske) u inflatornim uvjetima pad vrijednosti novca nije okolnost zbog koje se može tražiti raskid ugovora, s obzirom na to da se radi o takvim pa i promijenjenim okolnostima u odnosu na vrijeme zaključenja ugovora, koje je stranka koja se poziva na takvu promjenu bila dužna uzeti u obzir prilikom zaključenja ugovora, ili ju je mogla izbjeći, ili savladati."

(Vs RH, Rev. 1231/92, od 2. 9. 1992. - Izbor odluka 1994 - 56/116)

21. Promjena pravnog stajališta sudske prakse nije promijenjena okolnost zbog koje bi se mogao tražiti raskid ugovora.

Iz obrazloženja:

"Nije sporno da je između tužitelja kao oštećenika i osiguravatelja sklopljena nagodba 13.I.1987.g. prema kojoj je ta tuženica isplatila tužitelju …… tadašnja dinara (… HRD) na ime kapitalizirane rente, tako da je isplatom tog iznosa u cijelosti iscrpljena svota osiguranja koja je iznosila …….. tadašnjih dinara (… HRD), a s obzirom na to da je prethodno tužitelju već isplatila iznos od 1,780.198 tadašnjih dinara (178 HRD). Revident smatra da su niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer da su nakon zaključenja nagodbe nastale okolnosti koje nije mogao predvidjeti u vrijeme njena sklapanja i da su te okolnosti postojale u vrijeme sklapanja nagodbe, ne bi je ni sklopio. Promijenjene okolnosti predstavljaju po navodima revidenta izmjene pravnog stajališta nakon sklopljene nagodbe, u pogledu ograničene odgovornosti osiguravatelja (pravno stajalište zauzeto na zajedničkoj sjednici vrhovnih sudova). Prema čl. 133. st. 1. Zakona o obveznim odnosima koji je sada preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje ZOO) ako nakon sklapanja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i drugom slučaju u toj mjeri da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po općem mišljenju bilo nepravedno održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obveze odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine. Dakle, u slučaju iz odredbe čl. 133. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, strana koja ne može zbog promijenjenih okolnosti ostvariti svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor (nagodba je ugovor iz odredbe čl. 1089. ZOO) raskine, ali ne može tražiti, bez suglasnosti protivne stranke, da se ugovorne odredbe izmijene (u ovom slučaju u pogledu visine obveze Zavarovalne skupnosti "Triglav"). Valja navesti da izmjena pravnog stajališta nije okolnost koju bi zakon predvidio kao razlog za raskid nagodbe. Ni pad vrijednosti novca u inflatornim uvjetima nije okolnost zbog koje može osnovano tražiti raskid ugovora."

(Vs RH, Rev. 2899/91, od 18. 3. 1992. - Izbor odluka 1994 - 58/117)

22. Pravomoćno odbijanje tužbenog zahtjeva da se zbog promijenjenih okolnosti raskine ugovor nije zapreka da se s istim zahtjevom pokrene nova pamica zbog naknadno promijenjenih okolnosti.

(Vs H, Rev. 1281/85, od 23. 10. 1985. - Psp 30 - 101)

Sudska praksa uz član 134.

1. Vidjeti: odluke Vs BiH, Pž. 258/88. i Pž. 555/88, citirane u sudskoj praksi datoj uz član 133. ZOO.

Sudska praksa uz član 136.

1. Vidjeti: odluku Vs FBiH, Pž. 127/97, citiranu u sudskoj praksi datoj uz član 137. ZOO.

Sudska praksa uz član 137.

1. Kad je ugovor prestao zbog nemogućnosti ispunjenja za koju ne odgovara nijedna strana, ugovorna stranka koja vraća primljeni novac dužna je platiti zatezne kamate i kada je bila savjesna u vrijeme prijema, od dana kada je objektivnom ocjenom konkretnih okolnosti morala znati da je ispunjenje njene obaveze postalo nemoguće.

Iz obrazloženja:

Kada se vraća novac zbog prestanka ugovora po članu 137. ZOO, plaća se zatezna kamata od dana sticanja ako je sticalac nesavjestan, a inače od dana podnošenja zahtjeva (član 214. ZOO). Samo kada je ugovor raskinut zbog neispunjenja koje je, inače, bilo moguće, plaća se zatezna kamata od dana prijema novca (član 132. stav 5. ZOO). Pravilo iz člana 214. ZOO, s obzirom na smisao i cilj tog propisa, treba shvatiti tako da osoba koja je novac stekla bez osnova (posebno kada je osnov sticanja naknadno otpao bez njene krivice, a bila je savjesna u momentu prijema novca), duguje zateznu kamatu od dana kada je postala nesavjesna (kada je objektivnom ocjenom svih konkretnih okolnosti znala, odnosno morala znati da je ispunjenje njene obaveze postalo nemoguće, te da je stoga ugovor prestao, pa da novac drži bez osnova), a najkasnije od dana kada je druga ugovorna strana od nje zahtijevala vraćanje.

(Vs FBiH, Pž. 165/99, od 28. 4. 2000 - ZIPS, broj 892; Bilten Vs FBiH 1/00 - 40)

2. Zakupac ne odgovara za propast zakupljene stvari, ako stvar nije upotrebljavao protivno ugovoru i namjeni stvari, te ako je postupao sa pažnjom dobrog privrednika, ukoliko ugovorom nije proširena njegova odgovornost.

(Vs FBiH, Pž. 275/97, od 23. 12. 1997. - Bilten Vs FBiH 1/98 - 37. Napomena: cjelovitije obrazloženje ove odluke citirano je u sudskoj praksi datoj uz član 581. ZOO)

3. Do prestanka ugovora zbog nemogućnosti ispunjenja za koju nisu odgovorne ugovorne strane, dolazi zbog objektivne nemogućnosti, koje u pravilu nema ako su predmet obaveze stvari određene po rodu. U slučaju prestanka ugovora po ovom osnovu, kupac može zahtijevati samo povrat plaćene cijene, a ne naknadu u visini sadašnje tržišne cijene kupljene stvari.

(Vs FBiH, Pž. 73/99, od 15. 6 1999. - Bilten Vs FBiH 2/99 - 43. Napomena: cjelovitije obrazloženje ove odluke citiranoo je u sudskoj praksi datoj uz član 214. ZOO)

4. Kad je ispunjenje obveze jedne strane postalo nemoguće zbog događaja za koje nije odgovorna niti jedna niti druga strana, ugovor prestaje postojati po sili zakona.

Iz obrazloženja:

"Odredbom čl. 137. st. 1. ZOO propisano je: kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koju nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove. Po pravnom shvaćanju ovoga suda u slučaju kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, u smislu cit. odredbe ZOO, ugovor prestaje postojati po sili zakona. Stoga se ukazuju neosnovanim prigovori revidenta da je on voljan izvršiti ugovor kada to bude moguće i da mu je tužitelj trebao ostaviti primjeran rok za ispunjenje ugovora."

(Vs RH, Rev. 1604/94, od 28. 3. 1996. - Izbor odluka 2/1996 - 11/53)

5. Ukoliko je tuženik prodavac u nemogućnosti zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana da isporuči kupljeno vozilo, to ne znači da se može osloboditi kako obaveze da isporuči uplaćeno vozilo, tako i obaveze da refundira vrijednost uplaćenog vozila (član 137. st. 1. ZOO).

(Vs S, broj Prev. 484/99. - Bilten 3/2000)

6. Ugovori o prodaji stana građenog za tržište zaključeni prije agresije na BiH nisu prestali zbog nemogućnosti ispunjenja, ako objekt u izgradnji nije usljed ratnih djejstava uništen ili znatnije oštećen, pa je izgradnju moguće dovršiti.

Iz obrazloženja:

Po odredbama člana 137. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima - ZOO, ugovor prestaje kada je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koje nije odgovorna ni jedna ni druga strana. Ta naknadna nemogućnost, za koju zakon veže ovu posljedicu, mora biti apsolutna, takva da je dužnik ne može ispuniti ni ulaganjem krajnjih napora i sredstava (u konkretnom slučaju to bi mogla biti potpuna propast prodate stvari u fazi izgradnje, ili zabrana daljnje gradnje i slično). Eventualno bi se moglo smatrati, polazeći od načela savjesnosti i poštenja u pravnom prometu (član 12. ZOO), da dolazi do nemogućnosti ispunjenja i kada bi dužnik morao uložiti nesrazmjerno velika sredstva, koja višestruko prevazilaze vrijednost dužne prestacije, da bi ispunio ugovornu obavezu (tzv. praktična nemogućnost koja se izjednačava sa fizičkom ili pravnom nemogućnošću). U konkretnom slučaju do ovakve naknadne nemogućnosti ispunjenja ugovorne obaveze tuženog nije došlo. Usljed ratnih djejstava samo je zaustavljen i prolongiran period izgradnje građevinskog objekta i prodatih stanova u njemu, koji je po prestanku tih dejstava mogao biti nastavljen (sudeći po dopisima tuženog daljnja izgradnja je i nastavljena), tako da ispunjenje obaveze tuženog nije nemogućno. Ako je zbog vanrednih okolnosti ispunjenje postalo otežano (iziskuje veće izdatke od onih na koje je tuženi računao u vrijeme zaključenja ugovora), to je mogao biti razlog da tuženi (u koliko nije bio u docnji u vrijeme nastupanja vanrednih okolnosti) zahtjeva tužbom raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti (članovi 133. do 136. ZOO), ako tužitelj ne pristane na povećanje cijene, no tuženi ovakav zahtjev nije podnio.

(Vs FBiH, Pž. 127/97, od 30. 09. 1997. - Bilten Vs FBiH 2/97 - 34)

6. Kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji nisu odgovome ni jedna ni druga strana (u ovom slučaju ratne operacije), gasi se obveza i druge strane, no ako je ova nešto ispunila od svoje obveze, može zahtijevati vraćanje prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove.

(Vts RH, Pž. 1350/94, od 6. 12. 1994. - Zbirka 3 - 28)

8. Za prestanak obaveze zbog nemogućnosti ispunjenja obaveze jedne strane u dvostranim ugovorima, nije bitno da li se radi o nezamjenljivoj odnosno individualno određenoj stvari. Bitno je da je ispunjenje obaveze iz zaključenog ugovora postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna strana.

(Vs S, broj Prev. 385/95. - Izbor odluka 1/1996)

9. Ugovor ne prestaje zbog nemogućnosti ispunjenja ako su vanredne okolnosti nastupile nakon docnje za koju dužnik odgovara.

Iz obrazloženja:

Kada su vanredne okolnosti nastupile nakon docnje za koju dužnik odgovara, ugovor ne prestaje zbog nemogućnosti ispunjenja. Ovo stoga što u smislu člana 262. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima - ZOO, dužnik odgovara i za potpunu nemogućnost ispunjenja i ako je nije skrivio, ako je nastupila poslije njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara (u smislu člana 354. ZOO, obaveza prestaje kad njeno ispunjenje postane nemoguće usljed okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara, a takva situacija ne može nastati kada su okolnosti nastupile za vrijeme docnje za koju dužnik odgovara). Ako dođe do nemogućnosti ispunjenja u takvom slučaju, obaveza iz ugovora se transformiše u obavezu na naknadu štete, što ne bi bio slučaj da je ugovor prestao u smislu člana 137. stav 1. ZOO.

(Vs FBiH, Pž. 127/97, od 30. 09. 1997. - Bilten Vs FBiH 2/97 - 35).

10. Zbog neskrivljene nemogućnosti ispunjenja obaveze koje je nastalo poslije zaključenja ugovora, prestaje pravni odnos stranaka, ne prestaje obaveza stranke čije ispunjenje je postalo nemoguće, a prestaje i obaveza druge strane jer joj je prestao osnov. Prestanak obaveze zbog nemogućnosti ispunjenja moguće je ne samo kada se radi o individualno određenim stvarima, već i kada se radi o individualno zamjenljivoj stvari.

(Vs S, broj II - Rev. 385/95, od 13. 9. 1995. - Gp, broj 5/00)

11. U situaciji kad je izvodač propustio pribaviti odobrenje za gradnju zbog čega je započeta gradnja zabranjena, a zbog promjene urbanističkih planova daljnja gradnja nije dopuštena, obvezan je naručitelju vratiti ono što je primio, bez prava na naknadu učinjenih troškova kad oni nisu od koristi za naručitelja.

(Vs H, Rev. 2115/88, od 25. 4. 1989. - Psp 46 - 74)

Sudska praksa uz član 139.

1. Ne postoji razlog za poništenje ugovora o prodaji zbog prekomjernog oštećenja ako je prodavac prodao stvar za nižu cijenu ali pod povoljnijim drugim uslovima nego što su mu nudila druga lica.

Iz obrazloženja:

Pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji nekretnina, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da su nekretnine prodate po cijeni koja je približno odgovarala prometnoj cijeni u vrijeme prodaje, te da ih je tužilac svjesno prodao tuženom ispod cijene koja mu je nuđena od strane drugih kupaca, zbog uvjeta prodaje (tužilac je nakon prodaje stambene zgrade, zadržao stan u prizemlju, garažu, šupu i jednu polovinu okućnice do konačne isplate kupovne cijene), pa da prema tome, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 139. Zakona o obligacionim odnosima za pobijanje ugovora zbog očigledne nesrazmjere uzajamnih davanja.

(Vs BiH, Rev. 118/88, od 8. 12. 1988. - Bilten Vs BiH 1/89 - 37)

2. Pretpostavka je poništenje ugovora o prodaji zbog prekomjernog oštećenja, između ostalih, da oštećeni ugovaratelj nije znao niti morao znati za pravu vrijednost suugovarateljeve protučinidbe u vrijeme sklapanja ugovora.

Iz obrazloženja:

"Tužbeni zahtjev temelji se na pravnoj osnovi iz čl. 139. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi st. 1. istog članka u slučaju kada je između obveza ugovornih strana u dvostranom ugovoru postojao očiti nerazmjer, oštećena strana može zahtijevati poništenje ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati. Proizlazi, dakle, da su temeljne pretpostavke za prekomjerno oštećenje zbog kojeg se može tražiti poništenje ugovora da je u vrijeme sklapanja ugovora postojao očiti nerazmjer između obveza ugovornih strana, te da oštećeni ugovaratelj nije znao niti je morao znati za pravu vrijednost suugovarateljeve protučinidbe. U postupku je utvrđeno da je prava vrijednost nekretnine - neizgrađenog građevinskog zemljišta, koje je predmet prijeporne prodaje, u vrijeme sklapanja ugovora iznosila ….. tadašnjih dinara, a kako je ugovorena prodajna cijena od ….. dinara, nedvojbeno je postojanje očitog nesrazmjera između obveze tužitelja kao prodavatelja i obveze tuženice kao kupca. Nadalje sudovi su utvrdili da postoji i subjektivni elemenat prekomjernog oštećenja, tj. da tužitelj nije znao niti je mogao znati za pravu vrijednost predmetnog zemljišta. U svezi toga je utvrđeno da se radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu koje je ranije bilo nacionalizirano i kao takovo izvan slobodnog pravnog prometa, te da je neposredno nakon sklapanja prijepornog ugovora vraćeno u vlasništvo tužitelja i da se tužitelj raspitivao o pravnoj vrijednosti zemljišta, ali da podatak nije mogao dobiti jer prometa takvog zemljišta koje se nalazi u centru grada Pazina nije niti bilo. Sama tuženica u reviziji ističe da su ona i tužitelj zajedno išli "kod općine i drugdje se informirati za cijenu" iz čega se može zaključiti da je tužitelj postupao s pažnjom koja se zahtijeva u prometu roba i usluga, a što opravdava i daljnje zaključivanje da je on bio u ispričivoj zabludi glede prave vrijednosti prodane nekretnine."

(Vs RH, Rev. 3960/94, od 9. 4. 1998. - Izbor odluka 2/1998 - 15/51)

3. Za poništaj ugovora zbog prekomjernog oštećenja potrebno je da je tužilac u vrijeme zaključenja ugovora znao, odnosno mogao znati za eventualnu nesrazmjeru u vrijednosti davanja. Tužba za poništaj ugovora po ovom osnovu može se podnijeti u roku od jedne godine od zaključenja ugovora.

(Vs S, broj Prev. 130/95. - Bilten 4/1995)

4. Kad je između obveza ugovornih strana postojao u vrijeme sklapanja ugovora očiti nerazmjer, a druga strana ponudi dopunu do prave vrijednosti, ne može se u parnici s osnovom ustrajati kod zahtjeva za poništenje ugovora, već su ispunjene pretpostavke za preinačenje tužbe u skladu s kojom će sud obvezati dužnika na isplatu novčane svote u visini razlike između ugovorene cijene i prave vrijednosti.

Iz obrazloženja:

"Vrijednost međusobnih davanja u dvostranom ugovornom odnosu kojim se svaka od ugovornih stranaka obvezuje određenom obvezom prema drugoj ugovornoj stranci utvrđuje se prema vrijednostima kakve su te i takve obveze imale u času sklapanja ugovora. To pravilo je propisano u čl. 139. st. 1. ZOO i na osnovi takve zakonske odredbe utvrđena je prometna vrijednost nekretnina revidenta prodavatelja tako da je revidentovo mišljenje o utvrđenju prometne vrijednosti nekretnina prema vremenu procjene u sudskom postupku ili pak prema nekom drugom vremenu, različitom od propisanog, suprotno izričitoj zakonskoj odredbi. S obzirom na to da je revident zatražio poništenje navedena ugovora zbog očita nerazmjera, da su za takvo poništenje na njegovoj strani ispunjene (već navedene) pretpostavke, tuženik je pak koristio pravo koje mu daje odredba čl. 139. st.4. ZOO - ponudio je tužitelju dopunu novčanog iznosa do prave vrijednosti kupljene nekretnine, s tim da je u takvu slučaju propisano da će ugovor ostati na snazi. Kada je tuženik ponudio dopunu do prave vrijednosti kupljene nekretnine, revident više nema zakonske osnove za traženje poništenja ugovora po ovoj osnovi, već njemu kao oštećenoj strani u takvom ugovornom odnosu ostaje pravo zahtijevati da mu tuženik izvrši dopunu do prave vrijednosti. U takvu slučaju kada tuženik u parnici radi poništenja ugovora zbog očitog nerazmjera uzajamnih davanja ponudi dopunu do pune vrijednosti, nastaje prema odredbama čl. 191. st.2. Zakona o parničnom postupku procesno-pravna situacija za preinačenje tužbe tako da se umjesto poništenja ugovora traži novčana svota u visini razlike između ugovorene cijene i prave vrijednosti. Usvajanjem tužbena zahtjeva uspostavlja se jednakost uzajamnih davanja, odnosno razmjer između obveze stranaka, ugovor postaje punovrijedan i nastupaju njegovi pravni učinci kao da od početka, od momenta sklapanja, nije bilo očitog nerazmjera u vrijednostima. To znači da će, u slučaju da druga strana ne isplati novčani iznos na ime dopune do prave vrijednosti na koji je obvezana presudom, nastupiti pretpostavke za raskid ugovora zbog neispunjenja. Budući da je tuženik ponudio dopunu cijene do prave vrijednosti kupljene nekretnine, ugovor ostaje na snazi bez uvjeta, što znači da sud prvog stupnja nije pravilno odlučio kada je ostajanje ugovora na snazi stavio u uvjetni odnos sa tuženikovom obvezom plaćanja do prave vrijednosti kupljene nekretnine."

(Vs RH, Rev. 1809/90, od 16. 4. 1991. - Izbor odluka 1993 - 59/90)

5. Zbog prekomjernog oštećenja tuženik ne može pobijati ugovor prigovorom u parnici, već jedino podnošenjem tužbe radi donošenja konstitutivne odluke o poništenju ugovora.

Iz obrazloženja:

"Tuženikov prigovor (o prekomjernom oštećenju) sudovi nižeg stupnja su opravdano otklonili upuštajući se, doduše bez potrebe, u ocjenjivanje da li je tuženik u smislu odredaba čl. 139. preuzetog Zakona o obveznim odnosima u vrijeme sklapanja spornog ugovora znao za pravu vrijednost prodanih nekretnina. Naime, i kad postoji prekomjerno oštećenje, ugovor proizvodi učinke i obvezuje stranke sve dok ga sud na zahtjev oštećene stranke konstitutivnom odlukom ne poništi. Zato zbog prekomjernog oštećenja tuženik ne može pobijati ugovor prigovorom, već jedino podnošenjem tužbe (odnosno protutužbe), a takvim se sredstvom u ovoj pravnoj stvari tuženik nije poslužio."

(Vs RH, Rev. 369/94, od 9. 3. 1994. - Izbor odluka 2/1995 - 22/65)

6. Prodavac koji je kupcu na licu mjesta pokazao međe prodate površine zemljišta, može pobijati ugovor zbog prekomjernog oštećenja ako je bio u zabludi u pogledu površine zemljišta, a cijena je određena po metru kvadratnom.

Iz obrazloženja:

Predmet ugovora o kupoprodaji zemljišta određen je time što je prodavac pokazao kupcu međe, bez obzira da li je bio u zabludi u pogledu površine zemljišta, pa je u ugovoru navedena manja površina nego što je u stvarnosti. Ova činjenica može biti relevantna samo za pobijanje ugovora zbog prekomjernog oštećenja, ako je prodavac bio u opravdanoj zabludi u pogledu površine zemljišta, da je manja nego što jeste u stvarnosti, a cijena je određena prema metru kvadratnom površine prodatog zemljišta (član 139. ZOO).

(Vs BiH, Rev. 699/89, od 28. 6. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 39)

7. Ocijenjeno je da ne može tražiti poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja prodavatelj slike određenog autora koji pravu vrijednost slike nije utvrdio u vrijeme prodaje, nego tek nakon izvršene prodaje.

Iz obrazloženja:

"Tužitelju je odbijen tužbeni zahtjev kojim traži da se raskine (zapravo poništi) usmena kupoprodajna pogodba kojom je tuženik kupio 1980.g. od tužitelja sliku autora Milića od Mačve jer je utvrđeno da ne postoje zakonske pretpostavke za udovoljenje tužbenom zahtjevu. Naime, u ovom se sporu radi o zahtjevu za poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja tužitelja kao prodavatelja, a prema odredbi iz čl. 139. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi ako je između obveza ugovornih strana u dvostranom ugovoru postojao u vrijeme sklapanja ugovora očiti nerazmjer, oštećena strana može zahtijevati poništenje ugovora (među ostalim samo) ako za pravu vrijednost tada nije znala, niti je mogla znati. Prema navodima u tužbi, tužitelj je oglasio u "Večernjem listu" prodaju triju umjetničkih slika određenih autora između kojih i prodaju navedene slike. Kao prvi interesent javio se na oglas tuženi (iz Osijeka) i njemu je prodana slika po cijenu koju je tužitelj odredio. Kasnije je tužitelj od ostalih interesenata za kupnju slika saznao da je ta cijena bila simbolična itek se tada obratio za mišljenje stručnjacima koji su mu (navodno) rekli da je vrijednost slike nekoliko milijuna starih dinara. Nižestupanjski su sudovi pravilno ocijenili da je tužitelj u ovom slučaju prije nego je objavio prodaju slika, odnosno prije nego je zatražio kupoprodajnu cijenu, morao znati vrijednost slike koju prodaje, a ne da vrijednost slike utvrđuje nakon što ju je prodao."

(Vs RH, Rev. 1281/91, od 20. 6. 1991. - Izbor odluka 1993 - 58/90)

8. Kad su stranke u ugovor o prodaji unijele manji iznos cijene od stvamo ugovorene cijene, prodavatelj može zahtijevati izvršenje ugovora u visini stvarne ugovorene cijene koja je odlučna i za pitanje postojanja prekomjernog oštećenja.

(Vs H, Rev. 2099/85, od 9. 4. 1986. - Psp 32 - 80)

9. Postoji razlog za poništenje ugovora ako je prodavac zbog nepoznavanja cijena prodao stvar nesrazmjerno ispod realne vrijednosti.

Iz obrazloženja:

Prema odredbi člana 139. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, ako je između obaveza ugovornih strana u dvostranom ugovoru, postojala u vrijeme zaključenja ugovora očigledna nesrazmjera, oštećena strana može zahtijevati poništenje ugovora ako za pravu vrijednost nije znala niti je morala znati. Iz navedene zakonske odredbe proizilazi da se može zahtijevati poništenje ugovora zbog očite nesrazmjere uzajamnih davanja u slučaju postojanja očite nesrazmjere između uzajamnih davanja (objektivnog kriterija) i neznanja oštećene strane za postojanje tog nesrazmjera (subjekstivni kriterij). Utvrđeno je da je tužiteljica na osnovu ugovora od 27. 9. 1979. godine tuženom prodala kuću veličine 72 m2 i zemljište u površini od oko …. m2 (livada, voćnjak i … m2 pod šumom) za cijenu od ……… dinara, te da je vrijednost nekretnina u vrijeme zaključenja ugovora iznosila ……. dinara. S obzirom na utvrđeni vrijednosni odnos predmeta činidbe i predmeta protivčinidbe (objektivne vrijednosti prodatih nekretnina i cijene) nižestepeni sudovi su pravilno primijenili navedenu zakonsku odredbu kada su ocijenili da postoji očita nesrazmjera uzajamnih davanja ugovornih stranaka na osnovu zaključenog ugovora o prodaji. U postupku je utvrđeno da je tužitelica u poodmakloj životnoj dobi, da živi sama na selu i da nije znala za realnu vrijednost novca (mislila je da za ……. dinara može kupiti “pola D……..”), da je realnu vrijednost novca spoznala kada je nakon prodaje nekretnina otišla u D……. radi kupovine garsonijere i saznala da garsonijera košta ……… dinara i da je odmah nakon toga pokušala vratiti tuženom ……… dinara (nakon 15 dana po prodaji nekretnina).

(Vs BiH, Rev. 236/87, od 11. 2. 1988. - ZIPS, broj 531; Bilten Vs BiH 2/88 - 18)

10. Javnom prodajom u smislu odredbe čl. 139. st. 5. ZOO valja smatrati kako prinudnu tako i dobrovoljnu javnu prodaju. (Vs H, Rev. 361/85, od 9. 5. 1985. - Informator, broj 3356.

11. Vidjeti: sudsku praksu citiranu uz član 71. ZOO

Sudska praksa uz član 141.

1. Zaključak da je ugovorena nedopuštena kamata na ugovore o kreditu može se zasnovati samo na utvrđenju da su ostvareni svi elementi zelenaškog ugovora.

Iz obrazloženja:

Tuženik spori iznos ........... DEM koji se odnosi na 10 odsto ugovorenih kamata mjesečno, obračunatih od 10. 2. 1995. godine do 15. 3. 1995. godine, smatrajući ih zelenaškim. U žalbi i tijekom postupka nije se očitovao koliku kamatnu stopu smatra realnom i pravednom, niti je u tome pravcu postavio svoj zahtjev za eventualno smanjenje kamatne stope. Tuženik, dakle, elemente zelenaškog ugovora nalazi samo u ugovorenoj stopi kamate, ne navodeći nikakve druge okolnosti, niti se pozivajući na dokaze iz kojih bi proizašli elementi zelenaškog ugovora propisani u članku 141. Zakona o obveznim odnosima. Sve kada bi kamatna stopa iz ovog ugovora znatnije odstupala od one koju je tužiteljica, inače, ugovarala za ovakve vrste poslova u vrijeme zaključenja ugovora, to još nije dovoljno da bi se mogla proglasiti zelenaškim i tražiti njezino smanjenje. Naime, uz znatnija odstupanja u pogledu njezine visine, potrebno je da ugovaranjem takve kamatne stope tužiteljica koristi stanje nužde ili teško materijalno stanje tuženika u kojem se on nalazi. Teško stanje tuženika uz to tužiteljici mora biti poznato ili bi za njega iz okolnosti pod kojima se ugovor zaključuje morala znati. Tuženik je, međutim, pravna osoba. Bavi se trgovinom i u obavljanju te djelatnosti, radi sticanja dobiti, nabavlja robu u inozemstvu za koju mu je potrebna garancija tužene. Prodavat će je na domaćem tržištu, svakako, na način i po cijenama koje će mu uz podmirenje svih ovisnih troškova osigurati postizanje dobiti. U sklopljenom pravnom poslu sa tužiteljicom, tuženik je očito pronašao svoj interes. Nikada nije ni tvrdio da je postupao u nuždi ili teškom materijalnom stanju, kojeg na drugi povoljniji način nije mogao prevazići, pa da je tako bio primoran na zaključenje ugovora koji je za njega očito nepovoljan. Pogotovo tuženik ne tvrdi da bi tužiteljici ovakvo njegovo stanje bilo poznato i da ga je ona za sebe iskoristila. Teret dokazivanja ovih okolnosti je na tuženiku kao ugovornoj strani koja se na elemente zelenaštva poziva, a on ne samo da ih nije dokazao, već ne tvrdi ni da su uopće postojale, čime ovaj žalbeni prigovor svodi na potpunu proizvoljnost. Ugovorna kamatna stopa nije protivna ni članku 399. Zakona o obveznim odnosima, budući da, u smislu njegova stavka 2., nije donijet posebni zakon kojim bi bila propisana najviša dopuštena kamatna stopa. Naprotiv, kako tuženik u žalbi ne pobija utvrđenje izneseno u razlozima pobijene presude da se radi o kamatnoj stopi koju je tužiteljica ugovarala u tom vremenu za ovakvu vrstu poslova, proistječe da je ona u suglasnosti sa stavkom 3. članka 399. navedenog zakona.

(Vs FBiH”, Pž. 66/99, od 27. 4. 1999. - Bilten Vs FBiH 2/99 - 44)

2. Kad nije donesen poseban zakon koji bi određivao najvišu ugovornu kamatnu stopu između drugih osoba (a ne između pojedinaca), u svakom pojedinom slučaju treba ocijeniti da li stopa ugovorne kamate ima elemente zelenaškog ugovora.

Iz obrazloženja:

"Pri razmatranju osnovanosti prigovora revidenta da u ovom slučaju (ugovora o zajmu između pravnih osoba) stopa ugovorne kamate (14,7% mjesečno) predstavlja lihvarsku kamatu - treba istaknuti da je u pitanju najviša ugovorna kamatna stopa između drugih osoba (ne radi se o ugovornoj kamati između pojedinaca čija je visina propisana u čl. 399. st. 1. ZOO), koju prema odredbi čl. 399. st. 2. ZOO treba odrediti posebnim zakonom, pa kako takav zakon još nije donesen, treba, po stajalištu ovog suda, u svakom pojedinom slučaju ispitati da li stopa ugovorne kamate (između navedenih osoba koje nisu pojedinci) ima elemente zelenaškog ugovora (čl. 141. ZOO). Niži sudovi su pravilno otklonili prigovor revidenta da bi u ovom slučaju bile ugovorene zelenaške kamate. Naime, sam revident ističe da je u vrijeme zaključenja ugovora o zajmu (kreditu) tijekom 1991.g. kojim je određena stopa ugovorne kamate koju je dužan plaćati zajmoprimac - kod poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj kamatna stopa iznosila od 200% do 300% godišnje, pa kako je spomenuta ugovorena kamatna stopa (14,7% mjesečno) niža od kamatne stope koju su u isto vrijeme ugovarale poslovne banke kod davanja novčanih kredita - već ta okolnost ukazuje da ugovorena kamatna stopa u ovom slučaju ne predstavlja lihvarsku kamatu."

(Vs RH, II Rev. 74/93, od 21. 1o. 1993. - Izbor odluka 1/1995 - 11/43)

3. Nagodba koja ima svojstvo zelenaškog ugovora ništava je i stoga ne utječe na pravo i obvezu stranaka koje su je sklopile.

(Vs RH, Rev. 2519/94, od 2. 4. 1997. - Izbor oduka 2/1997 - 58)

4. Naknada materijalne i nematerijalne štete, zbog smrti lica se može tražiti, iako je prije pokretanja parnice šteta isplaćena na osnovu izjave o namirenju, odnosno sporazuma o poravnanju izdejstvovanog u neravnopravnim uslovima primaoca naknade.

(Vs RCG, Rev. 327&96 od 21. 4. 1997. - Bilten Vs RCG 1997 - 42. Napomena: cjelovitije obrazloženje ove odluke citirano je u sudskoj praksi datoj uz član 1089. ZOO)

5. Sud će pružiti zaštitu samo prosječnoj kamatnoj stopi, odnosno onoj kamati koja se iskazuje kao ekvivalent primjeren davanju koje čini povjerilac iz ugovora o kreditu. U protivnom, ako se utvrdi da takva kamata predstavlja nesrazmjernu imovinsku korist sud će na zahtjev oštećenog istu smanjiti na pravičan iznos.

(Vs S, broj Prev. 459/99. - Bilten 3/2000)

6. Ocijenjeno je da valjanost ugovora o prodaji stana treba ispitati primjenom odredaba čl. 141. ZOO o zelenaškom ugovoru, kada kupac tvrdi da je pristao platiti razliku cijene stana da bi izbjegao veliku štetu koja bi mu nastala raskidom ugovora.

Iz obrazloženja citiramo:

Tužbeni zahtjev temelji se na tvrdnji da je aneksima ugovora prvo utvrđenu kupoprodajnu cijenu tuženik jednostrano obračunao suprotno odredbama ZOO, a da su tužitelji izvršili isplatu da bi izbjegli veliku štetu koja bi im nastala u slučaju raskida ugovora kojim je tuženik prijetio pozivajući ih na isplatu razlike cijene. Iako tužitelji nisu označili pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, iz činjeničnih navoda na kojima temelje tužbeni zahtjev može se zaključiti da oni smatraju da je tuženik, koristeći se njihovim stanjem nužde, aneksima ugovora ugovorio za sebe cijenu stana u očitom nerazmjeru sa stvarnom vrijednosti stana, a u takvom slučaju radilo bi se o zelenaškom ugovoru (čl. 141. st. 1. ZOO) čija bi odredba o cijeni bila apsolutno ništava, a to bi imalo kao posljedicu postojanje obveze tuženika da vrati dio cijene isplaćene na temelju takve odredbe aneksa ugovora, sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO.

(Vs RH, Rev. 2449/94, od 30. 4. 1997. - Izbor oduka 2/1997 - 59)

7. Za pravilnu kvalifikaciju zelenaškog ugovora potrebno jeda je tuženi ugovorom o kreditu koristio stanje nužde tužioca, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo i lakomislenost, pa je za sebe ugovorio korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri što je on drugom dao. Kada je ugovor o kreditu zaključen pod uslovom da se glavnica valorizuje sa porastom cijena na malo i obezbijedi od inflatornih kretanja, tada nije u pitanju zelenaški ugovor.

(Vs S, broj Prev. 535/95. - Bilten 2/1996)

8. Okolnosti koje nastupe nakon sklapanja ugovora, a koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, nisu odlučne za ocjenu je li neki ugovor zelenaški ili nije. To je zato što je za ocjenu radi li se o zelenaškom ugovoru potrebno da ugovor već u vrijeme njegova sklapanja ima sve objektivne i subjektivne elemente propisane odredbom čl. 141. ZOO.

(Vs RH, Rev. 1243/91, od 25. 6. 1991. - Izbor oduka 1993 - 91)

9. Ako je ugovorena kamatna stopa nesrazmerno visoka u odnosu na okolnosti konkretnog posla i kao takva u suprotnosti sa načelom savesnosti i poštenja, te načelom jednake vrednosti davanja iz član 12. i član 15. ZOO, sud je dužan saglasno odredbi član 141. ZOO da umjeri stopu ugovorene kamate saglasno odredbi član 399. ZOO.

(Ss, Gzs. 18/99, od 24. 6. 1999)

10. Kad je visina zakupnine za poslovnu prostoriju utvrđena na osnovi provedene licitacije, s ugovorenom klauzulom o povećanju zakupnine u skladu s odlukom nadležnog tijela, zakupac ne može osnovano zahtijevati naknadno utvrđenje ništavosti ugovora kao zelenaškoga, u smislu čl. 141. ZOO.

(Os Rijeka, Gž. 163/90, od 21. 2. 1990. - Psp 45 - 66)

11. Ugovorena kamata od 14% i 15% na mjesečnom nivou na glavnicu u devizama je špekulativna kamata bez odgovarajućeg pokrića iz međusobnih odnosa po ugovoru o oročavanju deviznih sredstava, pa je zbog toga ugovor u tom dijelu za kamatu preko iznosa domicilne stope ništav.

