Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 4/1986

Ovo iz razloga što tuđa pokretna stav, koja se pojavljuje kao objekt ovog djela (jednako kao kod krivičnog djela krađe) mora biti “tuđa”.

Ona mora objektivno biti “tuđa” u momentu izvršenja radnje oduzimanja. Ako se pokaže da ona objektivno nije tuđa, nije od značaja šta je okrivljeni o tome mislio (ako je okrivljeni pogrešno držao da je novac konačno izgubio i da više nije njegov, tada bi se radilo o tz v. putativnom deliktu). Izraz “tuđa” znači da stvar nije u svojini izvršioca, već drugog lica (onog od koga se stvar oduzima ili nekog drugog, što je bez značaja). Činjenica da je okrivljeni isti ovaj novac, koji funkcioniše kao objekt radnje oduzimanja, prethodno izgubio pri kocki sa oštećenom, nameće pitanje da lije po ovakvom pravnom osnovu (ugovor o kocki) oštećena mogla steći pravo svojine na ovom novcu. To dalje znači da treba kao prethodno pitanje riješiti da li se radilo o dopuštenoj ili kažnjivoj kocki.

IZ okolnosti koje su utvrđene u konkretnom slučaju (okrivljeni i oštećena se profesionalno bave kockanjem, idu za tim da obezbijede izvore prihoda na ovaj način, visina sume u koju su se u konkretnom slučaju kockali itd. može se zaključiti da predmetni ugovor o kocki ima suštinu kriminalnog čina (krivičnog djela kockanja, a ista bi situacija bila i kada bi se radilo o kockanju koje predstavlja prekršaj iz čl. 2. tačka 18. Zakona o javnom redu). Odatle pak slijedi da se radi o ništavom pravnom poslu (čl. 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima), a po takvom osnovu oštećena nije mogla steći pravo svojine na predmetnom novcu. Drugim riječima, u vrijeme oduzmanja ovog novca, objektivno uzevši, nije za okrivljenog taj novac bio “tuđi” u momentu oduzimanja, pa samim tim taj novac ne može funkcionisati kao objekt krivičnog djela razbojništva.

Ne mijenja stvari okolnost što je sud u ovakvim slučajevima ovlašten (čl. 104. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima) da odluči da novac pribavljen kažnjivom radnjom pr ipadne opštini na čijoj teritoriji oštećeni ima prebivalište. Ovo sa razloga što ovakva odluka ima konstitutivni karakter a za postojanje krivičnog djela razbojništva bitno je odrediti koje vlasnik predmetnog novca u momentu kada je radnja oduzimanja izvršena. Iz ovih razloga u ponašanju okrivljenog ne postoji jedno bitno obilježje ovog krivičnog djela. To, ipak, ne znači da u ovakvom ponašanju ne mogu postojati obilježja kojeg drugog krivičnog djela (lake ili teške tjelesne povrede, prinude, pa čak i samovlašća.

Ovo iz razloga jer je procesna situacija koja je nastala predajom punomoći sudu rgulisana odredbom čl. 72. stav 1. ZKP, kojom je propisano da će sud razriješiti branioca po službenoj dužnosti u slučaju kad optuženi uzme drugog branioca.

Iz pravilnog tumačenja ove odredbe slijedi da razjašnjavanje postavljenog branioca nastupa po zakonu (“razriješiće se”), što znači da je rješenje kojeg je sud u toj situaciji dužan donijeti deklaratorno, tj. konstatuje se ono što je po zakonu nastupilo. Dakle, u času kada je optuženi predao punomoć sudu da je uzeo za branioca advokata C.N. prestala je važnost rješenja predsjednika suda kojim je advokat T.S. bio postavljen za branioca, a time je prestalo i njegovo ovlaštenje da na glavnom pretresu brani optuženog, pa je sud bio dužan da donese rješenje o razrješenju tog branioca i prekine ili odloži glavni pretres a ne da se upusti u ispitivanje osnovanosti razloga zbog kojih odabrani branilac nije došao na glavni pretres.

Kako se radi o krivičnom djelo razbojničke krađe iz čl. 149. KZ SRBiH, za koje je propisana kazna zatvora do 12. godina, optuženi je u smislu člana 70. stav 2. ZKP morao imati branioca na glavnom pretresu, a to je u konkretnom slučaju jedino mogao biti odabrani branilac advokat C.N. Pošto taj branilac nie prisustvovao na glavnom pretresu i premda je njegovo prisustvo po zakonu bilo obavezno, žalbom se osnovano ukazuje da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 354. stav 1. tačka 3. ZKP

Zahtjev je neosnovan. Prema odredbama čl. 376. stav 1. ZKP, drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti uvijek ispituje da li postoje zakonom određene povrede materijalnog procesnog prava.

