Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 3/1987

Član 52. stav 1. Tačka 2. I stav 2. Zakon o oporezivanju proizvoda i usluga Okrivljeno odgovorno lice koje u okviru svojih poslova odnosno radnih zadataka obavlja isključivo uplatu poreza, ne biti odgovorno za netačno obračunat porez (privredni prestup iz člana 52. stav 1. Tačke 2. I stava 2. Zakona o oporezivanju proizvoda i usluga u prometu)

a koje sopstvenik nije koristio niti je za to zemljište plaćao obaveze prema društvenoj zajednici deset ili više godina, do dana stupanja na snagu ovog zakona, nego je za to vrijeme koristila bez ugovora sa sopstvenikom radna organizacija ili društveno-politička zajednica, prelazi u društvenu svojinu, akosopstvenik zemljišta za to vrijeme nije podnio tužbu za priznavanje prava svojine na to zemljište ili tužbu kojom zahtjeva naknadu za korištenje zemljišta.

Iako navedenim ugovorom nije preuzeta obaeza na zaključenje ugovora o kreditu u cilju isplate razlike u cijeni do konačne vrjednosti stana, nižestepeni sudovi nalaze da obaveza zaključenja ugovora proizilazi iz člana 26. stav 1. Statuta fonda za solidarnu izgradnju stanova za radnike i člana 18. Odluke o uslovima i kriterijima za korištenje sredstava fonda, pa su stoga usvojili zahtjev za zaključenje ugovora o kreditu pozivom na odredbu člana 27. Zakona o obligacionim odnosima.

Navedeni stav nižestepenih sudova ne može se, međutim, prihvatiti, jer ne postoji ugovorna obaveza za zaključenje ugovora o kreditu, a niti statut i odluka, na koje se pozivaju nižestepeni sudovi može zamijeniti ugovor, jer ne sadrže bitne elemente ugovora.

Neosnovano je pozivanje na odredbu člana 27. Zakona o obligacionim odnosima jer se u konkretnom slučaju radi o zakonskoj obavezi zaključenja ugovora, pa prema tome ne može doći do primjene navedena odredba.

Kako prema utvrđenju nižestepenih sudova iz ugovora zaključenog 10. Novembra 1976. Godine ne proizilazi obaveza zaključenja ugovora o kreditu sa tužiocem za razliku do stvarne cijene stana, ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su usvojili zahtjev upravljen na zaključenje ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju postoji samo neusklađenost ugovora od 10. Novembra 1976. Godine sa Samoupravnim s orazumom o izdvajanju i usmjeravanju sredstava za stambenu izgradnju iz 1973. Godine, jer je navedenim ugovorom utvrđena obaveza tuženog na uplatu vlastitog učešća, a ne i na otplatu razlike cijene do pune vrijednosti stana, kako je predviđeno samoupravnim sporazumom, na osnovu koga su doneseni i statut i odluka, koje citira prvostepeni sud. Prestalo je, međutim, pravo tužioca da zahtijeva usklađivanje ugovora sa spomenutim samoupravnim sporazumom (član 120. ZOO), jer je tužba podnesena znatno po proteku tr i godine od dana zaključenja ugovora i kada se ovaj rok računa od dana stupanja na snagu Zakona o obligacionim odnosima (tužba je podnesena 15. Septembra 1982. Godine)

Polazeći od navedenih činjenica, te utvrđenih činjenica da tužilac sve do podnošenja tužbe 23. Novembra 1982. Godine nije zahtijevao od tuženog otvaranje akreditiva, niži mu nudio predaju opeke, a da je tuženi ugovorom zaključenim 10. 3. 1982. Godine sa drugim prodavcem, mupio potrebnu opeku uz drugačije uslove plaćanja cijene, mora se zaključiti da su se parnične stranke prećutno sporazumjele da raskinu ugovor zaključen 24. 11. 1981 godine. Svojim ponašanjem - tuženikovom kupovinom opeke kod drugog prodavca, te dugom pasivnošću tužioca stranke su manifestovale volju da ugovor o prodaji raskidaju, a može se, u smislu člana 28. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, i na ovaj način izjaviti volja za zaključenje, odnosno raskid ugovora. Iako je ugovor o prodaji između stranaka zaključen u pismenoj formi mogao je biti raskinut neformalnim sporazumom, kako proizlazi iz odredbe člana 68. ZOO.

I kada bi bila tačna tvrdnja da su se tužeioci usmeno saglasili sa kupoprodajom s obzirom na već navedena ostala činjenična utvrđenja iz nižestepenih presuda, ni ta činjenica nema uticaja na donošenje odluke o ništavosti zaključenog ugovora.

Niame, odredbom člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti (“Službeni list SRBiH”, broj 38/78), na koju se opravdano poziva pobijana drugostepena presuda, propisana je pismena forma kao konstutivni element ugovora kojim se prenosi pravo vlasništva na nepokretnostima. Zato se u istoj formi mora dati punomoć za zaključenje takvog ugovora (član 90. I 24. Zakona o obligacionim odnosima). Kako je, prema činjeničnom utvrđenju iz nižestepenih presuda usmeni ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između tuženih u decembru 1980. Godine, dakle, nakon 4. Januara 1979. Godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti, on je protivan citiranoj odredbi tog zakona, zbog čega je apsolutno ništav, pa se smatra kao da nije ni zaključen. (Vrhovni sud BiH, broj Rev. 558/87 od 14.5.1987. godine) 7.

