Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 1/1987

Nakon smrti prodavaoca, tužena, koja je na osnovu rješenja o nasleđivanju upisana kao zemljišno knjižna suvlasnica na tim nekretninama sa dijeloma iz tužbenog zahtjeva, odbila je da sa tužiocem zaključi pismeni ugovor o kupoprodaji svojih suvlasničkih dijelova iako je usmeni ugovor za života prodavca bio u cjelosit izvršen.

Obzirom na te činjenice, nižestepeni sudovi su I pored utvrđenja da je usmeni ugovor o kupoprodaji bio u cijelosti izvršen voljnom prednika tužene postupili suprotno prinudnom propisu iz člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti kada su svojim presudama priznali pravnu valjanost takvom ugovoru I na osnovu tog ugovora naložili uknjižbu prava vlasništva u korist tužioca kao kupca, na šta zahtjev za zaštitu zakonitosti opravdano ukazuje.

Naime, citiranom odredbom člana 9. Stav 2. Do 4. Zakona o prometu nepokretnosti, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji između tužioca I prednika tužene, propisuje pismenu formu I ovjeru potpisa ugovarača kao konstututivni elemenat svakog ugovora na osnovu koga se prenosi pravo svojine, te se nakon 4.1.1979. godine (kada je taj zakon stupio na snagu) nedostatak pismene forme ne može konvalidirati ni obostranim ispunjenjem svih obaveza koje iz takvog ugovora proizilaze, nti na bilo koji drugi način, što znači da je usmeni ugovor na koji se tužilac poziva kao osnov sticanja prava vlasništva apsolutno ništav, zbog čega su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili citirane odredbe materijalnog prava kada su usvojili tužbeni zahtjev. Dobrovoljnim ispunjenjem ozsnačuje se samo pismeni ugovor kome nedostaje ovjera potpisa (član 9. Stav 4. ZPN).

Ni okolnost što je prednik tužene - prodavaoc eventualno bio spriječen skorom i iznenadnom smrću da zaključi pismeni ugovor sa tužiocem I pod pretpostavkom da je to bio čvrsto obećao tužiocu, kao što tužilac tvrdi u odgovoru na zahtjev za zaštitu zaonitosti, ne opravdava zaključak nižestepenih sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva, jer bi se takva izjava volje prodavaoca u najpovoljnijoj interpretaciji za tužioca kao kupca imala smatrati preduugovorom, pa kako je izričitom odredbom člana 45. Stav 2. Zakona o obligacionim odnosima predviđeno da propisi o formi glavnog ugovora važe I za predugovor, usmeno obećanje prodavaoca dato tužiocu da će sa njim naknadno zaključiti I pravno valjan pismeni ugovor o kupoprodaji nekretnina vezivao ni umrlog prodavca.

Tužilac smatra da ne podliježe obavezi plaćanja posebnog opštinskog poreza na promet proizvoda I usluga u prometu jer je dopunom tarifnog broja 8 riječima: “I sportska društva u gradu” sadržanom u članu 2. odluke o dopuni odluke o posebnom opštinskom porezu na promet proizvoda I usluga u prometu, objavljenoj u “Službenim novimana grada Sarajeva”, broj 9/83, oslobođenje od plaćanja poreza na prihode od tombole I drugih igara na sreću protegnuto I na sportska društva u gradu.

Opravdano, međutim, prvostepeni sud smatra da ovo oslobođenje propisano odredbom člana 2. Odluke Skupštine grad a na sjednici od 26.4.1983. godine, koja je sutpila na snagu tek 4.5.1983. godine, ne djeluje retroaktivno, tako da se tužilac ne može pozivatina ovu dopunu odluke, kada se radi o njegovoj obavezi plaćanja posebnog opštinskog poreza na promet na prihod od tombole ostvaren u 1982.g. Samo zakonski propisi mogu retroaktivno djelovati, kada je to izričito zakonom propisano, kakoproizilazi iz odredaba čl. 211. Stav 2. Ustava SFRJ i člana 221. Stav 2. Ustava SRBiH.

Po propisima o invalidskom I penzijskom osiguranju SR BiH nije, međutim, predviđena mogućnost utuživanja naknade buduće štete u rentnom obliku ili kapitaliziranom iznosu.

Imajući u vidu da je šteta počela da nastaje 1.6.1978. godine (prije stupanja na snagu ZOO), to se zastarjelosti potraživanja ima cijeniti po odredbama zakona o zastarjelosti potraživanja, pa je saglasno odredbi člana 19. Stav 1. Tog zakona, zastarjelo samo ono potraživanje za koje tužba nije podnesena u zastarnom roku od tri godine od saznanja za štetu I učinioca štete.

Odredbom člana 117. Istog zakona propisano je da nosilac patenta ima pravo da tužbom zahtjeva prestanak daljeg vršenja radnje kojom se čini povreda njegovog prava, kao I naknadu štete.

Polazeći od utvrđenih pravno relevantnih činjenica da su prijava za zaštitu pronalaska koju je tužilac podnio saveznom zavodu za patente dana 23.1.1980. godine nalazi u fazi ispitivanja nosivosti odnosno podobnosti za patentnu zaštitu, ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili navedene zakonske odredbe kada su zaključili da tužiocu, obzirom da nije nosilac patenta (patent nije priznat I upisan u odgovarajući registar) ne pripada pravo na patentnu zaštitu - pravo da tužbom zahtjeva da se donese odluka kojom će se drugom zabraniti da ta j pronalazak koristi I da mu naknadi štetu. Pri tome je drugostepeni sud pravilno ocijenio neosnovanim navode žalbe da iz odredbe člana 58. Citiranog zakona slijedi da niko nesmije javno koristiti tuđi prijavljeni pronalazak u fazi ispitivanja, jer suprotno navodima iz žalbe I revizije, do primjene navedene zakonske odredbe dolazi samo u situaciji kada je patent priznat, podnosilac patenta ostvaruje ovim zakonom priznata prava.

Kako pravo na zaštitu pronalaska, po priznanju patenta, djeluje od dana podnošenja prijave, odredbom člana 58 pomenutog zakona, samo je naglašeno da ni podnošenje prijave, povodom koje je kasnije doneseno rješenje o priznanju prava na patent, ne može uticati na pravo trećeg lica da bez ikakvih obaveza koristi I nadalje pronalazak koji je prije podnošenja prijave za priznanje patenta, koristio u SFRJ savjesno I nejavno, odnosno pripremio sve što je potrebno za njegovo korištenje.

Odatle dalje slijedi da je prvostepeni sud pravilno primijenio zakon, kada je na način opisan u izreci pobijanog rješenja, na prijedlog tužioca odredio privremenu mjeru, iako su tačni navodi žalioca da se u konkretnom slučaju odluka suda nikakko nije moga zasnivati na odredbama Zakona o autorskom pravu (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78), niti privremena mjera izdati pozivom na odredbu člana 97. Tog zakona).

Naime, treba imati u vidu da “Hagada” (Haggadah), prema definičiji Enciklopedije Jugoslavije (izdanje Jugoslovenskog enciklopedijskog zavoda u Zagrebu), predstavlja “jevrejsku odrednu knjigu (kodeks) koja sadržava biblijske priče, molitve I psalme vezane za praznik Pasah (pashu), posvećen oslobođenju Jevreja od egipa tskog ropstva”. Na istom mjestu za “sarajevsku Hagadu” je rečeno da “predstavlja, zasada, najstariji I najraskošniji primjer ove vrste kodeksa, da je to djelo španske iluminatorske umjetnosti zrelog XIV vijeka”. Prema tome, “Sarajevska Hagada”, jer se radi o zaista staroj I rijetkoj knjizi, predstavlja, u smislu člana 1. Stav 2. Alineja 10. Zakona o zaštiti I korištenju kulutrno. historijskog I prirodnog nasljeđa (“Slubženi list SR BiH”, broj 3/78), objekat kulturno-historjskog nasljeđa. Zaštita I korištenje objekata kulturno-historjskog nasljeđa propisana je odredbama člana 11. Do 44. Citiranog zakona, a odredbom člana 22. stav 1. Navedenog zakona, posebn je naglašeno da se pod zaštitom objekata kulturno-historjskog nasljeđa smatra - “čuvanje, obilježavanje, održavanje I omogućavanje racionalnog korištenja objekata kulturno-historjskog nasljeđa”, dok je odredbom člana. Istog zakona propisano da se pomenuti objekati, koji su pokretni, mogu između ostalog koristiti I u turističko-propagandne svrhe. Odredbom člana 45. Istog zakona, u vezi sa odredbom člana 3. Zakona o Zemaljskom muzeju Bosne I Hercegovine (“Službeni list SRBiH”, broj 20/77) I odredbama Zakona o o muzejskoj djelatnosti (“Službeni list SRBiH”, broj 6/76), propisano je da Zemaljski mu zej u odnosu na “Sarajevsku Hagadu” ima status imaoca zaštićenog objekta, kao I da u okviru svoje djelatnosti “stručnoobrađuje, održava, sređuje, zaštićuje, čuva I izlaže muzejski materijal I građu”.

Stoga ne stoji žalbeni prigovor da I - tužiocu kao imao cu zaštićenog objekta kulturno-historijskog nasljeđa - ne pripada bilo kakva zaštita zbog provrede prava, kao što se neosnovano prikazuje u žalbi.

Kako s druge strane, prema odredbi člana XVI ugovora zaključenog dana 28.1.1983. godine, proizilazi da su stranke utanačile da će se “prodaja inostranstvu obavljati preko izvoznog odjeljenja Svjetlosti”, slijedi da su tužioci učinili vjerovatnim da je tuženi postupajući protivno navedenom ugovoru i pravima I -tužioca, kao imaocu zaštićenog objekta kulturno-historijskog nasljeđa, time što je neovlašteno prisvojio “filmove od uređenih slajdova”, I dao ih u Štampariju “Ljudska prava” u Ljubljani da se izradi još jedno izdanje “Sarajevske Hagade”, bez znanja I odobrenja Zemaljskog muzeja u Sarajevu I II - tužioca, kao suizdavača, povrijedio pravo tužilaca, štampanjem 5.000 primjeraka “sarajevske Hagade”. Na taj način tužioci su također učinili vjerovatnim da će se ostvarenje njihovih prava osujetiti ili znatno otežati.

Iz razloga pobijanog rješenja slijedi da je sud, na osnovu dokumentacije u spisu I to kasete grupe “Nervozni poštar” fotokopije plakata, ugovora koji je tužilac zaključio sa “Jugotonom” dana 15.10.1985. godine, te popisa izvođača grupe, koji je izvršio također “Jugoton”, kao I na osnovu popisa koji je “Jugoton” uputio RGP RTV 31.3.1986. godine, zaključio da su tuženi nastupajući kao nova estradna grupa pod nazivom “Nervozni poštar” počinili “više djela nelojalne utakmice I monopolističkih sporazuma (“Slubženi list SFRJ”, broj 24/74). Nadalje, se navodi da su tuženi prvobitno bili članovi grupe “Nervozni poštar” čijije vođa I autor kompozicije tužilac, kao I da se djelovanje novoformirane grupe tuženih također odvija pod nazivom “Nervozni poštar” I pod tim nazivom zaključuju ugovore sa diskografskim kućama, što sve za tužioca može proizvesti veliku I nenadoknadivu štetu.

Međutim, s obzirom na stanje činjenica I dokaza u spisu prednji zaključak se ukazuje preuranjenim. Prihvatajući, naime, navode iz tužbe da su tuženi nastupajući kao nova estradna grupa pod nazviom “Nervozni poštar” izvršili djelo nelojalne utakmice te na taj način s tvorili opasnost nastanka štete na strani tužioca, prvostepeni sud nije imao u vidu činjenicu da fizičko lice može počiniti djelo nelojane utakmice samo u slučaju ako samostalno obavlja privrednu djelatnost ličnim radom sredstvima u vlasništvu građana, kak koje to ropisano odredbom člana 5. U vezi sa članom 2. Zakona o suzbijanju nelojalne utakmice I monopolističkih sporazuma. Djelatnost kojom se od nazivom “Nervozni poštar”, bavi tužilac - nema karakter privredne djelatnosti, nego je to astradna djelatnost, koja je pobliže opisana u članu 1. Zakona o estradnoj djelatnosti (“Službeni list SRBiH”, broj 25/84), zbog čega se ni radnja, koju sadrži činjenični supstrat tužbe, ne može kvalifikovati kao nelojalna utakmica, uslijed čega nisu ispunjeni uslovi za imovinsko. pravnu zaštitu u smislu člana 13. Do 23. Zakona o suzbijanju nelojalne utakmice I monopolističkih sporazuma.

Prema tome, iz svega naprijed izloženog slijedi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za zaštitu tužiočevih prava o kojima je bilo govora u tužbi iz osnova predviđenih u Zakonu o suzbijanju nelojalne utakmice I monopolističkih sporazuma, a nije razmatrano niti pak cijenjeno da li mu takva zaštita pripada po nekom drugom osnovu.

broj 38/78), jer su prvotužena kao prodavalac, a drugotuženi kao kupac, potpisali zapisnik na kome je zaključena nagodba koja predstavlja kupoprodajni ugovor, kao I sudija pred kojim je nagodba zaključena jer njegov potpis ima značaj ovjere potpisa ugovornik stranaka pred sudom.

Tužioci nemaju ni pravo preče kupovine suvlasničkog dijela prvoteužene na k.ć. 744 k.o. Poljana. U smislu člana 31. I 32. Zakona o prometu nepokrtnosti SRBiH svulasnicima pripada pravo preče kupovine samo u slučaju prodaje stambene zgrade, odnosno stana ili poslovne zgrade, odnosno poslovne prostorije.

Nižestepeni sudovi su ocijenili da je nagodba pravno valjana I u dijelu kojim je provotužena prodala drugotuženom dijelove nekretnina tužilaca sa obrazloženjem da je tužilac F. bio prisutan zaključenju nagodbe, I saglasio se sa kupoprodajom njegovog dijela nekrtnina, tužilac N. da je naknadno saznao za nagodbu I da nije reagovao, da prodajom dijela nekretnina mdlb. M. nije povrijeđen njegov interes, a osim toga, da su pored prodatih nekretnina, tužioci I prvotužena suvlasnici u još 24 dunuma zemlje, pa da se tužioci mogu namiriti iz ovih nekretnina. Međutim, eventualno usmeno odobrenje zaključenog kupoprodajnog ugovora od strane tužilaca ne obavezuje jer pismena forma uz ovjeru potpisa propisana Zakonom o prometu nepokretnosti SRBiH za ugovor o kupoprodaji nekretnina važi I za naknadno odobrenje ugovora zaključenog od neovlaštenog lica. Dio nekretnina malodobnog tužioca prvotužena nije mogla otuđiti bez odobrenja organa starateljstva (član 281. Porodičnog zakona SRBiH), jer se, s obzirom da su predmet kupoprodaje nekretnina, a I uklanjanje stambene zgrade, u kojoj malodobni tužilac živi sa majkom, radi o vrijednosnoj imovini mldb. M. Suprotno ocjeni nižestepenih sudov a, ne čini pravno valjanom nagodbu u ovom dijelu ni okolnost da su tužioci i tužena suvlasnici u drugim nekretninama u obimu koji je veći od njihovih dijelova u prodatim nekretninama.

Nagodba nije pravno valjana u dijelu kojim se prvotužena obavezala da u određenom roku ukloni kuću sa drugim objektima sa k.č. 745 i zemljište ispod kuće i dvorište, kao plljoprivredno zemljište, preda u posjed drugotuženom, jer samo u slučaju da su tužioci pismeno odobrili kupoprodaju u pogledu zemljišta na kojem je zgrada izgrađena, a organ starateljstva odobrio prvotuženoj da raspolaže i ovim dijelom nekretnina mldb. tužioca, ovaj dio nagodbe bi obavezivao tužioce.

Kako prvotužena nije u mogućnosti da ispuni obavezu uklanjanja stambene zgrade i drugih objekata sa k.č. 7 45. K.o. Poljana, ne može nagodba proizvoditi pravno dejstvo ni u dijelu kojim je prvotužena prodala drugotuženom svoj suvlasnički dio na zemljištu u sastavu k.č. 745, jer je pravno nemoguće da drugotuženi postane suvlasnik građevinske parcele, a da ne bude suvlasnik stambene zgrade na toj parceli. U smislu člana 7. Stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti SRBiH, samo prenosom prava svojine na zgradi, prenosi se pravo svojine i na zemljištu na kome se zgrada nalazi, kao i na zemljištu koje služi na njenu redovnu upotrebu, i obrnuto.

Nagodba je, prema tome, u dijelu kojim je prvotužena raspolagala sa zemljištem us astavu k.ć. 645, k.o. Poljana, ništava u smislu člana 47. U vezi sa članom 46. Stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (predmet obaveze je pravno nemoguć).

Pr i tome su pravilno ocijenili irelevantnim navode tuženoga da je na stambenomobjektu izvršio radove koji spadaju u tekuće održavanje objekta, izražavajući pravilan stab da savjesni graditelj stiče pravo svojine na tuđem građevinskom objektu samo ako je zbog obima i vrijednosti njegovih investicionih ulaganja, raniji objekt izgubio svoj prvobitniidentitet i proedstavlja novi objekt.

Okolnost da je otac tuženog, kao jedan od suvlasnika, saglasan da tuženi nastavi korištenje stambene zgrade, ne može spijrečit i ostale suvlasnike da zahtiejvaju iseljenje tuženog. O pravu tuženog da nastavi korištenje zgrade mogli su samo saglasno odlučiti svi suvlasnici - član 15. Stav 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima - U nedostatku takve saglasnosti, svaki od suvlasnika je ovlašten da preduzima mjere radi zaštite prava svojine na zgradu.

Po tome zakonu, kao i po sadašnjem Zakonu o građevinskom zemljištu (“Službeni list SRBiH”, br. 34/86), bivši vlasnik podruštvljenog građevinskog zemljišta mogao je prenijeti na potomke samo neizgrađeno građevinsko zemljište - privremeno pravo korištenja i prvenstveno pravo građenja (član 10. stav 1), dok dio izgrađene građevinske parcele bez prenosa prava vlasništva na građevinski objekat se ne može prenijeti ni na najbližeg srodnika i takav ugovor je pravno ništav (član 20. stav 2.)

Obzirom na izloženo, otac tuženog je gradio radionicu na tuđenjm zemljištu na koje nije imao pravo korištenja - građenja. Kako se građenjem na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini bez prava korištenja (građenja) ne može steći trajno pravo korištenja, sporna radionica, izgrađena uz odobrenje nadležnog organa, na izgrađenoj građevinskoj parceli na kojoj je trajno pravo korištenja imao djed tuženoga, a ostavila tužilaca, ne pripada tuženom, već nasljednic ima djeda - tužiocima, s tšo otac tuženog i tuženi imaju pravo da od tužilaca zahtijevaju naknadu za uložene troškove građenja.

Svaki od njih isplatio je prodavcu i odgovarajući dio kupoprodajne cijene. Utvrđeno je i to da su tužiteljica i prvotuženi 1966. Godine vansudskim putem izvršili i fizičku diobu svih nekretnina svog porodičnog domaćinstva, osim nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva, a koje je prvotuženi darovnim ugovorom poklonio drugotuženom.

Okolnost što je u pismenim ispravama kupoprodajnih ugovora zaključenih 1940. Godine i 1958. Godine samo prvotuženi naveden kao kupac tih nekretnina i kao posjednik u katastru može se protumačiti samo time da su stranke tako postupile poštujući tamošnje shvatanje uloge kućedomaćina, a to je do 1966. Godine, bio prvotuženi koji predstavlja sve članove porodice, kako su zaključili i nižestepeni sudovi.

Tuženi su protupravno postupali kada tužiocu kao sunosiocu prava korištenja nisu omogućili da koristi sporne nekretnine, pa su nižestepeni sudovi tužene obavezali da tužiocu isplate naknadu u visini vrijednosti ubranih plodova, odnosno plodova koje su tuženi propustili da uberu, umanjene za troškove proizvodnje, a srazmjerno dijelu tužitelja u navedenim nekretninama što iznosi 53. 763 dinara. Tuženi su u periodu od 1973. Godine do 1981. Godine bili nesavjesni posjednici dijela nekretnina, koje je imao pravo da koristi tužilac, pa su dužni, analogno pravnompravilu iz paragrafa 335. Bivšeg OGZ, kome odgovara odredba člana 39. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, da tužiocu naknade vrijednost plodova koje su sa njegovog dijela zemljišta za sebe uzeli, kao i vrijednost plodova koje su propustili da uberu.

Kako je tužilac imao pravo na naturalne plodove, opravdano je naknada određena prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke (analognom primjenom člana 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima).

Direkcija za uređenje zemljišta i izgradnju grada, radi dušenja postojećih objekata i uređenja zemljišta u svrhu izgradnje novog naselja, da je u ovom postupku vrijednost adaptiranog objekta procijenjena na 610.339. dinara, i u tom iznosu naknada isplaćena tuženoj opštini, a da je vještačenjem utvrđeno da je adaptiranjem vrijednost navedenih poslovnih prostorija povećana za iznos od 537.456 dinara, koliko je utž ilac i uložio u adaptaciju.

Polazeći od okolnosti da je adaptacijom vrijednost poslovnih prostorija koje je tužilac držao u zakupu povećana za iznos od 537.456 dinara, a time i naknada koja je tuženoj isplaćena u postupku administrativnog prenosa prava korištenja na navedenim nekretninama i činjenice da je ugovor o zakupu rasknut zbog okolnosti čije nastupanje stranke nisu mogle predvidjeti (da će u tako kratkom roku nakon zaključenja ugovora doći do rušenja postojećih objekata i uređenja zemljišta za izgradnju novog naselja), te da je time osujećen cilj ugovora bez krivnje stranaka, ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuženu obavezali da tužiocu isplati naknadu u visini iznosa kojim je povećana vrijednost adaptiranog objekta, a time i naknada koju je tužena primila, jer su se za taj iznos, sredstva tužene povećala bez pravnog osnova na račun ružioca (pravna pravila imovinskog prava, sada izražena u članu 210. Zakona o obligacionim odnosima). Kod ovakvog stanja stvari bez značaja je razlaganje revizije vezano za prekoračenje odobrenja za adapatciju, bespravnu dogradnju navedenog objekta i unutrašnje uređenje poslovnog prostora, jer su svi ti radovi doveli do povećanja ukupne vrijednosti adaptiranog objekta, a time i naknade isplaćene tuženoj u postupku administrativnog prenosaprava korišćenja (ovoproizilazi i iz navoda žalbe tužene na prvostepenu presudu).