Iz toga proizilazi da su granice ispitivanja presude određene žalbom i zakonom, a ne i odgovorom na žalbu. Pored toga iz odredbi iz čl. 381. do 387. ZKP slijedi da drugostepeni sud odlučuje samo o žalbi a ne i odgovoru na žalbu. Odgovor na žalbu po svojoj prirodi je specifično sredstvo čiji smisao je u tome da se protivnoj stranci (u konkretnom slučaju osuđenoj) omogući izjašnjavanje o navodima iz žalbe. Shodno tome, sadržaj odgovora na žalbu načelno gledano, nužno se kreće u granicama žalbenih navoda sa ciljem da se oni opovrgnu, podrže ili prikažu u drugačijem svjetlu. Polazeći od toga da drugostepeni sud prilikom odlučivanja o žalbi zbog odluke o kazni može da uvažava samo činjenice i okolnosti utvrđene u prvostepenoj presudi, a imajući u vidu naprije analiziranu načelnu prirodu odgovor na žalbu, onda propuštanje suda da ocijeni odgovor na žalbu osuđene nije uticao na pravilnost i zakonitost drugostepene presude.

Iz tih razloga nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 2. ZKP u žalbenom postupku.

Polazeći od sporazuma stranaka ovakvog sadržaja, nižestepeni sudovi su osnovano zaključili da je ništava ugovorna odredba o ustupanju prava vlasništva na navedenim nekretninanama.

Ovom ugovornom odredbom, dužnik je obezbjeđivao ispunjenje ugovora o zajmu, pa se o dopuštenosti takvog ugovaranja mora suditi po pravilima koja se primjenjuju na ugovor o zalozi na nepokretnosti (hipoteka), iako formalno. pravno između stranaka nije zaključen ugovor o hipoteci (ne radi se o no vaciji ugovora, niti sporazumu o davanju umjesto ispunjenja - datio in solutum).

Po pravilima imovinskog prava koja su se primjenjivala na osnovu člana 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije, u vrijeme zaključenja ugovora između stranaka, ovakva ugovorna odredba (tzv. lex commsissoria) nije bila dopuštena (§ 1371. OGZ -a).

Takva ugovorna klauzula nije dopuštena ni po odredbama Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnsoima (“Službeni list SFRJ”, broj 6/80), koji je stupio na snagu 1.9.1980. godine. Po odredbi člana 69. ovog zakona, ništava je, između ostalog odredba ugovora o hipoteci kojom hipotekarni vjerovnik ugovora za sebe pravo da u slučaju neisplate duga namiri svoje potraživanje stjecajem prava vlasništva na založenu nekretninu (u izvjesnom broju primjeraka “Službenog lista SFRJ”, broj 6/80, greškom nije odštampan cjelovit tekst ovog člana ZOSPO, što kod stranaka izaziva zabunu).

Ako potpisi ugovarača nisu ovjereni kod nadležnog suda, takvi pismeni ugovori zaključeni nakon 3.1.1979. godine, kao dana stupanja na snagu zakona o prometu nepokretnosti, će samo izuzetno proizvoditi pravno dejstvo i to pod uslovom da su stranke izvršile u cjelini, ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju, ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se na ugovoru potpisali.

Kako iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da potpisi stranaka na pismenoj ispravi ugovora od 15.6.1980. godine, nisu ovjereni kod nadležnog suda i da taj ugovor nisu potpisala dva svjedoka, te da tužioci kao kupci nisu ni u pretežnom dijelu ispunili svoju obavezu isplatom ugovorene kupoprodajne cijene, pravilan je zaključak iz nižestepenih presuda da takav ugovor, zbog neispunjenja zakonom propisane forme, ne proizvodi pravno dejstvo, zbog čega tužiocima ne pripada pravo da tužbom iz ove parnice zahtijevaju njegovo ispunjenje.

Okolnost da je supruga punomoćnika - advokata bila prisutna sačinjenju ugovora, ali ugovor nije potpisala, nije odlučna za drugačije presuđivanje.