(Vs S, broj Prev. 728/97. - Bilten 1/1998)

12. Do smanjivanja obaveze iz zelenaškog ugovora može doći samo na zahtjev oštećenog.

(Vs S, broj, Rev. 6928/97, od 28. 1. 1998. - Gp, broj 6/00)

13. Postojanje stanja nužde podrazumijeva postojanje takvog ekonomskog ili neekonomskog stanja u kojem se nalazi neka osoba, da joj je jedini izlaz iz tog stanja sklopiti za nju nepovoljan, zelenaški ugovor.

Iz obrazloženja:

Na temelju utvrđenih činjenica da je tuženik donio Pravilnik o priznavanju odštete zbog profesionalne azbestoze kojim je reguliran način sklapanja nagodbi, da je tužitelj znao i bio upozoravan po mnogim zaposlenicima tuženika na mogućnost ostvarenja svog prava i putem suda, kojim putem se ostvaruje naknada za nekoliko puta veća od one koja se ostvaruje putem sklapanja nagodbe, da se tužitelj opredijelio za sklapanje nagodbe sa tuženikom i s tim u svezi pokrenuo i sudjelovao u postupku koji je prethodio sklapanje nagodbe, te da je u to vrijeme tužitelj bio u prijevremenoj starosnoj mirovini, te stanovao u vlastitoj obiteljskoj kući, sudovi su osnovano zaključili da ne postoje razlozi zbog kojih bi sporna nagodba imala značenje zelenaškog ugovora u smislu odredbe iz čl. 141. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - ZOO. Rečenom odredbom zelenaški ugovor je definiran kao ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti. Proizilazi dakle da za postojanje zelenaškog ugovora trebaju biti kumulativno ispunjeni uvjeti - da postoji očiti nesrazmjer između onoga što zelenaš ugovora u svoju korist i onog što po ugovoru daje, da je oštećeni suugovaratelj na taj nesrazmjer uzajamnih davanja pristao zbog stanja nužde, teškog materijalnog stanja, nedovoljnog iskustva ili zavisnosti, koje okolnosti moraju biti alternativno ispunjene, te da je zelenaš znajući za te okolnosti njima se namjerno koristio u svoju korist. U reviziji se neosnovano ističe da je u postupku utvrđeno da se tuženik u odnosu na tužitelja koristio stanjem nužde, teškim materijalnim stanjem i zavisnošću tužitelja prema tuženiku, jer su sudvoi na temelju naprijed rečenih činjeničnih utvrđenja osnovano zaključili da navedene nepovoljne okolnosti na strani tužitelja nisu postojale. Postojanje nužde u smislu rečene odredbe podrazumijeva postojanje takvog ekonomskog ili neekonomskog stanja u kojem se nalazi neka osoba tako da joj je jedini izlaz iz tog stanja sklopiti za sebe nepovoljan, zelenaški ugovor. Tužitelj se samo uopćeno poziva na nuždu kao razlog zbog kojeg je sklopio nagodbu, a da pritom ne navodi okolnosti koje bi opravdavale zaključak o njezinu postojanju. Glede pitanja teškog materijalnog stanja tužitelja, na temelju činjenica da se tužitelj u vrijeme sklapanja nagodbe nalazio u mirovini, te da je imao u vlasništvu obiteljsku kuću, sudovi su osnovano zaključili da teško materijalno stanje tužitelja nije postojalo, jer on nije bio bez osnovnih sredstava za život. U vrijeme sklapanja nagodbe tužitelj nije bio u radnom odnosu sa tuženikom, pa je potpuno neosnovano isticanje zavisnosti tužitelja od tuženika kao razlog zbog kojeg bi tužitelj sklopio nagodbu.

(Vs RH, Rev. 1710/99 od 16. 2. 2000. - Izbor odluka 2/2000 - 23)

Sudska praksa uz član 142.

1. Ako je ugovorena fiksna kamatna stopa na devizni štedni ulog banka se ne može osnovano pozivati na svoju odluku kojom je propisala da se obračun kamata u toku trajanja oročenja vrši po kamatnoj stopi propisanoj odlukom banke.

Iz obrazloženja:

Tužena banka se ne može osnovano pozivati na svoje odluke kojima je propisano da se obračun kamata u toku trajanja oročenja vrši po kamatnoj stopi propisanoj odlukom banke sve i da je takva klauzula unijeta u štednu knjižicu, jer u ovakvim slučajevima vrijede odredbe ugovora koga sustranke zaključile (čl. 1035. ZOO), a ne opšti uslovi, kako je to i propisano odredbom člana 142. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.

(Vs RS, Rev. 39/93, od 26. 10. 1993. - Bilten 1/1999 - 70)

2. Isporučilac električne energije može vršiti obustavu električne energije potrošaču, ako u određenom roku ne plati naknadu za utrošenu električnu energiju.

Iz obrazloženja:

Opštim uslovima za isporuku električne energije važećim u vrijeme nastanka spornog odnosa (“Sl. list SRBiH”, br. 6/92 i 2/93) i sada važećim Opštim uslovima za isporuku električne enrgije (“Službene novine Federacije BiH”, broj 35/99), donesenim u skladu sa odredbama Zakona o elektroprivredi, regulisano je da isporučilac električne energije može vršiti obustavu električne energije potrošaču, ako u određenom roku ne plati naknadu za utrošenu električnu energiju. Polazeći od utvrđenja prvostepenog suda da je tuženi isključio električnu energiju u stanu tužitelja 10. 04. 1998. godine radi neplaćenih računa za isporučenu električnu energiju, te nakon opomene da će isključiti električnu energiju u slučaju neplaćanja računa, ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tuženi koji je u postupku u skladu sa navedenim Opštim uslovima za isporuku električne energije ne bi bio odgovoran za štetu sve i da je ona nastala i shodno tome da je tužbeni zahtjev neosnovan.

(Ks u Sarajevu, Gž. 200/99, od 14. 4. 1999. - Bilten sp KsS 3/2001, tr. 18)

3. Isporučilac električne energije ovlašten je da od korisnika zahtijeva razliku cijene, ako se utvrdi da nije naplatio cijenu za svu isporučenu električnu energiju, iako je do manje naplate došlo usljed pogrešnog obračuna njegovog radnika.

Iz obrazloženja:

Pravilno prvostepeni sud nalazi da postoji obaveza tuženog da plati neplaćenu razliku u cijeni, koja je, saglasno odredbi člana 85. stav 1. Opštih uslova za isporuku električne energije, naknadno utvrđena i obračunata, a za koju nije protekao zastarni rok od tri godine. Činjenica da je zbog propusta tužioca, a ne tuženog, prvobitno došlo do pogrešnog obračuna, ne isključuje pravo isporučioca električne energije da naknadno obračuna i traži naplatu cijene za stvarno isporučenu količinu električne energije, niti prestaje obaveza korisnika da tu cijenu plati bez obzira na to što nije bilo propusta na njegovoj strani prilikom prvobitnog obračuna.

(Vs BiH, Pž. 236/86, od 27. 1. 1986. - Bilten Vs BiH 1/87 - 17)

4. Opći su uvjeti za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja sastavni dio ugovora o osiguranju i kao takvi obvezatni. Kako se osigurani slučaj dogodio prije početnog dana na koji bi se odluka o izmjenama Općih uvjeta odnosila, to tuženica nije bila u obvezi isplatiti dvostruki iznos naknade tužitelju osnovom tako donesene odluke.

Iz obrazloženja:

“U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja utvrđenja prihvaća i sud drugog stupnja, da se tužitelju osigurani slučaj dogodio 21.travnja 1992. g. kada je zbog zadobivenih teških tjelesnih ozljeda kod tužitelja nastupilo smanjenje njegovih životnih aktivnosti za 70%. Utvrđeno je da je tužitelj ostvario obeštećenje izvršenom isplatom od strane tuženice u srpnju 1993. g., i to kako s osnova police individualnog osiguranja, tako i police kolektivnog osiguranja, a i iz osnova osiguranja dioničara. Utvrđeno je da je za trajanja ovih osiguranja tuženica donijela odluku kojom je izmijenila Opće uvjete osiguranja od posljedica nesretnog slučaja i to nakon nastupa osiguranog slučaja, a prije isplate tužitelju. Tim je Općim uvjetima predvidjela mogućnost da ukoliko bi se utvrdilo kod osiguranika postotak invaliditeta koji bi prelazio 50%, tada da se na svaki dio postotka invaliditeta koji prelazi 50% priznaje dvostruki iznos naknade. Pravilno su nižestupanjski sudovi, a nalazeći da se na konkretni slučaj ne mogu primjeniti izmjene Općih uvjeta osiguranja tuženice, tužitelja sa postavljenim tužbenim zahtjevom za isplatu naknade u dvostrukom iznosu za invaliditet koji bi prelazio 50%, a što u konkretnom slučaju čini 20%, odbili. Opći su uvjeti za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja sastavni dio ugovora o osiguranju i kao takvi obvezatni (čl. 142. i čl. 902. ZOO ). To je slučaj i kod tužitelja. Tuženica je, a prema nađenim utvrđenjima isplatila tužitelju naknadu u cijelosti prema Općim uvjetima koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja pojedinih ugovora između tužitelja i tuženika. Dvostruka naknada za invaliditet preko 50% nije bila ugovorena između stranaka jer nije bila niti predviđena Općim uvjetima, koji su bili na sastavni dio ugovora o osiguranju tada zaključenih među strankama. Tuženica je odlukom o izmjenama i dopunama Uvjeta za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja od 27. travnja 1992. g. izmijenila čl. 7. st. 1. Općih uvjeta po kojima je tuženik zaključio ugovor o osiguranju sa tužiteljem tako što je dodala odredbu da, ukoliko bi ukupan postotak invaliditeta iznosio preko 50%, tada da se na svaki dio postotka invaliditeta koji iznosi preko 50%, priznaje dvostruki iznos naknade. Istom je odlukom u čl. 14. propisano da ta odluka stupa na snagu s danom donošenja a primjenjuje se na osigurane slučaje koji su se dogodili u 0,00 sati 15. svibnja 1992. g. i kasnije. Kako nije sporno da se osigurani slučaj kod tužitelja dogodio 21. travnja 1992. g., dakle, prije 15. svibnja 1992.g. kao početnog dana na koji bi se odluka o izmjenama općih uvjeta odnosila, to tuženica nije bila u obvezi isplatiti dvostruki iznos naknade tužitelju osnovom tako donesene odluke.” (Vs RH, Rev. 416/96, od 7.12.1999. - Svijet osiguranja 5. 10. 2001

5. Željezničke transportne organizacije ne mogu zahtijevati povećanu cijenu utvrđenu posebnom tarifom za prevoz robe u željezničkom unutrašnjem saobraćaju, samo zbog toga što se radi o robi iz uvoza ili namijenjenoj izvozu.

(Vs BiH, Pž. 112/87, od 3. 8. 1988. - Bilten Vs BiH 2/89 - 62)

6. Činjenica da je korisnik American-express kartice reklamirao određeni račun na prodajnom mjestu, i o tome obavijestio izdavatelja kartice, ne oslobađa ga obveze da podmiri iznos naplaćen po takvom računu ako u direktnom odnosu korisnika kartice s prodavateljem nije došlo do storniranja računa odnosno vraćanja novca.

(Vs H, Rev. 1661/86, od 10. 12. 1987. - Psp 40 - 71)

7. PTT organizacija nije dužna premjestiti telefonske uređaje pretplatnika prije isteka roka od 15 dana od podnošenja zahtjeva (čl. 175. Općih uvjeta za pružanje PTT usluga).

(Vs H, Rev. 130/90, od 23. 10. 1990. - Psp 51 - 108)

8. Isključena je obaveza osiguravača da plati sumu osiguranja osiguraniku koji je povrijeđen u saobraćaju prilikom neopreznog prelaženja ulice u pijanom stanju.

(Vs BiH, Rev. 304/87, od 17. 3. 1988. - Bilten Vs BiH 3/88 - 84)

Sudska praksa uz član 143.

1. Ne može se usvojiti tužbeni zahtjev preduzeća - korisnika električne energije da se javnom preduzeću za distribuciju električne energije unaprijed zabrani da jednostranim aktom obustavi isporuku električne energije tužitelju.

Iz obrazloženja:

Tužitelj u ovoj parnici zahtjeva da se tuženom zabrani da bez valjane izvršne isprave isključuje električnu energiju neophodnu za rad objekata tužitelja. Ovako apstraktno postavljeni tužbeni zahtjev je neosnovan i stoga prvostepenom presudom pravilno odbijen. Tužitelj, rukovođen navodno negativnim iskustvom u konkretnom korištenju ovlaštenja tuženog koja proizlaze iz Općih uvjeta za isporuku električne energije (prečišćeni tekst - "Službene novine Federacije BiH", broj 35/99), čl. 104. stav 1. i 106. stav 1. tačka 13. i stav 3., traži da se utvrdi da ove odredbe, bez obzira na to što su Opći uvjeti za isporuku električne energije odobreni od strane Vlade FBiH, ne može tuženi koristiti u realizaciji ugovora o isporuci električne energije zaključenog sa tužiteljem premda su ti Opći uvjeti sastavni dio formularnog ugovora (ugovora po pristupu) o isporuci električne energije zaključenog između parničnih stranaka. Ovo stoga što su, u smislu člana 143. stav 1. ZOO, ništave odredbe općih uvjeta koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa. Opći uvjeti za isporuku električne energije se, međutim, zasnivaju na odredbama člana 50. Zakona o elektroprivredi ("Službeni list RBiH", br. 1/93 i 13/94), koji se i sada primjenjuje u smislu člana iX. 5. (1) Ustava FBiH, a po odredbama člana 55. ovog zakona, javno preduzeće može obustaviti isporuku električne energije potrošaču koji se ne pridržava općih uvjeta za isporuku električne energije, ugovora ili izdate elektroenergetske saglasnosti, ili ne ispunjava propisane tehničke uvjete. Po odredbama člana 57. ovog zakona, obustava isporuke električne energije, ugovora ili izdate elektroenergetske saglasnosti, ili ne ispunjava propisane tehničke uvjete. Po odredbama člana 57. ovog zakona, obustava isporuke električne energije vrši se na način i po postupku utvrđenom općim uvjetima za isporuku električne energije. Dakle, pravo na prekid isporuke električne energije zasniva se ne samo na općim uvjetima, čija se eventualna primjena može i odbiti pozivom na odredbe člana 143. stav 1. ZOO, već i na zakonskim odredbama koje u odnosu na član 143. stav 1. ZOO predstavljaju lex specialis i lex posteriori, pa imaju prednost u primjeni. Radi se o zakonskim propisima istog ranga, jer nakon sticanja neovisnosti BiH ne postoji više obaveza usklađivanja ranijih republičkih zakona sa ranijim saveznim zakonom pa i kada se radi o tzv. preuzetim saveznim zakonima. Pomenuti zakonski propisi i na osnovu njih doneseni Opći uvjeti za isporuku električne energije ne uvjetuju obustavu isporuke električne energije prethodnim donošenjem odluke suda ili nekog drugog državnog organa o postojanju duga potrošača, pa se isporuka može obustaviti i bez obzira na odredbe člana 75. stav 4. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima ("Službene novine FBiH", broj 6/98), po kojima posjed prava korištenja tehničkih usluga ima osoba koja te usluge neposredno faktički koristi ili to čini preko druge osobe, jer i u ovom slučaju posjednik ima pravo na zaštitu samo od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (član 80. pomenutog zakona), a protupravnost nema ako je isporučilac električne energije - u ovoj parnici tuženi, postupio po ovlaštenjima iz naprijed spomenutog zakona i općih uvjeta za isporuku električne energije. Potrošaču u svakom eventualnom pojedinačnom slučaju obustave isporuke električne energije pozivom na pomenute Opće uvjete, pripada pravo da u posjedovnoj ili petitornoj parnici dokazuje da dug ne postoji i da nije bilo uvjeta za prestanak isporuke električne energije, te da je ili počinjeno smetanje posjeda ili da je prekid isporuke nezakonit (između ostalog, i ako nije bio moguć po odredbama člana 56. Zakona o elektroprivredi - zato što bi prekid rada objekata, postrojenja i uređaja doveo u neposrednu opasnost život i zdravlje živih bića, odnosno izazvao štetne posljedice za imovinu značajnih vrijednosti), pa i da prije ili u toku ovih parnica traži i donošenje privremenih mjera, ili ne može unaprijed, bez postojanja konkretne opasnosti prekida isporuke električne energije, zahtijevati zabranu prekida isporuke električne energije ima pod kojim uvjetima, jer time zahtjeva od redovnog suda suđenje protivno izričitoj zakonskoj normi, koja nije ocjenjena kao neustavna.

(Vs FBiH, Pž. 250/99, od 11. 4. 2000. - Bilten Vs FBiH 1/00 - 32)

2. Lutrija BiH dužna je naknaditi štetu u visini izmaklog dobitka, ako usljed krajnje nepažnje njenog radnika, kupon sportske prognoze učesnika u igri nije na vrijeme stigao u sjedište Lutrije (trezor).

Iz obrazloženja:

“Ništave su, u smislu člana 143. stav 1. ZOO, odredbe opštih uslova koji čine sastavni dio ugovora, čak i kada su ti uslovi odobreni od nadležnog organa, ako su protivne cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, a sud, u smislu člana 143. stav 2. ZOO, može odbiti da primjeni odredbe opštih uslova na osnovu kojih stranka gubi prava iz ugovora, ako su nepravične ili pretjerano stroge prema stranci koja prilikom zaključenja ugovora prihvata opšte uslove koje je utvrdila druga ugovorna strana. Polazeći i od naprijed navedenih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, opravdano je odredbu člana 42. Pravila sportske prognoze restriktivno tumačiti i primijeniti. Ako bi se, polazeći od odredaba člana 6. naprijed spomenutog Zakona o igrama na sreću i Lutriji BiH, u vezi sa članom 22. Pravila sportske prognoze, smatralo da je ugovor o ovoj igri na sreću zaključen tek ako kupon blagovremeno stigne u sjedište organizacije, tako da tužena ne odgovara za štetu zbog povrede ugovora, u smislu člana 262. stav 2. ZOO, ipak bi u konkretnom slučaju postojala odgovornost tužene, no tada bi se zasnivala na odredbi člana 170. stav 1. u vezi sa članom 24. ZOO. Do propusta da blagovremeno dostavi kupon tužioca u sjedište organizacije došlo je usljed pogreške radnika tužene počinjenog na radu, pa tužena odgovara za štetu i kada nije stupila u ugovorni odnos sa igračem na sreću, a šteta se sastoji od izmaklog dobitka (član 155. ZOO). Republičkim zakonom (naprijed citiranim) za ovakav slučaj nije drugačije propisano, pa nema zapreka za primjenu člana 170. stav 1. ZOO i u ovom sporu.

(Vs BiH, Rev. 61/86, od 28. 11. 1986. - Bilten Vs BiH 1/87 - 30)

3. Ništave su odredbe općih uvjeta kojima je predviđeno da igrač gubi pravo na ostvarenje dobitka (status igrača) ako njegov listić ne stigne na vrijeme u trezor priređivača, jer time igrač gubi prava iz ugovora.

(Vs RH, Rev. 585/92, od 23. 9. 1992. i Rev. 2371/90 od 7. 5. 1992. - Izbor oduka 1994 - 113)

4. Nije ništava odredba iz pravila organizatora igara na sreću koja su sastavni dio ugovora o igri na sreću (tombola) prema kojima dobitnik putničkog automobila plaća porez na promet umjesto organizatora (kupca) jer takva odredba nije suprotna ni cilju ugovora ni dobrim običajima.

Iz obrazloženja:

Tuženi je na osnovu čl. 5 Zakona o igrama na sreću i lutriji Bosne i Hercegovine “Sl. list SRBiH, broj 5/84) donio pravila igre na sreću (tombola). Kupovinom tiketa tombole tužilac je zaključio ugovor po pristupu sa tuženim, pa su pravila tuženog postala sastavni dio ugovora, a prema pravilima dobitnik automobila plaća porez na promet umjesto organizatora koji ga kupuje. Ova pravila nisu u sukobu sa svrhom ugovora, a niti sa dobrim običajima (čl.143 Zakona obligacionim odnosima), pa su zbog toga u tom dijelu sastavni dio punovažnog ugovora.

(Vs BiH, Rev. 217/89, od 17. 11. 1989. - Bilten Vs BiH 1/90 - 67)

Sudska praksa uz član 144.

1. Prema opštim uslovima za isporuku električne energije koji su sastavni dio ugovora zaključenog između potrošača elektroprivredne organizacije, potrošač “investitor” koji je uložio sredstva u izgradnju nove linije može tražiti “obeštećenje” u trajanju od tri godine od dana predaje u osnovna sredstva isporučiocu, a obaveza “obeštećenja” koja tereti novog potrošača uređuje se pismenim ugovorom.

(Vs BiH, Rev. 151/87, od 17. 12. 1987. - Bilten Vs BiH 1/88 - 65)

Sudska praksa uz član 145.

1. Lice koje je u svoje ime naručilo isporuku robe dužno je da plati cijenu bez obzira što je postupalo za račun trećeg lica - komitenta. Te obaveze se može osloboditi samo ako dokaže da je komitentu ustupilo ugovor ili da mu je, uz pristanak prodavca, ustupilo dug iz ugovora.

(Vs BiH, Pž. 164/86, od 27. 1. 1987. - Bilten Vs BiH 2/87 - 30)

Sudska praksa uz član 148.

1. Zakupac ne može odbiti ispunjenje svojih obaveza iz ugovora o zakupu poslovnog prostora i prigovarati pravnoj valjanosti ugovora, samo zato što zakupodavatelj nije vlasnik poslovnog prostora.

Iz obrazloženja:

Tuženik i u reviziji ponavlja prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja i na tome prigovoru bitno temelji svoju reviziju, ukazujući da tužitelj nije vlasnik spornog poslovnog prostora, pa da stoga nije ni mogao sklopiti ugovor o zakupu, niti na temelju otkaza tražiti predaju u posjed. Ovakvo pravno stajalište revizije nije pravilno. Naime, revizija gubi iz vida da se ugovorom o zakupu ne zasniva stvarno pravni, već obvezno - pravni odnos, pa je tužitelj i kao nevlasnik mogao sa tuženikom sklopiti ugovor o zakupu poslovnog prostora, kojeg mu je vlasnik ustupio na korištenje, pogotovo kada vlasnik izdavanje u zakup ne samo što nije isključio, već tužitelju to izrijekom dopustio. Stoga je tužitelj ovlašten u ispunjenju ugovorenih prava i obaveza, otkazati ugovor o zakupu, te tražiti od tuženika ispražnjenje, odnosno predaju u posjed zakupljenog poslovnog prostora.

(Vs FBiH, Rev. 283/99, od 19. 1. 2000. - Bilten Vs FBiH 1/00 - 44)

2. Tužiteljica kao nositelj prava plodouživanja na poslovnom prostoru koji je bio predmet ugovora o zakupu zaključenog između drugih osoba, ne može pozivajući se na to svoje pravo tražiti od zakupoprimca isplatu dospjele zakupnine, osim u situaciji ako bi to bilo predviđeno ugovorom o zakupu.

Iz obrazloženja:

"Ugovor o zakupu kao ugovor obveznog prava stvara prava i obveze za ugovorne strane (čl. 148. stavak 1. ZOO), a za treće osobe iz takvog ugovora mogu proizlaziti određena prava samo ako je riječ o ugovoru u korist trećeg u smislu odredbe iz čl. 149. st. 1. ZOO. U protivnom tužiteljica bi svoju tražbinu mogla ostvarivati jedino od zakupodavca, jer je upravo on davanjem stvari u zakup i ubiranjem zakupnine priskrbio za sebe prihod na koji je imala pravo tužiteljica kao plodouživatelj stvari koja je bila predmet zakupa. Pri tome nije odlučno je li zakupoprimac znao ili nije znao da je stvar koju uzima u zakup opterećena pravom plodouživanja u korist treće osobe."

(Žs Rijeka, Gž. 1046/97, od 4. 2. 1998. - Izbor odluka 1/1998 - 29/68)

3. Osoba koja nije ugovorna strana ili nije univerzalni pravni sljednik ugovome strane nije dužna ispuniti ugovornu obvezu, osim ako je ugovoreno nešto drugo ili ako nešto drugo proizilazi iz naravi samog ugovora.

(Vs H, II Rev. 8/91 od 26. 3. 1991. - Psp 53 - 94)

4. Neposredni izvođač radova ima pravo da od naručioca radova, po zaključenom ugovoru traži isplatu cijene, osim ako međusobnim ugovorom isplata nije uslovljena naplatom naručioca od glavnog investitora.

(Vs Srbije, broj Prev. 264/99. - Bilten 2/2001)

5. Lice koje je preko jedne od ugovornih strana kreditiralo usmjerenu stambenu izgradnju ima pravo na neposredan zahtjev prema stranci koja se ugovorom o udruživanju sredstava obavezala da će davaocu vratiti dio plaćenih sredstava.

Iz obrazloženja:

Iz fotokopija ugovora zaključenih između Stambenog preduzeća B L. i tuženog o udruživanju sredstava radi kupovine stanova za tuženog, proizilazi (član 3. ugovora) da polovinu iznosa kupovne cijene obezbjeđuje tužilac opštinski fond preko Stambenog preduzeća, a drugu polovinu tuženi, s tim da se tuženi obavezuje da će neposredno tužiocu vratiti dio uloženih sredstava po kriterijima navedenim u članu 3. stav 2. ugovora i na način i pod uslovima koje utvrdi upravni odbor tužioca. Naprijed pomenuto ugovorno utanačenje ima karakter ugovora u korist trećeg (pravno pravilo iz paragrafa 881. stav 2. novela III bivšeg Opšteg građanskog zakonika, koje se u vrijeme nastanka pravnog odnosa primjenjivalo u smislu člana 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih do 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije, kome odgovaraju odredbe članova 148. stav 3. i 149. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), pa bi tužilac imao pravo na neposredan zahtjev prema tuženom radi ispunjenja ugovorne obaveze.

(Vs BiH, Pž. 423/87, od 28. 7. 1988. - Bilten Vs BiH 1/89 - 38)

6. Podizvođaču može dati nalog da odstupi od redosljeda ugovorenih radova, samo izvođač - naručilac radova od podizvođača, a ne investitor - naručilac radova od izvodača.

(Vs BiH, Pž. 241/86, od 27. 11. 1986.- Bilten Vs BiH 1/87 - 23)

7. Neposredni izvođač radova ima pravo da od naručioca radova, po zaključenom ugovoru traži isplatu cijene, osim ako međusobnim ugovorom isplata nije uslovljena naplatom naručioca od glavnog investitora.

(Vs S, broj Prev. 264/99. - Bilten 2/2001)

8. Brodar ne može zahtijevati plaćanje prekostojnica od lica za čiji je račun prevožena roba, ako to lice nije ugovorna stranka, a u ugovoru o pomorskom prevozu i u prevoznim ispravama nije označeno kao primalac robe.

Iz obrazloženja:

Prvotuženi u ugovoru o pomorskom prevozu nije ugovorna strana niti označen kao primalac stvari. Primalac u pomorskom prevozu je lice ovlašteno da primi stvari od brodara (član 439. tač. 3 Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi), a prvotuženi nije kao takav označen u ugovoru o prevozu. U nedostatku naznake o primaocu u teretnici, teret se, u smislu člana 501. stav 2. navedenog zakona, predaje po naredbi krcatelja, odnosno ovlaštenom imaocu teretnice (član 531). Pogrešno se pvostepeni sud poziva na odredbe člana 593. spomenutog zakona, jer je u konkretnom slučaju prevoz vršen na osnovu teretnica (prevoznih isprava), a ugovorom o prevozu nije posebno predviđeno da je prvotuženi primalac i da je dužan da plati vozarinu. Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane i njihove univerzalne pravne sljednike (čan 148. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Ugovorom se može samo ustanoviti pravo u korist trećeg lice (član 148. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima), ili ne i obaveza trećeg lica. Prema tome prvostepeni sud je pogrešno obavezao prvotuženog na isplatu prekostojnica tužioca na osnovu ugovora o prevozu stvari morem zaključenog između tužioca kao brodara i drugotuženog kao naručioca.

(Vs BiH, Pž. 507/88, od 16. 10. 1989. - Bilten Vs BiH 1/90 - 65)

Sudska praksa uz član 149.

1. Ako jedno lice bez protunaknade kupi za trećeg određenu stvar tada predmet poklona nije kupljena stvar nego ona suma novca koja je plaćena prodavcu na ime kupovne cijene, pa ukoliko postoji razlog za opoziv poklona, poklonodavac može tražiti da mu poklonoprimac vrati tu sumu novca.

Iz obrazloženja:

Iz činjeničnih utvrđenja sadržanih u razlozima drugostepene presude proizilazi da je 1967. godine tuženi, kao kupac, zaključio sa svjedokom B. L., kao prodavcem, ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina i da se na osnovu tog ugovora u zemljišnim knjigama tuženi uknjižio kao njihov vlasnik, što u toku postupka pred prvostepenim sudom ni sam tužilac nije osporio, samo što je tvrdio da ih je on kupio, te poklonio tuženom. Traži da se ugovor o poklonu raskine zbog nezahvalnosti tuženog i neispunjenja uslova koji mu je postavio prilikom darovanja, da tuženi na kupljenom zemljištu izgradi kuću. Ukoliko su tačni navodi tužioca da je on platio kupovnu cijenu, a ne tuženi, tada postoji ugovor u korist trećeg: predmet poklona je ona suma novca koju je tužilac platio prodavcu, a ne kupljena nekretnina (član 149. Zakona o obligacionim odnosima). Prema pravnim pravilima imovinskog prava sadržanim u paragrafima 380. bivšeg OGZ-a i Zakona o zemljišnim knjigama (paragraf 36. u vezi sa paragrafom 8. stav 1. i 28) i po odredbi člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 6/80), koji je kasnije donijet za sticanje prava vlasništva na nekretninama, po osnovu ugovora, pored pravnog osnova (titulusa), neophodan je i upis tog prava u javne knjige (modus aquirendi). Kako je tuženi na temelju kupoprodajnog ugovora sa prodavcem B. L. upisom u zemljišne knjige stekao pravo vlasništva na sporne nekretnine, u potpunosti je neosnovan zahtjev tužioca za brisanje prava vlasništva tuženoga.

(Vs BiH, Rev. 60/89, od 21. 9. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 108)

2. Kod ugovora o darovanju s nalogom treća osoba, u čiju se korist ima izvršiti nalog, može samostalno i neposredno zahtijevati od daroprimatelja ispunjenje ugovora.

(Vs H, Rev. 118/84, od 25. 4. 1984. - Psp 27 - 66)

3. Ne može se tražiti ispunjenje pismenog predugovora o kupovini nekretnina ako potpisi ugovarača nisu ovjereni u roku od šest mjeseci po stupanju na snagu Zakona o prometu nepokretnosti.

Iz obrazloženja:

Pismeno od 31. januara 1977. godine, predstavlja predugovor, u smislu pravila imovinskog prava, sada odredba člana 45. Zakona o obligacionim odnosima, i to u korist trećeg lica (pravno pravilo imovinskog prava, sada član 149. Zakona o obligacionim odnosima), jer su ga zaključili tuženi i tužiteljev brat u korist tužitelja. S obzirom da je predugovor zaključen prije stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti (“Službeni list SRBiH”, broj 38/78), punovažnost predugovora, ista kao i ugovora, prosuđuje se primjenom odredbe člana 46. navedenag zakona (propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor ako je propisana forma uslov za punovažnost ugovora). Odredbom stava 2. propisano je da ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni u pismenoj formi koji nisu izvršeni do stupanja na snagu ovog zakona, ostaju na snazi ako ugovarači ovjere potpise na ugovoru u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona. U konkretnom slučaju predugovor nije izvršen (da je u cjelini ili u pretežnom dijelu izvršen imao bi karakter punovažnog glavnog ugovora), pa kako ugovarači u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu navedenog zakona, nisu ovjerili potpise, predugovor ne proizvodi pravno djejstvo.

(Vs BiH, Rev. 362/87, od 21. 4. 1988. - Bilten Vs BiH 3/88 - 16)

4. Valjan je ugovor kojim je ostavitelj ugovorio s bankom da za slučaj njegove smrti prava s njegovih računa kod te banke prelaze na određenu osobu.

Iz obrazloženja:

"Tužitelj je jedini nasljednik sada pok. J.K. Međutim u ostavinu nije ušao (sporni) novčani iznos (DEM ………..) koji se nalazio na računima ostavitelja kod banke u Aachen-u (SR Njemačka), pa ga stoga tužitelj (nasljednik) zahtijeva tužbom u ovom sporu. Doista, spisu priležu ugovori o raspolaganju u korist trećih (izvan nasljednog postupka) prema kojima je vjerovnik (ostavitelj) utanačio s bankom da za slučaj njegove smrti sva prava s njegovih računa kod te banke prelaze neposredno na tuženu, što je ona i prihvatila, te nakon ostaviteljeve (bratove) smrti i realizirala. Valjanost ovog ugovora s obzirom na propise SR Njemačke nitko nije doveo u sumnju, a prvostupanjski je sud osporio njihovu valjanost jer da su suprotni odredbi članka 108. ZN prema kojoj je ništav ugovor kojim netko ostavlja svoju ostavinu ili njezin dio svom suugovorniku ili trećoj osobi; tu odredbu da valja primijeniti s obzirom na odredbu članka 155. ZN prema kojoj se na nasljeđivanje primjenjuju odredbe zakona zemlje čiji je ostavilac bio državljanin. To da slijedi i iz odredbe članka 6. Zakona o nasljeđivanju prema kojoj se naslijediti može samo na temelju zakona ili oporuke (ne dakle i na temelju ugovora). Ovaj sud dijeli mišljenje drugostupanjskog suda da za ocjenu valjanosti ovog ugovora (s elementom inozemnosti) sklopljenog između ostavitelja i njegove banke valja primijeniti propise SR Njemačke gdje je ugovor i sklopljen, a kako je to već rečeno, nitko, s obzirom na te propise, ugovor nije doveo u sumnju. Ako bi se, međutim, uzelo da ugovor valja ocijeniti prema našim propisima, onda ovaj sud ne dijeli mišljenje prvostupanjskog suda da bi spomenuti ugovor bio protivan odredbi članka 108. ZN odnosno da bi se radilo o ništavom ugovoru o nasljeđivanju. Radi se o svojevrsnom ugovoru u korist trećega za slučaj smrti i, kada bi na njega valjalo primijeniti pravna pravila o darovanju za slučaj smrti za valjanost kojega se traži forma sudskog zapisnika, valja reći da su takvi poslovi (s elementom inozemnosti) u pogledu oblika pravovaljani ako su pravovaljani po pravu mjesta gdje je pravni posao sklopljen, a u tom pogledu, rečeno je već, nije dovedena u sumnju njegova valjanost. Uostalom i iz odredbe članka 149. i 150. Zakona o obveznim odnosima (ugovor u korist trećega) slijedi da ovakvi ugovori nisu protivni našem pravnom poretku."

(Vs RH, Rev. 960/90. - Izbor odluka 1993 - 166)

Sudska praksa uz član 153.

1. Kada ugovor o upućivanju na rad u inostranstvo sadrži odredbu o plaći koju će plaćati strani poslodavac, a koja odredba ima karakter obećanja radnje treće osobe, obećavalac koji je uputio radnika na rad odgovara radniku za štetu koju je pretrpio time što strani poslodavac nije izvršio ugovoreno plaćanje.

Iz obrazloženja:

Predmet tužbe je zahtjev za naknadu štete, koju tužilac trpi zbog toga što za vrijeme rada u inostranstvu, na koji je upućen ugovorom o upućivanju zdravstvenog radnika na ugovoreni rad u bolnici, nije ostvario osobna primanja u ugovorenom iznosu. Prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je obavezao tuženog da tužitelju naknadi štetu. Ovo iz razloga što je utvrđeno da je ugovorom o upućivanju zdravstvenog radnika na ugovoreni rad u bolnicu tužitelj, kao član stručne ekipe, upućen na rad u bolnicu u Tripoliju, na radno mjesto inženjera za održavanje medicinske opreme u trajanju od dvije godine, da su osobna primanja određena članom 13. ovog ugovora po kome je tužitelju u obavezi plaćati bila zdravstvena ustanova, da je tužilac u bolnici obavljao poslove u rangu visoke stručne spreme, a da je primao platu tehničara. Stoga, ugovorna odredba iz člana 13. ugovora po svojoj pravnoj prirodi predstavlja obećanje radnje treće osobe. Tom ugovornom odredbom, tuženi je obećao tužitelju da će mu libijska strana za njegov rad na radnom mjestu inžinjera za održavanje medicinske opreme u bolnici u Tripoliju, plaćati mjesečnu plaću od 339 LD. Obećanje radnje treće osobe utvrđeno je članom 153. stav 1. ZOO i prema toj odredbi obećavalac odgovara za štetu koju bi drugi pretrpio zbog toga što treći neće da izvrši određenu (obećanu) radnju.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 3/1999, str. 23)

2. Obećanje učinjeno drugom da će treći nešto učiniti ili propustiti, trećeg ne obavezuje, a obećavalac odgovara za štetu koju bi drugi pretrpio zbog toga što treći neće da se obaveže ili da izvrši ili propusti određenu radnju

(Vs S, broj Rev. 6310/97, od 28.. 4. 1998. - Gp, broj 6/00).

