Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 3/1984

Presudom Okružnog suda optuženi je oglašen krivim zbog krivičnog djela iz člana 169. stav 1. u vezi sa članom 148. stav 2. KZ SRBiH. Protiv ove presude branilac optuženog izjavio je žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u kojoj je pored ostalog istakao da je nekoliko paketa prisvojenih po optuženom privatno vlasništvo, te da prvostepeni sud, s obzirom na vrijednost ostalih paketa koji predstavljaju društvenu imovinu, nije mogao optuženog oglasiti krivim za djelo za koje je oglašen krivim.

U smislu člana 35. stav 5. KZ SRBiH društvenom imovinom smatra se i imovina koja je povjerena državnom organu ili društveno-pravnom licu ili se kod njih nalazi po nekom zaknskom osnovu. U konkretnom slučaju paketi su u vrijeme izvršenja djela bili povjereni željezničkom magacinu i kao takvi trebali su biti isporučeni licima na koje su bili naslovljeni. Prema tome radi se o stvarima koje su u smislu navedenog propisa smatraju društvenom imovinom, pa kako njihova vrijednost prelazi iznos od 100.000 dinara prvostepeni sud je pravilno postupio kada je radnje optuženog kvalifikovao kao krivično djelo iz člana 169. stav 1.u vezi sa članom 148. stav 2. KZ SRBiH.

U konkretnom slučaju radi se o rekonstrukciji događaja (a ne o glavnom pretresu), koju u smislu člana 330. stav 2. ZKP vrši predsjednik vijeća ili sudija. član vijeća van glavnog pretresa. Prema stavu 3. istog člana stranke i oštećeni se obavještavaju o tome kada će i na kom mjestu će se saslušati svjedok, odnosno izvršiti uviđaj ili rekonstrukcija, sa upozoravanjem da mogu prisustvovati tim radnjama. Dakle, radi se o obavijesti (a ne o pozivu), te pomenuta lica mogu prisustvovati tim radnjama ali njihovo prisustvo nije obvezno. Prvostepeni sud je branioca optuženog obavijestio o rekonstrukciji i nije bio obavezan da istu odlaže zbog spriječenosti branioca. Kako se u ovom slučaju uopšte ne radi o glavnom pretresu i kako je sud postupajući po odredbi člana 330. stav 3. ZKP, to nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 3. ZKP a niti koja druga povreda, pa su žalbeni prigovori istaknuti u ovom pravcu bez osnova.

Istina sud je time prekršio odredbu stava 7. člana 357. ZKP ali kako se radi o povredi koja nije uticala na pravilnog i zakonitost pobijane presude i u korist je optuženog, time nije učinjena ni bitna povreda iz člana 364. stav 2. ZKP Na opisani način sud je u pobijanoj presudi mogao postupiti, jer izvedeni dokazi na glavnom pretresu opravdavaju takav postupak u odnosu na opis djela koji je bio sadržan u optužnici.

On poznaje “staraoca okrivljenog” (član 494. stav 2. “zakonskog zastupnika okrivljenog” (član 360. stav.) ali ih ne ovlašćuje da odgovarajuće procesne radnje preduzimaju umjsto već pored okrivljenog. Tu zastupanja u pravom smislu te riječi i nema. Prema odredbi člana 494. stav 5. ZKP okrivljeni ima pravo da izjavi žalbu protiv prvostepenog rješenja o izricanju ove mjere, a to znači da mu se ova odluka mora lično dostaviti itd. prema tome, sama pretpostavka da je okrivljeni neuračunljiv ne može ograničiti pravo okrivljenog da u ovom postupku neposredno preduzima procesne radnje. Isto tako, činjenica da je okrivljeni u vrijeme kada se ovaj postupak vodi, već lišen poslovne sposobnosti i drugom odlukom stavljen pod starateljstvo (sa drugačijim konkretnim osnovnom), ne može imati nikakvog uticaja na ovaj postupak, bar ne u sektoru koji pokriva pitanje o kojem se raspravlja. Okrivljeni u ovoj situaciji stvarno ima zakonskog zastupnika, ali zakon ovom ne daje ovlašćenja da umjesto okrivljenog preuzima procesne radnje (staralac okrivljenog ima pravo da bude obaviješten o pretresu prema odredbi člana 494. stav 2. ZKP, a zakonski zastupnik okrivljenog može izjaviti žalbu protiv prvostepenog rješenja prema odredbi člana 494. stav 5. u vezi sa članom 360. stav 1. ZKP, ali zakonski zastupnik u ovim situacijama ne i stupa umjesto okrivljenog već pored njega). Pored toga, postojanje odluke o lišenju poslovne sposobnosti ne eliminiše potrebu da se u postupku za primjenu ove mjere utvrđuje činjenica da je okrivljeni u vrijeme izvršenja djela bio neuračunljiv. Ta odluka nema nikakav značaj za ovaj postupak niti ona može imati uticaja na pravo okrivljenog da preduzima procesne radnje.

Nadalje, s obzirom da se procesna prava ne mogu dijetiti na postupak do pravosnažnosti, presude i postupak po vanrednim pravnim lijekovima, to se okrivljenom koji je neuračunljiv ne može uskratiti ni pravo na preduzimanje radnji za ponavljanje postupka.

Prema tome, okrivljeni u postupku ove mjere iako je neuračunljiv može vršiti svoja procesna prava kako do pravosnažnosti presude, tako i kod vanrednog pravnog lijeka ponavljanje krivičnog postupka.

NA SAVJETOVANJU KRIVIČNIH ODJELJENJA SAVEZNOG SUDA, VRHOVNIH SUDOVA REPUBLIKA I AUTONOMNIH POKRAJINA I VRHOVNOG VOJNOG SUDA, održanom 20. aprila 1984. godine u Saveznom sudu, donijeti su: ZAKLJUČAK br. 1.

Ako je učinilac izvršio djelo iz člana 174. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ u namjeri da sebi ili rugom pribavi protivpravnu imovinsku korist, ali ne uspije da tu korist pribavi, radi se o pokušaju krivično djela zloupotrebe službenog položaja iz člana 174. stav 3, odnosno stav 4. Krivičnog zakona SFRJ ili krivičnog djela pljačke u službi iz člana 177. stav. 1. Krivičnog zakona SFRJ, u vezi sa članom 19. Krivičnog zakona SFRJ, zavisno od toga koju visinu protivpravne imovinske koristi je učinilac namjeravao da postigne, a ne o svršenom krivičnom djelu iz člana 174. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ. Radnja krivičnog djela iz člana 174. KZ SFRJ ista je kod svih oblika ovog djela ali nije ista usmjerenost radnje. Kod osnovnog oblika ona je usmjerena na pribavljanje kakve koristi (za sebe ili drugog) ili nanošenja štete (drugom), s tim što korist, odnosno šteta mogu biti imovinskog ali i neimovinskog karaktera. Kod oblika iz stav 3. i 4. člana 174. KZSFRJ ova namjera je isključivo usmjerena na postizanje protivpravne imovinske koristi.

Krivično djelo iz člana 174. stav 3. i 4. KZ SFRJ ima dva zaštitna objekta. prvi, društveni odnosi koji se odnose na funkcionisanje određene službe (da se ta služba zakonito vrši), drugi, imovina - prvenstveno društvena. Kod osnovnog oblika primarni zaštitni objekat je određena služba u naprijed navedenom smislu, a sekundarni predstavlja ostale vrijednosti kojese tamo navode, dok se kod oblika iz stav 3. i 4. težište daje zaštiti imovine.

