Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 2/1987

Nadalje, utvrđeno je da je otac parničnih stranaka u toku 1977. Godine usmenim ugovorom o poklonu tužiteljici darovao dio od 5.000 m2 površine k.č. 201/1 - uz obećanje da će u toku svog života ugovor ispuniti, ali da te nekretnine tužiteljici nikada nisu predate u posjed, što znači da taj darovni ugovor nikada nije realizovan, pa da zato nije ni mogao da proizvede pravno djejstvo.

Naime, u vrijeme učinjenog usmenog darovanja bi je na sznai Zakon o prometu zemljišta i zgrada (“Službeni list SFRJ”, broj 43/65 - prečišćeni tekst), koji je u odredbi članova 9. I 12. Predviđao da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo korštenja ili pravo vlasništva na zemljištu ili zgradi mora biti pismen, a da ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo. Strogost pomenute zakonske odredbe vladajuća sudska praksa je utoliko ublažila, što je priznavala punovažnost i onim ugovorima o prometu nepokretnosti koji nisu sčainjeni u pismenoj formi ako su ugovorne strane u cjelini ili u pretežnom dijelu izvršile obaveze koje iz ugovora nastaju.Međutim ovu mogućnost zainteresirane stranke mogle su koristiti samo do stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti (“Slubženi list SR BiH”, broj 38/78), kao što to slijedi iz prelazne odredbe sadržane u članu 46.

Tog zakona, odnosno do 5. Januara 1979. Godine. Poslije toga primjenjuje se odredba člana 9. Citiranog Zakona o prometu nepokretnosti prema kojoj samo ugovori sačinjeni u pismenom obliku i koji ispunjavaju ostale uslove pobliže opisane u toj zakonskoj odredbi, prizvode pravno djejstvo.

Punovažan je, u smislu člana 9. Stava 4. Istog zakona, i ugovor zaključen u pismenom obliku koji su potpisale ugovorne stranke i dva svjedoka koja su prisustvovala zaključenju ugovora, kao i ugovor zaključen u pismenom obliku koji je u cjelini ili pretežnom dijelu izvršen.

Ugovor koji nije sačinjen u pismenom obliku ne proizvodi pravno dejstvo (član 9. Stava 3. Zakona o prometu nepokretnosti SRBiH). U pismenom obliku takvog ugovora mora biti označena cijena kao bitni element ugovora (člana 462. Stava 1. Zakona o obligacionim odnosima).

Pismeni ugovor o prometu nepokretnosti u kome bitni elementi nisu odraz saglasne volje stranaka ne proizvodi pravno dejstvo (ovaj ugovor nastaje kada su stranke posligle saglasnost o bitinim elementima ugovora izraženoj u propisanom obliku).

Sud ne može ugovorne stranke prinuditi na izvršenje obaveze koja nije obuhvaćena ugovorom o prometu nepokretnosti zaključenim u zakn om propisanom obliku.

Prema utvrđenju prvostepenog suda, koji je usvojio i drugostepeni sud, parnične stranke su 21.7.1984. godine, zaključile pismeni ugovor o prodaji stambene zgrade, na kome su potpisi ugovornih stranaka ovjereni od suda i u tom ugovoru kupoprodajnu cijenu označile u manjem iznosu za 400.000 dinara od stvarno ugovorene (svarno ugovorena cijena iznosi 1,200.000 dinara, a cijena označena u pismenom ugovoru 80.000 dinara), te da je tužena po navedenom osnovu isplatila tužiteljici 800.000 dinara, a odbila da isplati razliku do usmeno ugovorene kupovne cijene u iznosu od 400.000 dinara.

Kako prema izloženom, sporazum stranaka o cijeni stambene zgrade ne odgovara cijeni izraženoj u punovažnom obliku ugovora (cijena izražena u pismenom ugovoru je neistinita), ovaj sud nalazi da ugovor o prometu navedene nepokretnosti zaključen 21. Jula 1984. Godine, ne proizvodi pravno dejstvo i da dosljedno tome tužena po osnovu tog ugovora ne može biti obavezana na izvršenje usmeno ugovorene činidbe. (Presuda Vrhovnog suda BiH, broj Rev. 314/86 od 19.2.1986. godine)

Član 9. St. 2. I 4. Zakona o prometu nepokretnosti

Pismeni ugovor o prometu nepokretnosti a kome potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, niti su ugovorne stranke izvršile obaveze iz ugovora u pretežnom dijelu, ne proizvodi pravno djejstvo ako ugovorne stranke nisu potpisale ugovor u prisustvu oba svjedoka, već je to učinila samo jedna ugovorna stranka.

Iz obrazloženja:

U postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke utvrđeno je da je u odsutnosti tužitelja 26. Januara 1985. Godine sačinjen pismeni kupoprodajni ugovor kojim tužena prodaje tužitelju nekretnine navedene u ugovoru. Ovja ugovor su tom prilikom potpisali svjedoci, te tužena, dok je tužitelj ugovor naknadno potpis ao kada je došao iz inostranstva. Takođe je utvrđenog da je tužitelj tuženoj platio manji dio cijene i da nije ušao u posjed predmetnih nekretnina.

Polazeći od ovakvog utvrđenja nižestepeni sudovi nisu povrijedili materiijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili. Prema odredbi člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti SRBiH, ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Izuzetno ugovor zaključen u pismenoj formi proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovoarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile ugovor u cjelini ili u pretežnom dijelu, ili ako je ugovor zaključen u prisutnosti najmanje dva svjedoka koji su se na ugovoru potpisali. Nije sporno da u konkretnom slučaju potpisi ugovarača nisu ovjereni kod nadležnog suda, a iz činjeničnog utvrđenja slijedi da ugovor nije zaključen ni u prisustvu svjedoka koji su ga potpisali. Pošto je propisana pismena forma, ugovor se smatra zaključenim kada ga potpišu obje ugovorne strane, a potpisivanju ugovora moraju istovremeno prisustvovati dva svjedoka. Kako u konkretnom slučaju nije sporno da je u prisutnosti dva svjedoka ugovor potpisala samo tužena, a tužilac naknadno u odsutnosti svjedoka, ugovor nije zaključen u prisustvu dvojice svjedoka, pa u situaciji kada potpisi ugovarača nisu ovjereni kod nadležnog suda, niti je ugovor u cjelini, a ni u pretežnom dijelu izvršen, nedostaje jedan od bitnih elemenata za punovažnost ugovora u smislu navedene zakonske odredbe, kako to pravilno ocjenjuju nižestepeni sudovi.

Nižestepeni sudovi su zaključili da je osnovan tužbeni zahtjev radi priznanja prava vlasništva na navedenom poslovnom objektu jer su utvrdili da su parnične stranke 20. Avgusta 1981. Godine zaključile sporazum po kome je tuženi, zbog toga što nije imao sredstava za gradnju, pristao da na istoj građevinskoj čestici tužilac izgradi poslovni objekat “pod njegovim imenom” koji će mu pripasti u vlasništvo, uz obavezu da tužilac plati naknadu za građevinsko zemljište, i za uređenje građevinskog zemljišta, te da sam izgradi objekat.

Nižestepene presude su u sukobu sa prinudnim propisima iz Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, kao i sa odredbom iz člana 12. stav 1. Zakona o osnovnim - svojinsko pravnim odnosima.

Pravo korišćenja radi građenja je strogo lično pravo koje se ne može otuđiti. Zbog toga građenjem, uz odobrenje za građenje, na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini samo imalac prava građenja (prava korištenja radi građenja) stiče pravo svojine na zgradu i trajno pravo korištenja na zemljištu (član 12. stav 1. Zakona o osnovnim - svojinsko pravnim odnosima). Nakon izgradnje vlasnik može da otuđi zgradu sa trajnim pravom korištenja na građevinsku česticu.

U reviziji se osnovano ističe da je sporazum stranaka kojim je tuženi prenio na tužioca svoje pravo korištenja radi građenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu u društvenoj svojini apsolutnoništav (član 20. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini - sada član 63. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu). Građevinski objekat izgrađen bez pravnog osnova na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini je priraštaj zemljišta kojim raspolaže opština.

Nepravilan je is tav nižestepenih sudova da je zbog toga što nije vođen krivični postupak protiv učesnika u saobraćajnoj nezgodi ima smatrati da šteta nije nastala krivičnim djelom, jer načelo po kojem se niko ne može smatrati krivim za krivično djelo dok tone bude utvrđeno pravosnažnom presudom u krivičnom postupki, ne sprečava sud da u parničnom postupku utvrđuje postojanje obilježja krivičnog djela, kada postoje prepreke za vođenje krivičnog postupka (u konkretnom slučaju poginuo je vozač automobila u kojem je nastradala kćerka, odnosno sestra tužilaca), ako od toga zavisi osnovanost prigovora zastare potraživanja.

Polazeći od utvrđenih pravno relevantnih činjenica da se prijava za zaštitu opisanog pronalaska koju su tužioci podnijeli Zavodu za patente 8. Juna 1984. Godine i koja je registrovana pod brojem 14518 još uvijek nalazi u fazi ispitivanja podobnosti pronalaska za patentnu zaštitu, ovaj sdu nalazi da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužiocima, budući da još nisu postali nosioci prava na patent, ne pripada pravo da tužbom zahtijevaju donošenje odluke kojom bi se tuženom zabranilo da korist i njihov pronalazak. Odredba iz člana 58. Citiranog Zakona da niko ne smije javno koristiti tuđi prijavljeni pronalazak u fazi ispitivanja ima to značenje da pronalazač nakon što mu bude priznato pravo na patent, može tražiti naknadu štete od lica koje je suprotno ovoj zabrani koristilo njegov pronalazak.

15.

Član 52. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima

Član 97. Tačka 8. Zakona o premjeru i katastru nekretnina

Pravo stvarne služnosti na temelju pravnog posla stiče se uknjižbom u javne knjijge, ali ugovor o ustanovljenju toga prava veže ugovarače, pa je neosnovan zahtjev jednog ugovarača protiv drugog za utvrđenje da služnost ne postoji.

