Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 2/1984

Odlučujući po zahtjevu za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, Vrhovni sud BiH nije prihvatio navode iz zahtjeva da se u ovom slučaju može raditi samo o krivičnom djelu učestvovanje u tuči iz člana 44. KZ SRBiH, a ne i o krivičnom djelu lake tjelesne povrede iz člana 43. stav 2. KZ SRBiH.

Stav iz zahtjeva je neprihvatljiv, jer je optuženi učestvovao u tuči u kojoj je drugi učesnik oštećenom nanio tešku tjelesnu povredu, a optuženi trećem licu nanio laku tjelesnu povredu sredstvom podobnim da se tijelo teško povrijedi.Ne može se uzeti da ovakva laka tjelesna povreda (nanesena sredstvom da se tijelo teško povrijedi), predstavlja znatno manju kriminalnu količinu u odnosu na djelo učestvovanja u tuči, te prema tome u ovom slučaju ne dolazi u obzir isključenje sticaja po osnovu inkluzije. Stoga prvostepeni sud nije povrijedio zakon na štetu optuženog kada je njegove radnje kvalifikovao kao dva navedena djela izvršena u idealnom sticaju.

Neosnovan je žalbeni navod tužioca da nije predviđen u odredbama člana 103 -108, Statuta, a činjenica da nije predviđen i samoupravni sporazum o udruživanju irelevantna je, jer je statut saglasno odredbi člana 463 ZUR -a donesen putem referenduma, na isti način na koji se donosi i samoupravni sporazum o udruživanju (članom 108. Statuta SOUR -a predviđeno je da će se bliže odredbe o postupku pred arbitražom kao i o radu arbitražnog vijeća, utvrdi Pravilnikom o radu unutrašnje arbitraže, koji još nije donesen, ali taj nedostatak ne bi smio da ometa formiranje i rad arbitraže, jer je njen sastav i postupak regulisan naprijed navedenim odredbama Samoupravnog sporazuma o udruživanju i Statutom SOUR -a).

Prema tome zakonu ugovor o prometu prava na nepokretnostima između vlasničko-pravnih subjekata je punovažan samo ako su potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu ili ako je ugovor zaključen u prisustvu dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru (član 9. stav 2. i 4.). Pismeni ugovor kome nedostaju ovi atributi može se osnažiti ispunjenjem obaveza u cijelosti ili u pretežnom dijelu (član 9. stav 4). Prema tome, usmeni ugovor o kupoprodaji zaključen poslije 4. januara 1979. godin, kada je stupio na snagu Zakon o prometu nepokretnosti SRBiH, ne može se osnažiti ni dobrovoljnim ispunjenjem ugovornih obaveza.

Nižestepeni sudovi su, međutim, polazeći od utvrđenja da je ugovor od 5. septembra 1971. godine ništav, jer je njegov predmet u izričitoj suprotnosti sa prinudnim propisom sadržanim u odredbi člana 10. stav 2. zakona o stambenim odnosima i da je tužilac nesavjestan, odbili njegov zahtjev za vraćanje plaćene sume. Naime, nižestepeni sudovi nalaze da tužiocu ne pripada pravo na vraćanje isplaćenog iznosa, jer je bio nesavjestan pri zaključenju ugovora, a uz to je imao koristi od tog ugovora jer je određeno vrijeme stanovao u spornom stanu, te da bi u protivnom posljedice ništavosti snosio samo tuženi, što bi bilo u suprotnosti sa pravilima imovinskog prava sada izraženim u članu 104. stav 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima.

Navedeno rezonovanje nižestepenih sudova ne može se međutim, prihvatiti pravilnim, jer su pri zaključenju ugovora obje stranke bile nesavjesne, a ne samo tužilac, ali u imovini tuženog ostaje iznos naknade na koju nikako nije imao pravo. U takvoj situaciji moglo je doći do primjene ili pravilo o vraćanju prestacije ili oduzimanje u korist društveno političke zajednice, ukoliko se ocjenom konkretnih okolnosti utvrdi da postoje zakonske pretpostavke za primjenu sankcije o oduzimanju predmeta prestacije u korist društveno-političke zajednice, na šta zahtjev za zaštitu zakonitosti opravdano ukazuje.

Pošto su nižestepeni sudovi polazeći od pogrešno zauzetog stava da tužiocu ne pripada pravo na vraćanje datog zbog toga što je bio nesavjestan pri zaključivanju apsolutno ništavog ugovora, propustili da na pouzdan način utvrde sve pravno relevantne okolnosti za donošenje zakonite odluke, ovaj sud je, primjenom člana 395. stav 2. u vezi sa članom 408. Zakona o parničnom postupku, obje nižestepene presude ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku potrebno je na pouzdan način utvrditi okolnosti pod kojima je zaključen ugovor od 5. septembra 1971. godine i sa kakvim ciljem, gdje je tužilac sa svojom porodicom stanovao prije zaključenja ugovora, gdje se tuženi iselio iz spornog stana nakon zaključenja ugovora sa tužioce, da li je tužilac plaćao stanarinu i ostale troškove režije umjesto tuženog, koliko dugo je stanovao u tom stanu i gdje se nastanio nakon iseljenja iz navedenog stana (nakon donošenja pravosnažne odluke nadležnog organa uprave), pa zasivno od utvrđenog činjeničnog stanja donijeti odgovarajuću odluku, imajući pi tome u vidu primjedbe na koje je ovaj sud naprijed ukazao.

Ukoliko se u ponovnom postupku utvrdi da je tužilac zbog izuzetno teške stambene i porodične situacije bio prisiljen na zaključenje apsolutno ništavog ugovora i da je tuženi tu njegovu situaciju iskoristio za postizanje nezakonite imovinske koristi, restitucija primljeno na bi bila u suprotnosti sa opštim moralnim principima, jer vraćanjem primljenog ne bi bila osujećena intencija zabrane iz odredbe člana 104. stav. 2. Zakona o obligacionim odnosima, pošto je tužilac donošenjem pravosnažne odluke nadležnog organa uprave onemogućen u korištenju stana koji je bio predmet ništavog ugovora, pa se prema tome restitucija ne protivi konkretnoj realizaciji društvenog interesa.

Naime, ovaj sud nalazi da bi u takvoj situaciji bila opravdana restitucija jer bi u protivnom sankcija pogodila samo tužioca (ostao je bez stana i novca datog za prenos stanarskog prava), koji je teškom stambenom i porodičnom situacijom bio prisiljen na zaključenje ništavog ugovora, a ne i tuženog, koji je postigao materijalnu korist korištenjem eventualno teške stambene situacije tužioca.

dok se u smislu člana 25. pomenutog zakona, status profesionalnih sportova organizacija, te prava i obaveze profesionalnih sportista, utvrđuju zakonom i međurepubličkim društvenim dogovorom.

