Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 2/1986

Imajuću to u vidu, prvostepeni sud je ispravno zaključio da bi utvrđivanje imovinsko-pravnog zahtjeva i njegove visine dovelo do odugovlačenja krivičnog postupka, jer bi se u tom postupku moralo utvrđivati da li doista postoji potraživanje žalioca prema oštećenoj i ako postoji, morala bi se utvrđivati njegova visina. S obzirom na ovakvu situaciju u kojoj se nalazi ošećena (stečaj), utvrđivanje imovinsko-pravnog zahtjeva i njegove visine bi bez sumnje dovelo do znatnog odugovlačenja krivičnog postupka. Upravo zbog toga, prvostepeni sud je bio ovlašćen da u smislu čl. 103. stav 1. i 10 8. stav 2. ZKP, oštećenu uputi na parnicu. Time nije izreka presude postala protivrječna jer je nesumljivo utvrđeno da je žaliocu pribavljena imovinska korist od 2,225.599 dinara, a Odluka o upućivanju oštećenog na parnicu uslijedila je zbog specifične situacije u kojoj je sud ovlašćen, na osnovu citiranih zakonskih propisa, da oštećenu sa imovinsko-pravnim zahtjevom uputi na parnicu.

Zahtjev za obnovu postupka može sepodnijeti samo kada je radnja učinjena prije izrečene presude. 1.3a. Da li se poslije odustanka javnog tužioca od optužbe protiv odgovornog lica može nastaviti postupak i donijeti osuđujuća presuda prema okrivljenom pravnom licu ukoliko je privredni prestup izvršen rdnjom drugog odgovornog lica koje nije bilo optuženo? 1.3b.

Dali sud može da osudi okrivljeno pravno lice za privredni prestup? Ako javni tužilac odustane od optužbe protiv odgovornog lica, jer isti nije učinio privredni prestup, a do zaključenja glavnog pretresa ne postoji optužba protiv odgovornog lica koje je učinilo privredni prestup (poznat učinilac) ili kada iz izvedenih dokaza sud utvrdi da privredni prestup nije učinio okrivljeno odgovorno lice i istog oslobodi optužbe, već drugo odgovorno lice koje nije obuhvaćeno optužbom (poznat učinilac)? - Ako ne potoje zakonski razlozi za gonjenje samo pravnog lica ili samo odgovornog lica ne može se u smislu čl. 10. i 56. Zakona o privrednim prestupima osuditi za privredni prestup pravno lice ako nije osuđeno i odgovorno lice. 1.4.

Da li sud može da osudi samo odgovorno lice iz RZ - zajdnič kih službi na koju su OOUR -i prenijeli finansijsko poslovanje za učinjeni privredni prestup po članu 49. stav 1. tačka 6. i stav 3. Zakona o obezbjeđenju plaćanja između korisnika društvenih sredstava, a okrivljenu OOUR oslobodi optužbe, jer ona nije odgovorna za učinjene povrede odredaba člana 7. stav 5. citiranog Zakona već RZ - zajedničke slućbe koja je okrivljena? - Ako je optužena osnovna organizacija ne može biti odgovorno lice radnik iz radne zajednice za propuste iz poslova koji su povjereni radnoj zajednici. 1.5. Javni tužilac podiže optužni prijedlog protiv okrivljenih zbog dva privredna prestupa. To je jasno vidljivo iz činjeničnog opisa u kome su djela navedena pod tačkom 1. i 2.

Također je to vidljivo i iz zakonskog opisa za svako djelo pojedinačno. Međutim, u pravnoj klasifikaciji javni tužilac označuje da su okrivljeni time učinili jedan privredni prestup i navodi potpuno krivu pravnu kvalifikaciju koja ne odgovara niti jednom činjeničnom opisu djela. Do kraja glavnog pretresa kvalifikaciju ne mijenja i ostaje kod optuženog prijedloga u cijelosti. Kako postupiti kod donošenja presude? - U ovom slučaju treba postupiti po čl. 346. stav 2. ZKP, u vezi sa članom 60. ZOPP -a. 1.6. Prema dosadašnjem stanovištu sudova u vezi imovinske koristi utvrđeno je slijedeće, citiramo: “Imovinska korist u smislu odredbe člana 32. stav 1. ZOPP -a u vezi sa odredbom člana 85. KZ -a SFRJ, predstavlja čistu dobit koju je pravna osoba ostvarila izvršenjem privednih prestupa.

Otuda i razlika u cijeni predstavlja imovinsku korist ali samo ako je iznos isti kao i iznos čiste dobiti. Čista dobit je ostatak koji se dobije o odbitku nužnih izdataka i troškova što je pravna osoba imala u vezi sa ostvarenjem imovinske koristi, od iznosa razlike u cijeni. Koji će se izdaci i troškovi uzeti u obzir kao nužni zavidi i od konkretnog slučaja. Saglasno tome ne trba poistovijetiti pojam razlike u cijeni i imovinske koristi. Ukoliko se poistovijeti u slučajevima kada je razlika u cijeni veća od čist dobiti mjera oduzimanja imovinske koristi pretvorit će se u kaznu”. Stav 2. člana 31. Zakona o sistemu društvene kontrole cijena kaže: “Imovinska korist ostvarena u smislu stava 1. ovog člana jest razlika između cijena po kojoj je roba predata ili usluga obavljanja i cijene formirane prema propisima”.

S obzirom da je novi Zakon o društvenoj kontroli cijena (“Službeni list SFRJ”, br. 64/84) gore navedenims tavom utvrdio što je imovinska korist postavlja se pitanje da li ubuduće primjenjivati odredbe zakona ili ranije citirano stanovište sudova? - Dosadašnji stav primjenjivat će se u svim slučajevima oduzimanja imovinske dobiti uključujući tu i raniji Zakon o osnovama sistema cijena i društvenoj kontroli cijena, osim novih saveznih zakona kojima je propisano da se umjesto imovinske koristi oduzima razlika u cijeni (član 31. Zakona o sistemu društvene kontrole). 1.7. Da li izricanje uslovne osude okrivljenom pravnom licu od iznosa do 100.000 dinara, te okrivljenom odgovornom licu do iznosa od 10.000 dinara prema odrdbi člana 27. stav 2. noveliranog Z IPP-a (“Službeni list SFRJ”, br. 14/85) za djela učinjena prije 1. jula 1985. godine predstavlja povredu zakona na štetu okrivljenih ili se radi o blažem zakonu koji se može primijeniti na okrivljene po odredbi člana 50. stav 2.

ZOPP -a? -Izricanje uslovne osude utvrđenjem novčane kazne pravnom licu do 100.000 te odgovornom licu do 10.000 dinara (novela "“lužbenog lista SFRJ"” br. 14/85) za djela učinjena prije 1. jula 1985. godine vrši se primjenom člana 50. stav 2. ZOPP -a jer se radi o primjeni blažeg propisa koji je kasnije izmijenjen. Prema bivšem Zakonu o privrednim prestupima kazna u iznosu većem od 20.000 dinara za pravno lice, te većem iznosu od 2.000 dinara, za odgovorno lice morala se izreći kao bezuslovna novčana kazna, dok je po noveli moguće za isti slučaj izreći uslovnu osudu kao blažu sankciju u sistemu sankcije za privredne prestupe. 1.8. Ako su okrivljeni oglašeni odgovornim za dva privredna prestupa izvršena u sticaju, a prvostepeni sud im ne utvrdi pojedinačne kazne već izrekne kazne kao da se radi o jednom privrednom prestupu da li drugostepeni sud po žalbi javnog tužioca zbog odluke o kazni može preinačiti prvostepenu presudu i sam utvrditi pojedinačne kazne i izreći jedinstvene kazne ili mora ukinuti prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. stav1 tač.11.

ZKP -a? - U ovom slučaju radi se o bitnoj povredi odredaba krivičnog postpka iz člana 364. stav1. tač.11. ZKP -a, zbog čega će se prvostepena presuda ukinuti. 1.9. Ako okrivljeno pravno lice poslije ob javljivaja presude, a u roku za izjavljivanje žalbe, vrati oštećenom ostvarenu razliku u cijeni, da li se povodom njegove žalbe u kojoj ističe ovu činjenicu može ukinuti prvostepena presuda kako bi se to provjerilo u ponovljenom postupku? - Ako okrivljeno pravo lice vrati oštećenom iznos ostvarene imvisnek koristi prije zaključenja glavnog pretresa to ima uticaja na utvrđenje visine imovinske koristi, a ako se to učini poslije toga nije od značaja za pitanje valjanosti odluke suda o douzimanju imovinske koristi. 1.10.