U tom pogledu postoji samo jedna odredba (član 297. stav 2.), iz koje proizlazi da se obaveze koje potiču iz igre ili opklade tretiraju kao naturalne obligacije, jer su svrstane zajedno sa obavezama koje su zastarjele, a norma se odnosi na ispunjenje takve obaveze od strane poslovno nesposobnog lica. Zato do donošenja republičkog Zakona o obligacionim odnosima, ili nekog drugog zakona kojim bi specijalno bio uređen pravni institut igre, treba primijeniti pravna pravila imovinskog prava. Prema OGZ -u svaka igra jeste vrsta opklade, a prava ustanovljena za opklade valjaju i za igre (paragraf 1272). OGZ dalje propisuje - “Zakoni politički određuju, kakve su igre zabranjene uopšte, ili nekoj klasi osoba, ili kako se imaju kazniti osobe koje igraju zabranjen e igre, i njihovi zaklonjači” (takođe paragraf 1272). Pomenuto pravilo, osim dijela teksta: “ili nekoj klasi osoba”, nije u koliziji sa pravnim poretkom SFRJ, pa se i dalje može primjenjivati na osnovu člana 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijeti h do 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije (“Službeni list FNRJ”, broj 84/46).

Prilikom ocjenjivanja da li je naprijed opisana igra bila dopuštena ili ne, treba imati u vidu da Krivični zakon SRBiH inkriminiše, kao krivično djelo, samo kocku u vidu zanata, u članu 216. stav 1. s tim što, prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, u konkretnom slučaju ne bi postojala obilježja tog krivičnog djela. Međutim, odredbom čl. 2. stav 1. tač. 18. Zakona o javnom redu i miru (“Službeni li st SRBiH”, broj 31/80), propisano je da prekršaj javnog reda i mira čini “ko igra hazardnu ili drugu sličnu igru tako da igra gubi društveno-zabavni karakter ili ko za to iznajmi odnosno ustupi prostorije”, dok je odredbom čl. 7. stav 1. tač. 4. citirano g zakona propisana kazna za takve prekršaje, a odredbom čl. 11. istog zakona propisano je da se za pomenuti prekršaj može izreći i zaštitna mjera “oduzimanja prdmeta koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja ili koji su nastali izvršenjem prekršaja”. Stoga iz izloženog slijed da je sa stanovišta našeg pravnog poretka hazardna igra nedopuštena i zbog toga propisana kao prekršaj. Zakon o obligacionim odnosima propisuje da su može odbiti, u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onoga što je drugoj strani dala na osnovu ugovora koji je po svojoj sadržini ili cilju protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu socijalističkog samoupravnog društva, a može odlučiti i da druga strana ono što je rpimila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ima prebivalište (čl. 104. stav 2. ZOO). Prilikom dlučivanja o tome sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno, obiju strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvatanjima društva (čl. 104. stav 3. ZOO). Lica koja učestvuju u hazardnoj igri znaju ili moraju znati, da postupaju protivno opisanoj zakonskoj zabrani. ovo utoliko prije što je zabrana hazardne igre u saglasnosti sa ustavnim načelom o sticanju dohotka na osnovu rada i sa moralnom normom socijalističkog samoupravnog društva.

Tužilac, naime, ne može tražiti da mu tuženi vrati sumu novca koju je on prisvojio na osnovu ništavog ugovora (u hazardnoj igri), jer za ovo nema pravni osnov. Prisvajanjem na temelju ništavog ugovora tužilac nije stekao pravo vlasništva na tu sumu novca, a ne može ni zahtijevati da mu je tuženi plati radi ispunjenja ugovora.

S druge strane, u saglasnosti je sa citiranom odredbom čl. 104. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima odluka o obvezivanju tuženog da taj iznos (tj. 30.000 dinara) koji je silom oduzeo tužiocu, pošto ga je isti prethodno prisvojio hazardnom igrom, preda opštini na čijem području ima prebivalište.

Kada bi se samo odbio zahtjev tužioca (pravilo “nemo auditor”) - tuženi bi zadržao novac koji je izgubio u zabranjenoj igri. Ovo ne bi bilo u skladu sa prinudnim propisima koji takvu igru inkriminišu kao prekršaj javnog reda i mira i propisuju sankciju oduzimanja predmeta koji su bi li upotrijebljeni za izvršenje prakršaja ili su nastali izvršenjem prekršaja, s tim što je, na naprijed opisai način, u smislu čl. 12. stav 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, postojanje navedenog prekršaja, kao prethodno pitanje utvrđeno radi donošenja presuda u ovome sporu.

Prestanak prava stvarne služnosti po ovom osnovu predstavlja dakle, svojevrsnu građansko-pravnu sankciju za pasivnog vlasnika povlasnog dobra.

Polazeći od navedenog karaktera instituta tzv. liberatorne uzukapije, mora se zaključiti da se oslobađajući rok od tri uzastopne godine nevršenja prava služnosti ne prekida samo fizičkim vršenjem prava služnosti, već i zahtijevanjem pravne zaštite toga prava pred nadležnim organom (shodno odredbi član a 388. Zakona o obligacionim odnosia, kod prekida zastarjelosti potraživanja).