Član 9. Zakona o prometu nepokretnosti

Za ugovor o otuđenju nepokretnosti iz svojine građana u društvenu svojinu, važe opšta pravila o formi (član 9. St. 1. I 4. ZPN), a ne posebna odredba iz stava 1. Člana 9. Istog zakona, koja propisuje formu ugovora o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine u svojini građana.

Tuženi ističe prigovor zastare potraživanja, pošto je od momenta nastanka štete prošlo više od tri godine (tužba sudu podnijeta je 6.2.1985. godine, a radnik je poginuo 7.11. 1979. Godine).

Prigovor zastarjelosti potraživanja nije osnovan. Rok zastare ne počinje teći od dana kada je osiguranik tužioca smrtno stradao, tj. Od 7.11.1979. godine, ve od dana nastanka štete (izvšrenih plaćanja), pa do dana podnošenja tužbe nije protekao ni subjektivni zastarni rok od 3 godine iz člana 376. St. 1. ZOO.

U ovakvim slučajevima ne teče zastara potraživanja naknade buduće štete, jer republičkim zakonom nije predviđena obaveza naknade takve štete bilo u rentnom obliku, bilo u kapitaliziranom iznosu (prije nego što nastupi).

Zakon o autorskom pravu propisuje pravo autora na naknadu imovinske štete i pravo na naknadno objavljivanje njegovog imena i prezimena, na pogodan način ako se njegovo djelo javno iskorištava bez oznake imena i prezimena (Član 98. Zakona o autorskom pravu). PO shvatanja ovoga suda nije isključeno pravo autora na naknadu neimovinske štete (čl. 28. I 95. Zakona o autorskom pravu) u slučaju kada je izdavač objavio ime i prezime autora na posebnom listiću štampanom uz svaki primjerak djela. Ovo stoga što se na taj način ne otklanja u cjelosti štetna posljedica koja je nastupila povredom autorovog moralnog prava. Objavljivanje imena i prezimena autora na posebnom listiću, umjesto na samom djelu, predstavlja neadekvatno otklanjanje štetne posljedice, jer nije dovoljno uočljivo, a notorno je da se listić na kome je označeno ime i prezime autora u toku vremena može izgubiti, čime autor postaje anoniman. Posebnim propisivanjem prava na naknadu imovinske štete i naknadno objavljivanje autorovog imena i prezimena u slučaju povrede moralnog autorskog prava objavljivanjem djela bez označavanja imena i prezimena autora - hoće se pružiti moguća naknada imovinske štete i odgovarajuća ne novčana satisfakcija naknadnim objavljivanjem imena i prezimena, ali se time ne iključuje pravo autora na novčanu naknadu neimovinske štete. Naime, u članu 95. Zakona o autorskom pravu, propisano je da se i u slučaju povrede autorskog moralnog prava može zahtijevati naknada štete koja je povredom autoru nanesena, a u našem pravnom sistemu po štetom se podrazumijeva i neimovinska šteta (član 155. Zakona o obiligacionim odnosima, koji je objavljen u “Službenom listu SFRJ”, broj 29/78, sa izmjenama i dopunama u broju 39/85).

Kako objavljivanje tužiočevog imena i prezimena, na posebnom listiću, ne predstavlja adekvatnu naknadu, osnovano je prvostepeni sud dosudio i naknadu neimovinske štete, koju je i pravilno odmjerio u skladu sa kriterijima iz člana 200. Zakona o obligaconim odnosima u iznosu od 10.000 dinara.

U konkretnom slučaju, kod utvrđivanja karaktera spornog objekta, treba imati u vidu tvrdnju tuženog da je otac stranaka izgradio objekt za potrebe lakšeg korištenja stambene zgrade, da je objekt podignut još prije 20 godina, ali treba utvrditi i da li se može bez znatnije promjene ili oštećenja premjestiti na neko drugo mjesto na zemljištu tuženog, a da se sasčuva namjena objekta.

Tuženi tvrdi da je ovaj objekat (kolibu) njemu poklonio otac još za života, što treba posebno utvrditi. Ako se radi o trjanom objektu, takav poklon bi bio punovažan samo ako je učinjen u periodu primjene saveznog Zakona o prometu zemljišta i zgrada (prečišćeni tekst u “Službenom listu SFRJ”, broj 43/65), jer je, u smislu člana 6. stav 1. Pomenutog zakona bilo moguće pravnim poslom razdvojiti pravno jedinstvo zemljišta i zgrade u svojini (posebno otuđiti zemljište, a zadržati pravo svojine na zgradi i obrnuto). Ako je međutim do poklona došlo iza 4. Januara 1979. Godine, kada je stupio na snagu Zakona o prometu nepokretnosti (“Službeni list SRBiH”, broj 38/78), ovakav ugovor bi bio nepunovažan, jer odredbe ovog zakona ne predviđaju izuzetak od pravila da zemljjište i zgrada u svojini čine pravno jedinstvo i moraju biti u svojini istog lica. Bio bi iz ovih razloga nepunovažan i ugovor o diobi zaključen između stranaka i njihovog brata iza smrti oca ako tuženom koliba nije poklonjena za života oca prije 4.1.1979. godine, već mu pripala u svojinu diobom, a zemljište na kome je sagrađena, tužiocu, sve naravno, pod pretpostavkom da se radi o trajnom objektu, a ne privremenom, koji se smatra pokretnom stvari.