U smislu člana 60. Ustava SFRJ i člana 63. Ustava SRBiH društvene organizacije određene zakonom (u takve spadaju i sportski klubovi, kako proizilazi iz člana 9. Zakona o fizičkoj kulturi SRBiH) mogu stečenim sredstvima, kao društvenim, raspolagati saglasno statutu i zakonu (ova ustavna norma je izražena i u članu 13. Zakona o fizičkoj kulturi SRBiH).

Polazeći od navedenih odredaba, nižestepeni sudovi su bili dužni utvrditi da li se obećanje predsjednika kluba o isplati nagrade za ulazak u II saveznu rukometnu ligu (dato dok se klub takmičio u republičkoj ligi) zasniva na nekoj odredbi opšteg akta tuženog, te da li je ispunjenje takvog obećanja u skladu sa amaterskim statusom igrača.

U nedostatku saveznog propisa, pravilo izraženo u članu 24. stav 2. Zakona o fizičkoj kuluturi SRBiH, primjenjuje se i kada se sportski klubovi iz SRBiH takmiče u višem rangu takmičenja od republičkog, ukoliko drugačije nije uređeno društvenim dogovorom ili samo upravnim sporazumom, te propozicijama donesenim za tu vrstu takmičenja. Trebalo je stoga utvrditi da li postoje ikakva pravila za takmičenje u II saveznoj rukometnoj ligi za takmičarsku sezonu 1976 - 1977. godine i da li iz njih proizilazi pravo klubova da i gračima isplaćuju novčanu nagradu pod nazivom hranarine ili sličnim, te do kog iznosa.

Izgrači - članovi kluba imaju pravo samo na one naknade koje su određene opštima aktima kluba. Obećanja članova uprave kluba o isplati nagrada, odnosno naknada, za koja nema uporišta u ovim opštim aktima, ne zasnivaju obavezu koja bi uživala sudsku zaštitu.

Pogrešno drugostepeni sud smatra da se spor ima raspraviti primjenom propisa, odnosno pravnih pravila, koja regulišu ugovor o djelu, jer između parničnih stranaka, povodom učlanjenja tužioca u klub, nije nastao pravni odnos ni analogan odnos koji nastaje zaključenjem ugovora o djelu. Tužilac, u to vrijeme student postao je član tuženog da bi se bavio organizovanim fizičkim vježbanjem - sportskom igrom, a nastojanje da se klub kvalifikuje za viši rang takmičenja i u njemu uspješno igra bilo je motivisano ostvarenjem zajedničkog sportskog cilja kluba i igrača.

Polazeći od navedenog, mora se zaključiti da se i pravni odnos igrača i kluba kome pripada, uređuje isključivo opštim aktima kluba.

Nadalje, u konkretnom slučaju nije sporno da je tužilac svoj zahtjev za povraćaj pomenutih časovnika ili isplatu njihove protuvrijednosti zasnovao na pravu vlasništva, ali budući prvotuženi nije bio u bilo kakvom pravnom odnosu sa tužiocem, niti je pošiljka, kao roba inostranog porijekla, prošla propisanu zakonsku proceduru, prvotuženi je primljene satove predao nadležnom organu unutrašnjih poslova, a nižestepeni sudovi su ispravno zaključili da u navedenoj radnji prvotuženog nema elemenata protivpravnog ponašanja, te da slijedom toga prvotuženi nije u obavezi da tužiocu vrati časovnike, ili mu isplati njihovu protuvrijednost. U skladu sa tim u drugostepenoj presudi je tužiocu sasvim opravdano ukazano na odredbe Zakona o prometu robe i usluga sa inostranstvom (“Službeni list SFRJ”, broj 15/77) kojima se utvrđuje sistem vanjsko-trgovinskog poslovanja i utvrđuju uslovi prometa robe i usluga sa inostranstvom, uslovi poslovanja osnovnih i drugih organizacija udruženog rada u odnosima sa inostranim poslovnim partnerima, kao su nosioci vanjsko-trgovinskog prometa i drugi bitni elementi ovoga poslovanja, kao i na odredbu člana 110. citiranog zakona kojom je propisano da će se od učinioca prekršaja oduzeti “predmet i imovinska korist pribavljena prekršajem”. Nadalje, ukazano je i na odredbe čl. 16. i 18. tada važećeg Carinskog zakona (“Službeni listi SFRJ”, broj 10/76) kojim je propisano da se sva roba koja se uvozi, izvozi, ili prevozi preko carinske linije mora prijaviti graničnoj carinarnici “po odredbama navedenog zakona i propisima donesenim na osnovu istog zakona”, kao i da sva roba koja se uvozi u carinsko područje SFRJ podliježe plaćanju carine po Carinskoj tarifi, ako saveznim zakonom nije drugačije određeno, kako i kada nastaje obaveza plaćanja carine, te s tim u vezi, koje su obaveze društvenih pravnih lica kada preuzimaju robu inostranog porijekla. Osim toga, u razlozima drugostepene presude naglašeno je da je odredbom člana 363. Carinskog zakona propisano da će se roba koja je predmet krivičnog djela iz člana 359. i 360. istog zakona, oduzeti, kao i da je odredbom člana 148. Zakona o krivičnom postupku (“Službeni list SFRJ”, broj 4/77) propisano da su svi državni organi, organizacije udruženog rada i druge samoupravne organizacije i zajednice, dužne da prijave krivična djela za koja se goni po službenoj dužnosti, bez obzira kako su za njih saznali. Odatle je neprihvatljiv prigovor revidenta kojim se osporava pravilnost postupka prvotuženog i neosnovano tvrdi da je prvotuženi “satove poklonio” Republičkom sekretarijatu za unutrašnje poslove, jer nalazi da je tuženi sa primljenim časovnicima “Raspolagao”.

IZ svega naprijed izloženog, naime, slijedi da je prvotuženi postupao u skladu sa obavezama koje su za njega, kao osnovu organizaciju udruženog rada, proizilaze iz prethodnih propisa.