Posljedica krivičnog djela iz člana 174. KZ SFRJ je šteta na oba zaštitna objekta i da bi postojalo svršeno krivično djelo ova štetna posljedica mora nastupiti na oba zaštitna objekta. Kod prvog zaštitnog objekta ta posljedica se sastoji u remećenju, odnosno ugrožavanju pravilnog i zakonitog funkcionisanja određene službe, kod drugog, u šteti koja nastaje na imovini usljed pribavljanja protivpravne imovinske koristi s tim što je ova šteta posljedica u korelaciji s pribavljanjem imovinskom korišću. Kad je pod uzeta radnja izvršenja s navedenom namjerom nastaje štetna posljedica na prvom ali može izostati na drugom zaštitnom objektu. Učinilac krivičnog djela hoće obje posljedice, a ova druga je u tjesnoj (neposrednoj) vezi sa motivom preduzete radnje. Ako ipak do posljedice kao štetne posljedice i na drugom zaštitnom objektu ne dođe - na prvom dolazi već samim preduzimanjem radnje izvršenja - u vidu štete na imovini (u korelaciji s tim da dođe i do pribavljanja protivpravne imovinske koristi ispod 30.000 dinara, odnosno preko tog iznosa) - onda se radi o pokušaju krivičnog djela, gdje vrijede opšta pravila o pokušaju. Radnja je preduzeta (svršena), posljedica u naprijed navedenom smislu nije nastupila, najčešće zato što je učinilac spriječen. Pri tome treba ima ti u vidu da i kod niza drugih krivičnih djela pokušaj težeg oblika krivičnog djela sadrži u sebi svršeni oblik nekog lakšeg Krivičnog djela, a ipak se ne uzima da je u pitanju to (lakše) svršeno krivično djelo nego pokušaj težeg zbog usmjerenosti radnje izvršenja prema težem obliku. Tako npr. kad je učinilac, u namjeri da neko lice liši života, ovome nanio samo laku ili tešku tjelesnu povredu, neće se radi o svršenom krivičnom djelu, lake odnosno teške tjelesne povrede, već o pokušaju krivičnog djela ubistva. Kad bi se, međutim, zanemario umišljaj, odnosno usmjerenost radnje izvršenja (prema posljedici - lišenja života) onda bi se radilo o svršenom krivičnom djelu lake, odnosno teške tjelesne povrede, što očito ne bi bilo prihvatljivo. Ako bi se zanemari la usmjerenost radnje prema određenoj posljedici, koja je inače kvalifikatorna okolnost određenog krivičnog djela, onda bi jedna kriminalna količina, često i vrlo značajna, ostala nepokrivena određenom krivičnom normom, s tim bi izostala i adekvatna zaštita određenih društvenih vrijednosti. A to bi bio slučaj i kod krivičnog djela iz člana 174. KZ SFRJ kada bi se zanmarila usmjerenost radnji prema pribavljanju protivpravne imovinske koristi za iznos od 30.000 dinara, odnosno preko tog iznosa, pa bi učinila c krivičnog djela na taj način bio neopravdano privilegovan, a imovina nezaštićena ili neadekvatno zaštićena. na taj način izostala bi adekvatna ocjena društvene opasnosti učinjenog krivičnog djela, jer je očito da je društvena opasnost pokušaja kvalifikovanog oblika krivičnog djela, naročito kada postoji više takvih oblika, koji se po svojoj težini odnosno zaprijećenim kaznama znatno razlikuju kao što je to slučaj kod krivičnog djela iz člana 174. KZ SFRJ, daleko veća od svršenog osnovnog oblika krivično g djela (za osnovni oblik propisana je kazna zatvora do 3 godine, za kvalifikovani oblik iz stava 3. kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina, a za kvalifikovani oblik iz stava 4. kazna zatvora od jedne do 10 godina). Ako bi se zauzelo stanovište da pokušaj krivičnog djela iz člana 174. stav 3. odnosno stav 4. KZ SFRJ nije moguć, već da se u svim slučajevima kada učinilac svoju namjeru pribavljanja protivpravne imovinske koristi nije uspio da relaizuje i pored preduzete radnje zloupotrebe, radi se svršenom osnovnom obliku ovog krivičnog djela, onda ne bi bio moguć ni pokušaj krivičnog djela pljačke u službi već bi se i takav pokušaj krivičnog djela tretirao kao svršeno krivično djelo osnovnog oblika. A takvo stanovište ne odgovara ni logičnom, odnosno zakonskom pojmu pokušaja krivičnog djela, pogotovu kada se ima u vidu da je radnja krivičnog djela svršena i da je umišljaj bio usmjeren na ostvarenje poljedice /težeg) krivičnog djela, a osim toga treba imati u vidu da lakši svršeni oblik krivičnog djela ne može konzumirati pokušaj težeg oblika, čemu bi vodilo stanovište da se u ovim situacijama radi o svršenom lakšem obliku a ne pokušaju težeg oblika može konzumirati lakši oblik svršenog (istog) krivičnog djela. I kriminalno politički razlozi govore u prilog postojanja pokušaja krivičnog djela iz člana 174. stav 3. i 4. odnosno člana 177. stav 1. u vezi člana 174. KZ SFRJ, jer se rado o najopasnijim napadima na društvenu imovinu, radnjama zloupotrebe, pa istu treba adekvatno zaštiti, od ovakvih opasnih napada, pogotovu kada su rdnje preduzete radi radi pribavljanja protivpravne imovinske koristi velikih razmjera a učinilac je spriječen da takvu korist realizuje.

S obzirom na iznijeto zauzeto je stanovište istaknuto u zaključku.

ZAKLJUČAK br. II

U slučaju optužbe za krivično djelo iz člana 177. Krivičnog zakona SFRJ, koje obuhvaća više krivičnih djela iz člana 174. do 176. Krivičnog zakona SFRJ, a tužilac za neko od tih djela odustane od optužbe ili sud nađe da treba optuženog osloboditi od optužbe, prvostepeni sud će u odnosu na to djelo donijeti presudu kojom se optužba odbija, odnosno optuženi oslobađa od optužbe, a ako se radi samo o nekoj radnji tog djela, ili visini pribavljene imovinske koristi, sud će i za to djelo obuhvaćeno u krivičnom djelu iz člana 177. Krivičnog zakona SFRJ donijeti osuđujuću presudu, ozsotavljajući iz izreke onu radnju, ili pribavljenju imovinsku korist po optužbi, od koje je tužilac odustao, odnosno za koju sud nađe da nije dokazana, ili da u toj radnji nema elemenata krivičnog djela.

Na isti način će postupiti i drugostepeni sud kad peinačava prvostepenu presudu, a ako ukida presudu za jedno djelo u sastavu krivičnog djela iz člana 177. Krivičnog zakona SFRJ ukinut će prvostepenu presudu u odnosu na krivično djelo iz člana 177. Krivičnog zakona SFRJ u cijelosti. Kad raspravno vijeće utvrdi da optuženik nije učinio neko djelo ili kad ocijeni da neko djelo iz sastava pljačke po zakonu nije krivično djelo ili da postoje okolnosti koje isključuju krivi čnu odgovornosti, donijet će u odnosu na to djelo oslobađajuću presudu, a kad utvrdi da za neko od djela iz sastava pljačke ne postoji procesne pretpostavke, odnosno da postoje procesne smetnje, donijet će u odnosu na to djelo presudu kojom se optužba odbija.

Ovakvo postupanje raspravnog vijeća prvostepenog suda ima podlogu i u čl. 348. stav 2. ZKP, jer se kod optuženja za krivično djelo pljačke, koje se sastoji iz više djela, u stvari radi o optuženju za više krivičnih djela, koja je zakon označio kao jedno zbirno krivično djelo pljačke.