3. Treće lice ne obavezuje odredba iz tovarnog lista izdatog u drumskom prevozu da će platiti prevozninu.

(Vs BiH, Pž. 271/87, od 29. 1.. 1988. - ZIPS, broj 531; Bilten Vs BiH 2/88 - 17)

4. Kada jedan od organizatora muzičke turneje garantuje drugim ugovornim strankama da će obezbijediti određeni iznos sredstava od sponzora turneje, odgovara saugovaračima za štetu koju bi pretrpjeli ako sponzori ne uplate obećana sredstva.

(Vs BiH, Pž. 212/87, od 3. 6. 1988. - ZIPS, broj 531; ZIPS, broj 531; Bilten Vs BiH 2/88 - 19)

5. Ako treće lice odbije da plati prevozninu, prevoznik može tražiti plaćanje od pošiljaoca. (Stav usvojen na XXI koordinacionom sastanku privrednog sudstvava bivše SFRJ, Đakovica od 25. do 27. 5. 1988. - Bilten Vs BiH 3/88 - 162. Napomena: ovim se dopunjuje stav sa XX koordinacionog sastanka privrednog sudstva, Donji Milanovac juna 1987)

6. Društveno pravno lice koje smatra da njemu pripada pravo davanja stana na korišćenje, a ne društveno pravnom licu koje ga je pribavilo ugovorom o kupovini nije ovlašteno tražiti da se utvrdi ništavost ugovora o korišćenju stana, sve dok se ne utvrdi da li je ništav ugovor kojim je davalac stana na korišćenje pribavio pravo raspolaganja.

(Vs BiH, Gž. 28/89, od 28. 9. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 162)

7. Ugovor kojim se davalac stana na korišćenje obavezao da će nosioci stanarskog prava, navedeni u ugovoru, po isteku određenog roka predati stanove povjeriocu-davaocu kredita, je ugovor o obećanju radnje trećeg lica, koji ne obavezuje to lice, pa tužilac - davalac kredita ne može zahtijevati po tom osnovu da mu tuženi nosioci stanarskog prava predaju stan.

(Vs BiH, Rev. 104/86, od 13. 5. 1986. - Bilten Vs BiH 3/86 - 17)

Sudska praksa uz član 154.

ODGOVORNOST ZA ŠTETU PO OSNOVU KRIVNJE

(Član 154. stav 1. ZOO)

1. Osobe koje se profesionalno bave fotokopiranjem vrijeđaju autorska prava pisca univerzitetskog udžbenika kada bez njegove saglasnosti kopiraju izdati udžbenik, po narudžbi korisnika - studenta, te su obavezni da autoru naknade štetu čija se visina određuje po propisima o obveznim odnosima.

Iz obrazloženja:

Sud prvog stupnja na nedvojben način utvrdio je da su tuženici bez odobrenja tužitelja kao autora, u poslovne svrhe, fotokopiranjem umnožavali njegovo autorsko djelo. Umnožavanje je jedan od načina iskorištavanja autorskog djela i ide u krug imovinskih prava autora, koja druge osobe ne mogu koristiti bez dopuštenja autora (članak 27. Zakona o autorskom pravu). Tuženici nisu imali tužiteljevo dopuštenje za umnožavanje, pa je njihovim postupanjem povrijeđeno tužiteljevo imovinsko pravo, za čiju zaštitu tužitelj može zahtijevati i naknadu štete koju je takvom povredom pretrpio (članak 95. navedenog zakona). Bitan prigovor žalbe je, da ako i postoji povreda autorskog prava, nju nisu učinili tuženici, već osobe - studenti kao naručitelji fotokopiranja. Međutim, u obavljanju registrirane djelatnosti, tuženici moraju postupati tako da ne vrijeđaju materijalna ni moralna prava autora, pa se tuženici u okviru čije djelatnosti je izvršeno kopiranje, moraju smatrati odgovornim za povrede autorskih prava, neovisno od toga da li i u kojoj mjeri i u konkretnom slučaju postoji odgovornost i naručitelja. Zakon o autorskom pravu (članak 49. stavak 1. točka 4) dopušta i mimo volje autora, reproduciranje objavljenog djela samo radi osobnog usavršavanja i to pod uvjetom da takva reprodukcija nije namijenjena ni dostupna javnosti. Polaganje studentskih ispita nije stručno usavršavanje kakvo ima u vidu navedena zakonska odredba, jer po prirodi stvari ne podrazumijeva trajniju, odnosno vremensku neograničenu upotrebu. Za to su tuženici morali znati kada su prihvatili zahtjeve više osoba - studenata za umnožavanje univerzitetskog udžbenika u cjelini, da će takvi primjerci biti korišteni ne samo za osobnu upotrebu, već i za druge osobe, da će pozajmljivanjem, zajedničkim učenjem, poklanjanjem, preprodavanjem i drugim oblicima prometa, biti pristupačni javnosti, pa ni pozivom na citiranu zakonsku odredbu, ne bi moglo postojati oslobođenje odgovornosti za štetu. Prema odredbi članka 95. Zakona o autorskom pravu, pored zaštite autorskih imovinskih i moralnih prava, tužitelj može zahtijevati i nadoknadu štete koja mu je povredama tih prava učinjena. Osim što načelno prihvata, pitanje nadoknade štete taj Zakon ga dalje ne uređuje, pa se na njega moraju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima je na opći način uređeno pitanje nadoknade štete. Prema ovim odredbama štetu je dužan nadoknaditi onaj ko je prouzroči, a u štetu ulazi ne samo umanjenje imovine, već i izmakla dobit (članak 154. stavak 1. i 155. Zakona o obveznim odnosima). Prema ugovoru kojeg je tužitelj zaključio sa P.f. u S. o prodaji knjige, od prodajne cijene tužitelju pripada 90% što iznosi 31, 50 DEM po jednom primjerku, pa je u tom iznosu on oštećen za izmaklu dobit po svakom primjerku kojeg su umnožili odnosno prodali tuženici, kako je to pravilno našao i sud prvog stupnja.

(Vs FBiH, Gž. 14/99, od 18. 8. 1999. - Bilten Vs FBiH 2/99 - 41)

2. Pravo na naknadu za vrijeme tzv.čekanja, vezano je za trajanje radnog odnosa i prestaje sa njegovim prestankom.

(Vs FBiH, Rev - 154/99 - Bilten VS FBiH 1/00 - 54)

3. Bolnica odgovara za štetne posljedice, inače dopuštenog u medicini i opće prihvaćenog načina liječenja, po principu krivnje.

Iz obrazloženja:

"U konkretnom se slučaju i radilo o takvom načinu liječenja kada je tužiteljica podvrgnuta operaciji, pa bolnica odgovara za štetu tužiteljici pod uvjetom da u njenom postupanju, odnosno postupanju njenih radnika, postoji krivnja za štetne posljedice za koje se utužuje ovo obeštećenje. Da postoji krivnja za štetne posljedice proizilazi iz utvrđenja suda prvog stupnja, koja je zato, s pravom, prihvatio i sud drugog stupnja. Utvrđeno je da postoji neposredna povezanost infekcije nastale nakon operacije, sa kasnijom teškom infekcijom zbog koje je tužiteljica morala biti podvrgnuta odstranjenju maternice sa adneksima. Utvrđeno je da se teška infekcija nakon poroda razvila zbog toga što je tužiteljica nepotpuno izliječena od infekcije otpuštena kući. Prema tome tuženica nije u pravu kada od sebe otklanja krivnju za nastup štetnih posljedica tužiteljici, kada je nepobitno utvrđeno, da je do kasnije teške infekcije došlo zbog toga što je tužiteljica prerano, sa tinjajućom infekcijom, otpuštena kući nakon poroda."

(Vs RH, Rev. 1180/97 i Rev. 859/96, od 5. 12. 2000. - Izbor odluka 2/2001 - 46)

4. Bolnica odgovara za štetu pacijentu koji je tijekom liječenja putem transfuzije zaražen hepatitisom C.

Iz obrazloženja:

"U postupku je utvrđeno da je tužitelj dana 14. prosinca 1992. godine primljen na liječenje kod I - tužene radi perforacije čira na dvanaestercu, da je kod I tužene primio transfuziju krvi i nakon transfuzije obolio od hepatitisa C. Utvrđeno je, također, da je krv koju je tužitelj primio dobivena putem transfuzije službe I - tužene od davatelja s područja Siska u dobrovoljnim akcijama davanja krvi, te po I - tuženoj utvrđeno da je potjecala od davatelja koji je bio zaražen hepatitisom C. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja i po ocjeni ovog revizijskog suda proizilazi da je I - tužena kriva jer je uzrokovala štetu tužitelju, budući da je kod I tužene prikupljena krv pripremljena za upotrebu i dana tužitelju. Ovo zbog toga jer temeljem odredbe čl. 13. st. 1. toč. 6. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti ("Narodne novine", broj 60/92) "radi ranog otkrivanja izvora zaraze i puteva prenošenja zaraze, organizacije zdravstva obavljaju između ostalog "ispitivanje krvi davatelja na prisutnost virusne žutice tipa B i C", pa proizilazi da je tužena kod koje je putem transfuzije službi I - tužene od davatelja s područja Siska u dobrovoljnim akcijama davanja krvi bila po zakonu dužna obaviti ispitivanje krvi davatelja na prisutnost markera virusne žutice tipa B i C, a što je I - tužena propustila učiniti pa je kriva temeljem odredbe čl. 154. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO), a upravo zbog toga njenog propusta tužitelj je zaražen hepatitisom C. Ne može se prihvatiti kao osnovan niti revizijski navod da se tužitelju transfuzijom spašavao život i da ponašanje zaposlenika I - tuženika može se tretirati kao postupanje u krajnjoj nuždi jer se I - tužena ne može braniti da u slučaju kada je spašavala život tužitelju nije bila dužna dati tužitelju krv koja nije zaražena."

(Vs RH, Rev. 1918/01, od 22. 11. 2001. - Izbor odluka 1/2002 - 61)

5. Okolnost prema kojoj se pacijent suglasio s obavljanjem operacije radi liječenja sama po sebi ne oslobađa bolnicu od odgovornosti za propuste pri operacijskom zahvatu.

Iz obrazloženja citiramo:

“Kada su sudovi nižeg stupnja utvrdili (posebice na temelju nalaza medicinskog vještaka koji se temelji na iscrpnoj medicinskoj dokumentaciji) da su se sve štetne posljedice oštećenja XI. živca vrlo jasno očitovale u razdoblju neposredno nakon operacije, ispravno su zaključili da je operacija neposredan uzrok takvom oštećenju, a tuženica nije dokazala da je liječnik koji je operirao u danim okolnostima postupao onako kako je bilo potrebno”.

(Vs RH, Rev. 3374/93, od 11. 05. 1995. - Izbor odluka 1996 - 85)

6. Bolnica ne odgovara za štetu ako se ne dokaže uzročna veza između nestručnog hirurškog zahvata i štetne posljedice.

Iz obrazloženja:

Nižestepeni sudovi su utvrdili da je 1956. godine ljekar tužene operativnim zahvatom odstranio tumor na mozgu tužiteljice, da je prije operativnog zahvata, tumor svojim rastom i pritiskom oštetio lični živac i izazvao vidljivu slabost mišićne muskulature na desnoj polovini lica, da se nakon operativnog zahvata nastavilo pogoršanje živca do potpunog prestanka funkcije i da je posljedica toga oduzetost desne strane lica i nesiguran hod. Recidiv je uklonjen u drugoj medicinskaj ustanovi 1982. godine. U smislu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima pravni osnov građansko-pravne odgovornosti za štetu je uzrokovanje štete, pa kako u konkretnom slučaju lični živac tužiteljice nije oštećen nestručnim operativnim zahvatom, kako je tužiteljica tvrdila, nego zbog pritiska tumora prije operacije, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili navedenu zakonsku odredbu kada su tužbeni zahtjev odbili.

(Vs BiH, Rev. 697/88, od 4. 8. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 119)

7. Kad zbog propusta zemljišnoknjižnog odjela suda da provede rješenje Komisije za nacionalizaciju vlasnik nije bio onemogućen raspolagati svojom nekretninom, nema odgovornosti za štetu.

Iz obrazloženja:

“ Štetna radnja u konkretnom slučaju bio bi propust zaposlenika zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u K. koji nisu navedeno rješenje u tolerantnom razdoblju proveli kroz zemljišne knjige. Međutim, prema nalaženju ovoga suda, zbog toga što navedeno rješenje nije bilo provedeno (sve do 1987.g.), tužiteljica nije bila onemogućena raspolagati spornom poslovnom prostorijom kao svojom. To zato što upis u zemljišne knjige, s obzirom na promjenu vlasničkopravnog režima koji ovdje, kako se navodi, datira iz 1960, i nije imao konstitutivno značenje za stjecanje prava vlasništva, odnosno nije utjecao na vlasničkopravni režim sporne poslovne prostorije utvrđen navedenim rješenjem Komisije za nacionalizaciju. Iz toga proizilazi i zaključak da između navedene štetne radnje i štete za koju tvrdi da joj je počinjena u obliku izmakle dobiti (nepostignuta zakupnina) nema odgovarajuće uzročne veze, što u konačnom ishodu znači da zbog nepostojanja svih traženih pretpostavki za odštetnu odgovornost tužene nema osnove za obvezivanje Općine K. na isplatu utužene naknade štete. Stoga je, u odnosu prema ovoj tuženoj, zbog navedenih razloga reviziju kao neosnovanu valjalo odbiti“.

(Vs RH, Rev. 1877/92, od 24. 2. 1994. - Izbor odluka 2/1995 - 76)

8. Protupravno je postupila osoba koja je dala nalog za rušenje tuđeg stabla, a da za to nije imala potrebno ovlaštenje.

(Vs RH, Rev. 848/93, od 13. 4. 1994. - Izbor odluka 2/1995 - 78)

9. Poslodavac odgovara za štetu kad je, zbog njegovog propusta da kao ugovaratelj u ugovorenom roku prijavi osiguratelju štetni događaj (smrt zaposlenika) korisniku osiguranja isplaćena manja svota osiguranja.

(Vs RH, Rev. 2618/00, od 21. 1. 2000. - Svijet osiguranja 29. 10. 2001)

10. Pretpostavlja se da je tuženi kriv ako se dokaže da je prouzrokovao štetu.

Iz obrazloženja:

Članom 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima je propisana: “ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice”. To znači da samo kada sud utvrdi da je štetnik prouzrokovao štetu, dolazi do primjene princip pretpostavljene krivice. Kako u konkretnom slučaju u postupku pred prvostepenim sudom nije utvrđeno da je tuženi prouzrokovao štetu, to nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava kada je na osnovu opisanog činjeničnog utvrđenja uslijedio zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

(Vs BiH, Rev. 135/87, od 12. 11. 1987. - ZIPS, broj 531; Bilten Vs BiH 2/88 - 38)

11. Za oštećenje knjižene pošiljke PTT organizacija odgovara po načelu presumirane krivnje.

(Vs H, Rev. 2335/90, od 13. 2. 1991. - Psp 52 - 85)

12. Pitanje naknade štete zbog neisporuke poštanske pošiljke, gubitka zakašnjele isporuke i dr. regulirano je posebnim Zakonom o PTT uslugama (lex specialis), tako da ne dolaze do primjene opći propisi o naknadi štete.

(Vs H, Rev. 605/82, od 8. 6. 1983. - Psp 23 - 99)

13. Korisnik eksproprijacije koji je na zakonit način ušao u posjed eksproprisanih nekretnina ne odgovara za štetu koju su bivšem vlasniku nakon deposediranja nanijela treća lica oštećenjem njegovih dobara zaostalih na tom zemljištu (deponovanog šljunka i pijeska).

(Vs BiH, Rev. 467/85, od 17. 12. 1985. - Bilten VS BIH 1/86 - 20)

14. Lice kome su uništena pčelinja društva radi zaštite od zarazne bolesti koja ugrožava cijelu zemlju ima pravo da tužbom kod redovnog suda traži naknadu štete od društveno-političke zajednice čiji je organ naredio njihovo uništenje, ako nije zadovoljan naknadom koja mu je određena konačnim rješenjem u upravnom postupku.

Iz obrazloženja:

Odredbom člana 14. Zakona o zaštiti životinja od zaraznih bolesti koje ugrožavaju cijelu zemlju ("Službeni list SFRJ", broj 43/16), propisano je da za životinju koja je ubijena, zaklana ili uginula uslijed izvršenja naređenih mjera i za predmete uništene uslijed izvršenja naređenih mjera, korisniku životinje u društvenom vlasništvu, odnosno vlasniku, pripada naknada po propisima republike, odnosno autonomne pokrajine. Ovu naknadu prema odredbi člana 68. stav 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti životinja ("Službeni list SRBiH", broj 14/78) dužna je iz svojih sredstava platiti društveno politička zajednica, čiji su organi naredili uništenje životinja. Tužilac je podnio pismeni zahtjev nadležnom opštinskom organu uprave da ovlašteno lice pregleda njegov pčelinjak, zbog sumnje da pčele boluju od zarazne bolesti. Istog dana opštinski veterinarski inspektor, nakon pregleda tužiočevog pčelinjaka ustanovio je da su u 10 košnica pčele napadnute zaraznom bolešću "pčelinja kuga" i tužiocu usmeno naređeno da tih 10 zaraženih košnica odvoji od zdravih pčela do preduzimanja eventualnih daljnjih mjera, pa je tužilac postupio po naređenju veterinarskog inspektora. Nadalje slijedi da se dana 28. 3. 1978. godine tužilac ponovo obratio sekretarijatu za inspekcijske poslove s molbom da se izvrši veterinarski pregled pčela, jer da se "pčelinja kuga" u njegovom pčelinjaku uveliko proširila. Nakon toga je utvrđeno da u svih 39 tužiočevih košnica postoji zaraza od "pčelinje kuge", pa su sve košnice morale biti uništene zajedno sa pčelinjim društvima, pčelinjim saćem, leglom meda, voskom i pčelarskim priborom. Tužilac je zahtjev za naknadu štete postavio u skladu sa odredbom člana 68. Zakona o zdravstvenoj zaštiti životinja. Kako je odredbom člana 71. stav 3. citiranog republičkog zakona propisano da rješenje o naknadi štete donosi opštinski organ uprave nadležan za poslove veterinarstva, a u stavu četvrtom iste zakonske odredbe, da tužbom kod nadležnog suda naknadu štete može zahtjevati držalac životinja koji nije zadovoljan sa konačnim rješenjem o određivanju naknade, pa kako to rješenje nije dostavljeno tužiocu, slijedilo bi da se u konkretnom slučaju nisu stekle zakonom propisane pretpostavke za podnošenje tužbe.

(Vs BiH, Rev. 662/87, od 10. 11. 1988. - Bilten Vs BiH 1/89 - 59)

15. Organizacija za održavanje cesta odgovara po načelu krivnje za štetu uzrokovanu time što s kolnika nije uklonila mazut koji je na prometnicu ispustilo motorno vozilo.

(Vs H, Rev. 847/9,0 od 30. 8. 1990. - Psp 50 - 96)

16. Za štetu koju je učenik pretrpio zbog povreda zadobivenih na satu tjelesnog odgoja, igrajući košarku, škola odgovara po načelu krivnje.

(Vs H, Rev. 1932/86, od 28. 1. 1987. - Psp 34 - 84)

17. Odgovaraju za štetu vlasniku stana, djeca nosioca stanarskog prava koja po njegovoj smrti neosnovano zadržavaju stan i u slučaju kada je jedan od njih tražio da mu se prizna svojstvo nosioca stanarskog prava ako je očigledno da mu ne pripada jer godinama nije bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava do njegove smrti.

Iz obrazloženja:

Prema utvrđenjima nižestepenih sudova tužioci su suvlasnici predmetnog stana koji su koristili roditelji tuženih do smrti. Tuženi su odbili zahtjev tužilaca da im predaju ključeve od ovog stana, pa tužioci nisu mogli stupiti u posjed stana. Tužena je nakon smrti svojih roditelja pokrenula upravni postupak za priznanje svojstva nosioca stanarskog prava na ovom stanu ali je takav njen zahtjev u ovom postupku odbijen kao i tužba, koju je u toj upravnoj stvari podnijela Upravnom sudu BiH protiv drugostepenog rješenja organa uprave. Tek nakon što je u upravnom sporu donesena odluka tuženi su predali ključeve tužiocima i tužioci stupili u posjed ovog stana. Budući da tuženi nisu živjeli u predmetnom stanu, odnosno da nisu bili članovi porodičnog domaćinstva nosilaca stanarskog prava, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su utvrdili da je tužbeni zahtjev za naknadu štete osnovan. Tuženi su bez ikakva osnova zadržali ključeve stana i time onemogućili tužioce da ga daju u zakup i ostvaruju prihode od zakupnine, čime su im prouzrokovali štetu u vidu izmakle dobiti (član 155. Zakona o obligacionim odnosima). To što je tužena nakon smrti svoje majke pokrenula upravni postupak odnosno upravni spor za priznanje svojstva nosioca stanarskog prava na ovom stanu, nije od uticaja. Ovo stoga što je tužena 14 godina prije smrti svoje majke (otac joj je ranije umro) živjela samostalno u Švajcarskoj, gdje je zaposlena, pa nije mogla očekivati (jer za to nema nikakvog pravnog osnova) da joj se prizna svojstvo nosioca stanarskog prava na tom stanu.

(Vs BiH, Rev. 81/88, od 8. 12. 1988. - Bilten Vs BiH 1/89 - 78)

18. Za štetu koju pričini divlja svinja odgovara lovačko društvo koje je svojim pravilnikom zaštitilo ovu divljač.

Iz obrazloženja:

Nižestepeni sudovi, su zaključili da je tužbeni zahtjev za naknadu štete neosnovan zato što odredbama Zakona o lovstvu divlja svinja nije predviđena kao lovostajem zaštićena divljač, niti je u vrijeme prouzrokovanja štete, za tu vrstu divljači bila propisana privremena zabrana lova, pa nisu ispunjene pretpostavke predviđene odredbama čl. 57. i 58. istog zakona da se tužena obaveže da naknadi štetu koju je tužilac pretrpio. Obzirom na sadržinu navedenog dopisa Opštinske komisije za privredu iz koje proizilazi samo to da skupština opštine u toku 1985. godine nije propisala zabranu lova divlje svinje, nižestepeni sudovi su imali osnova da odbiju tužbeni zahtjev samo prema drugotuženoj opštini, ali ne i prema lovačkom društvu koje je svojim pravilnikom proglasio divlju svinju zaštićenom divljači visokog lova i odredilo privremenu zabranu lova. Prema odredbi člana 15. stav 2. Zakona o lovstvu (“Službeni list SRBiH”,broj 7/77) zaštićena divljač nije samo ona koja je određena zakonom, nego i sve vrste divljači predviđene u članu 13. istog zakona (u koju spada i divlja svinja - “Sus serofa”) koje je organizacija odnosno organ koja gazduje lovištem, proglasio za zaštićenu divljač, a prema odredbi člana 18. istog zakona, ta organizacija je ovlaštena da odredi privremenu zabranu lova.

(Vs BiH, Rev. 244/88,. od 9. 2. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 135)

19. Lovačka organizacija odgovara za štetu koju su na njenom području prouzrokovali zečevi oglodavanjem voćnih stabala, ako je vlasnik voćnjaka preduzeo propisane mjere zaštite voćnjaka.

Iz obrazloženja:

Zečevi su potkopavanjem zemlje ispod ograde ulazili u voćnjak i tom prilikom oglodavanjem kore sa voćki uništili 111 stabala jabuka i 89 stabala krušaka. Vlasnik voćnjaka traži naknadu štete od udruženja lovaca. Nižestepeni sudovi su obavezali tuženog da tužiteljici naknadi štetu zbog uništenja stabala voćki u njenom voćnjaku. Tužiteljica je u skladu sa odlukom Skupštine opštine L. o mjerama za sprečavanje štete od divljači donesenom na osnovu člana 55. stav 3. Zakona o lovstvu (“Službeni list SRBiH”, broj 7/77) preduzela mjere zaštite svog voćnjaka od divljači, a pošto je štetu učinila lovostajem zaštićena divljač, tužena lovačka organizacija u čijem je lovištu šteta učinjena, po odredbi člana 57. Zakona o lovstvu odgovara za štetu. Time što je tužiteljica postavila žičanu ogradu visine 1,20 metara pojačanu pocinčanom žicom, a iznad ove ograde postavila dva reda bodljikave žice i ogradu ukopala u zemlju, preduzela je odgovarajuće mjere zaštite za sprečavanje štete od divljači, pa revident bez osnova ističe da je tužiteljica bila dužna preduzeti i dodatne zaštitne mjere omotavanjem voćnih stabala odgovarajućim zaštitnim sredstvima ili premazivanjem hemijskim sredstvima, kako je propisano odredbom člana 4. Odluke o mjerama za sprečavanje štete od divljači. Treba imati u vidu, da je radi ograđivanja voćnjaka tužiteljica podigla kredit i shodno uputstvima davaoca kredita (organizacije koja se bavi voćarstvom) postupila po uputama stručne službe davaoca kredita, te da je po nalazu vještaka, tužiteljica postavila ogradu u skladu sa stručnim normativima i praksi zaštite voćnjaka.

(Vs BiH, Rev. 93/89, od 12. 10. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 136)

20. Organizacija udruženog rada ne odgovara za štetu prouzrokovanu napadom odraslog medvjeda, iako je šteta prouzrokovana u lovištu kojim upravlja, ako sama nije ustanovila lovište.

Iz obrazloženja:

Tužiteljica čuvajući stoku u šumi teško je tjelesno povrijeđena od odraslog medvjeda. Prema odredbi člana 58. stav 2. Zakona o lovstvu ("Službeni list SRBiH", broj 7/77) za štetu koju učini odrasli medvjed naknadu plaća SR Bosna i Hercegovina u visini od 70% i opština odnosno "drugi organ koji je ustanovio lovište" u visini od 30%. Tuženi OOUR "Šumarstvo" nije organizacija koja je ustanovila lovište na čijem području je nastupio štetni događaj već je organizacija koja je gazdovala tim lovištem, pa su nižestepeni sudovi ispravno zaključili da ovaj tuženi nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari. Citiranom zakonskom odredbom kao republičkim propisom, u smislu člana 24. Zakona o obligacionim odnosima, na poseban način regulisana je naknada ukupne štete koju učini odrasli medvjed, pa su neosnovane tvrdnje revizije da se na štetu prouzrokavanu povređivanjem čovjeka odnosno njegovih ličnih dobara ne primjenjuju odredbe Zakona o lovstvu već opšte odredbe o naknadi štete po kojima bi bila odgovorna i tužena OOUR "Šumarstvo" kao organizacija koja je gazdovala lovištem. U slučaju povrede čovjeka primjenjuju se odredbe o zastarjelosti potraživanja iz Zakona o obligacionim odnosima.

(Vs BiH, Rev. 308/88, od 16. 3. 1989. - Bilten Vs BiH 2/89 - 87)

21. Za štetu koju pretrpe mentalno zaostala lica zbog nepotpunog nadzora odgovara specijalizovana ustanova u kojoj su bila smještena.

Iz obrazloženja:

Tužilac se nalazio u specijalnom zavodu za mentalno retardiranu djecu. Neposredno pred štetni događaj bio je privremeno smješten u porodicu od koje je sam dolazio u školu, pa se jednog dana sam uputio kući iz S. u L. Propustivši da na vrijeme izađe iz voza u D. i presjedne u voz za L., prilikom izlaska voza iz željezničke stanice iskočio je iz voza i tom prilikom se povrijedio, zbog čega u ovome sporu zahtjeva naknadu štete. U izloženoj situaciji tuženi zavod je kao specijalizirana ustanova kojoj je tužilac bio povjeren, bio dužan da nad tužiocem vrši potpuni nadzor. Ovakva obaveza tuženog proizilazi ne samo iz prirode njegove djelatnosti, već to slijedi i iz njegovog statuta u kojem stoji da zavod vrši "vaspitanje i obrazovanje lako mentalno retardirane djece, domski smještaj i opskrbu djece u domu: smještaj djece u druge porodice" (član 9) i "kontroliše vaspitanje takve djece smještene u druge porodice" (član 13). Prema tome tuženi nije smio dozvoliti da tužilac sam i bez ikakvog nadzora ili pratnje krene vozom za L. Odgovornost tuženog za štetu zasniva se na analognoj primjeni odredbe člana 164. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Iz činjeničnih utvrđenja sadržanih u razlozima nižestepenih presuda proizilazi da je izostao nadzor tuženoga nad tužiocem, pa tuženi odgovara za štetu i po odredbi iz člana 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

(Vs BiH, Rev. 528/88, od 30. 5. 1989. - Bilten Vs BiH 3/89 - 37)

22. Vlasnik zemljišta preko koga postoji pravo služnosti puta ne može od titulara te služnosti tražiti naknadu štete zbog toga što ne obrađuje onaj dio zemljišta koji zauzima put, ako je titular te služnosti koristio svoje pravo u granicama ovlaštenja.

(Vs BiH, Rev. 305/83, od 19. 9. 1983. - Bilten Vs BiH 1/84 - 17)

23. Prevoznik koji se u vidu zanimanja bavi prevozom odgovara za štetu na robi primljenoj na prevoz po principu objektivne odgovornosti, ako ne dokaže da štetu treba pripisati u krivicu korisnika prevoza, svojstvima robe ili višoj sili. Prevoznik nema pravo da se koristi pravom o ograničenju iznosa do koga po zakonu odgovara za gubitak ili oštećenje prtljaga ako ne dokaže da štetu nije prouzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom. Naknada zbog gubitka stvari određuje se prema tržišnoj cijeni stvari koje su imale u vrijeme i u mjestu otpreme.

Iz obrazloženja:

Predmet sora u ovoj parnici je zahtjev tužilje da joj tuženi naknadi štetu zbog gubitka stvari koje je, kao prtljag, primio na prevoz. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva nižestepeni sudovi su utvrdili sljedeće činjenično stanje: da je tužilja sa tuženim zaključila ugovor o prevozu, prema kome se tuženi obavezao da tužilju preveze 20. 1. 1996. godine od Novog Sada do Banje Luke, da je tuženi izdao tužilji za ovaj dan voznu kartu, da je tuženi uz naknadu primio na prevoz tužiljin prtljag koji se sastojao od stvari smještene u jednoj torbi i u jednoj plastičnoj vreći, da je radnik tuženog koji je primio prtljag na prevoz izdao tužilji dvije potvrde o prijemu prtljaga na prevoz i da tužilji na pokazanu potvrdu o prijemu prtljaga (plastične vreće) na prevoz ista nije predata jer nije nađena u ostavi za smještaj prtljaga. Polazeći od ovog utvrđenog činjeničnog stanja koje ne može biti predmet pobijanja i ocjenjivanja u ovom revizijskom postupku, s obzirom na izričitu zabranu sadržanu u čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je tuženi u smislu člana 29. Zakona o ugovorima o prevozu u drumskom saobraćaju (“Službeni list SFRJ”, broj 2/74), koji, kao poseban zakon, na potpun način reguliše, između ostalog, i pitanje odgovornosti prevoznika za nastalu štetu, odgovoran za štetu nastalu gubitkom prtljaga koga je tuženi od tužilje primio na prevoz uz naknadu. Tuženi, koji se u predmetnom slučaju bavio prevozom u vidu zanimanja, odgovara za štetu na robi primljenoj na prevoz po principu objektivne odgovornosti, ako ne dokaže da štetu treba pripisati u krivicu korisnika prevoza, svojstvima robe ili višoj sili (čl. 93. Zakona o ugovorima u drumskom saobraćaju). U ovom pravcu tuženi nije dokazao postojanje ovih okolnosti koje bi ga oslobodile od odgovornosti za štetu koju tužilja zahtijeva u ovoj parnici. U odredbi člana 32. stav 1. Zakona o ugovorima o prevozu u drumskom saobraćaju sadržano je pravilo o ograničenju iznosa do koga odgovara prevoznik za gubitak ili oštećenje prtljaga. Prevoznik (ovdje tuženi) nema pravo da se koristi ovom odredbom ako ne dokaže da štetu nije prouzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom (čl. 32. stav 2. navedenog zakona). U konkretnom slučaju tuženi nije dokazao da štetu koju je tužilja pretrpila gubitkom stvari nije prouzrokovao krajnjom nepažnjom. Naprotiv u postupku je utvrđeno da je tuženi pri vršenju prevozničke djelatnosti u toku prevoza tužilje i njenog prtljaga, koga je dala na prevoz, zanemario pravila svoje struke i da je usljed toga nastala šteta koju tužilja zahtijeva u ovoj parnici. Ovakvo njegovo ponašanje ima se, po ocjeni i ovog suda, smatrati krajnjom nepažnjom. U ovom pravcu nižestepeni sudovi su dali valjane razloge koje, kao ispravne, prihvata i ovaj sud. Provedenim dokazima nižestepeni sudovi su utvrdili da je tužilja pretrpjela štetu u vidu gubitka plastične kese u kojoj se nalazilo šest mrrmerki, šest majica i dvije jakne. Prilikom određivanja visine naknade štete, zbog gubitka ovih stvari, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da se naknada određuje prema tržišnoj cijeni koje su ove stvari imale u vrijeme i u mjestu otpreme (čl. 99. st. 1), pa kako je u postupku utvrđeno da je tužilja kupila stvari koje su izgubljene 18. 11. 1996. godine, odnosno 20. 1. 1996. godine, i da je po tom osnovu imala izdatak od 580 DEM i 248 dinara, nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo na štetu tuženog kada su usvojili tužbeni zahtjev u obimu utvrđenom izrekom nižestepenih presuda. Prema svemu iznijetom ne postoje nedostaci u donošenju nižestepenih presuda na koje se revident poziva, a ni takvih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP). Stoga je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i riješiti kao u izreci (čl. 393. ZPP).

(Vs RS, Rev. 15/98, od 2. 4. 1999. - Bilten 1/1999 - 77)

24. Ocijenjeno je da prijevoznik koji je zakasnio s ispunjenjem obveze odvoza stroja ne odgovara za štetu nastalu krađom stroja izvršenom u međuvremenu.

(Vs RH, II Rev. 73/1998, od 6. 6, 2000. - Svijet osiguranja 28. 1. 2002)

25. Prevoznik ne odgovara za štetu pošiljaocu ako je stvar oštećena u toku prevoza zbog nepravilnog utovara koji je u skladu sa ugovorom izvršio sam pošiljalac.

(Vs BiH, Rev. 542/86, od 14. 5. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 33)

26. Prevoznik u vazdušnoj plovidbi odgovara za štetu zbog gubitka robe u prevozu u ograničenom obimu, sem ako pošiljalac ne dokaže, ili sud ne utvrdi izvodeći dokaze po službenoj dužnosti, da je štetu prouzrokovao namjerno ili iz krajnje nepažnje. Prevozilac se oslobađa i ograničene odgovornosti za štetu ako dokaže da je preduzeo sve potrebne mjere da štetu izbjegne ili da ove mjere nije bilo moguće preduzeti.

