Akceptant kao glavni mjenični dužnik i rokovi zastare prema trasantu

Obrazloženje

BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

VRHOVNI SUD

FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Broj: 65 0 P 464927 25 Rev

Sarajevo, 10.02.2026. godine

Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija Gorana Nezirovića, kao predsjednika vijeća, Sanele Kovač-Grabonjić i Sanje Jaramaz-Dedić, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Atos Bank a.d. Banja Luka, ulica Jevrejska broj 71, koju zastupa punomoćnik N. Đ., zaposlenik tužitelja, protiv tužene I. H. iz S..., koju zastupa punomoćnica Đ.G, advokat iz Sarajeva, radi mjeničnog duga, vrijednost spora 97.596,88 KM, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj: 65 0 P 464927 25 Gž  od 10.10.2025. godine, u sjednici vijeća održanoj 10.02.2026. godine, donio je slijedeću

P R E S U D U

Revizija se usvaja, te drugostepena presuda preinačava tako što se žalba tužitelja odbija i prvostepena presuda potvrđuje.

Obavezuje se tužitelj da tuženoj naknadi troškove nastale u povodu revizije u iznosu od 5.896,80 KM u roku od 15 dana od dana prijema prijepisa ove presude.

O b r a z l o ž e nj e

Stavom prvim izreke prvostepene presude Općinskog suda u Sarajevu, broj 65 0 P 464927 24 P 3 od 03.04.2025. godine, odbijen je tužbeni zahtjev da sud obaveže tuženu I. H. da tužitelju Atos Bank a.d. Banja Luka po osnovu izdate mjenice serijski broj AF..., kao instrumentu osiguranja vraćanja novčanih sredstava iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj ... od 19.02.2010. godine, isplati iznos od 97.596,88 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 10.09.2014. godine pa do isplate te da tužiocu naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom drugim izreke presude obavezan je tužitelj da naknadi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 9.269,91 KM, u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa presude.

Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj: 65 0 P 464927 25 Gž  od 10.10.2025. godine,  žalba tužitelja je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako da je tužena I. H. obavezana da tužitelju Atos Bank a.d. Banja Luka po osnovu izdate mjenice serijski broj AF..., kao instrumentu osiguranja vraćanja novčanih sredstava iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj... od 19.02.2010. godine, isplati iznos od 97.596,88 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 10.09.2014. godine pa do isplate, sve u roku od 30 dana od dana. Stavom drugim izreke presude, odbijen je zahtjev tužitelja i tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv drugostepene presude reviziju je blagovremeno izjavila tužena i to zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se revizija usvoji i pobijana presuda preinači na način da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana uz naknadu troškova sastava revizije ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje drugostepenom sudu. 

U podnesenom odgovoru na reviziju tužena je osporila osnovanost revizijskih prigovora i predložila da se revizija odbije kao neosnovana.

Nakon što je ispitao drugostepenu presudu u granicama propisanim odredbom člana 241. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP), ovaj sud je odlučio:

Revizija je osnovana.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je, u bitnom, slijedeće činjenično stanje:

- da je dana 19.02.2010. godine zaključen ugovor o kreditu između Volks bank a.d. Banja Luka kao davaoca kredita i Vodoprivrednog društva „Bosna“ d.d. Sarajevo kao korisnika kojim su  između ostalo ugovoreno instrumenti obezbjeđenja otplate kredita, 4 bjanko mjenice bez protesta;

- da je tužena I. H. kao mjenični dužnik – trasant, dala mjeničnu izjavu od 19.02.2010. godine i uručila tužitelju 4 bjanko mjenice sa klauzulom bez protesta među kojima je i mjenica broj AF..., kao instrumente obezbjeđenja plaćanja iz osnova Ugovora o kreditu od 19.02.2010. godine. Istom izjavom tužena je ovlastila mjeničnog povjerioca/remitenta da uručenu mjenicu može bez njene saglasnosti dopuniti – upisati sve nedostajuće elemente u skladu sa odredbama Ugovora od 19.02.2010. godine, Zakona o mjenici i mjeničnog prava kao i drugih pozitivnih zakonskih propisa, između ostalog da se dospijeće potraživanja i mjenice, iznos potraživanja (glavnog i sporednih sa svim troškovima) utvrđuje u skladu sa ugovorom o dugoročnom kreditu na dan popunjavanja mjenice.