Naravno da će sudbina preostalih djela iz sastava pljačke ovisiti o tome da li njihov zbir kriminalnih učinaka prelazi, sada još uvijek, 100.000 dinara ili ne. U prvom slučaju ostat će pljačka sa sniženim materijalnim u činkom, dok će se u drugom razbiti na pojedina djela u realnom sticaju, pri čemu je moguće da se ona, ili samo neka od njih, ako postoje uvjeti za to, pravno označe kao produženo krivično djelo. Kad vijeće, pravnom ocjenom utvrđenog činjeničnog stanja, nađe da neko djelo iz sastava pljačke treba pravno označiti tako da ono po svojoj osnovnoj kvalifikaciji više ne predstavlja ni jedno od krivičnih djela koja mogu prerasti u pljačku nego neko drugo krivično djelo, tada će ono biti izdvojeno iz sastava pljačke i naći će se u realnom sticanju s ostatkom koji još uvijek čini pljačku.

Kad se međutim, radi samo o nekoj radnji ili dijelu pribavljene imovinske koristi kao sastavnim dijelovima nekog od osnovnih djela koja prerastaju u pljačku i koja i bez toga egzistiraju i sva zajedno čine pljačku prema optužbi, izostavit će iz izreke onu radnju ili onu pribavljenu imovinsku korist od koje je tužilac odustao, odnosno za koju sud nađe da nije dokazana ili da u toj radnji nema elemenata nekog od osnovnih krivičnih djela koja prerastaju u pljačku, jer sud ne može za pojedine dijelove istog ovdje osnovnog krivičnog djela izreći oslobađajuću ili idbijajuću, a za preostale dijelove osuđujuću presudu. Preostoje, stoga, da sud u obrazloženju osuđujuće presude, čija izreka sadrži obim koji je dokazan, koji ima elemente inkriminiranog djela i za koji ostaje optužba, izloži zbog čega je preostali dio izostavio iz izreke.

Stanovište da se iz činjeničnog opisa optužbe u činjeničnom opisu osuđujuće presude, za djelo pljačke, mogu izostaviti sve ne inkriminirane radnje ili oni iznosi bez kojih i preostale inkriminirane radnje i prisvojeni iznosi čine jedno ili više osnovnih krivičnih djela koja prerastaju u pljačku, odnosno koja čine pljačku, uz navođenje razloga u obrazloženju osuđujuće presude zbog čega su neke od inkriminiranih ili prvobitno inkriminiranih radnji, odnosno iznosi, izostavljeni iz izreke, već preovladava u sudskoj praksi, koja opravdano ne prihvaća prigovor da na taj način nije potpuno riješen predmet optužbe.

Na isti način postupit će i drugostepeni sud kad preinačava prvostepenu presudu, u sjednici vijeća, bez održavanja rasprave, nakon što utvrdi da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se s obzirom na utvrđeno činjenično stanje po pravilnoj primjeni zakona ima donijeti, po čl. 387. stav 1. ZKP, drukčija presuda.

Obim u kome će i kako drugostepeni sud preinačiti prvostepenu presudu diktiran je istim kriterijumima koji su izneseni u vezi s odlučivanjem raspravnog vijeća prvostepenog suda o djelima koja čine inkriminaciju za krivično djelo pljačke, ovisno dalje o tome da li prvostepenu presudu ispituje po tužiočevoj ili po optuženikovoj žalbi i da li je povodom bilo čije žalbe utvrdio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka koja izaziva donošenje odbijajuće ili oslobađajuće presude.

Kad su pobijanom presudom izdvojena iz sastava pljačke pojedina djela, jer je prvostepeni sud ocijenio, da po zakonu nisu krivičnadjela ili a postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost, ili krivično gonjenje, i za njih dobio oslobađajuću ili odbijajuću presudu, a viši sud uvaži tužiočevu žalbu, preinačit će presudu i optuženika oglasiti krivim i za ta djela, uključiti i u sastav pljačke, te muizreći odgovarajuću kaznu za takvu uvećanu kriminaln u djelatnost.

Jednako će postupiti viši sud i u slučaju kad je niži sud izlučio pojedina djela iz sastava pljačke, jer je ocijenio da nemaju obiljećja krivičnog djela koja mogu prerasti u pljačku, nego nekog drugog djela, tretirajući ih u prvostepenoj presudi kao realni sticaj s preostalom inkriminiranom djelatnošću koju je u tom preostalom dijelu pravno označio kao pljačku, s tim da će, uvažavanjem tužiočeve žalbe, preinačiti kvalifikaciju u neko od djela kojaprerastaju u pljačku, unijet ih u sastav pljačke i izreći adekvatnu kaznu za tako uvećanu pljačku.

Kad viši sud nađe uvažavanjem optuženikove žalbe, suprotno nižem sudu, da pojedina djela iz sastava pljačke po zakonu nisu krivična djela ili da ima okolnost koje isključuju krivičnu odgovornost, izreći će za njih oslobađajuću presudu, a za preostalu kriminalnu djelatnost koja i bez djela obuhvaćenog oslobađajućom presudom predstavlja pljačku, odmerit će adekvatn, naravno blažu kaznu. Ako oslobađajućom presudom za pojedina osnovna djela vrijednost preostalo inkriminiranog djela spadne ispod 100.000 dinara, raskinut će se njihova međusobna veza i ona će se naći u realnom sticanju, do kojeg može doći i zbog toga što je viši sud zbog povrede krivičnog zakona iz člana 364. tačka 3. ZKP ili zbog bitne povrede iz člana 364. stav 1. tačka 5. ZKP, odbio optužbu, ili je pak zbog povrde iz člana 364. stav 1. tačka 9. ZKP izrekao oslobađajuću presudu, za neka od inkriminiranih djela koja prerastaju u pljačku.

I konačno, kad viši sud, uvažavanjem žalbe, nađe da neka djela inkriminirana kao pljačka nemaju obilježja krivičnog djela koja prerastaju u pljačku, preinačit će prvostepenu presudu tako da će ih izdvojiti iz sastava pljačke, adekvatno ih kvalificirati i uzeti ih u realnom sticaju međusobno i s prostalim inkrimi niranim djelom koji i bez njih čini pljačku, pa će za svata djela utvrditi kazne i izreći jedinstvenu kaznu. Tako će postupiti i u slučaju da se vrijednost preostalog dijela prijašnje pljačke spusti ispod 100.000 dinara.

Ako pak viši sud u žalbenom postupku utvrdi da su neka od radnji nekog osnovnog krivičnog djela koja u prvostepenoj presudi čine pljačku po zakonu ne predstavlja krivično djelo preinačit će prvostepenu presudu tako da će iz njene izreke izostaviti taj dio i to obrazložiti u razlozima svoje presude.

Zaključak da će drugostepeni sud, ako ocijeni da za neko djelo iz sastava pljačke treba ukinuti prvostepenu presudu, tu presudu ukinuti u cijelosti, temelji se na ocjeni da se pojedini dijelovi prvostepene oduđujuće presude za pljačku nemogu izdvojiti, u smislu člana 385. stav 3. ZKP, bez štete za pravilno presuđenje.