Prelazna odredba iz člana 46. stav 2. navedenog zakona o prometu nepokretnosti priznaje valjanost čak i usmenim ugovorima zaključenim prije njegovog stupanja na snagu ako su ugovorne stranke od 4. januara 1979. godine izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu, obaveze iz tog ugovora, dok odredba člana 9. stav 4. istog zakona, izričito priznaje valjanost izvršenim pismenim ugovorima i kada potpisi ugovarača nisu ovjereni kod nadležnog suda. Ta odredba se odnosi na ugovore zaključene između fizičkih lica, pa su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe materijalnog prava kada su iz aspekta ovih propisa zaključili da je ugovor o kupoprodaji zaključen između tuženih stranaka dana 27. novembra 1978,. godine pravno valjan i da se stoga tužioci u pogledu prava preče kupovine, po osnovu suvlasništva na zgradi, ne mogu pozivati na odredbu člana 31. kasnijeg Zakona o prometu nekretnina koji je stupio na snagu tek 4. januara 1979. godine s obzirom da ovo pravo nisu priznavale odredbe ranijeg saveznog Zakona o prometu zemljišta i zgrada (“Službeni list SFRJ”, broj 43/65, 57/65 i 17/67) niti odredbe bilo kog drugog zakona koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora stranaka. Kako je odlučno činjenično utvrđenje iz nižestepenih presuda da je drugotuženi G.A., kao kupac, odmah po zaključenju ugovora od 27. novembra 1 978. godine u cjelosti isplatio prvotuženom kupoprodajnu cijenu i istovremeno stupio u posjed prodatih nekretnina, te da je ovaj ugovor još tada bio u cjelosti izvršen, u potpunoj saglasnosti sa sadržinom pismene isprave tog ugovora, koja u toku postupka nije bila sporna, kao i sa u tom dijelu uzajamno saglasnim iskazima samih parničnih stranaka, to nije osnovan ni prigovor revizije da nižestepeni sudovi nisu imali odgovarajuću podlogu za takvo utvrđenje, odnosno da je pri utvrđenju odlučnih činjenica počinjena apsolutna bitna povreda odredaba parničnog postupka. Nižestepeni sudovi nisu na štetu tužilaca pogrešno primijenili materijalno pravo ni kada su, cijeneći okolnost što su tuženi nakon što je među njima bio već u cjelosti izvršen navedeni pismeni kupoprodajni ugovor od 27. novembra 1978. godine, dana 7. septembra 1981. godine radi uknjižbe sačinili drugu pismenu ispravu ugovora koju su propisno ovjerili kod suda, zaključili da je pravo tužioca na preču kupovinu predmeta ove kupoprodaje trebalo prosuđivati prema propisima za vrijeme zaključenja od 27. novembra 1978. godine.

Pravo preče kupnje regulisano je odredbom člana 31. Zakona o prometu nepokretnosti (“Službeni list SRBiH”, broj 37/78), prema kojoj “vlasnik ili pravno lice” koje namjerava da proda stambenu zgradu ili stan je dužan da prethodno ponudi na prodaju suvlasniku, nosiocu stanarskog prava, odnosno opštini na čijem se području ta zgrada ili stan nalazi.

U konkretnom slučaju odlučno je, da li su time što je četvrti zid spornog objekta - istovremeni zid njihove kuće - prvo i drugotužilac stekli pravo suvlasništva spornog objekta. Konstruktivni zid zgrade ne može biti poseban dio zgrade (član 2. stav 1. Zakona o svojini na posebnim dijelovima zgrade, koji je objavljen u Službenom listu SRBiH, broj 35/77), već samo zajednički dio u slučaju da postoje posebni dijelovi zgrade (član 4. stav 1. citiranog zakona). Ukoliko se radi o dogradnji novog građevinskog objekta uz postojeći, tako da se pri građenju novog objekta koristio četvrti zid postojećeg građevinskog objekta, tada postoji eventualno pravo služnosti (pravno pravilo imovinskog prava iz paragrafa 487. bivšeg OGZ -a). Moguće je, nadalje, sa stanovišta citiranih pravnih pravila imovinskog prava čak i pravo zajedničkog vlasništva granično g zida, ali se time ne proteže pravo suvlasništva na posebne dijelove zgrade, odnosno na susjednu zgradu.

Odatle su i po nalaženju ovoga suda nižestepeni sudovi pravilno zaključili da prvo i drugotužilac nisu suvlasnici spornog objekta, koji je prvotuženi prodao drugotuženom, te da stoga u odnosu na isti tužiocima ne pripada pravo preče kupnje.

Pojam suvlasnika definisan je odredbom člana 13. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 6/80) tako da “više lica ima pravo su vlasništva na nepodijeljenoj stvari kada je dio svakog od njihv određen srazmjerno cjelini (idealni dio)”, “ako suvlasnički dijelovi nisu određeni pretpostavlja se da su jednaki”. Prema tome, iz pomenute odredbe ne slijedi da bi se iz činjenice što zid prvo i drugotužioca predstavlja četvrti zid spornog objekta - ova dva suvlasnika mogla smatrati i suvlasnicima spornog objekta. Tužioci nisu mogli postati suvlasnici ni po odredbama Zakona o nadziđivanju (“Službeni list NR BiH”, broj 11/60 i 41/61, koji je u kinut stupanjem na snagu Zakona o prostornom uređenju), jer se prema odredbi člana 1. stav 3. citiranog zakona - pod nadziđivanjem smatrala izgradnja jednog ili više spratova za stambene ili poslovne prostorije na postojećoj zgradi ili preuređenje postojećeg krovišta odnosno potkrovlja ako se time stvara novi stambeni ili poslovni prostor, a što u konkretnoj prilici nije bio slučaj.

Prema činjeničnom stanju koje proizilazi iz sadržaja pismenih isprava koje se nalaze u spisu tužilac ovom regresnom tužbom traži da mu tuženi plati (tačnije vrati) iznos od 2.603.696,99 USA dolara koliko je tužilac kao garant (po članu 2. ugovora stranaka broj 18/60 od 30. aprila 1968. godine) platio za tuženoga inostranom povjeriocu, u četiri rate u periodu od 1. jula do 28. decembra 1981. godine, dospjelih a neizmirenih obaveza tuženoga.

Iz sadržine člana 2. citiranog ugovora tužioca i tuženoga slijedi da je tužilac jamčio inostranoj firmi da će joj platiti 10,258.400 USA dolara, iz ugovora tuženoga sa tom stranom firmom, ako tuženi u roku ne plati taj dug. Kako tužilačka banka nema vlastitih deviznih sredstva, podigla je inostrani kratkoročni kredit u svoje ime a za račun tuženoga, pa te obaveze za tuženoga, izmirila inostranom povjeriocu.

Tuženi prigovara da je po ugovoru, od 30. aprila 1968. godine, bio dužan platiti dinarsku protuvrijednost deviza koje je tužilac trebao, za ovu svrhu, kupiti na deviznom jugoslovenskom tržištu i da je on sve dinarske obaveze tužiocu u roku ispunio, pa da nije dužan vratiti devize.

Tužilac ne spori da mu je tuženi platio dinarsku protuvrijednost deviza koje je tužilac trebao kupiti na jugoslovenskom deviznom tržištu, ali kako je u martu 1980. godine devizno tržište u Jugoslaviji prestao funkcionisati, nije bio u mogućnosti na ugovoreni način osigurati devizna sredstva i tuženikov dug platiti, pa je dug tuženog platio deviznim sredstvima uzetim na kredit.