U smislu člana 75. Tada važećeg Zakona o eksproprijaciji (“Slubženi list SRBiH”, broj 35/72), naknada u slučaju administrativnog prenosa prava korišćenja određivala se u iznosu kojim je raniji nosilac prava korišćenja mogao obezbijediti iste ili slične uslove za vršenje djelatnosti kojoj je bila namijenjena nepokretnost, a poslovni objekt je korište n radi izdavanja u zakup licu koje obavlja ugostiteljsku djelatnost, pa je razumljivo da je naknada obuhvatila i vrijednost ulaganja u unutrašnje uređenje objekta.

Neosnovan je i prigovor da se izvedenim radovima na adaptaciji objekta obogatio zakupodavac, a ne tužena, koja je na tim prostorijama imala pravo raspolaganja, jer je naknada za adaptirani objekt isplaćena tuženoj, a ne zakupodavcu Stambenom preduzeću. (Stambeno preduzeće u smislu člana 29. stav 2. Osnovnog zakona o privrednom gazdovanju stambenim zgradama “Službeni list SFRJ”, broj 35/65, jedino je bilo ovlašteno za zaključenje ugovora o zakupu poslovnih prostorija u društvenoj svojini.

pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je usvojen tužbeni zahtjev u iznosu od 687.06 5,60 dinara, uz kamatu, a sa viškom tužbenog zahtjeva tužilac odbijen.

Ovo stoga što su stranke članom 4. Ugovora saglasno pravilima imovinskog prava (sada izraženim u odredbi člana 265. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima), ugovorile da prodavac kupcu naknadi štetu za slučaj neispunjenja ugovorne obaveze predaje stana. Visina ove štete po sporazumu stranaka utvrđuje se prema tržišnoj cijeni novih stanova u Sarajevu prema vremenu nastanka novčane obaveze na naknadu štete (obaveza je nastala po isteku 3. Godine od potpisivanja ugovora, jer u tom roku tuženi nije predao stan). Visina ove obaveze ne može se mijenjati zbog promjene cijene stana nakon dospijeća novčane obaveze, iz razloga što je po isteku roka od 3 godine od zaključenja ugovora tuženi dugovao samo ugovorenu novčanu naknadu koja je u momentu nastanka bila odrediva, a po načelu monetarnog nominalizma, izraženom u odredbi člana 394. ZOO, kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je obavezan da isplati ona broj novčanih jedinica na koji ta obaveza glasi, izuzev ako zakon nije drugačije odredio. Kako se u konkretnom slučaju radi o ugovorenoj visini naknade štete (tržišna vrijednost novog stana u momentu nastanka novčane obaveze na naknadu štete (to tužilac neosnovano smatra da mu pripada pravo na obeštećenje saglasno odredbama člana 262. stav 4, 266. I 269. U vezi sa članom 189. stav 2. ZOO, pa su i njegovi žalbeni navodi koje ističe u tom pravcu neosnovani.

Prema tome, ugovorom se utvrđuje da je tužilac uredio građevinsko zemljište prije ustupanja tuženom, pa stoga ne stoji prigovor da on nije izvršio svoje obaveze u tom pogledu. Ovakvo ugovaranje je u skladu sa odredbom člana 107. stav 2. Odluke o prostornom uređenju SOBL i njime se utvrđuje naknada za troškove koji je tužilac imao na uređenju zemljišta prije dodjele tuženom, pa nisu povrijeđene odredbe člana 146. Zakona o prostornom uređenju i člana 106. stav 1. Odluke o prostornom uređenju.

Naime, ugovor koji su parnične stranke zaključile 26.6.1979. godine je u skladu sa zakonskim propisima, a posebno sa odredbama Zakona o prostornom uređenju (“Službeni listi SRBiH”,, broj 13/74), Odlukom o prostornom uređenju (“Službeni glasnik Skupštine opštine Baja LUka”, broj 2/75) i Odlukom o mjerilima i načinu formiranja cijena građevinskog zemljišta (“Službeni glasnik SO Banja Luka”, br. 9/77 i 10/81).

Prema ovim propisima ni jedan subjekat nije oslobođen obaveze plaćanja troškova uređenja građevinskog zemljišta. Tuženi isto tako ne može biti oslobođen ove obaveze pa ni u slučaju kada izvodi radove za potrebe JNA, jer takva mogućnost nije predviđena zakonskim propisima. Savezni propisi na koje se poziva tuženi, a koji se odnose na JNA, tiču se plaćanja naknada, poreza i doprinosa prilikom izgradnje objekata, a ne odnose se na obaveznu snošenja troškova uređenja građevinskog zemljišta, pa se stoga žalbeni navodi tuženog ukazuju neosnovanim.

Tužena je osporila tražbinu tužioca, jer da njegovi radnici u spornom periodu nisu radili u toplani tužene, a osim toga da su i za vrijeme dok su radili, neuredno obavljali poslove i naplavili štetu tuženoj, te da je od aprila 1982. Godine tužena ugovor raksinula.

Prvostepeni sud smatra da sporazum stranaka od 11.1.1980. godine predstavlja ugovor o djelu, pa da bi obaveze tužene da isplati ugovorenu naknadu postojale samo u slučaju da je tužilac ispunio obavezu rada njegovih radnika na toplani tužene i da ugovor među strankama nije raskinut, no ocjenom provedenih dokaza utvrđuje da radnici tužioca nisu uredno izvršavali obavezu rada u toplani tužene i da uopšte nisu radili u spornom periodu, pa da je stoga usmeno i raskinut sporazum od 11.11980. godine.

Kod utvrđenih činjenica, da radnici tužioca u spornom periodu nisu obavljali radne zadatke u kotlovnici tužene (što i tužilac ne spori), da je dopisom od 4.3.1982. godine tužena stavila do znanja tužiocu da će ugovorenu naknadu isplaćivati samo dok traje grijna sezona (očito misleći na sezonu zima 1981 -1982. Godine), da ta sezona traje od maja mjeseca 1982. Godine, da radnici tužioca nisu uredno i u potpunosti obavljali radne zadatke ni u aprilu mjesecu 1982. Godine, zbog čega je tužena opravdano odbila da plaća ugovorenu naknadu od aprila 1982. Godine i usmeno raskinula ugovor (što se vidi iz d opisa tužioca inspekciji rada od 17.5.1982. godine, u kojem se od strane tužioca podrobnoobjašnjavaju propusti njihovih radnika i navodi da tužena neće da plaća naknadu), to su u postupku potpuno i pravilno utvrđene sve činjenice koje su odlučne za rješenje spora među strankama i na utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je tužilac odbijen sa tužbenim zahtjevom. Odredbe iz čl. 619. ZOO se ne odnose samo na obavezu izrade stvari nego i na obavezu obavljanja usluge. (Vrhovni sud BiH, broj Pž. 292/86 od 10.12.1986. godine) 23. Čl.148., 610, 611. i 630 Zakona o obligacionim odnosima

Podizvođaču može dati nalog da odstupi od redosljeda ugovorenih radova, samo izvođač - naručilac radova od proizvođača, a ne investitor - naručilac radova od izvođača.

Prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 154. I 155. U vezi sa članom 24. Zakona o obligacionim odnosima), kada je tuženog obavezao na plaćanje naknade štete tužiocu, jer sticanjem uslova za odlazak u starosnu penziju osiguranika tužioca ne prestaje obaveza tuženog daobešteti tužioca za iznose koji se odnose na isplatu naknade za tjelesno oštećenje, pošto nije prestala uzročna veza između povrede za koju je odgovoran tuženi i nastale štete.

Da nije bilo povrede na radu, tužilac ne bi bio dućan da isplaćuje naknadu za tjelesno oštećenje svom osiguraniku, ni prije njegovog penzionisanja, ni poslije. U SRBiH nema propisa po kome bi se u naknadu štete ove vrste, uračunavali doprinosi za invalidsko osiguranje plaćeni iz bruto ličnog dohotka osiguranika tužioca prije njegove povrede, tako da tužilac i ma pravo na naknadu stvarne štete, dakle, na regres punog iznosa isplaćene naknade za tjelesno oštećenje.

Polazeći od navedenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi nisu povrijedili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev usvojili. Uplatom iznosa za učešće u igri sportske prognoze od strane tužioca i predajom kupona ovlaštenom radniku tužene, tužilac i tužena su stupili u ugovorni odnos, pa se i pravo tužioca na naknadu štete prosuđuje primjenom odredaba Zakona o obligacionim odnosima, koji regulišu pitanje naknade štete zbog povrede ugovorne obaveze. S tim u vezi se ograničenje odnosno isključenje ugovorne odgovornosti tužene za štetu prosuđuje po odredbi člana 265. stav 1. U vezi sa članom 24. Navedenogzakona, kojom je propisano da se odgovornost dužnika za namjeru ili krajnju nepažnju ne može unaprijed ugovorom isključiti. Shodno tome ni Pravilima sportske prognoze koja predstavljaju opšte uslove ugovora po pristupu, nije se mogla isključiti odgovornost tužene za namjeru i krajnju nepažnju njenog zastupnika, pa kako je u konkretnom slučaju šteta nastala krajnjom nepažnjom zastupnika tužene (radi se o krajnjoj nepažnji zastupnika tužene i u slučaju da je šteta nastala pod okolnostima koje ona navodi), tužena je, suprotno navodima revizije, odgovorna za štetu.

Obligacioni odnosi koji nastaju organizovanjem igara na sreću uređuju se republičkim, odnosno pokrajinskim zakonom, ali se u smislu člana 24. ZOO i u takvom slučaju primjenjuju odredbe opšteg dijela Zakona o obligacionm odnosima, ukoliko obligacioni odnos nije drukčije uređen republičkim odnosno pokrajinskim zakonom.

Članom 13. Zakona o igrama na sreću i Lutriji Bosne i Hercegovine (“Službeni list SRBiH”, br. 16/73 i 21/77), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, a kojim je propisan sadržaj pravila igre na sreću, nije bilo dato ovlaštenje Lutriji BiHda svoju odgovornost za štetu isključi i za slučaj namjere ili grube nepažnje njenog zastupnika, pa se primjene odredaba člana 42. Pravila sportske prognoze o isključenju odgovornosti za štetu ako kuponi nisu stigli blagovremeno ili nikako u sjedište organizacije zbog propusta zastupnika, mora ograničiti na slučaj obične nepažnje zastupnika Lutrije, a ne grube nepažnje.

Ništave su, u smislu člana 143. stav 1. ZOO, odredbe opštih uslova koji čine sastavni dio ugovora, čak i kada su ti uslovi odobreni od nadležnog organa, ako su protivne cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajim, a sud, u smislu člana 143. stav 2. ZOO, može odbiti da primjeni odredbe opštih uslova na osnovu kojih stranka gubi prava iz ugovora, ako su nepravične ili pretjerano stroge prema stranci koja prilikom zaključenja ugovora prihvata opšte uslove koje je utvrdila druga ugovorna strana.

Polazeći od naprijed navedenih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, opravdano je odredbu člana 42. Pravila sportske prognoze restriktivno tumačiti i primijeniti.

Ako bi se, polazeći od odredaba člana 6. Naprijed spomenutog zakona o igrama na sreću iLutriji BiH, u vezi sa članom 22. Pravila sportske prognoze, smatralo da je ugovor o ovoj igrina sreću zaključen tek ako kupon blagovremeno stigne u sjedište organizacije, tako da tužena ne odgovara za štetu zbog povrede ugovora, u smislu člana 262. stav 2. ZOO, ipak bi u konkretnom slučaju postojala odgovornost tužene, no tada bi se zasnivala na odredbi člana 170. stav 1. U vezi sa članom 24. ZOO. Do propusta da blagovremeno dostavi kupon tužioca u sjedište organizacije došlo je usljed pogreške radnika tužene počinjenog na radu, pa tužena odgovara za štetu i kada nije stupila u ugovorni odnos sa igraćem na sreću, a šteta se sastoji od izmaklog dobitka (član 155. ZOO). Republičkim zakonom (naprijed citiranim) za ovakav slučaj nije drugačije propisano, pa nema zapreka, za primjenu člana 170. stav 1. ZOO. I u ovom sporu.

Utvrđeno jeda je tužilac bio u pritvoru u vremenu od 12. Marta do 10. Jula 1981. Godine i da je protiv njega optužba odbijena. Prema tome pripada mu pravo da od tužene zahtijeva samo naknadu štete koju je pretrpio zbog izgubljene zarade u tome vremenskom razdoblju, a ne za sve vrijeme dok se protiv njega vodio krivični postupak, kao što to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi.

Pri tome je nužno ukazati da je tužiteljica u ovom sporu uporno isticala, a to ponavlja i u reviziji, da je ona snimljena kako igra i pjeva na svadbi jedne prijateljice, da se radilo u jednom trenutku raspoloženja i opuštanja u njenom užem krugu i da od nje niko nije tražio odobrenje da se taj snimak sa propratnim tekstom objavi. Tvrdi da je nakon objavljivanja fotografije u “Turističkom vodiču” doživljela mnoge neugodnosti i u svojoj sredini bila izvrgnuta podsmijehu i omalovažavanju.

Postupanje prilikom objavljivanja tužiteljičine fotografije prosuđuje se u skladu sa odredbama Zakona o uslovima za objavljivanje ličnih spisa, portreta, fotografija, filmova i fonograma (“Službeni list SRBiH”, broj 33/80), koji u članu 5. Propisuje dase fotografija može objaviti samo sa pristankom lica čiji je lik predstavljen na fotografiji, da se smatra da postoji pristanak, ako je za poziranje ili snimanje primljena nagrada, kao i da se prema odredbi člana 7. Citiranog zakona, bez pristanka lica mogu dozvoljeno objaviti fotografije koje prikazuju neki kraj ili prizor, a kojima su obuhvaćena i pojedina lica.

Na osnovu rezultata izvedenih dokaza nižestepeni sudovi suutvrdili da je vlasnik ugostiteljskog objekta “Kozja Ćuprija” naručio od tuženog da na jednoj strani pomenutog “Turističkog vodiča” objavi reportažni reklamni tekst uz naknadu od 25.000 dinara, te zaključili da lik tužiteljice nije dat u prvom planu fotografije, niti je ona prikazana na način kojim bi se povrijedila njena ličnost. Pri tome se kroz razloge drugostepene presude opisuje da je ona “uslikana u stojećem stavu sa raširenim rukama u neposrednoj blizini harmonikaša”. U razlozima drugostepene presude posebno se navodi da je zanimanje pjevačice časno, cijenjeno u našem društvu i da zato nema nikakvog opravdanja tužiteljičin navod da je u pomenutoj fotografiji prikazana kao “kafanska pjevačica” i dda je to naškodilo njenoj časti i ugledu.

Osnovano se, međutim, u reviziji ukazuje da u konkretnom slučaju nisu utvrđene bitne činjenice od kojih zavisi primjena materijalnog prava. Naime, iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova slijed da je u pomenutoj pub likaciji, koja služi za reklamno-komercijalne svrhe, bez pristanka tužiteljice objavljena fotografija na kojoj je tužiteljica zaista prikazana kako raširenih ruku stoji pored harmonikaša, da se u pozadini vidi ugostiteljski objekat i njegov naziv, kao i da je u pitanju prizor koji bi ukazivao na veselo raspoloženje. U opisanoj situaciji objavljivanje tužiteljičine fotografije bez njenog pristanka u suprotnosti je sa odredbom člana 5. Citiranog zakona i istovremeno predstavlja neovlašteno prikazivanje jedne situacije (prema tužiteljici svadbe njene prijateljice), ulaženjem u inf+timnu sferu ličnosti, bez njenog pristanka. Da bi bili ispunjeni uslovi za dosuđenje pravične novčane naknade bilo je nužno utvrditi da li je zbog objavljivanja pomenute fotografije u “Turističkom vodiču” tužiteljica zaista trpjela intenzivne psihičke patnje da bi joj, u smislučlana 200. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78 i 39/85), pripadalo pravona naknadu neimovinske štete, koju u ovom sporu zahtijeva.

Međutim, tužilac nema pravo na zatezne kamate po članu 277. stav 2. ZOO jer on ne obavlja privrednu djelatnost, već mu pripada pravo na zateznu kamatu po članu 277. stav 1. ZOO.

Članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 39/85) koji je stupio na snagu 3.8.1985. godine, izmijenjena je odredba člana 277. stav 1. ZOO, na taj način da se zatezna kamata u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem novčane obaveze ne plaćaju više postoji koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju, već po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge oročene bez utvrđene namjene preko godinu dana.

Visina kamatne stope se određuje Samoupravnim sporazumom banaka Jugoslavije o politici kamatnih stopa.

Kako je tužilac postavio zahtjev za kamate po Odluci SIV -a za navedeni period pos topi od 71%, to mu je valjalo dosuditi kamate po članu 277. sTav 1. ZOO od 3.8.1985. godine i to razliku između dosuđene stope od 7,5% do stope koja je u pojedinim periodima do donošenja drugostepene presude primjenjivana, ali ne više od 71% koliko je zahtjev tužioca (član 2. stav 1. ZPP -a).

Odredba člana 186. ZOO ne može se primijeniti u ovom slučaju, jer je obvezni odnos nastao prije stupanja na snagu Zakona o obligacionim odnosima (član 1106 ZOO).

Punomoćnik I tuženog na ročištu nije osporio zahtjev tužioca za plaćanje kamate od 4.8.1978. godine, ali ovaj punomoćnik nije imao ovlaštenja za preduzimanje dispozitivnih parničnih radnji navedenih u članu 96. ZPP -a, pa je I tuženi mogao to priznanje i opozvati, što je i učinio podnošenjem žalbe.

S obzirom na izneseno, a kako u konkretnom slučaju tražbina tužioca potiče iz osnova naknade štete prouzrokovane u saobraćaju, za koju žalilac odgovara po osnovu obaveznog osiguranja od odgovornosti štetnika. njegovog osiguranika, usvojena je žalba i primjenom člana 373. Tačka 4. ZPP, preinačena prvostepena presuda u dijelu o zateznim kamatama.

koja se saglasno odredbi člana 277. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, plaća kad je dužnik u docnji sa ispunjenjem novčane obaveze iz ugovora u privredi, zbog čega da je tužbeni zahtjev neosnovan za obračunatu kamatu po stopi većoj od 7,5%.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da mu kamata na uplaćeni avans za vrijeme docnje u isporuci robe pripada pos topi propisanoj Odlukom o visini stope zatezne kamate od 35%, jer se zatezna kamata po stopi propisanom Odlukom o visini stope zatezne kamate, saglasno odredbi člana 2 77. stav 2. ZOO, plaća kad je dužnik u docnji sa ispunjenjem novčane obaveze iz ugovora o privredi.

Kamata na uplaćeni avans za vrijeme trajanja docnje u isporuci robe tužiocu pripada po odredbi člana 16. stav 2. Tačka 4. I stav 3. Zakona o osnovama poslovanja organizacija udruženog rada u oblasti prometa robe i usluga u prometu robe i o sistemu mjera kojima se sprečava narušavanje jedinstva jugoslovenskog tržišta u toj oblasti (“Službeni list SFRJ”, broj 43/76, 23/79 i 54/81). Do izmene i dopune ovog zakona aprila mjeseca 1984. Godine (“Službeni list SFRJ”, broj 29/84), ova kamata plaćala se po stopi na štedne uloge po viđenju, odnosno na deponovana sredstva po viđenju na žiro računu organizacije udruženog rada i nije prelazila stopu od 7,5% godišnje, pa kako je u konkretnom slučaju docnja u isporuci robe trajala do 12.1.1984. godine, na utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je usvojen tužbeni zahtjev za obračunatu kamatu po stopi od 7,5% (za koju je tuženi priznao tužbe ni zahtjev) i kada je tužilac odbijen sa tužbenim zahtjevom za obračunate kamate po stopi većoj od 7,5%.

Kako se štetni događaj desio nakon stupanja na snagu navedenog zakona, nižestepeni sudovi supravilno primijenili materijalno pravo kada su tužioca odbili sa tužbenim zahtjevom protiv osiguravača. Naime, prema odredbi člana 55. stav 1. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica, zajednica osiguranja odgovara samo za one štete prouzrokovane motornim vozilom u pokretu čiji se vlasnik nije osigurao od odgovornosti, kada je postojala obaveza ovog vida osiguranja propisana odredbom člana 51. Istog zakna, a prema izričitoj odredbi stava 2. Ovog člana, takva obaveza postoji samo kada je u pitanju već registrovani poljoprivredni traktor, a ne neregistrovani traktor za koji je u smislu odredaba Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima samo postojala obaveza registracije.

Do ovakvog zaključka se mora do ći kada se uporedne odredbe člana 15. stav 1. I 16. Ranijeg Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica. Iziričitim naglašavanjem da zajednica osiguranja odgovara za štetu samo ako nastane upotrebom registrovanog poljoprivrednog traktora, zakonodavac je htio da ograniči odgovornost zajednice u ovakvom slučaju, pa nema osnova da se, ekstenzivnim tumačenjem ove norme, ipak zasnuje odgovornost zajednice ako do štete dođe upotrebom neregistrovanog poljoprivrednog traktora na javnom putu.