U slučaju kada se telefonski pretplatnik, zbog razvoda braka trajno iseli iz stana u kme se nalazi pretplatnički uređaj, a članovi njegova bivšeg domaćinstva nastave da koriste stan, oni se sporazumijevaju o tome ko će biti od njih ubuduće u pretplatničkom odnosu, osim u slučaju kada telefonski pretplatnik zatraži od PTT organizacije preseljenje telefonskog priključka (član 76. stav 2. Zakona o poštanskim, telegrafksim i telefonskim uslugama - “službeni list SFRJ”, broj 24/74)

Kako je prvotuženi nakon razvoda braka sa tužiteljiocm podnio zahtjev za preseljenje telefonskog priključka, a on je bio telefonski pretplatnik, drugotužena je postupila u skladu sa zakonom kada je udovoljila tome zahtjevu, pa time nije izvršen čin smetanja posjeda (nedostaje protupravnost) telefonskog priključka, koji je do tog momenta koristila tužiteljica.

Ovo stoga što poslovna zajednica, saglasno odredbi člana 38. stav 1. ZUR -a, kao i svako drugo društveno pravno lice, odgovara za preuzete obaveze sredstvima kojima raspolaže. Međutim, pored sopstvene odgovornosti za preuzete obaveze, solidarno sa poslovnom zajednicom, saglasno odredbi člana 388. stav 5. ZUR -a, odgovaraju i organizacije udruženog rada za čiji su račun obaveze preuzete.

Prema tome, nije isključena odgovornost poslovne zajednice za preuzete obaveze prema trećim licima bilo da su preuzete u njeno ime i za njen račun ili samo u njeno ime (u svojstvu komisionara), a za račun njene članice.

Odgovornost poslovne zajednice isključena je samo u slučaju kad obavezu preuzmu u ime i za račun drugo lica (usvojstvu pomoćnika).

Neosnovano tuženi nalazi, da, saglasno odredbi člana 456. ZOO, rizik za slučajnu propast stvari prelazi na kupca tek od momenta kada se stvar nađe u faktičkom priteženju kupca, jer ako mjesto isporuke nije ugovoreno, onda je, po odredbi člana 472. ZOO, to mjesto predaje robe željeznici na prevoz i u momentu predaje robe na prevoz smatra se da je ista predata i kupcu, od kada na njega prelazi rizik za slučajnu propast stvari, po odredbi člana 456. sTav 1. ZOO.

Tuženi se neosnovano poziva na odredbu člana 673. ZOO, kojom se reguliše pitanje troškova prevoza za slučaj gubitka stvari, jer predmet spora u ovoj pravnoj stvari nisu troškovi prevoza, niti naknada štete za slučaj gubitka stvari, već kupoprodajna cijena za isporučenu robu.

Rok plaćanja od 15 dana od dana nastanka dužničko-povjerilačkog odnosa predviđen u odredbi člana 7. Zakona o obezbjeđenju plaćanja između korisnika društvenih sredstava primjenjuje se samo ako strane ne ugovore duži ili kraći rok plaćanja, a ovim propisom se samo precizno utvrđuje kada nastaje obaveza predaje stedstava obezbjeđenja plaćanja (ssamo u tom dijelu ova odredba ima prinudni karakter). Kod kontinuirane isporuke električne energije do ugovorenog rok a plaćanja (25. U mjesecu za tekući mjesec) djelimično je izvršena isporuka električne energije, pa je i sa takvom isporukom saglasno odredbičlana 2. Zakona o obezbjeđenju plaćanja između korisnika društvenih sredstava, nastao dužničko-povjerilački odnos.

U konkretnom slučaju stranke su saglasno ocijenile da se do 25 -og u mjesecu za taj mjesec isoruči 60% električne energije, pa i ugovoraju rok plaćanja po privremenim računa do 25. U mjesecu za tekući mjesec cijene 60% isporučene električne energije.

Ovaj sud nalazi da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (pravilo imovinskog prava sada izraženo u članu 562. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), kada je potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je tuženi obvezan na vraćanje zajma u iznosu od 14.000 DM, jer ugovor o zajmu strane valute zaključen između naših državljana za vrijeme obravka na privremenom radu u SR Njemačkoj, nije suprotan prinudnom propisu Zakona o novčanom sistemu u SFRJ, koji je u članu 10. Izričito propisao da se pravni poslovi zaključeni u Jugoslaviji između domaćih građana, koji glase na novac, izražavaju u dinarima i izvršavaju u sredstvima plaćanja koja glase na dinare, te da su suprotne ugovorne odredbe ništave.

Okolnost da je tuženi u Jugoslaviji prilikm podizanja iz banke izvršio konverziju 10.000 DM u dinare, ne može imati uticaja na obavezu vraćanja zajma u valuti u kojoj je zajam učinjen, jer je ugovor o zajmu zaključen u SR NJemčakoj, pa prema tome nije suprotan prinudnim propisima koji se primjenjuju na pravne poslove zaključene u Jugoslaviji, a koje tuženi ukazuje u reviziji.

Zajam je isplaćen u DM, tako što je po tvrđenju samog tuženog, iznos od 10.000 DMprebačen sa deviznog računa tužiteljice na devizni račun tuženog. Na ovaj način u imovini tuženog ušao je iznos od 10.000 DM, a nije od značaja što je ovaj iznos tuženi naplatio u dinarskoj prtuvrijednosti na dan podizanja iznosa sa svog deviznog računa.

ako u tovarnom listu nije navedeno da pošiljalac plaća naknadu za prevoz i ostale troškove u vezi sa prevozom, pretpostavlja se da je pošiljalac uputio prevozioca da ih naplati od primaoca. (Vrhovi sud BiH, broj, Pž. 524/86 od 27 5 1987 godine).

29.

Članovi 751. St. 1. I 2. I 774. Zakona o obligacionim odnosima

Komisionar - specijalizovana organizacija za spoljno-trgovinski promez nije smio postupiti striktno po uputstvima komitenta o načinu plaćanja cijene ako je mogao znati da je dužnik (kupac) nesigurni platilac, već je morao upozoriti komitenta na rizik i tražiti nova uputstva.

Iz obrazloženja:

Tuženi je kao specijalizovana organizacija za spoljno-trgovinski promet, morao provjeriti platežnu sposobnost ino - kupca, te postupiti sa posebnim oprezom kod naplate cijene iz ugovora o isporuci azbestne ljepenke koji je sa ino - kupcem zaključio za račun tužioca - komintenta. U protivnom, odgovara za štetu koju je pretrpiio tužilac po pravlima privrednog prava, kojima odgovara odredeba člana 774. ZOO.

Prvostepeni sud je opravdano našao, cijeneći sadržaj dopisa koji je Privredn a komora Juguslavije uputila tuženom u maju 1973.g., da je tuženi morao da kroz ugovor sa ino - kupcem obezbijedi plaćanje cijene isključivo putem neopozivog pokrivenog dokumentarnog akreditiva (koji je i ugovorio, ali samo kao alternativni način plaćanja, na kome nije insistirao). Ovo stoga što je ino - kupac komanditno društvo, sa ograničenom jemstvom komanditista, osnovano pčetkom 1973.g.a vodi ga lice koje je mijenjalo predmet poslovanja i čija je nnepokretna imovina bila opterećena hopotekom od 50% vrijednosti. Kod ovakvih okolnosti tuženi nije smio postupiti striktno po uputama tužioca, da ugovori plaćanje čekom koji se podnosi na naplatu tek po isteku roka od 15 dana nakono tpreme robe, već ga je morao upozoriti na rizik ovakvog ugovaranja, u smislu pravila privrednog prava, sada izraženih u odredbi člana 751. stav 2. U vezi sa članom 772. ZOO. TUženi nije tvrdio u toku prvostepenog postupka, a ni u žalbi, ni da je provjeravao stanje na računu ino - kupca prje otpreme robe i nakon prijema čeka, a i to je bio dužan učiniti u opisanoj situaciji.

Prema tome nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, svoju odluku zasnovali na odredbama iz čl. 173. I 174. Zakona o obligacionim odnosima.

Prema činjeničnim utvrđenjima nižestepenih presuda za koje je vezan revizijski sud (člana 385. stav 3. Zakona o parničnom postupku) tužilac je zadobio tjelesnu povredu prilikom podmazivanja tenka. U cilju izvršavanja ovog zadatka morao se popeti na krov tenka (visina 2,5 metra) koji je bio zamašćen motornim uljem i zbog toga kli zav pa je tom prilikom skliznuo sa površine krova, pa na zemlju i pretrpio tjelesne povrede koji su prouzrokovale štetu koja je predmet tužbenog zahtjeva.

POmenute okolnosti uzkazuju na zaključak da je šteta prouzrokovana u okolnostima povećane opasnosti pa s obzirom na to za štetu odgovaraju lica u čiju korist se obavlja sječa stabala (član 174. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).

Okolnost što su tuženi za izvršenje sječe angažovali određena lica, ne može se uzeti kao razlog za oslobađenje od odgovornosti za štetu, kada je očigledno da su prihvatili učešće tužioca, a nema dokaza da je pretrpio štetu zbog svoje nepažnje ilikrivnjom drugih lica (član 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima).

Nižestepeni sudoi, međutim zbog pogrešnog pravnog shvatanja ustanove iz člana 194. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima nisu utvrdili činjenicu: da li je poginuli redovno pomagao tužiteljicu iako nije bila nesposobna za privređivanje. Prema citiranim odredbama pravo na naknadu štete ima ne samo lice koga je poginuli izdržavao ili bio dužan da ga izdržava po zakonu, već i ono lice koga je poginuli pomagao, mada po zakonu nije bio dužan da ga izdržava (član 237. Porodičnog zakona). Pod redovnim pomaganjem treba podrazumijevati duži vremenski period u kome je poginuli djelimično ili u cjelini namirivao sredstva za zadovoljavanje životnih potreba oštećenog.

Odluka nižestepenih sudova se zasniva na činjeničnom utvrđenju da se invalidnost kćerke tužilaca sastoji u amputaciji desne noge u samom kuku usljeg čega je njena životna aktivnost smanjena za 60%, u 23. Godini života, i na činjenici da je nakon nastupanja invaliditeta oštećena “nastavila da živi normalanim životom” jer se udala i rodila dijete. Zaključak se zasniva na pogrešnoj premisi. Nemoguće je, naime, prihvatiti da je udaja i rođenje djeteta kompenzija za tako težak invaliditet u tolikoj mjeri da se može smatrati da su u suštini otklonjene teške posljedice povrede odnosno invaliditeta te da oštećena “živi normalnim životom”.

Prema odredbi iz člana 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, naknada neimovinske štete zbog naročito teškog invaliditeta djeteta pripada roditeljima, između ostalog i pod uslovom ako su u svakodnevnom životu izloženi time, da njegujući i pomažući povrijeđenom djetetu, učestvuju u njegovim patnjama zbog posljedica invalidnosti.