Prvostepeni sud je zauzeo stav da je tuženi u skladu sa svojim obavezama iz ugovora (od 3 0. aprila 1968. godine) izmirio svoje obaveze po inostranom kreditu uplatom tužiocu dinarske protuvrijednosti dolara koje je tužilac trebao kupiti na deviznom tržištu, a mogao je devize osigurati i kad je prestalo sa radom domaće devizno tržište jer je dobio plansku saglasnost na osnovu prijave predmetne devizne tražbine SIZ -a za ekonomske odnose sa inostranstvom, što mu je Narodna banka Jugoslavije potvrdila na obrascu NBJ 1450 koji je tužilac primio 27. juna 1981. godine. Nadalje prvostepeni sud se pozvao i na propis člana 79. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima sa inostranstvom (“Službeni list SFRJ”, broj 77/82) kojim su propisani izvori i način vraćanja deviza plaćenih od strane ovlašćenih banaka u periodu dok nije radilo devizno tržište. Stoga prvostepeni sud nalazi da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, pa ga, pobijanom presudom odbija.

Prednji pravni stav prvostepenog suda se, kod sadašnjeg stanja stvari, ne može prihvatiti kao pravilan.

I ovaj drugostepeni sud ocjenjuje da član 79. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima sa inostranstvom predstavlja propis kogentne naravi kojim se reguliše pitanja izmirenja obaveza u devizama za vrijeme kada nije funkcionisal o domaće devizno tržište. Taj propis člana 79. citiranog Zakona je stupio na snagu 1. januara 1983. godine i obavezivao je ovlaštene banke da od 31. januara 1983. godine, samoupravnim sporazumom, urede izvore i način vraćanja deviza ovlašćenim bankama koje su tim devizama izmirile obaveze društveno pravnih lica u inostranstvu za vrijeme od prestanka rada deviznog tržišta do 31. decembra 1982. godine. Odredba člana 79. cit. zakona je u prečišćenom tekstu Zakona o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima sa inostranstvom (objavljen u “Službeni list SFRJ”, broj 23/83) postala član 234. stav 1. cit. Zakona. Novom dopunom istog zakona (objavljenoj u “Službenom listu SFRJ, broj 34/83) dopunjen je član 234. novim stavom 2. kojim je propisom dato ovlašćenje Saveznom izvršnom vijeću da, ako ovlaštene banke ne zaključe samoupravni sporazum iz člana 234. stav 2. citiranog zakona (raniji član 79. stav 1. citiranog zakona), u roku od 30 dana o isteka roka iz stava 1. člana 234. donese propis kojim će regulisati izvore iz kojih će se vratiti predmetne devizne obaveze ovlašćenim strankama. Ovaj propis je stupio na snagu 13. jula 1983. godine.

Savezno izvršeno vijeće je na osnovu navedenog ovlašćenja donijelo i u “Službenom listu SFRJ”, broj 71/83. objavilo Odluku o regulisanju izvora i načina vraćanja deviza ovlašćenim bankama, koje su iz svog ukupnog deviznog potencijala platile fiksne i garantovane obaveze za račun društveno pravnih lica. Ova odluka je stupila na snagu 8. januara 1984. godine. Tom Odlukom su regulisani i zvori iz kojih će i način na koji će bankama povjeriocima vratiti devize društveno pravna lica čije su obaveze u inostranstvu te banke platile iz svog deviznog potencijala (tač. 1. Odluke). Tačkom 2. Odluke su obavezana društveno-pravna lica - dužnici da navedene obaveze vrate na način i u rokovima određenim tom Odlukom ili (na način i u roku) određenom ugovorom koji će zaključiti sa bankama povjeriocima, s tim što rok vraćanja ne može biti kraći od mjesec dana. Navedeni ugovor su povjerilac (banka) i dužnik (društveno pravno lice) biti dužni zaključiti u roku od 45 dana po stupanju na snagu Odluke (a to je do 23. februara1984. godine). Ako ne zaključe ugovor dužnik je obavezan devize vratiti u daljem roku od 2 godine u jednakim polugodišnjim ratama (ra čunatom od dana stupanja na snagu Odluke) i to po planu izmirenja ovih obaveza koji je dužan za ovu svrhu sačiniti banka kod koje dužnik ima devizni račun, i to na teret računa dužnika (tačka 3. Odluke).

Tačkom 4. Odluke je obavezana banka povjerilac da izradi pregled ovakvih svojih tražbina po dužnicima (na obrascu koji za tu svrhu utvrđuje Udruženje banaka Jugoslavije), pa da ga sa dokazima o izvršenim uplatama u inostranstvu za dužnika, dostavi nadležnoj Narodnoj banci republike, Udruženju banaka Jugoslavije i ovlaštenoj banci preko koje se vraća dug, sve u roku od 15 dana od stupanja na snagu Odluke. U cilju urednog izvršenja ove obaveze banke povjerioci su obavezni dostaviti mjesečne izvještaje o stanju duga nadležnoj banci i Udruženju banaka Jugoslavije (tačka 5. Odluke).

Prema tome, navedenim propisima su u cijelosti regulisani izvori, način na koji će se predmetne tužbe realizovati i organi preko kojih će se to realizovati. Radi toga, ovaj sud ne prihvata žalbeni prigovor tužioca da propis člana 79. cit. zakona (sada i propis Odluke) predstavlja samo način kako će između sebe ovlaštene banke regulisati odnose, jer je dopunom stava 2. cit. propisa člana 79. (sada člana 234. stav 2.) Zakona i propisima Odluke ovo pitanje u cjelosti regulisano određivanjem obaveze vraćanja deviza u roku od 2 godine na teret deviznog računa dužnika, do iznosa za koji banka povjerilac pruži dokaze o visini i uslovima nastanka ove obaveze (uključujući i kamate te druge troškove koji su podmireni u deviznim sredstvima banke povjerioca - garanta).

Tužilac se obavezao da će devizna sredstva za pokriće plaćanja prema inostranstvu obezbijediti kupovinom na domaćem deviznom tržištu.

U vezi sa iznesenim nespornim činjeničnim utvrđenjima treba dodati još i činjenice da je tuženi doznačio na račun tužioca odgovarajući iznos dinarskih sredstava radi podmirenja rate čije je plaćanje dospjelo koncem januara 1980. godine u iznosu 14.095.549 dinara i da tužilac, zbog poremećaja na domaćem deviznom tržištu, nije mogao izvršiti kupovinu potrebnog iznosa deviznih sredstava pa je u takvoj situaciji koristio “kratkoročnu kreditnu liniju” kod inostrane banke u Parizu, i tim sredstvima izmirio obavezu prema inostranom partneru. kako je u vremenu oduzimanja do otplate kratkoročnog kredita, a to je trajalo 180 dana, došlo do izmjene kursa dolara, ta činjenica je na ukupnu sumu od 712,015,10 US dolara, koliko je iznosila dospjela rata koncem januara 1980. godine prouzrokovala kursnu razliku u iznosu od 6,942.375 dinara (po navodima tužioca), gdje su uračunati i troškovi provizije i kamata pa se u nastalom sporu postavlja pitanje na čiji teret treba da padne ova razlika.