Radi ovakvog zakonskog opisa krivičnog djela pljačke kakvog sada imamo u čl. 177. KZ SFRJ i adekvatnim članovima krivičnih zakona republika i autonomnih pokrajina, jeste da se o cijeloj kriminalnoj količini koja čini, ili može činiti krivično djelo pljačke, s aspekta kažnjivosti i kažnjavanja, kao jednoj cjelini, cijeni i odlučuje u jednom predmetu na jednom mjestu, što znači za sva nepresuđena djela koja prerastaju u pljačku, radi što adekvatnije ocjene obima napaa na društvenu imovinu, a time i pravne društvene opasnosti učinioca, te radi izricanja najadekvatnije krivične sankcije.

Ukidanje prvostepene presude samo za neko od djela od kojih se sastoji krivično djelo pljačke nije moguće ni zbog toga što je pljačka ipak zasebno krivično djelo, koje ima samostalan iako specifičan karakter, da zakonskom konstrukcijom, u kome pojedina izvršena krivična djela gube svoju pravnu individualnost, odnosno samostalnost.

ZAKLJUČAK br. III

Pod “propisanom” ocjenom u smislu krivičnog djela kršenja propisa o cijenama treba podrazumijevati samo one cijene koje su kao najviše ili čiji je najviši nivo ili čiji je način formiranja određen propisom nadležnog organa društveno političke zajdn ice. Određenje pojam “propisanih” cijena, kao jednog od bitnih obilježja krivičnog djela kršenja propisa o cijenama, uključuje u sebi i rješenja više pitanja koja mogu biti sporna. Ovo krivično djelo predviđaju svi republički i pokrajinski krivični zakonici, ali, izgleda, da oni cijenu, kao genusni objekt, ne zaštićuju u istom opsegu. Neki od njih ekspliciraju diferenciju između pojmova “propisane” i “dogovorene” cijene, ali obje te kategorije uključuju u objekt ovog krivičnog djela (KZ SR Slovenije i KT SAP Vojvodine), dok svi ostali kao objekt ovog djela predviđaju samo “propisanu” cijenu. Da li su pojmovi “propisane” i “dogovorene” cijene suštinski različiti može biti sporno, ali nema dileme da postoji i treća kategorija, kategorija tzv. slobodno formiranih cijena. Ranija teorija i praksa su pojam “propisane” cijene, polazeći od samog značenja kvalifikativa “propisanost”, definisale suprotstavljajući ga baš ovoj trećoj kategoriji. tzv. slobodno formiranih cijena. sada je ova prob lematika složenija s obzirm na promjene do kojih je došlo u ovoj oblasti društveno-ekonomskog života. Instrumenti regulative u ovoj oblasti su naime obogaćeni, a i samo modeli regulisanja. Tako, važeči propisi koji regulišu ovu materiju (Zakon o osnovama sistema cijena i društvenoj kontroli cijena i drugi propisi) utvrđuju osnovni princip da rdnici u OOUR-ima samostalno formiraju cijene svojih proizvoda i usluga, polazeći od kriterija utvrđenih zakonom, s tim da te cijene mogu i “dogvoriti” sa drugim OOUR-ima samoupravnim sporazumom ili dogovorom. Važenje ovog osnovnog principa može biti ograničeno izuzetno i to tzv. mjerama društvene kontrole cijena. Ova društvena kontrola cijena, prema odredbama člana 60. i 61. Zakona o osnovama sistema cijena i društvenoj kontroli cijena može imati ove modele:

-određivanje najviših cijena, odnosno najvišeg nivoa cijena, -propisivanje načina formiranja cijena, -davanje saglasnosti na cijene, odnosno tarife ili ovjeravanja cijena,

Društvena kontrola cijena u prva dva modela pretpostavlja podzakonske akte koje donose nadležni organi društveno-političke zajednice.

Prema tome, propisima na koje upućuje krivično djelo kršenja propisa o cijenama, oblasti cijena jeuređena tako da se postavlja najprije ovo pitanje: da li oznak a “propisanosti” (cijene) podrazumijeva isključivo onaj sektor koji znači ograničenje važenja osnovnog principa da radnici u OOUR-ima samostalno formiraju cijene i da li u tom okviru stvari treba diferencirati dalje s obzirom na subjekte koji ograničava, te model i uopšte smisao ovog ograničenja.

Jasno je a pod “propisanom” cijenom treba uzeti onu koja je kao “najviša” ili čiji je najviši “nivo” određen propisom nadležnog organa društveno političke zajednice, pri čemu nema značaja rang tog propisa. Ispravnost ovog gledišta obezbjeđuje već gramatički smisao kvalifikativa “propisanosti” Sporno je, međutim, da li karakter “propisane” ima i ona cijena kod koje je propisan samo način formiranja. Moguća su dva polarno suprotna gledišta. Prvo gledište, uzima da se ovdje ne može raditi o “propisanoj” cijeni zbog toga što je propisan samo jedan od njenih elemenata, a ne ona kao cijena. Drugo, suprotno gledište polazi pak od toga da propisom određeni sastavni element nužno utiče na njen konačni nivo, te da se i ovdje radi o “propisanoj” cijeni, makar se radilo i o djelimičnog propisanosti. Krivični zakon upotrebljava izraz “propisana cijena” i time ne implicira nikakvu razliku između cjelovito i djelimično propisane cijene, a osim toga ovdje se radi o logičnom odnosu cjeline i dijela. Argumenti, na koje se oslanja drugo gledište, su daleko ubjedljiviji.

Cijene koje OOUR -i samostalno formiraju bez sumnje nisu “propisane”. Takav karakter te cijene ne mogu poprimiti ni onda kad ovlaštena zajednica za poslove cijena daje saglasnost na njih ili ih “ovjerava”. Nemaju karakter “propisanih” ni cijene koje su određene samoupravnim sporazumom ili društvenim dogovorom.

Gledište da se i ovdje radi o “propisanim” cijenama, polazi od značaja i obaveznost samoupravnih sporazuma i društvenih dogovora. Međutim, tako je gledište neodrživo, jer samoupravni sporazumi i dogovori, uprkos njihovom značaju i obaveznosti, ne znače nikakvo spoljno ograničenje prava radnika u OOUR-ima da samostalno formiraju cijene, već naprotiv pretpostavljaju vršenje tog prava. Oni nisu, stoga “propisi” na koje misli krivično pravna odredba koju razmatramo, pa cijene određene njima imaju karakter “dogovorenih” cijena. A to bi, konačno, značilo da postoji razlika između pojmova “propisane” i “dogovorene” cijene.

Prema tome, nisu “propisane” u smislu ovog krivičnog djela, onecijene koje OOUR -i samostalno formiraju, niti cijene na koje nadležne zajednice za poslove cijena daju saglasnost ili ih ovjeravaju, a konačno ni cijene određene SS ili DD.

NA SASTANKU PREDSJEDNIKA KRIVIČNIH ODJELJENJA SAVEZNOG SUDA, VRHOVNIH SUDOVA REPUBLIKA I AUTONOMNIH POKRAJINA I VRHOVNOG VOJNOG SUDA, održanom 5. marta 1984. godine u Saveznom sudu u Beogradu, usvojeni su sljedeći: ZAKLJUČCI

1. Krivični postupak koji je pravosnažno završen rješenjem o izricanju mjere bezbjednosti iz člana 63. Krivičnog zakona SFRJ može se ponoviti shodnom primjenom odredaba koj se odnose na ponavljanje postupka na osnovu člana 508 Zakona o krivičnom postupku.

2. Sud ne može poslije održanog glavnog pretresa na osnovu optužnice neuračunljivom učiniocu izvreći mjeru bezbjednosti iz člana 63. odnosno člana 64. Krivičnog zakona SFRJ bez izmjene optužnice javnog tužioca u predlogu za izricanje mjere bezbjednosti. U takvom slučaju sud mora donijeti presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe.