Istog člana pod motornim vozilom u smislu ovog zakona, podrazumijeva se vozilo na motorni pogon koje je namijenjeno za prevoz lica i stvari na putevima ili koje služi za vuču priključnih vozila namijenjenim za prevoz lica i stvari na putevima, registrovani poljoprivredni traktor i druga registrovana radna vozila na motorni pogon i motocikli. IZ navedene odredbe slijedi da vučno vozilo zajedno sa priključnim vozilom (priključno vozilo je i vučeno motorno havarisano vozilo koje ne može da se kreće na sopstveni pogon), čine jedinstveno motorno vozilo (kompoziciju motornih vozila) i osiguranjem od odgovornosti za štetu prouzrokovanu trećim licima upotrebom vučnog vozila u smislu odredbi člana 51. stav 1. Navedenog zakona, obuhvaćena je i odgovornost za štetu koju treći m licima prouzrokuje priključno vozilo, kako je regulisano i odredbom člana 1. stav 5. Uslova za osiguranje korisnika odnosno sopstvenika motornih vozila od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima.

Kako se iz navedenih razloga u opisanoj situaciji vlasnik priključnog vozila u pogledu obaveznog osiguranja od odgovornosti za štete prouzrokovane trećim licima upotrebom vozila u kompoziciji, to se ni on, kao ni vlasnik vučnog vozila, ne smatraju trećim licem u međusobnim odnosima, shodno odredbi člana 4 5. Tačka 1. Zakona o osiguranju imovine i lica (“Službeni list SFRJ”, broj 21/77), pa kada u kompoziciji vučno - priključno vozilo, usljed upotrebe vučnog vozila, dođe do štete na jednom od tih vozila, kao u konkretnom slučaju, ne postoji odgovornost ZOIL -a, kako to pravilno ocjenjuju nižestepeni sudovi.

Havarisano motorno vozilo koje ne može da se kreće na sopstveni pogon, pa ga vuče drugo motorno vozilo, predstavlja stvar primljenu na prevoz, a obaveznim osiguranjem korisnika, odnosno sopstevenika motorni h vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima nije obuhvaćena odgovornost za štete na stvarima primljenim na prevoz (član 51. stav 1. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica i član 4. stav 1. Tačka 6. Uslova za osiguranje korisnik a odnosno sopstvenika motornih vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima), pa je tužbeni zahtjev neosnovan i iz ovog razloga.

Prema nespornom utvrđenju pobijane presude štetni događaj se desio dana 19.8.1968. godine, a Zakon o osnovama sistema osiguranja imovine i lica je stupio na snagu dana 12.6. 1976. Godine, pa je prema tome pravilno postupio prvostepeni sud kada je odgovornost tuženog za štetu koju je tužilac na opisani način pretrpio, zasnovaona odredbi člana 20. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju koji je bio na snazi u vrijeme prouzrokovanja te štete.

Zakon o obaveznom osiguranju u saobraćaju nije sadržavao propis iz člana 56. Sadašnjeg zakona o osnovama sistema osiguranja imovine li lica, koji pod uslovom reciporciteta priznaje pravo na naknadu štete prouzrokovane stranim državljanima od strane nepoznatog i neosiguranog vozila, nego su naprotiv bez izuzetka da li se radi o oštećenom domaćem ili stranom licu propisivale obavezu domaće osiguravajuće organizacije čije je sjedište najbliže mjestu nastanka štete da tom licu naknadi štetu prouzrokovanu od nepoznatog vozila, kakvu je i tužilac pretrpio.

Prema dlajim utvrđenjima nižestepenih presuda tuženi je izazivao saobraćajni udes smrt tako što, upravljajući svojim automobilom sa koncentracijom alkohola u krvi od 0,62 promila, nije prilagodio vožnju uslovima vremena i saobraćaja na klizavom kolovozu i pri smanjenoj vidljivosti, pa je zbog toga prilikom preticanja drugog teretnog vozila prešao sasvim na svoju desnu stranu kolovoza i prednjim desnim dijelom svog automobila udario u zadnji dio bicikla koji se kretao u istom pravcu, zbog čega je pravosnažnom presudom broj K. 395/74 od 29.1.1975. godine oglašen krivim i osuđen za krivično djelo iz člana 273. stav 5. U vezi sa članom 271. stav 3. KZ.

Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, koje među strankama nije bilo ni sporno, nižestepeni sudovi su postupili u skladu sa odredbom člana 4. Navedenog Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju važećeg u vrijeme prouzrokovanja štete kada su o obavezi tuženog na regres isplaćenog iznosa presuđivali prema uslovima iz odredbe člana 19. Tačka 5. Tužiočevih Pravila za kombinovano osiguranja motornih vozila od 31.12.1969. godine sa izmjenama i dopunama od 29.12.1970. godine, odnosno prema uslovima Glave VI tih Pravila pokojima je zaključen ugovor stranaka o osiguranju od odgovornosti za štetu prouzrokovane trećim licima, a ne prema uslovima iz člana 5. stav 1. Tačka 17. Tih pravila za šta se zalaže revizija.

Naime, prema citiranoj odredbi iz člana 4. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju, uzjamani odnosi između osiguranika i osiguravača nastali povodom obaveznog osiguranja od odgovornosti za štete prouzrokovane trećim licima iz upotrebe motornog vozila regulišu se ugovorom u skladu sa odredbama tadašnjeg Osnovnog zakona o osiguranju i osiguravajućim organizacijama (“Slubženi list SFRJ”; br. 7/67, 27/67 i 20/69), što znači da se i pravo tužioca kao osiguravačana regres isplaćenog iznosa naknade štete porodici poginulog ima prosuđivati prema odredbama tuženikovih Pravila za kombinovano osiguranje motornih vozila koja su u vrijeme zaključenja ugovora stranaka o osiguranju tuženog o odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima važila za tu vrstu osiguranja, a to su i prema članu 1. Uvodnih odredaba tih Pravila, odredbe člana. do 22. Glave VI tih pravila koje se odnose na “osiguranje od odgovornosti vlasnika, korisnika i držalaca motornih vozila”, jer te odredbe odgovaraju sadržini ugovora stranaka čiji su sastavni dio, a ne i odredbe člana 5. Citiranog Pravila za čiju se primjenu tužilac zalaže jer se one odnose na “kasko” osiguranje iz glave II - “osiguranja vozila”.

Prema odredbi člana 19. Tačka 5. Navedenog Pravila koja je mjerodavna za odnos stranaka, isključeni su iz osiguranja odštetni zahtjevi iz saobraćajnih nezgoda prouzrokovanih pri upravljanju vozilom od strane pijanog osiguranika, a prema egzaktnim mjerilima tek koncentracija alkohola u krvi preko 1,5 promila predstavlja pijano stanje, pa kako je kod tuženog u momentu udesa utvrđena znatna manja koncentracija alkohola u krvi od 0,62 koja (do jednog promila) poistim mjerilima predstavlja lakšu pripitost, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili citirane odredbe materijalnog prava kada su u svojim presudoma zaključili da vožnja tuženog u alkoholisanom stanju ovakvog stepena kakav je utvrđen, na koju se tužilac pozivoa u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva, prema sadržini ugovora stranaka, nije razlog da se on obaveže na regres isplaćenog iznosa.

Polazeći od ovakvog utvrđenja nižestepenih sudova o stepenu alkoholisanosti tuženog u momentu saobraćajne nezgode i o sadržini ugovora kakav su zaključile stranke, bespredmetno je bilo utvrđivanje činjenica i o postojanju uzročne veze između djelovanja alkohola na tuženog i njegovog postupanja pri prouzrokovanju štete, pa je suvišno i polemisanje revizije sa pravilnošću tog dijela nižestepenih presuda.

Tužena je osporila tražbinu tužioca zbog nedostatka pasivne legitimacije, jer da sa tužiocem nije u ugovornom odnosu i da je mjenice dala u svrhu obezbjeđenja plaćanja tražbina tužioca prema APRO “Komerc” OOUR “Distributivni centar” sa kojim je tužilac bio u poslov nom odnosu i kome je tužilac isporučio robu.

Pobijanom presudom usvojen je tužbeni zahtjev, jer da je tužena predajom mjenice preuzela obavezu plaćanja glavnog duga u iznosu od 1.075,500 dinara, pa da je u obavezi platiti i zatezne kamate zbog docnje u plaćanju glavnog duga.

Pogrešno prvostepeni sud nalazi da je mjenični dužnik dužan platiti i zatezne kamate zbog docnje u plaćanju glavnog duga iz osnovnog posla, ako nije u neposrednom dužničko-povjeričakom odnosu iz tog posla, sa povjeriocem, jer se predajom mjenice, dužnik iz mjenice obavezuje platiti samo iznos naznačen u mjenici i mjeničnu kamatu koja se u konkretnom slučaju tužbom ne traži.

Neosnovan je prigovor tuženog da je tužilac tražbinu morao naplatiti realizacijom čeka koji je tuženi predao tužiocu prilikom zaključenja ugovora, jer po odredbama člana 12. Zakona o obezbjeđenju plaćanja između korisnika društvenih sredstava i čl. 12 Zakona o čeku, ček se mora podnijeti na isplatu u roku od 15 dana od dana izdavanja, a tražbina tužioca dospjela je tek po isteku roka od 30. Dana, od dana izdavanja čeka, pa tužilac nije ni mogao ček podnijeti na isplatu u momentu dospjeća tražbine, niti se ček poslije proteka roka od 15 dana uopšte može podnijeti na isplatu. Ako ček nije imao naznačeno vrijeme njegovog izdavanja (kao bitni sastojak čeka - član 1. Zakona o čeku), onda on po odredbi člana 3. stav 1. Zakona o čeku, nije ni vrijedio kao ček.

Prema gornjem, neosnovani su žalbeni navodi tuženog da je njegova docnja nastala krivnjom tužioca.

Među strankama nije sporno da je tuženi sin tužiteljice, da su stranke u ranijem stanu (baraci) živjele u kućnoj zajednici i da je takva situacija postojala i u vrijeme kada je rješenjem od 31.3.1983. godine sporni stan dodijeljen tužiteljici. Ako bi se i prihvatilo daljnje činjenično utvrđenje, na koje se nižestepeni sudovi pozivaju u svojim presudama, da je u sporni stan uselio samo tuženi, ovo bi moglo upućivati na zaključak da je tuženi u sporni stan uselio u svojstvu člana tužiteljičinog porodičnog domaćinstva i da je time tužiteljica stekla stanarsko pravo, u smislu člana 11. Prečišćenog teksta Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBIh” br. 14/84).

S druge pak strane, okolnost što je tužiteljica, kao što to prihvataju nižestepeni sudovi, zbog boravka u selu A. odsustvovala iz stana, bio bi samo razlog zbog kojeg bi joj otaz ugovora o korištenju stana, u smislu člana 47. Citiranog zakona, mogao dati davalac stana na korištenje, dok se tuženi, kao korisnik spornog stana, na opisanu okolnost nije mogao sa uspjehom pozivati.

Prema tome, iz naprijed opisanog slijedi da se zahtjev tužiteljice nije mogao odbiti što tužiteljica nije stekla status nosioca stanarskog prava, kao što to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi.

Osim toga, treba imati u vidu da je tužiteljica u tužbi navela da tuženi “ima riješen stambeni problem kod svoje punice”, a da je njoj stan potreban obzirom da živi sa starom i nemoćnom majkom. U opisanoj situaciji, u smislu člana 109. Zakona o parničnom postupku, od tužiteljice je trebalo zatražiti da se u svemu tome detaljnije izjasni i po potrebi nadopuni tužbu, u cilju utvrđenja da li je zahtjev tužiteljice da se tuženom naloži iseljenje iz stana utemeljen na razlozima koje ima u vidu odredba člana 31. stav 2. Citiranog zakona i u kojem pravcu odlučne činjenice u postupku pred nižestepenim sudovima nisu utvrđivane.

Takođe je utvrđeno da je isljučivo muž tužiteljice sa tužiteljicom od 1976. Godine koristio predmetni stan(prvotuženi je izgradio pordičnu stambenu zgradu u kojoj stanuje sa članovima svog porodičnog domaćinstva).

Polazeći od navedenog činjeničnog stanja za koje je revizijski sud vezan u smislu člana 385. stav 3. ZPP, ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev usvojili. Davalac stana na korištenje je odlukom od 8.1.1981. godine odobrio da se stanarsko pravo prenese na supruga tužiteljice, s kojim je tužiteljica bila u zajedničkom domaćinstvu (muž tužiteljice je donošenjem navedene odluke stekao titulus za zakključenje ugovora o korištenju stana). Muž tužiteljice je umro prije nego što je zaključio ugovor o korištenjustana, a tužiteljica je sa SIZ-om za stanovanje grada iza njegove smrti zaključila ugovor o korištenju stana na njegovo ime. Polazeći od specifične situacije kakva je konkretna (muž tužiteljice i ona stanuju već u stanu, u času kada njen muž dobija odluku o dodjeli stana, a samo smrt ga sprečava da zaključi ugovor o korištenju stana, na osnovu koga bi i tužiteljica postala sunosilac stanarskog prava (član 15. stav 2. Zakona o stambenim odnosima SRBiH, član 19. stav 2. Prečišćenog teksta), te poslije njegove smrti tužiteljica zaljučuje ugovor o korištenju stana na osnovu odluke o dodjeli stana mužu, no ona ga lično potpisuje za nosioca stanarskog prava, mora se zaključiti da je tužiteljica postala nosilac stanarskog prava ovog stana, u smislu člana 10. U vezi sa članovima 20. I 23. ZSO - član 11. U vezi sa članovima 24. I 26. Prečišćenog teksta.

Prema odredbama člana 103. I 107. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima apsolutno ništav ugovor još od časa kada je zaključen ne proizvodi pravno dejstvo, te se ne može konvalidirati ni pod pretpostavkom da zabrana, ili koji drugi uzrok ništavosti, naknadno prestane. Zbog toga je pogrešno pravno shvatanje izraženo u reviziji da bi okolnost ako I - tuženi u vanparničnom postupku koji se vodi pod brojem R - 101/83 bude određen za nosioca stanarskog prava na dvosobnom stanu (na kome je i tužiteljica za sada sunosioc tog prava) mogla uticati na drugačije presuđenje o tužbenom zahtjrevu, odnosno da bi takav ishod vanparničnog postupka mogao konvalidirati ugovore koji se pobijaju tužbom iz ove parnice.

Pošto su navedeni ugovori ništavi po samom zakonu, a na ništavost se može pozivati svako zainteresovano lice i na taj nedostatak je obavezan paziti i sam sud po službenoj dužnosti (član 109. Zakona o obligacionim odnosima), to su nižestepeni sudovi iz svih izloženih razloga pravilno primijenili citirane odredbe materijalnog prava kada su, usvajajući tužbeni zahtjev, ništavost i konstatovali.

Nižestepeni sudovi nisu na štetu revidenta pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava ni time što su naložili drugotuženom da se iseli iz dvosobnog stana, obzirom na neospornu činjenicu (a ta činjenica je utvrđena i ranijom pravosnažnom presudom broj P. 806/83 od 6.7.1983. godine) da je tužiteljica sunosilac stanarskog prava na osnovu odredbe člana 19. Stava 2. Zakona o stambenim odnosima, pa joj je zbog toga po odredbi člana 31. Istog zakona pripadalo pravo da tužbom kod suda zahtijeva iseljenje svakog lica koje se bez njene dozvole uselilo u stan.

S tim u vezi potrebno je napomenuti da tuženi J.I. i H.O. imaju procesni položaj jedinstvenih suparničara u smislu odredbe člana 201. Zakona o parničnom postupku, je r se zbog prirode pravnog odnosa koji je predmet razmatranja spor može riješiti na jednak način prema oboici, pa se stoga dejstvo preduzete parnične radnje podnošenja revizije od strane prvotuženog proteže i na drugotuženog, zbog čega je ovaj sud ispitao i pravilnost onog dijela nižestepenih presuda koji se odnosi na drugotuženog.

Kako poslije donošenja sudske odluke o određivanju tužene za nosioca stanarskog prava, između nje i nadležne interesne zajednice stanovanja nije zaključen novi ugovor o korištenju stana, nominalno je njen bivši suprug je i dalje imao svojstvo nosioca stanarskog prava, pa kada je u izreci prvostepene presude navedeno da se usvaja otkaz ugovora o korištenju kojeg je J.M. zaključio sa davaocem stana na korištenje preko nadležne interesne zajednice stanovanja, a da je tužena dužna predati stan, takvo presuđenje je upodobljeno faktičkoj situaciji, zbog čega se ne bi mogao prihvatiti prigovor iz revizije da je sa tim u vezi došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.

Međutim, sud kao državni organ ne može biti davalac stana na korištenje. To svojstvo, u smislu člana 5. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, može imari samo radna zajednica. U postupku pred nižestepenim sudovima nije raspravljeno, pa prema tome ni kao činjenica utvrđeno, da li je u konkretnom slučaju davalac stana na korištenje Radna zajednica Opštinskog suda u BL, što bi se moglo pretpostaviti kod činjenice da je Opštinski sud u BL označen kao davalac stana na korištenje, Naravno, ovo je samo moguća pretpostavka, mada postoji i mogućnost da je opština BL nosilac prava raspolganja spornim stanom, pa da je izvršavajući obavezu rješavanja stambenih potreba sudija Opštinskog suda u BL, sporni stan izravno dala na korištenje JM kao tadašnjem sudiji, u kom slučaju bi se označavanje Opštinskog suda u BL u ugovoru o korištenju stana kao davaoca stana moglo tretirati kao gruba greška u pisanju.

Opravdano se u zahtjevu navodi da su nižestepeni sudovi, upuštajući se u ocjenu da li je tužitelj koristio stan na način propisan odredbama zakona o stambenim odnosima, prekoračili ovlaštenja koja imaju u parnicama zbog smetanja posjeda(Član 441. ZPP). Odredbom člana 78. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 6/80) propisano je da sud pruža zaštitu prema poslednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nije od uticaja pravona posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjeda, a odredbom člana 70. stav 1. Istog zakona, propisano je da posjed stvari ima svako lice koje neposredno vrši faktičku vlast na stvari. U konkretnom slučaju tužitelj je bio u poslednjem mirnom posjedu predmetno stana (posjed je manifestovao držanjem stvari u stanu i ključeva od stana), pa ako su tuženi provalili zaključana vrata, izmijenili brave, te u stan uselili drugo i treće tuženi i smjestitli tužiteljeve stvari samo u jednu prostoriju, protupravno su povrijedili posjed stana tužitelja, suprotno ocjeni nižestepenih sudova, te se stiču uslovi za pružanje posjedovne zaštite tužitelju u smislu odredbe člana 78 navedenog zakona.

Tužilac je, naime, useljenjem po osnovu ugovora o korištenju stana, postao neposredni posjednik samog stana, kao stvari, a ne prava korištenja stana, dok je prvotuženi, kaodavalac stana na korištenje, posredni posjednik stana, u smislu člana 70. stav 2. ZOSPO, no neposredni posjednik ima pravo na posjedovnu zaštitu i prema posrednom posjediniku, ako ga ovaj nasilno lišava posjeda stvari.

Ukoliko je tužilac, sa članovima porodičnog domaćinstva, prestao da stan koristi za potrebe stanovanja duže od 6 mjeseci, mogao mu se dati otkaz ugovora o korištenju stana, u smislu člana 47. Zakona o stambenim odnosima, (“Službeni list Srbih, broj 14/84 - prečišćeni tekst), te bi bio lišen posjeda stana u postupku izvršenja pravosnažne sudske odluke.

Posjed stana bez ovakvog postupka tužilac bi izgubio samo da je prestao da vrši faktičku vlast na stanu, u smislu člana 74. stav 1. ZOSPO, no iz činjenice da je zadržao ključeve od stana, i ostavio stvari u stanu, mora se zaključiti da je tužilac ostao posjednik stana.

Obzirom da je navedena presuda, kojom je B.N. (sada tužena) odbijena sa zahtjevom da se utvrdi da nije punovažan testament od 25.10.1972. godine, ukinuta i postupak prekinut do pravomoćnosti okončanja postupka po tužbi radi raskida darovnog ugovora, iz razloga štoje Đ.O. testamentom raspolagala nekretninama koje su predmet darovnog ugovora, prvostepeni sud je radiocjene stranačke legitimacije H.S. i H.S. sam odlučivao o punovažnosti testamenta kao prethodnom pitanju i na osnovu utvrđenja da je na testamentu potpis Đ.O. (radi se o pismenom testamentu pred svjedocima), zaključio da je testament punovažan i da shodno tome, H.S. i H.S. kao testamentarni nasljednici, imaju stranačku legitimaciju.

Navedeni zaključak prvostepenog suda je preuranjen.

B.N. je podnijela tužbu radi osporavanj a testamenta sačinjenog 25.10.1972. godine, navodeći da se ne radi o testamentu Đ.O., da je pismeno pisano na dvije mašine i da se radi o papiru koji je rezan, te da je iskorišten potpis Đ.O. na bjanko papiru. Prvostepeni sud, kako to slijedi iz izloženog, o punovažnosti testamenta, kao o prethodnom pitanju od koga zavisi stranačka legitimacija H.S. i S. nije odlučivao uzimajući u obzir razloge zbog kojh je tužena B.N. pobijala testament, nego samo ocjenom postojanja potpisa Đ.O. na pismenu koje je označeno kao testament.

Na nasljednike, pod uslovom da se utvrdi punovažnost testamenta, prelazi pravo na opoziv poklona (jednostrani raskid ugovora o daru) kao imovinsko pravo ostaviteljice neophodno za realizaciju testamenta. Ovo pogotovo u situaciji kada je poklonodavac Đ.O. za života ustala tužbom za opoziv poklona i kod tog zahtjeva ostala do smrti. Nasljednici mogu samo u svoje ime ostati kod zahtjeva za raskid ugovora o daru iz razloga na kojima se tužba zasniva.

odnosno oko podizanja nadgrobnih spomenika, jer je time izvršavao i njihove obaveze, pa ako je tužiteljica saučestvovala sa tuženim u izvršavanju pomenutih tuđih obaveza, ne može se sve ovo upodobiti sa situacijom koju ima u vidu član 264. stav 2.