Ako se istovremeno našlo kod drugostepenog suda više predmeta protiv istih okrivljenih lica kod kojih postoji identitet privrednih prestupa, vremenski kontinuitet izvršenih privrednih prestupa iidentitet oštećenih da li treba: Odluke prvostepenog suda ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu sa uputom da iste spoji i odluči kao u jednom produženom djelu ili drugostepeni sud treba da odluči o svakom predmetu posebno prema stanju u spisima. - Drugostepni sud treba da odluči o svakom predmetu posebno prema stanju u spisima. 1.11. Ako je okrivljeno odgovorno lice bilo neuračunljivo u vrijeme izvršenja privrednog prestupa da li se za učinjeni privredni prestup može oglasiti odgovornim pravno lice u smislu čl. 10.

Zakona o privrednim prestupima? - Ako je odgovorno lice za vrijeme izvršenja privrednog prestupa bilo neuračunljivo ne može biti odgovorno ni pravno lice. 1.12. Po optužnom prijedlogu okrivljeni su oglašeni odgovornim i osuđeni na novčane kazne i izrećena je zaštitna mjera oduzimanja imovinske koristi od okrivljenog pravnog lica ukorist društveno-političke zajednice. Protiv prvostepene presude, u zakonskom roku, ulažu žalbu jedna od stranaka ili pak oštećeni i zahtiejvaju u žalbi da se imovinska korist odusdi oštećenim. U prvostepenom postupku nije saslušan oštećeni, a niti je postavljen odštetni zahtjev. Kakvu odluku u drugostepenom postupku donijeti povodom žalbe u kojoj je postavljen zahtjev da se imovinska korist dosudi oštećenom? a) Kada se žali oštećeni žalbu treba odbaciti kao nedopuštenu, jer shodno odredbi iz čl. 126.

ZOPP -a oštećeni ima pravo na žalbu samo u odnosu na troškove spora, b) kada žalbu podnese javni tužilac postupiće se kao pod tač. a, jer javni tužilac ne može imati veća prava od ostalih stranaka u postupku kada je u pitanju imovinsko pravni zahtjev. c) kada žalbu podnese okrivljeno pravno lice i njegovu žalbu treba odbaciti jer nema pravo da se žali u ime drugog subjekta. 2.1. Može li se zasnovati privredo kaznena odgovornost OOUR -a poreskog obveznika na radnji odgovornog lica iz radne zajednice kojoj je samoupravnim sporazumom prenijeto obavljanje poslova evidencije, obračunavanje i plaćanje poreza na promet po principu zakonskog zasnivanja privredno-kaznene odgovornosti pravnog lica u smislu čl. 10.

ZOPP na radnji drugog lica koje je bilo ovlašteno da postupa u ime pravnog lica. U okviru ovog opšteg pitanja konkretno pitanje: Ako lice u RZ pogrešno uplati porez na promet OOUR -a u onoj DPZ kojoj taj porez ne pripada - da li pravno lice OOUR odgovara za privredne prestupe po osnovu takve radnje radnika RZ kao lica ovlaštenog da postupa u ime tog pravnog lica. poreskog obveznika? - Osnovna organizacija i odgovorno lice te osnovne organizacije kao poreskog obveznika su odgovorni za propuste iz oblasti poreza na promet. 2.2 Da li pravno lice čini privredni prestup iz čl. 64. stav1. tač.5. Zakona o knjigovodstvu ukoliko u toku godine i u završnom računu ne evidentira na kontu 670 i 225 vrijednost robe u dinarima, a koja se roba nalazi na konsignacionom skladištu pravnog lica i koja je vlasništvo imo firme? Pravna lica nisu dužna da u toku godine u poslovnim knjigama i završnom računu iskazuju u dinarskoj vrijednosti konsignacionu robu, koja je vlasništvo ino - firme, te stoga u ovakvim radnjama okrivljenih nema elemenata privrednog prestupa u pitanju.

ZAKONA O PRIVREMENOJ ZABRANI RASPOLAGANJA DIJELOM DRUŠTVENIH SREDSTAVA ZA LIČNE DOHOTKE U 1984. GODINI 2.3. Da li radna zajednica na koju je samoupravnim sporazumom prenijeto vršenje određenih administrativno stručnih poslova može odgovarati za privredni prestup iz čl. 9. stav1. tač.1. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja dijelom društvenih sredstava za lične dohotke, u slučaju d aje upravo ona, dostavila SDK netačne podatke na osnovu kojih su OOUR -i isplatili veće lične dohotke nego što su imali pravo? & Za privredni prestup predviđen učl. 9. stav1. tač. 1. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja dijelom društvenih sredstava za lične dohotke u 1984. godini, može odgovarati samo ono pravno lice. korisnik društvenih sredstava, koji i vrši isplatu akontacije ličnih dohodaka radnicima koji su udružili rad sa ovim pravnim licima u iznosima većim od dozvoljenih.

U OBLASTI PROMETA ROBE I USLUGA U PROMETU ROBE I O SISTEMU MJERA KOJIMA SE SPREČAVA NARUŠAVANJE JEDINSTVA JUGOSLOVENSKOG TRŽIŠTA U TOJ OBLASTI 2.4. Da li je učinjen privredni prestup špekulacije u prometu robe po čl. 37. stav 1. u vezi člana 16. stav 2. tačka 4. Zakona o osnovama poslovanja organizacija udruženog rada u oblasti prometa robe i usluga u prometu i o sistemu mjera kojima se sprečava narušavanje jedinstva jugoslovenskog tržišta u toj oblasti (“Službeni list SFRJ”, br. 43/76, 23/79, 54/81 i 20/84) i u slučaju kada je kupoprodajni ugovor bio sklopljen i avans plaćen prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama navedenog zakona (“Službeni list SFRJ”, br. 20/84), to jest prije 28. aprila 1984. godine, ako je roba bila dostavljena kupcu nakon više od tri mjeseca od sklapanja ugovora i to poslije 28. aprila 1984. godine, a prodavac mu nije obračunao odgovarajuću kamatu? - U takvom slučaju je učinjen privredni prestup špekulacije robe po članu 37. stav 1. u vezi člana 16. stav 2. tačka 4. zakona o osnovama poslovanja organizacija udruženog rada u oblasti prometa robe i usluga u prometu robe i o sistemu mjera kojima se sprečava narušavanje jedinstva jugoslovenskog tržišta u toj oblasti. 2.5.

Da li odgovorno lice može učiniti privredni prestup špekulacije u prometu robe po članu 37. stav 1. u vezi člana 16. stav 1. i 2. Zakona o osnovama poslovanja organizacije udruženog rada u oblasti prometa robe i usluga u prometu robe i o sistemu mjera kojima se sprečava narušavanje jedinstva jugoslovenskog tržišta u toj oblasti (“Službeni list SFRJ”, br. 43/76, 23/79, 5 4/81 i 20/84) samo sa umišljajem ili iz nehata? - Odgovorno lice može učiniti privredni prestup špekulacije u prometu robe po čl. 37. stav 1. u vezi člana 16. 1. i 2. Zakona o osnovama poslovanja...samo umišljajem 2.6. Ako trgovinska organizacija udruženog rada drži deficitarnu robu u prručnom magazinu pa prodavac na traženje kupca izjavi da trežene robe nema za prodaju, da li time čini privredni prestup iz člana 37. stav1.