Po ocjeni ovoga suda, ne može se smatrati da je oštećena “nastavila da živi normalnim životom” pgovoto ako se ima u vidu da se prema navodima tužilaca njen brak nije održao upravo zbog invaliditeta, što treba provjeriti u ponovnom postupku. S druge strane nesporno je da se oštećena nije odvajala od roditelja ni nakon udaje, da nije zasnovala zajednicu života s bračnim drugom u mjestu njegovog prebivališta i da su roditelji neprekidno saučesnici njenih patnji utoliko većih što zbog nepodesne proteže, trpi i fizičke bolove i druge nalagodnosti, a nisu u stanju da pruže odgovarajuću pažnju i njegu svom djetetu.

Iz činjenice što tužiocu ne pripada pravo na naknadu štete koju trpi zbog toga što je izgubio građevinu, ne slijedi zaključak da tužilac nije imao pravo iskoristiti materijal od koga je sagrađen objekat. Taj materijal nakon rušenja objekta dobiva svojstvo pokretnih stvari, na kojima tužilac ima pravo vlasništva, pa ako je krivicom organa tužene opštine došlo do uništenja stvari (građevinskog materijala koji se pri rušenju mogao spasiti) tužiocu kao vlasniku, u smislu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, pripada pravo na naknadu štete (član 272. ZOUP -a i član 283. Zakona o državnoj upravi SR BiH).

Pri tome su nižestepeni sudovi pravilno primijenili cjenovnik iz 1984. Godine, koji je bio na snazi u vrijeme suđenja, jer je to u skladu sa principom izraženim u članu 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, čija primjena nije isključena odredbama Zakona o slatkovodnom ribarstvu (član 24. Zakona o obligacionim odnosima).

S obzirom da su znatno povećane cijene odštetnog cjenovnika, po kome je obračunata šteta, naknada štete pokriva i izmaklu korist oštećenog, koja se po samom odštetnomcjenovniku utvrđuje u skladu sa pripisanim kriterijima.

Pogrešno je pravno shvatanje nižestepenih sudova da se odredbe iz Zakona o lovstvu SRBiH o podnošenju prijave i tužbe (Članovi 61. I 64.), primjenjuju i kod zahtjeva za naknadu štete kloju prouzrokuje divljač povredama tjelesnih dobara (usmrćenjem ili povređivanjem povjeka).

Smisao propisivanja kratkih rokova za podnošenje prijave za štetu koju prouzrokuje zaštićena divljač jeste u tome da se obezbijedi pouzdano utvrđivanje obima štete, kao i da li je i koja vrsta divljači štetu poruzrokovala, jer bi, zbog gubitka tragova, u pravilu bilo teško utvrditi uzrok ivisinu štete po proteku dužeg vremena od štetnog događaja. Ovaj razlog međutim, postoji samo kod štete na usjevima i stoci, a ne i kada je šteta pričinjena na tjelesnim dobrima oštećenog. U ovom durogm slučaju može se i znatno iza događaja utvrditi obim štete, a u pravilu i koje štetu pričinio (na osnovu anamnestičkih podataka koje će oštećeni ili njegovi rođaci dati prilikom smještaja u bolnicu i sl.). Kada se radi o težim povredama ili smrti nemoguće bi bilo zahtijevati od oštećenog odnosno oštećenih, da u kratkom subjektivnom roku od 15 dana i objektivnom roku od 30 dana podnose prijavu nadležnom organu o nastanku šete, jer to nisu u stanju da učine.

Propisujući kratke prekluzivne rokove za podnošenje prijave i vezujući uz ispunjenje ovog uslova, pravo na podnošenje tužbe za naknadu lovne štete, koja takođe mora biti podnesena u relativno kratkom prekluzivnom roku (član 64. Zakona o lovstvu SRBiH), zakonodavac očigledno nije imao na umu situaciju kada su povrijeđenatjelesna dobra, što je vidljivo i iz odredaba o sastavu komisije za utvrđivanje uzroka štete i procjene vrijednosti, koju formira nadležni opštinski organ, uprave po prijemu prijave (član 62. Zakona o lovstvu SR BiH). Komisiju sačinjavaju predstavnik opštinskog organa uprave nadležnog za poslove lovstva, te stručno lice za procjenu vrijednosti štete (poljoprivredni ili veterinarski stručnjak) i stručno lice za utvrđivanje uzroka štete (vještak za lovstvo), a komisija je dužna da odmah izvrši uviđaj, na koji se poziva i oštećeni. Iz ovih odredaba proizilazi da zakon ima u vidu samo poljsku štetu i štetu na stoci, jer kada pominje stručnjake za procjenu visine štete, ne pominje ljekare, a predviđa da se na uviđaj poziva i oštećeni, što često ne bi bilo moguće kada se radi o povredi tjelesnih dobara oštećenog.

Neosnovani su žalbeni navodi prvotuženog da je dužan platiti tužiocu na glavni dug zateznu kamatu samo po stopi od 8%, zbog toga što je tužiocu bio predao mjenicu kao sredstvo obezbjeđenja plaćanja, jer na tražbine iz ugovora u privredi za vrijeme trajanja docnje dužnika povjeriocu pripada zatezna kamata po stopi propisanoj Odlukom SIV -a o visini stope zatezne kamate, neovisno od toga da li je dužnik povjeriocu dao mjenicu kao sredstvo obezbjeđenja plaćanja ili ne. Ova kamate povjeriocu pripada i u slučaju kad je tražbina naplaćena o roku dospijeća mjenice date kao sredstvo obezbjeđenja plaćanja i to od dospijeća tražbine do naplate mjenice, a može se tražiti samo tužbom iz odnosno posla, kakvu je tužbu u ovoj pravnoj stvari tužilac ipodnio.

Prema gornjem za obavezu dužnika da plati zateznu kamatu na tražbine iz ugovora u privredi, po stopi propisanoj Odlukom SIV -a o visini stope zatezne kamate, bez načaja je činjenica da li je tražbina plaćena na ime glavnog duga putem mjenice date kao sredstvo obezbjeđenja plaćanja ili na drugi način, dok je bitno kada je dužnik pao u docnju i kada je plaćena tražbina, jer za vrijeme trajanja docnje, povjeriocu iz ugovora u privredi uvijek pripada zatezna kamata po stopi propisanoj Odlukom SIV -a o visini stope zatezne kamate.

Tužilac nije svojim ponašanjem spriječio tuženog da ispuni obavezu, jer nije kriv za činjenicu da se mjenica izgubila na pošti, pa nije ni djelimično bio u povjerilačkoj docnji u smislu člana 325. ZOO, te nema uslova ni za primjenu člana 326. stav 2. ZOO.

Ova kamata povjeriocu, pripada od podnošenja tužbe za neisplaćenu obračunatu kamatu, neovisno od toga da li je zahtjev za procesnu kamatu postavljen odmah u tužbi za obračunatu kamatu ili u toku postupka koji se vodi o zahtjevu za isplatu neisplaćenih obračunatih kamata.

Međutim, ova kamata ne može se tražiti kao samostalno potraživanje, već samo uz zahtjev za isplatu potraživanja neisplaćene obračunate kamate na koju se procesna kamata odnosi, jer je procesna kamata vezana za neisplaćenu obračunatu kamatu kao glavno potraživanje, što proizilazi iz odredbe člana 279. Stv 2. ZOO. Kako je u konkretnom slučaju tužilac postavio samostalan zahtjev za isplatu zatezne procesne kamate na potraživanje neispaćene obračunate kamate za koje je platni nalog posta o pravosnažan i kao je zahtjev za plaćanje procesne kamate mogao psotaviti samo uz zahtjev za isplatu neisplaćene obračunate kamate, to je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je usvojen naknadno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu procesne kamate na iznos obračunate kamate od podnošenja tužbe do isplate.

Prema odredbi člana 51. stav 2. Citiranog zakona, pod motornim vozilom u smislu ovog zakona podrazumijeva se vozilo na motorni pogon, osim vozila koje se kreće na šinama, koje je namijenjeno za prevoz lica is tvari na putevima ili koje služi za vuču priključnih vozila namijenjenih za prevoz lica i stvari na putevima, ragi strovani proljoprivredni traktori i druga registrovana radna vozila na motorni pogon i motocikl. Prema tome, da bi tužena bila pasivno legitimirana, potrebno je da se radi o šteti prouzrokovanoj registrovanim poljoprivrednim traktorom.

Nesporno je da predmetni traktor nije registrovan i tuženi ne moće odgovarati za štetu koju prouzrokuje vozilo - traktor koji nije registrovan za javni saobraćaj. Pri tome nema nikakvog značaja za odluku u ovoj stvari okolnost da je predmetni traktor prilikom prouzrokovanja saobraćajnog udesa korišten u javnom saobraćaju, jer tuće se ne kos+nstituiše obaveza na strani tuženog, već za štetu koju takvo vozilo prouzrokujeodgovoran je njegov vlasnik.

Pozivanje tužioca na Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima je irelevantno za odluku suda u ovom predmetu, jer se na konkretni pravni odnos imaju primijeniti odredbe Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica.

Tužilac se pogrešno poziva na član 55. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine li lica. Po ovom propisu zajednica osiguranja odgovara i za štete nastale upotrebom motornih vozila čiji vlasnici odnosno korisnici nisu zaključili ugovor osiguranju od odgovornosti, no ta se odredba odnosi na sva ostala motorna vozila navedena u članu 51. stav 2. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica, sem onih za koje je u tom propisu izričito navedeno da obaveza osiguranja od odgovornosti nastaje nakon njihove registracije (misli se na registraciju za javni saobraćaj), a među takva vozila spadaju i poljoprivredni traktori.

Odluka nižestepenih sudova nije u saglasnosti sa odredbom člana 26. stav 1. ZSO u vezi člana 109. I24. Zakona o obligacionim odnosima.

Međtuim, tužiteljica nije ovlaštena da podnosi tužbu protiv lica koje je na temelju kasnije poništene odluke uselilo u stan, već to pravo pripada davaocu stana na korištenje (član 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima), a tužiteljica bi mogla tražiti ispražnjenje stana samo u upravnom postupku pred stambenim organom (član 30. stav 2. ZSO).