Tuženi su odmah po zabrani vršenja prava služnosti 1979. godine ustali sa tužbom za smetanje posjeda i u ovom postupku istrajali, te izdejstvovali pravosnažno rješenje kojim je utvrđeno da ih je tužitelj smetao u posjedu prava služnosti, pa do zaključenja glavne rasprave u ovom postupku rok iz člana 58. stav 1. ZOSPO, nije tekao, jer su tuženi do tog momenta bili aktivni u odbrani svoga prava (traženje pravne zaštite prava stvarne služnosti izjednačava se sa njenim vršenjem). Prema tome,, u konkretnom slučaju vrijeme nevršenja služnosti puta teče od dana kada je doneseno rješenje o smetanju posjeda (od 28. oktobra 1981. godine), a do podnošenja tužbe u ovom predmetu - 5. januara 1983. godine nije proteklo tri godine.

Tim prigovorima, međutim, ne može se odlučivati u parnici radi zaštite posjeda jer raspravljanje o tužbenom zahtjevu zbog smetanja posjeda se ograničava samo na pretresanje i dokazivanje činjenice posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja: isključeno je pretresanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti i o zahtjevu za naknadu štete (član 441. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

Zato, u slučaju kada se zaštita posjeda traži radi uklanjanja građevinskog objekta, čijom izgradnjom je izvršen čin smetanja posjeda, u principu se odbija tužbeni zahtjev, ne samo za uklanjanje građevinskog objekta, nego i za utvrđenje da je izvršen čin smetanja posjeda, jer takvo utvrđenje, bez kondemnatornog rješenja, čije donošenje traži tužilac, nema nikakvu svrhu.

Međutim,, kada je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, očigledno da ne postoje razlozi koji bi tražili da se u petitornoj parnici odbije zahtjev za uspostavljanje prijašnjeg stanja posjeda, tada bi se mogla i u posesornoj parnici pružiti efikasna zaštita ukoliko su ispunjenje i ostale pretpostavke za usvajanje tužbenog zahtjeva.

Na osnovu utvrđenja da je tužitelj kao vlasnik i posjednik predmetne parcele odobrio tuženom da izvrši bušenje za vodu na ovoj parceli, da je tuženi počeo izvoditi radove protivno dogovoru u pogledu mjesta gdje će se izvršiti bušenje, da mu je tužitelj zabranio daljnje izvođenje radova, ali da je on pored zabrane završio započete radove, nižestepeni sudovi su zaključili da je tuženi navedenim radnjama omeo tužitelja u poslednjem faktičkom posjedu navedene nekretnine i naložili tuženom uspostavu ranijeg stanja posjeda.

Postavljanjem cijevi za odvođenje vode na tuđem zemljištu, bez pravnog osnov a, ne može se steći pravo služnosti analognom primjenom odredaba iz člana 24. stav 2. i 26. stav 1. i 3. ZOSPO -a. Ne može se odbiti tužbeni zahtjev ni iz razloga navedenih u članu 25. stav 2. ZOSPO, ako je graditelj bio nesavjestan, jer takve naprave nema ju karakteristike građevinskog objekta u smislu odredaba iz člana 24 -26 ZOSPO -a.

U konkretnom slučaju, s obzirom na vrstu objekta kojeg je tuženi izgradio na zemljištu tužitelja (bušotina manjih dimenzija iz koje idu dvije cijevi, a zatim pod pravim uglom skreću u dvorište tuženog), moguća je restitucija na način kako je to naloženo tuženom.

Na osnovu utvrđenja da je tužitelj bio u posjedu prava služnosti pješačkom stazom preko kč. 231/6 KO Mlečva, a da je tuženi dana 1.5.1984. godine, na ovoj stazi bez građevinske dozvole, izgradio garažu od dasaka i na taj način onemogućio tužiocu da tim putem dođe do svojih gospodarskih objekata, nižestepeni sudovi su zaključili da je tuženi navedenim radnjama omeo tužioca u poslednjem faktičkom posjedu prava služnosti puta i naložili mu uspostavu ranijeg stanja posjeda rušenjem izgrađene garaže.

Opisana drvena baraka se ne smatra građevinskim objektom sa stanovišta odredaba iz člana 24 - 26 ZOSPO -a. To znači da se izgradnjom takve naprave ne može steći pravo vlasništva, ako bi bila izgrađena na zemljištu u svojini građana, niti se njenom izgradnjom proizvode bilo kakvi stvarno pravni učinci akoje izgrađena na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini. Takvom napravom se ne može ugasiti ni pravo služnosti prolaza, koje je prostorno zauzeto njenom izgradnjom, kao u ovom slučaju. Ne postoje ni razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva navedeni u članu 25. stav 2. ZOSPO -a upravo zbog toga što takva naprava nema karakteristike građevinskog objekta.