U načelu povjerioci djeljive obaveze imaju pravo potraživanja na jednake dijelove, ako nije što drugo određeno, pa svaki povjerilac može zahtijevati samo dio potraživanja(član 412. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima).

Suvlasnici bi, prema ovom načelu, imali pravo potraživanja naknade štete prouzrokovane oštećenjem ili prisvajanjem stvari ili plodova stvari, srazmjerno svom suvlasnič kom dijelu, na što upućuje odredba “ako nije što drugo određeno”. Solidarnost povjerilaca, kod djeljivih obaveza, postoji samo kada je ugovorena ili zakonom određena (član 425. Zakona o obligacionim odnosima).

Pomoću teleološke interpretacije članova 43. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, dolazi se do zaključka da zakon zasniva povjerilačku solidarnost kada postoje posebne okolnosti, tj. Kada se dosuđivanjem naknade suvlasniku srazmjerno njegovom suvlasničkom dijelu ne postiže svrha zaštite prava vlasništva, a koja je kod vlasničke tužbe potencirana ovlašćenjem iz pomenute odredbe prema kojoj svaki suvlasnik može tražiti tužbom zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar kada svoje suvlasničko pravo ne može drugačije zaštititi (slučaj oduzimanja stvari i najčešće uznemiravanja).

Po ocjeni ovog suda takve okolnosti postoje kada je suvlasnik koji podiže tužbu za naknadu štete prouzrokovane na cijeloj stvari dugogodišnji jedini posjednik te stvari makar i bez izričitog sporazuma sa ostalim suvlasnici ma, jer, ako drugačije nije utvrđeno, u takvoj situaciji se mora pretpostaviti to da su ostali suvlasnici svojom pasivnošću prećutno prepustili upravljanje na zajedničku stvar suvlasniku - posjedniku i da stoga i u slučaju oštećenja stvari svojom neaktivnošću i inertnošću prihvataju to da stvar propadne, ili pretrpi gubitke pa je u takvoj situaciji svakako i u njihovom zajedničkom interesu da makar jedan od suvlasnika tužbom ostvari pravo na naknadu cjelokupne štete.Isticanjem takvog tužbenog zahtjeva jednog od suvlasnika stvara se između njega i ostalih suvlasnika situacija solidarnih povjerilaca predviđena u članu 426, Zakona o obligacionim odnosima, pa po tom zakonskom propisu treba prosuđivati njihov uzajamni odnos, kao i odnos prema dužniku - štetniku, što znači da ispunjenjem obaveze naknađenja štete tužiocu prestaje obaveza tužene kao dužnika i prema ostalim suvlasnicima, koji svoja potraživanja nakon toga mogu ostvariti samo prema tužiocu.

Kako je prvostepeni sud u svojoj presudi utvrdio i to da je tužilac ne samo zemljišno-knjižni suvlasnik k.č. br. 278. i 279. Sa dijelom od 105/1022, nego i jedini posjednik tih parcela i to prema stanju u katastru koje datira od premjera izvršenog još 18.10.1957. godine, dakle, već gotovo 30 godina, što takođe prihvata i drugostepena presuda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili citirane materijalnopravne propise kada su usvojili tužbeni zahtjev tužioca za naknadu cijele štete.

Izraženi stav drugostepenog suda da su tuženi savjesni posjednici zato što drže u posjedu nepodijeljene nekretnine, je u suprotnosti sa pozitivnim propisima.

Suvlasnik ima pravo da stvar drži da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmjerno svom dijelu ne povređujući time prava ostalih suvlasnika (član 14. stav 1. Zakona o osnivnim svojinsko-pravnim odnosima). Pored toga, suvlasnici imaju pravo da zajednički upravljaju s tim što je za preduzimanje poslova redovnog upravljanja potrebna saglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od polovine vrijednosti stvari, a troškovi korištenja, upravljanja i održavanja stvari, kao i ostale terete koji se odnose na cijelus tvar, snose suvlasnici u srazmjeru svojih dijelova.

Iz navedenih odredaba proizilazi da suvlasnik ima pravo na suposjed i iskorištavanje stvari srazmjerno svome dijelu, te da mu je za prava koja prelaze taj obim potreban valjan pravni osnov. U situaciji kada nedostaje pravni osnov, a suvlasnik koji drži u posjedu nekretnine zna za postojanje suvlasničkog dijela drugih lica, ne može se smatrati savjesnim posjednikom, pa je dužan da plati naknadu za korištenje drugom suvlasniku srazmjerno njegovom dijelu.

U konkretnom slučaju pravni osnov za korištenje suvlasničkog dijela tužioca mogao bi biti u tome da je korištenje njegovog dijela nekretnina uračunato u troškove izdržavanja zajedničkog djeteta koje živi sa majkom - prvotuženom. /Vrhovni sud BiH, broj Rev. 584/86 od 18.6.1987. godine)

17.