Ovaj zaključak se izvodi iz prelazne odredbe prema kojoj je odredba o navedenom vremenskom ograničenju stupila na snagudeset mjeseci nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 34/83). Svrha ove vakacije zakona je bila upravo u tome da se imaocima prava raspolaganja stanovima u društvenoj svojini omogući da podnesu tužbu za ispražnjenje stana, pošto su izmjenom zakona upozoren i da se ta tužba neće ubuduće moći podnosti kad protekne rok od osam godina od bespravnog useljenja.

uz naknadu štete, kod činjenice da je u pitanju sredstvo u društvenoj svojini, regulisana je odredbama člana 270. I 273. Zakona o udruženom radu.Prema odredbama člana 273. ZUR -a tuženi je obavezan da naknadi štetu prema opštim pravilima o odgovornosti za prouzrokovanu štetu, a to znači po odredbama Zakona o obligacionim odnosima.

Odlučujući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu nižestepeni sudovi su utvrdili da su za vrijeme braka majke tužiteljica i njihovog ocaH.M. kupljene nekretnine “Maličevka” iz sredstava posebne imovine majke tužiteljice, da su ove nekretnine bile upisane u zemljišnoj knjizi kao vlasništvo H.M. i da ih je isti poslije smrti majke tužiteljice prodao.Također je utvrđeno da je 15.5. 1979. godine, između tužene i sada umrlog H.M. zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju i da je ovim ugovorom H.M. raspolagao nekretninama koje je on kupio nakon smrti majke tužiteljica, a upisane su u zemljišnoj knjizi kao njegovo vlasništvo.

Polazeći od ovakvog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili.H.M. je u vrijeme zaključenja ugovora bio isključivi vlasnik nekretnina koje je ostavio tuženoj kao davaocu izdržavanja. Samo u slučaju da je H.M. raspolagao i sa nekretninama vlasništvo majke tužiteljica, one bi mogle zahtijevati utvrđenje da ugovor u tom dijelu ne proizvodi pravno djejstvo.Tužiteljice su mogle, zbog okolnosti da je umrli H.M. dio nekretnina koje su predmet ugovora o doživotnom izdržavanju kupio od sredstava dobivenih prodajom nekretnina koje su kupljene iz sredstava posebne imovine majke tužiteljica, protiv istog istaći obligaciono-pravni zahtjev iz osnova naknade štete, odnosno sticanja bez osnova(protiv tužene bi, shodno odredbi člana 122. Zakona o nasljeđivanju SRBiH, mogle istaći obligaciono-pravni zahtjev samo da je ugovorom o doživotnom izdržavanju ugovoreno da će ona odgovarati za ovaj dug primaoca izdržavanja).

Kako rok od tri godine iz pomenutog propisa nije prekluzivan, nego zastarni rok, za prosuđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva bila je mjerodavna odredba iz člana 365. U vezi člana 24. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojoj dužnik može priznati i već zastarjeo dug, a takvo priznanje ima za posljedicu odricanje od zastarjelosti (član 365. Zakona o obligacionim odnosima).

Navodi tuženoga u pismenom podnesku od 17. Maja 1983. godine, na koje se poziva revizija, imaju karakter odricanja od zastarjelosti jer je tuženi priznao tužiocima pravona nužni dio: “Da se tužiocu utvrde za nužne naslednike na imovine sada pokojnog P. u pripadajućem suvlasničkom dijelu”, osim u pogledu nekretnine “Šimonovina” koju je on pribavio svojim sredstvima.

Pravlan je zaljučak nižestepenih sudova da u vrijeme davanja usmene izjave ostaviteljicu nisu sprečavale izuzetne prilike da izjavi redovni testament, dva dana prije naprasne smrti jer je utvrđeno da je bila "“kretna i za svoje godine i prilike prilično čila"” te "“a je uoči same svoje smrti radila na poljoprivrednom imanju". S obzirom da je ostaviteljica živjela u selu udaljenom svega 10 km od sjedišta suda, povezanom autobuskom linijom, nije bilo nikakve prepreke da prije svrti izjavi testament pred sudom.

NIžestepeni sudovi su, međutim, izgubili iz vida da je odnos usvojenja između tužiteljice i usvojitelja bio zasnovan prije 9.1.1980. godine, kada je stupio na snagu Porodični zakona SRBiH, koji je prvi put u naš pravni sistem uveo insititut potpunog usvojenja (čl. 153 -157).

Osnovni zakon o usvojenju koji je bio na snazi u vrijeme usvojenja tužiteljice nije poznavao potpuno usvojenje, niti je usvojenje uticalo na nasledna prava usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim krvnim srodnicima (čl. 17. stav 4).

Odnos usvojenja tužiteljice nije izmijenjen nakon stupanja na snagu Poroidčnog zakona novacijom ugovora o usvojenju (član 291.), pa tužiteljica nije izgubila pravo nasljeđivanja krvnih srodnika.

Osnovano se u žalbi prigovara da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Tužioci zasnivaju tužbeni zahtjev na navodima da su njihovi roditelji Bogdan i Mara za vrijeme trajanja bračne zajednice, zajedničim radom i sredstvima, izgraidli kuću. U ostavinskom postupku iza pokojnog Bogdana, proglašeni su naslednicima surpgua Mara i njihova djeca - tužioci i njihov brat Risto koji je kasnije umro pa su ga naslijedili - sa ½ njegova supruga (tužena) a sa drugom polovinom tužioci i njihova majka Mara. Kasnije je umrla i Mara, a nju su naslijedili tužioci. K ako pokojna Mara za života svog supruga, a ni u ostavinskom postupku iza njega nije istakla zahtjev za izdvajanje svog dijela iz zajedničke tekovine stečene radom u bračnoj zajednici, to pravo, koje nemože zastarjeti, prešlo je na tužioce po osnovu nasljeđivanja (član 2. Zakona o nasljeđivanju). U ovoj parnici tužioci ističu upravo taj zahtjev: da se iz zaostavštine njihovog oca izdvoji dio koji je srazmjeran doprinosu njihove pokojne majke u sticanju zajedničke tekovine. Tužioci, dakle, ističu vlasnički zahtjev, a ne nasljedno-pravni zahtjev koji se ostvaruje nasljedničkom tužbom podložnom zastarijevanju po odredbama zakona o nasljeđivanju. Ovaj zahtjev se može isticati i nakon pravosnažnog okončanja ostavinskog postupka.

Prvostepeni sud je propustio da cijeni da li je tuženi dao povoda za podnošenje tužbe. Bilo bi opravdano donošenje pobijane odluke samo u situaciji ako je tuženi svojim ponašanjem dao povoda za podnošenje tužbe za utvrđenje očinstva, a ne i u protivnom jer za primjenu navedenog pravila, nije dovoljno samo ocjena materijalnih mogućnosti parničnih stranaka, odnosno tužiteljice i njene majke, nego i okolnosti na koju je ukazano u ovom rješenju.

U situaciji kada tuženi svojim ponašanjem nije dao povoda za podnošenje tužbe, nema mjesta primjeni principa pravičnosti iz člana 139. Porodičnog zakona SRBiH.

Kako je utvrđeno da tužilac u izdržavanju oca tužene nije učestvovao svojim ličnim radom, niti posebnom imovinom, a za izdržavanje oca tužene nisu trošeni ni prihodi od zajedničke imovine stranaka, njegov zahtjev za utvrđenje udjela u imovini stečenoj po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nije osnovan kako to pravilno ocjenjuju nižestepeni sudovi, pri tome je drugostepeni sud pravilno ocijenio irelevantnim žalbene navode da je tužilac izdržavao oca tužene 5 godina prije zaključenja ugovora, opravdano nalazeći da to nije bilo u izvršenju ugovora o doživotnom izdržavanju na osnovu kojeg su stečene predmetne nekretnine (u ovom slučaju tužilac bi imao pravo da traži novčanu naknadu po osnovu člana 258. Porodičnog zakona SR BiH i 218. Zakona o obligacionim odnosima, od lica koja su prema ocu tužene imala zakonsku obavezu izdržavanja).

U takvom slučaju prvostepeni sud je bio dužan da u predmetu raspravljanja kao mjesno i stvarno nadležan sud u smislu člana 52. Zakona o parničnom postupku, pa se stoga nije mogao oglasiti nenadležnim.

Pogrešan je stav prvostepenog suda da bi tek trebalo utvrditi da li je i gdje nastala šteta na robi u prevozu, radi ocjene nenadležnosti po članu 52. Zakona o parničnom postupku. Mjesnu nadležnost, u smislu člana 15. Zakona o parničnom postupku, sud utvrđuje na osnovu navoda iz tužbe i priloga uz tužbu, a ne na osnovu provođenja dokaza.

Kada javno glasilo definitvno odbije da objavi informaciju, ili je ne objavi na odgovarajući način i u predviđenom roku, podnosilac ima pravo da podnese tužbu višem sudu na čijem području se nalazi sjedište glasila (član 88. stav 1.). Prema tome, po novom zakonu tužioci su mogli podnijeti tužbu radi objavljivanja ispravke informacije samo protiv javnog glasila, a ne protiv izvještača, odnosno glavnog i odgovornog urednika.

Zamjenik punomoćnika je primio presudu bez primjedbi, ne dajući sudu na znanje da mu je opozvana punomoć, o čemu do tada sudu nije bio obaviješten na drugi način. Prilikom dostavljanja presude sud se rukovodio činjenicom da je zamjenik punomoćnika učestvovao u prvostepenom postupku i da je zbog toga najbolje informisan o pravno relevantnom činjeničnom stanju, pa je s obzirom na kratkoču roka za žalbu (tri dana) cjelishodno da se baš njemu dostavi presuda, da bi se žalba mogla izjaviti u roku,.

Zamjeniku punomoćnika je moralo biti poznato, iz iskustva, da pošta od Sarajeva do Beograda, redovno putuje dava dana ali da su kod običnih pošiljki pošiljki moguća prekoračenja, u kom slučaju punomoćnik tužioca neće biti u mogućnosti da izjavi žalbu u zakonskom roku.Kada je zamjenik punomoćnika primio presudu, iako mu je prethodno opozvana punomoć, ne dajući to sudu na znanje, mogao je održati rok za žalbu i na taj način što je sam mogao izjaviti žalbu telegramom, ili je mogao to učiniti punomoćnik tužioca, po njegovoj telegrafskoj obavijesti o sadržini presude, i na taj način produžiti rok za žalbu, za još tri dana (član 113. stav 3. ZPP). Kada se zamjenik punomoćnika koji se profesionalno bavi zastupan jem (advokat) nije koristio procesnim institutima da održi rok za žalbu, pravilno je zaključio prvostepeni sud da ne postoje opravdani raalozi za povraćaj u pređašnje stanje zbog propuštanja roka (član 117. stav 1. ZPP).