Porodičnog zakona, dakle, ne može se prihvatiti ispravnom odluka nižestepenih sudova da je parcela “Studenac” ni u preostaloj polovic i, stečena radom u bračnoj zajednici. Za ovakav zaključak je bez značaja činjenica što je tužiteljica eventualno pomagala tuženom u vezi sa izvršavanjem njegove obaveze izdržavanja roditelja. Ako se tužiteljica angažovala na izvršavanju obaveze tuženog, odnosno ako je s tim u vezi učinjen neki izdatak iz posebne imovine tužiteljice, ili pak iz njihove zajedničke imovine, tužiteljica bi za taj izdatak ili za rad imala pravo tražiti novčanu naknadu od tuženog (član 258. PZ i član 218. ZOO).

Tužioca ipak pasti na njegovu majku jer dosuđen iznos neće moći obezbijediti ni manji dio osnovnih životnih potreba. Stoga je u takvoj situaciji prvostepeni sud pravilno interpretirao i primjenio citirane materijalnopravne propise kada je u pobijanom rješenju zaključio da se tuženi ne može osloboditi obaveze da za izdržavanje mldb. Tužioca plaća ba r navedeni relativno skroman iznos pa maka u tu svrhu ulagao i posebno angažovanje u radu, koje mu ti propisi nalažu.

S tim u vezi prvostepeni sud je pravilno ocijenio značaj, takođe nespornih činjenica, da je tuženi diplomirani ekonomist i da je u toj st ruci imao stalno zaposlenje, od kojeg je svakako mogao obezbijediti svoj dio doprinosa za izdržavanje mldb. Tužioca, pa kako je prekinuo radni odnos (prema vlastitom priznanju) da bi se upisao na studije likovne akademije u Italiji, takvom svojom odlukom, i po ocjeni ovog drugostepenog suda, nije smio ugroziti pravo na izdržavanje mldb. Tužioca, zbog čega činjenica što je pod takvim okolnostima stekao status studenta i ostao bez ranijih materijalnih sredstava, iz aspekta citirane odredbe člana 230. stav 2. Porodičnog zakona, nije takvog značaja da bi se tuženi mogao osloboditi plaćanja dosuđenog iznosa od 5.000 dinara mjesečno.

U konkretnom slučaju tužitelj je organizacija udruženog rada, a tuženi fizički lice, pa kako se ne radi o sporu između subjekata koje ima u vidu navedena zakonska odredba, to za suđenje u ovom sporu nije nadležan okružni sud, bez obzira na vrijednost predmeta spora, nego usmislu odredbe člana 41. stav 1. Tačka 1. Podtačka c) Zakona o redovnim sudovima SR BiH, osnovni sud.

Iz odredbe člana 68. ZPP slijedi da najviši sud u republici, na prijedlo stranke ili suda, može odrditi da u određenom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud, ali samo u dva određena slučaja. Prvo, kada je, zbog prirode predmeta spora i dokaza koje treba provesti u parnici, očigledno da će delegirati sud lakše provesti postupak, što se u konkretnom slučaju, ni po navodima iz prijedloga tuženog ne može prihvatiti, niti proističe iz stanja podataka u spisu, pa prema tome razlozi cjelishodnosti se ne mogu uzeti kao osnov za delegaciju suda u ovom predmetu.

Drugi osnov po kome se može delegirati drugi sud je u zakonu izražen riječima “ako za to postoje drugi važni razlozi”. Izvjesno je da se pod ovaj osnov ne može podvesti sama za sebe sumnja tuženog u nepristrasnost suda.

Opravdana sumnja u nepristrasnost sudije koji učestvuje u suđenju je razlog za njegovo izuzeće (član 71. Tačka 6. ZPP) što se ostvaruje na način i po postupku predviđenom u čl. 73. I 74. ZPP. Sumnja u nepristrasnost može se protegnuti i na sve sudije određenog suda, ali se i tada rješenje iznalazi kroz pravila o izuzeću, a u krajnjem slučaju ako nadležni sud zbog izuzeća svih sudija ne može da postupa u određenom predmetu, tada delegaciju drugog suda, u smislu člana 67. ZPP. Određuje neposredno viši sud.

Kako u konkretnom slučaju takav sporazum uz tužbnu nije priložen, ocjena mjesne nadležnosti suda vrši se prema prebivalištu tuženog, pa kako se prebivalište tuženog nalazi na području Opštinskog suda T., opravdano Opštinski sud I u S. nalazi da je taj sud mjesno nadležan za suđenje u naprijed navedenoj pravnoj pravnoj stvari (Član 47. stav 1. Zakona o parničnom postupku).

Nesporno je, naime, da je protupredlagateljica državljanin SFRJ, pa je u tom momentu postojala isključiva nadležnost suda SFRJ za suđenje u brakorazvodnoj parnici, u smislu člana 61. stav 2. Pomenutog zakona.

Za ocjenu postojanja isključive nadležnosti suda SFRJ mjerodavan je momenat donošenja strane odluke, jer se shodno odredbi člana 16. Zakona o parničnom postupku, na međunarnodnu nadležnost pazi u toku cijelog postupka pred sudovima u SFRJ, a isti kriterij se mora primijeniti i kod ocjene nadležnosti stranog suda.

Kod ovakvih okolnosti nema uslova za priznanje strane odluke, jer postoji zapreka predviđena odredbom člana 89. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 43/82), pošto je u smislu odredbe člana 66. stav 2. Istog zakona propisana isključiva nadležnost suda SFRJ u sporovima o čuvanju, podizanju i vaspitanju djece koja su pod roditeljskim staranjem, ako su tuženi i dijete državljani SFRJ i ako oboje imaju prebivalište u SFRJ (u postupku pred stranim sudom predlagateljica je imala položaj tužene stranke).

Za ocjenu postojanja isključive nadležnosti suda SFRJ mjerodava je momenat donošenja strane odluke, jer se shodno odredbi člana 16. Zakona o parničnom postupku, na međunarodnu nadležnost pazi u toku cijelog postupka pred sudovima u SFRJ, tako da ne dolazi do perperuationis jurisdictionis, a i stikriterij se mora primijeniti i kod ocjene nadležnosti stranog suda.

Tužilac, naime, priznaje da poslije podnošenja tužbe nisu uslijedile nikakve uplate od strane tuženog, a ako je do gašenja tražbine tužioca došlo uslijed izmjene propisa u toku parnice (u smislu člana 198. stav 2. Zakona o deviznom poslovanju (“Službeni list SFRJ”, broj 66/85), ta situacija pogađa isključivo tužioca (u ovakvoj procesnoj situaciji ne može se raspravljati o osnovanosti tužbenog zahtjeva u momentu podnošenja tužbe.

Polazeći od takve sadržine prijedloga za ponavljanje postupka prvostepeni sud je morao razmatrati blagovremenost prema odredbi iz člana 423. stav 1. Tačka 2. Zakona o parničnom postupku, po kojoj se rok od 30 dana za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka iz razloga predviđenog u članu 421. Tačka 2. Istog zakona računa od dana kada je presuda bila dostavljena stranci, a ne od posrednog saznanja stranke za to da je presuda donijeta i za sadržinu presude kao što prvostepeni sud pogrešno svata.

Nasuprot naprijed izloženom stavu nižestepenih sudova, u zahtjevu za zaštitu zakonitosti se s razlogom ukazuje da se opisano stajalište ne može prihvatiti. Naime, odredbom člana 63. Stava. Zakona o izvršnom postupku propisano je da će izvršni sud na prijedlog dužnika, u potpunosti ili djelimično, odgoditi izvršenje ako dužnik učini vjerovatnim da bi provođenjem izvršenja pretrpio znatniju štetu u slučajevima takstativno pobrojanim, u tački 1. Do 9. U stavu drugom iste zakonske odredbe propisano je da sud može na prijedlog dužnika, odgoditi izvršenje i u drugim slučajevima u kojima za to postoje osobito opravdani razlozi. Kako u Zakonu o izvršnom postupku ne postoji zakonska odredba kojom bi bio definiran pojam vjerovatnosti, treba poći od pretpostavke da je za postojanje vjerovatnosti dovoljan stepen izvjesnosti o istinitosti nekog tvrđenja, odnosno postojanja određenih činjenica, a da li i u konkretnom slučaju postoje navedeni uslovi, stvar je ocjene suda.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti se također ispravno ukazuje da iz člana 63. stav 1. Tačka. Do 9. Zakona o izvršnom postupku slijedi da se pod pretpostavkom da dužnik učini vjerovatnim da bi sprovođenjem izvršenja pretrpio znatnu štetu, u opisanim slučajevima - ima uzeti da su u pitanju situacije kada se u pravilu potpuno ili djelimično odlaže izvršenje, do k je u stavu drugom iste zakonske odredbe propisan izuzetak od tog pravila. Zato se opisani izuzetak sadržan u odredbi člana 63. stav 2. Zakona o izvršnom postupku - treba primjenjivati restriktivno, jer bi se u protivnom taj izuzetak pretvorio u pravilo i na taj način u praksi otežavalo ili osujećivalo izvršenje pravosnažnih sudskih odluka. Osim toga, u svakom konkretnom slučaju treba sa posebnom pažnjom ocijeniti da li postoje “naročito opravdani razlozi” zbog kojih izvršenje treba odložiti. U konkretnom slučaju se kao razlog odlaganja izvršenja u rješenjima nižestepenih sudova navodi da “još nije donesen regulacioni plan kojim će se utvrditi zemljište koje služi redovnoj upotrebi dužnikovog objekta”, pa je zato izvršni postupak odložen do okončanja postupka za izmjenu idejnog rješenja regulacionog plana “Lauš” odnosno do donošenja regulacionog plana “Lauš” koji postupak je u toku, ali je završetak sasvim neizvjestan. S obzirom na prirodu i karakter regulacionih planova i uobičajenu praksu njihovog donošenja, štoje opštepoznata činjenica, nije moguće, naime, s pouzdanjem predvidjeti kada će se postupak donošenja ili izmjene regulacionih planova okončati. Zato odlaganje izvršenja iz opisanog razloga nikako nije u skladu sa sadržajem i smislom člana 63. Zakona o izvršnompostupku, na koji upućuje i odredba člana 66. stav 4. Citiranog zakona.

Pri tome treba imati u vidu da, mada Zakon o izvršnom postupku nije određeno precizirao u čemu bi se sastojali učinci odlaganja izvršenja, zbog velike sličnosti odlaganja izvršenja, sa prekidom postupka do kojeg dokazi odlukom suda, s obzirom na odredbu člana 14. Zakona o izvršnom postupku (prema kojoj se u postupku izvršenja i obezbjeđenja shodno shodno primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku ako ovim ili drugim saveznim zakonom nije drugačije određeno), na odgađanje izvršenja trebalo bi na odgovarajući način primijeniti odredbe o prekidu parničnog postupka (čl. 211. Do 215. Zakona o parničnom postupku), što kao dodatni argument posredno ukazuje da u konkretnom slučaju nisu postojali naročito opravdani razlozi za odlaganje izvršenja.

a oba rješenja se pozivaju na odredbe člana 6. U vezi sa članom 5 stav 4. Zakona o utvrđivanju i raspoređivanju ukupnog prihoda i dohotka (“Službeni list SFRJ”, broj 63/80), koji se primjenjivao kod obračuna ukupnog prihoda u 1982. Godini (u smislu člana 5. stav 4. Pomenutog zakona, u ukupan prihod uračunavaju se unaprijed primljeni iznosi u dijelu koji se odnosi na obračunski period za koji se utvrđuje ukupan prihod).

Ovaj stav nije prihvatljiv.

U smislu člana 27. stav 3. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica (“Službeni list SFRJ”, broj 24/76), premija osiguranja sadrži tehničku premiju, sredstva za fondove preventive, sredstva koja radna zajednica unosi u svoj ukupan prihod i sredstva za nabavku sredstava rada kojima upravlja zajednica osiguranja, a samo se, u smislu člana 29. Stava 2. Ovog zakona, dio tehničke premije koji se odnosi na vrijeme trajanja osiguranja u narednoj godini (samo ovaj dio zakon naziva prenosnom premijom) i dio za isplatu nastalih, a neizmirenih obaveza po osnovu osiguranja u tekućoj godini(rezervisane štete) prenosi u narednu poslovnu godinu.Ovo je i razumljivo jer se, u smislu člana 29. stav 1. Navedenog zakona, samo iz sredstava tehničke premije podmiruju štete i ugovoreni iznosi po osnovu osiguranja i premije saosiguranja i reosiguranja.

Pravilno shvaćene citirane odredbe Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica upućuju na zaključak da je samo tehnička premija, kojom se obezbjeđuje izvršavanje obaveze zajednice osiguranja koje potiču iz njene osnovne djelatnosti, unaprijed primljeni iznos koji se odnosi i na period duži od obračunskog, pa se samo taj dio premije osiguranja raspoređuje na način predviđen u članu 5. stav 4. Zakona o utvrđivanju i raspoređivanju ukupnog prihoda i dohotka.

Ostali dijelovi premije osiguranja, namijenjeni drugoj svrsi, raspoređuju se u okviru poslovne godine u kojoj je premija osiguranja naplaćena, da bi se odmah mogli koristiti shodno namjeni(npr. Da bi zajednica osiguranja mogla odmah pristupiti nabavci neophodnih sredstava za rad ili preduzeti mjere preventive i slično).

Pravilno je prema tome, prvostepeni sud poništio pobijano rješenje i dao instrukcije da se u ponovnom postupku utvrdi da li su naplaćene premije osiguranja u 1982. Godini pravilno raspoređene, na način predviđen u članu 27. stav 3. I 28. stav 2. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica (uvidom u samoupravni sporazum zaključen između zajednice osiguranja i njene radne zajednice u pogledu sredstava koje radna zajednica unosi u svoj ukupan prihod i u odluku skupštine zajednice osiguranja u odnosu na fond preventive).

Prvostepeni organ Službe društvenog knjigovodstva pravilno je utvrdio da je tužilac prodaju navedenih vrsta ulja u prvih devet mjeseci 1983. Godine, vršio kupcima KRO “Grijanje” Jajce, SIZza komunalne poslove Bosanski Novi i SIZ za stambenu djelatnost Bosanski Petrovac, a takvi kuipci ne spadaju u lica navedena u tačci 8/ Tarife osnovnog poreza na promet, pa nije od značaja što su prilikom kupovine dali izjavu da lož - ulje kupuju isključivo radi zagrijavanja stanova i stambenih prostorija (prvostepeni sud nije ni našao utvrđenim da je kupac SIZ stanovanja Banja luka, kako mu to imputira žalba, a ni tužilac ne tvrdi da su kupci specijalnih vrsta lož - ulja u navedenom vremenskom periodu nastupali kao punomoćnici kućnih savjeta, dakle, nabalvjali lož - ulje u ime i za račun ovih).

Prvostepeni sud je zaista načinio o mašku kada je naveo da je tužiteljica prodavala lož - ulje na pumpnim stanicama iako je vršila prodaju naprijed navedenim kupcima iz skladišta, no ova omaška nema uticaja na zakonitost suđenja, jer kupci ne spadaju u kategoriju velikih potrošača iz napomene uz tarifni broj 2/ pod tačkom 2 -2/ Tarife osnovnog poreza na promet.Pod velikim potrašaćima u smislu ove napomene, koji su neposredni poreski obveznici, podrazumijevaju se organizacije udruženog rada iz oblasti saobraćaja i jedinice i ustanove Jugoslovensk e narodne armije.

Pogrešan je stav žalitelja da prodavac nije poreski obveznik te da ne može biti obavezan da na teret ukupnog prihoda isplati razliku poreza na promet sa kaznenim kamatama, jer je, u smislu člana 13. Zakona o oporezivanju proizvoda i usluga u prometu, prodavac poreski obveznik, pa je tužilac dužan da porez koji je propustio da obračuna i naplati od kupca kroz cijenu, plati iz svog ukupnog prihoda.

Finansijsko poslovanje, posebno radi kontrole ispunjavanja obaveza prema društvenoj zajednici, društvenih organizacija koje raspolažu društvenih sredstvima, vrše nadležni organi Službe društvenog knjigovodstva, kako proizilazi iz člana 4. Zakona o Službei društvenog knjigovodstva (“Službeni list SFRJ”; broj 2/77), koji je bio na snazi u toku 1982. Godine, pa su prvostepeni i drugostepeni organ Službe društvenog knjigovodstva bili ovlašteni da u konkretnom slučaju odluče o obavezi plaćanja posebnog opštinskog poreza na promet iz sredstava tužioca.

Okolnost da je tužilac 1976. Godine evidentiran u registru koji vodi Republički sekretarijat za unutrašnje poslove Sarajevo, ne može dovesti u pitanje zaključak da je tužilac društveno-pravno lice - društvena organizacija, jer su se do stupanja na snagu Zakona o društvenim organizacijama i udruženjima građana (“Službeni list SRBiH”, broj 5/85) i društvene organizacije evidentira le u registru koji je za udruženje građana vodio Republičkis ekretarijat za unutrašnje poslove Sarajevo, ali je, u smislu člana 5. stav 3. Zakona o udruženju građana (“Službeni list SRBIH”, broj 35/71), koji je bio na snazi u toku 1982. Godine, kontrolu finasijskog i materijalnog poslovanja udruženja građana vršila Služba društvenog knjigovodstva, osim u pogledu sredstava koja su poticala od članskih usluga i drugih doprinosa članova udruženja.

U ovom materijalu su zbog pregled nosti obuhvaćeni i načelni stavovi odnosno zaključci, prihvačeni na ranijim zajedničkim sednicama odnosno savetovanjima Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda, koji se posredno ili neposredno odnose na probl ematiku nematerijalne štete. 1) Pravno priznate odnosno pravno nepriznate nematerijalne štete br. 1. (1) Po nematerijalnom štetom u smislu Zakona o obligacionim odnosima podrazumijevaju se fizička bol, psihički bol i strah.

Stoga se oštećenom zbog povrede (nematerijalnih) prava ličnosti novčana naknada može dosuditi samo kad su se posledice te povrede manifestovale u jednom od vidova nematerijalne štete. (2) I kada je neki od vidova nematerijalne štete nastao, oštećenom se novčana naknada može dosuditi samo kada jačina i trajanje bolova i straha ili druge okolnosti slučaja to opravdavaju, da bi se kod kod oštećenog uspostavila narušena psihička ravnoteža. (1) osnovno je pitanje da li naknada za nematerijalnu štetu pripada već za samu povredu lične sfere (npr. Prouzrkovanje naruženosti) - radi se o tzv. Primarnoj šteti - ili takva naknada pripada samo, kada je takva povreda prouzrokovala štetu (npr. Psihičko oštećenje zbog naruženosti) - radi se o tzv.

Sekundarno j šteti. Dosadašnja sudska praksa čvrsto stoji na stanovištu da postoji odgovornost za nematerijalnu štetu samo onda, kada štetni događaj prouzrokuje štetu, nije dovoljna samo povreda inače pravno zaštićenog nematerijalnog dobra. Npr. Nije nastupila pravno-relevantna nematerijalna šteta za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, ako je povređeni u štetnom događaju bio tako teško telesno povređen da sve od tada, zbog uništenih moždanih centara nije svestan svog stanja, ne oseća patnje ni bolove (VS SR Slovenije, II Ips. 215/84 od 4.12.1980. godine, Poročilo VS SRS - 1080/II, str. 27). U tom je slučaju bilo utvrđeno da se ovo stanje, koje znači samo održavanje povređenog u golom životu sredstvima stručne medecinske pomoći, neće izmenit i do smrti, dakle da nema ni predvidljive mogućnosti da bi povređeni mogao naknadu po ovom osnovu, koja predstavlja samo oblik substitucije zadovoljenja za umanjenje životne aktivnosti, ikada uživati i na taj si način olakšati svoj položaj.

Delimično drugačiji stav od navedenog zastupa deo pravne teorije, koji drži da se kaošteta ne smatraju samo bolovi i strah koji su posledica povrede, nego već i sama povreda prava ličnosti može predstavljati štetu i bez utvrđivanja postojanja bolova (opširno o tome Ci goj, Komentar ZOR, I. Knjiga, Str 565). (2) U skladu sa ovim stavom je zato i razumljivo da se naknada za nematerijalnu štetu ne može priznati samo zbog činjenice gubitka, povrede itd. Nekog organa, dela čovekovog tela, nego za nematerijalnu štetu koja je oštećeniku nastala zbog gubitka takvog organa. Polazeći od navedenog, naime, od obima štete koju oštećeni trpi, a ne od gole činjenice povrede čovekovog organizma, moguć je i odgovor na pitanje da li utiče na visinu naknade za pretrpljene fizičke bolove, pored intenziteta i trajanja tih bolova i okolnost o kakvoj vrsti povrede i o kojem delu tela se radi.

Smatramo naime, da sama vrsta povrede ilid eo tela koji je povređen, obzirom na ranije navedeno, ne mogu tucatina visinu naknade. Na visinu naknade utiče samo visina štete (npr. Veća oštećenost zbog povrede životno važnog organa, zbog povrede osetljivijih delova tela oštećenog itd.). (3) Rasprava je u vezi ovog problema otvorila i pitanje da li se novčana naknada može dosuditi oštećenom za pretrpljene fizičke bolove i onda, kada su bili prouzrokovani lakom telesnom povredom, ako su bili jačeg intenziteta i ako su trajali duže vreme. U skladu sa prihvaćenim stavom savetovanje je bilo jedinstveno da neznatna šteta ne daje pravo na naknadu i da kod toga težina odnosno kvalifikacija povrede nije okolnost od koje bi zavisilo pitanje prava na naknadu, već je to samo obim nekog od priznatih vidova nematerijalnih šteta.