Iz obrazloženja:

Prvostepenom presudom prevozilac je obavezan da pošiljaocu naknadi dio štete nastale gubitkom pošiljke auto dijelova. Prvostepeni sud je utvrdio da je pošiljka bila teška 26 kg bruto težine, da je njena vrijednost bila 134.280 dinara i da je izgubljena za vrijeme prevoza kod tuženog. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, u smislu odredbe članova 84. i 89. Zakona o obligacionim i osnovnim materijalno-pravnim odnosima u vazdušnoj plovidbi (“Službeni list SFRJ”, broj 22/77) prvostepeni sud je tužbeni zahtjev usvojio do iznosa od 7.540 dinara. Tužilac neosnovano prigovara da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U smislu člana 84. navedenog zakona prevozilac odgovara za štetu nastalu zbog gubitka ili oštećenja stvari koje primi na prevoz. Članom 89. istog zakona u tekstu koji je bio na snazi u toku 1984. godine, iznos naknade limitiran je na 290 dinara po kilogramu bruto težine. Prema odredbi člana 91. ovog zakona, prevozilac se ne može pozivati na granicu odgovornosti određenu članom 89. ako se dokaže da je šteta nastala iz radnje ili propusta prevozioca ili lica koje je po njegovom nalogu ili za njegov račun radilo u izvršenju prevoza i da su te radnje ili propusti učinjeni namjerno ili iz krajnje nepažnje. Odredbe ovog člana podrazumijevaju pravo pošiljaoca da dokazuje radnje ili propuste prevozioca ili lica za koje on odgovara, učinjene namjerno ili iz krajnje nepažnje i ovlaštenje suda da u smislu člana 7. stav 3. Zakona o parničnom postupku, izvede i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi od značaja za odlučivanje. U smislu člana 85. navedenog zakona, prevozilac se može osloboditi odgovornosti predviđene čl. 84. i 89. ovog zakona ako dokaže da je u izvršenju prevoza preduzeo sve potrebne mjere da se šteta izbjegne ili ako dokaže da nije bilo moguće ove mjere preduzeti. U tom slučaju prevozilac dokazuje ove okolnosti. Ukoliko ovo dokaže prevozilac odgovara samo za štetu u navedenim granicama, a ne i za ukupan iznos štete. Zbog toga je neosnovan prigovor tužioca da je drugotuženi, u granicama dosuđene naknade štete, u smislu čl. 84. i 89. navedenog zakona, dužan dokazivati koje je mjere preduzeo da do štete ne dođe.

(Vs BiH, Pž. 241/88, od 25. 4. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 100)

27. Prevoznik robe u željezničkom saobraćaju dužan je da naknadi stvarnu štetu ako ne uspije da obori zakonsku pretpostavku da je do gubitka robe u prevozu došlo zbog namjere ili grube nepažnje prevoznika.

Iz obrazloženja:

Neosnovan je žalbeni navod tuženog prevoznika robe da bi tužiocu pripadalo pravo na naknadu štete samo po 200 dinara po 1 kg izgubljene stvari, saglasno odredbi člana 71. stav 3. Zakona o ugovorima o prevozu u željezničkom saobraćaju, jer je odredbom člana 74. istog zakona predviđeno da se prevozilac na odredbe člana 71. Zakona o ugovorima o prevozu u željezničkom saobraćaju može pozvati samo ako dokaže da štetu nije prouzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom, što znači da je zakonska pretpostavka da je gubitak robe u prevozu nastao namjerno ili krajnjom nepažnjom, a tu pretpostavku je prevozilac dužan da obori. Kako tuženi ne tvrdi niti nudi dokaze na okolnost da gubitak sporne pošiljke nije nastao zbog namjere ili krajnje nepažnje, to je suvišno provođenje dokaza na okolnost težine robe, jer tužiocu pripada naknada ukupne štete koju je pretrpio gubitkom robe u prevozu.

(Vs BiH, Pž. 271/88, od 26. 6. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 97)

28. Željeznica ne odgovara za štetu osobi koja je prugu prelazila izvan putnog prijelaza u vrijeme dok je branik na prijelazu bio spušten.

(Vs H, Rev. 1702/86 od 26. 11. 1986. - Psp 33 - 93)

29. Prodavac ima pravo na naknadu štete od kupca, u slučaju kada mu kupac dostavi pismenu izjavu da predmetna roba za njega služi kao reprodukcioni materijal, pa prodavac iz kupoprodajne cijene isključi porez na promet, nakon čega nadležni organ uprave obaveže prodavca na plaćanje tog poreza na promet, jer promet predmetne robe nije oslobođen od poreza.

(Vs S, broj Prev. 31/00. - Bilten 3/2000)

30. U slučaju upućivanja na tzv. prinudni odmor, zbog smanjenja obima posla radnik ima pravo samo na naknadu plate obračunate u skladu sa važećom odlukom nadležnog organa a ne i na naknadu štete ako nije uspio u sporu vođenom radi poništaja odluke, kojom je upućen na prinudni odmor.

(Vs RCG, Rev. 691/96, od 20. 11. 1997. - Bilten Vs RCG 1997 - 24)

31. Elektroprivredna organizacija je dužna da naknadi štetu prouzrokovanu sječom stabala radi zaštite dalekovoda, ako nije stekla pravo na održavanje sigurnosnog pojasa putem nepotpune eksproprijacije ili sporazumom sa vlasnikom zemljišta.

Iz obrazloženja:

Nižestepeni sudovi su utvrdili da je 1962. godine izgrađen dalekovod i preko parcela tužitelja Crkvina i Kosa, da dio parcela preko kojih je izgrađen dalekovod nije ekspropisan, da je tada preko parcele Crkvina utvrđen sigurnosni pojas i za drvna stabla posječena u ovom pojasu tuženi je tužitelju isplatio naknadu, a da preko parcele Kosa nije označen sigurnosni pojas, jer je dalekovod išao iznad šumskih stabala koja nisu doticala dalekovod. Također je utvrđeno da je tuženi 1982. godine radi obezbjedenja visokonaposke mreže izvršio sječu drvnih stabala na parceli Crkvina i to na dijelu koji je izvan sigurnosnog pojasa, te siječu drvne mase na parceli Kosa jer su u međuvremenu šumska stabla na ovom dijelu porasla i doticala visokanaponsku mrežu, te da je izvršenom sječom tužitelju pričinjena šteta u dosuđenom iznosu. Polazeći od navedenog činjeničnog utvrđenja ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalna prava kada su zaključili da je tuženi tužitelju prouzrokovao štetu u dosuđenom iznosu i da je dužan da je naknadi (član 154. ZOO). Prema odredbi člana 29. stav 2. Zakona o elektroprivredi (“Službeni list SRBiH”, broj 16/78), elektroprivrednoj organizaciji pripada pravo da radi normalnog korištenja izgrađenog eletroenergetskog objekta održava trasu kresanjem ili otklanjanjem rastinja. Iz izloženog činjeničnog utvrđenja slijedi da je tuženi na tužiteljevoj parceli Crkvina izvršio sječu drvnih stabala van sigurnosnog pojasa (trase) ranije utvrđenog i na parceli Kosa gdje uopšte ranije nije bio određen sigurnosni pojas niti vršena sječa. U navedenoj situaciji tuženi je odgovoran za štetu neovisno od okolnosti što je sječa izvšena u cilju održavanja sigurnosno-bezbjednosnog stanja dalekovoda.

(Vs BiH, Rev. 54/87, od 22. 10. 1981. - Bilten Vs BiH 1/88 - 70)

32. Oštećeno lice koje je povrijeđeno prevrtanjem zaprežnih kola ima pravo da traži naknadu štete od onog lica koje je preplašilo konjsku zapregu pucnjem iz lovačke puške u njihovoj neposrednoj blizini.

Iz obrazloženja:

Tužiteljica je vozila na zaprežnim kolima sijeno. U neposrednoj blizini zaprežnih kola tuženi je, u naseljnom mjestu, pucao iz lovačke puške, a od pucnja su se preplašili konji koji su vukli zaprežna kola, pa je usljed toga došlo do prevrtanja kola sa sijenom pa je tom prilikom tužiteljica pretrpjela tešku tjelesnu povredu. U nalazima navedenih presuda je istaknuto da do prevrtanja zaprežnih kola nije došlo zbog neadekvatnog upravljanja konjskom zapregom; već isključivo zbog pucnja koji je poplašio konje. To znači da je radnja tuženog u neposrednoj uzročnoj vezi sa štetnom posljedicom, pa je tuženi koji nije uspio dokazati da je šteta nastupila bez njegove krivice dužan da je naknadi (član 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).

(Vs BiH, Rev. 742/87, od 27. 10. 1988. - Bilten Vs BiH 2/89 - 64)

33. Vlasnik motornog vozila može biti obavezan na naknadu štete prouzrokovanu upotrebom motornog vozila i pored toga što je bio osiguran od odgovornosti.

Iz obrazloženja citiramo:

“Pogrešno je pravno shvatanje izraženo u reviziji da kod postojanja posebnih odredaba o obaveznom osiguranju vlasnika, odnosno korisnika motornog vozila od odgovornosti za štete prouzrokovane trećim licima nema mjesta primjeni odredaba Zakona o obligacionim odnosima kada je u pitanju odgovornost štetnika - vlasnika vozila za štete prouzrokovane iz njegove upotrebe. Odredbom člana 54. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica ("Službeni list SFRJ", broj 24/76) samo je predviđena mogućnost direktne tužbe oštećenog trećeg lica i protiv osiguravajuće organizacije po osnovu osiguranja od odgovornosti za štetu koju je sopstvenik, odnosno korisnik motornog vozila dužan da mu naknadi na osnovu pravila imovinskog prava o odgovornosti za štete proistekle iz upotrebe motornog vozila, dok sam vlasnik vozila - štetnik odgovara za takve štete po odgovarajućim odredbama Zakona o obligacionim odnosima (čl. 154. i 178. tog zakona), kao što su u svojim presudama pravilno zaključili i nižestepeni sudovi obavezujući tuženog da tužiteljici naknadi prouzrokovanu štetu pozivom na odredbe tog zakona”.

(Vs BiH, Rev. 418/90, od 5. 7. 1991. - Bilten Vs BiH 3/91 - 60)

34. Federacija (riječ je o bivšoj SFRJ - op. a) odgovora za štetu prouzrokovanu starješini na obaveznoj sportskoj igri malog fudbala po principu pretpostavljene krivice, pa se oslobađa odgovornosti ako dokaže da je njegov suparnik u igri, takođe starješina, postupao po pravilima igre.

Iz obrazloženja:

Takmičenje u malom fudbalu, po svojim kakarakteristikama i načinu na koji se igra odvija, ne može se okvalifikovati kao opasna djelatnost, koja bi sama po sebi predstavljala osnov da se odgovornost za nastalu štetu presuđuje po pravilima o odgovornosti ža štetu nastalu u vezi sa opasnom stvari ili opasnom djelatnosti (odredbe člana 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima), već odgovornost tužene za takvu štetu treba prosuđivati u skladu sa odredbama člana 170. u vezi sa članom 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. To znači da su nižestepeni sudovi trebali utvrditi i ocijeniti konkretne okolnosti pod kojim je došlo do tužiočevog povređivanja i u zavisnosti od tih utvrđenja ocijeniti da li je lice s kojim se tužilac u igri sudario, u datim okolnostima, postupalo onako kako je trebalo. Budući da je u igri koja je imala karakter obavezne fizičke vježbe, tužiocu povredu nanijelo lice koje je također starješina JNA jer se radilo o obaveznoj sportskoj vježbi - utakmici između starješina JNA) tužena odgovora za postupke lica koje se sudarilo sa tužiocem i zato, s obzirom da je odredbom člana 170. stav 1. u vezi sa članom 154. stav 1. citiranog zakona, propisana odgovornost po pretpostavljenoj krivici (to se pravilo izražava riječima: “ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice”), tužena treba da dokaže da je tužiočev sportski suparnik u duelu postupao u skladu sa pravilima igre, tj. “onako kako je trebalo”.

(Vs BiH, Rev. 600/89, od 23. 4. 1990. - Bilten Vs BiH 3/90 - 43)

35. Federaclja (riječ je o bivšoj SFRJ - nap.a) odgovara za štetu koju je pretrpio vojnik iskakanjem iz voza u stanju duševnog rastrojstva na povratku sa specijalističkog pregleda kamo je bio upućen bez pratnje, iako je trupni ljekar, koji ga je uputio na specijalistički pregled, mogao uočiti da boluje od šizofrenije.

(Vs BiH, Rev. 314/88. od 16. 3. 1989. - Bilten Vs BiH 2/89 - 83)

36. Federacija (riječ je o bivšoj SFRJ - op. a) odgovara za štetu koju je pretrpio vojnik usljed pada na zaleđenoj stazi prekrivenoj snijegom u krugu kasarne, jer je vojna jedinica propustila da uklanjanjem snijega i posipanjem staze odgovarajućim materijalom spriječi štetnu posljedicu.

(Vs BiH, Rev. 573/85 od 20, 2. 1986. - Bilten Vs BiH 3/86 - 38)

37. Izvođač radova odgovara po načelu krivice, a ne po načelu objektivne odgovornosti, za štetu prouzrokovanu vlasniku zgrade radovima izvedenim po izmijenjenom projektu, za koji nije pribavljeno odobrenje za građenje, ako je morao znati da će upotrebom sagrađenog objekta blti onemogućeno korištenje zgrade tužioca.

Iz obrazloženja:

Pravilno je obvezan i izvođač na naknadu štete jer je kao specijalizovana organizacija udruženog rada, morao znati da će izvođenjem radova po projektu revidiranom nakon izdavanja odabrenja za građenje, biti onemogućena upotreba objekta tužioca usljed imisija sa javnog puta rekonstruisanag po tom projektu, a nije odbio da izvede radove po revidiranom projektu, niti je upozorio naručioca na predvidive štetne posljedice (član 220. Zakona o prostornom uređenju (“Službeni list SRBiH” broj 13/74), koji je bio na snazi u vrijeme izvođenja radova). Izvođač je, dakle, odgovoran za štetu po principu krivnje (pravila imovinskog prava, sada izražena u odredbama člana 154. stav 1. ZOO). Odgovornost drugotuženog se zasniva i na odredbi člana 51. Zakona o međusobnim odnosima radnika u udruženom radu (“Službeni list SFRJ“, br. 22/73), koji je bio na snazi u vrijeme prouzrokovanja štete, kome odgovara član 170. Zakona o obligacionim odnosima. Nije od uticaja okolnost što se nižestepeni sudovi kod utvrđivanja odgovornosti izvođača pogrešno pozivaju na član 207. ZOO. Ovaj propis, koji podrazumijeva objektivnu odgovornost naručioca i izvođača radova na nekretnini, odnosi se samo na odgovornost za štete koje nastaju tokom izvođenja radova (usljed izgradnje kao djelatnosti koja stvara povećanu opasnost štete za okolinu), bez obzira kada se štetna posljedica ispolji, pa ne može doći do primjene u slučaju kada štetna posljedica nastaje ne zbog radova na rekonstrukciji puta, već zbog upotrebe puta nakon rekonstrukcije.

(Vs BiH, Rev. 139/86, od 16. 4. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 35)

38. Okolnost što je radna organizacija propustila da stavi znakove upozorenja na virove u rijeci koja teče pored radničkih baraka u krugu gradilišta povlači njenu odgovornost za štetu uzrokovanu utapanjem njenog radnika prilikom kupanja.

Iz obrazloženja:

Prednik tužilaca, radnik tužene, utopio se 7. maja 1977. godine u rijeci Diali (Irak) prilikom kupanja. Postoji propust tužene što nije istakla znakove upozorenja na virove u rijeci koja teče pored baraka za smještaj njenih radnika u krugu gradilišta u kojima se nalazio poginuli, budući da se znalo da se radnici kupaju u toj rijeci. To znači da postoji odgovornost tužene za štetu koja je prouzrokovana tužiocima smrću njihovog prednika.

(Vs BiH, Rev. 257/90, od 21. 3. 1991. - Bilten Vs BiH 2/91 - 60)

39. Organizacija udruženog rada odgovara za štetu prouzrokovanu zajednici penzijsko-invalidskog osiguranja zbog profesionalnog oboljenja svog radnika samo ako je do pojave bolesti došlo usljed skrivljenog ponašanja drugog radnika te organizacije.

(Vs BiH, Pž. 627/88, od 26 10. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 125)

40. Smatra se da su ispunjeni uvjeti da vlasnik tužbom u parnici zahtijeva naknadu štete za izgubljeno privremeno oduzeto vozilo ako organi preduzeća, korisnika vozila, nisu donijeli rješenje o osnovanosti i visini naknade u primjerenom roku od podnošenja zahtjeva i pribavljanja dokaza o visini štete.

Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud je odbacio tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog gubitka vozila, na osnovu utvrđenja da nisu ispunjeni prethodni uvjeti za postupanje po tužbi. Tužitelj ima pravo na naknadu za gubitak privremeno oduzetih vozila, pa prema tome i pravo na naknadu štete, o kojoj u smislu člana 88. i 89. Uredbe, odlučuju organi tuženog, čija je odluka konačna, a tužitelj može u roku od 30 dana od dana prijema rješenja pokrenuti parnični postupak radi ostvarivanja naknade štete. Prema utvrđenju prvostepenog suda, tužitelj nije pružio dokaz da je tuženi donio rješenje o visini naknade štete. Tužitelj je u podnesku od 26. 11. 1997. godine (primljen kod prvostepenog suda 3. 12. 1997. godine) naveo da je u smislu člana 88. Uredbe, formirana Komisija od tri člana koja je utvrdila visinu štete za otuđena vozila u iznosu od 285.221,00 DEM i na tu okolnost predložio, kao dokaz, zapisnik o utvrđivanju visine štete. U žalbi tužitelj navodi da su zapisnik potpisali i ovjerili članovi komisije koju su činili predstavnici tužitelja i tuženog, te ovlašćeni procjenitelj. Ukoliko su istinite činjenice koje je tužitelj naveo u podnesku od 26. 11. 1997. godine, kao i one koje navodi u žalbi, a tuženi nije donio rješenje o visini naknade u smislu člana 89. Uredbe, po shvatanju ovoga suda u konkretnom slučaju, u cilju ostvarivanja prava tužitelja na naknadu štete, mora se pretpostaviti da je tuženo preduzeće odbilo zahtjev za naknadu štete, te da su ostvareni prethodni uvjeti za postupanje po tužbi za naknadu štete.

(Vs FBiH, Pž. 155/98, od 7. 7. 1998. - Bilten Vs FBiH 1/99 - 40)

41. Ako je prvi imalac mjenice - remitent bio odnosno morao biti svjestan da prima mjenicu radi obezbjeđenja plaćanja mimo propisanih zakonskih uslova i da njenom naplatom može biti prouzrokovana šteta banci - avalisti za trasanta, odgovara za štetu po opštim pravilima.

Iz obrazloženja citiramo:

“Okolnost da je tuženi primio mjenicu sa avalom tužiteljice sa pogrešnim datumom izdavanja i po proteku propisanih rokova mogla bi upućivati na zaključak da je bio, odnosno morao biti svjestan da mjenicu koristi mimo propisanih zakonskih ovlaštenja i da takvim načinom korištenja može tužiteljici prouzrokovati štetu. Nakon utvrđenja ovih pravno relevantnih činjenica prvostepeni sud će ocijeniti da li je tužiteljici prouzrokovana šteta radnjom tuženog, da li se ta radnja može upisati u krivicu tuženog i da li postoji uzročna, veza između radnje i nastale štete. U vezi sa tim, prostepeni sud će imati u vidu da je za isplate mjenica, po ZOP predviđen automatizam, jer SDK vrši naplatu sa računa dužnika, a ako na njegovom računu nema sredstava, naplata se vrši sa računa avaliste, tako da tužiteljica nije bila u mogućnosti da se koristi prigovorima iz člana 16. Zakona o mjenici ("Službenu list FNRJ", broj 104/46 i "Službeni list SFRJ", br. 16/65 i 54/70). Uz postojanje navedenih uslova, osnovan bi bio zahtjev tužiteljice za naknadu štete u visini vrijednosti neispunjenih obaveza tuženog po osnovu po kojem je primio mjenicu”.

(Vs BiH, Pž. 353/88, od 14. 6. 1989. - Bilten Vs BiH 3/89 - 61)

42. Banka nije na pravilan način provjerila istovjetnost samo uvidom u osobnu kartu, bez sravnjivanja identiteta osobe koja je zahtijevala isplatu sa slikom osobe na osobnoj karti i uz uspoređivanje potpisa. Stoga odgovara za štetu koja je vlasniku izgubljene štedne knjižice nastala zbog isplate trećoj neovlaštenoj osobi.

(Vs H, Rev. 1204/88, od 13. 12. 1988. - Informator, broj 3802)

43. Prvi imalac mjenice (remitent) ne odgovara za štetu prouzrokovanu banci - avalisti mjenice date kao sredstvo obezbjeđenja plaćanja, iako je primio i upotrijebio mjenicu koja je izdata za obezbjeđenje plaćanja tražbine mimo odredaba Zakona o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava, ako nije zlonamjerno postupao na štetu avaliste. (Vs BiH, Pž. 794/89 od 18. 10. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 57. Napomena: Sentenca objavljena u "Biltenu sudske prakse Vs BiH" broj 3/89, pod brojem 61. odnosi se na pitanje nepostojanja potraživanja, odnosno obezbjeđenja fiktivnog potraživanja)

44. Lica koja su bez odobrenja za gradnju, prokopala javni put za postavljanje vodovodne cijevi, nemaju pravo na naknadu štete prouzrokovane zatrpavanjem kanala za cijevi.

Iz obrazloženja:

Tužioci zahtjevaju naknadu štete, koja im je od strane tuženih pričinjena na taj način što su tuženi zatrpali kanal koji su tužioci na zemljištu u društvenom vlasništvu iskopali za potrebe izgradnje vlastitog vodovoda. Tužioci su pribavili samo vodoprivrednu, a ne i urbanističku saglasnost i odobrenje za građenje vodovoda. Polazeći od takvih činjeničnih utvrđenja, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da tužiocima ne pripada pravo na naknadu štete pričinjene zatrpavanjem iskopanog kanala predviđenog za postavljanje vodovodne mreže. U konkretnom slučaju tužioci su namjeravali da kaptiraju izvor i vodovodnim cijevima odvedu vodu sebi, ali su u tu svrhu, u skladu sa odredbom člana 34. stav 2. tačka 3. Zakona o vodama (" Službeni list SRBiH", broj 36/75), pribavili samo vodoprivrednu saglasnost. Rješenjem nadležnog organa uprave odbijen je zahtjev tužilaca za izdavanje urbanističke saglasnosti, pa kako tužioci nisu mogli dobiti odobrenje za građenje, to oni nisu ni mogli pristupiti kopanju kanala za izgradnju vodovodne mreže preko zemljišta u društvenom vlasništvu, kojim se, kako to slijedi iz činjeničnih utvrđenja sadržanih u nižestepenim presudama, tuženi i ostali mještani koriste za prolaz. Iz naprijed opisanog, dakle, proizilazi da tužioci nisu bili stekli pravo na kaptiranje izvora i odvođenje vode, pa im nije ni pripadalo pravo na kopanje kanala za vodovodnu mrežu preko zemljišta u društvenom vlasništvu, te im ne pripada pravo na naknadu štete koju su pretrpjeli zatrpavanjem kanala od strane tuženih (član 155. Zakona o obligacionim odnosima).

(Vs BiH, Rev. 266/88. od 23. 2. 1989. - Bilten Vs BiH 3/89 - 32)

45. Osiguranje od odgovornosti ne isključuje obavezu imaoca motornog vozila da naknadi štetu oštećenom, već samo daje ovlašćenje oštećenom da naknadu štete zahtijeva i od osiguravača.

Iz obrazloženja:

Neosnovan je prigovor drugotuženog o nedostatku pasivne legitimacije na njegovoj strani, jer je tužiteljica aktivno legitimisana da traži naknadu štete koju je pretrpila isplatama porodične penzije sa doprinosima za koju su saglasno odredbi čl. 155. Zakona o obligacionim odnosima, umanjena njena sredstva, a štetnik je pasivno legitimisan iz razloga što je, saglasno odredbi čl. 154. Zakona o obligacionim odnosima, u obavezi da naknadi štetu oštećenom. Ova obaveza štetnika postoji bez obzira na to što je osiguran od odgovomosti u saobraćaju kod zajednice osiguranja imovine i lica (čl. 57. st. 1. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica). Osiguranik koji naknadi štetu može tražiti ukoliko ne postoje razlozi za isključenje regresnog prava, da mu osiguravač nadoknadi isplaćeni iznos. Naknadom određenih vidova štete porodici poginulog osiguranika ne isključuje se obaveza štetnika da naknadi štetu i zajednici penzijskog i invalidskog osiguranja koju trpi isplatama iz svojih sredstava do kojih ne bi došlo da nije bilo štetne radnje štetnika.

(Vs BiH, Pž. 67/87, od 29. 9. 1987. - ZIPS, broj 493; Bilten Vs BiH 4/87 - 66)

46. Budući da se ne može konstituisati pravo služnosti preko vojnog dobra (nekretnina koja pripada vojnom objektu) vlasnik eksproprisane nekretnine koji nema drugi pristup na javni put mogao je tražiti da mu se ekspropriše preostali dio nekretnine uz pravičnu naknadu, a ne može tražiti da mu država naknadi štetu zbog toga što mu ovlašteni organ fabrike vojne opreme ne dozvoljava da prolazi kroz krug fabrike.

Iz obrazloženja:

Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na navodima da je prilikom eksproprijacije nekretnina vlasništvo njegovog oca postignut sporazum između njegovog oca i radnika tuženog, da do svojih preostalih nekretnina prolazi kroz krug tuženog, da je to njegov otac činio sve do smrti, da je tuženi nakon smrti njegovog oca odbio da njemu da saglasnost da prolazi, te da je time onemogućen da obere šljive i pokosi sijeno zbog čega je pretrpio štetu čiju naknadu potražuje tužbom. Odbijanjem tužbenog zahtjeva nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo iako su se pri tome pogrešno pozvali na odredbe Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini. Odredbom člana 9. tada važećeg Zakona o eksproprijaciji (“Službeni list FNRJ”, broj 12/77 - sada član 9. Zakona o eksproprijaciji, “Službeni list SRBiH”, broj 12/87), propisano je, da će se eksproprisati i preostali dio nepokretnosti ako se pri eksproprijaciji jednog dijela nepokretnosti utvrdi da vlasnik nema privrednog interesa da koristi preostali dio, odnosno ako je usljed toga na preostalom dijelu onemogućeno ili bitno pogoršana njegova dosadašnja egzistencija ili mu je onemogućeno normalno korištenje preostalog dijela nepokretnosti. Onemogućavanje korištenja preostalog dijela nekretnina najčešće postoji kada je usljed eksproprijacije jednog dijela nepokretnosti vlasniku otežan pristup preostalom dijelu nekretnina. U ovakvim slučajevima zahtjev vlasnika za primjenu člana 9. ZE neće se usvojiti prije nego što se u postupku utvrdi da li se onemogućavanje normalnog korištenja preostalih nepokretnosti može otkloniti konstituisanjem prava služnosti prolaza u korist preostalog dijela a na teret eksproprisanog dijela nepokretnosti. Ukoliko se ovo pitanje može riješiti na ovaj način, tada će se pravo služnosti konstituisati u rješenju o eksproprijaciji. U konkretnom slučaju eksproprisana je nekretnina oca tužioca radi izgradnje objekta posebnog vojnog značaja zbog čega se nije mogla konstituisati služnost puta preko te nekretnine.

(Vs BiH, Rev. 694/88, od 4. 8. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 113)

47. Kupac koji je nakon zaključenja usmenog ugovora o kupovini bez saglasnosti prodavca - vlasnika ušao u posjed zemljišta, smatra se nezakonitim i nesavjesnim posjednlkom, pa je dužan da vlasniku naknadi štetu prouzrokovanu sječom stabala i korištenjem trave.

Iz obrazloženja:

Odredbe članova 9. i 46. Zakona o prometu nepokretnosti SRBiH ne priznaju pravnu valjanost usmenim ugovorima o prometu nepokretnosti koji su zaključeni nakon 4. 1. 1979. godine kao dana stupanja na snagu tog zakona, te se nedostatak pismene forme takvih ugovora ne može konvalidirati ni potpunim ispunjenjem ugovornih obaveza kontrahenata, pa kako je sporna usmena pogodba bila zaključena nakon 4. 1. 1979. godine, a do zaključenja kasnijeg pismenog ugovora nije ni došlo, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je takva usmena pogodba apsolutno ništava i da su ispunjeni uslovi da stranke vrate jedna drugoj ono što su u ispunjenju te pogodbe primile (članovi 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima). Iz razloga presuda nižestepenih sudova slijedi da je na osnovu rezultata izvedenih dokaza utvrđeno da je tuženi u posjed spornih nepokretnina na kojima je prouzrokovana šteta sječom stabala i ubiranjem sijena ušao bez znanja i saglasnosti tužiteljice, pa je tužiteljica "čim je za to saznala podnijela tužbu", što znači da tuženi nije bio ni zakoniti ni savjestan posjednik (član 72. ZOSPO), pa je zato u obavezi da tužiteljici naknadi vrijednost sijena i drvne mase pribavljenih sa tužiteljičinog zemljišta.

(Vs BiH, Rev. 87/87, od 22. 10. 1987. - ZIPS, broj 531; Bilten Vs BiH 2/88 - 15)

48. Ocijenjeno je da su radnici škole propustili obvezatni nadzor nad učenicima tijekom izleta time što su izabrali neprikladno mjesto za zaustavljanje autobusa i na takvom mjestu dopustili udaljavanje učenika od autobusa.

(Vs H, Rev. 462/86, od 28. 10. 1986. - Psp 33 - 100)

49. Društveno-politička zajednica odgovara za štetu nastalu gubitkom stvari iznijetih iz stana u postupku prinudnog iseljenja ako te stvari nisu bile smještene u zatvoreni prostor ili na drugi način obezbijeđene.

Iz obrazloženja:

Tužbeni zahtjev tužilac temelji na navodima da su usljed nezakonitog i nepravilnog rada tužene opštine prilikom sprovođenja izvršenja nestale stvari navedene u tužbi i novac u iznosu od 105.000 dinara, te da je stoga pretrpio štetu u utuženom iznosu. Drugostepeni sud je ne upuštajući se u ocjenu žalbenih navoda, odbio žalbu kao neosnovanu, sa obrazloženjem da tužena i u slučaju da je nastala šteta nestankom tužiočevih stvari nije odgovorna, nego isključivo tužitelj koji se nije dobrovoljno iselio iz stana, a ni pristupio deložaciji. Pogrešan je, međutim, pravni stav u pogledu odgovornosti tužene. Prema odredbi člana 283. Zakona o državnoj upravi (“Službenl list SRBiH”, broj 38/78), štetu kaju radnik organa uprave prouzrokuje drugom, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju poslova i zadataka, naknadiće društveno-politička zajednica. Društvena politička zajednica ima pravo da zahtijeva od radnika naknadu iznosa koji je isplatila na ime naknade štete u roku od 6 mjeseci od dana kada je naknadila štetu, a oštećeni ima pravo da i neposredno od radnika zahtijeva naknadu štete ako je ona prouzrokovana krivičnim djelom učinjenim u vršenju službe. U postupku sprovođenja administrativnog izvršenja (kao i u postupku sudskog izvršenja), važi opšte načelo da izvršenje bude što manje nepovoljno za izvršenika. Pri sprovođenju izvršenja kakvo je bilo konkretno - oslobođanje stana od stvari, a polazeći od navedenog opšteg načela u postupku sprovođenja administrativnog izvršenja i opšteg načela građanskog prava da je svako dužan suzdržati se od postupka kojima se može drugom uzrokovati šteta (član 16. Zakona o obligacionim odnosima), radnik prvotužene koji je sprovodio izvršenje bio je dužan da bude prisutan u prostorijama iz kojih su iznesene stvari i da na licu mjesta u zapisniku konstatuje nađene stvari i na taj način onemogući eventualno prisvajanje stvari od strane lica koja su ih iznosila, te da stvari nakon iznošenja iz stana smjesti u zatvoreni prostor, ili postavi čuvara do dolaska tužioca, a sve na trošak tužioca. Propuštanjem da postupi na navedeni način radnik tužene je postupio nepravilno, odnosno nezakonito.

(Vs BiH, Rev. 198/87, od 28. 1. 1988. - Bilten Vs BiH 1/88 - 72)

50. Društveno-politička zajednica ne odgovara za štetu vlasniku stvari oduzete pravomoćnom osuđujućom krivičnom presudom od osuđenog lica kao predmeta nedozvoljene trgovine, ali bi vlasnik stvari mogao tražiti naknadu štete od lica koje je osuđeno u krivičnom postupku, pod opštim pretpostavkama.

Iz obrazloženja:

Nije sporno da je tržišna inspekcija tužene, postupajući u skladu sa odredbom člana 19. Zakona o tržišnoj inspekciji (“Službeni list SFRJ”, br. 16/74 i 20/81), zaplijenila sporni cement kao predmet nedozvoljene trgovine. S obzirom da je cement kasnije oduzet pravosnažnom presudom krivičnog suda od učinioca krivičnog djela kao predmet koji je bio namijenjen izvršenju krivičnog djela nedozvoljene trgovine, u smislu ovlašćenja krivičnog suda koja proizilaze iz odredbe stava 5. člana 129. KZ SRBiH, neosnovano je potraživanje tužitelja da mu tužena opština naknadi štetu. Drugostepeni sud je pravilno ocijenio da prvostepeni sud, time što nije utvrđivao da li je tužitelj vlasnik cementa, nije pogrešno primijenio materijalno pravo, opravdano nalazeći da sve i u slučaju da je tužitelj vlasnik cementa, ne bi mogao zahtijevati predaju odnosno naknadu štete od tužene, jer je parnični sud kod odlučivanja o ovakvom zahtjevu vezan za pravosnažnu krivičnu presudu, kojom je utvrđeno da je cement bio namijenjen izvršenju krivičnog djela nedozvoljene trgovine i oduzet od učinioca krivičnog djela. Tužitelj bi, imao pravo da zahtijeva naknadu štete od učinioca krivičnog djela pod opštim zakonskim pretpostavkama (član 154. stav 1. i 158. Zakona o obligacionim odnosima).

(Vs BiH, Rev. 626/88, od 15. 6. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 116)

51. Opština odgovara za štetu prouzrokovanu nepravilnim radom radnika ustanove koja ima svojstvo pravnog lica, ako joj je povjerila obavljanje upravnih poslova iz djelokruga rada opštine.

Iz obrazloženja:

Rješenjem od 11. januara 1966. godine tužena opština je dala tužiocu odobrenje za izgradnju porodične stambene zgrade. To odobrenje je dato na osnovu potvrde Urbanističkog zavoda grada S. od 10. januara 1966. godine da je objekat u skladu sa prostornim planom. Nižestepeni sudovi su utvrdili da je pomenuti objekat tužioca izgrađen na klizištu koje je postojalo i prije građenja, a koje je uzrokovano prirodnim faktorima. Ovaj revizijski sud nalazi da nije osnovan prigovor revizije tužene da ona nije odgovorna za štetu koju tužioci trpe jer da njen organ uprave koji je dao odobrenje za građenje nije postupao ni napravilno ni nezakonito, pošto se oslonio na potvrdu Urbanističkog zavoda grada S. da je izgradnja objekta u skladu sa prostornim planom. Urbanistički zavod grada S. (raniji Biro za urbanizam) osnovalo je Gradsko vijeće Grada S. koje je u smislu člana 111. Ustava SRBiH (“Službeni list SRBiH”, broj 14/63), bilo međuopštinski organ za koordinaciju rada opština na području grada u oblasti privrednih, komunalnih i drugih poslova, jer sve do Ustavnih amandmana donesenih 1969. godine nije postojao Grad S. kao samostalna društveno-politička zajednica. Ako je u vrijeme izdavanja potvrde u januaru mjesecu 1966. godine, da je objekat u skladu sa prostornim planom (čl. 9. i 10. Odluke o izgradnji objekata građana i građanskih pravnih lica, kao i svih privremenih objekata na području grada S. “Službeni glasnik sreza Sarajevo”, broj 12/63), urbanistički zavod bio ustanova sa svojstvom pravnog lica i sa pravima, obavezama i odgovornostima radne organizacije u smislu tada važećeg Osnovnog zakona o ustanovama (“Službeni list SFRJ”, broj 5/65), za nepravilan i nezakonit rad njegovih radnika bi odgovarala, solidarno s njim, i društveno-politička zajednica koja ga je osnovala i povjerila mu obavljanje upravnih poslova iz svog djelokruga. Prema odredbi člana 48. tadašnjeg Zakona o republičkoj upravi (“Službeni list SRBiH”, broj 16/65) za vršenje stručnih i drugih poslova u okviru prava i dužnosti Republike u oblasti društvenih službi ili poslova od interesa za Republiku, mogu se obrazovati savjeti, zavodi, instituti, direkcije, komisije i drugi republički organi i organizacije, kojima se republičkim zakonom može povjeriti i vršenje određenih upravnih poslova, a u vršenju tih poslova ovi republički organi i organizacije imaju ovlašćenja i dužnosti republičkih organa uprave. Prema odredbi čiana 166. navedenog zakona, za štetu koju radnik u republičkom organu uprave učini svojim nezakonitim i nepravilnim radom u vezi sa vršenjem službene dužnosti pojedincima ili pravnim licima odgovara Republika. Naprijed pomenute odredbe su se, prema odredbi člana 9. tadašnjeg Zakona o načelima organizacije sreskih i opštinskih organa uprave (“Službeni list SRBiH”, broj 16/65) primjenjivale i kod povjeravanja upravnih poslova iz djelokruga rada opštine, posebnim opštinskim organizacijama, a zakonom nije isključena odgovornost društveno-političkih zajednica osnivača tih organizacija za nezakonit i nepravilan rad radnika tih organizacija na obavljanju upravnih poslova, ni kada te organizacije imaju svojstvo pravnog lica. Davanje potvrde da je objekat u skladu sa prostornim planom, očito predstavlja akt odlučivanja iz djelokruga organa uprave u smislu naprijed navedenih propisa (ima karakter akta o urbanističkoj saglasnosti) i ako je ta potvrda rezultat nepravilnog rada radnika Urbanističkog zavoda (u to vrijeme posebne međuopštinske organizacije sa svojstvom ustanove), za ta kav rad odgovara i društveno-politička zajednica (opština) za koju je taj, posao obavljen. Urbanistički zavod grada S. koji je na osnovu člana 10. naprijed spomenute odluke, izdao potvrdu da je objekat u skladu sa prostornim planom, temeljem koje je doneseno odobrenje za izgradnju, bio je dužan, u smislu člana 11. ove odluke, neposrednom kontrolom tehničke dokumentacije provjeriti, između ostalog, i stabilnost objekta, što svakako podrazumijeva i stabilnost zemljišta na kome će objekat biti izgrađen.