Domaće i strano fizičko ili pravno lice mogu ugovoriti nadležnost stalnog izbranog suda ili izbranog suda ad hoc, za spor o pravima kojima slobodno raspolažu (član 469. stav 1. Zakona o parničnom postupku).

Organizacije udruženog rada mogu sporove iz međusobnih odnosa koje samostalno uređuju, ili koji proizlaze iz prava kojima slobodnu raspolažu, iznositi samo pred stalne izbrane sudove pri privrednim komorama i drugim organizacijama predviđenim zakonom (član 469. St. 2. I 5. Zakona o parničnom postupku).

Zbog toga, iako je punovažan generalni ugovor o građenju zaključen između parničnih stranaka, ništava je odredba koja glasi:

“Ako dođe do spora po ovom ugovoru ili po ugovorima koji će se zaključivati na osnovu ovog ugovora, naručilac i izvođač će formirati arbitražu...” član 105. Zakona o obligacionim odnosima.

U ovom postupku, tužilac traži poništenje samo onog dijela presude arbitražne komisije obrazovane u smislu citirane ništave klauzule iz ugovora o građenju, iz razloga predviđenih u članu 485. Tač. 3. I 4. Zakona o parničnom postupku.

Sud ne može poništiti presudu izbranog suda ako to ne zahtijeva stranka, a u slučaju kada stranka podnese tužbu za poništenje, sud je vezan tužbenim zahtjevom (član 2. stav 1. ZPP), pa ne može poništiti presudu izbranog suda preko granice tog zahtjeva.

Sud, međutim, pazi po službenoj dužnosti na punovažnost ugovora o izbranom sudu, u granicama zahtjeva za poništenje presude, pa kada nađe da je ništav taj ugovor, poništiće presudu u onom dijelu koji je obuhvaćen tužbom i u slučaju da tužilac neosnovano ističe neki drugi razlog za poništenje. (Vrhovni sud BiH, broj Pž. 202/87 od 27.5.1987. godine)

94. Član 210. Zakona o obligacionim odnosima Član 59. Zakona o izvršnom postupku

Dužnik od koga je u izvršnom postupku naplaćena zatezna kamata po stopi određenoj u platn om nalogu ne može u parnici tražiti vraćanje, iako je stopa zatezne kamate bila određena u većem obimu od zakonom dopuštenog.

Ako platni nalog i rješenje o izvršenju budu ukinuti, dužnik može u parnici zahtijevati vraćanje naplaćenog tek po proteku rokova za pokretanje postupka protiv izvršenja. Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud je utvrdio da su u izvršnom postupku provedenom na osnovu sudske odluke (platnog naloga) naplaćene kamate od tužioca, po stopi na koju je glasio platni nalog, pa je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužioca odbio sa tužbenim zahtjevom, jer ne postoji sticanje bez osnova na strani tuženog s obzirom da je sudska odluka činila pravni osnov obaveze tužioca.

Ako je i tačno da tužilac nije primi o sudsku odluku (platni nalog) na osnovu koje je provedeno izvršenje i da je podnio prigovor protiv rješenja o izvršenju, ne postoji obaveza tuženog da vrati ono što je od tužioca naplaćeno.

Samo nakon eventualnog ukidanja klauzule pravosnažnosti platnog naloga i ukidanja platnog naloga u dijelu odluke o kamatama po stopi koja prelazi 7,5%, kao i rješenje o izvršenju, u postupku protiv izvršenja može se tražiti povrat naplaćenog (član 59. Zakona o izvršnom postupku), a do isteka roka iz ovog propisa tužilac ne može svoje potraživanje ostvariti u parničnom postupku.

U smislu člana 23. stav 4. Zakona o oporezivanju proizvoda i usluga (“Službeni list SFRJ”, broj 33/72, sa kasnijim izmjenama i dopunama) - član 24. stav 4. Prečišćenog teksta. (“Službeni list SFRJ” broj 43/83) organizacija udruženog rada kja kupuje materijal za reprodukciju bez plaćanja poreza na promet dužna je da u svom knjigovodstvu, a po potrebi i vanknjigovodstvenoj evidenciji, obezbijedi podatke o njihovoj nabavci, kretanju i utrošku i evidenciju o gotovim proizvodima izrađenim od kupljenog materijala, a u smislu člana 34. Posljedni stav Pravilnika o primjeni poreskih stopa i o načinu vođenja evidencije, obračunavanja i plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga (“Službeni list SFRJ”, broj 21/80), kupci reprodukcionog materijala su dužni da vode robn u knjigovodstvenu ili vanknjigovodstvenu evidenicju o količinama i vrstama proizvoda nabavljenih bez plaćanja poreza na promet tih proizvoda te o njihovom kretanju i utrošku. Iz navedenih propisa slijedi da tužilac nije morao voditi neku posebnu evidencij u van robnog (materijalnog knjigovodstva, ali je u okviru materijalnog knjigovodstva morao posebno evidentirati koje proizvode je nabavio bez plaćanja poreza na promet i kada, te na koji način su ti proizvodi utrošeni.

Prvostepeni sud je morao utvrditi da li je tužilac bio dužan da plati porez na promet za isporučene predmete građevinske stolarije koje je izrađivao u vlastitoj radionici od nabavljenog reprodukcionog materijala, imajući u vidu da se plaća porez na promet fnalnog proizvoda izrađenog od repro ukcionog materijala navedenog u članu 8. stav 1. Tačka 1. Zakona o oprezivanju proizvoda i usluga u prometu (član 9. stav 1. Tačka 1. Prečišćenog teksta), a ne plaća samo ako se radi o materijalu za izgradnju, održavanje i opravku građevinskog objekta koji se troši prilikom tih radova (član 8. stav 1. Tačka 4. Odnosno član 9. stav 1. Tačka 4. Prečišćenog teksta citiranog zakona).

II Zastarjelosti potraživanja cijene radova po ugovoru o građenju počinje teći prvog dana poslije dana kad je izvođač radova mogao na osnovu konačnog obračuna zahtijevati isplatu Bez obzira da li je ugovoreno plaćanje putem privremenih situacija.

III 1. U sporu povodom ništavog ugovora, bilo da je predmet spora zahtjev za restituciju, zahtjev za izvršenje ugovora ili pobijanja njegove punovažnosti, sud može po službenoj dužnosti primijeniti odredbu člana 104. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima o oduzimanju predmeta ništavog ugovora u korist opštine, ako ocijeni da su za to ispunjeni zakonom propisani uslovi. 2. Predmet ništavog ugovora može se oduzeti samo udijelu odnosno obimu u kome je izvršen. Ova mjera može se odrediti kako prema tuženom u parnici tako i prema tužiocu u pogledu predmeta koji je on na ime izvršenja ništavog ugovora primio, s tim što se uslovi za oduzimanje cijene za svaku ugovornu stranu prema njenoj savjesnosti i drugim okolnostima slučaja. 3.

Imovinska sankcija oduzimanja predmeta ništavog ugovora može se odrediti kad za to postoje zakonski uslovi, a naročišto-ako se samo na taj način mogu otkloniti štetne posljedice ugovora kojima se narušava društveni interes; a koje to potrebno radi suzbijanja masovnih društveno negativnih pojava; ako predmet ugovora objektivno predstavlja predmet krivičnog djela, kao i u drugim sličnim situacijama. IV Faktura u kojem povjerila zahtijeva plaćanje obračunate kamate, kad je obračun kamate sadržan u fakturi ili je priložen uz fakturu, predstavlja vjerodostojnu ispravu u smislu člana 21. Zakona o izvršnom postupku. V 1. Kad stan koriste bračni drugovi kao sunosioci stanarskog prava, u sporu o otkazu ugovora o korištenju stana pasivno je legitimisan bračni drug kome je stan dat na korištenje, odnosno sa kojim je zaključen ugovor o korištenju stana, ukoliko zakonom republike odnosno autonomne pokrajine nije drukčije određeno. 2.

Ako su tožbom obuhvaćena oba bračna druga ili drugi bračni drug stupi u parnicu kao umješač na strani tuženog, oni imaju položaj jedinstvenih suparničara. Položaj jedinstvenih suparničara imaju i drugi korisnici stana ako su i oni obuhvaćeni tužbom ili su stupili u parnicu kao umješači. VI 1. Kad je jedan od bračnih drugova stekao stanarsko pravo po osnovu radnog odnosa, davalac stana na korištenje, pod zakonom propisanim uslovima, ima pravo na otkaz ugovora o korištenju stana zbog prestanka radnog odnosa i kad je poslije razvoda braka po sporazumu bračnih drugova il i na osnovu odluke suda jedini nosilac stanarskog prava ostao odnosno postao drugi bračni drug, ako republičkim odnosno pokrajinskim zakonom nije drukčije određeno. 2.

U tom slučaju otkaz ugovora o korištenju stana može se dati razvedenom bračnom drugu koji je ostao odnosno postao nosilac stanarskog prava, i to u roku i pod uslovima pod kojima bi se ugovor mogao otkazati ranijem bračnom drugu kome je stan dat na korištenje. VII 1. Pravo zahtijevati izvršenje pravosnažne sudske odluke kojom je usvojen otkaz ugovor a o korištenju stana i naloženo iseljenje zastarijeva po opštim pravilima Zakona o Obligacionim odnosima, ako zakonom nije drukčije određeno. 2. Ako zakonom nije propisan rok u kome se može podići tužba za otkaz ugovora o korištenju stana pravo na otkaz prestaje po isteku razumnog roka od prestanka razloga za otkaz, kao i kad je davalac stana na korištenje (odnosno samoupravna interesna zajednica stanovanja) primio ispunjenje obaveze nosiocu stanarskog prava povodom čije docnje je otkaz mogao dati, a pri tom e nije izjavio da zadržava pravo na otkaz.