Član 14. stav 2. Zakona osnovnim svojinsko-pravniim odnosima

Suvlasnik može punovažno otuđiti samo svoj idealni suvlasnički dio u svim stvarima iz suvlasničke zajednice, a ne realni dio, pa ni idealni dio u samo pojedinim stvarima iz suvlasničke zajednice ako time otežava kasniju diobu.

IZ obrazloženja:

Iz činjenica utvrđenih u prvostepenom i drugostepenom postupku proizlazi da su tužiteljice i prvotuženi suvlasnici nekretnina upisanih u posjedovnom listu broj 278, k.o. Š. Pa prema tome i k.ć. broj 19/30 i 19/40, koje je prvotuženi darovao svojim krećkama.

Polazeći od navedenog utvrđenja za koje je sud u revizijskom postupku vezan u smislu člana 385. stav 3. Zakona o parničnom postupku, ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su usvojili zahtjev tužiteljice, pošto ugovori o darovanju zaključeni između prvo, drugo i trećetuženih ne proizvodi pravno dejstvo u odnosu na tužiteljice. Ovo stoga jer je prvotuženi kao jedan od suvlasnika nekretnina iz pl. 278 k.o. Š. U smislu pravila imovinskog prava, kojima odgovoara član 14. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, ovlašten da raspolaže samo svojim idealnim suvlasničkim dijelom, ali ne i realnim djelovima stvari u suvlasničkoj zajednici (prvotuženi je raspolagao realnim djelom nekretnina. samo sa dvije parcele upisane u naprijed navedenom posjedovnom listu, iako je suvlanik sa tužiteljicama svih nekretnina upisanm u tom posjedovnom listu.) Provotuženi nije mogao, pounovažno raspolagati ni svojim suvlasničkim dijelom u navedenim parcelama, jer suvlasnička zajednica obuhvata niz parcela, pa jedan od suvlasnika ne može prenijeti svoj suvlasnički dio na novog sticaoca samo na pojedinim stvarima iz suvlasničke zajednice (konkretno pojedinim parcelama), već samo na svim stvarima u suvlasništvu.

Ovo stoga jer bi suprotnim postupanjem novi sticalac bio posebno privilegiran. U konkretnom slučaju to bi značilo da su drugo i trećetužene postale suvlasnice sa tužiteljicama samo u dvije parcele od ni za parcela u suvlasništvu upisanih u posjedovnom listu broj 278. K.o. Š. Pa bi mogle zahtijevati izdvajanje suvlasničkog dijela samo iz tih parcela, iako su možda daleko vrednije. kvalitetnije od ostalih parcela u suvlasničkoj zajednici, te bi time bila prejudicirana fizička dioba u značajnoj mjeri odnosno osujećena na štetu tužiteljica.

U konkretnom slučaju tužilac je postavio zahtjev da mu se isplati naknada za oduzeti bostan i paradajz, iako se ni u tužbi, a niti u postupku pred prvostepenim sudom nije izjasnilo da li je on vlasnik oduzetih predmeta. ili je kao nalogoprimac vršio prodaju tuđih (nalogodavčevih) stvari. Nižestepeni sudovi su bili propustili da utvrde da li su oduzeti predmeti predstavljali tužiočevo vlasništvo, ili je on postupao kao nalogoprimac. U tom slučaju, u smislu člana 555. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78), tužilac ne bi bio legitimisan da zahtijeva da mu se isplati tražena naknada, osim ako se ne smatra da je oduzete stvari kupio (član 556. ZOO).

Rješenjem Narodnog odbora sreza Banja Luka - Odjeljenje za finasije - Uprave za imovinsko pravne poslove broj 14 -PS-47/62 od 8. Januara 1962. Godine odlučeno je koje se sve nekretnine ostavljaju navedenim licima kao nezemljoradnički maksimum, a koje nekretnine prelaze u društvenu svojinu, pa je između ostalih u društvenu svojinu i k.č. 380/1. Također je utvrđeno da su nasljednici I.M. 1954. Godine k.č. 380/1 prodali majci tužilaca koja je ušla u posjed ovih nekretnina, a nakon njene smrti nekretnine posjeduju tužioci.

Polazeći od navedenog utvrđenja ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Odredbom člana 7. stav 3. Tačka e. Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji (“Službeni list NRBiH”, broj 2/46)koji je stupio na snaguu januaru 1946. Godine, propisano je da se eksproprijacijom oduzima od tadašnjeg vlasnika i prelazi u društvenu svojinu viša k iznad 30 dunuma obradive zemlje ako vlasnici nisu zemljoradnici po glavnom zanimanju. Danom stupanja na snagu navedenog zakona sva obradiva zemlja iznad nezemljoradničkog maksimuma od po 30 dunuma postala je društvena svojina.