3. Oštećeni u skraćenom postupku nma pravo žalbe na presudu u smislu člana 443. stav 8. Zakona o krivičnom postupku ako nije prisustvovao glavnom pretresu.

4. Novčana kazna koja se sastoji u smanjenju mjesečne pla te (ličnog dohotka) zbog povrede vojne discipline, a kou je osuđeni plati, uračunava se po članu 50. stav 2. ZKP u kaznu izrečenu za krivično djelo čija obilježja obuhvataju i obilježje povrede vojne discipline.

5. Nije isključen sticaj krivičnih djela neprijateljske propagande iz člana 133. Krivičnog zakona SFRJ i krivičnog djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti iz člana 134. Krivičnog zakona SFRJ, ako su ova krivična djela izvršena u realnom sticaju.

6. Ostvareno je krivično djelo pljačke u službi iz člana 177. Krivičnog zakona SFRJ ako je učinilac izvršenjem krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja iz člana 174. Krivičnog zakona SFRJ pribavio imovinsku korist koja prelazi što hiljada dinara bez obzira da li je pribavljena imovinska korist na štetu društvene ili privatne imovine.

7. Prihvata se stav Saveznog suda objavljen u Biltenu br. 19/83 koji glasi:

“Razlika u cijeni postignuta prodajom proizvoda ili usluga po cijenama višim od propisanih, čime je izvršen privredni prestup iz čl. 94. stav 1. tačka 1. Zakona o osnovama sistema cijena i društvenoj kontroli cijena, ne može se poistovijetiti sa imovinskom koristi, jer imovinska korist u smislu člana 32. stav 1. Zakona o privrednim prestupima i člana 97. Zakona o osnovama sistema cijena i društvenoj kontroli cijena predstavlja čistu dobit ostvarenu izvršenjem privrednog prestupa utvrenu oduzimanjem nužnih troškova od bruto iznosa ostvarenog povećanjem cijena”.

Član 4. Zakona o građvinskom zemljištu u društvenoj svojini

Kda je u odluci o određivanju građevinskog zemljišta skupštine opštine navedeno da se određeno naselje smatra urbanim područjem, a pojedinačne parcele u tom području se pobliže prikažu u grafičkom prilogu koji čini sastavni dio odluke, takav način određivanja građevinskog zemljišta zadovoljava uslove predviđene u članu 4. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini.

Po odredbi člana 9. stav 4. navedenog zakona punovažni su i ugovori zaključeni nakon stupanja na snagu zakona, ako su sačinjeni u pismenoj formi, ali bez ovjere potpisa ugovoreni strana, pod uslovom da su ugovorne strane izvršile u cjelini ili pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju. Iz ovakve odredbe očito slijedi da ne mogu postati punovažni ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni nakon stupanja na snagu navedenog zakona ako su sačinjeni u usmenom obliku, makar da su ugovorne obaveze u cjelini ispunjenje. S obzirom na ovako stimulisanu odredbu člana 9. citiranog zakona, ne može se primijeniti odredba člana 73. Zakona o obligacionim odnosima, već se ima primijeniti isključivo republički propis (član 24. Zakona o obligacionim odnosima).

Kako su na osnovu rezultata izvedenih dokaza nižestepeni sudovi utvrdili da sporni ugovor, mada je sačinjen u pismenom obliku i mada su ga potpisale obje strane ne ispunjava naprijed opisane zakonske uvjete na njegovu pravovaljanost (jer je taj ugovor sačinjen samo u prisustvu jednog svjedoka, potpisi na sudu, niti je u pretežnom dijelu ispunjen), nižestepeni sudovi su zahtjev tužioca sa razlogom odbili.

U članu 103. stav 1. zakona o obligacionim odnosima propisano je kada se jedan ugovor smatra ništavim (protivnost ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, protivnost ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, protivnost ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, protivnost prinudnim propisima i protivnost moralu socijalističkog samoupravnog društva), ali je istovremeno predviđena mogućnost odstupanja od tih pravila, jer posljednja alineja navedenog propisa glasi:...ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo”. Odstupanje o kome je riječ je upravo došlo do izražaja u u članu 395. Zakona o obligacionim odnosima kod ugovaranja plaćanja u stranoj valuti, gdje se kao sankcija za nepoštivanje propisa u tom domenu predviđa konvertovanje obaveze u stranoj valuti u dinare prema kursu na dan nastanka obaveze.

Ugovor o zamu povodom kojeg se vodi ovaj spor zaključen je 13. aprila 1979. godine i već tada je nastala obaveza da u određenom roku (nakon godinu dana) vrati iznos kojeg je primio na ime zajma, pa se taj iznos konvertuje u dinare prema kursu u vrijeme zaključenja ugovora.

Kako je, prema podacima spisa, tužitelj u ispunjenju apsolutno ništavog ugovora zaključenog suprotno odredbi člana 10. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini SRBiH, isplatio tuženom kupovnu cijenu pretežno u DM, pripada mu pravo na vraćanje datog (DM i dinara), a u nemogućnosti vraćanja primljenih DM, pravo na dinarsku protuvrijdnost po kursu u vrijeme presuđenja, jer se samo na taj način može izvršiti potpuna restitucija.

Pri tome valja naglasiti da pravno pravilo sada izraženo u članu 395. Zakona o obligacionim odnosima, ne dolazi do primjene kada se radi o restituciji kod ništavih ugovora, jer u takvoj situaciji ugovornih stranaka pripada pravo na vraćanje datog. Pravilo iz navedenog člana odnosi se na ispunjenje ugovora u kojima se samo klauzula o plaćanju ustranoj valuti ništava, pa se njeno ispunjenje može zahtijevati u domaćoj valuti, po kursu u vrijeme zaključenja ugovora.

Pravo građenja i trajno pravo korištenja na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini može se steći na način propisan odredbama Zakona o građevinskom zemljištu i i Zakona o prostornom uređenju (Službeni list SRBiH, broj 13/74). Zato nema značaja za rješenje ovog spora navod tužioca da je gradio spornu zgradu kao savjesni graditelj i da je izgrađena zgrada vrednija od zemljišta.

U ovakvom slučaju primjenjuju se opšti propisi o zastari potraživanja.

Utuženo potraživanje se ne zasniva samo na pravnom osnovu naknade štete, već i na neosnovnaom obogaćenju (sticanju bez osnova), pa se ne može zaključiti da je nastupila zastara potraživanja zašto je prije prije podnošenja tužbe protekao subjektivni zastarni rok od tri godine, predviđen u članu 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Iz navoda tužioca datih tokom prvostepenog postupka i u žalbi, proizilazi, naime, da tužilac tvrdi da je tuženi u svoju korist upotrijebio, odnosno za sebe prisvojio, robu čiji je manjak utvrđen, pa se, polazeći od takvih činjeničnih navoda tužbe, mora zaključiti da se tužba zasniva i na ovom drugom pravnom osnovu (konkurencija pravnih osnova). U takvom slučaju ima osnova za primjenu člana 209. Zakona o obligacionim odnosima. PO tom propisu nakon nastupanja zastare prava da zahtijeva naknadu štete, oštećenik može zahtijevati od odgovornog lica, po pravilima o neosnovanom obogaćenju, da mu naknadi vrijednost koristi koju je za sebe pribavio štetnom radnjom (kod potraživanja iz ovog pravnog osnova primjenjuje se opšti zastarni rok).