Zauzeti na XX jubilarnom koordinacionom sastanku viših privrednih sudova, privrednih odjeljenja vrhovnih sudova republika i pokrajina i sudova udruženog rada Bosne i Hercegovine i Vojvodine (Donji MIlanovac, 10 -12. VI 197) 1. PROCESNO PRAVO 1.1. Subjektivno preinačenje tužbe i procesna kamata Kada se u parnici novooznačeni tuženi ne protivi subjektivnom preinačenju tužbe odnosno prihvatiti preinačenje tužbe i upusti se u raspravljanje o glavnoj stvari (član 192. stav 3. ZPP), od kada za njega teče procesna kamata, da li od prvobitno podnese tužbe ili od preinačenja tužbe? Lice koje stupa u parnicu na mesto tuženog, mora primiti parnicu u onom stanju u kakvom se ona nalazi u trenutku kada u nju stupa.

Stoga i u odnosu na novooznačenog tuženog po preinačenoj tužbi, procesna kamata teče od prvobitno podnete tužbe a ne od preinačene tužbe (član 192. stav 3. ZPP) 1.2. Rešavanje sporova putem arbitraže Da li obligacione odnose može rešavati arbitraža određena samoupravnim sporazumom o udruživanju u radnu ili složenu organizaciju udruženog rada ako je u samoupravnom sporazumu o udruživanju predviđeno da je ova arbitraža nadležna da rešava sve sporove iz društveno-ekonomskih udruženih organizacija? Ako je u samo upravnom sporazumu predviđeno da će organizacija udruženog rada međusobne sporove iz društveno-ekonomskih odnosa rešavati putem arbitraže, tada takva arbitraža u nedostatku posebne odredbe da je nadležan za rešavanje obligacionih odnosa, kao posebne vrste sporova (član 372.

ZUR -a) nije nadležna da rešava obligacione odnose već samo sporove iz samoupravnih odnosa. 1.3. Postojanje unutrašnje arbitraže Da li se može smatrati da je ustanovljena unutrašnja arbitraža, ako je samoupravnim sporazumom o udruživanju u radnu, odnosno složenu organizaciju udruženog rada, samo predviđeno njeno postojanje i vrsta sporova koje će rešavati, dok je statutom radne, odnosno složene organizacije udruženog rada predviđen sastav i postupak arbitraže? Unutrašnja arbitraža postoji ako je ustanovljena samoupravnim sporazumom o udruživanju u radnu, odnosno složenu organizaciju udruženog rada, i tim sporazumom utvrđena vrsta sporova koja će rešavati, iako je sastav i postupak arbitraže propisan statutom radne, odnosno složene organizacije udruženog rada.

Ovo stoga što se i statut radne, odnosno složene organizacije udruženog rada donosi većinom glasova svih radnika u svakoj osnovnoj organizaciji udruženog rada (članovi 374. I 385. Zakona o udruženom radu). Ovim je dopu njen zaključak Koordinacionog sastanka privrednog sudstva Jugoslavije u Budvi održan 3 -5, novembra 1977. Godine i zaključak pod 3.1. sa XVI Koordinacionog sastanka privrednog sudstva Jugoslavije u Novom Sadu održanog 6 -8. Juna 1983. Godine. 1.4. Spor male vrednosti - objavljivanje presude na ročištu Kada u sporu male vrednosti sud u skladu sa odredbom člana466. ZPP objavi presudu odmah po zaključenju glavne rasprave a obe stranke su bile prisutne objavljivanju, mora li pored objavljene izreke, pismeno na zapisnik dati i razloge, ili je dovoljna konstatacija u zapisniku da su strankama saopšteni razlozi presude? I u postupku u sporovima male vrednosti primenjuju se ostale odredbe ZPP -a, osim ako je u glavi o postupku u sporovima male vrednosti drukčije određeno (član 457.

ZPP -a). Stoga, kada se presuda objavljuje, sudija će javno pročitati izreku presude a saopštiti ukratko razloge presude (član 336. ZPP -a). 1.5. Platni nalog i preinačenje tužbe Moče li presudom u parničnom postupku biti održan na snazi platni nalog u odnosu na lice prema kome nije bio izdat a to lice je po osnovu subjektivnog preinačenja tužbe, posle izdavanja platnog naloga, tretirano kao tuženi u parnici? Ukoliko dođe do subjektivnog preinačenja tužbe posle uloženog prigovora, platni nalog protiv prvobitno tuženog se ukida a protiv novooznačenog tuženog sud će u parnici odlučiti o tužbenom zahtjevu. 1.6. Prigovor na platni nalog samo u pogledu mesne nadležnosti Kada se prigovorom protiv platnog naloga osporava samo mesna nadležnost suda, da li je takav prigovor potpun odnosno da li je dozvoljen? Takav prigovor treba tretirati kao prigovor kojim se platni nalog osporava u celini. 1.7.

Stvarna nadležnost Koji je sud stvarno nadležan za suđenje u sporovima između PTT organizacija radi naknade za korišćenje PTT usluga odnosno PTT kapaciteta? Za suđenje u ovim sporovima, ako suprotno zakonskoj odredbi nije zaključen samoupravni sporazum između PTT organizacija o korišćenju PTT kapaciteta, nadležni su redovni sudovi a ne sudovi udruženog rada budući da se radi o obligacionom a ne samoupravnom odnosu (član 587. stav 2. ZUR -a) 1.8. Dozvoljenost intervenicije po zaključenju glavne rasprave Da li prvostepeni ili drugostepeni sud donosi odluku o prihvatanju ili odbijanju intervencije umešača u slučaju kada se mešan je prijavljuje nakon zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda, do pravosnažnosti zajedno sa žalbom? Prema članu 207. stavu 1.

U vezi člana 206. stav 4. ZPP -a odluku o dozvoljenosti odnosno o odbijanju intervencije umešača donosi prvostepeni sud. 1.9. Tužba za utvrđenje. Kada je tužilac protivno odredbi člana 187. stav 2. ZPP -a podneo tužbu za utvrđenje novčanog potraživanja koje je bilo dospelo u momentu podnošenja tužbe, a prvostepeni sud ne odbaci ovakvu tužbu, shodno odredbi člana 288. Stava 2. ZP P-a već donese meritornu odluku i usvoji tužbeni zahtev, da li je drugostepeni sud ovlašćen da u žalbom postupku uzima u obzir ovaj propust po službenoj dužnosti ili je dužan da, ako nema drugih razloga za ukidanje prvostepene odluke, meritorno odluči po žalbi? Drugostepeni sud ne uzima u obzir propust prvostepenog suda po službenoj dužnosti, te je dužan potvrditi prvostepenu odluku ako nema drugih povreda postupka ili drugih razloga za ukidanje. 1.10.

Dopunska presuda MOže li drugostepeni sud doneti dopunsku presudu u smislu člana 339 - 341 ZPP -a ako nije odlučio o žalbi u celosti? Iz odredbe čl. 339 -341 ZPP -a proizilazi da dopunsku presudu može doneti samo prvostepeni sud. Međutim, i drugostepeni sud može dopunskom presudom odlučiti o delu pobijane prvostepene presude o kojem nije doneta odluka po žalbi. 1.11. Poziv na mešanje i prekid zastarelosti Da li se intervencijsko dejstvo presude prema licu obaveštenom o parnici sa pozivom na mešanje proteže i na prekid zastarelosti potraživanja prema tom licu? Obavešte nje o parnici trećeg lica je radnja kojom se prekida zastarelost prema tom licu shodno odredbi člana 211. ZPP -a u vezi sa članom 388.

ZOO. 1.12. Pravni slednici i ugovorena mesna nadležnost Da li ugovorena mesna nadležnost u smislu člana 70. ZPP -a obavezuje i univerzalne pravne sledbenike ugovornih stranaka? Ugovorena mesna nadležnost iz člana 70 ZPP -a obavezuje i univerzalne pravne sledbenike ugovornih stranaka. 1.13. Izvršni postupak - verodostojna isprava Kada sud nađe da se izvršenje nemože odrediti zato što priložena isprava nije verodostojna isprava iz člana 21. ZIP -a, da li može nastaviti parnični postupak ako je to zatraženo u predlogu za izvršenje tj. Da li se jednim podneskom mogu alternativno inicirati dva postupka - izvršni odnosno parnični? Kada se ne odredi izvršenje na osnovu verodostojne isprave ne može se nastaviti parnični postupak iako je takav zahtev o predlogu postavljen, jer je nastavljanje parničnog postupka uslovljeno postojanjem prigovora protiv rešenja o izvršenju donetog na osnovu verodostojne isprave - član 55.

ZIP -a. 1.14. Primena člana 214. ZIP -a Kakav je odnos između člana 293. ZOO -a i člana 214. ZIP -a? Kada dužnik ne ispuni svoju obavezu u roku koji mu je određen pravosnažnom odlukom, poverilac može tražiti izvršenje odluke u sudskom izvršnom postupku, ili će pozvati dužnika da obavezu ispuni u naknadnom, primerenom roku i izjaviti da neće primiti ispunjenje već će tražiti naknadu štete zbog neispunjenja. Ako je poverilac koristio mogućnost predviđenu odredbom člana 293. stav 1. ZOO, on nemože više tražiti prinudno izvršenje pravosnažne odluke (član 293. stav 2. ZOO), jer se time odrekao prava da traži prinudno izvršenje. IZ toga sledi zaključak da posle podnošenja zahteva za prinudno izvršenje pravosnažne odluke poverilac nemože više koristiti pravo iz člana 293. stav 1.

ZOO. No, to ne znači da u tom slučaju nemože više tražiti naknadu štete u slučaju da prinudno izvršenje nije bilo uspešno, saglasno odredbi člana 214. ZIP -a, ili po opštim pravilima o naknadi štete bez korištenja prava iz pomenute odredbe (član 218. ZIP -a). 1.15. Redovna likvidacija OOUR -a i ovlaštenje punomoćnika Radne organizacije Kada prestaje ovlaštenje zastupnika odnosno punomoćnika radne organizacije u čijem sastavu su bile likvidirane osnovne organizacije? Ukoliko dođe dolikvidacije OOUR -a u Radnoj organizaciji, tada dolazi i do njenog prestanka. Samim tim i zastupnik odnosno punomoćnik radne organizacije gubi ovlašćenje za zastupanje i to danom nastupanja pravnih posledica otvaranja postupka redovne likvidacije nad poslednjim OOUR-om (čl. 438 i 439 ZUR -a u vezi sa članom 215.