U konkretnom slučaju s obzirom na vrstu objekta (radi se o garaži malih dimenzija izgrađenoj od dasaka) restitucija je moguća na način kako je to naloženo tuženom.

Kako u smislu člana 235. stav 1. ZUR -a sredstvima za zajedničku potrošnju upravljaju radnici osnovne organizacije na način utvrđen samoupravnim opštim aktom direktor tuženog bi kod zaključivanja ovakvih ugovora morao postupati u skladu sa odredbama člana 10.12. tačka 2. i 18. tačka 8. i 9. Pravilnika o korištenju sredstava zajedničke potrošnje tuženog i ugovore zaključivati u slučajevima kada zbog radnika u smislu člana 141. pomenutog Pravilnika, donese odluku o pojedinačnoj upotrebi sredstava, angažujući sredstva u obimu koji odobri zbog radnika (član 22. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).

Ostaju na snazi, međutim, i ugovori koje ovlašteni organ zaključi prekoračujući ovlaštenja iz samoupravnih opštih akata, osim ako je za to druga strana znala ili morala znati (član 22. stav 2. ZOO).

Iz iskaza saslušanih svjedoka, proizilazi da je punomoćnik morao znati da direktor tuženog, u času kada se s njim usmeno sporazumijevao o izvođenju radova na adaptaciji stana njegovog oca i izvođenju radova preko predračuna na svom stanu, nema ovlaštenja zbora radnika da zaključi u ime tuženog i ugovor kojim bi angažovao sredstva zajedničke potrošnje tzuženog preko iznosa od oko 350.000 dinara (govorio je da će se to srediti iduće godine, ali ne i da ovako ovlašćenje ima, ili da mu ono nije potrebno, a dodavao da će sam platiti razliku, ako ne dobije dopunska sredstva.

Prema tome, usmeni ugovor, koji bi, što se forme tiče, mogao biti punovažan, jer se radi o ugovoru o djelu, ne vezuje tuženog u smislu člana 22. stav 2. ZOO, budući da je punomoćnik tužioca znao, odnosno morao znati, da direktor tuženog ovakvim ugovaranjem postupa suprotno odredbama samoupravnog opšteg akta tuženog.

U ovakvoj situaciji, ne može se govoriti o dvostrukoj isplati istog duga, pa maka jednom i po osnovu izvršne isprave, u smislu člana 212. sada važećeg Zakona o obligacionim odnosima, pa ni o obavezi ranijeg RO “Energoinvest”, da plati utuženu tražbinu po tom osnovu.

Nije od značaja ni da li je tužena vršila knjiženje po osnovu multilateralne kompenzacije u korist OOUR -a čije su tražbine na ovaj način podmirene, jer je prednik tužioca tražbine tih OOUR -a kroz kompenzaciju podmirio, a morao je u parnici pred Okružnim privrednim sudom u Beogradu dokazati da je na taj način prestalo i potraživanje RO “Energoinvest” prema njemu, o kome se u toj parnici vodio spor (to ne može dokazivati u ovoj parnici).

Tužiteljica zahtijeva da sud obaveže tuženu da joj plati naknadu za korisna ulaganja, koja je za svog života u zakupljeni objekat učinio tužiteljičin otac, kao zakupoprimac, čime je po tužiteljičinom mišljenju, povećana vrijednost poslovnog objekta tužene.

U opisanoj situaciji o tužbenom zahtjevu je valjalo odlučiti polazeći od odredbe člana 38. tada važećeg Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama prečišćeni tekst objavljen u “Službenom listu SFRJ”, br. 43/65 i 57/65) koji se, poslije 31.12.1971. godine u SRBiH primjenjivao na temelju Ustavnog zakona o provođenju ustavnih amandmana sve do 20.12.1977. godine, kada je stupio na snagu Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, (“Službeni list SRBiH”, broj 33/77), koji o tome u članu 23. sadrži identičnu odredbu).

Polazeći od citirane zakonske odredbe, prema kojoj zakupoprimac nema pravo bez odobrenja zakupodavca vršiti prepravke poslovne prostorije, u postupku pred prvostepenim sudom bilo je nužno utvrditi da li je takvo odobrenje otac tužiteljice dobio od tužene. Također je nužno ukazati da, prema odredbi člana 585. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (“službeni list SFRJ”, broj 29/78), ako je za vrijeme zakupa zakupoprimac izvršio kakve promjene na stvari, dužan je vratiti u stanje u kome je bila kad mu je predata u zakup kao i da u smislu stava četvrtog iste zakonske odredbe - on može odnijeti dodatke koje je učinio na stvari ako se mogu odvojiti bez njenog oštećenja, ali ih zakupodavac može zadržati ako mu naknadi njihovu vrijednost u vrijeme vraćanja.