Zakona o osnovama poslovanja organizacija udruženog rada u oblasti prometa robe i usluga u prometu robe i o sistemu mjera kojima se sprečava narušavanje jedinstva jugoslovenskog tržišta u toj oblasti? - U ovom slučaju organizacija udruženog rada čini privredni prestup u pitanju. SA INOSTRANSTVOM 2.7. Da li ponašanje protivno odredbi člana 127. stav 1. i 2. Zakona o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima sa inostranstvom (“Službeni list SFRJ”, br. 23/83) predviđeno kao privredni prestup iz čl. 217. stav1. tač. 22. istog zakona predstavlja i dalje privredni prestup stupanjem na snagu novog Zakona o deviznom poslovanju (“Službeni list SFRJ”, br. 66/85)? -Zakon o deviznom poslovanju (“Službeni list SFRJ”, br. 66/85) ovo ponašanje ne sankcionište kao privredni prestup, pa se ima primijeniti čl. 50. stav 2.

ZOPP-a. 2.8. Da li okrivljeno pravno lice i odgovorno lice u njemu čine privredni prestup počlanu 28. stav 1. tačka 3. i stav 2. Zakona o sistemu društvene kontrole cijena (“Službeni list SFRJ”, br. 64/84) ako se pri formiranju cijena sekundarnih sirovina (lim II i III klasa) ne pridržava odredaba tačka 2. Odluke o načinu formiranja cijena proizvoda na promet na veliko odnosno na malo u1985. godini (“Službeni list SFRJ”, br. 61/84) odnosno ako obračuna viši procenat za pokrivanje troškova na promet na veliko od popisanog citiranog odlukom? - Postoji privredni prestup, obzirom da Odluka SIV -a ne pravi razliku između sekundarnih sirovina i ostale robe. Napomena: Prilikom redakcije teksta na odgovarajućim mjestima izvršeno je usklađivanje članova sa prečišćenim tekstom Zakona o privrednim prestupima (“Službeni list SFRJ”, broj 10/86). 1) Pravno pravilo iz paragrafa 865. bivšeg OGZ Član 56. stav 2.

Zakona o obligacionim odnosima Ugovor o darovanju u svojstvu daroprimca može punovažno zaključiti i djelimično poslovno sposobno lice (u konkretnom slučaju maloljetnik star šesnaest godina)

Izraženi stav u pobijanim odlukama bio bi ispravan samo u situaciji ako se utvrdi da se u konkretnom slučaju radi o javnom putu (čl. 4. Zakona o putevima SRBiH), a ne i o priključnom putu izgrađenom za vlastite potrebe pa makar i uzurpiranjem dijela napuštenog radnije javnog dobra, jer se i tako može steći faktički posjed, pa prema tome i zahtijevati zaštitu tog posjeda kod redovnog suda u smislu člana 75. i 78. Zakona o osnovama svojinsko pravnim odnosima, na što opravdano ukazuje republički javni tužilac.

Naime, ako je put prestao biti javno dobro odlukom nadležnog organa ili ako je faktički izgubio to svojstvo, šta se može zaključiti iz trajanja mirnog posjeda tužioca, sud će pružiti posjedovnu zaštitu u parnici smetanja posjeda, faktičkom posjedu tužioca.

Tužilac u konkretnom slučaju, ako je prvostepeni sud utvrdio (ovo se utvrđenje žalbom ne pobija), ne može uticati na dobijanje upotrebne dozvole niti su neki njegovi propusti doveli do odlaganja konačne primopredaje odbjekta. Kod takve situacije, polazeći od načela savjesnosti i poštenja izraženog u članu 12. ZOO i cilja koje su stranke ugovaranjem garantnog roka željele postići, moća se ugovorena odredba od početka toga garantnog roka shvatiti onako kako je shvata prvostepeni sud (parnične stranke su ugovarajući početak roka od dana izdavanja upotrebne dozvole, imale u vidu uobičajenu situaciju, da će upotrebna dozvola biti data odmah po završetku radova i prethoditi fatičkom korištenju objakta, pa se ugovor u tome dijelu ne može tumačiti samo strogo verbalno). Prvostepeni sud je je pri tumačenju ugovora u ovom dijelu opravdano imao u vidu i odredbe čl. 615. ZOO, nalazeći da je odredba člana 14. ugovora između stranaka, usklađena sa ovom zakonskom normom.

Prema daljnim navodima prilikom izvoza drvnih sortimenata došlo je do povrede konja, a potom i uginuća, pa je tužitelj pretrpio štetu u tuženom iznosu. Iz izloženog činjeničnog osnova zahtjeva slijedi da se radi o sporu kojim im a u vidu odredba člana 51. Zakona o sudovima udruženog rada (Sl. list SRBiH br. 14/80), nego o sporu iz zakupnog odnosa. ustupanjem konjske zaprege na korištenje tuženom uz naknadu, zaključen je između tužitelja i tuženog ugovor o zakupu u smislu čl. 567. Zakona o obligacionom odnosima, a šteta je nastala upotrebom zakuipljene stvari u smislu odredbe člana 36. stav 1. tačka 1c Zakona o redovnim sudovima, nadležan redovni sud.

Časom angažovanja konja vlasništvo predlagača - tužioca za rad u korist tuženog - protivnika predlagača, konj je privremeno ostao društveno sredstvo tuženog (čl. 267. Zakona o udruženom radu) po osnovu ugovora o zakupu. na pravnu prirodu ovog ugovora ne utiče okolnost da rad sa konjem obavlja sam njegov vlasnik, jer on to, dok traje djelovanje ugovora o zakupu, čini kao radnik tuženog (radnik kome je tuženi povjerovao da vlastitim konjem datim u zakup tuženom, obavlja rad za tuženog).

Za sticanje statusa člana porodičnog domaćinstva ćivljenjem u ekonomskoj zajednici nije nužno da su sticalac i nosilac stanarskog prava cijelo vrijeme stanovali u istom stanu, već se u potrebno vrijeme uračunava i zajedničko stanovanje u ranijim stanovima. -o- Članovi porodičnog domaćinstva su samo braća i sestre nosioca stanarskog prava, a ne i braća i sestre njegovog bračnog druga koji ima izvedeno stanarsko pravo (čl. 19. stav 2.

ZSO). -o- Smatra se da više lica živi u ekonomskoj zajednici ako su u zajedničkoj zajednici ako u zajedničkom domaćinstvu, koje karakteriše zajednočko trošenje prihoda, bez obzira ko ih stiče. Ćlan 7. Radi potpunosti izvršne isprave u presudi se mora navesti da je istraživanjem stana uslovljeno dodjelom odgovarajućeg stana, odnosno obezbjeđivanjem nužnog smještaja. Član 8. Stambeni odnosi su trajni pravni odnosi, pa se prinudni propisi, a takvi su i propisi o nužnom smještaju iz člana 7 -a i 7 -b Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 34/83) primjenjuju od stupanja na snagu i na one pravne odnose koji su ranije nastali, budući da Zakon ne propisuje drukčije.

Zato će se i presude donijete prije stupanja na snagu navedenih propisa, u pogledu nužnog smještaja izvršavati po tim odredbama. Ovo važi i u slučaju da je postupak za izvršenje bio obustavljen iz razloga što se po ranijim propisima nije mogao obezbiejditi nužni smještaj. -o- O tome da li su ispunjeni uslovi za obezbjeđenje nužnog smještaja odlučuje izvršni sud povodom prigovora dužnika na rješenje o izvršenju kojim se nalaže preseljenje u prostorije nužnog smještaja (čl. 50. Zakona o izvršnom postupku). -o- Ako povjerilac daje na korištenje vlastite prostorije za nužni smještaj dužnik ima pravo da, uz ugovorenu naknadu, koristi te prostorije najmanje dvije godine. Ako stranke ne postignu sporazum o plaćanju odgovarajuće naknade za nužni smještaj, povjerilac može tražiti da mu se dosudi odgovarajuća naknada u parnici, u visini uobičajene zakupnine, pod uslovom da plaćanje naknade dopuštaju materijalne mogućnosti dužnika.Zbog neplaćanja naknade za korištenje nužnog smještaja, povjerilac ne može tražiti iseljeje dužnika prije isteka vremena od dvije godine. -o- Smatra se da je povjerilac obezbijedio nužni smještaj u tuđim prostorijama ako u izvršnom postupku podnese sudu ugovor o zakupu ili podstanarskom odnosu zaključen u korist dužnika za vrijeme od najmanje dvije godine (član 149 -153. i 24.