U postupku provođenja navedene zakonske odredbe uslijedilo je donošenje rješenja od 17. Juna 1946. Godine, odnosno 4. Decembra 1946. Godine, kojim je konstatovano da višak obradivog zemljišta iznad nezemljoradničkog maksimuma prelazi u društvenu svojinu (ovo rješenje ima deklaratorni karakter), kao i rješenje od 8.1.1962. godine, kojim je odlučeno koje sve nekretnine ostaju u vlasništvu I.M. i I. N. a koje nekretnine prelaze u društvenu svojinu. Nekretnine izdvojene u korist društvene svojine, među njima i k.č. 380/1 postale su društvena svojina danom stupanja na snagu navedenog zakona pa kupoprodajni ugovor na osnovu kojeg su nasljednici ranijeg vlasnika proizvodi pravno dejstvo, kako to pravilno ocjenjuju nižestepeni sudovi, suprotno navodima revizije, pravilno ocijenili da nije od značaja okolnost što je prednica tužitelja predmetne nekretnine kupila pouzdavajući se u zemljišno knjižno stanje prema kome je prednik prodavaoca bio upisan kao vlasnik, a nisu od značaja za ocjenu zakonitosti odluke ni navodi revizije da je komisija koja je vršila izdvajanje nekretnina trebala provjeriti posjedovno stanje i predmetne nekretnine izvdvojiti u korist naljednika ranijeg vlasnika, jer ovi prigovori mogu biti predmet razmatranja samo u upravnom postupku.

jer je ocijenio da je tužiteljica morala saznati za ovu kupoprodaju i njene uslove 6. Marta 1984. Godine kada je ugovor o kupoprodaji zaključen između tuženih bio podnijet upravi prihoda, radi naplate poreza na promet nepokretnosti.

Osnovano se u reviziji ističe da prema propisu iz člana 36. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti nije bilo dovoljno zaklučiti to da je tužiteljica eventualno imala mogućnost da uz ispunjenje i drugih određenih pretpostavki dođe do saznanja da je izvršena kupoprodaja nekretnina u odnosu na koje je ona imala pravo preče kupovine (a samo to je drugostepeni sud mogao prihvatiti iz same za sebe činjenice da je do podataka o kupoprodaji došla uprava prihoda pri na plati poreza), nego je bilo neophodno utvrditi to da je tužiteljica zaista i došla do takvog saznanja, do kojeg je, prema ocjeni ovog revizijskog suda, mogli doći samo ukoliko tuženi dokažu da je uprava prihoda o toj kupoprodaji zaista i obavijestila njen nadležni organ, jer to ne spada u djelokrug službenih obaveza uprave prihoda propisanih zakonomn, ili da je nadležni organ tužiteljice na drugi način došao do takvog saznanja.

Prvostepeni sud odbija tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da veća zapremina nije utvrđena službenim mjerenjima po ovlaštenoj organizaciji u luci ukrcaja (RO “Jugoinspekt” Rijeka) te zbog ovako zauzetog stava, ne utvrđuje da li su tačni navodi tužioca da su podaci o većoj zapremini vidljivi iz isprava koje su sačinili tuženi, odnosno njegov špediter. Odredba člana 7. Tač. D) ugovora od 29.4.1981. godine, razmatrana u okviru načela saradnje u obligacionim odnosima i savjesnosti i poštenja (član 7. I 12. Zakona o obligacionim odnosima) mora biti shvaćena tako da je tužilac - prevoznik dužan da veću zapreminu prevezene robe od predviđene ugovorom, dokazuje certifikatom ovlaštene specijalizovane radne organizacije samo ako među ugovornim strankama nije nesporno da je roba veće zapremine (dakle, ako to ne proizlazi iz isprava koje je sačinio ili njegov špediter).

Stoga je rebalo, eventualno i uz pomoć vještaka, utvrdili da li iz samih isprava koje je sačni o tuženi (ili njegov špediter) proizlazi da je tuženi predoana pevoz robu veće zapremnine od 2,6 ccm, po toni.

Opšte zanse za promet robom se primjenjuju i nakon stupanja na snagu Zakona o obligacionim odnosima, ako su strenke ugovorile njihovu primjenu ili ako iz okolnosti proizlazi da su njihovu primjenu htjele (član 21. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima). U sudskoj praksi u privrednim sporovima zauzet je stav da se uzanse kao kodificirani poslovni običaji primjenjuju na odnose iz ugovora o privredi i u pitanjima koja ugovorom stranaka ili dispozitivnim odredbama zakona nisu regulisana.

Polazeći od navedenog prvostepeni sud je trebao da utvrdi da li su stranke bar prećutno ugovorile primjenu Opštih uzanski za promet robom, te da potom ocijeni da li je prigovor tužioca na isporučenu količinu ka menog agregata blagovremeno stavljen.

Činjenica da je tuženi sam preuzeo bronzu od proizvođača, ne ukazuje da mu je tužilac nije isporučio, jer je tuženi kod proizvođača bronzu preuzeo po ovlaštenju tužioca pa je iz tih razloga tužilac i fakturisao cijenu tuženom, a tuženi platio ugovorenu cijenu.

Da je tuženi uputio tužioca da preuzme robu kod njegovog kooperanta proizlazi iz iskaza svjedoka radnika tužioca, a tuženi je preuzeo cijelu količinu kupljene bronze nakon poslanog teleksa, a izvjestan dio i nakon otpreme narudžbe.

Prvostpeni sud je utvrdio i da su parnične stranke bile u dužoj poslovnoj vezi povodomkupovine bronze, pa se ugovor mora smatrati zaključenim i u smislu člana 42. stav 1. ZOO, je r tužilac nije odmah odbio ponudu upućenu teleksom (ovako upućena ponuda se smatra ponudom učinjenog prisutnom licu u smislu člana 40. stav 2. ZOO) (Vrhovni sud BiH, broj Pž. 432/86 od 27.5.1987 godine.