Za to je razumljivo da sama okolnost da se radi o lakoj telesnoj povredi, sama po sebi, još ne isključuje pravona naknadu, jer je i u takvom slučaju moguće da su fizički bolovi bili jačeg intenziteta i da su trajali duže vreme. (4) U prihvaćenom zaključku vidimo i odgovor na pitanje da li je prilikom odlučivanja o visini naknade za nematerijalnu štetu od značaja okolnost da je oštećeni duševni bolesnik ili soba zaostala u razvoju. Stepen duševne bolesti odnosno zaostalosti u razvoju bit će po našem mišljenju odlučujući za odgovor na pitanje, kakvu odnosu koliku štetu ovo lice trpi zbog štetnog događaja i kolika satisfakcija (zadovoljenje) odgovara takvoj šteti. (5) Smatramo da već iz dosada navedenog proizilazi i odgovor na pitanje da li ZOO određuje pravno priznate nematerijalne štete taksativno ili samo primerice.

Nije nam doduše poznato da bi se jugoslovenska sudska praksa do sada o ovom pitanju izričito izjasnila, ali iz objavljenih odluka, naročito onih koje razmatraju pitanja, kada je neka šteta pravno priznata, a kada nije, po našem mišljenju jasno proizlazi stav da je pravno priznata samo ona nematerijalna šeta, koju zakon (ZOO ili drugi zakon), priznaje kao takvu. Naknadu za nematerijalnu štetu je zato moguće priznati samo za onu nematerijalnu štetu, koju kao takvu priznaje i zakon, a ne za bilo koju nematerijalnu štetu. Nematerijalne štete su za to u zakonu nabrojane taksativno, a ne primerice. Takva konstatacija naravno ne onemogućava da sudska praksa okvire određenih pravno priznatih nematerijalnih šteta na odgovarajući način upotpunjava i daje im bogatiji sadržaj.

Tako npr. Šteta koja se ispoljava u različitim nelagodnostima u toku lečenja nije neka nova nematerijalna šteta, koju ZOO ne poznaje, već se ta šteta može razmatrati i uzeti u obzir ali u obliku šete, koja se ispoljava u fizičkim bolovima ili pak u obliku štete, koja se ispoljava kao duševni bolovi zbog trajnog umanjenja aktivnosti (vidi u nastavku). (6) Prema navedenom pregled oblika nematerijalne štete, za koje se može priznati novčana naknada jeste sledeći: a) po odredbama ZOO: 1) pretrpljeni i budući fizički bolovi (član 200. stav 1. I 2 03) 2) pretrpljeni i budući strah (član 200. stav 1. I 203.) 3) pretrpljeni i budući duševni bolovi zbog umanjenja životnih aktivnosti (član 200. stav 1.

I 203) 4) pretprljeni budući duševni bolovi zbog naruženosti (član 200 stav 1. I 203) 5) Pretrpljeni i budući duševni bolovi zbog povrede ugleda i časti (član 200 stav 1. I 203) 6) Pretrpljeni i budući duševni bolovi zbog povrede slobode (član 200 stav 1. I 203) 7) Pretrpljeni i budući duševni bolovi zbog povrede prava ličnosti (član 20. stav 1,. I 203) 8) Pretrpljeni i budući duševni bolovi zbog smrti bliskog lica(član 200. stav 1., 201, i 201) 9) Pretrpljeni i budući duševni bolovi zbog naročito teško invaliditeta bliskog lica (član 201. I 203) 10) Pretrpljeni i budući duševni bolovi zbog krivičnog dela protiv spolnog integriteta, dostojanstva ličnosti ili morala (član 202. I 203 u vezi sa odgovarajućom odredbom republičkog odnosno pokrajinskog KZ). b) Po drugim zakonima: 1) zakon o krivičnom postupku (čl. 541 - 544, “Slućžbeni list SFRJ”, broj 26/86, prečišćeni tekst) 2) zakon o privrednim prestupima (čl.145. i 146. “Službeni list SFRJ”, broj 10/86, prečišćeni tekst) 3) odgovarajuće odredbe republičkog odnosno pokrajinskog zakona o prekršajima (za Sr Sloveniju čl. 245, “Uradni list SRS”, broj 25/83 i 42/85) 4) Zakon o suzbijanju nelojalne utakmice i monopolističkih sporazuma (čl. 16., “Službeni list SFRJ”, broj 24/74 i 72/86) 5) Zakon o aturorskom pravu (čl. 28.

I 95., “Službeni list SFRJ”, br. 19/78, 34/78 i 24/87) 6) Zakon o zaštiti pronalazaka, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja (čl. 11., 127. I 128., “Službeni list SFRJ”, br. 34/81). (2) Da li je moguće za istu nematerijalnu štetu izreći kumulativno više sankcija br. 2. Kad je oštećeni zbog povrede prava ličnosti (ugleda, časti, slobode i drugih prava ličnosti) trpeo duševne bolove sud mu, pored sankcija iz čl. 199. Zakona o obligacionim odnosima, može dosuditi i pravičnu naknadu kad zbog okolnosti slučaja samo na taj način može dati oštećenom punu satisfakciju u skladu sa ciljem kome naknada nematerijalne štete služi. 1) Osnovna karakteristika nematerijalne štete jeste ta da ju već pojmovno u pravilu nije moguće reparirati uspostavljanjem ranijeg stanja.

Zato novčana naknada za nematerijalnu štetu po prirodi nije reparacija već obzirom na prirodu stvari samo satisfakcij a (zadovoljenje). Druge moguće sankcije za nematerijalnu štetu (koje su ipak izuzetne, kao što je npr. Objavljivanje presude na osnovu zakona o autorskom pravu, čl. 96. tačka 1. “Službeni list SFRJ”, broj 19/78, objavljivanje ispravke po odgovarjaućim republičkim zakonima o javnom informisanju, odnosno po članu 199. ZOO, zabrana budućih radnji, kojima se povređuje integritet ljudske ličnosti, ličnog i poridičnog života ili drugih prava ličnosti po članu 157. ZOO) ovde ne razmatramo detaljnije. 2) Osnovno je pitanje koje se postavlja u vezi toga da li pojedina sankcija isključuje druge moguće sankcije u vezi iste nematerijalne štete (npr.

Objavljivanje presude isključuje zahtev za novčanu naknadu). Judikatura je o tom pitanju skromna. Tako npr. Iz odluke Vrhovnog suda BiH (Gž. 161/84 od 27.9.1984. godine “BIlten VS BiH, 1984/4, str. 14) proizlazi stav da se doduše obe sankcije (objavljivanje ispravke i novčana naknada) u načelu ne isključuju ali da u konkretnom slučaju novčana naknada nije na mestu, zato jer već prva sankcija (objavljivanje ispravke) predstavlja za autora dovoljnu sankciju. I iz odluke Vrhovnog suda Srbije (Rev. 94/82, sudska praksa 1982/10, str. 50) proizlazi da se ojedine sankcije mogu kumulirati te da se međusobno ne isključuju. Teorija u vezi naznačenih pitanja nije jedinstvena. Tako neki smatraju da mere po članu 199.

ZOO isključju mogućnost dosuđenja novčane naknade (npr. M. Toroman u komentaru ZOO, redakcija B. Blagojević, I. Svezak, str. 536), a neki drugi autori kumulaciju dopuštaju (npr. Vizner, komentar ZOO II. Knjiga, str. 913; dr. Stojanović u komentaru ZOO, redakcija Perović - Stojanović, str. 598.). Drafinžgar (žalitel časti inširjenje neresničnih trditev o drugem, 198. Členu ZOR, pravnik 1984/1 -2, str. 8), smatra da mere počlanu 19 9. ZOO imaju prednost pred novčanom naknadom, jer se radi o sličnim merama kao kod uspostavljanja ranijeg stanja u slučajevima materijalne štete. 3) U raspravi je bilonalašeno da treba polaziti od pitanja da li je sankcijama iz 199. Člana ZOO već ostvarena satisfakcija oštećenom.

Ako okolnosti slučaja ukazuju da nije, onda oštećeni ima pravo i na novčanu naknadu uskladu sa odredbom člana 200. ZOO. Kumulacija sankcija je dakle dopuštena (Zakon je ne isključuje), kada okolnosti slučaja to dozvoljavaju što znači i to da u svakom slučaju treba ocenjivati da li okolnosti slučaja zaista zahtevaju kumulaciju, to je (savetovanje je naglasilo), da treba prihvaćeni zaključak odgovarajuće usko tumačiti. 4) Pravo na naknadu za tzv. Indirektne štete 1) Nematerijalna šteta se po ZOO razlikuje i po izvoru duševnih bolova koje neko trpi. Ako je izvor u njemu samom (npr. Duševni bolovi zbog umanjenja vlastitih životnih aktivnosti), radi se o šteti vlastitog izvora, a ako je izvor duševnih bolova u nekom drugom licu (npr.

Duševni bolovi zbog posebno teškog invaliditeta bliskog lica, onda se radi o šteti vanjskog izvora. U vezi toga postavlja se pitanje u kakvom obimu je pravno relevantna ona šteta, koja je vanjskog izvora, (npr. Strah roditelja za sudbinu svog detata, koje može bi ti ali možda i nije povređeno u štetnom događaju). O ovom pitanju je već prihvaćen stav savetovanja Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 14.i 15.9.1983. godine (“Bilten Saveznog suda”, broj 19, str. 6). Osnovani i intenzivni strah roditelja za sudbinu svog deteta nije pravno priznata nematerijalna šteta (član 200. stav 1. ZOO). 2) Rasprava je ukazala i na pitanje da li je već prihvaćeni citirani stav preuzak odnosno da li pravo na novčanu naknadu za duševne bolove rouzrokovane povredom ličnih prava drugog pripada oštećenom samo u zakonom određenim slučajevima, kao i koji su ti slučajevi.

Za to bi bilo potrebno pitanje indirektnih šteta razmatrati kompleksno i to na zajedničkoj sednici saveznog suda, Vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda. 3) Nematerijalna šteta koja je nastala i buduća šteta -3 (1) Nematerijalna šteta koja se u određenom obliku trajno ili trjanije ispoljava predstavlja jednu štetu pa sud određuje jedan iznos naknade uzimajući u obzir trajanje te štete do donošenja presude i njeno trajanje u budućnosti. (2) Naknadu za buduću nematerijalnu štetu sud može dosuditi, u smislu člana 203 ZOO, i kad se štetne posledice u psihi oštećenog još nisu ispoljile a koje izvesno da će te posledice nastati u budućnosti. 1) Sudska praksa je do stupanja na snagu ZOO prošlu, pretrpljenu nematerijalnu štetu dovoljno jasno razlikovala od buduće još ne pretrpljene štete.

Tako je npr. Za pretrpljene fizičke bolove priznavala posebnu naknadu, pa ako su ti bolovi bili trajne prirode takvu je naknadu priznavala za sve pretrpljene fizičke bolove od štetnog događaja do završetka lečenja, a ako bi ti fizički bolovi trebali trajati i dalje (buduća šteta) ona ih je u pretežnoj većini slučajeva razmatrala u okviru naknade za trajno umanjenje životne aktivnosti. Ovakov polazište imalo je za posledicu to da su oštećenici zahtevali za fizičke bolove dve naknade - posebno za pretrpljene fizičke bolove i posebno za buduće (obično u okviru naknade za trajno umanjenje životne aktivnosti). Na takvu situaciju smo nailazili i kod nekih drugih oblika nematerijalnih šteta. ZOO je odnos između prošle i buduće štete bez sumnje postavio na druge osnove.

Tako npr. Nema više zakonskog osnova za “podelu” naknade za fizičke bolove na one već pretrpljene i na one za koje se osnovano pretpostavlja da će ih ošećeni trpeti i ubuduće, nema dakle više osnova za tzv. Zidanje zahteva za naknadu za isti oblik štete. Odlučujući trenutak za ocenu koja je šteta prošl a, a koja je buduća bez sumnje je dan donošenja presude prvostepenog suda. Za svu onu štetu, koju je oštećeni pretrpeo do završetka glavne rasprave pred prvostepenim sudom, naknada je dospela do tog trenutka (član 326. stav 1. ZPP), pa ju stoga razmatramo kao prošlu štetu, a naknadu za moguću daljnju štetu sud može donositi uz uslove iz člana 203. ZOO. U ovoj odredbi ima osnova za dosuđivanje naknade za buduće, do završetka glavnog pretresa još nedospele, nematerijalne štete (da li se radi po članu 204 ZOO u prvom redu o procesno pravnoj ili pak o materijalnopravnoj normi ovde ne razmatramo). 2) Član 203.

ZOO definira buduću štetu kao štetu “ako je po redovnom toku izvesno da će ona trajati i u budućnosti”. Pravno relevantna je dakle samo ona za koju “je po redovnom toku izvesno” da će u budućnosti postojati. Ali ova izvesnost se ne odnosi samona nastupanje, odnosno postojanje te štete u budućnosti, već i na njen obim. Buduća nematerijalna šteta se može pojaviti samo u neprekinutom nastavljanju već postojeće štete, (kontinuirana buduća nemateijalna šteta), ili je kod odlučivanja pred prvostepenim sudom još nema (i još je nije ni bilo), a po redovnom toku je izvesno da će nastupiti (samostalna buduća šteta). 3) U raspravi su bile izražene dileme

Svako od mogućih uvrštenj a ima svoju težinu.Tako se nelagodnosti često prepliću sa fizičkim bolovima, što bi ukazivalo na to da taj vid štete uvrstimo u fizičke bolove.Uvrštenje u duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti bi nalagale psihičke tegobe, koje prouzrokuju nelagodnosti u toku lečenja; takođe ne bi bilo zapreke da ih uvrstimo u duševne bolove zbog povrede ličnosti, dakle zbog povrede prava na nepovredivost duševnog integriteta čoveka.Uprkos svim navedenim razlozima za dvoumljenje, međutim, nema značajnih razloga za izmenu dosadašnje sudske prakse, dakle da i nelagodnosti zbog lečenja razmatramo u vidu naknade za fizičke bolove. 2) Sličan problem ovome, koji se javlja kod uvrštenja nelagodnosti u toku lečenja, pojavljuje se i kod uvrštenja nematerijalne štete zbog nesve stiče.Kratkotrajna besvesna stanja možemo bez sumnje uvrstiti u nelagodnosti u toku lečenja, dakle u fizičke bolove.Tako je već bilo odlučeno da je u okviru naknade za fizičke bolove bilo uzeto u obzir da je tužiteljica nekoliko dana bila u nesvesti.Ovde se međutim ne radi o “dugotrajnoj nesvestici” kao posebnom obliku štete, kada je povređeni istrgnut iz životne okoline za duže vreme (npr.

Za mesec ili više). Šteta zbog dugotrajne nesvesti bi se stoga mogla razmatrati u okviru naknade za trajno umanjenje životne aktivnosti. Strah Za k lj u č a k br. 5. Pravična novčana naknada može se dosuditi za strah koji je bio intenzivan i dužeg trajanja. Ako je intenzivan strah kratko trajao naknada se može dosuditi ako je u dužem vremenskom periodu narušena psihička ravnoteža oštećenog. Strah spada među najneprijatnije čovekove doživljaje.Izaziva ga u pravilu predodžba o neposrednoj ugrožavajućoj opasnosti.U intenzitetu doživljavanja straha postoji čitava skala osećanja, od zabrinutosti i bojazni do jakih efekat a, kao što su “smrtni strah”, “užas” (prepast), i slično.Izformulacije člana 200.

ZOO koji daje pravo na novčanu naknadu za strah proizlazi, da mora biti strah intenzivan i trajan do takvog stepena da kod čoveka izazove takve učinke, koji odgovaraju stanju psihičke traume, određenog duševnog potresa ili šoka u kome se povređeni nađe zbog štetnog događaja (primarni strah) kao i kasnije zbog osnovane zabrinutosti zbog mogućih smrtnih odnosno teških posledica povrede (sekundarni strah).Zato prema navedenom ob ičan strah, zabrinutost, neizvesnost za budućnosti zbog posledica pretrpljene povrede, koji prestaju ubrzo nakon svog pojavljivanja, ne predstavljaju takav strah, koji bi opravdavao dosuđivanje naknade. Pa ipak su u praksi prilikom odlučivanja o ovoj naknadi kriteriji sudova u vezi potrebne intenzivnosti straha vrlo neujednačeni.

Dok neki sudovi priznaju naknadu samo za pretrpljeni strah jakog intenziteta, koji je ostavio trajne posledice, drugi sudovi priznaju naknadu za ovaj oblik štete kako za strah ja kog intenziteta tako i za strah srednjeg intenziteta uz uslov da je duže trajao, bez obzira na to što nije ostavio trajne posledice. U raspravi je bilo u prvom redu naglašeno da u ZOO nema osnova za stav koji se povremeno javljao u dosadašnjoj sudskoj praksi da naime oštećenom pripada pravo na naknadu za strah samo onda, kada bi strah ostavio trajne posledice u psihi oštećenog. Naglasak je zato na intenzitetu straha; naknada pripada ako je takav intenzivni strah doduše bio intenzivan ali kratkotrajan, a ko d oštećenog je ipak u dužem vremenskom narušio psihičku ravnotežu.

Ovaj stav važi kako za tzv. Primarni strah tako i za tzv. Sekundarni strah. 3) Duševne bolesti zbog umanjenja životne aktivnosti br. 6. (1) Umanjenje životne aktivnosti, kao posebni osnov za naknadu štete zbog duešvnih bolova obuhvata sva ograničenja u životnih aktivnostima oštećenog koje je ostvarivao ili bi ih po redovnom toku stvari u budućnosti izvesno ostvarivao. Pod ograničenjem se podrazumeva i vršenje aktivnosti uz povećane napore ili pod posebnim uslovima. (2) Ovaj vid štete je u pravilu trajnog karaktera, ali novčana naknada se može dosuditi i kad je umenjenje životne aktivnosti privremeno, ako je jačeg intenziteta i dužeg trajanja ili ako to posebne okolnosti opravdava ju. 1) Ovaj oblik štete obuhvataju duševne patnje oštećenog zbog najrazličitih oštećenja na njegovom psihičkom ili telesnom području.

Ova oštećenja mogu između ostalog obuhvatiti i sledeće pravno relevantne slučajeve štete odnosno izvora duševnih bolova: nesposobnost izvora duševnih bolova: nesposobnost za rad, znatno povećanje potreba, povećane fizičke napore, umanjenje ili gubitak mogućnosti za daljnji razvoj i napredovanje, smetnje zbog zdravlja itd. Kada je izvesno da će duševni bolovi trajati i u budućno sti, onda treba naknadu odrediti kako za pretrpljene tako i za izvesne buduće duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti. Naknada za ovaj oblik štete međutim ne pripada samo onda kada je umanjenje životne aktivnosti trajno, već i kada je samo privremeno, uz uslov da je oštećenje značajno, kao što važi i za druge oblike nematerijalne štete. 2) U okviru rasprave u ovom vidu nematerijalne štete bilo je otvoreno i pitanje u kakvoj meri može starost oštećenog uticati na visinu naknade za pojedine vrste nematerijalnih šteta (pored pomenute i zbog naruženosti, smrt roditelja, itd.), a u vezi toga i pritanje kako daleko ide invidiualnost satisfakcije odnosno naknade, pre svega onda, kada u obzirom na karakter nematerijalne štete i nije moguće tačno utvrditi (v eštaci).

U vezi toga postavlja se pitanje da li je potrebno kod odmeravanja tih naknada dati prednost najpre objektivnim kriterijima, objektivnim merilima obima podjeine štete i tek na osnov tog objektivnog merila potražiti one subjektivne okolnosti na strani oštećenog, koje utiču na konačnu visinu naknade. Imajući u vidu najrazličitije aspekte ovog pitanja (uticaj starosti oštećenog, uloga veštaka kod utvrđivanja obima štete itd.) bilo je ocenjeno da se o navedenim pitanjima ne donosi zaključak nego da se ta pitanja predlože u razmatranje zajedničkoj sednici. 3) br. 7. Prekinuto školovanje pored osnova za naknadu nematerijalne štete, može se uzeti u obzir i kao osnov za naknadu štete zbog duševnih bolova u sklopu naknade zbog umanjenja životne aktivnosti, a ne predstavlja poseban samostalan vid nematerijalne štete.

Do stupanja na snagu ZOO sudska praksa je bila sklona da kao štetu za trajno umanjenje životne aktivnosti priznaje štetu, koja se delimično javlja na nematerijalnom, a delimično na materijalnom području. ZOO je oba vida štete oštro razgraničio: naknada za materijalnu štetu zbog telesne povrede ili narušenog zdravlja (član 195.) i naknada za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti (član 200. stav 1.). Ovakvo razgraničenje obiju vrsta štete mora doći do izražaja i u sudskim odlukama, npr: ako se kod tužitelja radi samo o ulaganju većih napora za postizanje u suštini jednakih ekonomskih rezultata na njegovom imanju, ne radi se o materijalnoj šteti, već o nematerijalnoj, koja se izražava u naknadi za trajno umanjenje životne aktivnosti (VS SR Slovenije, II Ips. 9/85 od 14.2.1985. godine, neobj.) U vezi toga postavlja se i pitanje da li je prekid školovanja materijalna ili nematerijalna ili pak “kompleksna” šteta.

Verovatno nema spora o tome da u ZOO nema osnova za soduđivanje naknade štete zbog prekida školovanja kao posebnog oblika štete. Ali takva šteta može imati - zbog štetnog događaja prekinuto ili nedovršeno školovanje - elemente materijalne štete (gubitak odnosno manji lični dohodak) a i elemente nematerijalne štete, koja se u skladu sa dosada već jedinstvenom sudskom praksom uvrštava u duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti. 3) Duševni bolovi zbog naruženosti br. 8. Osnov za priznanje novčane naknade za naruženost nije samo u tome da li i u kojoj meri izmenjena spoljašnost oštećenog izaziva u okolini gađenje, sažaljenje ili na druge negativne reakcije, već se uzmaju u obziri subjektivna merila o uticaju svih elemenata (izmenjena spoljašnost, primetnost, obim itd.) na psihičku ravnotežu oštećenog odnosa na njegovo psihičko stanje u celini.