(Vs BiH, Rev. 73/89, od 22. 6. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 133)

52. Lice koje je bespravno koristilo stan u društvenoj svojini odgovara za štetu po opštim pravilima obligacionog prava, a ne po odredbama člana 40. Zakona o stambenim odnosima.

(Vs BiH, Rev. 182/87, i Gvl. 45/86, od 16. 4. 1987. - Bilten Vs BiH 2/87 - 60)

53. Zahtjev vlasnika kojem je oduzimanjem posjeda onemogućeno korištenje njegova stana za naknadu troškova najamnine isplaćene za drugi iznajmljeni stan jest odštetni zahtjev, a ne zahtjev za naknadu koristi od upotrebe tuđe stvari.

(Vs H, Rev. 2565/86, od 28. 4. 1987. - Informator, broj 3613)

54. Organizacija udruženog rada odgovara za štetu koju je pretrpio SIZ penzijskog i invalidskog osiguranja zbog isplate invalidske penzlje sa doprinosima njenom radniku, povrijeđenom prilikom istovara većih tereta sa kamiona kada ga je rasporedila na taj posao iako nije bio dovoljno iskusan i propustila da organizuje posao istovara tako da ga nadgleda iskusan predradnik, koji bi davao konkretna uputstva za rad i upozoravao na opasnosti pri radu.

(Vs BiH, Pž. 315/84, od 14. 12. 1984. - Bilten Vs BiH 2/85 - 14)

55. Vlasnik građevinskog objekta izgrađenog bez odobrenja za građenje, nema pravo na naknadu štete prouzrokovanu rušenjem, ako je poslije toga nadležni organ donio rješenje o rušenju, odnosno utvrdio da nisu postojali uslovi za odobrenje bespravne gradnje.

Iz obrazloženja:

Ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev za naknadu štete uzrokovane rušenjem garaže, jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz člana 154. Zakona o obligacionim odnosima za usvajanje zahtjeva, pošto je naknadno donesenim rješenjem sanirano stanje u pogledu pravnog osnova za rušenje garaže. Nisu cijenjena razlaganja vezana za pravilnost pravosnažnog rješenja organa uprave, kojim je utvrđeno da se radi o bespravno izgrađenom objektu, jer sud u parničnom postupku nije ovlašten da preispituje pravilnost odluke organa uprave. Parnički sud je vezan za pravosnažno rješenje organa uprave (organ iz člana 12. stav 1. ZPP). Bez značaja je okolnost da u vrijeme rušenja objekta nije postojalo pravosnažno rješenje nadležnog organa uprave, jer je taj nedostatak otklonjen naknadno donošenjem pravosnažnog rješenja upravnog organa, kojim je utvrđeno da se radi o bespravno izgrađenom objektu za koji se ne može dati odobrenje ni naknadno, pa su ispunjeni zakonski uvjeti za rušenje bespravno izgrađenog objekta (član 255. stav 1. tačka 6. Zakona o prostornom uređenju SRBiH), bez naknade.

(Vs BiH, Rev. 604/86, od 11. 6. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 34)

56. Investitor koji nakon provedenog konkursa za ocjenu podobnosti izvođača zaključi ugovor o građenju sa izvođačem koga nije proglasio podobnim, dužan je da učesnicima konkursa koje je proglasio podobnim izvođačima naknadi troškove pripreme ponude.

Iz obrazloženja:

lz isprava u spisu proizilazi da je tuženl odlučio da ugovor o izvođenju radova na premještanju saobraćajnica zaključi putem prikupljanja ponuda, u smislu člana 12. st. 1. i 3. Zakona o ustupanju izgradnje investicionih objekata ("Službeni list SRBiH", br. 33/77 i 26/82). U takvom slučaju, u smislu člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. ovog zakona, investitor - tuženi je bio dužan da prethodno provede konkurs o podobnosti izvođača i da prihvati ponudu samo od učesnika na tom konkursu koji je odlukom investitora proglašen podobnim za izvođenje radova. Ako bi se utvrdilo da je tuženi - investitor zaključio ugovor o izvođenju radova sa licem koje nije proglasio podobnim izvođačem, morao bi svakom od učesnika konkursa koga je proglasio podobnim izvođačem naknaditi štetu u visini troškova pripreme ponude, zbog postupanja direktno suprotnog odredbama člana 16. naprijed pomenutog zakona. Stav da ni u takvom slučaju tužilac ne bi imao pravo na naknadu štete, jer da nije sigurno da bi njegova ponuda bila prihvaćena, nije opravdan, pošto je neophodno u ovakvom slučaju učesnicima kunkursa obezbijediti i građansko-pravnu zaštitu, ako investitor postupa protivno izričitim zakonskim normama.

(Vs BiH, Pž. 257/88, od 25. 4. 1989. - Bilten Vs BiH 3/89 - 30)

57. Republika odgovara za štetu koju je počinio pripadnik straže KPD u neuračunljivom stanju, van kruga doma, upotrebom službenog pištolja, samo ako se utvrdi da radnik nije imao pravo da iznese pištolj iz kruga doma i ako mu pištolj nije bio oduzet, ukoliko je odgovorno lice moralo znati da je psihički poremećen.

(Vs BiH, Pž. 570/88, od 16. 10. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 134)

58. Pravo ranijeg vlasnika komasiranog zemljišta, odnosno lica kome je zemljište privremeno predato u posjed u postupku komasacije, da sabere plodove prije predaje zemljišta u posjed drugom licu, uređeno je zakonom, pa ako je protivno zakonu drugo lice ubralo plodove, prilikom ulaska u posjed, makar i u prisustvu ovlaštenog lica komisije za komasaciju, odgovara za štetu.

Iz obrazloženja:

Ovdje se radi o slučaju predaje u posjed nekretnina po odluci državnog organa, pa pitanje prava na plodove koji nisu ubrani, treba cijeniti sa stanovišta odgovarajućih odredaba Zakona o komasaciji. U članu 51. stav 1. pomenutog zakona koji se odnosi na konačno uvođenje u posjed učesnika komasacije, propisano je da se predaja zemljišta vrši u jesen poslije ubiranja plodova, a ako u vrijeme predaje u posjed zemljišta plodovi ipak nisu ubrani tada se ranijem vlasniku određuje rok u kome može sabrati plodove. Pravilo o pravu ranijeg vlasnika da sabere pladove sa zemljišta koje se dodjeljuje drugom učesniku komasacije, predviđeno je i u slučaju vršenja privremene primopredaje, koju ima u vidu član 59. stav 2. Zakona o komasaciji, pa s obzirom na to nižestepeni sudovi su morali cijeniti opravdanost tužiočevog zahtjeva sa stanovišta navedenih zakonskih propisa. Ako je tužilac imao pravo da sabere plodove sa zemljišta koje je sam zasijao, logično je (argumentum a contrario) da to pravo ne pripada tuženom, pa pošto je tuženi i pored toga sabrao plodove, tom radnjom je, bez obzira na činjenicu što je preduzeta uz asistiranje ovlaštenog lica komisije za komasaciju, nanio štetu tužiocu, pa je dužan da plati naknadu.

(Vs BiH, Rev. 543/87, od 14. 7. 1988. - Bilten Vs BiH 3/88 - 78)

59. Tužiteljica nema pravo da traži naknadu štete zbog sječe stabala u šumi koja se nalazi u društvenoj svojini bez obzira što je njena majka (poklonodavac) bila dugo u posjedu, jer se održajem ne može steći pravo vlasništva na šumi u društvenoj svojini, niti se može dokazivati da je stečeno prije 1. januara 1972. godine (član 88. Zakona o šumama “Službeni list SRBiH”, broj 38/71).

Iz obrazloženja citiramo:

“Šteta je u smislu člana 155. Zakona o obligacionim odnosima, umanjenje društvenih sredstava, odnosno umanjenje nečije imovine, pa je prema odredbi člana 154. tog zakona, onaj koji prouzrokuje takvo umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine, dužan da naknadi oštećenom prouzrokovanu štetu. Kako tužiteljica nije vlasnik označene šume, sječom stabala u toj šumi nije ni oštećena, pa bez osnova potražuje novčanu naknadu zbog sječe koju su tuženi izvršili. Nije od značaja što je majka tužiteljice dugogodišnji posjednik ove šume, jer je odredbom člana 9. Zakona o šumama ("Službeni list SRBiH", broj 11/78) određeno da se na šumi u društvenoj svojini, održajem ne može steći pravo svojine, niti se poslije 1. januara 1972. godine može dokazivati da je ranije stečeno pravo vlasništva po tom osnovu, pa je bez pravnog dejstva ugovor o poklonu zaključen između tužiteljice i njene majke.

(Vs BiH, Rev. 600/88, od 15. 6. 1989. - Bilten Vs BiH 3/89 - 31)

60. Lice koje je oslobođeno od optužbe nema pravo na naknadu štete koja mu je prouzrokovana oduzimanjem putne isprave u krivičnom postupku ako ta radnja nije posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada sudije.

Iz obrazloženja citiramo:

“Imajući u vidu težinu krivičnog djela koje je tužiocu stavljeno na teret i činjenicu da se tužilac prije krivičnog događaja nalazio na privremenom radu u inostranstvu, istražni sudija je s razlogom zahtijevao od nadležnog organa unutrašnjih poslova da se tužiocu do okončanja krivičnog postupka oduzme putna isprava. Krivični postupak protiv tužioca vodio se bez nepotrebnog odugovlačenja, a tužiocu je odmah nakon donošenja oslobađajuće prvostepene presude, a prije njene pravomoćnosti, iako je supsidijarni tužilac uložio žalbu, vraćena oduzeta putna isprava. Ocjenom ovih činjenica pravilno je zaključen da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni zakonom propisani uslovi da se tužena obaveže da tužiocu naknadi štetu koju je on zbog vođenja opisanog krivičnog postupka pretrpio, jer nije bilo ni nezakonitog, ni nepravilnog rada sudije u krivičnom postupku. Odgovornost za štetu društveno-političke zajednice nezavisno od toga da li je prouzrokovana nezakonitim ili nepravilnim radom sudije, propisana je samo u slučaju neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode (članovi 541-549. ZKP)”.

(Vs BiH, Rev. 652/88, od 15. 6. 1989. - Bilten Vs BiH 3/89 - 53)

61. Dužnik u izvršnom postupku protiv koga je određeno i provedeno prinudno izvršenje na osnovu neuredne izvršne isprave, nema pravo na naknadu štete ako je propustio da protiv rješenja o izvršenju izjavi zakonom predviđena pravna sredstva. Naknadu štete u posebnoj parnici dužnik izvršenja može uspješno zahtijevati samo ako je rješenje o izvršenju pravosnažno ukinuto ili preinačeno, odnosno ako je izvršenje proglašeno nedopuštenim, uz daljnji uslov da su protekli rokovi za traženje protiv izvršenja.

(Vs BiH, Pž.540/86, od 10. 6. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 37)

62. Dužnik u izvršnom postupku nije odgovoran za štetu koju je pretrpilo treće lice angažovanjem kamiona za prevoz drvne građe koja je trebala biti zaplijenjena na radilištu dužnika, a nije nađena, ako nije ovlašteni organ dužnika tom licu obećao da će mu građu toga dana predati. .

(Vs BiH, Pž. 301/86, od 27. 11. 1986. - Bilten Vs BiH 4/86 - 41)

63. Služba platnog prometa je organ koji izvršava naplate po rješenjima suda u postupku i u skladu sa datim uputstvima. Nepravilnosti u toku izvršenja moraju se otkloniti u skladu sa članom 47. Zakona o izvršnom postupku. Od Službe platnog prometa ne može se tužbom tražiti naknada štete, jer je ona samo izvršni organ nadležnog suda i dok postupa u skladu sa zakonom i uputstvima koja su joj data.

(Vs S, broj Prev. 260/95. - Bilten 1/1996)

64. Država odgovara za štetu prouzrokovanu nezakonitim ili nepravilnim radom službenog lica ili državnog organa. Pogrešno primjenjivanje propisa ili neprimjenjivanje propisa od strane državnog organa predstavlja činjenični osnov za prouzrokovanje štete, odgovornost i naknadu štete, osim ako je u pitanju pogrešno tumačenje zakona.

(Ss, broj Gzs. 2/96. - Bilten 1/1997)

65. Oštećeni nije ni djelimično doprinio nastanku štete prouzrokovane fizičkim napadom štetnika, time što ga je vrijeđao u verbalnom sukobu na par dana prije napada.

Iz obrazloženja:

Nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno pravne propise iz člana 154. i 192. Zakona o obligacionim odnosima kada su zaključili da je neosnovan prigovor tuženog o podijeljenoj odgovornosti i da je tuženi isključivo odgovoran za štetu koju je tužiocu nanio, jer i po ocjeni ovog revizijskog suda nedostaje potrebni vremenski kontinuitet između verbalnog sukoba koji se među strankama desio na sedam dana prije štetnog događaja da bi se taj sukob mogao dovesti u uzročnu vezu sa štetnom radnjom tuženog kritičnog dana; a same neposredne okolnosti štetnog događaja ukazuju na to da tužilac ni u najmanjoj mjeri nije doprinio svom povređivanju (napadnut je iznenada sa leđa unaprijed pripremljenom sjekirom od strane tuženog).

(Vs BiH, Rev. 494/89, od 30. 3. 1990. - Bilten Vs BiH 3/90 - 49)

66. Učesnik sportske igre kome drugi igrač pri igri nanese tjelesnu povredu nema pravo na naknadu štete nastale tjelesnom povredom, izuzev ako mu je povreda nanesena namjerno ili grubim kršenjem pravila sportske igre.

Iz obrazloženja:

U prvostepenom postupku je utvrđeno da je tužitelj u toku fudbalske utakmice između FK “Kozara” i FK “Iskra” na terenu FK Kozara, kao igrač FK Kozara zadobio teške tjelesne povrede. Povrede je zadobio u fudbalskom duelu između njega i igrača protivničkog tima u momentu kada su obojica bila na lopti, tužitelj glavom, a protivnički igrač nogom, pa kako je tužitelj prvi stigao i loptu bacio glavom, protivnički igrač je nehotično u brzini, umjesto u loptu, udario u glavu tužitelja. Na osnovu ovakvog utvrđenja prvostepeni sud je ocijenio da je prvotuženi, kao organizator utakmice, odgovoran za štetu u smislu odredbe člana 181. Zakona o obligacionim odnosima i tužbeni zahtjev protiv ovog tuženog usvojio, dok je polazeći od okolnosti da je igrač drugotuženog tužitelju nanio povredu ponašanjem koje ne pretstavlja povredu pravila sportske igre, tužbeni zahtjev protiv drugotuženog odbio. Preinačenjem prvostepene odluke, tako što je tužbeni zahtjev protiv prvotuženog odbio, drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo. Odgovonost prvotuženog se ne bi mogla prosuđivati primjenom odredbe člana 181. ZOO. Ovo stoga što je ovom odredbom propisana odgovornost organizatora okupljanja većeg broja ljudi na nekoj priredbi pod određenim okolnostima, za štetu usljed smrti i tjelesne povrede promatrača zakazane priredbe, a ne i odgovornost za štetu koju na takvoj priredbi pretrpe neposredni učesnici odnosno izvođači te priredbe. S obzirom na specifičnosti sportskih igara, sudska praksa je u pogledu odgovornosti za štetu koju pretrpi učesnik sportske igre zauzela stav prema kojem učesnik sportske igre, kome drugi igrač u igri nanese tjelesnu povredu, nema pravo na naknadu štete, izuzev ako mu je povreda nanesena namjerno, ili grubim kršenjem pravila sportske igre i da za štetu nastalu tjelesnom povredom odgovara sam učesnik sportske igre koji je namjerno, ili grubim kršenjem pravila sportske igre, nanio tjelesnu povredu. Solidarno sa štetnikom odgovara i njegov sportski klub (organizacija) ako u pripremi i u toku igre nije preduzeo odgovarajuće mjere da se igra odvija u sportskom duhu i u skladu sa pravilima igre. Shodno izloženom ne postoji pravni osnov odgovornosti prvotuženog za nastalu štetu.

(Vs BiH, Rev. 199/87. od 28. 1. 1988. - Bilten Vs BiH 1/88 - 71)

67. Igrač nogometa odgovara drugom igraču za štetu koju mu je za vrijeme nogometne igre nanio grubim kršenjem pravila nogometne igre.

(Vs H, Rev. 1194/90, od 2. 10. 1990. - Psp 51 - 125)

68. Sudionik športske igre kojem drugi igrač u igri nanese tjelesnu ozljedu, nema pravo na naknadu štete osim ako mu je ozlijeda nanijeta namjerno ili grubim kršenjem pravila igre.

(Vs RH, Rev 2299/97, od 23. 11. 2000. - Izbor odluka 1/2001 - 55)

69. Tužilac (organizacija udruženog rada) koji je donio nezakonitu odluku o prestanku rada radnika zbog penzionisanja prije priznavanja dokupa staža za prijevremeno penzionisanje, nema pravo da traži naknadu štete od SIZ-a penzijsko-invalidskog osiguranja u iznosu koji je isplatio radnicima na ime izgubljenog ličnog dohotka za vrijeme od donošenja odluke o prestanku rada do donošenja rješenja o penzionisanju.

(Vs BiH, Pž. 251/86, od 6. 11. 1986. - Bilten Vs BiH 4/86 - 40)

70. Lice kome je njegov dužnik isplatio novčani dug sredstvima dobijenim od trećeg lica, radi upotrebe po ugovoru o nalogu, nije dužno da ih vrati nalogodavcu ni po pravilima o sticanju bez osnova, a ni po pravilima o naknadi štete.

(Vs FBiH, Pž. 131/98, od 21. 7. 1998. - Bilten Vs FBiH 2/98 - 22)

71. Dječji vrtić odgovara po principu krivnje za štetu koju pretrpi maloljetnik koji mu je povjeren na čuvanje zbog propusta u obavljanju nadzora.

Iz obrazloženja:

"Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja je ocijenio pravilnim utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizilazi: - da se mldb. tužitelj u dobi od 5 godina nalazio na čuvanju kod tuženika dana 24.II.1995.g. i da se prilikom organizirane šetnje gradom s ostalom djecom spotakao i pao na pločnik, nakon čega se sam podigao i nastavio dalje šetnjom prema vrtiću, - da se po povratku u dječji vrtić počeo žaliti na bolove u trbuhu, nakon čega je prebačen u bolnicu, gdje je utvrđen traumatski razdor slezene, koja je operativnim putem odstranjena, - da tuženik nije propustio brižno nadzirati djecu koja su mu povjerena na čuvanje, kao i mldb. tužitelja, obzirom da prilikom organizirane šetnje je bio potreban broj odgajatelja uz djecu, pa i veći od propisanog Odlukom o elementima standarda društvene brige o djeci predškolskog uzrasta ("Narodne novine", broj 29/83), - da nije došlo do štetnog događaja djelovanjem ili propustom nekog drugog od polaznika vrtića i da nije ničim dokazano da je do štetnog događaja, a time i do štete, došlo zbog propusta djelatnika tužene. Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, (čl. 154. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje ZOO) kada su tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim. Prednje zbog toga jer odgovornost tužene nije objektivna odgovornost, već se ona isključivo temelji na krivnji pod čime se podrazumijeva i najblaži oblik krivnje učinjen bilo propustom, bilo činidbom. Upravo zbog činjenice da krivnja tužene ničim nije dokazana, nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su ocijenili tužbeni zahtjev neosnovanim."

(Vs RH, Rev 146/98 od 20. 12. 2000. - Izbor odluka 1/2002 - 60)

72. Cesta nije opasna stvar u smislu odštetnog prava (i nema osnove za primjenu objektivne odgovornosti) već odgovornost tužene Uprave za ceste valja procijeniti po načelu presumirane krivnje (st. 1. čl. 154. ZOO) pri čemu činjenično valja provjeriti da li je tužena Uprava (s obzirom na nastalu zapreku na cesti) objektivno imala vremena i mogućnosti uklanjanja te zapreke prije nastanka spornog štetnog događaja. Iz obraszloženja: "Sud prvog stupnja je tužbeni zahtjev tužitelja usvojio temeljem objektivne odgovornosti tužene Uprave za ceste jer da je cesta opasna stvar. Viši sud po žalbi tužene prihvaća žalbu i stav da valja primijeniti kriterij subjektivne odgovornosti jer cesta nije opasna stvar u smislu odštetnog prava. Isto tako žalbeni sud usvaja prijedlog tužene za raspravu prigovora da nije brže mogla otkloniti nastalu zapreku na cesti jer to može predstavljati dokaz ne krivnje (st. 1. čl. 154. ZOO)."

(Žs Pula, Gž. 473/00 od 5. 3. 2001. - Izbor odluka 1/2001 - 46)

ODGOVORNOST ZA ŠTETU OD OPASNE STVARI ILI

OPASNE DJELATNOSTI

(Član 154. stav 2. ZOO)

73. Lov je opasna djelatnost pa organizator lova odgovara po načelu objektivne odgovornosti.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 3/2001., str. 24)

74. Vlasnik restorana odgovara gostu za štetu koju je pretrpio padom nadstrešnice koja je bila postavljena u restoranu.

(Vs RH, Rev. 2478/97, od 20. 1. 2000. - Izbor odluka 1/2000 - 38)

75. Organizacije penzijskog i invalidskog osiguranja imaju pravo na naknadu štete zbog prijevremene isplate penzija usljed nesreće na poslu u kojoj je povrijeđen radnik preduzeća, ako se obaveza preduzeća - štetnika može zasnovati na propisima o odgovornosti po osnovu krivice ili zbog djelovanja opasne stvari odnosno rada u okolnostima koje stvaraju povećanu opasnost.

Iz obrazloženja:

Tuženi u žalbi ističe da propisima o penzijsko - invalidskom osiguranju nije naložena obaveza naknade štete prouzrokovane fondovima penzijsko - invalidskog osiguranja, a da se ne mogu primjeniti opšti propisi o naknadi štete iz Zakona o obligacionim odnosima. Smatra da obaveza plaćanja invalidske penzije i invalidnine proizilazi iz načela solidarnosti i uzajamnosti na kojima počiva sistem penzijsko - invalidskog osiguranja, a finansira se iz doprinosa koji plaćaju svi zaposleni. Ovaj žalbeni prigovor ne može se prihvatiti. Propisima o penzijsko - invalidskom osiguranju nije zaista regulisano pravo na naknadu štete prouzrokovane prijevremenim isplatama penzija i drugih davanja na teret sredstava iz kojih je isplata izvršena, ali tim propisima nije to pravo ni isključeno, pa se o pravu na naknadu štete organizacija (fondova) koji upravljaju i raspolažu ovim sredstvima, mora suditi na temelju opštih propisa o naknadi vanugovorne štete sadržanih u odredbama Zakona o obligacionim odnosima - ZOO. Penzijsko - invalidsko osiguranje počiva na načelima uzajamnosti i solidarnosti osiguranika, ali to ne znači da organizacija koja za račun osiguranika upravlja i raspolaže sredstvima osiguranja nema pravo da od treće osobe koja je po opštim propisima odgovorna za građansko - pravni delikt, zbog toga je došlo do davanja na teret penzijsko - invalidskih fondova prije nego što bi to po redovnom toku stvari uslijedilo, nema pravo da zahtjeva naknadu na taj način prouzrokovane štete. Na ovo pravo ne utiče ni okolnost da se radi o davanjima radniku tuženog, jer to što je tuženi plaćao doprinose tužitelju iz bruto ličnog dohotka ovog i drugih radnika, ne otklanja obavezu tuženog da naknadi štetu koja se sastoji od isplata iz sredstava tužitelja do kojih ne bi došlo da nije bilo deliktne radnje. Osnovano je, prema tome, prvostepeni sud zaključio da je tužitelj, u smislu člana 155. ZOO, pretrpio štetu. Prvostepeni sud je pravilno našao i da je tuženi odgovoran za štetu. Žalitelj ne osporava izričito kroz razloge žalbe zaključak prvostepenog suda da je do štetnog događaja (obrušavanja krovine u rudarskoj jami), došlo zbog nepreduzimanja mjera zaštite na radu, a u takvom slučaju odgovornost tuženog se može zasnovati na odredbama člana 170. ZOO, na koji se prvostepeni sud poziva. Ako bi se, međutim, poprimilo i da se obrušavanje krovine koja se nije mogla poduprijeti, nije moglo izbjeći, kako bi proizilazilo iz zapisnika o nesreći na poslu, koji se nalazi u spisu, odgovornost tuženog bi se mogla zasnovati na odredbama člana 174. u vezi sa članom 154. stav 2. ZOO, jer je do povrede osiguranika tužitelja došlo zbog opasne djelatnosti kojom se bavi tuženi. Napominje se da tuženi duguje naknadu stvarno pretrpljene štete u iznosu prijevremenih isplata iz sredstava invalidskog osiguranja, jer se na njega kao štetnika ne mogu primjeniti odredbe člana 94. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica ("Službeni list SFRJ", broj 17/90), važećeg u vrijeme nastanka štete u konkretnom slučaju, po kome osiguravajuća organizacija iz osnova obaveznog osiguranuja od auto - odgovornosti duguje organizacijama invalidskog i penzijskog osiguranja samo naknadu srazmjernog iznosa doprinosa za invalidsko i penzijsko osiguranje utvrđenu u kapitaliziranom iznosu prema preostalom vremenu radnog staža i godina života fizičkog lica potrebnih za sticanje prava na starosnu penziju.

(Vs FBiH, Pž. 313/98, od 15. 12. 1998. - Bilten Vs FBiH 1/99 - 41)

76. Ocijenjeno je da organizacija za održavanje ceste odgovara za štetu koja je nastala zbog naleta motornog vozila na bocu koja se nalazila na cesti. Sudovi nižeg stupnja pravilno su utvrdili odgovornost tuženika za spornu štetu budući da je do štetnog događaja došlo zbog neodržavanja cesta za nesmetan promet u smislu odredbe či. 16. Zakona ojavnim cestama (Nar. nov., br. 56/91).

(Vs RH, Rev. 3799/94, od 12. 3. 1998. - Izbor odluka 2/1998 - 72)

77. Organizacija udruženog rada odgovara za štetu, ako rad na visini koji je i inače opasan, ne organizuje tako da obezbijedi potpunu sigurnost radnika. Povrijeđeni radnik nije ni djelimično doprinio prouzrokovanju štete time što nije odbio da obavlja posao na koji je raspoređen ako opasnost za radnika njegovih kvalifikacija nije bila očigledna.

(Vs BiH, Pž. 472/86, od 27. 5. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 36)

75. Stan kao dovršeni dio građevinske cjeline namijenjen za stanovanje nije opasna stvar.

(Vs H, Rev. 441/87, od 9. 9. 1987. - Psp 38 - 76)

78. Dotrajali pragovi i nestandardno proširenje kolosijeka stalna je i povećana opasnost i mogućnost nastanka štete, odnosno kolosijek u takvom stanju jest stvar od koje potječe povećana opasnost štete na okolinu, a za štetu od takve stvari odgovara imatelj (stvari) bez obzira na krivnju (načelo uzročnosti) (čl. 154. st. 2. i čl. 174. st. 1. ZOO).

(Ps H, Pž. 1219/88, od 21. 2. 1989. - Psp 43/138)

79. Proizvođač kreča kao opasne stvari, odgovoran je za štetu pričinjenu uništenjem ribljeg fonda, izlivanjem kreča iz deponije u rijeku zbog obrušavanja brane deponije i kada je imao propisnu saglasnost nadležnog organa uprave za obavljanje te djelatnosti na datoj lokaciji.

(Vs BiH, Rev. 452/84, od 11. 10. 1984. - Bilten Vs BiH 4/84 - 21)

80. Naručilac radova na objektu hladnjače odgovara, solidarno sa izvođačem radova, za štetu nastalu uništenjem robe u hladnjači do koje je došlo tokom izvođenja radova, pa i kada roba nije primljena po osnovu ugovora o uskladištenju.

Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud je utvrdio da je tuženi na osnovu usmenog ugovora sa tužiteljem, primio na čuvanje i hlađenje koncentrat narandže, tropica i borovnica te da je potom kao naručilac angažovao preduzeće "Kota" iz Petrovače kao izvođača da izvede radove na opravci objekta hladnjače u cilju proširenja njenog kapaciteta i da je prilikom izvođenja tih radova (upotreba aparata za varenje) došlo do požara u kojem je izgorjela sva roba tužitelja, pa je obavezao tuženog da naknadi štetu u vrijednosti robe. Ako bi se i uzela kao tačna tvrdnja tuženog da se u konkretnom slučaju radilo o nenaplativom ugovoru o ostavi i tada bi postojala tuženikova odgovornost, koja bi se zasnivala na odredbi člana 207. ZOO. Kako naručilac i izvođač radova na nekretnini (dakle, i na objektu hladnjače) odgovaraju trećim osobama solidarno, po odredbama člana 207. ZOO, to je tužitelj ovlašten da cjelokupnu naknadu štete zahtjeva od tuženog, kao naručioca jer on odgovara u istom obimu i po istim osnovama odgovornosti kao izvođač. U konkretnom slučaju, izvođač je obavljao rad pod okolnostima sa povećanom opasnošću (varenje koje izaziva varničenje) pa i on i tuženi odgovaraju trećem (tužitelju) po principu objektivne odgovornosti (član 154. stav 2. ZOO).

(Vs FBiH, Pž. 338/98, od 15. 2. 1999. - Bilten Vs FBiH 1/99 - 42)

81. Lice kod koga je nastupila invalidnost kao posljedica profesionalnog oboljenja - a ne kao posljedica nekog štetnog događaja, za koji bi postojala odgovornost organizacije ili poslodavca, - nema pravo na naknadu nematerijalne štete, bolova zbog umanjenja životne aktivnosti.

Iz obrazloženja citiramo:

“U konkretnom slučaju kod tužilje je invalidnost (pa i umanjenje životne aktivnosti) nastupilo kao posljedica profesionalnog oboljenja, a ne nekog štetnog događaja za koji bi tuženi mogao da odgovara, pa zbog toga nije imalo uslova da joj se dosudi novčana naknada za pomenute vidove štete. Zakonom o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužilji priznato svojstvo invalida, profesionalne bolesti su definisane kao određene bolesti prouzrokovane dužim neposrednim uticajem procesa i uslova rada na radnim mjestima na kojima je radnik radio. Iz ovog zakonskog određenja pojma profesionalne bolesti jasno proizilazi da se radi o oboljenjima koja nastaju kao posljedica uticaja procesa i uslova rada u dužem vremenskom periodu, pa kako se ne radi o posljedicama građansko pravnog delikta, nema ni odštetne odgovornosti organizacije prema radniku kod koga je profesionalna bolest nastupila”.

(Vs RCG, Rev. 210/97, i Gzz. 2/97, od 5. 6. 1997. - Bilten Vs RCG 1997 - 22)

82. Vlasnik motornog vozila može biti obavezan na naknadu štete prouzrokovanu upotrebom motornog vozila i pored toga što je bio osiguran od odgovornosti.

Iz obrazloženja:

Pogrešno je pravno shvatanje izraženo u reviziji da kod postojanja posebnih odredaba o obaveznom osiguranju vlasnika, odnosno korisnika motornog vozila od odgovornosti za štete prouzrokovane trećim licima nema mjesta primjeni odredaba Zakona o obligacionim odnosima kada je u pitanju odgovornost štetnika - vlasnika vozila za štete prouzrokovane iz njegove upotrebe. Odredbom člana 54. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica ("Službeni list SFRJ", broj 24/76) samo je predviđena mogućnost direktne tužbe oštećenog trećeg lica i protiv osiguravajuće organizacije po osnovu osiguranja od odgovornosti za štetu koju je sopstvenik, odnosno korisnik motornog vozila dužan da mu naknadi na osnovu pravila imovinskog prava o odgovornosti za štete proistekle iz upotrebe motornog vozila, dok sam vlasnik vozila - štetnik odgovara za takve štete po odgovarajućim odredbama Zakona o obligacionim odnosima (čl. 154. i 178. tog zakona), kao što su u svojim presudama pravilno zaključili i nižestepeni sudovi obavezujući tuženog da tužiteljici naknadi prouzrokovanu štetu pozivom na odredbe tog zakona.

(Vs BiH, Rev. 418/90, od 5. 7. 1991. - Bilten Vs BiH 3/91 - 60)

83. Za stvari ukradene iz osobnog automobila za vrijeme prijevoza automobila željeznicom željeznica odgovara, i to po načelu objektivne odgovornosti.

(Vs H, Rev. 1132/89, od 13. 12. 1989. - Psp 47/97)

84. Zajednica za puteve i organizacija za održavanje i zaštitu puteva, kojoj je ugovorom povjereno održavanje puta, solidarno odgovaraju za štetu prouzrokovanu korisniku puta neblagovremenim uklanjanjem rasutog tereta na kolovozu.

(Vs BiH, Pž. 405/88 od 31 .8. 1989. - Bilten Vs BiH 1/90 - 78)

85. Zajednica za puteve prvenstveno odgovara za štetu zbog nepostavljanja saobraćajnog znaka “divljač na putu” na dijelu javnog puta kojim upravlja, na kome divljač često prelazi preko puta.

(Vs BiH, Pž. 795/88, od 27. 11. 1989. - Bilten Vs BiH 1/90 - 79)

86. Država odgovara po principu objektivne odgovornosti za štetu koju su prouzrokovala vojna lica samo pod uslovom da je ona pričinjena u vezi sa vršenjem njihove službe a ne i za štetni događaj koji nije bio u vezi sa obavljanjem te službe.

(Vs RS, Rev. 31/97, od 16. 10. 1997. - Bilten 1/1999 - 95)

87. Osiguravač je obavezan da naknadi štetu nastalu sudarom sa motornim vozilom nepropisno zaustavljenim na javnom putu.

Iz obrazloženja:

Pojam upotrebe motornog vozila iz člana 51. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica “Službeni list SFRJ”, broj 24/76) obuhvata razne situacije koje su u vezi sa upotrebom vozila prema njegovoj namjeni. U taj pojam se može uvrstiti i nepropisno parkiranje motornog vozila na javnom putu, ako usljed toga nastanu štetne posljedice, što povlači za sobom odgovornost za štetu vlasnika vozila (član 154. Zakona o obligacionim odnosima). Isto važi i za situaciju kada parkirano vozilo s obzirom na svoj položaj predstavlja opasnu svar (član 173. ZOO), što znači da pod ovim pretpostavkama postoji i obaveza osigurača (zajednice osiguranja imovine i lica) kod kojeg je vlasnik vozila osiguran od odgovornosti, da oštećenom naknadi štetu.