Zakona o obligacionim odnosima). Naknadu po ovom ugovoru plaća povjerilac, koji može tražiti da mu dužnik regresira materijalne mogućnosti. Kada prestane korištenje nužnog smještaja bez krivice dužnika prije isteka perioda od dvije godine, povjerilac je dužan snositi naknadu koju će plaćati dužnik novom zakupodavcu do isteka perioda od dvije godine od dana iseljenja, ako dužnik nema materijalnih mogućnosti da sam snosi naknadu. -o- Pod nalazom ljekarske komisije iz člana 8. stav 4. ZSO podrazumijeva se alaz pribavljen konzilijarnim vještačenjem trojice ljekara odgovarajuće specijalnosti ili od medecinske ustanove, koji ocjenjuju kakve bi prostorije bile nepodesne za nužni smještaj (npr. procenat vlažnosti i sl.).

Na osnovu takvog nalaza izvršni sud utvrđuje da li ponuđene prostorije odgovaraju uslovima nužnog smještaja. -o- Pod pojomom djeca iz člana 8. stav 4. ZSO podrazmijevaju se ne samo djeca dužnika, već i djeca članova njegovog porodičnog domaćinstva (npr. unuk). Djeca ometena u psihofizičkom razvoju (član 8. stav4. ZSO) su u punoljetna djeca. -o- S obzirom na zaštitni karakter norme, uslovi za iseljenje u prostorije nužnog smještaja cijene se prema okolnostima u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju, a ne prema okolnostima u vrijeme donošenja izvršne isprave, osim kada dužnik zlonamjerno mijenja porodične prilike da bi onemogućio izvršenje. Član 10. U zahtjevu za ispražnjenje namjenskog stana ili stambene prostorije u samačkom hotelu odlučuje sud udruženog rada ako nije prestao radni odnos korisnika sa davaocem na korišćenje stana ili stambene prostorije, iali ako je zahtjev u vezi sa prestankom radnog odnosa (čl. 51.

Zakona o sudovima udruženog rada SRBiH). -o- Konačna odluka o dodjeli stana na korištenje po osnovu prava rada sredstvima u društvenoj svojini može se pobijati u postupku kod suda udruženog rada. U slučaju kada je stan dodijeljen vojnomlicu ili građanskom licu u službi u JNA ova odluka se ne može pobijati u upravnom spor u kod Vrhovnog vojnog suda (član 51. stav1. Zakona o sredstvima i finansiranju Jugoslovenske narodne armije - “Službeni list SFRJ”, br. 53/84). Samo kada je stan dodijeljen van radnog odnosa odluka o dodjeli se može obijati u postupku kod redovnog suda. -o- Redovni sud je nadležan da odlučuje u sporu o pravu korišćenja zajedničkih prostorija između nosilaca stanarskog prava, kao i u sporu o zaštiti posjeda tih prostorija.

Član 11. Budući da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan (član 11. stav 1. ZSO, lice kome je dodijeljen stan na korišćenje, a nije uselilo u stan, nije ovlašteno da podnese tužbu za iseljenje protiv nezakonito useljenog lica. -o- Stanarsko pravo je u načelu van prometa. Ali, ako to nije suprotno samopuravnom opštem aktu davaoca stana na korištenje, nije ništav ugovor kojim se davalac stana na korištenje obavezuje da će nosiocu stanarskog prava isplatiti određeni novčani iznos ili mu dati neku drugu imovinsku vrijednost radi izgradnje porodične stambene zgrade, uz obavezu da će nosilac stanarskog prava isprazniti stan u ugovorenom roku, jer se time stimulira individualna stambena izgradnja i djelimično rasterećuju sredstva zajedničke potrošnje. -o- Ugovor o kupovini stanarskog prava je ništav, pa kupac stanarskog prava ima pravo tražiti povraćaj iznosa isplaćenog po osnovu takvog ugovora (član 104. stav 1. i 24.

Zakona o obligacionim odnosima). U načelu se ne može primijeniti pravilo o predaji predmeta prestacije (kupovne cijene) opštini (član 104. stav 2. i 3. i 24. ZO O), ako je kupac bio prinuđen da zaključi takav ugovor da bi time zadovoljio lične i porodične stambene potrebe. Primjena ovih pravila pogađala bi samo porodične stambene potrebe. Primjena ovih pravila pogađala bi samo kupca, i kad iz nužde kupuje stan, a ne i prodavca, jer takvo raspolaganje nema za posljedicu prestanak stanarskog prava (član 43 -53. ZSO). -o- Budući da se stanarsko pravo ne gubi zbog protivpravnog otuđenja, nosilac stanarskog prava može tražiti da mu kupac preda u posjed stan u koji se uselio na temelju ništavog ugovora o otuđenju stanarskog prava.

Član 13. Dokaz da stečena stambena zgrada ili stan ne odgovara stambenim potrebama nosioca stanarskog ili potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva (član 13. stav2. ZSO), ne može se pribaviti u sudskom postupku obezbjeđenja dokaza osim ako bi ta činjenica bila relevantna za odlučivanje u sudskom postupku (član 272 -276, Zakona o parničnom postupku. Član 19. Zaključenjem braka i zasnivanjem bračne zajednice sa nosiocem stanarskog prava i poslije 31.5.1974. godine njegov bračni drug postaje sunosilac stanarskog prava (član 19. stav2. ZSO) na stanu u svojini građana. U načelu bračni drug ostaje jedini nosilac stanarskog prava na takvom stanu poslije smrti bračnog druga kojije imao stanarsko pravo u času zasnivanja bračne zajednice, ili nan što je ovaj trajno prestao da koristi stan.

Član 20. Budući da zakon ne propisuje formu, punovažan je i neformalni sporazum bračnih drugova o tome ko će od njih ostati nosilac stanarskog prava (član 67. stav1. i 24. Zakona o obligacionim odnosima). -o- Ako su bračni drugovi prije pokretanja postupka o utvrđenju nosioca stanarskog prava zaključili sporazum o tome koi će od njih ostati nosilac stanarskog prava (čl. 20. stav1. ZSO) sud će odbaciti prijedlog o pokretanju postupka, a ukoliko je sporazum zaključen u toku postupka, postupak će se završiti poravnanjem odnosno rješenjem o određivanu nosioca stanarskog prava u skladu sa sporazumom razvedenih bračnih drugova. -o- Pojam “socijalne okolnosti” iz člana 20. stav 1. ZSO, treba tako tumačiti da pod jednakim uslovima, prednost ima onaj bračni drug kome je stan dodijeljen na korištenje. -o- Budući da rješenje o utvrđivanju jedinognosioca stanarskog prava ima konstitutivan značaj, odlučne su one okolnost i koje postoje u času donošenja tog rješenja, a ne okolnosti koje postoje u času donošenja presude o razvodu ili poništenje braka. -o- Troškovi postupka za utvrđivanje jedinog nosioca stanarskog prava, snosi ona stranka na čiju štetu je postupak okončan (§ 20. i 21. stav 1. bivšeg Zakona o sudskom vanparnčnom postupku). -o- Bračni drug gubi pravo da traži nužni smještaj (član 20. stav2.

ZSO) ako ne koristi zajednički stan sa razvedenim bračnim drugom duže od dvije godine, osim u slučaju da je po njegovom zahtjevu nadležni organ donio pravomožnu odluku da se vrati u zajednički stan. Pravo na nužni smještaj gubi i ona bračni drug koji nije koristio stan pune dvije godine, ili kraće vrijeme ako je očigledno da nije imao namjeru da se vrati u stan. -o- Ovlašćenje davaoca stana na korištenje da zahtijeva preseljenje bračnog druga koji je ostao nosilac stanarskog prava a drugi stan koji zadovoljava njegove potrebe, traje samo dok postoji potreba obezbjeđenja nužnog smještaja drugom bračnom drugu (ovo pravo je priznato se samo u korist davaoca stana na korištenje, radi racionalnog korištenja stana, već i radi prevalizaženja u pravilu nepodnošljive situacije da bračni drugovi i nakon razvoda braka ostaju u stanu.