Polazeći od navedenog utvrđenja ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer je upisom uplate navedenog iznosa u deviznu štednu knjižicu tužioca koji je ovjeren pečatom tuženog i potpisom ovlaštenog lica, zasnovan obligaciono pravni odnos između štediše i banke. Upisi u štednu knjižicu izvršeni na navedeni način su dokaz o izvršenoj uplati (član 1044. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima), odnosno u takvoj situaciji postoji zakonska pretpostavka da je taj iznos ulagač zaista i položio.

Zakonska pretpostavka tačnosti upisa ne može se oboriti time što je uplata izvršena van prostorija banke na šta tuženi ponovo ukazuje u reviziji, jer je prema utvrđenju nižestepenih sudova novac preda radniku tuženog koji kontroliše radnike šalterskih službi da ga položi na devizni račun tužioca i izvrši upis pologa u deviznu knjižicu koja se nalazila kod tuženog, pa se ovakva uplata ima izjednačiti sa uplatom izvršenom radniku šalterske službe ovlaštenom za zaključivanje i ispunjenje ugovora u djelokrugu poslova koje obavlja za organizaciju udruženog rada (član 98. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).

Tuženi međutim, ne duguje tužiocu zateznu kamatu po stopi određenoj u Odluci o visini stope zatezne kamate (Službeni list SFRJ, broj 19/82 i 40/83), jer se zatezna kamata po ovoj stopi plaća samo na novčana potraživanja iz ugovora o privredi izražena u dinarima.

Pomenutom odlukom određena je izuzetno visoka stopa zatezne kamate na novčana potraživanja iz ugovora u privredi da bi se obezbijedila veća likvidnost, a i da bi se povjerilac mogao bar približno reparirati štetu nastalu zbog zadocnjelog plaćanja u uslovima kontinuirane i visoke inflacije. Polazeći od ovog teološkog (ciljnog) tumačenja, mora se zaključiti da se odluka može primijeniti samo ako se novčana obaveza izražava u dinarima. U nedostatku iziričitog propisa kojim bi bila određena visina stope zatezne kamate na novčana potraživanja iz ugovora o privredi izražena u stranim sredstvima plaćanja, po mišljenju ovog suda, treba analogno primijeniti pravilo sadržano u članu 399. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima koje se odnosi na visinu stope ugovorne kamate kod obaveza proizašlih iz ugovora o privredi. Ta stopa iznosi 8% godišnje.

Iz spisa predmeta proizilazi da je tuženi tokom prvostepenog postupka isticao da ga je tužiteljica izbjegavalanije posvjećivalapažnju kući, nije htjela da posprema ni da kuha, iako nije imala drugih obaveza, da je dana 31. avgusta 1982. godine, otišla od njega, a da on nije doprinio poremećaju njihovih odnosa, te je na te okolnosti predložio saslušanje tri svjedoka.

U žalbi je tuženi posebno akcentirao da ga je tužiteljica napustila bez opravdaniih razloga, pa da joj ne pripada pravo na izdržavanje. Prvostepeni sud nije utvrđivao te činjenice, a odbio je prijedlog tuženog za izvođenje dokaza nalazeći da je očigledno da u konkretnom slučaju ne stoje zapreke iz člana 241. Porodičnog zakona da se tuženi obaveže da doprinosi za izdržavanje tužiteljice, sa čim se saglasio i drugostepeni sud u pobijanoj presudu. Međutim, ukoliko je ta tvrnja tuženog istinita, po shvatanju ovog suda, tužiteljica ne bi imala pravo na izdržavanje od tuženog u smislu odredbe člana 241. Porodičnog zakona, jer bi njen zahtjev predstavljao očitu nepravdu za tuženog. Ne može bračni drug, koji je isključivo svojim ponašanjem doveo do prekida bračne zajednice, ili bez ozbiljnog povoda od strane drugog bračnog druga prekinuo tu zajednicu, tražiti od drugog bračnog druga izdržavanje s obzirom da bi takav zahtjev predstavljao očitu nepravdu za drugog bračnog druga.

Zato ne nepravilno pravno shvatanje prvostepenog suda, koje je prihvatio pravilnim i drugostepeni sud, da je očigledno da u konkretnom slučaju ne stoje zapreke iz člana 241. Porodičnog zakona da se tuženi obaveže da doprinosi za izdržavanje tužiteljice, pa je trebalo utvrditi zbog čega je došlo do prekida bračne zajednice stranaka, a ne odbiti prijedlog tuženog za izvođenje dokaza. Osim toga, drugostepeni sud nije mogao odbiti žalbu tuženog zbog toga što nije dokazano da postoje zapreke iz člana 241. Porodičnog zakona da se tuženi obaveže da doprinosi za izdržavanje tužiteljice, jer je tuženi predlagao izvođenje dokaza na bitne okolnosti, a prvostepeni sud je odbio taj prijedlog, pa je drugostepeni sud trebao cijeniti da li je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije utvrđivao te činjenice, a prvostepeni sud, kako je to već istaknuto, nije pravilno postupio.

jer su takvi prigovori mogli biti raspravljeni samo u ranijoj pravosnažnoj okončanoj parnici u kojoj je tužiteljici već priznato pravo na izdržavanje, dok je u ovoj parnici za izmjenu pravosnažne odluke o plaćanju izdržavanja sud mogao, prema odredbi člana 257. istog zakona, ispitivati samo to da li su se prilike od donošenja ranije pravosnažne presude izmijenile.

To znači da je za odlučivanje o tome da li eventualno postoje okolnosti iz člana 241. Porodičnog zakona koje bi tužiteljicu činile nedostojnom da zahtijeva plaćanje supružanskog izdržavanja u ovoj parnici, bilo mjerodavno njeno ponašanje prema tuženom kao bivšem bračnom drugu samo od vremena donošenja ranije pravosnažne presude pa nadalje, pa kako tuženi u toku postupka nije ni tvrdio da se tužiteljica u tom periodu nedolično ponašala, to nižestepeni sudovi nisu povrijedili odredbe materijalnog prava kada su i bez posebnog raspravljanja o prigovorima tuženog o nedoličnom ponašanju tužiteljice, samo do momenta razvoda braka, zaključili da je tužbeni zahtjev osnovan.

S druge pak strane, mada su citiranim zakonom o službi u oružanim snagama regulisana određena prava građanskih lica na službi u JNA, ni u njemu, a niti odredbama člana 12. stav 1. tač. 2. i 3. Zakona o vojnim sudovima (Službeni list SFRJ, broj 4/77), nije propisana posebna stvarna nadležnost u slučaju spora građanskog lica u službi JNA radi naknade štete, koju on pretrpi povređivanjem na rdu. Odatle dalje slijedi da su za presuđenje ovakvih sporova nadležni redovni sudovi.

Zakona o redovnim sudovima, okružni sud nadležan da sudi sporove koji se raspravljaju pred vijećem. Kako u konkretnom slučaju vrijednost spora u tužbi označena na 237.983 dinara, očito je prema naprijed izloženom da je za suđenje nadležan Okružni sud u Zenici. Pri tome treba napomenuti da nadležnost opštinskog suda za ovu vrstu sporova (stambeni spor) ne proističe ni iz odredbe člana 9. Zakona o stambenim odnosima, jer je i taj propis doživio izmjenu pa sad a po prečišćenom tekstu (“Službeni list SRBiH, broj 14/84) nosi oznaku 10 i glasi da “sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud...”, a ne “opštinski sud”, kakko je to stajalo u članu. stav 1. Zakona o stambenim odnosima (Službeni list SRBiH, broj 13/74).