- da je istu mjenicu akceptirao korisnik kredita, Vodoprivredno društvo „Bosna“ d.d. Sarajevo;

- da je tužitelj dana 08.02.2012. godine sačinio opomenu pred tužbu korisniku kredita obavještavajući ga da je stanje obaveze koja je dospjela na taj dan po ugovoru o kreditu iznos od 21.161,45 KM, te da je rok za izmirenje navedenog iznosa 8 dana;

- da je 14.03.2012. godine tužitelj obavijestio korisnika kredita da raskida ugovor o kreditu;

- da je tužitelj dana 10.09.2014. godine uputio tuženoj poziv za iskup trasirane mjenice i da je ista u obavezi isplatiti iznos od 97.596,88 KM;

- da je dug korisnika kredita po predmetnom ugovoru navedeni iznos koji se sastoji od glavnice u iznosu od 59.318,62 KM, na ime redovne kamate 2.217,17 KM, naknada za slanje opomene 30,00 KM, redovne kamate 2.823,10 KM i zatezne kamate 33.207,99 (nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke).

U iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev na osnovu pravnog zaključka da je  predmetna bjanko mjenica trebala biti popunjena u skladu sa osnovnim poslom tj. sa ugovorom o kreditu od 19.02.2010. godine, a kako je navedeno u mjeničnoj izjavi, da je tužitelj u mjenici pogrešno naveo datum dospjelosti 10.09.2014. godine jer isti nije u saglasnosti sa datumom dospijeća ugovora o kreditu, s obzirom da ista dospijeva dana 28.02.2013. godine kada je na naplatu dospjela predmetna mjenica. Prvostepeni sud je cijenio osnovanim prigovor tuženih da je tužitelj pogrešno popunio datum dospijeća odnosno da mjenica nije zakonito popunjena, da je zbog toga ništava,  zbog čega je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. Prvostepeni sud je cijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare potraživnja pozivajući se na odredbu člana 107. stav 2. i 109. stav 1. a u vezi sa članom 80. Zakona o mjenici, te da se treba primijeniti trogodišnji rok zastare, pa kako je mjenica dospjela na naplatu dana 28.02.2013. godine, bez obzira na nezakonito upisan datum dospjelosti 10.09.2014. godine, prijedlog za izvršenje je podnesen dana 16.10.2014. godine smatrajući da nije nastupila zastara mjeničnog potraživanja.

Drugostepeni sud nije prihvatio kao pravilne pravne zaključke prvostepenog suda te je preinačio prvostepenu presudu i udovoljio tužbenom zahtjevu, osnovom slijedećih pravnih zaključaka:

- da se radi o bjanko mjenici bez protesta, koja je potpisana od strane tužitelja i tužene, na kojoj nije označen datum dospjelosti, tako da se radi o mjenici po viđenju koja je plativa čim se podnese;

- da se mjenica podnosi u roku od jedne godine od dana izdavanja ali da trasant može ovaj rok odrediti i duži, kako reguliše odredba člana 35. stav 1. Zakona o mjenici, a kako je tužena trasant, ona je ovaj rok produžila označavajući da povjerilac može ispuniti mjenicu koja je navedena u mjeničnoj izjavi, to znači da je tužitelj bio ovlašten upisati iznos dospjelog potraživanja na dan popunjavanja i upisati dospijeće, pa da se datumom dospijeća mjeničnog duga smatra datum koji je tužitelj kao imalac mjenice upisao u mjenicu, a to je dan 10.09.2014. godine, a ne kao to neosnovano zaključuje prvostepeni sud, da je na naplatu dospjela predmetna mjenica dana 28.02.2013. godine, vezujući dospjelost mjenice sa dospijećem potraživanja iz ugovora o kreditu, a imajući u vidu sadržaj mjenične izjave;

- da obaveza iz mjenice nije zavisna obaveza iz osnovnog posla, već samostalna obaveza koju imalac mjenice uvijek može aktivirati;

- da je datum dospijeća mjeničnog duga 10.09.2014. godine, da je tužitelj podnio prijedlog za dozvolu izvršenja 16.10.2014. godine, te da nije nastupila jednogodišnja zastara potraživanja, prema odredbi člana 80. stav 2. Zakona o mjenici računajući od dospjelosti jer je mjenica bez protesta dospjela 10.09.2014. godine, tako da propisani rok zastarijevanja od jedne godine od dospjelosti nije protekao za ostvarivanje mjenično pravnog zahtjeva.

Osnovano tužitelj u reviziji prigovara da je drugostepena presuda posljedica pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 97.596,88 KM po osnovu izdate mjenice serijski broj: AF....

Nije pravilan zakljčak prvostepenog suda da mjenica na kojem je pogrešno popunjen datum dospijeća ništav pravni posao te da se ne može smatrati vjerodostojnom ispravom na osnovu koje njen imalac može s uspjehom isticati mjenično pravne zahtjeve prema tuženom kao trasantu u smislu odredbe člana 106. tačka 3.  Zakona o mjenici, temeljem kojeg zaključka je i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

Također nije pravilan ni stav drugostepenog suda da je povjerilac ovlašten upisati iznos dospjelog potraživanja na dan popunjavanja i po svojoj volji odrediti dan dospjelosti mjeničnog duga.