Ovlašćeje davaoca stana na korišćenje prestaje kada drugi bračni drug sam iseli ili mu nužni smještaj obezbijedi bračni drug koji ostaje nosilac stanarskog prava. -o- Pravo iz člana 20. stav 3. ZSO, davalac stana na korišćenje može ostvariti samo akoistovremeno nudi drugi stan bračnom drugu nosiocu stanarskog prava i nužni smješaj bračnom drugu koji je prestao biti nosilac stanarskog prava, sud mora u izreci rješenja odlučiti o obavezi iseljenja bračnog druga - nosioca stanarskog prava u drugi stan i drugog bračnog druga u prostorije nužnog smještaja, ova odluka se izvršava istovremeno ucjelini. -o- Sud nije dužan da o pokretanju postupka izu čla. 20. stav 1. ZSO, obavještava davaoca stana na korištenje, a ovaj može podnijeti zahtjev iz člana 20. stav3.

ZSO dok traje taj postupka ili po završetku ostupka, dok mu ne prestane ovlaštećenje iz člana 20. stav 3. ZSO. Zahtjev se podnosi opštinskom sudu koji vodi li je proveo postupak iz člana 20. stav 1. ZSO. Član 22. O zahtjevu davaoca stana na korištenje za iseljeje lica koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, odlučuje organ uprave (član 22. stav3. ZSO) nezavisno od odluke suda za utvrđivanje nosioca stanarskog prava, jer se odluka suda zasniva na pretpostavci koja semože oboriti u upravnom postupku, da to lice ispunjava uslove za sticanje stanarskog prava. -o- Davalac stana na korištenje može pobijati sporazum članova porodičnog domaćinstva iz člana 22. stav 1. ZSO u parnici pred opštinskim sudom, ako je zaključen protivno prinudnim propisima, (Npr. članovi porodičnog domaćinstva se sporazumiju da nosilac stanarskog prava bude lice koje nema status člana porodičnog domaćinstva - prikrivena prodaja stanarskog prava).

Davalac stana na korištenje ne može tražiti iseljenje lica na osnovu člana 22. stav 3. ZSO, po isteku rokova iz člana 30. stav 2. i 7. ZSO. Ovo zbog toga što lica na koja se odnosi člana 22. stav 3. ZSO, ne mogu biti u nepovoljnijem položaju od nezakonito useljenih lica iz člana 30. ZSO. Ovi rokovi se računaju od smrti nosioca stanarskog prava ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan. Član 30. Poslije 1.11.1984. godine (član 87. ZSO) rok za podnošenje tužbe iz člana 30. stav7. ZSO računa se od bespravnog useljenja us tan, pa i u slučaju da je taj rok protekao do ovog datuma. -o- Članom 87. ZSO koji predstalja završnu odredbu, a po kome dana 1.11.1984. godine počinje primjena odredbe iz člana 30. stav7.

ZSO određena je retroaktivna primjena ovog propisa. Smisao odlaganja primjene člana 30. stav 7. ZSO do 1.11.1984. godine bio je taj da se davaocima društvenih stanova na korištenje u tom periodu omogući da podnesu tužbu za ispraženjenje stana, koja po ranijoj sudijskoj praksi nije mogla zatarjeti, da ne bi bili pogođeni prekluzijom iz člana 30. stav 7. ZSO. -o- Lice koje je bez pravnog osnova uselilo u društveni stan, stiče status nosioca stanarskog prava ako protiv njega nije podnijeta tužba, u zakonskom roku, za iseljenje izs tana. Ako davalac stana na korištenje odbije da zaključi ugovor o korištenju stana sa takvim licem, ono može u parnici zahtijevati utvrđenje da je steklo stanarsko pravo i na osnovu pravosnažne presude zaključiti ugovor o korištenjus tana sa samoupravnom interesnom zajednicom stanovanja.

Član 31. Tužbom za iseljenje korisnika stana moraju se obuhvatiti sva lica čije se iseljenje zahtijeva (npr. uz sina nosioca stanarskog prava i njegova supruga). -o- Nosilac stanarskog prava može i protiv volje drugog sunosioca iz opravdanih razloga zahtijevati iseljenje korisnika stana (ovaj propis je donesen ucilju zaštite nosioca stanarskog prava i njegova primjena ne može biti osujećena voljom drugog sunosioca). -o- Može se tražiti iseljenje iz stana po članu 31. ZSO, i lica koje je aktom o dodjeli stana na korištenje uvršteno ukrug članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, tako da je i zbog zadovoljavanja tambenih potreba ovog lica dodijeljen stan nosiocu stanarskog prava.

Član 33. Kada je uskraćena saglasnost za zamjenu stana koja nije nadomještena rješenjem stambenog organa, ugovor se smatra ništavim (azaključen protivno prinudnim propisima - član 103. stav 1. i 24. Zakona o obligacionim odnosima). davalac stana na korištenje, koji ima nesumnjiv pravni interes za utvrđivanje ništavosti ugovora, može u parnici zahtijevatui da se nosiocu stanarskog prava vrate u stanove koje su korist ili prije zamjene. Zbog specifičnosti pravnog osnoda, pravo na traženje restitucije, analogno članu 104. ZOO, pripada i davaocima stanova na korištenje. -o- Zakn o stambenim odnosima koji daje davaocu stana na korištenje pravo da pobija tužbom fiktivnu zamjenu stana (član 33. stav 1. tač. 7) ne isključuje pravo pobijanja ugovora o zamjenis tana iz ostalih razloga zbog kojih se po pravilima Zakona o obligacionim odnosima može tražiti poništenje (član 103. i 24).

Član 35. Nosilac stanarskog prava ne može zahtijevati naknadu troškova popravne stana spomenutih u članu 35. stav 2. ZSO, ako nije prethodno zahtijevao obavljanje radova od samoupravne interesne zajednice stanovanja i utvrđenje nužnosti popravke od stambenog organa (član 35. stav 2. i 4. ZSO). U ovakvom slučaju nosilac stanarskog prava ima položaj nezvanog poslovođe bez naloga kome nije dozvoljeno vršenje tuđeg posla (član 226. ZOO). Samovoljnim ponašanjem nosioca stanarskog prava moglo bi se narušiti izvršenje finansijskog plana i programa samoupravne interesne zajednice stanovanja u pogledu odrržavanja stanova kojima upravlja. -o- Nosilac stanarskog prava može i odjednom tražiti naknadu troškova popravke stana iz člana 35. stav 4. i 5.

ZSO (odredbom člana 35. stav 6. ZSO, dato je samoovlaštenje nosio cus tanarskog prava da naknadu odbije od stanarine, a nije propisano ograničenje na njegovu štetu). Član 39. Nosilac stanarskog prava koji je bez sporazuma sa davaocem stana na korištenje vršio preuređenje stana, poboljšavajući uslove stanovanja, nema pravo na naknadu ovih troškova, jer se, postupajući suprotno odredbi člana 39. stav 1. ZSO, ponašao kao poslovođa bez naloga komenije dozvoljeno vršenje tuđeg posla (član 226. i 24. ZOO). Član 40. Nosilac stanarskog prava može od samoupravne interesne zajednice stanovanj azahtijevati naknadu troškova otklanjanja nedostataka nastalih tokom korištenja stana od strane ranijeg nosioca stanarskog prava.

Član 41. Tužba za otkaz ugovora o korištenju stana se podnosi samo protiv onog bračnog druga koji je zaključi o ugovor okorištenju stana, jer je stanarsko pravo drugog bračnog druga izvedeno, akcesorno pravo. Član 44. Ne može se dati otkaz ugovora o korištenju stana iz osnova predviđenog u članu 44. stav 1. tač. 5. ZSO, ako je podstanarski odnos prestao prije podnošenja tužbe. Član 47. Redovni sudovi su nadležni za odlučivanje o tužbi osnovne organizacije udruženog rada za otkaz ugovora okorištenju stana protiv radnika, zbog nekorištenja stana, jer je razlog za otkaz van okvira prava i dužnosti koja proizilaze iz prava rada društvenim sredstvima. -o- Osnovan je otkaz ugovora o korištenju stana iz člana 47.