(Vs BiH, Rev. 310/89, od 21.12. 1989. - Bilten Vs BiH 1/90 - 89)

88. Organizacija udruženog rada koja je po ugovoru zaključenim sa SIZ-om za puteve preuzela obavezu održavanja puta, odgovara za štetu koja je posljedica neurednog održavanja puta.

Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud je u svojoj presudi, na osnovu uvida u pismenu ispravu ugovora, utvrdila da se tužena tačkom III. tog ugovora izričito obavezala da će, pored ostalog, obavljati i poslove popravke udarnih rupa i drugih deformacija na kolovoznoj konstrukciji i pripreme materijala za ove opravke. Obzirom na takve utvrđene nižestepenih presuda, čija se pravilnost ne može pobijati u revizijskom postupku (član 385. stav 3. Zakona o parničnom postupku), nižestepeni sudovi su imali uporište u analognoj primjeni odredbe čl. 99. Zakona o putevima (“Sl. list SRBiH”, br. 6/78 i 21/83) za zaključak da je odgovornosti tužene za štetu koju je tužilac pretrpio zasnovana na propuštanju da, u skladu sa svojom obavezom iz već navedenog ugovora, otkloni udarnu rupu na kolovozu zbog čega je došlo do saobraćajne nezgode i prouzrokovana štete, pa je zbog toga neosnovan prigovor revizije da je takav zaključak zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

(Vs BiH, Rev. 150/87, od 10. 12. 1987. - Bilten Vs BiH 1/88 - 69)

89. Za štetu prouzrokovanu imaocu vozila zbog neodržavanja gradske ulice (lokva na kolovozu), koja je sastavni dio magistralnog puta, odgovara SIZ za magistralne puteve, ako nije održavanje povjereno, sporazumom sa opštinom, posebnoj službi za održavanje ulica, a s njom solidarno i organizacija udruženog rada koja je ugovorom preuzela obavezu održavanja ulice - magistralnog puta.

Iz obrazloženja:

Zbog nailaska na dio kolovoza prekrivenog vodom (lokva) vozilo se zanijelo i vozač izgubio kontrolu upravljanja automobilom pa je zbog toga došlo do udara u stub rasvjete postavljen pored kolovoza. U toj nezgodi oštećeno je tužiočevo vozilo u ulici, koja je sastavni dio magistralnog puta. Nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da tužena komunalna organizacija nije pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari. Ovo stoga što je sporazumom zaključenim između SIZ za magistralne puteve BiH i opštine (u smislu člana 51. Zakona o putevima "Službeni list SRBiH", broj 6/78) utvrđeno da ova ulica predstavlja dio magistralnog puta, koji je dužna da održava radna organizacija sa kojom je SIZ za magistralne puteve zaključio poseban ugovor.

(Vs BiH, Rev. 293/88, od 9. 3. 1989. - Bilten Vs BiH 2/89 - 85)

90. Samoupravna interesna zajednica za magistralne puteve Bosne i Hercegovine odgovara za štetu prouzrokovanu udarom vozila na gomilu pijeska rasutog na magistralnom putu.

(Vs BiH, Rev. 222/86, od 18. 7. 1986. - Bilten Vs BiH 3/86 - 39)

91. Zajednica za puteve odgovara za štetu prouzrokovanu naletom motornog vozila na kamen koji se odronio sa kosine pored puta kojim zajednica upravlja, jer je propustila da postavljanjem zaštitne mreže na kosini, ovakav događaj spriječi. Oštećeni vlasnik vozila ima pravo samo na naknadu dijela štete, ako je mogao izbjeći udar da je vožnju prilagodio uslovima puta i vremenskim uslovima.

(Vs BiH, Rev. 297/86. od 10. 10. 1986. - Bilten Vs BiH 4/86 - 46)

92. Vlasnik poljoprivrednog zemljišta nema pravo da zahtijeva naknadu štete zbog oštećenja prilaznog puta ako je propustio da obradi zemljište iako ga je uz povećane izdatke mogao obraditi.

Iz obrazloženja:

Utvrđeno je da je tuženi oštetio prilazni put na zemljište tužioca, ali time tužilac nije bio spriječen da obradi zemljište. Mogao ga je obraditi kao i ostali susjedi uz povećane izdatke koristeći odgovarajuću mehanizaciju. U tom slučaju tužilac bi imao pravo da traži naknadu štete zbog povećanih izdataka za obradu zemljišta. Ali kada uopšte nije obradio zemljište, iako je to mogao učiniti, nema pravo da traži naknadu štete zbog gubitka prinosa. Time, naime, nije nastala neposredna šteta u njegovoj imovini radnjama tuženoga, već je uzročni lanac prekinut njegovom pasivnošću, član 154. Zakona o obligacionim odnosima).

(Vs BiH, Rev. 63/90, od 18. 10. 1990. - Bilten Vs BiH 4/90 - 68)

93. Rudarska organizacija ne odgovara za štetu prouzrokovanu oštećenjem građevinskog objekta izgrađenog na eksploatacionom rudnom polju, usljed rudarskih podzemnih radova, ako graditelj, uprkos toga što je znao da gradi na rudarskom eksploatacionom polju, nije tražio mišljenje od nje o riziku građenja, a odgovara za štetu po načelu podijeljene odgovornosti u slučaju da je oštećeni mogao znati za navedenu okolnost, ako nije ništa preduzela da spriječi gradnju.

(Vs BiH, Rev. 646/86, od 9. 7. 1987. - ZIPS, broj 493; Bilten Vs BiH 4/87 - 41)

94. Okolnost što je parnična stranka (tužilac ili tuženi) proglašena krivom u prekršajnom postupku ne sprečava sud da u parnici za naknadu štete utvrdi suprotno.

Iz obrazloženja:

Tačan je navod revidenta da je S.I. u prekršajnom postupku proglašen krivim zbog prekršaja iz člana 209. stav 2. tačka 6. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima. Međutim, sud u parničnom postupku nije vezan za tu odluku, već samo za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom je neko lice oglašeno krivično odgovornim (član 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku). Zbog toga, u principu nema nikakve pravne prepreke da se utvrđuje krivica, kao pretpostavka odgovornosti za štetu, bilo tužioca ili tuženog, u parničnom postupku, nezavisno od toga što su proglašeni krivim u prekršajnom postupku, odnosno nema prepreke da se utvrdi da nema krivice kao pretpostavke odgovornosti za štetu (član 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).

(Vs BiH, Rev. 216/90, od 21. 2. 1991. - Bilten Vs BiH 1/91 - 91)

95. Vlasnik neposjednik, a ne posjednik - nevlasnik, je ovlašten da traži naknadu štete zbog oštećenja stvari koje je prouzrokovalo treće lice.

Iz obrazloženja:

Mada je tužena u odgovoru na tužbu istakla prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije (budući tužioci ni u tužbi nisu naveli da su vlasnici spornih nekretnina na kojima je pričinjena šteta sječom žive ograde, već su samo naveli da su u posjedu oštećenih odnosno radovima zahvaćenih nekretnina), što ponavlja i u reviziji, u razlozima drugostepene presude na taj prigovor odgovoreno je samo utoliko da se u toku postupka nije postavljalo pitanje da li tužioci neposredno vrše faktičku vlast na predmetnim nekretninama, što znači da su se tužioci nalazili u posjedu tih nekretnina, pa kako iz dopisa tuženog od 26. 11. 1984. godine proizilazi da se tužiocima šteta ne naknađuje samo iz razloga što se naknada ne isplaćuje i drugim pojedincima čije su nekretnine rekonstrukcijom puta oštećene, te da prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije nije osnovan. Na opisani način, međutim, nije dat određen odgovor na pitanje da li su tužioci vlasnici spornih nekretnina na kojima je izvršena sječa žive ograde, pa kako pravo na dosuđenje naknade stete pripada samo vlasnicima nekretnina na kojima se živa ograda nalazila, to je u ovom slučaju zbog pogrešnog pravnog stava nižestepenih navedena odlučna činjenica o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

(Vs BiH, Rev. 138/87, od 12. 5. 1988. - Vs BiH 2/88 - 39)

96. Pojedini građani, koji su učestvovali u akciji rekonstrukcije nekategorisanog javnog puta organizovanoj od strane mjesne zajednice, nisu pasivno legitimisani za naknadu štete pričinjenu tim radovima drugom licu.

(Vs BiH, Rev. 67/85, od 21. 3. 1985. - Bilten Vs BiH 3/85 - 15)

UZROČNA VEZA

97. Bolnica ne odgovara za štetu ako se ne dokaže uzročna veza između nestručnog hirurškog zahvata i štetne posljedice.

Iz obrazloženja citiramo:

“U smislu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima pravni osnov građansko-pravne odgovornosti za štetu je uzrokovanje štete, pa kako u konkretnom slučaju lični živac tužiteljice nije oštećen nestručnim operativnim zahvatom, kako je tužiteljica tvrdila, nego zbog pritiska tumora prije operacije, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili navedenu zakonsku odredbu kada su tužbeni zahtjev odbili”.

(Vs BiH, Rev. 697/88,. od 4. 8. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 119)

98. Pretpostavka odgovornosti za štetu jest postojanje uzročne veze između štetne radnje i nastale štete.

Iz obrazloženja citiramo:

“Utvrđeno je da nema uzročne veze između postupanja tuženice kao poslodavca i činjenice da je tužitelj postao nezaposlen. To stoga što tužitelj nije dokazao da bi zadržavanje radne knjižice od poslodavca bilo uzrok tome što se tužitelj nije mogao zaposliti u drugom trgovačkom društvu kako je tvrdio.“

(Vs RH, Rev. 2906/98 od 16. 2. 1999. - Pravo i porezi, br. 11/O0 - 82)

99. Ocijenjeno je da prijevoznik koji je zakasnio s ispunjenjem obveze odvoza stroja ne odgovara za štetu nastalu krađom stroja izvršenom u međuvremenu.

Iz obrazloženja citiramo:

"I po nalaženju ovog revizijskog suda tuženik ne može biti odgovoran za štetu koja je tužitelju pričinjena krađom "Autobagera" po čl. 671. ZOO-a, jer do časa krađe taj stroj tuženik nije preuzeo radi prijevoza. Tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu prijevoza odnosno zakasnio je u svakom slučaju s njenim ispunjenjem, pa se može postaviti pitanje da li je time prouzročio štetu tužitelju pričinjenu mu krađom predmetnog stroja. Po nalaženju ovog revizijskog suda u konkretnom slučaju ne postoji pravno relevantna uzročna veza između neispunjenja tuženikove ugovorne obveze prijevoza odnosno zakašnjenja s ispunjenjem te obveze i krađe o kojoj je ovdje riječ, a u smislu odredbe čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 269. ZOO-a, kako je to pravilno sadržajno ocijenjeno u prvostupanjskoj presudi, koju ocjenu je prihvatio i sud drugog stupnja. Naime, u vrijeme krađe prijeporni stroj nalazio se na gradilištu tužitelja, dakle u njegovom posjedu, pa on snosi rizik toga štetnog događaja koji je, uostalom, mogao spriječiti odgovarajućim čuvanjem ili odvoženjem stroja po drugom prijevozniku na trošak tuženika, kad to tuženik nakon dospijeća svoje obveze mjesecima nije ispunio. Za štetu je uzročan samo onaj štetni događaj koji je po svojoj naravi te po redovitom i prirodnom tijeku strvari podesan dovesti do nastanka štete. Takva uzročnost u ovom slučaju očito ne postoji, jer uz dobro gospodarenje tužitelja do prijeporne štete ne bi došlo unatoč zakašnjenju tuženika u ispunjenju njegove obveze prijevoza. Time je tuženik mogao eventualno prouzročiti neku drugu štetu kao npr. nemogućnost korištenja "Autobagera" u K. ili posebni troškovi prouzročeni zakašnjenjem besplatnog prijevoza, što, međutim nije predmet ovog spora."

(Vs RH, II Rev. 73/1998, od 6. 6. 2000. - Svijet osiguranja 28. 1. 2001)

100. Uzročna veza između štetne radnje i štetne posljedice u slučaju spora se mora dokazati. Od ovoga načela se odstupa samo u slučaju kada je šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, kada se smatra da šteta potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete (član 173. Zakona o obligacionim odnosima).

Iz obrazloženja:

Po zakonu se pretpostavlja krivica štetnika, ali se uzročna veza između štetne radnje i štete mora dokazati - u našem pravu važi princip pretpostavljene krivice kao pretpostavka odgovornosti za štetu (član 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). U ovom slučaju je utvrđeno da je štetna posljedica - smrt prednika tužilaca nastupila u vezi sa radom, u trećoj smjeni. Sporno je da li je smrt posljedica premora u vezi čega se postavlja pitanje tuženikove odgovornosti, po principu krivice.

(Vs BiH, Rev. 542/90, od 28. 9. 1990. - Bilten Vs BiH 1/91 - 54)

101. Štetnik je dužan naknaditi svu štetu prouzrokovanu isplatama invalidske penzije i kada je do invalidskog penzionisanja došlo djelimično zbog posljedica deliktne radnje, a djelimično zbog bolesti penzionisanog ako samo zbog bolesti osiguranik tužioca ne bi bio penzionisan. Po mišljenju vještaka, bolest se mogla liječiti i nije izvjesno da bi došlo do penzionisanja

Iz obrazloženja:

Osiguranik tužioca je penzionisan sa 50% usljed povrede i 50% usljed bolesti, ali do penzionisanja ne bi došlo da nije bilo povrede koju je skrivio osiguranik tuženog, pa je tuženi dužan tužiocu naknaditi svu štetu koja se sastoji od isplaćene invalidske penzije i doprinosa za zdravstveno osiguranje. Kada su bolest i deliktna radnja uzroci štetne posljedice, sva šteta se ima pripisati deliktnoj radnji, a u konkretnom slučaju i po mišljenju vještaka, bolest se mogla liječiti i nije izvjesno da bi došlo do penzionisanja osiguranika tužioca. Bitno je da li bi osiguranik tužioca bio penzionisan samo zbog bolesti u vrijeme za koje se traži naknada štete, a u postupku je utvrđeno da ne bi, pa je tuženi dužan tužiocu naknaditi svu nastalu štetu, saglasno odredbi člana 154. Zakona o obligacionim odnosima.

(Vs BiH, Pž. 22/88, od 20. 10. 1988. - Bilten Vs BiH 1/89 - 60)

102. Kad je riječ o uzročnoj konkurenciji između predispozicije za pojavu bolesti i ljudske radnje, relevantnim se uzrokom štete smatra samo ljudska radnja.

(Vs H, Rev. 785/90, od 23. 8. 1990. - Psp 50 - 90)

103. Ako je oštećenik, iako djelomično narušenog zdravlja, bio u radnom odnosu, ali je zbog posljedica štetnog događaja (ozljede u prometnoj nezgodi) otišao u invalidsku mirovinu, postoji adekvatna uzročna veza između zadobivenih ozljeda i štete koja se sastoji u razlici između plaće što ju je oštećenik ostvarivao i invalidske mirovine koju ostvaruje.

(Vs H, Rev. 198/88, od 7. 12. 1988. - Psp 43 - 76)

104. Štetnik nije odgovoran za štetu u visini razllke između invalidske penzije i ličnog dohotka ako bi do penzionisanja oštećenog došlo samo zbog posljedica bolesti koje nisu izazvane štetnim događajem.

Iz obrazloženja:

Iz činjeničnih utvrđenja sadržanih u razlozima nižestepenih odluka proizilazi da je tužilac povrijeđen u saobraćajnom udesu 2. marta 1979. godine. Nižestepeni sudovi su utvrdili i da je tužilac ostvario pravo na invalidsku penziju počev od 28. 10. 1980. godine. Rješenjem Zajednice utvrđeno je da kod tužioca počev od 8. 9. 1980. godine postoji potpuna nesposobnost za rad na koju bolest utiče sa 60% a povreda sa 40%. Nižestepeni sudovi su izrazili pravni stav da tužitelju pripada naknada materijalne štete u obliku novčane rente, počev od dana penzionisanja u visini razlike između invalidske penzije i ličnog dohotka koji bi tužilac ostvarivao na radnom mjestu na kome je radio, jer je štetna posljedica rezultat istovremenog dejstva prirodnog faktora i ljudske radnje, a obim njihovog učešća u njenom nastanku nije moguće ocijeniti, odnosno nije moguće razdvojiti uticaj ova dva faktora u nastanku štetne posljedice. Ovaj revizijski sud ocjenjuje da je radi pravilne primjene odredaba čl. 189. i 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, neophodno utvrditi da li bi bolest dovela do potpunog gubitka radne sposobnosti u onoj mjeri u kojoj bi to utjecalo na sposobnost za ostvarivanje zarade, tj. ličnog dohotka na određenom radnom mjestu. Ako bi do penzionisanja došlo i da oštećeni nije pretrpio tjelesnu povredu u saobraćajnom udesu, onda štetni događaj nije u uzročnoj vezi sa nastankom štete.

(Vs BiH, Rev. 33/89, od 14. 9. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 114)

105. Organizacija udruženog rada koja je, na osnovu platnog naloga na koji je bila stavljena potvrda o izvršnosti, u sudskom izvršnom postupku naplatila tražbinu iz platnog naloga sa žiro računa druge organizacije udruženog rada, iako je platni nalog i izvršni prijedlog glasio na poslovnicu te organizacije udruženog rada, koja nema svojstvo pravnog lica, nije dužna da naknadi štetu nastalu nepravilnom naplatom, jer njen propust (nepravilna oznaka tuženog, odnosno dužnika), nije u pravnorelevantnoj uzročnoj vezi sa štetnom posljedicom (šteta je prouzrokovana nepravilnim radom suda koji nije smio provesti prinudnu naplatu).

(Vs BiH, Pž. 351/85, od 12. 12. 1985. - Bilten VS BIH 1/86 - 19)

106. U slučaju kada je gubitak radne sposobnosti rezultat uzajamnog djelovanja protupravne radnje i bolesti, postoji potpuna odgovornost za štetu, ako do gubitka radne sposobnosti ne bi došlo da nije bilo štetne radnje.

Iz obrazloženja:

Nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je potpuna nesposobnost tužioca za rad i nemogućnost privređivanja uzrokovana povređivanjem i pored toga što je on ranije bolovao od raznih bolesti, ali je i uz te bolesti radio, jer je tek nakon povređivanja prestao da zarađuje, zbog čega je tuženi u obavezi da mu naknadi puni iznos izgubljene zarade. Naime, ako je invalidnost oštećenog dijelom posljedica bolesti kao prirodnog faktora, a dijelom štetnog događaja kao ljudske radnje, kod utvrđivanja obima imovinske štete zbog smanjenja radne sposobnosti i s tim u vezi gubitka zarade, koju bi tužilac radom ostvarivao da nije došlo do njegovog povređivanja u saobraćajnom udesu, ispravno je uzeto da je takva šteta isključivo rezultat ljudske radnje.

(Vs BiH, Rev. 140/90, od 28. 11. 1990. - Bilten Vs BiH 1/91 - 55)

107. Supruga nema pravo na naknadu štete u iznosu koji predstavlja razliku između njene porodične penzije i porodične penzije koju bi imala da je njen suprug ostao do smrti u radnom odnosu, ako lice koje je prouzrokovalo njegov invaliditet, nije odogovorno za njegovu smrt.

Iz obrazloženja:

Pogrešno je pravno shvatanje izraženo u reviziji da kod postojanja posebnih odredaba o obaveznom osiguranju vlasnika, odnosno korisnika motornog vozila od odgovornosti za štete prouzrokovane trećim licima nema mjesta primjeni odredaba Zakona o obligacionim odnosima kada je u pitanju odgovornost štetnika - vlasnika vozila za štete prouzrokovane iz njegove upotrebe. Odredbom člana 54. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica ("Službeni list SFRJ", broj 24/76) samo je predviđena mogućnost direktne tužbe oštećenog trećeg lica protiv osiguravajuće organizacije po osnovu osiguranja od odgovornosti za štetu koju je sopstvenik, odnosno korisnik motornog vozila dužan da mu naknadi na osnovu pravila imovinskog prava o odgovornosti za štete proistekle iz upotrebe motornog vozila, dok sam vlasnik vozila - štetnik odgovara za takve štete po odgovarajućim odredbama Zakona o obligacionim odnosima (čl. 154. i 178. tog zakona), kao što su u svojim presudama pravilno zaključili i nižestepeni sudovi obavezujući tuženog da tužiteljici naknadi prouzrokovanu štetu pozivom na odredbe tog zakona.

(Vs BiH, Rev. 497/89, od 30. 3. 1990. - Bilten Vs BiH 3/90 - 47)

108. Nema pravno relevantne uzročne veze između štetnog događaja prometne nesreće u kojoj je poginula tužiteljičina kći i štetne posljedice, tj. tužiteljičine bolesti poslije kćerine smrti.

(Vs H, Rev. 71 1/83, od 13. 9. 1983. - Psp 24 - 81)

109. Prestaje obaveza štetnika na naknadu štete pričinjene zajednici penzijskog i invalidskog osiguranja isplatom invalidske penzije sa doprinosima, onoga časa kada bi povrijeđenom osiguranlku zajednice po redovnom toku stvari, da nije bilo povrede, prestao radni odnos po sili zakona, zbog ispunjavanja uslova za penzionisanje (član 99. Zakona o radnim odnosima SR BIH).

(Vs BiH, Pž. 297/86, od 27. 11. 1986. - Bilten Vs BiH 4/86 - 42)

110. Štetnik koji je srodniku oštećnika nanio tjelesnu ozljedu odgovoran je i za štetu nastalu njegovom smrću koja je nastala kao posljedica sepse do koje je došlo za vrijeme bolničkog liječenja, usprkos odgovarajućoj terapiji i medicinskom tretmanu. (Vs H, Rev. 1950/86, od 28. 1. 1987. - Psp 35/87.

111. Nema pravno relevantne uzročne veze između bijega kćerke oštećenika iz odgojno-popravnog doma (navodnog štetnika) i štetne posljedice, njezine smrti, kao posljedice ranjavanja od treće osobe u vrijeme dok je bila u bijegu.

(Vs H, Rev. 243/198, od 8. 04. 1987. - Psp 35 - 86)

112. Graditelj (investitor) koji je znao da gradi na eksploatacionom rudnom polju preuzeo je rizik za oštećenje ili rušenje građevinskog objekta usljed rudarskih radova, pa nema pravo tražiti naknadu štete od rudarske organizacije. Postoji podijeljena odgovornost za štetu ako je graditelj prema okolnostima slučaja mogao znati da gradi na eksploatacionom rudnom polju, a rudarska organizacija ga nije upozorila na opasnost od oštećenja ili rušenja objekta usljed pomjeranja tla. U slučaju građenja bez odobrenja nadležnog organa (građevinske dozvole), ako se takvo odobrenje tražilo po zakonu, odgovornost rudarske organizacije je isključena, iako nije upozorila graditelja na opasnost.

(Vs BiH, Rev. 332/85 od 15. 8. 1985. - Bilten Vs BiH 4/85 - 17)

NEKA PROCESNA PITANJA

113. Okolnost što je parnična stranka (tužilac ili tuženi) proglašena krivom u prekršajnom postupku ne sprečava sud da u parnici za naknadu štete utvrdi suprotno.

Iz obrazloženja:

Tačan je navod revidenta da je S.I. u prekršajnom postupku proglašen krivim zbog prekršaja iz člana 209. stav 2. tačka 6. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima. Međutim, sud u parničnom postupku nije vezan za tu odluku, već samo za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom je neko lice oglašeno krivično odgovornim (član 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku). Zbog toga, u principu nema nikakve pravne prepreke da se utvrđuje krivica, kao pretpostavka odgovornosti za štetu, bilo tužioca ili tuženog, u parničnom postupku, nezavisno od toga što su proglašeni krivim u prekršajnom postupku, odnosno nema prepreke da se utvrdi da nema krivice kao pretpostavke odgovornosti za štetu (član 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).

(Vs BiH, Rev. 216/90, od 21. 2. 1991. - Bilten Vs BiH 1/91 - 91)

114. Činjenica da je u prijašnjoj pravomoćnoj presudi riješeno o odštetnoj odgovornosti kao prethodnom pitanju nije zapreka da u drugoj presudi koju donese u pogledu istih stranaka i istoga štetnog događaja sud ponovno odluči o odštetnoj odgovornosti.

(Vs H, Rev. 1032/1984, od 19. 2. 1985. - Psp 28 - 94)

115. Budući da sud u parničnom postupku nije ovlašten da cijeni zakonitost rješenja donijetog u upravnom postupku, neosnovan je zahtjev za naknadu štete prouzrokovane rušenjem građevinskog objekta na osnovu takvog rješenja.

Iz obrazloženja:

Neosnovan je prigovor revizije da je pogriješio drugostepeni sud kada nije cijenio da je objekat, čiji je dio porušen, izgrađen još 1952. godine zbog čega ne bi bila relevantna okolnost što je građen bez odobrenja nadležnog organa, kao i što nije ocijenio da li su bili ispunjeni uslovi da se objekat ekspropriše, jer je takve prigovore tužilac mogao isticati samo u postupku pred nadležnim organom uprave. Takve prigovore, naime, nije mogao cijeniti parnični sud u ovom postupku zato što je vezan za navedene konačne odluke donijete u upravnom postupku (član 12. Zakona o parničnom postupku). Polazeći od sadržine rješenja kojim je određeno rušenje tog dijela tužiočevog objekta i zaključka istog organa kojim je dozvoljeno prinudno rušenje u postupku administrativnog izvršenja, drugostepeni sud je pravilno zaključio da izvršni organi tužene, rušeći dio tužiočevog objekta na osnovu tih odluka i u zakonom predviđenom postupku, nisu postupili ni nezakonito ni nepravilno (član 283. Zakona o državnoj upravi - "Službeni list SRBiH", br. 38/78 i 13/82).

(Vs BiH, Rev. 568/87, od 14. 7. 1988. - Bilten Vs BiH 2/89 - 86)

116. Pojedini građani, koji su učestvovali u akciji rekonstrukcije nekategorisanog javnog puta organizovanoj od strane mjesne zajednice, nisu pasivno legitimisani za naknadu štete pričinjenu tim radovima drugom licu.

(Vs BiH, Rev. 67/85, od 21. 3. 1985. - Bilten Vs BiH 3/85 - 15)

OSTALO

117. Javni skladištar ne odgovara za štetu zbog slučajnog samozapaljenja pamuka.

Iz obrazloženja:

“Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja je nastala na pamuku prednika tužitelja koji se nalazio u skladištu tuženika. U postupku je utvrđeno, da je do izbijanja požara na pamuku po teretnici br. 5 (koji pamuk je također bio uskladišten u skladištu tuženika) došlo zbog samozapaljivanja tog pamuka, a što je uzrokovalo i prenošenje požara na pamuk prednika tuženika dopremljen teretnicama 2, 6, 8 i 12 i uskladišten kod tuženika. U postupku nije utvrđeno da bi tuženik i svojom krivnjom (dao povod) prouzročio požar, a niti da je radio protuzakonito. Po pravnom pravilu § 22. Zakona o javnim skladištima skladištar odgovara za svu štetu koja nastane uslijed toga što nije postupao marljivošću urednog trgovca i dokazivanje pada na njegov teret. Dakle, skladištar odgovara po principu presumirane krivnje. Kad je u postupku utvrđeno da je samozapaljivanje pamuka uzrok izbijanja i prenošenja požara, mada je do požara došlo slučajno. Slučaj se nikome ne može pripisati u krivnju." (Vs RH, II Rev. 63/99, od 3. 10. 2001. - Izbor odluka 2/2001 - 31

118. Okolnost što su u kritičnom momentu zakazale kočnice automobila pa je zbog toga došlo do naleta na oštećenog ne može se pripisati slučaju već manama i svojstvima motornog vozila za koje odgovara vlasnik vozila.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 3/2000, str. 20)

119. Šteta usljed skretanja poznatog motornog vozila ne može se pripisati nepoznatom vozilu, i kada je ono bilo uzrok takvom skretanju.

(VsS, broj Rev. 4158/95, od 26. 9. 1995. - Gp, broj 5/00)

120. Šteta je prouzročena slučajem kada se metalna cijev dokotrljala sa suprotne vozne trake pod kotač vozila, odbila se od njega i udarila u prednji dio vozila koje se kretalo iza njega.

(Žs u Zagrebu, Gž. 3328/97, od 5. 5. 1998. - Ing Psp 98 - 87)

121. Nije osnovano prijevoznikovo pozivanje na to da je do kvara robe došlo zbog produženja trajanja prijevoza, zbog čega se tijekom prijevoza pokvario kamion. To je potpuno neodlučna okolnost, jer je to slučaj i rizik koji se dogodio prijevozniku, a koji se primatelja kao korisnika prijevoza ne tiče. Kvar kamiona nije vanjski događaj, već slučaj koji se dogodio prijevozniku. (Vts RH, Pž. 955/94, od 24. 1. 1995. - Zbirka 3 - 70.

122. Ispunjeni su uslovi za naknadu štete iz člana 154., člana 155. i člana 158. Zakona o obligacionim odnosima kada tuženi neovlaštenom upotrebom znaka “X” u nazivu svoje firme povrijedi zaštićene žigove tužioca i neovlaštenom upotrebom zaštićenih spoljnih oznaka tužioca stvori mogućnost zablude, odnosno zablude u prometu na štetu tužioca, čime istovremeno i čini djelo nelojalne konkurencije. Tužiocu pripada i pravo na naknadu nematerijalne štete, jer novčana naknada predstavlja satisfakciju zbog povrede koju je pretrpio.

(Odluka Saveznog suda, broj Gzs. 5/99. - Bilten 1/2000)

Sudska praksa uz član 155.

1. (1) Pod nematerijalnom štetom u smislu Zakona o obligacionim odnosima podrazumjevaju se fizički bol, psihički bol i strah. Stoga se oštećenom zbog povrede (nematerijalnih) prava ličnosti novčana naknada može dosuditi samo kad su se posljedice te povrede manifestovale u jednom od vidova nematerijalne štete. (2) I kada je neki od vidova nematerijalne štete nastao, oštećenom se novčana naknada može dosuditi samo kada jačina i trajanje bolova i straha ili druge okolnosti slučaja to opravdavaju, da bi se kod oštećenog uspostavila narušena psihička ravnoteža. (Zaključak usvojen na savjetovanju bivših vrhovnih sudova, Ljubljana 15. i 16. 10. 1986. - Bilten Vs BiH 1/87, str. 53). Napomena: Savjetovanje je u cjelini bilo namjenjeno razmatranju pojedinih pitanja o nematerijalnoj šteti i o naknadi te štete. Konačnu redakciju zaključaka usvojilo je Građansko - privredno odjeljenje Vrhovnog suda BiH na sjednici od 6. 3. 1987. godine. Prihvaćeni zaključci sa obrazloženjima predstavljaju zaključenu cjelinu, što je došlo do izražaja u konačnoj redakciji prihvaćenih zaključaka odnosno problema, koje je savjetovanje razmatralo: prihvaćeni zaključci sa obrazloženjima nisu formulisani samostalno, nezavisno jedan od drugog nego teku jedan za drugim u pojedinim zaokruženim poglavljima. Takav pristup u redakciji nalaže i odgovarajuću primjenu zaključaka u sudskoj praksi.

2. Iznos neplaćenog računa s naslova izvida štete na oštećenom vozilu ne predstavlja štetu.

Iz obrazloženja:

"Odbivši tužbeni zahtjev u iznosu od 707,94 DEM, koji iznos predstavlja troškove izvida štete na automobilu, sud prvog stupnja polazi od utvrđenja (koje između stranaka nije ni sporno) da tužitelj kojem je račun za izvid štete u navedenom iznosu ispostavljen, nije dokazao da je taj račun i podmirio. Stoga zaključuje da tužitelj nije pretrpio štetu neplaćanjem troškova izvida štete u navedenom iznosu. Tužitelj osporava ovo utvrđenje prvostupanjskog suda uz tvrdnju da je procjenitelj procjenu izvršio s odgodom plaćanja, stoga da tužitelj ima pravo na naknadu ove štete. Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla dobit), i nanošenja drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (čl.155. ZOOa). S obzirom na navedenu definiciju štete, pravilno je sud prvog stupnja, utvrdivši da neovisno o eventualnom postojanju obveze tužitelja prema procjenitelju, do umanjenja imovine tužitelja još nije došlo, primjenio materijalno pravo iz navedenog propisa, kada je tužbeni zahtjev tužitelja u tom djelu kao neosnovan odbio."

(Žs u Zagrebu, Gž. 8968/98, od 8. 6. 1999. - Svijet osiguranja 11. 2. 2002)

3. “Prema odredbi članka 95. Zakona o autorskom pravu, pored zaštite autorskih imovinskih i moralnih prava, tužitelj može zahtijevati i nadoknadu štete koja mu je povredama tih prava učinjena. Osim što načelno prihvata, pitanje nadoknade štete taj Zakon ga dalje ne uređuje, pa se na njega moraju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima je na opći način uređeno pitanje nadoknade štete. Prema ovim odredbama štetu je dužan nadoknaditi onaj ko je prouzroči, a u štetu ulazi ne samo umanjenje imovine, već i izmakla dobit (članak 154. stavak 1. i 155. Zakona o obveznim odnosima (Iz obrazloženja presude)

(Vs FBiH, Gž. 14/99, od 18. 8. 1999. - Bilten Vs FBiH 2/99 - 41)

4. Osoba kojoj je nadležni organ dodijelio na privremeno korištenje zemljište proglašeno napuštenim aktivno je legitimisana na podnošenje tužbe za naknadu štete (izgubljena korist) u visini vrijednosti trave koju je treće lice neovlašteno pokosilo.

Iz obrazloženja:

U smislu odredbe člana 155. ZOO šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje povečanja imovine (izmakla korist). Tužitelj kao ovlašteni korisnik zemljišta ima pravo da zahtijeva naknadu štete (izmaklu korist) u visini vrijednosti trave koju je treće lice neovlašteno pokosilo jer mu je na taj način spriječeno da ostvari korist na koju je imao pravo za vrijeme korištenja zemljišta (isti ne traži naknadu štete zbog uništene stvari u kom slučaju bi se postavilo pitanje njegove aktivne legitimacije). Stoga je suprotno stavu drugostepenog suda, tužitelj aktivno legitimisan za podnošenje tužbe pa kako drugostepeni sud zbog pogrešno pravnog stava nije cijenio žalbene navode tužitelja kojim je pobijao činjenično utvrđenje prvostepenog suda da tužitelj nije dokazao da je štetu uzrokovao tuženi, počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 375. stav 1. Ranijeg Zakona o parničnom postupku.

(Vs FBiH, Pž. 262/99. od 17. 2. 2000. - Bilten Vs FBiH 1/00 - 36)

5. Obaveza naknade štete zbog umanjenja imovine oštećenog, u pravilu, nastaje tek kada oštećeni učini izdatak, npr. radi liječenja. izuzetno, obaveza na naknadu štete nastaje i dospijeva i prije učinjenog izdatka ako je izvjesno da će izdatak biti učinjen.

Iz obrazloženja:

Prema odredbi člana 155. Zakona o obligacionim odnosima šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) ili pak sprečavanje povećanja nečije imovine (izmakla korist), pa, kako prema utvrđenju nižestepenih sudova, tužitelj nije bio liječen u Kliničkom centru “Rebro” niti u vezi sa liječenjem imao izdatke, kod istoga nije došlo do umanjenja imovine. Okolnost da je tužitelj u toku postupka prezentirao predračun troškova liječanja u navedenom kliničkom centru je bez značaja za ocjenu postojanja štete, jer sve dok se ne učini izdatak, nema umanjenja imovine. Izuzetak od ovoga je slučaj kad je izvjesno da će biti učinjen izdatak, a to bi u ovom slučaju bilo da je tužitelj hospitaliziran u navedenom centru i da mu je nakon toga izdat račun kojeg nije isplatio.

(Vs FBiH, Rev. 61/98, od 20. 4. 1998. - Bilten Vs FBiH 2/98 - 28)

6. Vjerovnik kojem je pravomoćnom sudskom presudom dosuđena protuvrijednost strane valute po tečaju na određeni dan, a presuda je u izvršnom postupku izvršena u cijelosti zajedno s kamatama, nema pravo zahtijevati (ni od dužnika ni od osobe koja je provela izvršenje) razliku tečaja dosuđene protuvrijednosti strane valute i protuvrijednosti iste u vrijeme kada je potraživanje namireno.