IZ načelnih odredaba ugovora o investicionom kreditu koje su zaključile stranke (čl. 1 -3), kao iz njegovih posebnih odredaba (čl. 3 -7), slijedi da je tuženi krajnji korisnik kredita i da na njemu leži obaveza vraćanja sredstava pod uslovima koje je tužilac zaključio sa inostranim partnerom. Radi se dakle o svojevrsnom komisionom pravnom poslu, a takva mu je priroda opredjeljenja i po članu 155. stav 2. Zakona o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima sa inostranstvom (“Službeni list SRBiH” broj 15/77), - sada člana 160. Prečišćeni tekst pomenutog zakona - “Službeni list SFRJ”, broj 17/84).

Polazeći od nesporne činjenice da zbog poremećaja na domaćem deviznom tržištu tužilac nije mogao sa iznosom dinarskih sredstava koje mu je doznačio tuženi, kupiti odgovarajući iznos deviznih sredstava za podmirenje dospjele rate prema inostranom partneru, mogao bi se, uslovno rečeno, prihvatiti ispravnim zaključak prvostepenog suda da na tuženog pada teret snošenja kursne razlike do koje je došlo zbog korištenja kratkoročnog inostranog kredita umjesto kupovine sredstava na domaćem deviznom tržištu. Međutim, u postupku pred prvostepenim sudom sudom nije utvrđeno da li je tužilac kao direktni obveznik prema inostranom partneru bio u mogućnosti da na drugi način, osim korištenja kratkoročne kreditne linije, npr. korištenjem vlastih deviznih sredstava,, obezbijedi plaćanje dospjele rate. Ako je takva mogućnost postojala a tužilac je nije iskoristio, samo u tom slučaju tuženi ne bi bio dužan plaćati tužiocu sporni iznos na ime kursne razlike.

Nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je u konkretnom slučaju uslijedilo gubljenje prava na raskid ugovora zbog nedostatka na način propisan odredbom člana 495. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78), jer, s obzirom na naprijed citirana utvrđenja, tužilac, kao kupac, nije bio u mogućnosti da kupljeni traktor vrati tuženom u stanju u kakvom ga je preuzeo u posjed.

Međutim, ovakav pravni stav je pogrešan.

Članom 277. stav. 2. Zakona o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ, broj 29/78) koji je stupio na snagu 1. oktobra 1978,. godine, određeno je da je će za novčanu obavezu proizašlu iz ugovora u privredi stopu zatezne kamate propisivati Savezno izvršno vijeće.

Odlukom o visini stope zatezne kamate objavljenom u “Službenom listu SFRJ”, broj 19/82, Savezno izvršno vijeće je pr opisalo stopu zatezne kamate za novčane obaveze iz ugovora u privredi na 25% godišnje, s tim da ova odluka stupa na snaku onog dana od dana objavljivanja (dana 17. aprila 1982. godine).

Zatezne kamate po godišnjoj stopi od 25% teku na sva novčana potraživanja izražena u dinarima koja potiču iz ugovora o privredi, počev od 17. aprila 1982. - godine, pa i kada su potraživanja dospjela i zatezna kamata počela teći prije ovog datuma bez obzira da li je stopa zatezne kamate kamate bila ugovorena ili ne.

Kako se u konkretnom slučaju radi o procesnoj kamati, koja se zahtjeva za iznos neisplaćene kamate, a obračunate i samostalno utužene na tražbine iz ugovora u privredi, ovaj sud nalazi opravdanim žalbeni prigovor tužioca da mu pripada kamata po stopi od 25% od 8. aprila 1983. godine kao dana podnošenja zahtjeva za njezinu isplatu (član 279. stav 2. u vezi sa članom 277. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima).

Kako ratna vojna invalidnina može biti predmet izvršenja za realizaciju potraživanja po osnovi zakonskog izdržavanja ona se tim prije uzima u obzir prilikom utvrđivanja mogućnosti bračnog druga da daje supružansko izdržavanje.

Naime, prema sadržini citirane odredbe iz člana 267. stav 3. Porodičnog zakona bilo je potrebno utvrditi da je tužiteljica zaista imala ozbiljnu i realnu namjeru da vlastitim doprinosom učestvuje u izgradnji svih navedenih radova koje je tuženi sam izveo nakon raskida zajednice života i da je pokušala realizovati takvu svoju namjeru, ali da je u tome bila spriječena od strane tuženog, iz čega bi se u smislu tog zakonskog propisa tek moglo zaključiti da naknadno uvećana vrijednost zgrade ne može uticati na veličinu suvlasničkog dijela tuženog.

Predlagateljica u tome stanu, časom stavljanja prijedloga nije, u odnosu na protivnika kao vlasnika stala imala status sustanara, kakvu situaciju im a u vidu propis člana 67. stav 6. i 7. nego je i ona bila sa protivnikom “zajednički nosilac stanarskog prava” na dotada zajednički korištenom stanu, kakav položaj razvedenih supružnika ima u vidu propis stava 1. člana 16. citiranog zakona.

Zbog toga ne može se prihvatiti stav izražen u zahtjevu za zaštitu zakonitosti da bi se prvostepeni sud, kod odlučivanja koji će od razvedenih supružnika ostati isključivi nosilac stanarskog prava na zajedničkom stanu, morao ograničiti samo na onaj dio stana koji su su pružnici (prije iseljenja sustanara) koristili zajednički kao nosioci stanarskog prava, jer bi to bilo u suprotnosti sa propisom člana 16. stav 1. koji predviđa da samo jedan od njih može ostati nosilac stanarskog prava na takvom stanu kao cjelini i da je drugi supružnik (koji prestaje biti, po odluci suda, nosilac stanarskog prava) “dužan je da se iseli iz stana zajedno sa korisnicima stana, koji čine njegovo porodično domaćinstvo...”. Osim toga u propisu stava 4. člana 65. citiranog zakona je izdičito rečeno “Novi sustanarski odnosi ne mogu se zasnivati ni u useljenim stanovima”, što znači da se ni u krajnjoj situaciji odlukom suda ne bi mogli zasnovati novi sustanarski odnosi između ovih stranaka koje su do toga časa, svaka od njih posjedovala dio spornog stana na način što bi se samo na dijelu stana (koji su stranke ranije zajednički koristile prije smrti sustanarke) odredio jedan od njih za nosioca stanarskog prava a drugi dio stana ostavio na korištenje vlasniku kao sustanaru. ovo i zato što propis član a 16. citiranog zakona reguliše pitanje određivanja nosioca stanarskog prava na stanu kao cjelini, kakav ima u vidu član 3. Zakona o stambenim odnosima, a ne na dijelu stana.