Polazeći od s uštine postavljenog zahtjeva ovaj sud nalazi da za odlučivanje u naprijed navedenoj pravnoj stvari nisu nadležni sudovi udruženog rada, jer se na radi o sporu iz člana 50. Zakona o sudovima udruženog rada SRBiH, te da ni redovni sud nije nadležan da odlučuje o postavljenom zahtjevu, jer se na radi o tužbi koju ima u vidu odredba člana 187. Zakona o parničnom postupku.

Naime, zahtjev tužiteljice se suštinski odnosi na utvrđenje da je njen suprug poginuo pod okolnostima koje imaju karakter nesreće na poslu, od kog utvrđenja zavisi pravo na ostvarenje većeg penzijskog osnova u postupku ostvarenja prava na porodičnu penziju, za koje je nadležan organ SIZ - PIO, koji odlučuje o pravu na porodičnu penziju u smislu člana 34. zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja (Službeni list SFRJ, broj 23/82) i člana 32. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (Službeni list SRBiH, broj 21/83).

II/1. 2. U slučaju kada dužnik koji ima više dospjelih dugova izda povjeriocu mjenicu koa sredstvo obezbjeđenja plaćanja u smislu odredaba Zakona o obezbjeđenju plaćanja između korisnika društvenih sredstava ne navodeći što mjeničnim iznosom plaća, može li povjerilac izvršiti u tom slučaju uračunavanje plaćanja u smislu odredbe čl. 312. Zakona o obligacionim odnosima? -Mjenica koja je izdata kao sredstvo obezbjeđenja plaćanja može biti izdata samo za plaćanje duga za određenog dužničko-povjerilačkog odnosa.

Stoga se njome ne može plaćati “drugi dug” niti se kod ovakvog plaćanja tj. realizacije ovakve mjenice može primijeniti odredba čl. 312. Zakona o obligacionim odnosima. II/1. 3. Kakva mora biti forma i sadržaj protesta primaoca stvari u međunarodnom vazdušnom saobraćaju? -Odredbom člana 26. stava 3. Varšavske konvencije propisano je samo da protest mora biti podnesen u pismenoj formi, a nije regulisansadržaj protesta primaoca stvari prema vazdušnom prevozniku. Kad ocjene valjanost sadržaja protesta treba supsidijarno primijeniti odgovarajuće odredbe nacionalnog prava. Primalac je naime dužan da stavi dovoljno određene i konkretizirane prigovore tako da se iz njih sa sigurnošću može utvrditi vrsta i opseg oštećenja *) Stavovi usvojeni na XVII sastanku delegata privrednog sudstva održanog u Cetinju 21,22. i 23. maja 1984. godine. po pojedinim koletima tereta, ali nije dužan navoditi razloge koji po njegovom shvatanju predstavljaju uzrok nastale štete na teretu, naročito u pogledu djelimičnog oštećenja tereta.

II/1. 4. Da li OOUR odgovara trećem licu za naknadu štete po osnovi vanugovorne odgovornosti druge OOUR u sastavu iste organizacije u slučaju ako su one međusobnim samoupravnim sporazumom o udruživanju u radnu organizaciju predvidjele i u sudskom registru upisale međusobnu, dakle korizontalnu solidarnu ili supsidijarnu odgovornost? -Ne odgovara. Ovo iz razloga što iz odredbe stav 1. čla. 262. u vezi sa čl. 255 ZUR -a proizilazi da jedna OOUR_a može da odgovara za obaveze druge OOUR -a u sastavu iste radne organizacije, solidarno ili supsidijarno, samo ako te obaveze proizilaze iz poslova koji su u vezi sa djelatnošću bilo koje od osnovnih organizacija udruženog rada saglasno samoupravnom sporazumu o njihovom međusobnom udruživanju u radnu organizaciju (Čl. 372.

ZUR -a - kako je to upisano u sudskom registru u smislu čl. 454. ZUR -a). Dosljedno tome, ne može se međusobnim samoupravnim sporazumom o udruživanju osnovnih organizacija udruženog rada u radnu organizaciju predvidjeti i upisati u sudski registar solidarna ili supsidijarna međusobna, dakle horizontalna odgovornost jedne OOUR za obaveze druge OOUR za izvan ugovorne obaveze - odnosno štete. II/1. 5. Kada se povjerilac i dužnik o dmaće organizacije udruženog rada a dug je izražen u stranim sredstvima plaćanja (devizama, u slučaju docnje dužnika po kojoj stopi se dosuđuje povjeriocu zatezne kamate? Odluka o visini stope zatezne kamate odnosi se samo na dug izražen u dinarima, a nipošto ne na dug izražen u devizama.

Zato dužnik u slučaju docnje plaća povjeriocu zateznu kamatu po stopi od 8%. II/1. 6. Kolika je stopa zatezne kamate koja se dosuđuje povjeriocu kada je dužnik društveno-pravno lice, odnosno druga organizacija udruženog rada i zajednica koja ne obavlja privrednu djelatnost? -Kada se kao dužnik pojavljuje društveno-pravno lice koje ne obavlja privrednu djelatnost (SIZ zdravstvenog osiguranja, zdravstvena ustanova) zatezna kamata plaća se u skladu sa odredbom čl. 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (po stopi za štedne uloge po viđenju). II/1. 7. U slučaju koda plaćanja kamate nije ugovoreno da li naručilac radova ima pravo zahtijevati isplatu kamate na glavnički iznos plaćenog predujma (avansa) izvođaču radova? -Ako drugačije nije predviđeno međusobnim ugovorom stranaka izvođać radova nije dužan platiti naručiocu radova kamate na predujmljeni iznos.

II/1. 8. Koja visina stope ugovorne kamate na devizna potraživanja stranih pravnih i fizičkih lica prema domaći m organizacijama udruženog rada uživa sudsku zaštitu? -U sporu koji se vodi pred jugoslovenskim sudom uz primjenu domaćeg prava između stranog pravnog ili fizičkog lica i domaće organizacije udruženog rada koja obavlja privrednu djelatnost, radi ostvarivanja deviznog potraživanja proizašlog iz ugovora o privredi, priznaje se ugovorna kamata po stopi od 8% (čl. 399. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima). II/1. 9. Da li izvođaču rdova pripada kamata na iznos koji je prema ugovoru o građenju zadržan od strane naručioca radova prilikom isplate po okončanoj situaciji za sve vrijeme trajanja garantnog roka? -U ovakvom slučaju izvođaču radova pripadala bi kamata samo ako je ona ugovorena.

II/2. 1. Da li se može zasnovati mjesna nadležnost u smislu odredbe čl. 59. Zakona o parničnom postupku po mjestu sjedišta stovarišta iako ono nije evidentirano u sudskom registru organizacija udruženog rada? -Za ocjenu mjesne nadležnosti suda prema sjedištu stovarišta nije odlučno da li je isto upisano u sudski registar, ukoliko je pravni odnos nastao iz poslovanja tog stovarišta. II/2. 2. Da li se može dozvoliti ponavaljanje postupka ako su ispunjeni uslovi iz odredbe tačke 9. čl. 421. ZPP i u slučaju kad je postupak vođen u sporovima male vrijednosti? -U sporovima male vrijednosti može se dozvoliti ponavljanje postupka u smislu čl. 421. tačka 9. u vezi sa čl. 457. ZPP. II/2. 3. Da li se radi o preinačenju ili ispravci tužbe u slučaju kada poslije podnošenja tužbe na strani tuženog dođe do statusnih promjena? -Ako u toku parnice na strani tuženog nastupi statusna promjena zbog koje je tuženi prestao postojati, dolazi do pravne sukcesije, pa se stoga primjenjuju odredbe čl. 212. tačka 3. i čl. 215. stav 1.