Između propusta tužene da u roku od 60 dana odluči o zahtjevu tužioca za dokup staža i prijevremeno penzionisanje četvorice radnika i štete koju je pretrpio tužilac, nema pravno-relevantne uzročne veze, kako pravilno nalazi prvostepeni sud. Tužilac nije smio donijeti odluku o prestanku rada ovoj četvorici radnika prije nego što tužena knačnim rješenjem ne odluči povoljno o tužiočevom zahtjevu, da bi tek potom, primjenom člana 216 stav 1. tačka 3. zakona o udruženom radu, utvrdio da im prestaje rad po sili zakona. Kako je, tužilac, međutim donio odluku o prestanku rada ne čekajući rješenje tužene, svojim postupkom je prouzrokovao svu štetu koja se sastoji od isplaćene naknade ličnog dohotka četvorici radnika za period od dana prestanka rada do dana penzionisanja.

Kod ovakvih okolnosti opravdan je zaključak prvostepenog suda da tuženi nije odgovoran za štetu, jer nije skrivljeno postupao u odnosu na tužioca.

Nepotrebno je saslušavati svjedoke predložene u žalbi na okolnost da su sudija i izvršni organ opštinskog suda pozvali tužioca da uputi 4 kamiona radi prevoza drvne građe na dan 22.7.1982. godine, jer i kada bi se ta činjenica utvrdila, ne bi uticala na pravilnost presuđenja. Tužilac, naime, ne tvrdi, niti u tom pravcu nudi dokaze, da su sudija i radnik opštinskog suda ovako postupili po prethodnom dogovoru sa ovlaštenim organom tuženog, te da je tuženi zlonamjerno onemogućio provođenje prenidbe iako je bio svjestan da će tužilac uputiti 4 kamiona radi prevoza zaprijenjene građe.

Okolnost da se oštećeni državljanin SFRJ nalazi na privremenom radu u SR Njemačkoj, gdje se prema navodima tuženog, pod povoljnijim uvjetima može nabaviti rabljeno motorno vozilo, ne može imati uticaja na zakonitost pobijane presude, jer prema odredbi člana 136. stav 2. zakona o deviznom poslovanju (“Službeni list SFRJ”, broj 66/85), zajednica osiguranja isplaćuje štete domaćim licima u dinarima (domaćim licima u smislu člana 17. stav 1. navedenog zakona smatraju se, pored ostalog, i fizička lica sa prebivalištem u Jugoslaviji, a to su i građani SFRJ koji se nalaze na privremenom radu u SR Njemačkoj, odnosno na privremenom radu van naše zemlje). Građanima SFRJ na privremenom radu u inostranstvu ograničen je transfer deviza i dinara iz Jugoslavije (član 80. Zakona o deviznom poslovanju).

Pošto se prema izloženom radnici - državljani SFRJ, koji se nalaze na privremenom radu u inostranstvu, smatraju domaćim licima, kojima se naknada pričinjene štete dosuđuje u dinarima bez mogućnosti transfera primljene novčane naknade u mjesto boravišta, ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su visinu naknade totalne štete pričinjene na motornom vozilu tužitelja utvrdili po kriterijima iz član a 190. zakona o obligacionim odnosima, ako da se štetne posljedice otklanjaju u SFRJ, a ne po kriterijima koji se primjenjuju u mjestu registracije motornog vozila, za koje pledira revident.

Pri tome valja naglasiti da oštećeni nije dužan da nabavi rablje no motorno vozilo na inostranom tržištu, da bi time olakšavao situaciju štetnika, nego je štetnik dužan da oštećenom naknadi štetu u visini vrijednosti novog motornog vozila, prema cijeni u vrijeme presuđenja, umanjenoj za procenat amortizacije i time omogući nabavku drugog motornog vozila iste kvalitete uz razliku u cijeni koja tereti oštećenog, nastalu usljed amortizacije uništenog motornog vozila.

Kako tužiteljica pri svemu tome čak ni u reviziji ne tvrdi da je u postupanju tuženog bilo elemenata kažnjive obljube u smislu odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, nižestepeni sudovi su i po ocjeni ovog revizijskog suda pravilnom primjenom tog zakonskog propisa sa osnovnom zaključili da se takvo postupanje ne može okarakterisati kao protivpravna deliktna radnja iz koje bi proizilazila tuženikova obaveza naknađenja nematerijalne štete.