staviti na raspolaganje tužiocu, kao davaocu stana na korištenje, stan iz tužbenog zahtjeva koji je do tada koristio, odnosno da stranka dospjelost ove tužbenikove obaveze (koja je prema daljem činjeničnom utvrđenju bila dospjela sa danom 29. avgusta 1979. godine) nisu uslovile dovršenjem izgradnje tuženikove porodične stambene zgrade. na takav zaključak, i po ocjeni ovog revizijskog suda, posebno upućuje takođe utvrđena činjenica iz nižestepenih presuda da je tužilac, u sporazumu sa tuženim, naknadno produžio ugovoreni rok za ispunjenje navedene tuženikove činidbe do 31. januara 1981. godine i na taj način, svakako, tuženom ujedno omogućio da u više nego razumnom vremenskom periodu od preko 5 godina dovrši izgradnju svog stambenog objekta, računajući od realizacije prve tranše kredita.

Kako je takav sporazum u skladu i sa načelima savjesnosti i poštovanja morala samoupravnog socijalističkog društva, kao i sa odredbama član a 50. Zakona o stambenim odnosima, to je pravila zaključak iz nižestepenih presuda da takav sporazum u svemu obavezuje stranke, odnosno da je tuženi u ispunjenju takvog sporazuma (tačke 7. ugovora o kreditu od 29. avgusta 1976. godine) dužan da tužiocu pre da u posjed stan iz tužbenog zahtjeva kojeg tuženi, prema izloženom, nakon isteka produženog roka 31. januara 1981. godine koristi bez pravnog osnova, jer se od tada ima smatrati da je raniji ugovor o korištenju tog stana voljom ugovornih stranaka valjano raskinut (član 50. Zakona o stambenim odnosima).

Međutim, navedene odredbe su brisane odredbom člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni list SRBiH”, broj 2/80), pa kako je odredbama člana 32. Zakona o finansiranju zajedničkih potreba (“Službeni list SRBiH” broj 40/79), koje su na snazi, predviđeno da razrez, obračun i naplatu doprinosa iz ličnog dohotka od obavljanja samostalne djelatnostivrši nadležni organ uprave prema odredbama Zakona o porezima građana, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da rješavanje ovog spora ne spada u sudsku nadležnost, nego u nadležnost upravnih organa i shodno tome, primjenom čl. 16. i 282. stav 1. Zakona o parničnom postupku tužbu odbacili).

S obzirom na predviđene rubrike te legitimacije, ne može se izvesti zaključak kao što je izveo tuženi organ uprave, a sa tim se saglasio i prvostepeni sud, da se u tu legitimaciju upisuje i sa istom dokazuje samo vrijeme provedeno u ratu. To tim prije s obzirom da tuženi, prilikom izvođenja toga zaključka, ne polazi od Uputstva za vođenje legitimacije rezervnih oficira, generala, admirala i vojnih službenika u JNA od 11. januara 1948. godine (Pov. broj 170).

Legitimacije, kao javna isprava, potvrđuje da je tužilac ranjen 1945. godine u lijevu ruku, a u prethodnoj rubrici (14) upisano je učešće tužioca u NOR -a. Ako je tužilac bio u NOV -i u vrijeme ranjavanja, tj. ukoliko je to upisano u toj legitimaciji, š to je trebalo utvrditi uvidom u original legitimaciju, onda se, po shvatanju ovog suda, ne bi mogao izvesti zaključak da pomenuta legitimacija nije pismeni dokaz iz člana 92. Zakona o osnovnim pravima na osnovu konstatacije, kao što je to učinio tuženi org a, a sa tim se saglasio i prvostepeni sud, da se istom dokazuje samo vrijeme provedeno u ratu, a ne i okolnost ranjavanja. Pod tim uslovima, tj. ako je u tu legitimaciju, (za koju nije utvrđeno da ima neki nedostatak) upisano da je tužilac ranjen dok je bio u NOV -i, postojala bi i pretpostavka da je ranjen pod okolnostima iz člana 5. stav 1. tačka 2. zakona o osnovnim pravima..., a nema zapreke u odbrani člana 92. toga zakona da se ranjavanje i okolnosti ranjavanja, u slučaju sumnje provjere izvođenjem drugih dokaza, pa i pribavljanjem mišljenja od odgovarajuće organizacije SUBNOR -a.

Iz toga činjeničnog stanja tuženi organ i prvostepeni su izveli su zaključak da tužilac nije ranjen prilikom i za vrijeme izvršavanja zadatka, nego po izvršenju zadatka, pa da njegovo ranjavanje nije nastupilo pod okolnostima iz člana 3. Zakona o vojnim invalidima (“Službeni list SFRJ”, broj 67/72, 33/76 i 32/81) vršeći dužnost za vojne ciljeve ili po naređenju vojnih organa ili organa vlasti.

Iz tih organa tuženog organa i prvostepenog suda proizilazi i njihovo pravno shvatanje: da je tužilac, po osnovu izvršenja zadatka, pravno zaštićen samo dok je obavještavao stanovništvo o nailasku neprijatelja, a ne i prije i poslije toga. To stanovište, po shvatanju ovog suda, nije pravilno.

Kada je tužilac dobio naređenje da obavijesti stanovništvo o nailasku neprijatelja, tu dužnost on j počevo da izvršava kada je krenuo da obavijesti pomenuto stanovništvo, a direktna veza sa izvršavanjem zadataka nije prestala sa obavještavanjem, nego tek sa povratkom tužioca na bezbjedno mjesto, odnosno odlaskom na mjesto u skladu sa tokom stvari i konkretnim okolnostima. U konkretnom slučaju, normalno je očekivati da se tužilac poslije izvršenog obavještavanja, skloni u šumu Lj. sa ostalim stanovništvom, a on tvri (suprotno tome nije ništa utvrđeno), da mu je predsjednik NOO K.J. naredio da se, nakon izvršenog obavještavanja, skloni u šumu Lj. sa ostalim stanovništvom, a da se ne vraća na mjesto odakle je pošao na izvršavanje zadatka. Kako iz utvrđenja tuženog i prvostepenog suda proizlazi da je tužilac ranjen prije nego što je stigao da se skloni u šumu Lj. sa ostalim stanovništvom, to se iz utvrđenih činjenica ne može izvesti zaključak da tužilac nije ranjen na izvršavanju zadatka po naređenju predsjednika NOO.