ZSO, i u slučaju kada zakonski rok nije istekao do podnošđenja tužbe, ali je protekao do donošenja presude prvostepenog suda - član 326. zakona o parničnom postupku. -o- Ne može se dati otkaz ugovora o korištenju stana po osnovu iz člana 47. ZSO, kada se nosilac stanarskog prava ili lan njegovog porodičnog domaćinstva vrati us tan po isteku zakonskog roka, ali prije podnošenja tužbe, s namjerom da ga trajno koristi. (Otkaz iz ovog osnova se daje zato što se stan ne koristi racionalno, na način koji odgovara sadržaju i svrsi stanarskog prava i može se dati samo dok takvo stanje traje). -o- “Slični razlozi” zbog kojih se ne može dati otkaz ugovora o korištenju stana zbog nekorištenja, sa onima koji su izričito navedeni u članu 47. stav 1. tač. 3.

ZSO, su i svi slučajevi odsutnsoti iz stana zbog potrebe izdržavanja i pružanja pomoći i njege nosiocu stanarskog prava, ako se iz konkretnih okolnosti može zaključiti da nosilac stanarskog prava nema namjeru da trajno napušta stan (npr. boravak starog i bolesnog roditelja kod djece,; nedoraskog djeteta bez roditelja kod rođaka itd.) -o- Nosiocu stanarskog prava se ne može dati otkaz ugovora o korištenju stana po osnovu iz čl. 47. ZSO, i u slučaju kada on ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva borave ud rugom mjestu u zemlji radi školovanja, specijalizacije i davanja umjetničkih priredbi (član 47. stav 1. tač. 6. ZSO). -o- Otkaz iz člana 47. ZSO, ne može se dati ako postoje zapreke propisane u stavu 1. tač. 1 -6.

Bilo u odnosu na nosioca stanarskog prava ili člana njegovog porodičnog domaćinstva, iako je u tačkama 1 -5 naveden samo nosilac stanarskog prava, jer se zaštita proteže i na člana njegovog porodičnog domaćinstva kako proizilazi iz uvodne rečenice člana 47. stav 1. ZSO, što odgovara porodičnom karakteru stanarskog prava (članovi porodičnog domaćinstva su potencijalni nosioci stanarskog prava). Član 48. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 34/83), ne može se dati otkaz ugovora o korištenju stana licu koje je prestalo da koristi stan prije ove izmjene, iz razloga navedenih u članu 45. stav 1. ZSOiz 1974. godine, bez ugovora zaključenog sa davaocem stana na korištenje, predviđenog u ovom propisu, iak je do izmjene ZSO proteklo više od jedne godine nekorištenja stana, ali još nije proteklo pet godina od prestanka korištenja (član 48. stav 1.

ZSO). -o- Poslije stupanja na snagu izmjena ZSO iz 1983. godine može se dati otkaz ugovora o korištenju stana u slučaju da nosilac stanarskog prava ne koristi stan duže od pet godina, iako je zaključio poseban ugovor sa davaocem stana na korištenje predviđen u članu 45. stav 1. ZSO iz 1974. godine, kojim nie ograničeno vrijeme nekorištenja stana. -o- (Novi prinudni propis s obzirom da e od šireg društvenog značaja, primjenjuje se i na zatečene trajne pravne donose, a rok teče od 27.12.1983. godine, kada je stupila na snagu izmjena ZSO iz 1983. godine). oslije stupanja na snagu izmejen ZSO iz 1983. godine ne može se otkazati ugovor o korištenju stana nosiocu stanarskog prava koji je izdao stan podstanaru prije 27.12.1983. godine, ako je postupio u smislu člana 48. stav 2. sadašnjeg Zakona o stambenim odnosima, jer se davalac stana ne može pozivati na otkazni razlog koji je otpao zbog izmjene ZSO.

Član 49. Otkaz ugovora o korištenju stana zbog prestanka rada djeluje prema licu kome je stan dodijeljen na korištenje samo dok je nosilac stanarskog prava, pa se otkaz ne može dati drugom bračnom drugu koji je prije podnošenja tužbe ostao jedini nosilac stanarskog prava na osnovu sporazuma ili odluke vanparničnog suda (član 20. stav1. ZSO). O takvom tužbenom zahtjevu sud redovni sud (čl. 10. ZSO). Član 53. Ugovor o stamenom kreditu kojim se radnik obavezuje da će organizaciji udruženog rada u određenom roku vratiti stan,, dodijeljen mu s obzirom na radni odnos, ima karakter sporazuma o raskidu ugovora okoritšenju stana iz člana 53. ZSO. O zahtjevu za ispunjenje takvog ugovora rješava sud udruženog rada pošto se raspravlja o pravima i obavezama nastalim povodom radnog odnosa, koje bliže reguliše samoupravni opšti akt organizacije udruženog rada, a sporno je pravo na korištenje sredsta zajedničke potrošnje (član 50. zakona o sudovima udruženog rada SRBiH). -o- Sporazum o raskidu ugovora o korištenju stana iz člana 53.

ZSO ne može zaključiti bračni drug kome je dodijeljen stan na korištenje bez saglasnosti drugog bračnog druga s kojim živi u zajedničkom domaćinstvu, jer su oba bračna druga sunosioci stanarskog prava (član 19. stav 2. ZSO). -o- Punovažan je usmeni ugovor o podstanarskom odnosu, jer zakon ne propisuje formu ovog ugovora (član 54. ZSO; čl. 67. stav 1. i 24. Zakona o obligacionim odnosima). Član 59. Odredbu iz člana 59. stav 2. ZSO, treba shvatiti tako da zakupodavaca može zahtijevati ispražnjenje stana tužbom kod suda tek poštopo isteku vremena na koji je ugovor zaključen, pozove kupca da mu stan preda i ostavi rok za iseljenje od najmanje tri mjeseca. -o- Ugovor o zakup stana mora biti zaključen na vrijeme od najmanje godinu dana, ali se ugovori o proužetku zakupa mogu zaključivati i na kraći period (smisao odredbe člana 59. stav 2.

ZSO, jer da obezbijedi zakupcu korištenje stana u periodu od najmanje godinu dana.). -o- Ako je prvi ugovor o zakup stana zaključen na period kraći od godinu dana, trajanje zakupa se produžava na godinu dana, koliko član 59. stav 2. ZSO, propisuje kao minimalno trajanje zakupnog odnosa (član 106.i 24. Zakona o obligacionim odnosima). Članovi 63 -66 Odredbe članova 63 -66 ZSO primjenjuju se i u slučaju razvoda braka onih bračnih drugova koji su počeli da stanuju u stanu odnosno u porodičnoj stambenoj zgradi us vojini jednog od njih ili u zajedničkoj svojini, odnosno us uvlasništvu, prije stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima SRBiH (31.5.1974. godine). -o- Prava razvedenog bračnog druga po odredbama iz člana 63 -66.

ZSO mogu se ostvariti i kad je drugi bračni drug samo suvlasnik stana. U tom slučaju prijedlogom treba obuhvatiti sve suvlasnike. O pravurazvedenog bračnog druga (nevlasnika) u odnosu na drugog bračnog druga (suvlasnika) rasspravlja se po odredbama iz ovih članova, a u odnosu na ostale suvlasnike po odredbama čl. 67. ZSO, kao da pravo ostvaruje drugi bračni drug - suvlasnik. -o- Vlasnik stana koji koristi ovlaštenje iz člana 63. stav 3. ZSO, mora razvedenom bračnom drugu ponuditi stan na kome će steći stanarsko pravo ili pravo stanovanja - lična služnost. -o- Ako sud odluči da cio stan koristi razvedeni bračni drug (nevlasnik) bračni drug (vlasnik) mora iz stana iseliti i bez obezbjeđenja nužnog smještaja (razvedeni bračni drug - vlasnik može se vratiti u stan kada pravo korištenja ranijeg bračnog druga - nevlasnika prestane).

Odluka suda o isključivo m pravu korištenja predstavlja izvršnu ispravu za iseljenje bračnog druga. vlasnika. -o- Troškove prepravke stana u smislu čl. 63. stav 4. ZSO snosi raniji bračni drug - vlasnik stana. -o- Kada su razvedeni bračni drugovi suvlasnici stana njihovi odnosi se raspravljaju po odredbama iz člana 66. ZSO, a ne po odredbama čl. 67. ZSO. Samo u slučaju kada je jedan od razvedenih bračnih drugova dobrovoljno napustio stan, sporni odnos između njih raspravlja se po odredbama člana 67. ZSO. -o- Vanparnični sud može urediti odnose bračnih drugova - suvlasnika stana, odnosno porodične stambene zgrade, tako da uspostavi pravo korištenja na pojedinim dijeloma stana, ako je moguće podijeljeno korištenje stana. -o- Sud može odlučiti da razvedeni bračni drugovi koriste stan po dijelovima i kada jedan od njih traži isključivo pravo korištenja, jer nije vezan za zahtjev predlagača. -o- Odredbe članova 63 -66.