24.

Članovi 82. I 133. Zakona o obligacionim odnosima

Stranka koja je odustala od ugovora ne moće se osloboditi obaveze plaćanja odustanice ako nisu ispunjeni uslovi za raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

Obzirom na takvo utvrđenje činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava kada su zaključili da nema mjesta zahtjevu tužioca za vraćanje navedenog iznosa koj je on platio tuženoj ni po ustanovi o sticanju bez osnova iz člana 210. St. 2. I 4. Zakona o obigacionim odnosima, na koji se tužilac neopravdano poziva, niti po drugim odredbama tog zakona, bez obzira na činjenicu. Koju tužilac ističe u reviziji, da je tuženoj platio ono što joj je on dugovao ni pozakonu, ni ugovoru.

Prema izričitoj odredbi iz člana 211. Zakona o obligacionim odnosima lice koje izvrši isplatu znajući da nije dužno platiti, nema pravo za zahtijeva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. To znači da isplata nedugovanog, kao vid neosnovanog obogačenja, u principu postoji samo ukoliko je izvršena u zabludi da se ono što se plaća duguje. Pošto tužilac nije ukazivoa ni na to da je prilikom plaćanja zadržao pravo vraćanja plaćenog iznosa, niti da je plaćanje izvršio zato da bi izbjegao eventualnu prinudu, očigledno je da takva isplata, sa znanjem da plaća nešto što on sam ne duguje, već da plaća dug svoje kćeri. Ne predstavlja slučaj neosnovanog obogaćenja i ne daje pravo na restituciju. Naprotiv ovo predstavlja plaćanje (ispunjenje) za drugog onoga što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, čime je potraživanje tužene u smislu odredbe člana 218. Zakona o obligacionim odnosima prema kćerki tužioca prešlo na tužioca, koji samo od nje može zahtijevati naplatu isplaćenog znosa, a ne i od tužene kao što su pravilno zaključili nižestepeni sudovi odbijajući tužbeni zahtjev.

Kod ovakvog utvrđenja nije bilo osnova za usvjaanje alternativnog zahtjeva, jer među strankama ne postoji alternativna obligacija (čl. 403. Do 408. Zakona o obligacionim odnosima), a niti nastaje nemogućnošću ispunjenja obaveze u smislu člana 262. stav 4. Istog zakona, jer se u tom slučaju, analogno odredbi člana 185. stav 3. U vezi sa članom 269. ZOO, od dužnika može zahtijevati samo novčana naknada.

Prema odredbi člana 307. Zakona o obligacionim odnosima, ispunjenje obaveze sasstoji se u izvršenju onog što čini njenu sadržinu, pa je dužnik ne može ispuniti ničim drug im, a niti povjerilac može zahtijevati nešto drugo. Prema tome povjerilac ne može istovremeno tražiti ispunjenje obaveze iz ugovora, konkretno isporuku motornog vozila ugovorenih karakteristika i alternativno zahtijevati isporuku montornog vozila drugih karakteristika - drugog tipa. Drugačiji zaključak ne proizlazi ni iz člana 262. Zakona o obligacionim odnosima. Prema stavu 1. navedene odredbe povjerila je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti obavezu savjesno u sve mu onako kako ona glasi. Istina, slijeći stavovi člana 262. ZOO govore o pravu povjerioca povjerioca kada dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa njenimispunjenjem, da traži naknadu štete, ali ni iz tih odredaba ne može se izvesti zaključak da pvojerila može od dužnika tražiti istovremeno ispunjenje ugovora inaknadu štete, a ni da u okviru naknade štete može tražiti predaju stvari druge vrste.

Osim toga valja naglasiti da se sa t om prodajom saglasio vlasnik - otactuženog, sa kojim je u to vrijeme živio u zajedničkom domažinstvu, jer je tuženom omogućio predaju u posjed prodatih nekretnina kupcu - tužitelju, kako pravilno nalazi drugostepeni sud, pa je neprihvatljiv prigovor tuženog u pogledu punovažnosti ugovora o prodaji.

Iz navedenih okolnosti, naime, slijedi da se ne radi o ugovoru o prodaji nasljedstva kome se tuženi nada(ovakav ugovor bi bio ništav u smislu člana 109. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, (“Službeni list SFRJ”, broj 42/65) koji je bio na snazi za vrijeme zaključenja ugovora, odnosno člana 107. stav 1. Sada važećeg zakona o nasljeđivanju (“Službeni list SRBiH”, broj 7/80), već o ugovoru o prodaji stvari koju je otac tuženog, već za svog života trebao na tuženog, odnosno kupca, prenijeti.

Nalazom vještaka utvrđeno je da su sadašnji brojevi šasije i motora utis nuti dvije do tri godine prije dana dana vještačenja (vještačenje je izvršeno 11. Jula 1984. Godine), dakle prije preuzimanja motornog vozila (tužilac je motorno vozilo preuzeo od tuženog u septembru 1983. Godine).