Ta aktivnost tužioca radi izvršavanja zadataka, (odlazak), samo izvršavanje zadatka (obavještavanje) i povratak na određeno mjesto u skladu sa tokom stvari i konkretnim okolnostima, čine jedinstvo u izvršavanju zadataka, pa se samo obavještavanje ne može odvojeno posmatrati kao što su to učinili tuženi organ i prvostepeni sud. Kada bi se to shvatanje prihvatilo, onda bi značilo da bi, na r pimjer, kurir bio pravno nezaštićen, tokom čitavog opasnog puta do predaje određenog obavještenja i povratka na naređeno mjesto, odnosno, odlaska na mjesto u skladu sa tokom stvari i konkretnim okolnostima, iako je tokom tog puta izložen raznim opasnostima, a takvim opasnostima, najčešće nije izložen prilikom same predaje obavještenja. Stoga to pravno shvatanje tuženog organa i prvostepenog suda nije u skladu sa smislom odredbe člana 3. stav 1. tačka 1. Zakona o vojnim invalidima, pa tuženi organ nije mogao, na osnovu činjeničnog stanja koje je poprimio utvrđenim i toga pravnog shvatanja, donijeti osporeno rješenje.

Sve je to omogućilo da ova lica izvrše krivična djela. Stoga je sud predložio da se Komitet detaljno upozna sa ovom informacijom i da potom poduzme konkretne mjere kojima će se otkloniti uzroci koji su pogodovali da dođe do ovakvih krađa društvene imovine.

Okružni sud je u ovoj informaciji posebno istakao da je jedan od osuđenih radnika predao sudu radnu karakteristiku sačinjenu od Izvršnog odbora osnovne organizacije saveza sindikata “Auto saobraćaj”. U karakteristici se navodi da je ovaj radnik veoma vrijedan, da je savjesno obavljao svoje radne zadatke, da maksimalno čuva i održava svoje vozilo i da do ovog slučaja nije imao problema u radu i ponašanju kao član saveza sindikata. Na kraju se ističe da sve ovo treba imati u vidu kada se budfe odlučivalo o žalbi ovog radnika. Međutim, sud je u informaciji naveo da ovakva karakteristika ne samo što nije potrebna sudu već je i sadržajno netačna i može samo da šteti ugledu organizacije sindikata. Riječ je, naime o radniku koji je do ovog suđenja četiri puta osuđivan i to radi teških krađa, krađa, pronevjere, i krivičnog djela ugrožavanje javno g saobraćaja.

Stoga je sud predložio da se ispita koje i pod kojim okolnostima sačinio ovaj dokument za sud i da se poduzmu mjere odgovornosti prema licima koja se ponašaju suprotno svim opredijeljenjima našeg društva pa i saveza sindikata u pogledu napor a za sprečavanje privrednog kriminaliteta i potrebe što efikasnijed čuvanja društvene imovine. 2. Opštinski sud u Bugojnu sačinio je i uputio informaciju Komiteta za opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu Mjesne zajednice “Vučipolje” u kojoj se ukazuje da ova mjesna zajednica izdaje neka dokumenta raznim licima za koja uopšte nije nadležna, a da se i ne govori o dokumentima koja nisu istinita. Tako je sud ukazao da je ova mjesna zajednica izdala potvrdu jednom osuđenom licu radi krivičnog djela nedozvoljene trgovine u kojoj se navodi da ovo lice ne posjeduje nikakve pokretne niti nepokretne imovine već da živi od svog rada.

Međutim, u ovom krivičnom predmetu sud je utvrdio da je okrivljeno lice nabavilo 1.058 kg kafe u inostranstvu plativši preko 400. 000 dinara i za carinski prekršaj 100.000 dinara. Samo to ukazuje da se ne radi o licu koje nema nikakve imovine. Sem toga, sud je posebno ukazao na to da mjesna zajednica nije po postojećim propisima uopšte ovlaštena da izdaje ovakva uvjerenja već nadležna opštinska uprava društvenih prihoda. Zbog svega toga sud je predložio da se ova informacija razmotri na sjednici organa kome je upućena i poduzmu mjere da se ovakav rad, vjerovatno, pojedinaca spriječi uz mjere odgovornosti. Sud je u ovom zapažanju upo znato i opštinski Komitet saveza komunista Bugojno. Sličnu informaciju uputio je Opštinski sud II Sarajevo istom organu i Skupštini mjesne zajednice Vojkovići kod Sarajeva.

Razlog upućivanja ove informacije sud je vidio u tome što je primijetio u jednom krivičnom predmetu da je ova Mjesna zajednica izdala potvrdu korisnicima usluga odvoza smeća tako da se iz te potvrde vidi da Komunalna radna organizacija “Rad” iz Sarajeva, nije odvozila smeće sa područja gdje neka lica žive, što je suprotno propisima Odluke o održvanju čistoće i uklanjanju snijega gdje je propisano da samo komunalni inspektor ili nadzorni organ odgovarajuće samoupravne interesne zajednice iz komunalne oblasti sa predstavnicima mjesne zajednice mogu zapisnički konsttovati da se smeće ne odv ozi. Stoga je sud upozorio Skupštinu Mjesne zajednice da ovakve ili slične dokumente ne izdaje i da se u vezi sa radom mjesne zajednice moraju striktno poštovati postojeći propisi, kao i to da se utvrdi odgovornost onih koji postupaju mimo postojećih propisa.

U vezi sa ovom pojavom sačinjavanja raznih dokumenata, potvrda i slično za sud, navodi se i intervencija Okružnog suda u Doboju radnoj organizaciji “Bosna prevoz” OOUR Remont - trans, i njenim organima: Izvršnom odboru Osnovne organizacije Saveza sindikata, Osnovnoj organizaciji Saveza komunista i Komisiji za standard radnika. U ovoj sudskoj intervenciji navodi se da je Okružni sud zapazio u jednom drugostepenom predmetu da je Komisija za standard radnika sačinila i ala tuženom (jednom svom radniku) d okumenat u kome se tvrdi da on ne može plaćati od suda dosuđeni iznos od 2.000 dinara mjesečno za svoju kćerku koja se nalazi na studijama i kod svoje majke, ali da bi mogao da plaća oko 1.400 dinara, s tim da ne plaća zaostale rate... i sl.

U potvrdi se k aže da su njegova primanja vrlo niska pa da mu za život ostaje 5.539 dinara. Međutim, utvrđeno je na sudu da ovakvi podaci nisu tačni, da je lični dohodak tuženog u 1982. godini iznosio 11.835 dinara itd. pa je sud predložio da se na sastancima organizacije Saveza sindikata i Saveza komunista raspravlja o ovoj pojavi kao nedopustivoj pošto se na ovaj način pokušava uticati na sud uz pružanje netačnih podataka, pa da se poduzmu i mjere odgovornosti prema oni koji su ovakvu potvrdu izdali. Ovi primjeri, kao i primjeri koje smo isticali u ranijim brojevima Biltena, pokazuju raširenu pojavu fabrikovanja raznih potvrda, uvjerenja i sl. za sudove, što je nedopustivo pa stoga treba i dalje na ovakve pojave odmah reagirati na način kako su to pojedini sudovi uradil i. 3.