ZSO se analogno primjenjuju i za slučaj podnišenja braka. Član 67. Odredbe člana 67. ZSO, da se zahtjev za priznanje prava korištenja stana može podnijeti samo do zaključenja prvostepenog postupka u postupku uređenja odnosa između suvlasnika, odnosno diobe, primjenjuje se i na odnose koje reguliše član 66. ZSO. Vanparnični sud može ukinuti pravo korištenja stana a ko njegov nosilac naknadno stekne pravo svojine na useljiv stan u istom mjestu, a konstituisati isto pravo u korist drugog suvlasnika koji nema stan u svojini. -o- Spor oko useljenja u prazan suvlasnički stan ili porodičnu stambenu zgradu raspravlja se po odredbama člana 57. ZSO, a i lice koje useli u stan po osnovu sitog propisa stiče pravo korištenja stana identično onom iz člana 67.

ZSO. -o- Ako više suvlasnika koristi zajednički stan po pojedinim prostorijama vanparnični sud može pozivom na član 67. stav 3. ZSO, mijenjati način korištenja stana kada se izmijene okolnosti ili konstituisati pravo korištenja na cijelom stanu u korist jednog suvlasnika. -o- Pravo korištenja konstituisano u smislu člana 67. i 66. ZSO, egzistira i nakn prodaje stana u diobnom postupku (stan se prodaje kao neuseljiv). -o- Pravo korištenja stana konstituisano po odredbama čl. 57, 63, 66. i 67. ZSO, traje dok lice u čiju je korist konstituisano, lično koristi stan, a ne prenosi se na članove njegovog porodičnog omaćinstva (analogno pravu stanovanja - lična služnost). PRAVNI STAVOVI IZ PRIVREDNOG PROCESNOG I MATERIJALNOG PRAVA USVOJENI NA XIX KOORDINACIONOM SASTANKU PRIVREDNOG SUDA KOJI JE ODRŽAN U ZAVIDOVIĆIMA OD 3.

DO 5. JUNA 1986. GODINE I - 1. PARNIČNI POSTUPAK I-1.1. Pitanje: Kako postupa sud u slučaju kada tužilac tužbu sa zahtjevom za naknadu štete nije podnio sudu opšte mjesne nadležnosti, nego sudu na čijem je području šteta pričinjena, a pri tome se nije izričito pozvao na odredbu čl. 52. stav 1. ZPP? Odgovor: Sud po službenoj dužnosti ocjenjuje da li je mjesno nadležan na osnovu navoda u tužbi i na osnovu činjenica koje su mu poznate (član 15. stav 1. i 2. ZPP). Ove činjenice su poznate sudu ukoliko proizilaze iz dokaza priloženih uz tužbu. Zbog toga se sud ne može oglasiti mjesn nenadležnim ukoliko iz tužbenih navoda i činjenica koje su mu poznate, proizilazi da je šteta učinjena na njegovom području (član 52. stav 1.

ZPP), iako tužilac u tužbi nije izričito tražio suđenje kod suda posebne mjesne nadležnosti. I-1.2. Pitanje: Da li se može primijeniti član 492. ZPP -a kada su predmet spora zatezne kamate obračunate na glavni dug plaćene mjenicom? Odgovor: Odredba člana 492. ZPP -a se odnosi na slučaj kada su stranke ugovorile mjesto ispunjenja obaveze, a izdavanjem mjenice radi obezbjeđenja plaćanja nije ugovoreno mjesto ispunjenja obaveze iz osnovnog pravnog posla. I-1.3. Pitanje: Kako će postupiti sud sa podneskom koji umjesto stranke u postupku (osnovne organizacije udruženog rada, radne organizacije) podnese radna zajednica zajedničkih poslova? Odgovor: Radna zajednica zajedničkih poslova nije po zakonu ovlaštena da u parnici zastupa radnu organizaciju ili osnovu organizaciju udruženog rada, a takvo ovlaštenje se ne može predvidjeti ni samoupravnim sporazumom o udruživanju osnovnih organizacija u radnu organizaciju, niti statutom radne organizacije, odnosno osnovne organizacije udruženog rada (član 337., 372, 400, 401. i 404.

Zakona o udruženom radu). U slučaju da podnesak podnese radna zajednica zajedničkih poslova sud će pozvati potpisnika podneska da u određenom roku priloži urednu punomoć za zastupupanje i stranku (osnovnu organizaciju udruženog rada ili radnu organizaciju) da odobri preduzetu parničnu radnju. Ukoliko potpisnik podneska ne priloži traženu punomoć (član 109. ZPP), a ni stranka ne odobri preduzetu procesnu radnju na drugi način, sud će odbaciti podnesak jer ga je podnijelo neovlašteno lice. I-1.4. Pitanje: Da li će sud u parnici, u kojoj je tuženi inozemna pravna osoba, u slučaju da se dostava nije mogla obaviti, primijeniti odredbe iz člana 84. stav 2. tač. 4., 85. i 86. ZPP ili će odbaciti tužbu (član 281. u vezi sa 109 ZPP)? Odgovor: Sud će odbaciti tužbu kao nepotpunu ako tužilac ne označi tačnu adresu tužene inozemne pravne osobe u roku koji mu je odredio.

I-1.5. Pitanje: Da li tužilac ima pravo na naknadu parničnih troškova ako tužbu nije povukao odmah poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog, odnosno da li je tužilac u tom slučaju dužan da tuženom naknadi parnične troškove koje je ovaj imao do momenta ispunjenja zahtjeva (čl. 158. stav 1. Zakona o parničnom postupku)? Odgovor: Kada tuženi u toku parnice ispuni zahtjev koji je bio dospio u vrijeme podnošenja tužbe, može se smatrati da je izgubio parnicu u cjelini, pa tužilac ima pravona naknadu potrebnih parničnih troškova nastalih do momenta ispunjenja obaveze tuženog, analogno odredbi čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Ovo pravo tužiocu pripada i kada nije povukao tužbu odmah po ispunjenju obaveze od strane tuženog.

Tužilac nije dužan da tuženom naknadi parnične troškove nastale do momenta ispunjenja obaveze, jer ti troškovi za tuženog nisu bili potrebni (član 155. Zakona o parničnom postupku. Tužilac koji nije povukao tužbu odmah poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog, dužan je, u smislu čl. 158. stav 1. Zakona o parničnom postupku, da naknadi samo one troškove koje je tuženi imao nakon ispunjenja obaveze. I-1.6. Pitanje: Na koju vrijednost predmeta spora se obračunavaju parnični troškovi (sudska taksa, troškovi zastupanja itd.) ako se traži isplata određenog iznosa u stranoj valuti (čl. 35 -40 ZPP)? Odgovor: Parnični troškovi se obračunavaju na dinarsku protuvrijednost strane valute prema kursu na dan podnošenja tužbe.

TUŽBA I-1.7. Pitanje: Da li je moguće raspravljati o protivtužbi u parnici nastaloj povodom prigovora protiv platnog naloga? Odgovor: Protivtužba se može podnijeti ako su ispunjene zakonske pretpostavke iz člana 189. ZPP -a prije nego što sud odluči o prigovoru protiv platnog naloga. I-1-8- Pitanje: Da li se može donijeti presuda na osnvu priznanja kada tuženi prizna tužbeni zahtjev za naknadu vanugovorne štte sa zateznom kamatom iz Odluke SIV -a o visini stope zatezne kamate? Odgovor: U tom slučaju, pored glavnog potraživanja, tužiocu će se dosuditi presudom na osnovu priznanja, zatezna kamata iz člana 277. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, jer je propis o visini stope zatezne kamate prinudan (čl. 331. stav 2.