Iz obrazloženja:

"Vjerovnik kojem je pravomoćnom sudskom presudom dosuđena protuvrijednost strane valute po tečaju na određeni dan, i kada je takvoj presudi u izvršnom postupku u cijelosti udovoljeno zajedno s pripadajućim kamatama, nema pravo zahtijevati (ni od dužnika, a ni od osobe "zadužene" za provođenje izvršenja) razliku tečaja dosuđene protuvrijednosti strane valute i protuvrijednosti iste u vrijeme kada je potraživanje namireno. To mu pravo ne pripada ni s naslova stjecanja bez osnove, a ni s naslova naknade štete. U odnosu na to (a to je i činjenična osnova zahtjeva) stoga što takav eventualni gubitak ne predstavlja zakonom priznatu štetu, s obzirom na to da inflatorna kretanja, sama po sebi i direktno, ne predstavljaju osnovu za istaknuti zahtjev ni po odredbi čl. 155. preuzetog Zakona o obveznim odnosima."

(Vs RH, Rev. 2000/93, od 8. 12. 1994. - Izbor odluka 1/1996 - 56/88)

7. U naknadu štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa ne uračunava se naknada za topli obrok.

Iz obrazloženja:

Prema utvrđenju nižestepenih sudova pravomoćnom presudom prvostepenog suda poništeno je rješenje tužene o prestanku radnog odnosa tužitelju, isti je vraćen na posao dana 1.7.1998. godine, ali mu nije isplaćen lični dohodak za vrijeme koje nije radio (od 1. 7. 1996. do 1. 7. 1998. godine) kao i naknada za topli obrok. Visinu naknade ličnog dohotka i naknade za topli obrok prvostepeni sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, i na osnovu toga pravilno izveo zaključak, da je tuženi kao donosilac nezakonitog rješenja o prestanku radnog odnosa dužan nadoknaditi štetu. Međutim, pri odlučivanju o tome šta je, u konkretnom slučaju, naknada kojom će se tužiteljeva materijalna situacija dovesti u ono stanje u kome bi se nalazila da nije doneseno nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa, nižestepeni sudovi su pogrešno postupili kad su kao zaradu smatrali i naknadu za topli obrok. Naknada za topli obrok nije "zarada"i pripada radniku samo za vrijeme rada (isplaćuje se iz sredstava poslovanja za poboljšanje uvjeta rada), a kad radnik ne radi (godišnji odmor, privremena spriječenost za rad i sl.) nema pravo na bilo koju naknadu za poboljšanje uvjeta rada, pa tako ni na naknadu za topli obrok, jer nije bio izložen uvjetima rada i nije nastupila promjena u njegovoj materijalnoj situaciji.

(Vs FBiH, Rev. 186/99, od 14. 10. 1999. - Bilten Vs FBiH, broj 1/00 - 52)

8. Protupravno posjedovanje tuđe nekretnine ne predstavlja samo po sebi osnovu za dosuđenje naknade materijalne štete ako za vlasnika nekretnine nije imalo za posljedicu nastanak štete.

Iz obrazloženja:

"Ovo iz razloga što prema odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91 - dalje: ZOO), tko drugome uzrokuje štetu dužan ju je naknaditi, osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Materijalna šteta je prema odredbi čl. 155. ZOO umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njihova povećanja (izmakla dobit). U ovoj pravnoj stvari niži sudovi pravilno ocjenjuju da tužiteljica nije pretrpjela materijalnu štetu time što je njen dio vinograda i voćnjaka posjedovala, obrađivala i koristila urod tuženica bez valjanoga pravnog naslova. Ovo iz razloga što je utvrđeno da su u 1991. godini troškovi obrade i zaštite - dakle troškovi nužni da bi se ostvario urod - bili veći od koristi koja se mogla postići plasiranjem uroda na tržištu. Kako bi i tužiteljica da je posjedovala sporne nekretnine, imala troškove obrade i zaštite u istoj visini kao i tuženica, proizlazi da u 1991. godini tužiteljičina imovina nije umanjena (nisu učinjeni propusti u obradi i zaštiti koji bi doveli do smanjenja vrijednosti nasada) time da zbog ispodprosječnog uroda nije ostvarena ni dobit (očekivano povećanja imovine). Zbog navedenih razloga niži su sudovi pravilno ocijenili da tužiteljica nije u smislu odredbe čl. 155. ZOO pretrpjela štetu time što je u 1991. godini tuženica držala u posjedu tužiteljičin dio vinograda i voćnjaka bez valjane pravne osnove. Pritom valja na navode Revizije još odgovoriti da protupravno držanje tuđe nekretnine u posjedu od strane treće osobe samo po sebi, ako za vlasnike nekretnine nije imalo za posljedicu nastanak štete, ne predstavlja osnovu za dosuđenje naknade materijalne štete vlasniku nekretnine na teret treće osobe."

(Vs RH, Rev. 1006/93, od 15. 6. 1994. - Izbor odluka 1/1995 - 43/69)

9. Pojam "zarada", koju je dužan naknaditi štetnik obuhvata i dio "dnevnica" pod pretpostavkom da, prema okolnostima slučaja, oštećeni gubitkom "dnevnica" trpi manjak u imovini.

Iz obrazloženja:

Tužilac je u vrijeme povređivanja obavljao rad na terenu van Sarajeva, gdje ima prebivalište. Budući da nema porodicu, sa dnevnicom koju je dobivao za rad na terenu, kako on navodi, štedio je lični dohodak u pogledu izdataka na hranu koje bi imao da nije bio na terenskom radu. Dakle, tužilac tvrdi da je uslijed povređivanja, gubeći mogućnost da radi na terenu, pretrpio manjak u svojoj imovini (član 155. Zakona o obligacionim odnosima) pa zbog toga traži da mu se dosudi naknada štete u skladu sa članom 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Pogrešno je gledište da se gubitkom dnevnica - nikad ne trpi gubitak u imovini, jer da su dnevnice nadoknada za povećane izdatke. Naprotiv, mora se u svakom konkretnom slučaju ocijeniti da li je gubitkom dnevnica kao posljedice štetne radnje, uslijedio manjak u imovini oštećenog. Ovo posebno važi za lica koja nemaju porodicu, pa sa dnevnicama pokrivaju troškove ishrane koji bi inače opterećivali lični dohodak.

(Vs BiH, Rev. 496/90, od 21. 3. 1991. - Bilten Vs BiH 2/91 - 68)

10. Sud je dužan da utvrdi koliko je trajalo liječenje osiguranika oštećenog i koliko iznose stvarni troškovi liječenja i vrijeme nesposobnosti za rad, radi utvrđivanja visine izdataka oštećenog, a ne može visinu naknade štete određivati prema procjeni koliko je liječenje trebalo trajati.

Iz obrazloženja:

Kako tuženi osporava visinu štete, bilo je neophodno utvrditi koliko je zbog povrede tužiočevog osiguranika trajalo njegovo liječenje i nesposobnost za rad i koliko je tužilac po tom osnovu, u tom periodu, isplatio na ime troškova liječenja i naknada osiguraniku (stvarna šteta člana 155. ZOO). Tužilac može zahtijevati naknadu za izvršene isplate koje su uzrokovane konkretnom povredom osiguranika za period u kom je osiguranik zbog te povrede bio nesposoban za rad. Posljedice povrede zavise od individualnih osobina povrijeđenog, a one utiču i na dužinu liječenja. Zbog pogrešnog pravnog stava da tužilac može zahtijevati naknadu za izvršene isplate u periodu u kome je, zbog težine povrede, moglo trajati liječenje tužiočevog osiguranika, prvostepeni sud nije utvrdio koliko su liječenje i nesposobnost za rad zbog ove povrede faktički trajali.

(Vs BiH, Pž. 265/90, od 25. 2. 1991. - Bilten Vs BiH 2/91 - 61)

11. Oštećeni kome je zbog tjelesne povrede ograničena radna sposobnost ima pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade samo ako je zbog te okolnosti sa zakašnjenjem zasnovao radni odnos.

(Vs BiH, Rev. 641/86, od 18. 6. 1987. - ZIPS, broj 493; Bilten Vs BiH 4/87 - 40)

12. Dužnik poreskog obveznika, od koga je makar i nezakonitim postupanjem organa uprave za društvene prihode, naplaćen u korist računa poreza, stvarno postojeći dospjeli dug prema poreskom obvezniku, nije pretrpio štetu u visini naplaćenog iznosa.

(Vs BiH, Pž. 535/90, od 19. 8. 1991. - Bilten Vs BiH 4/91 - 53)

13. Budući da su nezahvaćene vode dobra u opštoj upotrebi niko ne može imati pravo služnosti ili neko drugo stvarno pravo na vodenu snagu, pa u slučaju kada zbog promjene toka rijeke (potoka) koja je izvršena u opštem interesu, vlasnik vodenice ne može više koristiti mehaničku snagu vode, nema pravo na naknadu štete koja mu je time prouzrokovana. Zbog prestanka koncesije, usljed promjene toka vode, vlasnik vodenice imao bi pravo samo da traži naknadu u visini neamortizovane vrijednosti vodenice izgrađene uz odobrenje nadležnog organa, ako mu to pravo nije ograničeno samim odobrenjem.

(Vs BiH, Rev. 190/88, od 26. 1. 1989. isto i Rev. 233/88. od 9. 2. 1989. - Bilten Vs BiH 3/89 - 33)

14. Tužitelj (oštećenik) obvezan je dokazati da je zbog štetne radnje tuženika šteta nastala njemu, a nije odlučno jesu li njegovi kupci pretrpjeli štetu.

(Ps H, Pž. 881/90, od 17. 4. 1990. - ZIPS, broj 493; Psp 46 - 164)

15. Kod utvrđivanja visine štete nastale zbog nekorišćenja nekretnina koje dužnik nije na vrijeme predao u posjed povjeriocu, cijeni se korist koju bi postigao povjerilac obradom nekretnina na način koji on uobičava.

(Vs BiH, Rev. 296/85, od 16. 4. 1987. - Bilten Vs BiH 2/87 - 42)

16. Kada je prestanak rada zbog invalidnosti dijelom posljedica štetne radnje, a dijelom bolesti oštećenog, štetnik odgovara za puni obim štete zbog izgubljenog ličnog dohotka, pa i kada povreda prethodi bolesti.

(Vs BiH, Rev. 23/87, od 28. 9. 1987. - ZIPS, broj 493; Bilten Vs BiH 4/87 - 43)

17. Vlasnik zemljišta nema pravo da traži naknadu štete za izvađeni šljunak, već samo za oštećenje zemljišta, jer je šljunak u utrobi zemljišta ili na njenoj površini (u prirodnom stanju) u društvenoj svojini.

Iz obrazloženja:

Tužilac traži isplatu novčane protuvrijednosti izvađenog šljunka sa njegove parcele. Tužiocu ne pripada pravo da zahtijeva naknadu štete isplatom novčane protuvrijednosti tih mineralnih sirovina, jer nije njihov vlasnik, zbog čega makar i bespravnom eksploatacijom ovih sirovina nije ni moglo doći do gubitka u njegovoj imovini (član 155. Zakona o obligacionim odnosima), a to je pretpostavka za zasnivanje obaveze naknađenja štete. Takav zaključak nižestepeni sudovi su sasvim opravdano zasnovali na odredbama čl. 1, 2. i 6. Zakona o rudarstvu (“Službeni list SRBiH”, broj 13/80 - prečišćeni tekst) prema kojima šljunak i pijesak u zemlji i na njenoj površini, kao mineralne sirovine, predstavljaju rudno blago koje je dobro od opšteg interesa sa kojim raspolaže opština na način i pod uslovima koji su predviđeni odredbama tog zakona, što znači da se na tim sirovinama ne mogu konstituisati individualna stvarna prava. Pravo vlasništva može postojati na izvađenoj mineralnoj sirovini uz odobrenje (koncesiju) nadležnog organa, kao što je predviđeno odredbama člana 7. do 9. Zakona o rudarstvu, a ne i na sirovini dok se ona nalazi u zemlji, odnosno na njenoj površini, bez obzira na okolnost da li ta mineralna sirovina leži na zemljištu na kojem postoji pravo svojine. Polazeći od toga, tužiocu je zbog štetne radnje tuženih pripadalo pravo samo na to da od njih zahtijeva naknadu eventualne štete pričinjene zemljištu radi dovođenja zemljišta u prvobitno stanje, u kakvom je bilo prije vađenja šljunka.

(Vs BiH, Rev. 617/86, od 11. 6. 1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 51)

18. Oštećeni ima pravo da traži naknadu štete u visini opravdanih troškova prouzrokovanih time što ga je njegov bračni drug posjećivao u bolnici gdje se liječio zbog tjelesne povrede prouzrokovane protivpravnom radnjom, ako nije oborena logična pretpostavka da su učinjeni iz zajedničke imovine.

(Vs BiH, Rev. 167/86, od 11. 6. 1986. - Bilten Vs BiH 4/86 - 50)

19. Oštećeni ima pravo naknade izmakle koristi od one godine u kojoj bi po redovnom toku počela rađati uništena voćna stabla do godine kada bi počela rađati voćna stabla da su zasađena u prvoj sezoni nakon prouzrokovanja štete.

Iz obrazloženja:

Tužilac je zasadio šljivik - 86 stabala - u proljeće 1979. godine, ali su u zimu 1980/81. ta stabla uništili zečevi, pa je tužena organizacija koja koristi lovište obavezna da tužiocu naknadi, pored obične štete, i izmaklu korist (član 57. Zakona o lovstvu SRBiH). Izmakla korist, u ovom slučaju, se računa od godine kada bi voćnjak počeo da rađa do godine kada bi počeo da rađa novi voćnjak koji bi bio zasađen u prvoj sezoni poslije uništenja ranijeg voćnjaka (član 155. Zakona o obligacionim odnosima).

(Vs BiH, Rev. 448/89, od 15. 5. 1990. - Bilten Vs BiH 2/90 - 53)

20. Korisnik pogonske snage vode (za pokretanje mlina), koji nema vodoprivrednu dozvolu od nadležnog organa, nema subjektivno pravo korištenja vode, koje bi bilo sastavni dio njegove imovine, pa nema pravo na obeštećenje kada zbog promjene režima vode u opštem interesu izgubi mogućnost korištenja vodene snage.

(Vs BiH, Rev. 729/83, od 16. 2. 1984. - Bilten Vs BiH 2/84 - 46)

21. Ocijenjeno je da postoji smanjenje vrijednosti motornog vozila kad je zbog štetnog događaja došlo do deformacije karoserije, a otklanjanje tog nedostatka bilo bi nerentabilno.

Iz obrazloženja:

"Iz činjeničnog stanja koje je utvrđeno u postupku, nedvojbeno proizilazi, da je do štetnog događaja došlo isključivo krivnjom osiguranika tuženice i niži sudovi materijalno pravo pravilno su primijenili kad su prihvatili odgovornost tuženika za štetu tužitelju. Šteta je dosuđena u iznosu koji je potreban da se šteta otkloni i u iznosu za koji je umanjena vrijednost vozila. Revident neosnovano prigovara osnovanosti zahtjeva tužitelja za umanjenu vrijednost vozila, jer kad je na vozilu došlo do deformacije karoserije vozila (otklanjanje tog nedostatka je nerentabilno), a koji nedostatak umanjuje tržnu vrijednost vozila, onda je zahtjev tužitelja za naknadu štete sa osnova umanjene vrijednosti vozila osnovan."

(Vs RH, Rev. 3403/99, od 28. 11. 2001. - Izbor odluka 1/2002 - 68)

Sudska praksa uz član 156.

1. Preduzimanje odgovarajuće mjere za sprečavanje nastanka štete ili uznemiravanja ili da se otkloni izvor opasnosti određuje se na trošak posjednika izvora opasnosti, odnosno na trošak lica kome je izvor opasnosti dat na upravljanje.

Iz obrazloženja:

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužioca da se utvrdi obaveza tužene da preduzme odgovarajuće mjere radi uklanjanja izvora opasnosti od kojeg prijeti šteta za tužiočeve nepokretnosti. U postupku je utvrđeno da je put (ul. Ljubice Cerovac) dat tuženoj na upravljanje odlukom nadležnog organa, da ovaj put, s obzirom na način na koji se održava, predstavlja izvor opasnosti od koga prijeti neposredna šteta na nepokretnostima tužioca i da je nužno preduzeti konkretne mjere (izgradnja potpornog zida) kako bi se spriječilo nastupanje štete (obrušavanje zemljišne mase sa ulice na nepokretnosti tužioca). Obzirom da je tužena odbila da otkloni izvor opasnosti, tužilac je zatražio da se tuženoj naredi da otkloni izvor opasnosti na taj način što će ispod puta (ulice) i uz nepokretnosti tužioca izgraditi potporni zid, a ukoliko to ne učini da mu se da ovlašćenje da to sam uradi na trošak tužene. Nižestepeni sudovi su pozivom na odredbu iz čl. 156. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima udovoljili tužbenom zahtjevu. Pravilnost primjene prava na činjenični supstrat utvrđen nižestepenim presudama revizija pobija sa dva suštinska argumenta. Prvi je u gledištu da obaveza, na čije je ispunjenje tužena u ovom slučaju osuđena, ne može imati pravni osnov u tome što je predmetni put (ulica) odlukom nadležnog organa dat na upravljanje tuženoj. Drugi je, pak, u tome da sud uopšte nije bio ni nadležan da odlučuje o zahtjevu kakav je tužilac u ovom slučaju postavio, s obzirom na odredbi čl. 157. Zakona o prostornom uređenju (o takvom zahtjevu, prema ovoj zakonskoj odredbi, nadležan je da odlučuje ovlašćeni organ skupštine opštine). Prvi argument ima karakter apodiktičnog tvrđenja bez ikakve bliže analize i razrade njegovih bitnih uporišta ili opšte značenje što bi moglo da dovede u pitanje ispravnost potpuno suprotnog gledišta nižestepenih presuda. Drugi argument je izgrađen na djelimičnoj analizi odredbe čl. 157. Zakona o prostornom uređenju koja ne može da pokaže kako su uopšte mogući pravni zaključci koje revizija iz same te odredbe izvodi već prema njenom jezično - logičnom značenju, a kamoli prema njenom značenju u okviru sistema normi kome pripada. Pri tome uopšte nije paralelno data kritika pravnog shvatanja nižestepenih sudova (osim golog poricanja) koje afirmiše primjenu instituta iz čl. 156. Zakona o obligacionim odnosima na konkretni činjenični supstrat. Takva gledišta revizije nisu, po mišljenju ovog suda, prihvatljiva i to ne zbog njegove nedovoljne obrazloženosti, već zbog unutrašnje, suštinske neosnovanosti. Činjenična osnova nižestepenih presuda u biti se icrpljuje u tome da put (ulica), koji je tuženoj dat na upravljanje odlukom nadležnog organa, s obzirom na način na koji se održava, predstavlja izvor opasnosti od koga prijeti šteta nepokretnostima tužioca, pri čemu se savršeno konkretno određuje u čemu se sastoji ta opasnost, zašto je ona neposredna i kolike su razmjere moguće štete na nepokretnostima tužioca koje su izložene ovoj opasnosti, te koje mjere su nužne kako bi se spriječilo nastupanje štete (kako bi se uklonio izvor opasnosti koji prijeti štetom). Kad prema odredbi čl. 156. Zakona o obligacionim odnosima može svako, pa prema tome i tužilac, tražiti od drugog da ukloni izvor opasnosti od koga prijeti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica i kada u tu svrhu može tražiti da se preduzmu odgovarajuće mjere za sprečavanje nastupanja štete (u jednoj hipotetičkoj situaciji koju sadrži ova odredba to mogu biti “društveno opravdane” mjere), uz činjenicu da je u konkretnom slučaju tužena dužna da kontroliše taj izvor opasnosti, onda se ne mogu podvrći kritici gledišta nižestepenih sudova da na ovaj slučaj treba primijeniti ovu zakonsku odredbu, niti dalje konsekvencije tog gledišta koje se sastoje u ocjeni osnovanosti tužiočevog zahtjeva. Sadržaj ovlašćenja tužene da upravlja predmetnim putem (ulicom) i naročito sadržaj njenih obaveza da taj put održava, koje su vezane za to ovlašćenje, ne mogu se sagledati u uskom okviru odluke nadležnog organa kojom mu je ovaj put dat na upravljanje, a na koju se revizije isključivo poziva. Taj se okvir mora proširiti na sve one zakonske i podzakonske propise koji uređuju pitanje, ne samo subjekta obaveze održavanja puteva, već i samog sadržaja te obaveze, tj. na koji način se putevi moraju održavati, kakvi zahtjevi se pri tome moraju ispuniti i u koju svrhu (Zakon o osnovama bezbjednosti na putevima, Zakon o putevima itd.). U tim propisima nije, doduše, izričito rečeno da je jedna od svrha tog održavanja uklanjanje opasnosti za nepokretnosti koje su u susjedstvu putevima, ali baš u tome i jeste jedna od pretpostavki primjene opšte odredbe čl. 156 Zakona o obligacionim odnosima. U reviziji se, s ovim u vezi, navodi da tužena u predmetnoj ulici nije izvodila nikakve radove, da nije postavljala nikakve vodovodne i kanalizacione cijevi i na osnovu toga se tvrdi da tužena ničim nije doprinijela nastanku štete. Tužbeni zahtjev u ovom slučaju nije ni usmjeren na naknadu štete, već na preduzimanje mjera radi uklanjanja izvora opasnosti od koga prijeti šteta. A očigledno je da je opasnost za tužiočeve nepokretnosti nastala baš zbog toga što tužena “nije izvodila nikakve radove” na održavanju predmetnog dijela puta, što je, inače, bila dužna prema važećim propisima. Nepostojanje finansijskog pokrića za takve “radove” ne može imati nikakvog značaja za postojanje obaveze tužene, o kojima je riječ, kao pravnim obavezama, niti se odatle mogu izvlačiti bilo kakve konsekvencije za sporni odnos. Iz svega ovoga se istovremeno vidi da je teza revizija o odsustvu pasivne legitimacije tužene u ovom slučaju bez ikakva osnova. Tačno je da odredba čl. 157. Zakona o prostornom uređenju propisuje da se izgradnja građevina, naselja i uređenje prostora, kao i zaštita sredine izvodi, po pravilu, na osnovu srednjoročnog programa i da, prema sljedećoj odredbi (čl. 158) istog zakona, taj program donosi skupština društveno - političke zajednice. Ali već iz jezičko logičkog smisla samih tih odredbi, a kamoli iz smisla koji izlazi iz njihovog sistematskog tumačenja, očigledno se vidi da one uređuju sasvim drugačija pitanja i da stoga nikako ne mogu suspendovati važenje opšte odredbe čl. 156. ZOO, za konkretni slučaj - po principu važenja specijalnog zakona. Lišeno je, dakle, bilo kakvog osnova i gledište revizije da sud uopšte nije bio nadležan da odlučuje o zahtjevu kakav je tužilac u ovom slučaju postavio (da takvu nadležnost ima upravni organ). Prema tome, nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. tač. 13. Zakona o parničnom postupku, na koje revizija ukazuje. Zbog svega iznijetog, a i s obzirom da nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. tač. 10. Zakona o parničnom postupku, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je reviziju odbiti na osnovu čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

(Vs RS, Rev. 57/93, od 10. 11. 1993. - Bilten 1/1999 - 60)

2. Odgovornost za štetu od imisija koje dolaze od industrijskog postrojenja zasniva se na objektivnom principu.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2001 - 31)

3. Ako imisije potiču od obavljanja opće korisne djelatnosti ne može se, bez obzira na njihov intezitet, tražiti uklanjanje izvora imisije, već se može tražiti samo naknada štete ako iznosi imisije prelaze uobičajene granice.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2001 - 31)

4. Vlasnik dobra koje je izloženo imisijama ima pravo na naknadu štete samo u slučaju ako se radi o imisijama koje po svom intenzitetu u znatnoj mjeri ograničavaju njegova vlasnička prava, a ne i u slučaju kada se radi o imisijama koje su snošljive.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2001 - 31)

5. Vlasnik nekretnine obvezan je pri njezinu korištenju suzdržavati se od radnji i otklanjati uzroke što potječu od njegove nekretnine, a kojima se otežava korištenje drugih nekretnina preko uobičajene mjere.

Iz obrazloženja citiramo:

“Prihvaćen je tužbeni zahtjev i naloženo je tuženici da prestane uznemiravati tužiteljicu u vlasništvu kuće i dvorišta na način da spriječi da s objekta tuženice na objekt tužiteljice dolazi buka. Ocijenjeno je da ventilator i klima-uredaj u ugostiteljskom objektu tuženice stvaraju buku koja je izvan dopuštene granice buke u sredini u kojoj ljudi rade i borave.“

(Vs RH, Rev. 866/96, od 18. 5. 1999. - Pravo i porezi, br. 8/00 - 68)

6. Ako dalekovod, izgrađen na nepropisnoj udaljenosti iznad porodične stambene zgrade, ugrožava sigurnost stanara zbog čega zgrada gubi upotrebnu vrijednost, vlasnik zgrade ima pravo na naknadu štete iako je dalekovod izgrađen uz odobrenje nadležnog organa radi obavljanja opštekorisne djelatnosti.

Iz obrazloženja:

Rastojanje horizontalne projekcije najbližeg provodnika visokonaponskog dalekovoda jačine 380 KW, koji je izgradio tuženi, od tužiočeve porodične stambene zgrade iznosi 4,90 m što predstavlja ozbiljnu i stalnu opasnost po bezbjednost zgrade, jer usljed vremenskih nepogoda i iz drugih razloga (nehotični dodir voda, situacija kada je vod u beznaponskom stanju i sl) može doći do pucanja voda što može izazvati čak i rušenje zgrade, zbog čega je stanovanje u zgradi pogibeljno. Prema odredbi iz člana 114. Pravilnika o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih vodova ("Službeni list SFRJ", broj 51/73) vođenje visokonaponskih vodova preko zgrada koje služe za stalan boravak ljudi treba ograničiti na izuzetne slučajeve, ako se druga rješenja ne mogu tehnički ili ekonomski opravdati, pri čemu se smatra da vod prelazi preko zgrade i kada je rastojanje horizontalne projekcije najbližeg provodnika manje od 5 metara, pa ova zabrana upućuje na zaključak da postojanje dalekovoda iznad stambene zgrade predstavlja stalnu i realnu opasnost po život ljudi u njoj i pod pretpostavkom da su preduzete sve propisane mjere obezbjeđenja dalekovoda. Pošto je među strankama u toku postupka bilo nesporno da je tužiočev ugroženi objekat - zgrada namijenjena isključivo za stanovanje ljudi ona je postojanjem dalekovoda visokog napona na rastojanju horizontalne projekcije od svega 4,90 m izgubila svoju upotrebnu vrijednost, čime je nastao gubitak u tužiočevoj imovini u visini vrijednosti zgrade, bez obzira na okolnost da li tužilac stanuje u njoj (tužilac zgradu više ne može ni koristiti, niti prodati), pa su zbog toga nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe iz čl. 155, 185. i 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima kada su zaključili da tužilac trpi štetu u visini protuvrijednosti zgrade prema cijenama važećim na dan donošenja prvostepene presude i da činjenica što tuženi sa članovima svoje porodice ne živi u toj zgradi nema uticaja na drugačije zaključivanje. Ovakva šteta, kakvu tužilac trpi prelazi normalne granice u smislu odredbe člana 156. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (zgrada je za tužioca potpuno neupotrebljiva), pa je stoga pravilan i zaključak nižestepenih sudova da je obaveza tuženog da tužiocu naknadi štetu zasnovanu na tom zakonskom propisu iako se elektrodistribucija smatra opštekorisnom djelatnošću, za koju je dobijeno odobrenje nadležnog organa, uključujući i dozvolu za upotrebu.

(Vs BiH, Rev. 121/88, od 26. 12. 1988. - Bilten Vs BiH 3/89 - 36)

7. Fond koji je upravljao zgradom dužan je naknaditi štetu vlasniku stana koja je posljedica propuštanja od vlage zbog nedostatka ravnog krova kao zajedničkog dijela zgrade.

Iz obrazloženja citiramo:

"Da se radi o propustima u redovnom održavanju, a ne u izgradnji, što se želi sugerirati revizijom, govori i činjenica da je već i do sada tuženik pokušao otkloniti uzroke vlaženja, ali nedostatno. Tuženik je osim toga u obvezi zatraženog i pozivom na odredbu iz čl. 156. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, dalje ZOO), jer je st. 1. ove zakonske odredbe propisano da svako može zahtijevati od drugoga uklanjanje izvora opasnosti od kojega prijeti znatnija šteta njemu ili određenom broju osoba, a i suzdržavati se od djelatnosti od koje proizilazi uznemiravanje ili opasnost štete ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne može spriječiti odgovarajućim mjerama, a sud će na zahtjev zainteresirane osobe narediti da se poduzmu odgovarajuće mjere za sprečavanje nastanka štete kako je to propisano daljnjim st. 2. iste zakonske odredbe."

(Vs RH, Rev. 964/97, od 11. 9. 2001. - Izbor odluka 2/2001 - 43)

8. Ocijenjeno je da smanjenje vrijednosti kuće zbog izgradnje nadvožnjaka u neposrednoj blizini, predstavlja prekomjernu štetu koja se naknađuje u cjelosti.

Iz obrazloženja:

“Imajući u vidu činjenicu da je nekretnina tužitelja zbog stalnih štetnih emisija od korištenja nadvožnjaka kojim upravlja tuženi, sagrađen uz odobrenje nadležnog organa oba nižestupanjska suda su ocijenila da tužitelj ima pravo na naknadu štete, a koji čini gubitak određenog dijela na prometnoj vrijednosti, koja je utvrđena vještačenjem, kojem stranke nisu prigovorile. Nije osnovan revizijski prigovor da tužitelj može tražiti samo prekomjernu štetu i da je dužan trpjeti štetu do određene visine, jer se radi o šteti koja potječe od opće korisnog objekta, odnosno da bi tužitelj slijedom izloženog stajališta u konkretnom slučaju imao pravo samo na dio štete. Pravilan je i po ocjeni ovog revizijskog suda stav nižestupanjskih sudova da se zahtjev tužitelja temelji na odredbi čl. 156. st. 3. Zakona o obveznim odnosima i da se prekomjerna šteta naknađuje u cijelosti, odnosno da uz prekomjernu štetu može, ali i ne mora postojati ona koja nije prekomjerna, a koju štetnik ne nadoknađuje. U konkretnom slučaju radi se upravo o prekomjernoj šteti i tužitelj kao vlasnik kuće, temeljem citirane zakonske odredbe ima pravo na novčanu naknadu zbog te prekomjerne štete nastale izgradnjom nadvožnjaka, a koja se šteta sastoji u smanjenju vrijednosti kuće, kako je u postupku i utvrđeno."

(Vs RH, Rev. 1711/96, od 16. 12. 1999. - Izbor odluka 1/2000 - 48/36)

9. Sud može naložiti vlasniku zgrade naslonjene na zgradu tužioca, koju nadvisuje, da postavi oluke i snjegobran, te tako spriječi klizanje snijega i oborinskih voda na krov zgrade tužioca, ako postoji opasnost prouzrokovanja znatnije štete.

Iz obrazloženja:

Tužiočeva stambena zgrada je naslonjena na stambenu zgradu tuženika, koja je za sprat više. Ako se utvrdi da obzirom na nagib i površinu krova tuženikove zgrade, može doći do klizanja snijega na krov tužiteljeve zgrade, te slivanja oborinskih voda, treba ocijeniti da li se time tužitelju može nanijeti znatnija šteta, pa zavisno od ovog utvrđenja ocijeniti da li se stiču iskonski uslovi za obvezivanje tuženoga da postavi oluke i snjegobran na krovu svoje stambene zgrade (član 5. stav 1. ZOSPO i član 156. st. 1. i 2. ZOO).

(Vs BiH Gvl. 6/87, od 16. 4. 1987. - Bilten Vs BiH 2/87 - 17)

10. Da bi postojala odgovornost tvornice zbog štetnih utjecaja i bolesti osobe koja nije bila zaposlena ali je stanovala i radila u neposrednoj blizini, potrebno je utvrditi postojanje pravnorelevantne uzročne veze.

Iz obrazloženja:

"Nižestupanjski sudovi na temelju tvrdnji tužiteljice ocjenjuju da: "S obzirom da je tuženik dugo godina upotrebljavao azbest u svom proizvodnom procesu, što je notorno i općepoznato, nesumnjivo je da je upravo to uzrok oboljenja tužiteljice, kod činjenice da je ona cijeli život živjela i radila u neposrednoj blizini same tvornice. Isto je tako općepoznato da je više radnika tuženika zbog dugogodišnjeg kontakta s azbestom obolilo od iste bolesti kao i tužiteljica". Nižestupanjski sudovi iz navedenog zaključuju da između opasne djelatnosti pravnog prednika tuženika i tuženika te bolesti tužiteljice postoji pravno relevantna uzročna veza. Iako su u postupanju nižestupanjski sudovi naveli niz činjenica koje upućuju na postojanje uzročne veze između opasnih djelatnosti tuženika i tužiteljičine bolesti ipak ovaj sud, barem do sada, ne može prihvatiti kao pravilnu pravnu ocjenu nižestupanjskih sudova o postojanju pravno relevante uzročne veze potrebne za ocjenu postojanja odgovornosti tuženika. Ovo iz razloga što se ne radi o "notornoj uzročnosti" posebno ne u situaciji kad tužiteljica nije bila zaposlenik tuženika i nije sudionik u procesu proizvodnje u kojem su na različite načine zaposlenici izloženi štetnom djelovanju azbesta i salonita, već je tužiteljica radila i stanovala u neposrednoj blizini tuženikove tvornice odnosno tuženikovog deponija otpadnih tvari. U takvoj situaciji nižestupanjski su sudovi trebali (uz pomoć vještaka) utvrditi o mogućnosti oboljenja tužiteljice štetnim utjecajem koji bi dolazili i u okolinu iz tvornice odnosno deponije odnosno ocijeniti da li su okolnosti koje tužiteljica navodi glede rada i stanovanja s obzirom na blizinu tvornice odnosno deponije i s obzirom na koncentraciju štetnih supstancija takva opasnost koja je mogla biti uzrokom oboljenja tužiteljice. Pritom će trebati utvrditi i ocijeniti osnovanost prigovora tuženika da nije odlagao otpad koji bi bio štetan za okolinu na otvorenim mjestima niti u blizini naselja te da je tužiteljica radila u poduzeću u kojem se također koriste azbestni proizvodi i ocijeniti da li su te okolnosti mogle biti od utjecaja na zdravstveni status tužiteljice."

(Vs RH, Rev. 3055/95, od 29. 4. 1998. - Izbor odluka 1/1999 - 40/32)

11. Štetnik je, osim naknade štete odnosno uspostavljanja prijašnjeg stanja (čl. 185. ZOO), u obvezi izvesti i radove kojima se uklanja opasnost od štete (čl. 156. ZOO) koja je nastala zbog njegove štetne radnje.

(Vs H, Rev. 122/85, od 6.2.1986. - PSP 28 - 54; Informator, broj 4299)

12. Imaju pravo na naknadu štete vlasnici stana koji su zbog buke i vibracije do kojih je dolazilo zbog poslovanja tuženog (vlasnik disko kluba) u znatnoj mjeri bili onemogućeni u nesmetanom korištenju stana (noćni mir i počinak)

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2001 - 31)

13. U slučaju kada se porodična stambena zgrada, koja se nalazi ispod žičare, ne može zaštititi, jer se po urbanističkim propisima ne može postaviti odgovarajuća zaštitna mreža, oštećeni može zahtijevati da imalac žičare "izmjesti" stambenu zgradu sa pomoćnim objektima na drugu lokaciju.