Okružni sud u Sarajevu obavijestio je Društvenog pravobranioca samoupravljanja Novi Grad iz Sarajeva o svome zapažanju u jednom krivičnom predmetu u kome je radnik Tvornice armature Sarajevo pravosnažno osuđen na jednu godinu i 6. mjeseci zatvora zbog teškog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja. Radi se o tome da je osuđeni podnio dokumentaciju uz žalbu na presudu prvostepenog suda iz koje se vidi da je odlukom Izvršenog odbora Osnovne organizacije Saveza sindikata od 9. maja 1983. godine porodica poginulog u cijelosti obeštećena iznosom od 250.000 dinara, kao i to da je Radnički savjet iste tvornice svojom odlukom dodijelio stipendiju najstarijem djetetu poginulog lica u saobraćajnoj nesreći koju je prouzrokovao radnik njihove tvornice.

Ako se ima u vidu da čak ni oštećeni uopšte nije bio radnik ove tvornice, onda se još očitije vidi da su odluke ovih organa nezakonite pošto su donesene na štetu društvene imovine bez ikakvog zakonskog osnova (vjerovatno samo zato što je u pitanju osuđeni njihov radnik i što u ovim organima ima znatan uticaj, veze i slično). Stoga je sud predložio društvenom pravobraniocu samoupravljanja d apoduzm odgovarajuće mjere radi zaštite društvene imovine. 4. Opštinski sud Sarajevo II uputio je informaciju radnoj organizaciji Gradski saobraćaj Sarajevo OOUR “Autosaobraćaj” Komisiji za društvenu samozaštitu u kojoj se navode zapažanja suda u dva krivična predmeta u pogledu nepoštivanja postojećih propisa što dovodi do ugrožavanja javnog saobraćaja.

Tako je sud ukazao da je u jednom slučaju krivičnog gonjenja utvrđeno da je autobus za prevoz putnika bio u totalnom neispravnom stanju (gum sasvim dotrajale, tehnički nedostaci brojni) čega je i vozač bio svjestan, ali da je morao da vozi jer bi u protivnom izgubio posao.U drugom slučaju radi se o propustima evidentiranja kvarova u putnim nalozima tako da se vozila puštaju u saobraćaj, iako nisu sposobna i tehnički ispravna za vožnju. Ovakvi propusti su u suprotnosti sa propisima radne organizacije, pa je stoga sud predložio da se poduzmu odgovarajuće mjere kako bi se poštivali i dosljeno u praksi sprovodili oni propisi koje je sama radna organizacija donijela. 5. Opštinski sud u Višegradu uputio je informaciju Komunalnoj radnoj organizaciji i njenim kontrolnim organimau Višegr adu u kojoj se ističe da je na sudu utvrđeno, povodom vođenja jednog krivičnog postupka, da je magaziner prisvajao novac od prodatke pogrebne opreme u vremenu od 1981. pa sve do kraja 1983. godine tako da je pred kraj svake godine prikrivao inventurom dio manjka, u stvari prisvojenog novca.

Međutim, u informaciji se ističe da je radnički savjet na kraju godine otpisivao taj manjak u iznosu od preko 23.ooo do 40.000 dinara, ne ulazeći u to kako je taj manjak nastao i kako radi i posluje magaziner. U odsustvu bilo kakve kontrole, magaziner je na vrlo jednostavan način svake godine prisvajao do 60.000 dinara i takođe na jednostavan način to prikrivao, a radnički savjet postupao na način kako ne bi smio da postupa. Sud je predložio da se informacija razmotri i o duzmu mjere da se slični propusti organa samoupravljanja ne ponove. 6. Pošto sudovi opravdano traže od nosilaca društvene samozaštite da se obavijeste o predloženim mjerama u cilju uspostavljanja narušene zakonitosti, kako je to predviđeno u članu 75.

Zakona o društvenoj samozaštiti, to su i sve češći slučajevi pravilnog postupnja nosilaca društvene samozaštite koji obavještavaju sudove o tome šta je sve poduzeto da se uklone uzroci, uslovi i okolnosti koje pogoduju društveno-negativnim pojavama. Navodi mo samo neke primjere: Radna organizacija Rudnici mrkog uglja “Zenica” iz Zenice obavijestila je Okružni sud u Zenici da su preko organa samoupravljanja i kontrolnih organa samoupravljanja, poduzeli konkretne mjere u vezi sa ukazivanjem u jednoj informaciji okružnog suda o pljački društvene imovine kase uzajamne pomoći ove organizacije (blagajnica društveno-političkih organizacija je opljačkala preko 425.000 dinara, s tim što niko nad njom nije vršio nikakvu kontrolu).Ovi organi su opozvali raniji organ kase uzajamne omoći, imenovali novi, poduzeli mjere odgovornosti prema onima koji nisu vršili potrebnu kontrolu.

Na kraju se informacije kaže da je informacija suda razmatrana na sastancima svih društveno-političkih organizacija što će “imati veliki odje k među radnim ljudima Radne organizacije Rudnik mrkog uglja “Zenica” i da se ovakve negativne društvene pojave u našem kolektivu neće ponoviti”. Komitet za opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu i direktor radne organizacije Vjetrenica iz Viteza obavijestili su Okružni sud u Zenici da su temeljito razmotrili informaciju Okružnog suda koja im je ranije upućena i u kojoj je ukazano na više propusta i kršenja zakonitosti što je dovelo do oštećenja društvene imovine u većem obimu. U ovoj povratnoj informaciji se kaže da su kontrolni organi i društveno političke organizije”... poduzeli mjere kako preko rukovodnih kadrova, tako isto i preko društveno-političkih organizacija i samoupravnih organa, a naročito zahtijevamo veću odgovornost radnika unutrašnje kontrole za zaštitu društvene imovine i da se slična situacija ne bi mogla ponoviti u našoj radnoj organizaciji.

Čuvaće se i kontrolisati paragon blokovi za prodatu robu, kao i određivanje cijena za sve vrste robe. Poduzeli smo i druge mjere kao kontrola kalkulacije, radnika na likvidaturu dokumentacije i dr”. Povratne informacije slične sadržine isti sud je primio od Radne organizacije “Promet” iz Zenice, OOUR -a Trgovina na malo” iz Zavidvića, Doma štampe iz Zenice i drugih.