Polazeći od navedenog utvrđenja nižestepeni sudovi su zaključili da se u konkretnom slučaju radi o nedostatku koji je onemogućio upotrebu motornog vozila i postojao u vrijeme prelaska rizika na kupca (predaje automobila), te da se radi o skrivenom materijalnom nedostatku, koji je otkriven trk prilikom tehničkog pregleda u junu 1984. Godine, o čemu je prodavac odmah obaviješten, pa stoga usvojili zahtjev za raskid ugovora, primjenom člana 121. St. 1.i 2. Te 478. I 488. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Ovaj sud, međutim, nalazi da su nižestepeni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kada su ugovor o prodaji motornog vozila raskinuli primjenom naprijed citiranih odredaba, jer se u konkretnom slučaju ne radi o materijalnom nedostatku stvari koji ima u vidu odredba člana 479. Zakona o obligacionim odnosima, već o pravnom nedostatku u širem smislu (zbog promjene broja motora i šasije onemogućena je registracija motornog vozila, a time i njegova upotreba) odnosno da se radi o posebnom ograničenju javno - pravne prirode, koje ima u vidu odredba člana 514. Zakona o obligacionim odnosima.

Prema ovoj odredbi prodavac odgovara i za posebna ograničenja javno - pravne prirode, koja kupcu nisu bila poznata, ali samo ako je on za njih znao ili je znao da se mogu očekivati, a nije ih kupcu saopštio.

U ponovnom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva treba cijeniti sa aspekta odredbe člana 514. Zakona o obligacionim odnosima, imajući prit tome u vidu da u situaciji kada se radi o posebnom ograničenju javno - pravne prirode ne teče šestomjesečni prekluzivni rok za reklamaciju zbog nedostatka stvari, ali kupac mora dokazati da je prodavac znao za ograničenje i da mu nije saopštio da postji ograničenje, odnosno da je bio nesavjestan da bi mogao uspjeti sa zahtjevom za raskid ugovora po naprijed navedenom pravno m osnovu. (član 510. stav 1. ZOO).

Neosnovani su žalbeni navodi tuženog da opravdanu docnju u izvođenju radova ne predstavlja vrijeme docnje u plaćanju situacije za već izvedene radove, jer zakašnjenjem u plaćanju situacija od strane naručioca radova izvođaj je spriječen da izvodi radove ili je izvođenje radova znatno otežano (kada se radi o građevinskim radovima, izvođač saglasno Posebnoj uzansi o građenju broj 70, ima pravo i da obustavi izvođenje radove) Stranke su u članu 5. Ugovora utvrdile rok izvođenja radova produžava ne samo za slučaj više sile, već i bilo koje druge smetenje koju nije skrivio izvođač, a kod situacije da je tužilac mala zanatska organizacija, sa oskudnim obrtnim sredstvima, kako proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka, pod smetnjom u smislu ove ugovorne odredbe, može se shvatiti i zadocnjelo plaćanje privremenih situacija.

Stoga je prvostepeni sud pravilno utvrdio da postoni opravdana docnja u izvođenju radova (pored ostalog perioda opravdane docnje koju tuženi ne osporava) u trajanju od 65 dana zbog neblagovremeno plaćenih situacija, pa tužiocu pripada razlika u cijeni saglasno odredbi član a 636. ZOO).

Prodajom robe prvotuženom kao nalogoprimcu i čuvaru tužioca po dokumentima u prevozu drugotuženi je izvršio svoju obavezu kao prodavac robe, pa kako prvotuženi nije stavio primjedbe u pogledu količine i kvaliteta, mora se smatrati da je drugotuženi u cjelosti izvršio svoju ugovornu obavezu isporuke robe tužiocu.

U konkretnom slučaju, pošto ni ugovorom ni normama Zakona o obligacionim odnosima, nije uređeno pitanje načina kvantitativnog prijema robe i prigovora na količinu, treba primjeniti. Opšte uzanse o prometu robom (u privrednim sporovima prihvaćeno je pravilo da se uzanse kao kodificirani poslovni običaji primjenjuju na odnose iz ugovora o privredi kada ti odnosi nisu urešeni ugovorom stranaka ili dispozitivnim odredbama zakona - član 21. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima).

Kada se količina robe utvrđuje u prisustvu obiju stranaka ili njihovih predstavnika kao što je u ovom predmetu slučaj, kupac mora svoje prigovore na količinu robe staviti prodavcu odmah prilikom samog utvrđivanja količine (uzansa broj 130. stav 1.) Nestavljanje prigovor a na kvantitet odmah prilikom prijema robe povlači gubitak onih kupčevih prava koje Opšte uzanse izričito predviđaju u slučaju isporuke manje ili veće količine od ugovorene (Uzanse broj 133).

Prema tome, tužilac je prekludiran u pravu da stavlja bilo kakve prigovore na količinu isporučene robe od strane drugotuženog, jer se ima smatrati da je roba primljena bez primjedbi od strane ovlaštenog predstavnika tužioca.

Time što je tužilac kasnije disponirao sa navedenom robom i istu isoručio drugom kupcu i tom prilikom utvrđena manja količina robe po zapisniku od 27. decembra 1982. Godine i zapisniku od 4.5. januara 1984. Godine, nema nikakvog uticaja na pravni odnos tužioca i drugotuženog. To je poseban odnos koji se ne tiče drugotuženog.