Iz obrazloženja:

Iz činjeničnih utvrđenja sadržanih u nižestepenim presudama slijedi da nije provedeno izvršenje koje je bilo dozvoljeno na osnovu pravosnažne presude prvostepenog suda broj P - 4936/69 od 5. 3. 1972. godine (tom presudom tuženi je bio obavezan da iznad tužiočevog posjeda koji se nalazi ispod trase Trebevićke žičare podigne žičanu mrežu dimenzije 100 x 30 m radi obezbjeđenja pokretne i nepokretne imovine) zbog nepostojanja uslova za postavljanje navedene žičane mreže (član 32. Odluke o prostornom uređenju, koja je objavljena u "Službenim novinama grada Sarajeva", broj 12/76) i odsustva saglasnosti nadležnog organa uprave za njeno postavljanje, kao što je navedeno u dopisu Opštinske komisije za prostorno uređenje i imovinsko-pravne poslove i katastar, koji je tuženom upućen sa uputom na mogućnost pokretanja postupka eksproprijacije stambenog objekta u zaštitnom pojasu žičare (koji prema navedenoj odluci iznosi 20 m u širini s jedne i druge strane od osovine žičare u kojem se objekti imaju ukloniti). Nadalje, iz razloga drugostepene presude proizilazi da je ova parnica uslijedila kao rezultat nemogućnosti provođenja citirane pravosnažne presude broj P 4936/69 od 5. 3. 1972. godine u izvršnom postupku i obustavljanju tog postupka, kao i da je u ovoj parnici postavljen osnovan tužbeni zahtjev, pa je s obzirom na to i nalaženje drugostepenog suda da je u konkretnom slučaju materijalno pravo pravilno primjenjeno, izveden zaključak da je zbog nemogućnosti izvršenja činidbe koja je tuženom naložena ranijom pravosnažnom presudom, prvostepenom presudom naloženo tuženom da ispuni drugu činidbu koju je moguće izvršiti i njome obezbijediti zaštitu tužiočevih prava od permanentne opasnosti štete koja s obzirom na činjenična utvrđenja sadržana u nižestepenim presudama stalno prijeti tužiočevim objektima i zemljištu. Prema tome, iz izloženog proizilazi da je tužiočev zahtjev utemeljen na odredbi člana 156. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 29/78) i da je zato osnovano njegovo traženje da se na pogodan način ukloni opasnost štete kao što to proizilazi i iz ranije pravosnažne presude prvostepenog suda broj P 4936/69 od 5. 3. 1972. gadine, koju u izvršnom postupku nije bilo moguće realizovati, te zbog čega se ne može prihvatiti revizijski prigovor kojim se osporava osnov tužbenog zahtjeva.

(Vs BiH, Rev. 132/87, od 19. 9. 1987. - ZIPS, broj 531; Bilten Vs BiH 2/88 - 43)

14. Zahtjev za naknadu štete koju oštećeni trpi zbog toga što su njegove nekretnine usljed regulacije voda izložene djelovanju poplavnih voda predstavlja zahtjev po osnovu naknade zbog štetnih imisija.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2001 - 31)

15. Budući da su nezahvaćene vode dobra u opštoj upotrebi niko ne može imati pravo služnosti ili neko drugo stvarno pravo na vodenu snagu, pa u slučaju kada zbog promjene toka rijeke (potoka) koja je izvršena u opštem interesu, vlasnik vodenice ne može više koristiti mehaničku snagu vode, nema pravo na naknadu štete koja mu je time prouzrokovana. Zbog prestanka koncesije, usljed promjene toka vode, vlasnik vodenice imao bi pravo samo da traži naknadu u visini neamortizovane vrijednosti vodenice izgrađene uz odobrenje nadležnog organa, ako mu to pravo nije ograničeno samim odobrenjem.

Iz obrazloženja:

Tužiteljica je tražila naknadu štete koju je pretrpjela zbog toga šta je tuženi prilikom izvođenja radova na rekonstrukciji ulice skrenuo tok rijeke V. i na taj način onemogućio rad tužiteljičinog mlina (vodenice). Iz činjeničnih utvrđenja sadržanih u razlozima nižestepenih presuda slijedi da je tuženi, na osnovu usvojenog urbanističkog plana, te projekta o uređenju građevinskog zemljišta, morao ukinuti vještački rukavac rijeke V, kojim je dovođena voda za pogon tužiteljičinog mlina, jer nije bilo drugog načina da se realizuje navedeni projekt. Nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu štete koja je predmet tužbenog zahtjeva. Po zakonu (član 1. Zakona o vodama - "Službeni list SRBiH", br. 36/75 i 41/75) vode su dobra od opšteg interesa i pod posebnom su zaštitom, a koriste se za zadovoljavanje opštih i pojedinačnih potreba, pod uslovima i na način propisan zakonom. Niko ne može sticati stvarna prava na vodama, kao dobru u opštoj upotrebi, pa stoga vlasniku mlina (vodenice) ne pripada pravo na obeštećenje zbog toga što se ne može više koristiti vodenom snagom rijeke (rječice, ili potoka) usljed promjene režima korištenja vodotoka izazvane jednom dozvoljenom radnjom u opštem interesu. Zato tužiteljica, kao vlasnik mlina (vodenice), može u takvom slučaju tražiti samo naknadu štete u visini neamortizovane vrljednosti mlina, ukoliko takvo pravo nije ograničeno aktom nadležnog organa o davanju dozvole za rad mlina (član 155. i 156. Zakona o obligacionim odnosima).

(Vs BiH, Rev. 190/88, od 26. 1. 1989. isto i Rev. 233/88. od 9. 2. 1989. - Bilten Vs BiH 3/89 - 33)

16. Da bi bili ispunjeni uvjeti iz čl. 156. st. 1. Z00, opasnost od štete valja biti konkretna i izvjesna, a ne uvjetovana nekim potpuno neizvjesnim budućim događajem.

(Vs H, Gzz. 2/84, od 9. 2. 1984. - Psp 24 - 87)

17. Nije opravdan zahtjev vlasnika za izgradnju porodične stambene zgrade na drugom mjestu zbog štetnih imisija uslijed blizine dalekovoda, bez obzira na intenzitet tih imisija, ako su imisije izazvane tehničkim nedostacima na dalekovodu koji se mogu otkloniti sa srazmjerno manjim izdacima.

Iz obrazloženja:

Tuženi je izgradio visokonaponski dalekovod koji se ukršta sa stambenom zgradom tužioca na način koji je u suprotnosti sa odredbom člana 117. Pravilnika o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih vodova ("Službeni list SFRJ", br. 52/73 i 69/73), pa je tužiocu usljed tog nedostatka onemogućena izgradnja još jedne etaže na prizemnoj stambenoj zgradi, a prisustvo dalekovoda otežava prijem TV i radio programa i neometanu upotrebu ostalih kućanskih aparata. Zbog toga je sud zaključio da je opravdan zahtjev tužioca za premještanje stambene zgrade tužioca sa svim pratećim objektima, na teret tuženog. Osnovan je prigovor žalioca da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer nije ocijenio osnovanost tužbenog zahtjeva iz aspekta odredaba člana 156. stav 3. i 4. Zakona o obligacionim odnosima, a posebno u vezi sa dijelom saglasnih nalaza i mišljenja vještaka u kojima je navedeno da je taj nedostatak moguće otkloniti time što bi se ubacio još jedan stub-nosač i na taj način smanjio raspon vodova dalekovoda, što je za tuženog znatno jeftinije i što bi on prema navodima ponovljenim i u žalbi bio spreman učiniti. Naime prema citiranoj odredbi iz člana 156. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, ako šteta nastane u obavljanju opštekorisne djelatnosti za koju je dobijena dozvola nadležnog organa, može se zahtijevati samo naknada štete koja prelazi normalne granice, a to bi u ovom slučaju za opravdanost premještanja stambene zgrade trebale biti takve nepogodnosti koje tužiocu i članovima njegove porodice stanovanje u toj zgradi zbog prisustva dalekovoda čine nepodnošijivim u odnosu na uobičajene štetne imisije kakve je dužan trpiti svaki stanovnik u urbanizovanoj i industrijski razvijenoj sredini. Pošto se ovi nedostaci ne mogu svrstati u štetne imisije takvog intenziteta koji bi za tužioca i članove njegove porodice činili nepogodnim stanovanje u njihovoj zgradi u mjeri u kojoj to prelazi normalne granice to je opravdan prigovor žalioca da nije bilo mjesta dosuđenju naknade štete u visini izdataka potrebnih za premještanje te zgrade sa pratećim objektima, nego samo u iznosu koji je potreban za preduzimanje opravdanih mjera sprečavanja štetnih posljedica kakve tužilac trpi, a koje bi prema nalazu i mišljenju vještaka bile odgovarajuće.

(Vs BiH, Gž. 157/85, od 14. 11. 1985. - Bilten VS BIH 1/86 - 21)

18. Vlasnik građevinskog objekta odgovara za štetu koju trpi vlasnik susjedne nekretnine zbog izlijevanja otpadnih voda iz tog objekta.

Iz obrazloženja:

U konkretnom slučaju radi se o štetnim imisijama izazvanim od strane tuženika, vlasnika servisa, kome je dato odobrenje za rad od strane nadležnog organa uprave, ali nije udovoljio obavezama koje su za njega proizilazile iz odredbe člana 5. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 6/80). Tom zakonskom odredbom propisana je obaveza vlasnika nepokretnosti da se "uzdržava od radnji i da otklanja uzroke koji potiču od njegove nepokretnosti"., a kojima se otežava korištenje drugih nepokretnosti. Tužilac je istakao zahtjev da se ukloni opasnost štete, utemeljen na odredbi člana 156. Zakona o obligacionlm odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78), pa su nižestepeni sudovi udovoljili tužbenom zahtjevu upravljenom na to da se otkloni uzrok nastanka štetnih imisija i da se tužiočevo zemljište osposobi za poljoprivrednu obradu (član 185. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), kao i da tuženi tužiocu naknadi štetu prouzrokovanu zbog trogodišnjeg nekorištenja predmetnog zemljišta (član 189. Zakona o obligacionim odnosima). Nije osnovan revizijski prigovor da su nižestepeni sudovi pogrešno primjenili odredbe čl. 5. i 42. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, jer je postojanje štetnih imisija kao uzroka nastanka štete u konkretnom slučaju, u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno, a odredbom člana 42. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima propisano je da, ako treće lice neosnovano uznemiri vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik odnosno pretpostavljeni vlasnik može tužbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane (actio negatoria), što znači da je u konkretnom slučaju tužilac bio ovlašten da podnese tužbu sudu zbog uznemiravanja prouzrokovanog štetnim imisijama iz tuženikovog servisa. Zbog neregulisanog odvoda otpadnih voda (što je uz odgovarajuća ulaganja tehnički moguće riješiti) tužiocu je nanešena šteta, pa se ovdje ne radi o šteti "koja prelazi normalne granice" (član 156. stav 3. ZOO), već o šteti za koju tuženi odgovara u cijelosti (član 155. ZOO). Postavljanjem odgovarajućih uređaja i kanalizacije, otpadne vode bile bi usmjerene u drugom pravcu i do štete uopšte ne bi došlo.

(Vs BiH, Rev. 520/88, od 18. 5. 1989. - Bilten Vs BiH 3/89 - 34)

19. Vlasnik građevinskog objekta odgovara za štetu koja potiče od objekta i u slučaju kad je uzrok štete posljedica greške u građenju.

Iz obrazloženja:

Prema utvrđenjima nižestepenih sudova tuženi KRO "Komunalno" upravlja kao svojim osnovnim sredstvom, rezervoarom vodovoda. Zbog nepravilno izvedenog odvoda vode iz rezervoara dolazi da natapanja okolnog zemljlšta, na kome se nalazi porodična stambena zgrada tužioca. Usljed toga došlo je do klizanja tla i radi toga oštećenja tužiočeve zgrade. Polazeći od ovih utvrđenja nižestepeni sudovi su osnovano tuženog obavezali da izvrši popravku tužiočeve zgrade uzrokovane klizanjem tla ispod zgrade i da radi sprečavanja ponovnog aktiviranja klizišta izradi potporni zid ili umjesto toga isplati novčanu naknadu u visini vrijednosti materijala i radova potrebnih za otklanjanje štete na zgradi i izradu potpornog zida. Predmetna šteta je nastala iz djelatnosti ove komunalne radne organizacije, koja upravlja rezervoarom i vodovodom pa je taj tuženi dužan naknaditi tužiocu nastalu štetu. Ovaj tuženi dužan je naknaditi prouzrokovanu štetu i pored utvrđene činjenice da je uzrok natapanja okolnog zemljišta nepravilno izveden odvod vode u fazi izgradnje rezervoara, jer je nakon izgradnje, rezervoar predat na upotrebu tuženom i od tada zbog isticanja vode iz rezervoara (dakle za vrijeme od kada je rezervoar postao osnovno sredstvo ove komunalne radne organizacije) dolazi do kontinuiranog natapanja okolnog zemljišta koje je uzrokovalo stvaranje klizišta. Zbog toga prigovor revizije da se izvodač radova na izgradnji rezervoara nije pridržavao projektne dokumentacije ne dovodi u pitanje tuženog za prouzrokovanu štetu (član 156. Zakona o obligacionim odnosima).

(Vs BiH, Rev. 587/88, od 15. 6. 1989. - Bilten Vs BiH 3/89 - 35)

20. Ako kad pada kiša ili se topi snijeg zbog neispravnog funkcioniranja kanalizacijske mreže poplavljuje tvornički krug, oštećenik ima pravo zahtijevati da komunalno poduzeće i SIZ komunalne djelatnosti, koji upravljaju kanalizacijskom mrežom, tako urede kanalizacijsku mrežu da ona prestane biti izvor opasnosti od kojega prijeti znatnija šteta oštećeniku u smislu čl. 156. st. 1. ZOO, bez obzira na srednjoročne i dugoročne planove pravne osobe koja upravlja kanalizacijskom mrežom glede rješavanja problema odvodnje i pročišćavanja atmosferskih i otpadnih voda.

(Ps H, Pž. 3528/88, od 7. 2. 1989. - Psp 43 - 140)

21. Vlasnik stambenog objekta ima pravo na naknadu štete samo ako mu je usljed realizacije regulacionog plana onemogućeno ili prekomjerno otežano korišćenje tog objekta.

Iz obrazloženja:

U urbanoj (gradskoj) sredini moraju se trpiti ograničenja koja proizilaze iz realizacije regulacionog plana, sem ako ne onemogućavaju ili znatno otežavaju normalno korištenje vlastitog stambenog objekta (analogna primjena pravnog pravila iz noveliranog paragrafa 364. bivšeg OGZ, koji zabranjuje imisije sa susjednog zemljišta ukoliko prema mjesnim prilikama prelaze granice tolerantnosti uobičajene u mjestu u kome se taj objekat nalazi i bitno otežavaju korištenje - član 156. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, po kome se može zahtjevati naknada šteta koja nastane u obavljanju opšte korisne djelatnosti za koju je pribavljena dozvola nadležnog organa, samo ako šteta prelazi uobičajne granice, dakle, ako je prekomjerna). Kako se u konkretnom slučaju šteta koju trpi tužilac sastoji samo u smanjenoj osunčanosti zgrade, otežanom zagrijavanju i povećanoj vlažnosti, ne bi se moglo smatrati da se radi o takvim promjenama uvjeta stanovanja koje prelaze uobičajene granice tolerantnosti u savremenoj sredini velikog grada (da se ne radi o prekomjernoj šteti upućuje i okolnost da je po procjeni vještaka, prometna vrijednost stambene zgrade tužioca zbog navedenih nedostataka, relativno malo smanjena), to po ocjeni ovog suda, nisu ispunjeni uvjeti za naknadu štete po naprijed navedenom osnovu.

(Vs BiH, Rev. 188/85, od 16. 5. 1985. - Bilten Vs BiH 3/85 - 14)

22. Radi se o prekomjernoj šteti kada su uslijed djelovanja štetnih imisija iz dimnjaka industrijskog postrojenja nastala na vozilu takva oštećenja koja prelaze uobičajene granice jer iziskuju njegovo lakiranje.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora je naknada štete koja je nastala na automobilu tužitelja zbog djelovanja štetnih imisija iz dimnjaka tuženika, a sve u visini troškova potrebnih za lakiranje vozila "Renault 4 TL", vlasništva tužiteljice. Sporno pitanje sudovi su razmatrali u smislu odredbe iz članka 156. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, u daljnjem tekstu: ZOO) njima je regulirano pitanje naknade štete koja nastane u obavljanju opće korisne djelatnosti za koju postoji dozvola nadležnog organa. Prema odredbi iz članka 156. stavak 3. ZOO u takvu se slučaju može tražiti naknada štete koja prelazi uobičajene granice (prekomjerna šteta). Neosnovano revident ističe da su sudovi trebali primijeniti odredbu iz članka 5. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVO) koja da je lex specialis u odnosu na odredbe ZOO. Istina je da odredba iz članka 5. ZOVO zakonski regulira pitanje zaštite prirode i ljudi od škodljivih materijala, tzv. imisija. Istina je da je ova zakonska odredba u odnosu na odredbu iz članka 156. ZOO lex specialis kojom se uređuje zabrana štetne imisije, ali u okviru susjednih odnosa. Naime, ova zakonska odredba primjenjuje se samo na odnos između vlasnika odnosno korisnika dviju ili više susjednih nekretnina, dok ostale imisije koje se ne mogu podvesti pod stvarnopravne propise, treba razmatrati u okviru odredbe članka 156. ZOO, odnosno u okviru odredbe iz članka 157. ZOO. Dakle, kada su sudovi sporno pitanje razmatrali u smislu odredbe iz članka 156. stavak 3. ZOO, materijalno pravo su prema stajalištu ovog revizijskog suda valjano primijenili. Valjan je stav nižestupanjskih sudova da se odgovornost za štetu od imisija koja dolazi od industrijskih postrojenja zasniva na objektivnom principu. Dakle, u konkretnom slučaju trebalo je raspraviti pitanje je li tužiteljici nastala šteta koja prelazi uobičajene granice, za koju bi u smislu odredbe iz članka 156. stavak 3. ZOO odgovarao tuženik. Pod štetom koja prelazi normalne granice i za koju odgovara tuženik kao pravna osoba koja vrši općekorisnu dozvoljenu djelatnost podrazumijevaju se takve štetne posljedice koje prelaze one granice štete koje su uobičajene i tolerantne u suvremenoj urbanoj sredini, sa svim štetnim imisijama koje pojedinac mora prihvatiti življenjem u takvoj sredini. Stoga kada su sudovi utvrdili da je zbog djelovanja štetnih imisija iz dimnjaka tužitelja; željezne prašine, sumpornog dioksida, ugljičnih fosfornih i dušičnih spojeva koji spajajući se sa zrakom uzrokuju oštećenja boje na vozilu u obliku smeđih naslaga, došlo do oštećenja vozila i da su ta oštećenja prekomjerna, tj. da prelaze uobičajene - normalne granice jer su takve jačine da iziskuju lakiranje osobnog automobila tužiteljica, valjano su obvezali tuženika da tako prekomjerno nastalu štetu na automobilu tužiteljice naknadi u presuđenoj visini potrebnoj za lakiranje automobila. Naime, cjelokupno lakiranje automobila da nema štetnih imisija, već da se automobil tužiteljice koristi redovnim načinom - dakle i u redovnim okolnostima ne bi bilo potrebno, kako se to određeno navodi u stručnom nalazu i mišljenju vještaka."

(Vs RH, Rev. 476/90, od 27. 6. 1990. - Izbor odluka 1994 - 99/158)

23. Kad obavljanje općekorisne djelatnosti za koju je dobivena dozvola nadležnog tijela uzrokuje uznemiravanje (buku), oštećeni osim naknade štete može zahtijevati i poduzimanje mjera za sprečavanje nastanka štete ili za njezino smanjenje ako je riječ o imisijama koje su veće od običajenih s obzirom na prirodu i namjenu nekretnina te na mjesne prilike, ali i onda i kad je to, s obzirom na visinu potrebnih troškova, vrstu i karakter potrebnih mjera i druge okolnosti, društveno opravdano.

(Vs H, Gzz. 58/83, od 26. 10. 1983. - Psp 24 - 88)

24. Okolnost što je nadležno tijelo izdalo dozvolu za obavljanje općekorisne djelatnosti ne znači sama po sebi i njegovu odgovornost za štetu koja je nastala obavljanjem takve djelatnosti.

(Vs H, Rev. 634/9O, od 10. 10. 1990. - Psp 51 - 111)

25. Vlasnik ribnjaka, izgrađenog bez odobrenja nadležnog organa, preuzima rizik štete od štetnih imisija iz pogona odobrene djelatnosti na susjednom zemljištu.

(Vs BiH, Rev. 592/85, od 15. 4. 1986. - Bilten Vs BiH 3/86 - 29)

26. Proizvodač kreča kao opasne stvari, odgovoran je za štetu pričinjenu uništenjem ribljeg fonda, izlivanjem kreča iz deponije u rijeku zbog obrušavanja brane deponije i kada je imao propisnu saglasnost nadležnog organa uprave za obavljanje te djelatnosti na datoj lokaciji.

(Vs BiH, Rev. 452/84, od 11. 10. 1984. - Bilten Vs BiH 4/84 - 21)

27. Vlasnik zemljišta ne odgovara za štetu koja nastaje od sjene stabala što rastu na njegovu zemljištu i od sjene grana tih stabala koja se nadvijaju nad susjedovo zemljište.

Iz obrazloženja navodimo:

“Šteta se očituje u smanjenom prinosu voćnjaka. Oštećenom vlasniku susjednog zemljišta pripada jedino pravo da o svom trošku odsiječe i prisvoji grane koje su u zračnom prostoru nad njegovim zemljištem (pravno pravilo paragrafa 422. OGZ-a).“

(Vs H, Rev. 2492/82, od 30. 3. 1983. - Psp 23 - 82)

28. Pod štetom koja prelazi normalne granice za koju, u smislu člana 156. stav 3. ZOO, odgovara štetnik koji obavlja opštekorisnu dozvoljenu djelatnost, podrazumijevaju se takve štetne posljedice koje premašuju uobičajene granice (prekomjerna šteta), odnosno okvire kakvi su uobičajeni i tolerantni u savremenoj urbanoj sredini sa svim štetnim imisijama koje pojedinac mora da prihvati življenjem u takvoj sredini. (Rješenje Vrhovnog suda RCG - Rev. br. 92/97 od 5. 4. 1998. - Gp, broj 6/00)

29. Kad se šteta potražuje od općekorisne djelatnosti za koju je dobivena dozvola nadležnog tijela, a prelazi uobičajene granice (uništenje nasada zbog dima i čađe iz dimnjaka toplane) postoji obveza naknade štete.

Iz obrazloženja:

"Obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova: - da je na zemljištu tužitelja, a koje se nalazi u blizini (sjeverno) dimnjaka tuženikove toplane (pogon proizvodnja Zagreb II) početkom kolovoza 1990. godine došlo do uništenja uzgojene salate, - da je u vrijeme nastanka štete na tužiteljevoj salati iz dimnjaka tuženikove toplane ispušten dim sa čađom, čija je temperatura prilikom izlaska iz dimnjaka iznosila 105-110oC, - da su padali na salatu i oštetili je (salata “ofurena”), pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je šteta na tužiteljevoj salati uzrokovana ispuštanjem štetnih imisija kroz dimnjak tuženikovog pogona, zbog čega na strani tuženika postoji obveza naknade ovako uzrokovane štete tužitelju, sve temeljem odredbe čl. 154. Zakona o obveznim odnosima. Konkretna šteta nastala na tužiteljevoj salati obzirom na njen obim (na parceli A 60%, a na parceli B 100%) svakako prelazi normalnu granicu, zbog čega, sve i ako se prihvati stajalište tuženika da je šteta nastala u obavljanju općekorisne djelatnosti za koju tuženik ima dozvolu nadležnog tijela, tužitelja pripada pravo na naknadu štete (čl. 156. st. 3. ZOO-a)."

(Vs RH, Rev 1681/98 od 11. 7. 2001. - Izbor odluka 1/2002 - 47)

30. Javno poduzeće za ceste kao investitor, a ujedno i izvođač odvodnog kanala uz cestu odgovara za štetu zbog prelijevanja voda iz kanala na susjedne nekretnine.

Iz obrazloženja:

U postupku je utvrđeno da je tuženik (javno poduzeće) bio izvađač i investitor izgrađenog odvodnog kanala od autoceste uz koji leže nekretnine tužitelja, pa u reviziji posebno nenaglašen prigovor promašene pasivne legitimacije ne ukazuje se osnovanim. Sporno je da li je tuženik odgovoran za nastalu štetu uslijed prelijevanje vode iz odvodnog kanala na zemljište tužitelja u vrijeme jačih oborina. Okolnost što je izgrađeni odvodni kanal pušten u promet nakon što je prethodno ishođena i uporabna dozvola za korištenje kanala, tuženika ne oslobađa od odgovornosti za nastalu štetu. Ovo zbog toga jer je neposrednim zapažanjem suda na licu mjesta i nalazom vještaka utvrđeno da izgrađeni kanal u vrijeme jačih oborinskih ili otpadnih voda nema takav kapacitet da zadrži višak vode i u takovim prilikama dolazi do prelijevanja vode na zemljište tužitelja, što je ovdje i bio slučaj. Zbog toga je tuženik i odgovoran za nastalu štetu i bez obzira na činjenicu o pravno uredno izgrađenom odvodnom kanalu, jer to stanje tuženika s obzirom na istaknuta utvrđenja sudova ne dovode u povoljniju pravnu situaciju.

(Vs RH, Rev. 1881/97 od 14. 3. 2000. - Izbor odluka 2/2000 - 47)

Sudska praksa uz član 158.

1. Sa krajnjom nepažnjom postupa vozač koji se upusti u obilaženje oštećenog vozila na cesti, iako je u isto vrijme iz suprotnog smjera nailazio autoimobil.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 3/2001, str. 24)

2. "Tužiteljica je u pravu kad u reviziji ističe da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je ocijenio da postoji njen skrivljeni doprinos nastanku štetnog događaja. U smislu odredbe čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 19/83) tuženik bi se svoje odštetne odgovornosti mogao osloboditi (u potpunosti ili djelomično) i onda ako dokaže da je do štete došlo krivnjom tužiteljice. Naše odštetno pravo poznaje dvije vrste krivnje: namjeru i nepažnju (čl. 158. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96). U ovoj pravnoj stvari zanimljiva je samo nepažnja (culpa), jer ni drugostupanjski sud ne smatra da je tužiteljica namjerno skrivila svoju štetu. Nepažljivo postupa onaj tko ne želi nastupanje štetne posljedice niti na nju pristaje, ali se ipak ne ponaša onako kako to pravni poredak od njega očekuje. On je lakomislen te smatra da do štete neće doći ili da će je moći spriječiti (svjesna nepažnja) ili pak uopće ne zna da svojim postupanjem može uzrokovati štetu, a trebao bi biti toga svjestan (nesvjesna nepažnja). Razlikuju se dva stupnja nepažnje i to: krajnja nepažnja (culpa lata) kad netko ne postupa ni s onakvom pažnjom koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek, te obična nepažnja (culpa levis) kad netko nije postupao kao naročito pažljiv čovjek. Drugostupanjski sud iz samog opisa štetnog događaja zaključuje da tužiteljica kritične zgode nije upotrijebila dužnu pažnju, što je pogrešno, jer iz tog opisa se ne može razabrati naprijed navedeni elementi na temelju kojih se može ocijeniti postojanje odnosno nepostojanje tužiteljičine nepažnje."

(Vs RH, Rev. 387/98 ,od 19. 3. 1998. - Izbor odluka 2/1998 - 26/61)

3. Odvjetnik je otklonio svoju odgovornost (koja se zasniva na principu pretpostavljene krivnje) kada je ostaviteljicu, neposredno nakon što joj je sastavio pismenu oporuku saznavši da je nepismena, upozorio da oporuka nije pravno valjana te ju je uputio na sastavljanje sudske oporuke.

(Vs RH, Rev. 2383/91, od 6. 2. 1992. - Izbor odluka 1993 - 115)

4. Društveno - politička zajednica nije dužna naknaditi radnoj organizaciji štetu, kada je protiv njenih radnika, koji su joj prouzrokovali štetu nesavjesnim obavljanjem radne dužnosti, obustavljen krivični postupak zbog zastare krivičnog gonjenja.

Iz obrazloženja:

Odredbama stava 1. člana 106. Zakona o redovnim sudovima (“Službeni list SRBiH”, broj 19/86) važećeg u vrijeme nastanka relevantnih odnosa između stranaka, propisano je da za štetu koju učini sudija u vršenju sudijske funkcije svojim nezakonitim ili nepravilnim radom građanima ili pravnim licima, odgovara društveno-politička zajednica, čija skupština bira sudije tog suda. Iz upotrijebljenih izraza u stavu 1. člana 106. Zakona “nezakonit ili nepravilan” rad proizilazi da odgovornost društveno-političke zajednice (opštine) za štetu koju pretrpe građani ili pravna lica postoji samo kada je šteta prouzrokovana krivicom u smislu odredaba člana 158. ZOO, pored ostalih elemenata za nastanak štete neophodno je da između radnje štetnika i nastale štete postoji uzročna veza. Opština, naime, ne odgovara za štetu po principu objektivne odgovornosti od opasne stvari ili opasne djelatnosti (članovi 173. i 174. ZOO), kada važi pretpostavka uzročnosti (odnosno da se smatra da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, ili djelatnošću, potiče od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete), nego na osnovu krivice. Prema dokazima u spisima predmeta proizilazi da šteta koju je pretrpio tužilac nije u adekvatnoj uzročnoj vezi sa postupanjem osnovnog suda - donošenjem rješenja kojim se zbog zastarjelosti obustavlja krivični postupak protiv okrivljenih radnika tužioca koji su mu prouzrokovali štetu. U parničnom postupku sud je vezan samo za pravosnažnu presudu krivičnog suda u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti kojim se optuženi oglašava krivim (stav 3. člana 12. ZPP). Ne može se u nekom posebnom postupku utvrđivati da li bi okrivljeni bili pravnosnažnom presudom oglašeni krivim u krivičnom postupku, da nije nastupila zastara krivičnog gonjenja, pa se ne može u ovakvom slučaju ni utvrditi postojanje pravno-relevantne uzročne veze između propuštanja sudije i štete. Tužilac je mogao zahtijevati naknadu štete od svojih radnika odmah nakon što mu je šteta pričinjena, a nakon obustavljanja krivičnog postupka, u smislu člana 390. ZOO, u roku od 3 mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja pa stoga pravo na naknadu štete nije ostvario zbog svog propuštanja, a ne nezakonitim i nepravilnim radom sudije osnovnog suda.

(Vs BiH, Pž. 596/88, od 16. 10. 1989. - Bilten Vs BiH 4/89 - 115)

5. Stečajni upravnik je neposredno odgovoran za štetu koju pričini učesniku u stečajnom postupku namjerno ili krajnjom nepažnjom.

(Vs RCG, Rev. 367/97, od 20. 12. 1999. - Bilten Vs RCG 1999 - 61)

6. Za štetu od pogona vlaka koja je nastala namjerno ili krajnjom nepažnjom željezničko poduzeće odgovara po općim propisima ZOO.

(Vs RH, Rev. 1520/91, od 19. 3. 1992. - Izbor odluka 1994 - 194)

7. Sa krajnjom nepažnjom postupa vozač automobila kada neprilagođenom brzinom od 70km/h po vlažnom i klizavom putu djelimično i mjestimično prekrivenom blatom, uz to još u zavoju, izazove direktan sudar na lijevoj traci kolovoza gledano u pravcu njegovog smjera kretanja.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 3/2001., str. 24)

8. Sa krajnjom nepažnjom postupa i vozač kada prevelikom brzinom uđe u nepregledan oštri zavoj i vozilo stoga pređe na drugu stranu ceste.

(Ks u Sarajevu - Bilten sp KsS 3/2001., str. 24)

9. Kada proizvođač proizvodi robu za tržište, što podrazumjeva da stupa u obligacione odnose, njegova odgovornost je pojačana jer se mora ponašati sa pažnjom dobrog domaćina. Povećana odgovornost proizvođača proizilazi iz čl. 18. ZOO, a njegova odgovornost se cijeni po odredbi čl. 158. ZOO.

(Vs S, broj Prev. 368/96. - Bilten 1/1998)

10. Zubar koji ima privatnu ordinaciju, koji je prilikom vađenja zuba povrijedio pacijenta (prijelom donje vilice) odgovara za štetu nastalu povredom ugovorne obveze, a ne na temelju izvanugovorne odgovornosti za štetu.

Iz obrazloženja:

"U ovom sporu radi se o zahtjevu za naknadu štete koja je nastala tužitelju 29. V.1 985.g. kada mu je tuženik - zubar koji vodi privatnu zubnu ordinaciju prilikom vađenja zuba (lijeve donje šestice) nanio povredu u obliku prijeloma donje vilice s lijeve strane. Nižestupanjski sudovi ocjenjuju neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja primjenom odredbi čl. 154. i 158. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91), u daljnjem tekstu: ZOO), te nakon utvrđenja: da je česta mogućnost povrede - loma vilice kod vađenja polugom zaostalih korijena donjih kutnjaka, da tuženik neposredno nakon vađenja zuba, tj. korijena, osobnim vizualnim pregledom nije mogao utvrditi postojanje ove povrede - loma vilice i da je tuženik izabrao najjednostavniji i najbezbolniji način liječenja, ocjenjuju da je tuženik postupao savjesno i po pravilima struke. Nižestupanjski sudovi pogrešno ocjenjuju da u ovoj pravnoj stvari ima mjesta primjeni odredbe čl. 154. i 158. ZOO, jer se u ovom slučaju ne radi o naknadi štete kao posljedici izvanugovorne odgovornosti već o odgovornosti za naknadu štete nastale prilikom ispunjenja ugovorne obveze. Naime, tužitelj je kao naručilac djela (vađenja korijena zuba) naručio kod tuženika kao zubara koji ima privatnu zubnu ordinaciju, kao od izvođača djela, da mu obavi određen posao - izvadi korijen zuba (lijeve donje šestice), što je tuženik kao zubar i izvršio u ispunjenju ugovorom preuzete obveze. Dakle, radi se o ugovornom odnosu stranaka iz ugovora o djelu (čl. 600. ZOO). Tužitelj traži naknadu štete jer mu je kod vađenja korijena zuba nastala povreda u obliku loma vilice, dakle, ističe da izvođač nije izvršio djelo kako je ugovoreno i po pravilima posla, što je bio dužan učiniti prema odredbi čl. 607. st. 1. ZOO. Tuženik kao dužnik može se u takvom slučaju osloboditi od odgovornosti za štetu pod pretpostavkama iz odredbe čl. 263. ZOO, tj. da dokaže da prilikom vađenja korijena zuba nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći lom vilice kod tužitelja. Iz dosada utvrđenog činjeničnog stanja nije moguće ocijeniti je li tuženik prilikom vađenja korijena zuba tužitelja mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći nastajanje povrede ili nije. Naime, sam izbor metode vađenja korijena zuba u konkretnom slučaju, koji sud utvrđuje kao najjednostavniji i najbezbolniji način liječenja, još uvijek ne znači da je izabran takav postupak vađenja zuba, nastupanje takve posljedice smanjuje na najmanju moguću mjeru ili čak isključuje mogućnost nastanka takve povrede."

(Vs RH, Rev. 2156/91 od 8. 1. 1992. i Rev. 1483/91 od 24. 10. 1991. - Izbor odluka 1993 - 35/74)

Sudska praksa uz član 160.

1. Deliktno sposoban maloljetnik (star preko 14 godina), koji se i pored uobičajenog načina upozorenja na postojeću opasnost, kakav je bio dovoljan za čovjeka prosječnih sposobnosti, izložio toj opasnosti (ušao u zabranjeni prostor vojnog poligona za vrijeme izvođenja vojnih vježbi artiljerijskog gađanja) i na taj način pretrpio štetu zadobivši tjelesne povrede, ne može zahtjevati ni djelimičnu naknadu štete od preduzimača ove opasne djelatnosti.

(Vs BiH, Rev. 284/84, od 21. 6. 1984. - Bilten Vs BiH 4/84 - 22)

2. Maloljetnik s navršenih četrnaest godina života odgovara za štetu koju je prouzročio.

(Vs H, Rev. 211/83, od 25. 5. 1983. - Psp 23 - 90)

Sudska praksa uz član 161.

1. Da bi postojalo stanje nužde potrebno je da se prouzrokovanje opasnosti od štete ne može pripisati u krivicu onoga koji je štetnu radnju preduzeo u takvom stanju

(Vs RCG, Rev. br. 354/95. - Gp, broj 2, 3 i 4/99)

2. Oštećenik kojemu je u gašenju požara u zgradi oštećena imovina može zahtijevati naknadu od općine koja je nositelj prava korištenja zgrade, kao i od osobe od koje je uklonjena šteta, ali ne u iznosu većem od koristi što ju je općina imala.

(Vs H, Rev. 629/90, od 20. 12. 1990. - Psp 53 - 18)