Pri tome se subjektivne osobine oštećenog uzimaju u obzir u razumnoj meri. Da li postoji nematerijalna šteta u vidu duševnh bolova zbog naruženosti (član 200. stav 1. ZOO) ocenjuje se prema objektivnim i subjektivnim merilima. Naruženost u pravnom smislu naime nije adekvatna medicinskoj, koja time često označava samo takve promene na telu koje predstavljaju unakaženost povređenih. Objekti vna merila su izmene spoljašnosti oštećenog, njihova uočljivost odnosno vidljivost, obim i mogućnost pokrivanja, starost i pol oštećenog itd. Osnov za priznanje novčane naknade nije samo u tome da li i u kakvoj meri izmenjeni izgled oštećenog izaziva u ok olini gađenje, sažaljenje ili drugačiju negativnu reakciju.Trema imati u vidu i subjektivna merila.

A ova su u uticaju svih elemenata (izmena u spoljašnosti, primetnost, obim itd.) na psihičku ravnotežu povređenog odnosno na njegovo psihičko stanjeu celini. Subjektivne osobine oštećenog se pri tome uzimaju u obzir u arazumnoj meri. I kada postoje oba elementa činjeničnog stanja (objektivni i subjektivni) ovu naknadu ipak nije moguće dosuditi u svakom slučaju. Naknadu naime treba odmeriti u skladu sa članom 200. St.1. i 2. ZOO. Zato kada bi sud odmerio naknadu i za veoma malunematerijalnu štetu, bilo bi to u suprotnosti sa pomenuoim odredbom. Inače o naruženosti govorimo samo kada se radi o trajnim izmenama spoljašnosti oštećenog. Tako nema posebne naknade za privremenu naruženost u toku lečenja (ogrebotine na licu, razdrta otvorena rana na nozi), u ovom slučaju se radi o nelagodnostima u toku lečenja i o eventualnoj zabrinutosti (lice) za rezultat lečenja, a ne o naruženosti (VS SR Slovenije, II Ips.115/83 od 14.7.1983. neobj.).

Reakcija okoline na naruženost zato nije jedini uslov za priznanje ovog oblika nematerijalne štete, ali se ta reakcija mora imati u vidu kao dodatna težina odnosno kao dodatni faktor, koji oštećenom nanovi i još veće duševne bolove (VS SR Slovenije, II Ips. 58/81 od 14.5.1981. neobj.) U okviru naknade za naruženost ne priznaju se samo štete, koje se ispoljavaju na spoljašnjoj izmeni ličnosti oštećenog, nego i one izmene koje su posredno povezane sa spoljašnosti oštećenog, kaonpr. Trajno korištenje štaka /VS SR Slovenije, II Ips. 352/82 od 24.3.1982., neobj.); vezanost na invalidska kolica za tužitelja kao mladog čoveka čoveka predstavlja težak oblik naruženosti (VS SR Slovenije, II Ips. 206/84 od 11.10.1984. neobj.).

Treba još upozoriti da je zakonski termin za ovaj oblik štete “Naruženost” (pravni pojam), a ne i drugi izrazi koje ponekad nalazimo u sudskim odlukama odnosno mišljenjima veštaka, kao npr.: unakaženost, nakaznost, kozmetički defekt i sl. Naročito se izrazom “kozmeti čki defekt” više puta želi reći da se radi o manjoj vidljivoj izmeni na telu oštećenog). Ali, ako se radi manjem stepenu naruženosti obzirom na ranije opisana merila, još se uvek radi o naruženosti, a ne o kozmetičkom defektu, ali o takvoj naruženosti koja nalaže odgovarajuću manju naknadu ili pak uopšte ne ispunjava uslove za dosuđivanje naknade. 4) Duševni bolovi zbog smrti bliskog lica br. 9. Pravična novčana naknada zaduševne bolove deteta zbog smrti roditelja predstavlja naknadu kako za bol izazvan samim saznanjem za smrt, tako i za sve kasnije bolove koje dete trpi zbog gubitka roditelja - ljubavi, nege i pažnje koju bi mu roditelj pružao, pa pripada i detetu koje zbog uzrasta nije moglo da oseti bol zbog same srti roditelja, jer je u pitanju naknada za jedinstveni vid nematerijalne štete.1 U slučaju smrti bliskog lica njegovi bliži: bračni drug, deca i roditelji - imaju pravo na naknadu za svoje duševne bolove.

Pravna problematika je kod svih navedenih vrsta oštećenog barem slično, a u nastavku razmatramo samo neke osobitosti. 2) U slučaju smrti roditelja sudska praksa je pre stupanja na snagu ZOO poznavala dva osnova za naknadu maloletnoj deci: u svakom slučaju naknadu za gubitak roditelja, a osim toga još naknadu za duševne patnje deteta zbog smrti, ako je dete tada već bilo sposobno shvatiti duševne bolove. Budući na oblik štete “duševni bolovi zbog smrti bliskog lica i obuhvata patnje oštećenog zbog najrazličitih gubitaka na nematerijalnom području, nastalih zbog smrti roditelja (npr. Duševni bolovi zbog same smrti, kasniji bolovi zbog gubitka pažnje i pomoći roditelja, nastali zbog gubitka njegove moralne podrške, nežnosti, odgoja, saveta itd.), potrebno je sve vrste gubitaka koje dete trpi zbog gubitka roditelja, odnosno koje će trpeti u toku života, uvrstiti u duševne bolove.

Ovi predstavljaju dovoljno širok pojam koji obuhvata sve vrste patnji oštećenog. 3) Deca po ZOO, bez obzira na starost, imaju pravo na naknadu zbog smrti jednog odnosno oba roditelja. ZOO naime, ne čini razliku s obzirom na uzrast dece. Pretpostavlja da će sva deca i ona koja intelektualno i emocionalno još ne shvataju gubitak roditelja doživeti odnosno doživljavati psihičku traumu posredstvom nagonsko-instiktivnih mehanizama i emocija, dakle da duševno p ate. Kod svakog deteta gubitak roditelja predstavlja teško emotivno i životno opterećenje, jer izostaje svakodnevna roditeljska ljubav, negova briga, nega i pomoć i iz ovog proizilazi duševna patnja deteta. A čim duševni bolovi postoje detetu e za takvu vrstu štete priznato pravo na naknadu po članu 201. stav 1.

ZOO. A ako je izvesno da će postojeće štetne posledice, duševni bolovi, po redovnom toku trajati i u budućnosti sud može na zahtev oštećenog dosuditi i buduću štetu na osnovu člana 203. ZOO (VS SR Slovenije, II Ips. 272/82 od 20.1.1983. neobj.). Pravo na naknadu za duševne bolove zbog smrti roditelja ne zavisi od okolnosti da li su odraslo dete i njegov roditelj u vreme smrti roditelja zajedno živeli u porodičnog zajednici. Pravo na naknadu kao i njena visina zavise od međusobne emotivnne povezanosti deteta i roditelja. Osamostaljenje deteta i njegov život van porodične zajednice roditelja mogu uticati na visinu naknade odnosno i na pravo na naknadu samo u toliko, ukoliko je ova okolnost uticala na umanjenje odnosno uopšte na prestanak njihove međusobne emotivne povezanosti (VS SR Slovenije, II Ips. 255/81 od 26.11.1981. neobj.).

Smatramo da takva naknada pripada, kada su za nju ispunjeni ostali uslovi, i vanbračnom detetu (odnosno vanbračnom roditelju) uz uslov da je statusni odnos bio regulisan na način određen zakonom. 4) Dosadašnja sudska praksa je samo izuzetno uključivala braču i sestre oštećenog u krug oštećenika kojima je bilo moguće priznati naknadu. I član 201. stav 2. ZOO uvrštava braču i seste u krug onih lica koja imaju pravona naknadu kod gubitka brata odnosno sestre, ali uz uslov da je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života. Trajna zajednica života u pravilu doduše znači zajedniči život odnosno stalni kontakt između osoba koje u toj zajednici žive. Naglasak je na njihovoj istinskoj i tesnoj međusobnoj emotivnoj povezanosti, čija je posledica patnja zbog gubitka.

Takva povezanost u pravilu istina pretpostavlja stalan kontakt između njih. Ali može postojati i ona kada braća i sestre rade u raznim mjestima, ali se vraćaju kući potkraj nedelje. Bitno je da si drugdje ne stvore svoj samostalan život u okviru neke druge zajednice, nego se još uvek osećaju pripadnicima zajednice života sa drugim članovima porodice. Životu do mu za samce i vraćanje kući pokraj svake nedelje uz dokazanu međusobnu privrženost zato ne može imati za posledicu prestanak zajednice života (VS SR Slovenije, II Ips. 228/81 od 10.12.1981. neobj.). 5) U raspravi je bilo postalvjeni i pitanje kada i uz kakve usloe imaju deda i baba (ili očuh, maćeha) pravo na naknadu za duševne bolove zbog smrti unuka (pastorka), kao i obrnuto.

Stav, koji je bio diskutovan, naime, da takva naknada pripada, ako se odnos između dede i babe i unuka izjednačuje sa odnosom između roditelja i dece (VS SR Slovenije), po mišljenju nekih diskutanata nije dovoljno određen odnosno jest preširok. Sa druge strane opet bio je takođe diskutovan stav da se takva naknada može dusuditi samo izuzetno, naime samo kada je između njih postojala trajnija zajednica života i ako su deda i baba umesto roditelja vršili roditeljsko pravo (Savezni sud) -ocenjen kao preuzak. Tako je rasprava ukazala na sve moguće varijante rešenja problema - od one da pripada naknada dedu i babi samo u slučaju, ako je roditeljima bilo oduzeto roditeljsko pravo (odnosno ako su umrli ili iz drugih razloga nisu mogli vršiti roditeljsko pravo) (VS Makedonije), preko stava da je stvarno vršenje roditeljskog prava uslov za pravo na naknadu (VS Bosne i Hercegovine), pa do pitanja da li imaju pravo na ovu naknadu članovi šire porodice zadruge (VS Kosova).

U raspravi je bilo naglašeno, da svaki od predloženihs tavova sadrži određene razloge za dileme, da zato nijedan od predloženih stavova nije jednoglasno prihvatljiv. Zato je bilo jednoglasno zaključenog da savetovanje o ovom problemu ne donese zaključak i da se problem prepusti daljnjem razvoju sudske prakse. 6) U vezi pitanja da li se kod istovremene smrti više lica dosuđuje naknada za svakog umrlog posebno ili pak za sve zajedno, sudska praksa nije jedinstvena. Smatramo međutim, da naknade kod istovremene smrti više lica ne bi bilo uputno odvojeno odmeravati i zbrajati ih prema brojuumrlih, kao što nije moguće razgraničavati odnosno zbrajati duševne bolove kod takvog tragičnog događaja, već bi trebalo dosuditi samo jednu, naravno prema intenzitetu duševnih bolova odgovarajuću naknadu. 7) Duševni bolovi zbog povrede slobode br. 10.

Duševni bolovi zbog neopravdane osude odnosno neosnovanog lišenja slobode predstavljaju jedinstveni vid štete koji obuhvata sve štetne posledice nematerijalne štete vezane za ličnost oštećenog proistekle iz neopravdane osude odnosno neosnovanog lišenja slobode. Za ovu štetu dosuđuje se jedan iznos naknade pri čijem odmeravanju sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja (ugled koji je oštećeni ranije uživao u svojoj sredini, odnos sredine prema njemu posled osude, odnosno lišenje slobode, težina i priroda krivičnog dela, vreme trajanja lišenja slobode i sve druge okolnosti koje su uticale na prirodu, težinu i trajanje psihičkih bolova). 1) Povreda slobode sigurno je jedan od težih povreda lične sfere.

Zato ZOO u članu 200. stav 1. Priznaje naknadu za duševne bolove zbog povrede slobode rouzrokovane protupravnom radnjom. Naknada štete za neopra vdanu osudu ili neosnovano lišenje slobode predstavlja specifičnu, u zakonu o krivičnom postupku regulisanu građansko-pravnu odgovornost za takvu štetu. To je regulisana odgovornost za štetu bez - države, čijom delatnošću je šteta rouzrokovana. ZKP Predviđa samo “pravo na naknadu štete” (član 12. I 541 -545), dok šteta i naknada štete (vrsta štete, način utvrđivanja ivisina) u ZKP nisu posebno regulisani. Zato treba da ova pitanja u skladu sa članom 23. ZOO primenjivati pravila ZOO. Ova pravila ZOO imaju u tim slučajevima odgovornost za štetu dopusnki karakter.

Odgovornost se zasniva isključivo na objektivnim okolnostima - lišenju slobode, nezavisno od bilo kakvih subjektivnih okolnosti na strani društveno-političke zajednice kao odgovornog subjekta il i organa, čijim radom je došlo do neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode. Ovo je očigledan izraz odnosno posledica i dobra čoveka kakva su fizički integritet njegov i njegova lična sloboda. Isprva je ZKP priznavao samo pravo na naknadu materijalne štete. Po sada važečem ZKP u takvim slučajevima naknada obuhvata kako materijalnu tako i nematerijalnu štetu. Ako sud utvrdi da okolnost slučaja, a pre svega jačina bola, opravdavaju naknadu, odredit će je imajući u vidu merila iz člana 200. stav 2.

ZOO. Takov lice može pretrpeti i fizičke bolove ili srah što naravno opravdava dosuđivanje naknade i za te vrste štete. 2) Kod određivanja visine nematerijalne štete zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode, sudovi u pravilu uzimaju u obzir niz objektivnih i subjektivnih okolnosti, kao što su: dužina trajanja lišenja slobode, uslovi u kojima je oštećeni bio u vreme lišenja slobode (npr. Boravak u samici), objavljivanje imena osumnjičenog, krivičnog dela i određivanja pritvora u dnevnoj štampi, i ntenzitet duševnih bolova u vezi sa kvalifikacijom krivičnog dela, gubitak ugleda u radnoj organizaciji i okolini, prisilno odvajanje od porodične i životne okoline itd. Ovakav stav je zauzet i u presudu CS SR Slovenije II Ips. 310/81 od 11.2.1982. (neobj.), koja uzma u obzir osim navedenoga još: uticaj neosnovanog pritvora na zdravstveno stanje oštećenog, a u presudi VS SR Slovenije, II IPs. 167/80 od 13.11.1980. (neobj.) i dosadašnji život tužitelja (bio je već dvadest puta kažnjen). 3) U raspravi je bila izražena dilema (VS Hrvatske) da li zaista predstavljaju duševni bolovi zbog neopravdane osude (neosnovanog lišenja slobode) jedinstveni vid štete i da treba u takvim slučajevima odvojeno razmatrati štetu odnosno naknadu štete zbog povrede lične slobode i odvojeno štetu zbog povrede časti.

Za jedinstveno razmatranje navedene štete nema ni osnova u ZOO. Savetovanje je prihvatilo citirani zaključak, uz navedenu rezervu VS Hrvatske. 4) Jednako kao ZKP, priznaju pravo naknade štete licu koje je bilo neopravdano kažnjeno ili neopravdano pridržano odnosno zatvoreno i (republički i pokrajinski) Zakon o prekršajima (“uradni list SR Slovenije”, broj 25/80 i 42/85, član 245. I 248. Odnosno zakoni drugih republika odnosno pokrajina) te Zakona o privrednim prestupima (“Službeni list SFRJ”, broj 10/86, prečišćeni tekst, čl. 145. I 146) u pogledu neopravdane osude. 1) Jednokratna naknada i renta 1) Već prihvaćen načelni stav br. 1/81 na XVII zajedničkoj sednici Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 7.

I 8.5.1981.g. (ZSO VI/2, “Bilten Saveznog suda”, 1981, broj 14, sttr. 14.) glasi: Naknada nematerijalne štete (zbog umanjenja životne aktivnosti i drugih njenih trajnih vidova) dosuđuje se u jednokratnom novčanom iznosu, ali može na zahtjev oštećenog biti dosuđena i u vidu novčane rente, ako takav vid prema okolnostima datog slučaja predstavlja odgovarajuću satisfakciju. 2) br. 11 Znatnije izmjene okolnosti utiču na mogućnost izmene visine rente dosuđene na ime naknade nematerijalne štete jednako kao i na mogućnost izmene visine rente dosuđene na ime naknade materijalne štete. U raspravi nije bilo dileme o tomeda li je moguće rentu dosuđenu na ime naknade za nematerijalnu štetu, uz zakonske uslove izmeniti (smanjiti, povisiti, ukinuti) jednako kao rentu, dosuđenu na ime naknade za materijalnu štetu.

Ali u raspravi je bio sporan predlog (Savezni sud) da li se može kod izmene rente uzeti u obzir pored promena u sferi životne aktivnosti oštećenog i kretanje troškova života, ako su ovi od značaja za osiguranje odgovarajuće satisfakcije oštećenog. Dilema na koju se ukazuje ostala je otvorena i savetovanje se o njoj nije izjasnilo i to pre svega jer ovaj prlmen nije razmatran u materijalu, koji je bio osnov ovog savetovanja. 2) Uračunavanje drugih primanja u naknadu Načelo odštetnog prava da naknada ne može biti veća od iznosa šteta nalaže da se sve isplate u vezi štetnog događaja uračunaju u naknadu. To mogu biti različite isplate iz fonda solidarnosti, socijalne pomoći, primanja socijalnog osiguranja (invalidskog, penzionog, zdravstvenog i sl.).

Da li se te isplate uračunavaju u naknadu zavisi od njihove svrhe. Ako iz svrhe proizlazi da je isplatom smanjena šteta, treba je odbiti od naknade. Ova prima nja se zato uračunavaju u naknadu za odgovarajući oblik štete (materijalne ili nematerijalne), ali situacije mogu biti različite. A) Naknada štete i naknada za tjelesno oštećenje 1) Već prihvaćen stav koji djelimično odgovara na postavljeni problem (načelni stav br. 2/80, XIV zajedničke sednice Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 25. I 26.3. 1080. ZSO V/1, str. 11): (1) Primanja po osnovu zdravstvenog, penzionog iinvalidskog osiguranja uračunavaju se u odgovarajuće vidove naknade štete tako da se šteta koju trpi osgiurano lice sastoji u razlici između ukupne štete i onoga što oštećeni prima po jednom ili više navedenih osnova. (2) Štetu iz prethodnog stava oštećenom je dužno da naknadi lice koje je prema pravilima odštetnog prava odgovorno za naknadu štete. (3) Ako je nastanku štete doprineo i oštećeni, lice odgovorno za naknadu štete dužno je oštećenom da naknadi deo štete iz stava 1.

U srazmeri sa podeljenom odgovornošću. (4) Pri svemu tome je neodlučno da li odgovarajuća samoupravna interesna zajednica može povodom davanja svome osiguraniku, koja su izazvana štetnom radnjom od odgovornog lica zahtevati naknadu i davanja u celini odnosno u srazmernom delu ili na to uopšte nema pravo. 2) U vezi načina uračunavanja naknade za telesno oštećenje u naknadi štete već je prihvaćen načelni stav br. 3/85 na XXVII zajedničkoj sednici Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova te Vrhovnog vojnog suda u Beogradu od 6. I 7. 11.1986. (“Bilten Saveznog suda”, broj 23. Str. 1). Pri utvrđenju visine pravične novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti sud će uzeti u obzir i naknadu za telesno oštećenje na koju oštećeni ima pravo po propisima o invalidskom osiguranju, pa će na osnovu svih okolnosti slučaja po slobodnoj oceniutvrditi u kojoj meri naknada za telesno oštećenje utiče na visinu novčane naknade za ovaj vid nematerijalne štete.

Visina naknade utvrđuje se na isti način i u slučaju kad sud pravičnu naknadu zbog umanjenja životne aktivnosti dosuđuje u obliku novčane rente. Pravo oštećenog na naknadu za telesno oštečenje uzima u obzir i kad oštećeni odbija da pokrene postupak kod nadležnog organa radi ostvarivanja naknade po tom osnovu. U tom slučaju sud će kao prethodno pitanje sam utvrđivati pravo oštećenog na naknadu za telesno oštećenje, ako iz prirode i stepena telesnog oštećenja proizlazi da bi oštećeni po propisima o invalidskom osiguranju mogao ostvariti tu naknadu. 3) Moguće su dileme otome od koje naknade se može odbiti naknada za telesno oštećenje (npr. Da li samo od naknade za duševne bolove zbog trajno umanjenih životnih aktivnosti ili i od naknade za neku drugu štetu npr.

Naknade za izmakli lični dohodak), iako već iz citiranih stavova proizlazi da se nivalidnina može odbiti samo od one naknade koja pokriva istovrnu štetu. Zato: br. 12. Novčana naknada za telesno oštećenje (invalidnina) uzima se u obzir samokod odmeravanje naknade za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti (član 200. I 203. ZOO), bez obzira na to, da li je ta naknada pirznata u jednokratnom iznosu ili uobliku novčane rente. Predloženi zaključak bio je prihvaćen jednoglasno i bez rasprave. 4) Oštećeni ima kod ostvarivanja zahteva za naknadu za ovaj oblik štete pravo već sam uzeti u obzir novčanu naknadu za telesno oštećenje (invalidninu). Međutim, jasno mora navesti kako je to uzeo u obzir. 5) U materijalu za savetovanje bio je predložen i sledeći zaključak: “Novčana naknada za telesno oštećenje vojnih osiguranika ima karakter naknade za meterijalnu i nematerijalnu štetu, pa se primanja koja dobiva oštećeni zbog takvog štetnog događaja uračunavaju u naknadu za dogovarajući oblik štete”.