Zakona o sanaciji i prestanku organizacije udruženog rada). 1.16. Sanacioni postupak - pretpostavka za otvaranje stečajnog postupka U članu 20. Zakona o sanaciji i prestanku organizacije udruženog rada predviđena je obaveza nadležne SDK -a, da izvesti nadležni organ društveno-političke zajednice, da nije otklonjena nelikvidnost u roku od 90 dana od dana nastanka. Ako nadležni organ društveno-političke zajednice u određenom roku ne podnese prijavu nadležnom sudu za pokretanje postupka otvaranja stečaja, tada će SDK -a bez odlaganja podneti prijavu nadležnom sudu za pokretanje stečajnog postupka u smislu člana 21. Stava 2. Istog Zakona. Da li će predsednik stečajnog veća odbaciti predlog za pokretanje stečajnog postupka, podnetog u smislu člana 21.

Stav. Primenom člana 131. Zakona o sanaciji, pošto nije vođen postupak sanacije a postupak za otkalanjanje uzroka nelikvidnosti spada u predstanacioni postupak? Predsednik stečajnog veća neće odbaciti predlog za pokretanje stečajnog postupka, već će pokrenuti postupak za ostvaranje stečaja, jer je odredbom člana 6. Pomenutog zakona predviđena mogućnost da se pokrene postupak za otvaranje stečaja i ako se ne preduzmu mere sanacije, a dužnik nije u mogućnosti da trajnije ispunjava obaveze koje se podmiruju iz njegovog dohotka. 1.17. Prodaja osnovnih sredstava - mišljenje odbora poverilaca Da li pri prodaji osnovnih sredstava stečajnog dužnika na drugi način, shodno članu 217. Stavu 2. Zakona o sanaciji i prestanku organizacija udruženog rada treba da se dobije saglasnost svih poverilaca ili ovo mišljenje može da da odbor poverilaca u smislu člana 127.

Tačke 5. Zakona o sanaciji i prestanku organizacije udruženog rada? Ovakvo mišljenje može dati punovažno i odbor poverilaca. 1.18. Stečaj nad inostranim pravnim licem Kakav je uticaj otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom koji je inostrano pravno lice, na parnični postupak pred jugoslovenskim sudom čija je mesna nadležnost zasnovana na članu 58. ZPP -a? U sporovima o imovinsko-pravnim zahtevima između domaće organizacije kao tužioca i inostranog pravnog lica kao tuženika po članu 54. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisama drugih zemalja u određenim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 43/82), nadležni sud za odlučivanje je jugoslovenski sud ako se na teritoriji SFRJ nalazi imovina tuženog ili predmet koji se tužbom traži.

Mesna nadležnost za odlučivanje u ovim sporovima određuje se po članu 58. Stavu 1. ZPP, iako je nad inostranim pravnim licem otvoren stečajni postupak. Otvaranje stečajnog postupka nad tuženikom - inostranim pravnim licem ima za tuženika određene materijalno-pravne posledice - ograničenje poslovne sposobnosti, a da li je ova posledica nastala, jugoslovenski sud utvrđuje na osnovu člana 79. stav 4. Pomenutog kolizionog zakona. U slučaju utvrđivanja posledice ograničenja posovne sposobnosti, a time i parnične sposobnosti tuženog, to će prouzrokovati prekid parničnog postupka po sili zakona (član 212. Tačka 4.. ZPP). Sa izloženog primena člana 63. ZPP -a za određivanje mesne nadležnosti suda u slučajevima kada jugoslovensko lice podnese kod jugoslovenskog suda tužbu protiv tuđeg pravnog lica u stečaju, nije moguća. 1.19.

Redovna likvidacija i postupak potužbi Da li će sud odbaciti tužbu kada je u vreme podnošenja tužbe nad tuženom stranom već otvoren postupak redovne likvidacije? Pravne posledice otvaranja postupka redovne likvidacije nastaju od dana objavljivanja oglasa u “Službenom listu SFRJ”. Zbog toga će sud tužbu podnesenu protiv tužene strana nad kojom je bio već otvoren postupak redovne likvidacije odbaciti, ukoliko je bila podneta posle objavljivanja oglasa u “Službenom lisu SFRJ” (član 242. stav 1. Član 243. stav 2. I član 246. Zakona o sanaciji i prestanku organizacije udruženog rada). Okolnost što poverilac svoje potraživanje nije prijavio u postupku redovne likvidacije nije prepreka za podnošenje zahteva za izmirenje potraživanja posle zaključenog postupka redovne likvidacije na način koji predviđa član 250.

Zakona o sanaciji i prestanku organizacije udruženog rada. 1.20. Organizacija udruženog rada u osnivanju i stečaj Da li je moguće otvoriti postupak stečaja i redovne likvidacije nad radnom organizacijom u osnivanju? Radna organizacija u osnivanju utvrđuje gubitak u poslovanju saglasno odredbi člana 104. Stv 5. Zakona o ukupnom prihodu i dohotku (“Službeni list SFRJ”, broj 72/86). Ovako utvrđeni gubitak saglasno članu 104. stav 6. Pokrivaju osnivači, pod uslovom i na način utvrđenim aktom o osnivanju i osnivaču, te se n ad istom ne sprovodi postupak stečaja već samo redovne likvidacije. 2. MATERIJALNO PRAVO 2.1. Priznanje glavnog duga i zatezna kamata Da li se plaćanjem glavnog duga priznaje i pravo na zateznu kamatu i time prekida zastarelost u pogledu zatezne kamate? Plaćanjem glavnog duga ne priznaje se potraživanje kamate, pa se tim plaćanjem ne prekida zastarelost potraživanja zateznih kamata (član 387.

St.1. i 2. ZOO). 2.2. Solidarni dužnici i različita stopa zatezne kamate Ako dužnik privredne delatnosti i neprivredn e delatnosti solidarno odgovaraju za dug iz ugovora u privredi koji je isplaćen u docnji, po kojoj kamatnoj stopi će se obračunavati zatezna kamata za dužnika neprivredne delatnosti (da li po stopi iz člana 277. stav 1. Ili člana 277. stav 2. ZOO)? Dužni k neprivredne delatnosti odgovara kao solidarni obveznik za takvu obavezu i zateznu kamatu plaća po članu 277. stav 2. ZOO -a, a kada ispuni ovu obavezu ima pravo zahtevati od sadužnika da mu naknadi deo obaveze koji pada na njega (član 423. ZOO -a). 2.3. S niženje kamatne stope u izvršnom postupku Ako je u toku parničnog postupka došlo do sniženja stope zatezne kamate a sud je u parničnom postupku dosudio tužiocu višu stopu zatezne kamate nego što je to predviđeno Odlukom o visini stope zatezne kamate, može li dužnik u izvršnom postupku prigovorom zahtevati sniženje kamatne stope ako je ovakav prigovor mogao iznositi u parničnom postupku? Dužnik ne može u izvršnom postupku stavljati prigovor na rešenje o izvršenju ako je ovaj prigovor mogao iznositi u parničnom postupku (član 50. stav 1.

Tačka 8. Zakona o izvršnom postupku). Odredbe člana 50. stav 1. Tačka 8. Predviđa da dužnik može staviti prigovor protiv rješenja o izvršenju samo ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastupila posle izvršnosti odluke a što ovde nije slučaj. 2.4. Povišenje stope zatezne kamate Kako treba da postupa sud kada je do povišenja stope zatezne kamate došlo: a) u prvostepenom postupku, b) u žalbenom postupku, c) po pravosnažnosti sudske odluke? a) Ako je do povišenja stope zatezne kamate došlo u prvostepenom postupku, sud će dosuditi zateznu kamatu po važećim propisima samo ako je tužilac u postupku povećao zahtev za zateznu kamatu. Sud će dosutiti višu stopu zatezne kamate na traženje tužioca, iako se tuženi protivio ovom povišenju (preinačenju tužbe). b) Ako tužilac u žalbi traži povišenje stope zatezne kamate koje je nastupilo po donošenju prvostepene presude, toima karakter preinačenja tužbe a isto se može zahtevati samo do zaključenja glavne rasprave, te se ova kamata može tražiti novom tužbom, pa žalbu treba odbaciti. c) Kada po pravosnažnosti odluke dođe do povišenja stope zatezne kamate, tada su ne može u izvršnom postupku dozvoliti izvršenje za višu kamatnu stopu od one određene propisom, ali poverilac može novom tužbom tražiti razliku u stopi zatezne kamate koja mu nije u prethodnoj parnici dosuđena. 2.5.

Sniženje stope zatezne kamate Kako treba da postupa sud kada je do sniženja kamatne stope došlo: a) u prvostepenom postupku, b) u žalbenom postupku, c) posle pravosnažnosti odluke odnosno u izvršnom postupku? a) U toku prvostepenog postupka sud po službenoj dužnosti pazi da li se zahtev tužioca za kamatu kreće u granicama dozvoljenog tj. Da li je u skladu sa važećom stopom zatezne kamate. Ako je zahtev viši odbiće ga za višak tražene kamate, tj. Uskladiti sa važećim propisom. b) Ako do sniženja stope zatezne kamate dođe u žalbenom postupku, sud će žalbu uvažiti i preinačiti prvostepenu presudu odnosno uskladiti stopu zatezne kamate sa važećim propisom. c) Ako stranka posle pravosnažnosti odluke stavi zahtev za sniženje stope zatezne kamate u izvršnom postupku, pošto je ista smanjena po pravosnažnosti sudske odluke, tada treba primeniti odredbu člana 50.

Stava 1. Tačke 8. ZIP -a i dozvoliti samo izvršenje u skladu sa važećom stopom zatezne kamate. 2.6. Zatezna kamata - Zajednica osiguranja Od kog momenta zajednica osiguranja, koja je platila naknadu po osnovu kasko osiguranja, stiče pravo na zateznu kamatu na isplaćeni iznos protiv zajednice osiguranja čiji je osiguranik prouzrokovao štetu? Zatezna kamata teče od dana isplate naknade, jer je isplatilac naknade u smislu člana 939. Stava 1. ZOO -a stupio u prava svoga osiguranika do iznosa isplaćene naknade (član 303. ZOO). 2.7. zatezna kamata na devize Po kojoj stopi se obračunava zatezna kamata na potraživanja stranih povjerilaca izražena u devizama, koja potiču iz ugovora u privredi, kada su dužnici domaća društveno-pravna lica, ukoliko se u sporu primjenjuje domaće pravo? Zatezna kamata se obračunava po stopi utvrđenoj međubankarskim sporazumom za područje SFRJ, na štedne uloge po viđenju, odgovarajuće strane valute.