ZPP. II/2. 4. Ako građanin zaključi ugovor sa građevinskom organizacijom pa posle toga ustupi (cedira) sva svoja prava iz tog ugovora mjesnoj zajednici, a zatim mjesna zajednica ustane sa tužbom protiv građevinske organizacije radi ispunjenja ugovora, da li u ovoj parnici treba primijeniti odredbe o redovnom postupku, ili posebne odredbe o postupku u privrednim sporovima? -U ovakvom slučaju treba primijeniti odredbe ZPP koje uruđuju postupak u privrednim sporovima, a nije odlučna okolnost što je prije parnice tražbina pripadala građaninu (čl. 488. - 502. ZPP). II/2. 5. Kako će sud postupati kada je podnijeta tužba u smislu odredbe člana 197. ZPP u odnosu na ostale supsidijarne tužene? -Sud će tužene samo obavijestiti o činjenici da se vodi parnica između tužitelja i I - tuženog i da su u toj tužbi oni navedeni kao supsidijarni tuženi.

II/2. 6. Da li se radi o ispravci ili o preinačenju tužbe u slučaju ako se u toku trajanja parnice sa radnom organizacijom bez osnovnih organizacija ona organizuje u radnu organizaciju sa više osnovnih organizacija, pa ulogu parnične stranke preuzimaju osnovne organizacije udruženog rada? -U ovakvom slučaju parnica će se nastaviti u skladu sa odredbom stava 1. čl. 215. ZPP II/2. 7. Do kada je sud dužan da odluči oprigovoru mjesne nadležnosti iznijetom u prigovoru protiv platnog naloga, da li u roku iz čl. 20. ZPP ili tokom čitavog prvostepenog postupka? -O prigovoru mjesne nadležnosti iznijetom u prigovoru protiv platnog naloga, ukoliko prigovor sud usvaja, dužan je odlučiti najkasnije na pripremnom ročištu ili do upuštanja tuženog u raspravljanje o glavnoj stvari (čl. 20.

ZPP). II/2. 8. Kome se vrši dostava kada Osnovnu organizaciju udruženog rada zastupa punomoćnik iz radne zajednice? -Dostava se vrši punomoćniku po čl. 138. stav 1. ZPP, jer punomoćnik nije radnik osnovne organizacije udruženog rada (vidi član 134. stav 3. ZPP). II/2. 9. Da li ovlašćen drugostepeni sud kad odlučuje po žalbi protiv rješenja o odbačaju tužbe, donijetog zbog toga što tužilac nije ispravio tužbu u određenom roku (čl. 109. stav 4. ZPP) da ulazi u ocjenu osnovanosti naloga za ispravku ili će se ograničiti samo na činjenice da li je tužilac primio nalog u kome mu je određen rok za ispravku i da li je postupio po njemu u tom roku? -Tužilac koji je postupio po pozivu suda da u određenom roku ispravi odnosno dopuni tužbu ima mogućnost da u žalbi istiće da je podnesak bio razumljiv i da je sadržavao sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti.

Drugostepeni sud je dužan da ocijeni da li su stvarno postojali takvi nedostaci i u zavisnosti od toga da uvaži ili odbije žalbu. II/2. 10. Koji sud je stvarno nadležan da riješi spor o izvršenju obaveze po sporazumu iz čl. 341. ZUR -a po kome je izdvojena osnovna organizacija udruženog rada preuzela obavezu da drugoj osnovnoj organizaciji isplati određeni iznos. Kod toga je nesporno da je izdvojena osnovna organizacija prestala da postoji pripajanjem drugoj radnoj organizaciji prije nego što je pokrenut spor o izvršenju obaveza na osnovu toga sporazuma? -U takvom slučaju stvarno je nadležan da odlučuje o sporu sud udruženog rada - a ne redovni sud. Ovo iz razloga što je u pitanju imovinsko-pravni zahtjev nastao neizvršenjem akta, koji po svojoj pravnoj prirodi ima karakter samoupravnog sporazuma.

II/2. 11. Da li se u sporovima male vrijednosti može primjenjivati odredba čl. 496. Zakona o parničnom postupupku? -I u sporovima male vrijednosti primjenjuje se odredba čl. 496. Zakona o parničnom postupku. IZVRŠNI POSTUPAK II/3. 2. Ako izvršna isprava glasi na stranu valutu a dužnik nema deviznih sredstava na deviznom računu kod ovlašćene banke da li može dozvoliti izvršenje na prijedlog povjerioca na dinarskoj protuvrijednosti? -Ako povjerilac postvi zahtjev odnosno saglasi se da mu se umjesto strane valute isplati njena protuvrijednost u dinarima tada je moguće rješenjem o izvršenju naložiti SDK da sa dužnikovog računa skine protuvrijednost deviznih sredstava u dinarima. II/3. 3. Koji sud je mjesno nadležan za slučaj kad društveno-pravno lice vodi devizna sredstva kod banke u mjestu van područja suda svoje mjesne nadležnosti? -Kad društveno-pravno lice svoja devizna sredstva vodi kod banke koja nema sjedišta na području istog suda koji je bio mjesno nadležan po članu 194.

ZIP -a onda je mjesno nadležan onaj sud na čijem području se nalazi sjedište te banke. II/3. 4. Da li će sud raspravljati o prigovoru dužnika protiv rješenja o izvršenju odnosno o žalbi dužnika protiv rješenja kojim je prigovor dužnika odbijen ili odbačen ako je izvršenje provedeno na novčanim sredstvima dužnika koja se vode na računu kod SDK (čl. 199. stav 3. ZIP - a)? -Sud je dužan raspraviti o prigovoru odnosno žalbi dužnika iako je izvršenje na novčanim sredstvima dužnika provedeno. ovo iz razloga što dužnik ima pravni interes da se o tome odluči. II/3. 5. Na koji način sud određuje iznos koji dužnik treba da unapred položi u smislu odredbe čl. 224. Zakona o izvršnom postupku, da li se ovaj iznos može isplatiti neposredno poveriocu ili u depozit, i na koji način se vrši isplata vjerovnika naknade učinjenih troškova? -Visinu potrebnog iznosa sud će utvrditi na temelju obrazloženog prijedloga povjerioca kojim je učinio vjerovatnim visinu potrebnog iznosa.

Uplaćeni iznos ni u kom slučaju ne smije se isplatiti neposredno povjeriocu. On se plaže u depozit kod suda ili kod banke. Iz tog iznosa sud će vjerovniku na teret dužnika isplaćivati određene iznose na temelju dokumentacije iz koje proizilazi da je vjerovnik stvarno imao izdatke u vezi sa izvršenjem činidbe koju je trebao da obavi sam dužnik. Sve ove isplate vjerovniku imaju po svojoj prirodi karakter akontacije, a o tome koliko vjerovniku stvarno pripada, odrediće sud konačnim rješenjem o troškovima. II/2. 6. Da li je došuštena žalba protiv rješenja kojim je ukinuto rješenje o izvršenju doneseno na temelju vjerodostojne isprave? -Iz odredbe čl. 8. Zakona o izvršnom postupku proizilazi da je žalba dozvoljena i u ovakvom slučaju.

II/2. 7. Da li se obračun kamate zbog neblagovremenog plaćanja faktura smatra vjerodostojnom ispravom u smislu čl. 21. Zakona o izvršnom postupku? -Takav obračun ne smatra se vjerodostojnom ipravom u smislu odredbe čl. 21. ZIP -a.