U raspravi je bilo ocenjeno da naročito obzirom na izmene zakona nije moguće rešavati problem na osnovu predložene formulacije, već bi bilo potrebno problem detaljnije obraditi i predložiti ga u razmatranje zajedničkoj sednici, jer je dosta značajan. Predlog zaključka je zato bio povučen sa dnevnog reda. B) Uračuvanje drugih prihoda u naknadu 1) br. 13. Pomoć koju oštećenik (odnosno njegova rodbina) dobije od sindikalne organizacije u svojoj organizaciji udruženog rada kod koje je u radnom odnosu, ne odbija se od utvrđene naknade. Jedino će se iznos, koji je organizacija udruženog rada isplatila iz fonda solidarnosti kao pomoć u vezi s nesrećom na radu svog radnika, uračunati u naknadu nematerijalne štete kad taj fond nije oformljen iz novčanh priloga radnika te organizacije ili iz sredstava previđenih za zajedničku potrošnju.

Predlože ni zaključak je prihvaćen jednoglasno i bez rasprave. Odgovor na pitanje kada će se neko primanje uračunati u naknadu, dakle zavisi od toga, iz kojih sredstava je oformljen iznos koji se daje kaopomoć odnosno kao naknada, kao i odtoga u kakvu svrhu je bio osnovan odnosno formiran fornd iz koje se daje pomoć. 2) U vezi uračunavanja osiguranine iz kolektivnog osiguranja u naknadu već je prihvaćen zaključak savetovanja Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 14. I 15.9.1983. (“Bilten Saveznog suda,”, broj 19. Str. 5): Pri tumačenju spornih odredbi ugovora o kolektivnom osiguranju radnika od posledica nesrećnog slučaja, pretpostavlja se, da je ugovoreno lično osiguranje plaćena iz sredstava za lične dohotke ili iz sredstava za zajedničku potrošnju.

Ako je premija za osiguranje plaćena iz drugih sredstava (npr. Onih iz člana 48. Stav 1. Alineja 10 i stava 3. Istog člana Zakona o utvrđivanju i raspoređivanju ukupnog prihoda i dohotka “Službeni list SFRJ”, broj 63(80) pretpostavlja se, da je zaključen ugovor o osiguranju od odgovornosti,. 3) Akontacija i naknada 1) Član 394. ZOO sadrži načelo monetarnog nominalizma: kada je predmet obaveze svota novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo. Kada su obaveze naknade štete novčane obaveze, primena ovog načela ne dopušta valorizaciju novčanih obaveza, pa dakle ni valorizaciju već plaćenih akontacija. Kako u teoriji, tako i u sudskoj praksi ima mnogo prigovor a na primenu ovog načela.

Teorija naročito naglašava da je primena tog načela po znakom pitanja imajući pri tom u vidu načelo pravičnosti uz visoku infalciju, kada stranka ima mogućnost odugovlačenja s plaćanjem svojih obaveza (npr. Cigoj, KOmentar člana 3 94). Imajući u vidu da je pravilo o nominalnoj vrednosti novca jasno definirano u citiranoj odredbi ZOO, nije ga moguće izbeći kdo konkretnog odlučivanja. Akontacija je po svojoj prirodi samo deo neke naknade i predstavlja određeni novčani iznos, koji treba odbiti od konačnog iznosa naknade. Kriteriji koji su bili odlučujući kod presuđivanja akontacije, ne menjaju njenu prirodu. Time što je bila novčano izražena postala je novčano potraživanje, koje se stoga po članu 394.

ZOO ne može valoritizati (tako npr. VS SR Slovenije II Ips.261/81, Poročilo VS SRS, br. 82/I, str. 9). U skladu s time bilo je predloženo prihvatanje sledećeg zaključka: “Akontacija naknade za nematerijalnu štetu predstavlja delimično ispunjenje novčane obaveze. Zato se uračunava u konačn u odmerenu naknadu u nominalnom iznosu”. 2) Međutim, uz predloženi stav sve češće se javljaju dileme da li plaćena akontacija za nematerijalnu štetu ipak ne predstavlja i delimično ispunjenje obaveze odgovornog lica (barem u nekim situacijama). Ovaj problem se naročito zaoštrava u graničnim slučajevima, npr. Tuženik prigovara da je već plaćenom naknadom koju tužitelj smatra akontacijom platio celokupnu pravičnu naknadu u vreme plaćanja.

Prilikom ispitivanja plaćanja može se pokazati da doduše nije bila plaćen a celokupna pravična novčana naknada, već njen pretežni deo. U takvom slučaju bilo bi moguće zastupati stav da je pravednije i u većoj meri u skladu sa načelom da oštećeni mora dobiti potpunu pravičnu novčanu naknadu, ako ocenjujemo koliki deo naknade je bio plaćen akontacijom, i koliki je preostali deo pravične novčane naknade odmerene po pravilima u vreme presude, koja tužitelju još pripada. Drugi slučaj je ovakav: ako su bili neki od ostvarenih vidova nematerijalne štete u vreme plaćanja akontacije spor ni, a drugi ne, i ako je isplata predstavljala potpunu pravičnu novčanu naknadu za nesporne oblike štete odmeravanja naknade za sve oblike štete (kada tužitelj ostaje kod zahteva za celokupnom naknadom) i odbijanje akontacije u nominalnom plaćanju od celi ne - dovodi do neprihvatljivog rezultata.

Kod relativne samostalnosti pojedinih vidova štete i odmeravanja naknade za iste, otvoreno je stoga pitanje da li je u mnogo većoj meri u skladu sa ovim načelima dosuđivana naknada za nematerijalne štete ako se pri zna naknada još samo za sporne oblike šteta za koje akontacija nije bila plaćena. U nekim slučajevima sudska praksa je krenula navedenim putem, npr.: ako je naknađena šteta u znatom delu, tako da je ostala ne naknađena samo u neznatom delu (npr. 2,3%), određuje se visina neplaćenog neznatnog dela primenom postotka toga dela na celokupnu visinu štete ocenjene na dan suđenja.

Ako je određena samo za jedan vid štete, uračunava se u pravičnu naknadu za taj vid štete” I kod tako predloženog zaključka mišljenja su u raspravi bila veoma različita. Tako su se u vezi ovog postavljala i sledeća pitanja: Da li u vezi razmatrane problematike zaista važi ili ne važi načelo monetarnog nominalizma pa bi se za to trebalo zalagati za proporcionalno uračunavanje (u postocima) plaćenih iznosa, dakle za valorizaciju akontacija.

Postavljeno je bilo i pitanje da li se u navedenim slučajevima uopšte radi o pitanju akontacije. Barem u običnim slučajevima odgovorno lice tako plaćene iznose ne smatra akontacijom naknade, nego kao plaćanje (ili delimično plaćanje) naknade, koja po njegovommišljenju odgovara obzirom na obim utvrđene štete. Kod mogućeg polazišta da treba takvo delimičo plaćanje naknade uzeti u obzir u srazmernom delu vrednosti, a ne nominalno, postavljaju se nova pitanja: da li se naime valorizira samo razlika između već plaćenog dela naknade i potpun e naknade ili da se već plaćeni iznos uračunava proporcionalno obzirom na potpunu naknadu (čija visina je utvrđena pookolnostima u vreme presuđivanja) barem u slučajevima prethodnog plaćanja naknade u pretežnom delu, a izvesno, ako je plaćanjem tzv.

Akontacije naknada bila plaćena u celini (obzirom na odnos kod plaćanja - prestanak odštetne obaveze). Tako su bile izražene i dileme da li dolazi u obzir proporcionalno (valorizirano) uračunavanje dela već plaćene naknade u konačnu odmerenu naknadu u slučajevima plaćanja naknade u pretežnoj meri (npr. Do 70%), a ne kod manjeg dela. Ali treba imati na umu: ako je nematerijalna šteta samo delimično reparirana, nije moguće govoriti da je bila (uopšte) reparirana. Upozoreno je bilo takođe da bi trebalo delimično plaćanje naknade ocenjivati drugačije u slučajevima nematerijalne štete nego u slučajevima naknade za materijalnu štetu. Izražena je bila i misao da bi trebalo obzirom na specifiku naknade za nematerijalnu štetu tražiti neke sličnosti sa uračunavanjem invalidnine odnosno drugih primanja (poosnovu socijlanog osiguranja) u naknadu za nematerijalnu štetu.

Otvarajući pomenute dileme savetovanje je zaključilo da se o ovom problemu ne donosi zaključak, nego da se objavi samo sažetak rasprave o ovom problemu. 4) Dospelost zahteva za naknadu i kamate 1) br. 14 Zatezna kamata teče u visini propisanoj noveliranim članom 277. Stav 1. ZOO (“Službeni list SFRJ”, broj 39/85) od 3.8.1985. kao dana stupanja na snagu zakona o izmenama i dopunama zakona o obligacionim odnosima, na sve obaveze koje su dospele od tog dana bez obzira na to kada su nastale i kada su dospele za naknadu. Smatramo, da i za područje koje razmatramo ne može biti sporan stav XX zajedničke sednice Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih Vrhovnih sudova, i Vrhovnog vojnog suda od 9. I 10.12.1982., da zatezna kamata teče po stopi od 25% godišnje od 17.4.1982. (dan stupanja na snagu odluke o kamatnoj stopi zatezne kamate) za sva novčana potraživanja iz privrednih ugovora izražena u dinarima bez obzira na to, kada je ugovor sklopljen i kada je potraživanje dospelo.

Prema sadašnjoj situaciji (novela ZOO) citirani stav za potrebe zahteva za naknadu za nematerijalne štete može glasiti kako je navedeno u zaključku, koji je na savetovanju bio prihvačen jednoglasno i bez rasprave. Svai dužnik mora svoju novčanu obavezu (ugvornu ili vanugovornu) namiriti najkasnije kod njene dospelosti. Ako tone učini pada u docnju, a njena sankcija je plaćanje zatezne kamate. Ista nastupa za svaki dan docnje posebno. Ako je obaveza dužnika dospela na naplatu pre 3.8.1985. mora dužnik platiti za svaki dan docnje do 3.8.1985. zateznu kamatu po kamatnoj stopi koja je tada bila na snazi, a iza 3.8.1985. nastala mu je nova obaveza da plati zateznu kamatu i to, jer je tog dana već bio na snazi izmenjeni član 277.

Stav 1. ZOO, po kamatnoj stopi koja je bila na snazi od toga dana dalje. 3) Po izmenjenom članu 277. Stav 1. ZOO dolazit će više puta do izmena kamatne stope zatezne kamate. U takvom slučaju imat će poverilac pravo da zahteva za svako razdoblje u kojem je bila na snazi određena kamatna stopa zateznu kamatu po kamatnoj stopi, koja je bila na snazi u tom razdoblju. Sud će dosuditi zateznu kamatu samo ako ju tužitelj zahteva (čl. 2. Stav 1. ZPP). A ako je bude zahtevao dosudit će mu tu kamatu za unatrag od nastanka obaveze plaćanja zatezne kamate, ali samo u okviru tužbenog zahteva, osim u slučaju zastarelosti, na koju se mora dužnik izričito pozivati (član 36o. stav 1. I član 372. Stav 1. ZOO). 4) Savetovanje je raspravljalo i o pitanju da li se u sadašnjoj situaciji (visoka stopa inflacije, novela ZOO u vezi visine kamatne stope itd.) još može prmenjivati načelni stav XI zajedničke sjednice Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova te Vrhovnog vojnog suda od 25.9.1982., koji glasi: “Zatezna kamata na novčano potraživanje za naknadu nenovčane štete teče od trenutka nastanka štete”.

Ovaj stav je bio prihvaćen u vreme kada je kamatna stopa zatezne kamate po članu 277. Stav 1. ZOO još bila 7,5 %. Izmenom pomenute odredbe kasnije se bitno izmenila kamatna stopa. Uvođenjem više kamatne stope zakon je želio zaštiti poverioce da u slučajevima docnje dužnika zbog infalcije ne bi bili previše oštećeni. To mu je uspelo kod čistih novčanih potraživanja kod kojih dolazi u obzir primena člana 394. ZOO, a za vreme nakon donošenja sudske odluke u prvom stepenu i kod novčano izraženih naknada za nematerijalnu štetu (član 189. Stav 2. ZOO). Ali za vreme od dospelosti ne novčane obaveze naknade štete do do suđivanja novčane naknade za istu na prvom stepenu, izmena člana 277. Stav 1. ZOO ima za posledicu dvostruko odstranjivanje negativnih efekata inflacije: prvo određivanje visine naknade po članu 189.

Stav 2. ZOO, a zatim obavezom plaćanja zatezne kamate po visokoj kamatnoj stopi. Poveriocu će dakle za pomenuto vreme biti priznat realno znato viši iznos, nego što je bila realna vrednost potraživanja kod njegove dospelosti. Budući da to po svoj prilici nije bila svrha izmene člana 277. Stav 1. ZOO, pojavljuje se pitanje kako da sud ubuduće priznaje kamatu na novčanu naknadu za nenovčanu štetu. U širokoj raspravi savetovanje je bilo jedinstveno da je ranije citirani načelni stav obzirom na sadašnju pravnu situaciju sporan i da ga treba predložiti u ponovno razmatranje (odnosno za eventualnu izmenu) zajedničkoj sednici, uvažavajući sve dileme, koje su došle do izražaja na ovom savetovanju, kao i to da je problem hitan i da ga za to treba što pre uvrstiti na dnevni red zajedničke sednice. 5) Konačno, može se pojaviti i pitanje kakve su mogućnosti dužnika, ako dođe do sniženja kamatne stope nakon završene glavne rasprave doplaćanja glavnog duga i to pokamatnoj stopi koja je važila u vreme završetka glavne rasprave.

Ali ova okolnost ne može biti razlog za to da se dužnik ne bi mogao pozivati na delimični prestanak svoje obaveze da plati zateznu kamatu, ako je kamatna stopa zatezne kamate nakon završene glavne rasprave bila snižena. Potraživanje poverioca priznato pravosnažnom presudom je za toliko za koliko je bila s nižena kamatna stopa prestalo po samom zakonu. A to je činjenica na koju se dužnik može pozvati u prigovoru protiv rešenja o izvršenju po članu 50 tačka 8 Zakona o izvršnom postupku. Razmatranog problema nema ni u slučaju sniženja kamatne stope nakon završene glavne rasprave - niti u sličnom slučaju povećanja te kamatne stope - ako je u presudi naloženo plaćanje zatezne kamate za vreme nakon presude zakonskom formulacijom (...a za vreme od...dalje po kamatnoj stopi, koja se u mestu ispunjenja plaća za štedne uloge u bankama, vezane bez određene namene na više od godinu dana) - pa je obračun tako dosuđene zatezne kamate za vreme nakon dana (prvostepene) presude prepušten izvršnom postupku. 6) Merila i osnove za odmeravanje novčane naknade A) Odmeravanje naknade kao primena materijalnog prava 1) O ovom problemu je već prihvaćen stav: Utvrđivanje novčane naknade (satisfakcije) za neimovinsku štetu predstavlja primenu materijalnog prava (načelni stav stav 5/79 zajedničke sednice Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 23.5.1979.

ZSO IV/2, str. 35. Bilten Sav. Suda, br. 11. Str. 1). Odmeravanje naknade za nematerijalnu štetu dakle predstavlja primenu pravnog standarda “pravične naknade” (član 200. Stav 1. ZOO), dakle primen u materijalnog prava. Takav stav ima svoje posledice i u procesnim situacijama, naročito u žalbenoj i revizijskoj. Primer: merila pravične novčane naknade za nematerijalnu štetu, koja je verificirala sudska praksa, su imovinsko pravni standardi kao sastav i deo imovinskog prava. Suđenje u suprotnosti sa ovim merilima predstavlja zato pogrešnu primenu materijalnog prava na koju drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti (VS BiH Gž. 925/78 od 21.11.1978. “Bilten VS BiH”, 1978/4, str. 46). 2) Uz konstataciju da, pre svega žalbeni, sudovi imaju širok i temeljit pregled nad nematerijalnim štetama koje sudovi razmatraju i nad dosuđenim naknadama, jasno je da je zanemarivanje načela individualizacije naknade zbog preteranog naglašavanja objektivnog vidika pravične novčane naknade naročito opasno, ako do njega dolazi na žalbenom stepenu odlučivanja o naknadama za nematerijalne štete.

Opasno zato, jer se pre svega na tom stepenu može pretvoriti u težnju za tzv. Tarifiranje naknade za nematerijalne štete, koje je apsolutno nespojivo sa načelima izraženim u pravnom standardu “pravična novčana naknada” iz člana 200. ZOO. Zato je bio predložen zaključak: “Drugostepeni sud u granicama ispitivanja pobijanog dela presude (član 365. Stav 1. ZPP) ima pravo i po službenoj dužnosti (u okviru žalbenog razloga pogrešne primene materijalnog prava, član 365. Stav 2. ZPP) ispitati odmeravanje novčane naknade za nematerijalnu štetu na prvom stepenu. Ali na žalbenom stepenu izvršeno poređenje odmeravanja naknade za razmatranu nematerijalnu štetu sa naknadama za istovrsne štete u drugim sličnim slučajevima - samo nije dovoljno za ocenu da dosuđena naknada pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom (član 200.

Stav 2. ZOO) mora naime biti u svakom konkretnom slučaju nematerijalne štete individualizirana (tako i VS SR Slovenije, II Ips. 50/85, od 14.3.1985., Poročilo VS SR Slovenije, 1985/I, str. 33)”. U raspravije bilo naglašeno da prihvatanje takvog zaključka nije potrebno. Nisu doduše bile izražene dileme u vezi predloženog zaključka. Radi se naime o problemu primene materijalnog prava (pred drugostepenim sudom) koji takođe mora uzeti u obzir načelo individualizacije naknade preko odgovarajućih činjeničnih saznanja o odlučujućim ličnim svojstvima oštećenog, koja mogu uticati na visinu pojedine naknade. B) Relativna samostalnost odmeravanja naknade br. 15. Naknada za nematerijalnu štetu u načelu se dosuđuje za svaki vid nematerijalne štete posebno, a u iznimno teškim slučajevima, ka d se trpljenja oštećenog uzajano uslovljavaju i prepliću tako da ih je nemoguće razlučiti, može se dosuditi jedinstvena naknada za ukupnu nematerijalnu štetu.

Imajući u vidu saznanje da je svaki čovek neponovljiva celina njegove individualne telesne i duho vne biti i da je ta celina nerazdeljivo preplitanje svih komponenti obiju biti, nužno proizlazi da su za oštećenog sve posledice povrede njegove lične celovitosti koje predstavljaju nematerijalnu štetu jedna jedinstvena celina. U njegovoj se psihi svo proteklo događanje i svo će se buduće događanje zbog fizičkih bolova svih vrsta duševnih bolova i straha odvijati unedeljivoj celini. Samonemoć prava da jednako celovito kao što se odvija u prirodi - u čoveku, to događanje definira u pravu naknade štete, razlog je da kod suđenja o nematerijalnoj šteti posebno utvrđujemo postojanje i obim pojedinih pravno priznatih vidova nematerijalne štete i za svaki posebno odmeravamo naknadu.

Ali jasno je ipak, da već zakonitost čovekovih misaonih procesa - dakle i misaoni h procesa sudije - isključuje neprirodno potpuno razdvajanje odmeravanja naknade za pojedine vidove nematerijalne štete koje smo kod suđenja utvrdili. MOžemo se zalagati samo za takvo odmeravanje naknade koje, uz analitički pristup prema odmeravanju naknade, ima u vidu i konačnu sintezu tog odmeravanja u naknadi za celokupnu utvrđenu nematerijalnu štetu. Ako se jednostavno upitamo o svojim misaonim procesima kod odmeravanja, utvrdit ćemo da kod uobičajenog slučaja naknade za nematerijalnu štetu - kada se ova sastoji iz pretrpljenih i budućih fizičkih bolova i duševnih bolova zbog umanjenja životnih aktivnosti i zbog naruženosti te konačno iz straha - doduše zaista odmeravamo naknadu za svaku vrstu štete posebno, ali uvek odmerene iznose ocenjujemo (i ispra vljamo) i prema njihovom unutarnjem odnosu, a ujedno i prema konačnom zbiru celokupne naknade.

Međusobna poređenja pojedinih postavki odmeravanja između sebe i sa celinom su ujedno i ona konačna provera koja neretno dovodi do korekture odmeravanja naknade za pojedine vidove štete i time do konačnog odmeravanja celokupne naknade. To u punoj meri važi i za suđenje na prvom stepenu. Ali prisutno je i na žalbenom stepenu i još na revizijskom, u oba navrata ne samo u slučaju pobijanja celokupnog odmeravanja (dakle odmeravanja za sve vidove štete), već i tada kada je predmet odlučivanja samo odmeravanje naknade za pojedine vidove štete (kod nepobijanih drugih postavki naknade). Tako je i u procesu suđenja, dakle u procesu odmeravanja naknade od značaja i konačni iznos naknade za celokupnu nematerijalnu štetu, a ne samo naknade za pojedine vidove te štete.

Da je pre svega (ili čak samo taj) konačni iznos od značaja za samog oštećenika više ili manje je jasno. Sistem pravnog uređenja naknada za nematerijalnu štetu nalaže ustrajavanje kod dosadašnjeg ustaljenog pristupa, tj. Kod posebnog odmeravanja naknade za pojedine vidove nematerijalne štete. Ipak, valja uvek biti svestan da je samostalnost naknada za pojedine vidove nematerijalne štete istog povređenog iz istog štetnog događaja samo relativna. Celovitost svih vidova nematerijalne štete za oštećenog je naročito očigledna u slučajevima najtežih oštećenja. Za to je u tim slučajevima problema na ovaj način svesna i dosadašnja jugoslovenska sudska praksa, npr.: ko d procesne naknade za nematerijalnu štetu sud mora presudom utvrditi poseban iznos naknade za svaki osnov, pokome oštećeniku naknada pripada, a ne za više osnova samo jedan iznos

sud će postupiti poodredbama člana 109. ZPP. (3) I kad oštećeniostane pri zahtevu za jedan novčani iznos za nematerijalnu štetu u celini, sud će potakvoj tužbi postupati i odlučiti po tužbenom zahtevu, ako na osnovu činjeničnih navoda oštećenom može sam da razluči pojedine vidove nematerijalne štete.