Prihvaćeni odgovor predstavlja izmenu dosadašnjeg stava zauzetog po istom pitanju, gde se stopa zatezne kamate na devizna sredstva obračunava u iznosu od 8% godišnje. 2.8. Naknada štete iz ugovora o osiguranju i zatezna kamata Da li na potraživanje naknade štete iz ugovora o osiguranju poverilac ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je šteta pričinjena ili od dana određenog u odredbama člana 919. St. 1. I 2. ZOO -a? Zateznu kamatu treba dosuđivati uz primenu odredbe člana 919. St. 1. I 2. ZOO, jer je ova odredba specijalna i odnosi se isključivo na odnose iz ugovora o osiguranju. Time se ne dira u pravo oštećenog da od štetnika traži zateznu kamatu od dana nastanka štete. 2.9. Plaćanje putem interne banke Ako je interna banka u skladu sa članom 27. stav 1 tačka 6.

Zakona o osnovama bankarskog i kreditnog sistema (“ Službeni list SFRJ”, br. 70/85, 9/86, 34/86, i 72/86) izdala menicu u svoje ime a za račun članice - organizacije udruženog rada za naplatu duga iz dažničko-poverilačkog odnosa između tužioca kao poverioca i članice banke kao dužnika, da li je interna banka pasivno legitimisana u sporu za naplatu glavnog duga ako nije podneta mehanička tužba već redov na tužba? Interna banka nije pasivno egitimisana, pošto ona nije dužnik već je to njena članica - organizacija udruženog rada koja je sa poveriocem bila u neposrednom dužničko-pverilačkom odnosu. 2.10. Interna banka - zatezna kamata Da li je interna bank a pasivno legitimisana u sporu za naplatu zatezne kamate za dug po menici koju je ona izdala u svoje ime a za račun članice, ako u mehaničkom iznosu nije obračunata zatezna kamata? Interna banka, koja je u svoje ime a za račun članice izdala menicu za naplatu duga članice banke, nije pasivno legitimisana u sporu za naplatu kamate.

Ona je samo dužna platiti dug iz menice. (menični dug), a ne i zateznu kamatu. 2.11. Interna banka - pasivna legitimiacija Da li je interna banka obavezna platiti glavni dug organizaciji udruženog rada - članice iz osnovnog posla, a koje za isti u svoje ime a za račun članice izdala menicu koja u roku nije naplaćena a nije ni protestovana? Interna banka nije obavezna platiti dug članice, jer se menična obaveza ugasila, pa ostasje da se dug namiri samo od neposrednog dužnika - članice interne banke koja je sa poveriocem bila u neposrednom dužničko-poverilačkom odnosu, ukoliko se zahtev ne zasniva na odredbi člana 85. Zakona o menici, po osnovu neosnovanog obogaćenja. 2.12. Avans - zatezna kamata Da li naručilac građevinskih radova koji ne plati avans u roku duguje zatezne kamate od docnje do isplate avansa? Ako naručilac građevinskih radova ne uplati avans u roku koji je utvrđen ugovorom o građenju duguje zatezne kamate od padanja u docnju do isplate ali se iznos zatezne kamate uračunava u razliku u ceni na koju izvođač ima pravo po ugovoru odnsno po zakonu, ako je ona izazvana zakašnjenjem uplate avansa. 2.13.

Izgubljena menica i poverilačka docnja Kada je imalac menice propustio da na dan dospelosti menice, izdate kao sredstvo obezbeđenja plaćanja, istu podnese na naplatu, pošto je izgubljena, uništena ili je propušten rok za naplatu pa je zbog toga pao u poverilačku docnju u smislu člana 326. Stava 2. ZOO, da li i kada poverilačka docnja prestaje preduzimanjem neke radnje imaoca menice i koje (pozivanjem dužnika da isplati dug, pokretanjem spora ili izdejstvovanjem rešenja o amortizaciji menice)? POverilačka docnja prestaje, a dužnik pada u docnju po proteku primernog roka od 15 dana od dana kada ga poverilac pozove da dug plati (čl. 324. i 326. ZOO). 2.14. Uslovljavanje plaćanja avansa pri prodaji robe Ako prodavac uslovi plaćanje avansa pri prodaji robe pa ne dođe do realizacije ugovora zbog nemogućnosti isporuke robe, da li je u takvom slučaju prodavac dužan kupcu platiti kamatu na iznos plaćen unapred i po kojoj stopi? Prodavac je dužan platiti kamatu po stopi iz člana 277.

Stava 1. ZOO u vezi sa članom 137. Stavom 1. I članom 214. ZOO. 2.15. Naplativost potraživanja podizvođača ako je posao obavljen u inostranstvu (član 133. ZOO -a) Da li se menja odnos između izvođača i proizvođača, kada je nakon zaključenja njihovog ugovora došlo do zaključenja međudržavnog ugovora kojim se menjaju rokovi i način naplate potraživanja glavnog izvođača od inostranog investitora? Ako je međudržavnm ugovorom promenjen način i vreme naplate potraživanja glavnog izvođača od inostranog investitora, a stranke o tome ne postignu saglasnost, niti su u mogućnosti da odustanu od ugovora jer su radovi završeni onda takav međudržavni ugovor ima uticaj na odnos glavnog izvođača i podizvođača jer je došlo do nepredviđenih promena okolnosti koje utiču na mogućnost izvršenja obaveza glavnog izvođača prema podizvođaču u zemlji. 2.16.

Zastarelost potraživanja U kom roku zastare va potraživanje naknada štete prouzrkovane povredom obaveze iz ugovora o prometu robe i usluga zaključenog između društvenih pravnih lica? Potraživanje naknade štete prouzrokovane povredom obaveza iz ugovora o prometu robe i usluga, zaključenim između društvenim pravnih lica, zastareva u roku od tri godine od nastanka štete (član 376. stav 3. U vezi sa članom 374. ZOO -a). 2.17. Prošireni tužbeni zahtev - zastarelost KOjim momentom nastaje prekid zastarelosti potraživanja prema dužniku na koga je proširen tužbeni zahtev u toku parnice? Danom podnošenja tužbe protiv prvotuženog prekida se zastarelost potraživanja i u odnosu na dužnika prema kojima je proširena tužba uz njegov pristanak (člana 196. stav 3.

ZPP). 2.18. Drumski prevoz - obaveza plaćanja prevoznine Kada je u tovarnom listu kao platilac prevoza označeno treće lice, da li s obzirom na naredbu člana 670 stav 1. ZOO prijemom robe i tovarnog lista za primaoca nastaje obaveza plaćanja cene prevoza? Prijemom robe i potpisom tovarnog lista primalac nije u obavezi da plati cenu prevoza ako je u tovarnom listu označeno da prevoz plaća treće lice. 2.19. Naknada štete iz osiguranja Da li propisano ograničenje odgovornosti za štetu iz odluke o određivanju iznosa na koji se mora ugovoriti osiguranje od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima pri upotrebi motornog vozila (“Službeni list SFRJ”, broj 25/76, 39/83 i 49/86) primenjuje prema vremenu nastanka štete ili prema visini ograničenja koje je važilo u vreme donošenja odluke (član 189. stav 2.

ZOO)? U odnosu na ograničenje odgovornosti za štetu primenjuje se propis koji je važio u vreme nastanka štete. 2.20. Šteta u prevozu robe željeznicom Ako zajednica osiguranja isplati svom osiguraniku (pošiljaocu robe) iznos štete do koje je došlo u prevozu robe železnicom da li od dana iskupa tovarnog lista i prijema robe od strane primaoca prema odredbi člana 939. ZOO ima pravo da od železnice traži regres isplaćenog iznosa. Ovo zbog toga što prema odredbi člana 78. Stava 1. Tačka 2. Zakona o ugovorima u prevozu u železničkom saobraćaju od dana iskupa tovarnog lista i prijema robe imalac prava je postao primalac, pa samo on ili njegov osiguravač može potraživati štetu od železnice? Zajednica osiguranja nema pravo na regres isplaćenog iznosa od železnice, jer to pravo nema ni pošiljalac.

Pravo je prešlo na primaoca pa bi samo on ili njegov osiguravač imali pravo na odštetni zahtev prema železnici, osim ako to pravo nije preneto na pošiljaoca. 2.21. Drumski prevoz Kada je u tovarnom listu kao pošiljalac označeno lice od koga je prevozilac u drumskom saobraćaju faktički preuzeo robu po nalogu naručioca prevoza, koji je zaključio ugovor o prevozu te robe i po čijem je nalogu prevozilac preuzeo robu radi prevoza, da li će lice označeno u tovarnom listu kao pošiljalac biti u obavezi da plati naknadu za prevoz.? Neće, jer ugovorna strana - pošiljalac je lice koje je zaključilo ugovor o prevozu robe u drumskom saobraćaju a ne greškom označeno lice kao pošiljalac u tovarnom listu - član 656.

ZOO. 2.22. Prevoz deviza i ugovorna kazna Sporazumom o izvršavanju naloga za prenos deviza između banaka, predviđeno je plaćanje ugovorne kazne za slučaj nepridržavanja roka za prenos deviza, prema odluci o načinu vršenja platnog prometa sa inostranstvom. Da li takva odredba o ugovornoj kazni može da proizvodi pravno dejstvo? Takav sporazum treba ceniti kao sporazum kojim je određen rok u kome ima da se izvrši ispunjenje propisane obaveze i sankcije za slučaj njenog neblagovremenog ispunjenja. Prema ovom stanovištu može se uzeti da se radi o ugovornoj kazni jer je u pitanju pravni odnos koji je za svoj neposredni predmet ima izvršenje određene radnje - prenos deviza, koje u unutrašnjem prometu nisu novac, pa odredba o ugovornoj kazni može da proizvodi pravno dejstvo.

Nepostupanje u tom roku dovodi do padanja u docnju i primene odredbi o ugovornoj kazni. 2.23. Odgovornost za obaveze nastale u vezi sa delatnošču osnovne organizacije Da li osnovna organizacija odgovara za obaveze druge osnovne organizacije u sastavu iste radne organizacije, ako imaju samo upravnim sporazumom utvrđenu međusobnu odgovornost, kad se ne radi o obavezama iz delatnosti, već o obavezama u vezi sa delatnosti osnovne organizacije koja je obavezu stvorila? Osnovna organizacija odgovara za obaveze druge osnovne organizacije nastale u obavlja nju osnovne i sporedne delatnosti, kao i za obaveze nastale u vezi te delatnosti ako imaju u samoupravnom sporazumu o udruživanju u radnu organizaciju predviđenu međusobnu odgovornost za obaveze (čl. 255, 262.

I 272. stav 1. ZUR -a).