Pod pojmom dospjelosti mjenice podrazumijeva se sposobnost mjenice za naplatu, odnosno dan kada se mjenica treba isplatiti. U svojoj novijoj sudskoj praksi ovaj revizijski sud izražava pravni stav da je ništava odredba mjeničnog očitovanja po kojoj je tužitelj ovlašten sam ispuniti bjanko mjenicu tako da po svojoj volji odredi dan dospjelosti jer je takvo ovlaštenje u suprotnosti s odredbama Zakona o mjenici koje regulišu dospjelost mjeničnopravne obaveze i zastaru mjeničnopravnih zahtjeva. Pogrešno označenje dospjelosti mjenice ima za posljedicu da se dospjelost mjenice određuje u skladu sa osnovnim pravnim poslom koja pravila su regulisana odredbama članova 34. i 80. Zakona o mjenici što je bilo predmetom razmatranja pred nižestepenim sudovima u odnosu na prigovor zastare mjeničnog potraživanja.

U ovom konkretnom slučaju potraživanje iz osnovnog posla, Ugovora o kreditu od 19.02.2010. godine, je dospjelo dana 14.03.2012. godine, kada tužitelj obavijestio korisnika kredita da raskida ugovor o kreditu zbog neizvršenja ugovorenih obaveza, pa je sa tim datumom dospjela obaveza tužene kao trasanta na ispunjene mjenične obaveze.

Tužena je kao trasant izdala mjenicu bez protesta na kojoj je u lijevom prednjem dijelu mjenice kao akceptant označeno Vodoprivredno društvo Bosna d.d. Sarajevo, koje je potpisom lica ovlaštenog za zastupanje i pečatom društva prihvatilo mjenicu, pa ova vrsta mjenice predstavlja trasiranu mjenicu iz člana 3. Zakona o mjenici. Prema odredbi člana 26. stav 1. Zakona o mjenici, akcept se piše na samoj mjenici, izražava se riječju „priznajem“, „primljena“, „prihvaćena“ ili kojom drugom riječju koja to isto znači, akcept potpisuje trasat i kao akcept vrijedi i sam trasatov potpis kad je stavljen na licu mjenice,  a članom 29. stav 1., je propisano da se akceptom trasat obavezuje mjenicu platiti po dospjelosti. Stoga, nakon akceptiranja mjenice, akceptant je postao glavni mjenični dužnik. Prema odredbi člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti, a stavom 2. istog člana je propisano da mjeničnopravni zahtjevi imaoca mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastarijevaju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba "bez troškova" onda od dospjelosti.

Kako trasirana mjenica sadrži odredbu bez protesta, mjenična obaveza je dospjela dana 14.03.2012. godine kada je tužitelj obavijestio tuženu kao trasanta i korisnika kredita kao akceptanta da raskida ugovor o kreditu zbog neizvršenja ugovorenih obaveza. Nakon dospijeća mjenice, tužitelj kao remitent, je mogao u roku od godinu dana od dospijeća obaveze, postaviti mjeničnopravni zahtjev prema tuženoj kao trasantu (do 14.03.2013. godine). Međutim, tužitelj je podnio prijedlog za dozvolu izvršenja protiv tužene dana 16.10.2014. godine, nakon proteka jednogodišnjeg roka od dospjelosti mjenice, čime je taj zahtjev prema tuženoj kao trasantu zastario prema  odredbi člana 80. stav 2. Zakona o mjenici, pa je osnovan istaknuti prigovor zastare mjeničnog potraživanja, što u konačnici vodi neosnovanosti tužbenog zahtjeva iz tog razloga.

Na osnovu izloženog valjalo je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP odlučiti kao u stavu prvom ove revizijske odluke.

Prema odredbi iz člana 397. stav 2. ZPP-a, kada sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odlučit će o troškovima cijelog postupka. Preinačenjem drugostepene presude tužena je u cijelosti uspjela u sporu, pa je tužitelj dužan naknaditi tuženoj troškove postupka prema odredbi člana 386. stav 1. ZPP. Uz dosuđene troškove prvostepenog postupka u ukupnom iznosu od 9.269,91 KM, tužitelj je dužan naknaditi i troškove sastava revizije u iznosu od 5.040,00 KM uvećano za iznos PDV-a od 856,80 KM, što iznosi 5.896,80 KM, kako je to bliže navedeno u stavu drugom izreke ove revizijske odluke.

Predsjednik vijeća

Goran Nezirović, s.r.