U tom slučaju pravičnu naknadu sud će odrediti za svaki pojedini vid nematerijalne štete, u okviru postavljenog tužbenog zahteva u celini. (4) Ako oštećeni istakne odvojene zahteve za pojedine vidove nematerijalne štete, ali ih ne označi u skladu sa zakonom ili pogrešno opredeli njihovu sadržinu, a taj nedostatak u postupku prethodnog ispitivanja tužbe ne bude otklonjen, sud će na osnovu činjeničnih navoda oštećenog sam razlučiti pojedine vidove nematerijalne štete u skladu sa zakonom i o njima odlučiti. U sudskoj praksi je dosledno prihvaćeno suđenje o naknadi u samo jednom iznosu (tj. Izreka presude glasi samo na jedan iznos). Oštećenici za to i dosledno postavljaju tužbeni zahtev u samo jednom iznosu, čiji činjenični i pravni osnov su pojedine postavke naknade za pojedine oblike (materijalne i) nematerijalne štete.

Stanje u praksi postavljanja zahteva za naknadu u sporovima za naknadu štete naravno, daleko je od idealnog. U praksi se neretno postavljaju zahtevi za naknadu koji ne uvažavaju u celini zakonsko uređenje nematerijalne štete, posebno zakonsku sistematiku nematerijalnih šteta. Radi se naročito o slučajevima: a) pogrešnog uzimanja u obzir budućih fizičkih bolova (kao “trajnih posledica”) u opisu duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti; b) tzv. Zidanja zahteva (posebno npr. Ostvarivanje zahteva za umanjenje mogućnosti za uspeh u životu, pored zahteva za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti); c) jedinstvenog zahteva za naknadu sa opisom svih vidova nematerijalne štete koji se navode - ili jedinstvenog zahteva za naknadu nekih vidova nematerijalne štete (npr.

Zajedno za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i zbog naruženosti). U okviru materijalnog procesnog vodstva sudija može tražiti od tužitelja da zahteve prilagodi materijalnim osnovima koje određuje ZOO - a to je i dužan učiniti. Ali ipak u slučaju kada tužitelj ne uvaži takav poziv (ili ga ne uvaži u celini), nije moguće bez ograda zastupati stav da se radi o neodređenom tužbenom zahtevu ili o zahtevu čija osnovanost (delimično) ne proizlazi iz tužbe. U sudskoj praksi su, kod (obično samo delimičnih) odstupanja pojedinih postavki zahteva za naknadu od zakonske sistematike nematerijalnih šteta u nabrojanim slučajevima, praktično dosledno prihvatili drugačija rešenja. U slučaju tzv.

Zidanja zahteva ne smatra se da tužitelj zahteva naknadu za štetu (npr. Umanjenje mogućnosti za uspeh u životu), koja nije pravno priznata, što bi nalagalo odbijanje tog dela tužbenog zahteva iz takvog razloga, većž se uzima u obzir zbroj svih zahteva koji po sadržini predstavljaju istu pravno priznatu nematerijalnu štetu, kao jedan zahtev za naknadu te štete. U slučaju pgrešnog uzimanja u obzir od strane oštećenog određene telesne ili duševne povrede kod jedne postavke za naknadu umesto kod druge (npr. Budućih fizičkih bolova kod naknade za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, umesto kod naknade za fizičke bolove) ne smatra se da tužitelj ne zahteva naknadu za deo posledica koje opisuje kod pogrešne postavke, već se te posledice uzimaju u obzir kod onog oblika štete, čiji su deo po zakonskoj sistematici (dakle, u opisanom slučaju se ne smatra da tužitelj ne zahteva naknadu za buduće fizičke bolove, već se budući fizički bolovi uzimaju u obzir kod odmeravanja naknade za fizičke bolove).

Pri tome se doduše uzima kao zahtev tužitelja za odgovarajući oblik štete samo postavka naknade za tu štetu - u okviru fizčkih bolova se dakle kao zahtev tužitelja za fizičke bolove (i za buduće), uzima samo onaj zahtev koji je postavio kao zahtev za fizičke bolove (iako definirane samo kao do završetka lečenja, odnosno do tužbe, pretrpljene fizičke bolove). U slučaju jedinstvenog zahteva za naknadu za sve vidove nematerijalne štete koji se navode - ili delimično jedinstvenog zahteva za naknadu za neke vidove štete koja se navodi - zbog, u jugoslavenskoj sudskoj praksi već priznatih izuzetnih slučajeva kada je moguće (i potrebno) dosuditi naknadu u jedinstvenom iznosu, veoma je riskantno zastupati stav da zahtev nije određen ili da iz činjenica koje se navode u tužbi ne proizlazi osnovanost tužbenog zahteva.

U takvim slučajevima naravno može preširoko tumačenje za buduću sudsku praksu biti veoma opasno, ako gledamo na problem sa stanovišta razvojno osnovanih i za sudsku praksu podobnijih stavova, koji sada važe kod postavljanja i razmatranja zahteva za naknadu u okviru jedinstvenog tužbenog zahteva.Treba ipak razmisliti o mogućnostima da oštećeni tvrdi da su nedeljivo povezani i prepleteni (neki) vidici njegovog oštećenja, dakle oblika njegove nematerijalne štete. Takav slučaj opravdava izuzetno razmatranje i suđenje o naknadi u samo jednom iznosu u okviru samo jednog zahteva za naknadu. Za takvu mogućnost govore osnova načela odštetnog prava (potpuna naknada, pravična naknada za nematerijalnu štetu) koja u dvojbi uvek nalažu tumačenja u korist oštećenog.

Ovo mora važiti za problematične procesne situacije. Rasprava na savetovanju je izrazila dilema pre svega na tačku 3. I 4. Prihvaćenog zaključka, to je o ulozi suda kada oštećeni - tužitelj na njegove poziv ene opredeli (u celini ili delimično) odnosno ne prilagodi svoj zahtev zakonskoj sistematici nematerijalnih šteta. Stav da u slučaju, kada oštećeni unatoč pozivu ostaje kod jedinstvenog zahteva za naknadu za ostvarivane vidove nematerijanih šteta, da se dakle u tom slučaju radi o tužbenom zahtevu, čija osnovanost ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i da dakle takvu ttužbu treba odbaciti

Ali treba razlikovati situaciju da li je oštećeni odbio zahvat koji bi prema medicinskoj doktrini bio nužan (što bi sigurno uticalo na visinu naknade, već zbog načela uzročnosti), jednako i ako je odbio lečenje, pa je zbog toga šteta veća.

U raspravi je međutim bilo naglašeno da se i u razmatranim slučajevima doduše nemože izbeći pravilo o dužnosti oštećenog da umanji štetu, ali ne po cenu zahvata protiv njegove volje u njegova osnovan ustavna prava, u fizički integritet. Upravo zato treba polaziti od pravila da u načelu oštećenikovo odbijanje medicinskih zahvata (pri lečenju ili pri rehabilitaciji) za njega ne može imati neugodne posledice na odštetnom području (umanjenje naknade), osim onda kada bi se radilo o zahvatu bez rizika štetnih posledica tog lečenja i to o zahvatu takve prirode, kome bi se podvrgao svaki čovek u redovnom toku stvari. 2) br. 18. Imovinsko stanje onoga koji drugom e odgovara za prouzrokovanu nematerijalnu štetu uzima se u obzir kao socijalna kategorija samo u slučaju kada bi ovaj zbog plaćanja naknade sam došao u takvu oskudicu da bi time bio ugrožen njegov socijalni položaj odnosno socijalna stabilnost.

Za to se i imovinsko stanje pravnog lica, koje odgovara za štetu, ne uzima u obzir pri domeravanju naknade za nematerijalnu štetu. U vezi imovinskog stanja oštećenog i odgovornog lica obzirom na njegov uticaj na visinu naknade postavlja se niz pitanja, tako naročito da li se može postaviti prigovor sniženja naknade i onda, kada je štetnik osiguran od odgovornosti za štetu prouzrokovanu drugima odnosno tko može postaviti takav prigovor - da li samo štetnik ili i osiguravač i kakva je situacija štetnika u regresnoj parnici. U vezi poslednjeg pitanja VS Hrvatske je zauzeo stav (Rev. 609/84 od 27.6.1984., pregled VS Hrvatske, broj 25, tačka 99.): “U parnici u kojoj osiguravatelj, kao solidarni jamac ističe prema svom osiguraniku, kao glavnom dužniku, regresni zahtjev za ono što je za njega platio oštećenima, dužnik ne može istaknuti prigovor sniženja naknade kad takav prigovor solidarni jamac nije mogao s uspjehom suprotstaviti zahtevu oštećenih”.

Inače, stavovi u vezi isticanja tog prigovora veoma su različiti. Ipak prevladava stav da je svrha instituta obaveznog osiguranja od odgovornosti “i “ u tome da oštećeni ima pokrivenu celokupnu štetu, bez obzira na imovinsko stanje štetnika. Takva je i stalna sudska praksa VS SR Slovenije, (npr. Pž. 233/75 od 13.3.1975., neobj.; slično Pž. 269/76 od 7.4.1976., poročilo VS SRS 1976/I, str. 47.). Rasprava je doduše podržala prihvaćeni zaključak, ali su bile izražene i dileme da li takav stav ipak važi bez rezerve i za sva pravna lica (npr. Brojna društva sa relativno skromnim finasijskim mogućnostima) (VS Hrvatske i VS BiH). Upozoreno je bilo i (VS Hrvatske) da predloženi stav ne rešava problem da li oštećeni može kasnije, kada se popravi imovinsko stanje odgovornog lica ipak tražiti punu naknadu.

Takđe je bilo upozoreno da stav ne rešava pitanje da li se može slabo imovinsko stanje (uz kakve uslove i kada) uzeti u obzir u tzv. Regresnim parnicama. Navedeni zaključak je za to bio jednoglasno prihvaćen uz ranije pomenute rezerve delegacije VS Hrvatske i VS Bosne i Hercegovine (dakle da nije bilo razmatrano pitanje uticaja imovinskog stanja regresnog obveznika). 3) br. 19 Veštačenjem koje je određeno radi utvrđivanja umanjenja životne aktivnosti moraju se utvrditi sve posledice zbog kojih je normalna aktivnost oštećenog ograničena ili otežana, a nije dovoljno utvrditi samo procenat umanjenja životne aktivnosti. Iznos pravične naknade zavisi od prirode i težine svih trpljenja oštećenog vezanih za ovaj vid štete.

Utvrđivanje postotka trajno umanjenih životnih aktivnosti po veštaku je samo pomoćno merilo i za to od konkretnog slučaja zavisi da li će sud uopće tražiti od veštaka da se izjasni o takvom postotku (pri čemu se pojavljuje pitanje po kojima merilima će veštak odrediti takav postotak - da li po merilima ugovornog osiguranja, osiguranja od nesrećnog slučaja ili po merilima invalidskog osiguranja ili pak po nekim drugim). Bit će naravno potrebno od veštaka tražiti da da takav nalaz i mišljenje (član 253 stav 1. ZPP), koje će biti moguće po potrebi i dokazno ispitati (član 258 do 261 ZPP). U raspravi je bilo naglašeno, da prihvaćeni zaključak nikako ne znači da bi sud uvek morao utvrđivati štetu koja se ispoljava u umanjenju životne aktivnosti - samo putem veštaka.

Procenat umanjenja životne aktivnosti sud će doduše u pravilu utvrđivati uz pomoć veštaka (uz zahtev suda da nalaz veštaka sadrži i opis iz kojeg će biti vidljivo u čemu je umanjena životna aktivnost), ali takvo utvrđeni procenat bit će samo jedan od elemenata za ocenu obima štete i time za određivanje pravične novčane naknade. PRAĆENJE DRUŠTVENIH ODNOSA I POJAVA - sudska praksa - 1. Viši sud u Doboju uputio je krajem februara mjeseca 1987. Godine opširnu informaciju Skupštine opštine Bosanski Brod, opštinskom komitetu SKJ, Opštinskom sindikalnom vijeću i društvenom pravobraniocu samouoravljanja takođe iz Bosanskog Broda. U ovoj informaciji sud je upoznao ove organe o završenom krivičnom postupku protiv 18 lica iz organizacija udruženog rada “Trgovina”, “Zanatstvo”, “Grijanje”, “Inženjering” i “Komv od” iz Bosanskog broda i Rafineriji nafte.

Ovdje se radi o rukovodnim licima u ovim organizacijama i svi su članovi SKJ. Oni su u sprezi raznim krivično-pravnim radnjama oštetili društvenu imovinu u iznosu od 20,000.000 dinara. Sud je ukazao na osnovne uzroke koji su pogodovali da dođe do ove velike i organizavone pljačke društvene imovine. Direktor “Trgovine” T. S. je bio glavni organizator oko stvaranja veza i sprega sa drugim direktorima, tehničkim direktorima, poslovođama i skladištarima koji su ispostavljali narudžbenice na velike sume, a te narudžbenice je unovčavao u svojoj organizaciji. Jedan od karakterističnih metoda pomoću kojih je vršena pljačka sastojao se u tome što su pojedinci se predstavljali kao sportski aktivisti raznih sportskih organizacija pa su tražili pomoć za organizovanje raznih manifestacija, tradicionalnih susreta radnika, obilježavanje sportskih događaja itd.

Odgovorna lica u pomenutim organizacijama su prihvatala “pružanje pomoći” za ove sportske manifestacije bez provjeravanja da li se stvarno radi o nekoj sportskoj aktivnosti i sl. Pa su jednostavno dobravala takvu pomoć na način da su ispostavljali narudžbenice kao da su robu dostaviti “Trgovini”, iako to nisu učinili, a “Trgovina” je protuvrijednost robe unovčila i dala licima koja su tu sportsku pomoć tražila. U svim ovim mahinacijama učestvovalo je više lica s tim što novac nije trošen u svrhe sportskih aktivnosti, već međusobno dijeljen. Sve je ovo rađeno bez ikakve kontrole u bilo kojoj organizaciji kao i u jednom dijelu rafinerije nafte. U “Trgovini” je poslovođa stovarišta npr., potpuno sam odlučivao o svemu: izdavao je robu, novac, davao gotovinu iz blagajne, iako je blagajnu vodilo drugo lica, te sam je anručivao velike količine robe.

Inventure su vršene nestručno i krajnje neodgovorno tako što su komisije potpisivale netačne liste o zalihama robe i to po diktatu direktora T. S., iako su te iste komisije ranije utvrđivale stvarno stanje zalihe robe na stovarištu. Ove komisije su namjerno ostavljale nepopisane robe u vrijednosti i do 500.000 dinara. Jedan drugi način vršenja pljačke sastojao se u tome da su izvođači radova u rafineriji na insistiranje okrivljenih lica jednostavno preko nadzornih organa upisivali veće količine ugrađene opreme i materijala, zatim broja radnih sati i slično pa su tako naplaćivali i ono što nisu uradili niti ugradili i to u velikim količinama, pa kasnije ta sredstva međusobno dijelili.

U informaciji je detaljno ukazano da u ovom slučaju ni u jednoj organizaciji nije bilo nikakve samoupravne radničke kontrole, da su potpuno zatajili ne samo svi kontrolni organi, već i društveno-političke organizacije, iako se znalo za izrazitu i očiglednu samovolju direktora, poslovođa i drugih okrivljenih lica, ali niko ništa nije pod uzimao. Niko nije vodio računa o radu, unapređivanju tehnoligije rada, kadrovskoj politici itd. Ovakva situacija je pogodovala jednom broju lica van organizacije udruženog rada kojima su činjene različite usluge i pogodnosti tako, da im se doturala deficit arna roba, koja je plaćena društbvenim novcem, da su čašćeni na razne načine društvenim sredstvima i na taj način korumpirani.

Sve je ovo podsticalo okrivljene na bezobzirnost u napadima na društvenu imovinu. U informaciji je, je na kraju, ukazano na svrhu njenog dostavljanja. Informacija je ustvari naslovljena pomenutim nosiocima društvene samozaštite zbog toga što se radi o rijetko tako organizovanom i veom opasnom krugu uglavnom rukovodnih lica u više organizacija udruženog rada i što ovaj slučaj ukazuje na totalnu nebudnost organizacija SK, sindikata i drugih, a pogotovo samoupravnih kontrolnih organa. Sve to ukazuje na neophodnost dublje društveno-političke analize stanja, pojava i problema u ovim sredinama u pogledu zaštite društvene imovine koja je, bar u ovom slučaju, bezočno napadnuta i nedopustivo loše zaštićena.

Stoga je Viši sud u Doboju opravdano ocijenio da ne bi bilo efikasno samo da se informiše o ovom slučaju samoupravni kontrolni organi pa ni društveno političke - organizacije u ovim sred inama. 2. Viši sud u Tuzli uputio je informaciju Osnovnoj banki Zvornik - filijala u Zvorniku i Srebrenici o propustima u dradu radnika banke koji su pogodovali većem oštećenju društvene imovine. U ovoj informaciji sud je istakao da je na slične ropuste u ovim bankama ukazao u mjesecu septembru 1986. Godine pa su odgovorni organi obavijestili sud da su poduzeli mjere povodom uočenih propusta kako bi se ubuduće efikasno otklonili uzroci koji su pogodovali većim oštećenjima sredstava banaka. Međutim, u ovoj posljednoj informaciji sud je podvukao da, i pored poduzetih mjera, propusti se se slične prirode još ponavljaju.

Sud je konkretno ukazao filijali banke Srebrenice da je njihov blagajnik i likvidator B. N. u vremenu od preko dvije godine u više ma hova upisujući određene iznose sredstava na tuđa lica novac podizao tako da je oštetio banku u iznosu od preko 500.000 dinara. Vođenjem postupka utvrđeno je da je pogodovalo krivično-pravnim radnjama i to što je stanje štednje po štednim knjjižicama neuredno i netačno, tako da u dužem vremenskom periodu nije vršeno sravnjenje knjigovodstvenog stanja štednih uloga i stanja na štednim knjijžicama štediša. Uz to, sud je ukazao na očiglednu nepravilnost kada iste poslove obavlja jedno lice i to poslove blagajnika i likvidatora, iako je to suprotno postojećim propisima.

Sud je takođe ukazao osnovnoj banci u Zvorniku o zapažanjima povodom vođenja krivičnog postupka zbog nesavjesnog poslovanja njihovih likvidatora i blagajnika koji je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 mjeseca. Radi se o tome da je likvidator i blagajnik isplatio 5 ličnih čekova jednog osobi u iznosu od 4.100 DM za koje nije bilo pokrića, ali te čekove nije poslala na inkasiranje prije isplate iako je to morala da uradi pa je tako nanesena šteta banki u iznosu od preko 422.000 dinara. Interesantno je spomenuti da odgovorni radnik koji obavlja poslove kontrole u ovom slučaju nije znao objasniti šalterskim radnicima kako da rade u ovakvim situacijama. Stoga je sud na kraju informacije predložio da se analiziraju uzroci koji su doveli do pojave pljačke društvene imovine i poduzmu efikasne mjere da se ti uzroci uklone i da se o tome obavijesti sud, kako je to predviđeno zakonom o društvenoj samozaštiti. 3.

Viši sud u Doboju je takođe uputio informaciju privrednoj banci filijala Bosanski Brod u kojoj je ukazao da je, u krivičnom postupku protiv M. E. zaposlene kao daktilografa u jednoj radnoj organizaciji, banka ovoj okrivljenoj davala neograničeni broj čekova pomoći kojih je kad je htjela i koliko je htjela dizala novac, a da to niko nije kontorlisao tako da je podigla i potrođila 1,780.110 dinara. I pored ovolikog negativnog salda ona je dobila još 130 novih čekova u filijali Bosanski Brod. Ovo ukazuje na nenormalno i nelogičnos tanje, kontrolu izdavanja čekova odnosno stanja na čekovnim računima. Stoga je sud ukazao na zapažanja od kojih je u ovom slučaju došao i predložio kontrolnim organima banke da poduzmu mjere i aktivnosti koji bi spriječile da se ovakve i slične radnje neodgovorni h pojedinaca u bankama ne dešavaju, kao i to da se pokrene odgovarajući postupak odgovornosti prema odgovornim licima u banci za propuste koje su učinili. 4.

Viši sud u Tuzli je uputio informaciju SOUR “Titovi rudnici uglja” OOUR PK “Ćubrić” o zapažanjim do kojih je došao povodom vođenja krivičnog postupka protiv dvojine lica radi krivičnog djela pljačke na štetu ove organizacije. Radi se o tome da su osuđeni i to referent za vozni park u OOUR PK “Ćubrić” u dogovoru sa jednim lice van radne organizcije, t rebovali i bez ikakvih poteškoća dobili dijelove za teretne automobile tako što je referent za vozni park to jednostavno iznosio i kasnije predavao drugom licu koje je u Petrovcu na Mlavi po znatno nižim cijenama prodavalo te dijelove i međusobno novac dij elili.Na taj način su oštetili organizaciju za 1.305.000 dinara. Sud je ukazao na očigledne propuste kontrole u ovom slučaju koji se ogledaju u tome da je bez poteškoća referent za vozni park trebovao i iznosio velike količine novih automobilskih dijelova, a da niko to nije kontrolisao kako u pogledu toga gdje se ti dijelovi ugrađuju tako ni u pogledu starih dijelova koji se sa vlastitog ovznog parka moraju evidentirati radi ugradnje novih.

Sud je predložio kontrolnim organima radne organizacije da analizira ove uzroke i uslove koji su pogodovali izvršenju krivičnih djela i da se poduzmu mjere odgovornosti prema onim licima koja su morala da vrše redovne kontrole oko izdavanja i ugradbe automobilskih dijelova, te da o poduzetim mjerama obavijeste sud.