Naime, tužiteljica je u toku prvostepenog postupka, što je ponovila u žalbi i u reviziji, osnovanost svog tužbenog zahtjeva zasnivala jedino na tvrdnji da je lažnim obećanjem braka od strane tuženog bila navedena na to da sa njim stupi u intimne odnose, što se ni po ocjeni ovog suda ne može smatrati kažnjivom obljubom u smislu citirane odredbe iz člana 202. Zakona o obligacionim odnosima.

Naime, prema citiranom zakonskom propisu pravo na naknadu nematerijalne štete ima lice koje je prevarom, prinudom, ili zloupotrebom nekog odnosa podređenosti ili zavisnosti navedeno na kažnjivu obljbu.

Pošto prema odredbama Krivičnog zakona SRBiH stupanje u intimne odnose sa punoljetnim licem uz njegov pristanak, pa maka i uz lažno obećanje braka, ne predstavlja kažnjivu radnju obljube, to su nižestepeni sudovi pravilno primijenili Zakona kada su odbili tužbeni zahtjev.

Iz odredbe člana 244. ZUR -a proizlazi da je pravo raspolaganja društvenim sredstvima vezano za prvo upravljanja tim sredstvima, pa tako “osnovna organizacija ima pravo raspolaganja društvenim sredstvima kojima u ostvarivanju prava rada društvenim sredstvima, upravljaju rdnici u toj osnovnoj organizaciji”.

Pravo raspolaganja kako je propisano u članu243. ZUR -a, sadrži u sebi i pravo davanja na korištenje stana koje predstavlja samo jedno od ovlaštenja prava raspolaganja. Samostalno trajno prenošenje tog ovlaštenja, značilo bi da tužena zadržava samo golo pravo raspolaganja i obaveze, npr.plaćanje amortizacije, a odriče se mogućnosti korištenja stana kao sredstvo zajedničke potrošnje, saglasno njegovoj namjeni. Postojanje obaveze bez efektivnog prava, onemogućuje neotuđivo pravo radnika da upravlja društvenim sredstvima, u ovom slučaju sredstvima zajedničke potrošnje, na način propisan u čl. 235. ZUR -a. Zato, prema nalaženju ovog suda, korisnik društvenih sredstava ne bi ni mogao trajno prenijeti pravo davanja na korištenje stana, bez prenošenja samog prava raspolaganja, jer je to pravo izraz i pojavni oblik, prava raspolaganja (čl. 243. ZUR -a) iz kojeg ono proizilazi i bez kojeg ne bi moglo samostalno ni egzistirati. U ovom smislu treba shvatiti i tumačiti i domašaj i sadržaj odredbe člana 5. stav 2. prečišćenog teksta Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84), koja je na snazi od 27.12.1983. godine.

Međutim, odredbom člana 30. stav 1. prečišćenog teksta Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84) - propisano je da a ko se neko lice nezakonito useli us tan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev, stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje, dok je u stavu drugom iste zakonske odredbe propisano da će na osnvou zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorije, ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

U stavu 7. citirane zakonske odredbe propisano je da se protekom roka od tri godine ne isključuje pravo davaoca stana na korištenje da zahtjeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku daljnih pet godina, pa kako su se tužene, prema navodima tužbe, u predmetni stan uselile još 1972. godine, a tužilac od tada pa do podnošenja tužbe u ovoj parnici koje je uslijedilo 2.7.1985. godine, nije ništa preduzimao za njihovo iseljenje i s obzirom na odredbu člana 87. citiranog zakona, kojom je predviđeno da će se odredba člana 30. stav 7. istog zakona, primjenjivati od 1.11.1984. godine, drugostepeni sud je i po nalaženju ovoga suda prvilno primijenio citirane odredbe Zakona o stambenim odnosima, kada je uvaženjem žalbe tuženih prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio.

zajedničku potrošnju i druga lična primanja koja se odnose na naknadu za upotrebu vlastitog automobila u službene svrhe, a po kojima je tužilac i obračunavao svoje potraživanje iz ovog spora, pa se prema tome ne radi o građansko-pravnom odnosu, nego o sporu iz odnosa u udruženom radu za koje je propisana stvarna nadležnost sudova udruženog rada (član 50. Zakona o sudovima udruženog rada - “Službeni list SRBiH”, broj 14/80).

Istina, obje stranke su u toku postupka saglasno izjavile da je među njima tek naknadno po obavljenom poslu i isplati akontacije za taj posao bio zaključen pismeni ugovor o djelu.

Međutim, kako stranke prema odredbama člana 111. do 115. Zakona o radnim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 4/84 - prečišćeni tekst ne bi mogle zaključiti pravno valjan ugovor o djelu obzirom na status predlagatelja, za čim stranke, prema činjeničnom supstratu tužbe, nisu ni išle, toje očigledno da se radi o sporu čiji je predmet odlučivanja o samoupravnom pravu prdlagatelja koje on zasniva na već navedenom samoupravnom opštem aktu učesnika u postupku, dakle, o sporu koji ima u vidu odredba iz člana 50. Zakona o sudovima udruženog rada, kojom je propisana stvarna nadležnost tih sudova.