ZPP -a). I-1.9. Pitanje: Da li se u sporu male vrijednosti može isticati prigovor zastarjelosti potraživanja u žalbi? Odgovor: Isticanje prigovora zastarjelosti potraživanja je činjenica, a u sporu male vrijednosti se ne može pobijati presuda zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 467. stav 1. ZPP -a), pa se u žalbi protiv prvostepene presude ne može isticati prigovor zastarjelosti potraživanja. I.2. IZVRŠNI POSTUPAK I-2.1. Pitanje: Da li povjerilac može tražiti kod jednog mjesno nadležnog suda izvršenje na temelju izvršne isprave koja glasi na više samostalnih dužnika (ne solidarnih), ako se njihovi računi vode kod raznih jedinica Službe društvenog knjigovodstva čija su sjedišta na području više prvostepenih sudova? Odgovor: U ovakvom slučaju povjerilac mora podnijeti prijedlog za izvršenje protiv svakog dužnika onom stvarno nadležnom sudu na čijem području dužnik ima žiro račun kod jedinice Službe društvenog knjigovodstva (isključena je primjena odredaba iz čl. 203.

ZIP -a jer se ovaj propis isključivo odnosi na solidarne dužnike). I-2.2. Pitanje: Da li dužnik može podnijeti prigovor protiv rješenja o izvršenju ako je nakon pravomoćnosti presude (izvršne isprave) snižena stopa zatezne kamate (čl. 50. tač. 8. Zakona o izvršnom postupku)? Odgovor: Dužnik može uspješno isticati takav prigovor. I-2.3. Pitanje: Kako treba da postupi izvršni sud ako povjerilac prijedlogom iz čl. 124. stav 1. ZIP traži od društvenog pravnog lica da mu izmiri iznose koje je propustio da obustavi i naplati na osnvu rješenja o administrativnoj zabrani? Odgovor: Izvršni sud će odbaciti takav prijedlog, jer može postupiti po odredbi člana 124. Zakona o izvršnom postupku (“Službeni list SFRJ”, broj 20/78 i 6/82), samo ako je sud donio rješenje o izvršenju.

Administrativna zabrana se ne može izjednačiti sa rješnjem o izvršenju na ličnom dohotku u pogledu ovog pravnog dejstva (arg. iz čl. 125. ZIP). I-2.4. Pitanje: Kako će postupiti sud kada vjerovnik u prijedlogu za izvršenje ne označi žiro račun svih solidarnih dužnika (čl. 203. i 204. Zakona o izvršnom postupku)? Odgovor: Ovakav izvršni prijedlog je nepotpun samo u odnosu na solidarne dužnike čiji žiro računi nisu označeni. Sud će pozvati vjerovnika da u određenom roku označi žiro račune koji nedostaju. Ako vjerovnik ovakone postupi, sud će odbaciti prijedlog u dijelu koji se odnosi na dužnike čiji žiro računi nisu označeni, a postupaće po prijedlogu u ostalom dijelu (član 1 98. ZIP -a). I-3. STEČAJNI POSTUPAK REDOVNE LIKVIDACIJE I- 3.1.

Pitanje: Da li tužilac može ostvariti svoje potraživanje u stečajnom postupku protiv pojedinih ili svih osnovnih organizacija udruženog rada iz sastava radne organizacije, protiv koje nije us pjelo izvršenje zbog nedostatka sredstava koja bi mogla biti predmet izvršenja? Odgovor: U navedenom slučaju vjerovnik može tražiti naplatu svog potraživanja prijavom u stečajnom postupku protiv pojedinih ili svih osnovnih organizacija udruženog rada u granicama njihove odgovornosti za obaveze radne organizacije koj su utvrđene samoupravnim sporazumom o udruživanju u radnu organizaciju (čl. 254. stav 1. Zakona o udruženom radu). I-4. UPRAVNO RAČUNSKI SPOR I.4.1. Pitanje: Da li Služba društvenog knjigovodstva može isključiti primjenu odredaba samoupravnog opšteg akta kada ocijeni da nisu u skladu sa zakonom? Odgovor: Služba društvenog knjigovodstva nije ovlaštena odbiti primjenu odredbe samoupravnog opšteg akta za koji ocijeni da nije u skladu sa zakonom, nego je dužna pokrenuti postupak radi ocjene zakonitosti pred ustavnim sudom, a sa postupkom zastari do odluke ustavnog suda (čl. 18.

Zakona o Službi društvenog knjigovodstva). II-1.1. Pitanje: Da li je punovažan ugovor kojim se organizacija udruženog rada A - nosilac prava raspolaganja stanom, obavezuje da će učestvovati u snošenju dijela kupovne cijene novog stana koji će organizacija udruženog rada B - dodijeliti svom radniku, nosiocu stanarskog prava na stanu koji je društveno sredstvo organizacije A? Odgovor: Ugovor je punovažan, jer čl. 246. stav 1. Zakona o udruženom radu predviđa mogućnost prenosa društvenog sredstva drugog društvenog pravnog lica i bez naknade. Nije protivno prinudnim propisma o raspolaganju sredstvima zajedničke potrošnje namijenjenim za zadovoljenje stambenih potreba radnika, da davalac stana na korištenje preuzme obavezu o finansijskom učešču pri izgradnji ili kupovini veće stana za nosioca stanarskog prava, koji je zasnovao radni odnos sa drugim društveno pravnim licem, da bi ispražnjeni stan dodijelio svom radniku.

II-2. NAKNADA ŠTETE II-2.1. Pitanje: Da li predajom radova (građevinskog objekta) prestaju odgovornost izvođača za štetu pričinjenu trećim licima koja je nastala u vezi sa izvođenjem radova na nepokretnosti (čl. 207. Zakona o obligacionim odnosima), ako je štetna posljedica nastupila nakon predaje radova (npr. zbog klizanja zemljišta prouzrokovanog zasijecanjem)? Odgovor: Odgovornost izvođača radova na štetu nastalu trećim licima u vezi sa iz vođenjem radova na nepokrtnosti ne prestaje sa predajom radova (građevinskog objekta) naručiocu. II-2.2. Pitanje: Može li solidarni dužnik koji je isplatio viđe nego što iznosi udio u prouzrokovanu šptete tražiti da mu ostali dužnici solidarno regresiraj u više plaćeni iznos? Odgovor: Budući da solidarni dužnici u regresnom odnosu odgovaraju svaki za svoj udio u šteti (čl. 208. stav 1.

Zakona o obligacionim odnosima), u slučaju kada tužilac traži da mu ostali dužnici solidarno naknade ono što je za njih platio, sud će utvrditi udio u šteti svakog od njih i srazmjerno tome iz obavezati da tužiocu regresiraju razliku. II-3. ZASTARJELOSTI POTRAŽIVANJA II-3. Pitanje: Kako dospijeva obaveza kupca da isplati ugovorenu cijenu kad ugovorne stranke (korisnici društvenih sredstava) nisu ugovorili rok plaćanja? Odgovor: Kada prodavac i kupac (korisnici društvenih sredstava ne ugovore rok plaćanja, obaveza kupca dospijeva po proteku roka od 15 dana od nastanka dužničko-povjerilačkih odnosa, pa od tada počinje teći i rok zastarjelosti potraživanja. II-3.2. itanje: Da li zastarijeva zahtjev za vraćanje ambalaže koja je osnovno sredstvo prodavca, a sastoji se od individualnih određenih stvari (cisterne, kontejneri i sl.)? Odgovor: Zahtjev za vraćanje takve ambalaže ne zastarijeva (čl. 270.

Zakona o udruženom radu). Zastarijeva, međutim, zahtjv za isplatu protuvrijednosti izgubljene ili uništene ambalaže u opštem zastarnom roku (čl. 371. i 376. stav 3 Zakona o obligacionim odnosima), jer je šteta prourokovana povredom obaveze iz ugovora o posluzi ambalaže. II-3.3. Pitanje: Kada počinje ponovo teći rok zastarjelosti potraživanja naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom (čl. 377. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima), ako oštećeni nije bio učesnik krivičnog postupka, pa mu zbog toga nije dostavljena krivična presuda? Odgovor: Nakon prekida rok zastarijevanja ponovo počinje teći od dana kada je krivična presuda stekla svojstvo pravomoćnosti