Navedeno rješenje nije samo deklaratornog značaja, nego je njime konstituisano pravo suvlasništva tužiteljice pod uslovima propisanim odredbama Zakona o postupku za ukidanje zajedničkog prava vlasništva na bivšim kmetskim selištima (“Službeni list SRBiH”, broj 22/73), pa kako je donijeto od nadležnog organa i u zakonom propisanom postupku to rješenje veže i sud u ovoj parnici,, kao što se pravilno zaključenje u razlozima pobijanih presuda.

I prema navodima koje tuženi ponavlja u reviziji, on svoje jače pravo na suvlasničkom dijelu koji je navedenim rješenjem priznat tužiteljici zasniva na tvrdnji da je među precima stranaka još 1938. godine bila izvršena fizička dioba nekretnina koje su do donošenja tog rješenja predstavljale dio kmetskog selišta “Vranješ” a to je uslov za sticanje prava suvlasništva propisan odredbom člana 4. Zakona o postupku za ukidanje zajedničkog prava vlasništva na bivšim kmetskim s elištima na koji se tuženi, kao član bivše kmetske porodice, prema odredbi člana 6. istog Zakona, mogao pozivati u svrhu ostvarenja svojih prava samo u postupku kod nadležnog organa uprave skupštine opštine, a ne i u ovoj parnici, pa su stoga pravilno postupili nižestepeni sudovi kada su odbili da o tome ponovno odlučuju, te kada su prihvatili da je u pravu suvlasništva stranaka već odlučeno.

kojim je ujedno bila utvrđena vrijdnost zajedničkih nekretnina stranaka u iznosu od 495,.043 dinara, svoj zaključak o načinu i uslovima prodaje (čl. 159 ZIP), te o određivanju mjesta i vremena prodaje na javnoj dražbi, objavio samo pobijanjem na oglasnu ploču suda, a ne na način kako je to propisano odredbom čl. 156. stav 2. zakona o izvršnom postupku, Višstrukim načinom objavljivanja i na oglasnoj ploči suda i na drugi način koji je uobičajen u mjestu gdje leži nepokretnost, ostvaruje se cilj prodaje, a toje u slučaju diobe i zaštita prava svih suvlasnika učešćem što šireg kruga učesnika u nadmetanju na javnoj dražbi i postizanjem najpovoljnije cijene nekretnina koje su predmet prodaje.

Polazeći već od toga da je ovakvo nepropisno oglašavanj javne dražbe i uslova prodaje imalo za neminovnu posljedicu, kako to proizilazi i iz sadržine pobijanih rješenja, da su se zakazanom javnom nadmetanju dana 9.4.1985. godine odazvali samo protivinica predlagatelja i njena dva brata, koji su odustali od nadmetanja u korist protivnice, osnovan je i prigovor istaknut u zahtjevu za zaštitu zakonitosti da je prvostepeni sud postupao suprotno odredbi čl. 161. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, koju treba shvatiti tako da će sud odložiti ročište za prodaju nepokretnosti kome je prisutan samo jedan ponudilac ako je očigledno, kaou ovom slučaju(na što upućuje i već i nepropisno oglašavanje), da bi se odlaganjem ročišta mogla postići povoljnija cijena prodaje, kada je kod takvog stanja stvari na tom ročištu utvrdio konačnu cijenu nadmetanjem i izvršio prodaju pod uslovima navedenim u pobijanom prvostepenom rješenju kojima su svakako oštećena prava predlagatelja kao suvlasnika, a neopravdana favoriz ovana protivnica.

Naime, prema principima izraženim u odredbama čl. 23 8. do 242. Zakona o izvršnom postupku, stranke u postupku diobe suvlasničke zajednice imaju ravnopravan položaj učesnika u postupku koji istovremeno odgovara i položaju povjerioca i dužnika, što se odnosi kako na suvlasnike koji su istupali kao predlagatelji za razvrgnuće suvlasničke zajednice, tako i na suvlasnike koji su u tom prijedlogu označeni kao protivnici predlagatelja, pa kako odredba iz člana 162. Zakona o izvršnom postupku ne sprečava povjerioca da kao kupac učestvuje u postupku javnog nadmetanja, to je protivnici predlagatelja pripadalo takvo pravo. Osim toga dužnik u izvršnom postupku treba da plati dug, a ne može otkupiti založenu stvar na koju ima pravo vlasništva, dok suvlasnik otkupljuje tuđi suvlasnički dio.