Stranke nisu utvrdile po kojoj cijeni će tuženi prodati tužiočevu bundevsku košticu u inostranstvu, ali ta okolnost ne čini ugovor nepunovažnim. U smislu člana 751. stav 3. ZOO, ugovor o nalogu je punovažan i kada nedostaju uputstva nalogodavca, a tada je nalogoprimac dužan, rukovodeći se interesima nalogodavca, posutpati kao dobar privrednik.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio, analizom i nalazom vještaka, da je tuženi prodao u svoje ime i inostranstvu svu količinu bundevske koštice koju je tužilac uskladištio u toku 1983. Godine kod tuženog, pa je dužan u ispunjenju ugovora o nalogu (komisionu) položiti račun tužiocu (član 654. Odnosno 780. ZOO), i predati tužiocu sve što je na ime cijene prodatih koštica tužioca primio od inokupca.

Neosnovano, međutim, prvostpeni sud dosuđuje tužiocu naknadu u visini cijene po kojoj je tužilac otkupljivao košticu (100 dinara po kg.) jer tužilac ima pravo da zahtijeva samo dinarsku protuvrijednost cijene koju je tuženi postigao prodajom koštica, ali uz odbitak troškova koje je tuženi imao (član 759. Odnosno 784. ZOO), te naknade (provizije) koju duguje tuženom (članovi 761. I 762. Odnosno 782. I 783. ZOO). To znači da iznos koji je tuženi dobio prodajom tužiočeve koštic e treba umanjiti za transportne i druge troškove koje je po ugovoru sa inokupcem ima tuženi i za uobičajenu proviziju tuženog. Tužilac treba da snosi i rastur, odnosno kalo, od koga je došlo tokom uskladištenja i transporta njegovih koštica, pa nije opravdano odrediti naknadu za cjelokupnu količinu uskladištene koštice.

Tužilac bi mogao zahtijevati i eventualnu naknadu štete, ako je tuženipostupio protivno nalogu i uputstvima, odnosno ako nije postupao sa pažnjom dobrog privrednika (članovi 751. I 752. Odnosno 773. ZOO), no postojanje takve štete tužilac mora dokazati. Pri raspravljanju o ovom eventualnom zahtjevu treba imati u vidu da je bundevska koštic bila namijenjena izvozu i da je morala biti prodata i pod nepovoljnim uslovima kakvi su vladali na tržištu, ukoliko tužilac ne dokaže da ju je on mogao korisnije upotrijebiti da mu je vraćena, a ne prodata za bagatelnu cijenu.

Ova ugovorna odredba nije u suprotnosti sa prinudnim propisima, jer Zakon o obligacionim odnosima ovlaščuje banku da u slučaju padanja u docnju korisnika kredita(u situaciji kada korisnik po dospjelosti ne vrati dobiveni kredit) može i bez intervencije suda prodati založene hartije od vrijednosti(član 1071. ZOO) pa je pogotovo dopuštena ugovorna klauzula da se može bez intervencije suda naplati ti iz oročene strane valute.

Stoga su neprihvatljivi prigovori revidenta da tuženi nije imala pravo da samostalno vrši naplatu potraživanja sa njegovog deviznog računa pozivom na pismenu izjavu datu prilikom zaključenja ugovora o potrošačkom kreditu. Odobrenje potrošačkog kredita bilo je uslovljeno zaključenjem ugovora o oročavanju deviznih sredstava i davanjame pismene izjave, o korištenju this redstava za naplatu potraživanja po osnovu potrošačkog kredita, ukoliko kredi blagovremeno ne bude otplaćen, te su stoga nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je tužena imala pravo da sa devizne knjižice tužioca skine određeni iznos za naplatu dospjelog potraživanja po osnovu potrošačkog kredita.

Međutim, ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili meterijalno pravo kada su dobili zahtjev tužioca u cijelosti jer iz podataka spisa nije vidljivo da li je konverzija DM izvršena prema kursu u vrijeme naplate kredita (6. Novembar 1981. Godine), ili po kursu u vrijeme zaključenja ugovora o potrošačk om kreditu. Tuženoj pripada pravo na naplatu deviznog iznosa u visini protuvrijednosti DM po kursu u vrijeme naplate dospjele obaveze, a ne po kursu koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora o potrošačkom kreditu.

ne primjenjuju se propisi iz Zakona o obligacionim odnosima (član 658. stav 2. I 671) na koje se tužilac poziva u reviziji, jer bi to bilo u suprotnosti sa odredbom člana 23. ZOO kojom je predviđeno da na obligacione odnose koji se uruđuju drugim saveznim zakonima, primjena odredaba ZOO dolazi u obzir samo u pitanjima koja nisu potpuno ili nikako regulisana posebnimsaveznim zakonom (lex specialis derogat legi generali).

Nisu cijenjena raslaganja vezana za pravilnost pravosnažnog rješenja organa uprave, kojim je utvrđeno da se radi o bespravno izgrađenom objektu, jer sud u parničnom postupku nije ovlašten da preispituje pravilnog odluke organa uprave. Parnični sud je vezan za pravosnažno rješenje organa uprave (organ iz člana 12. stav 1. ZPP)

IZ obrazloženja:

Ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev za naknadu štete uzrokovane rušenjem garaže, jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz člana 154. Zakona o obligacionim odnosima za usvajanje zahtjeva, pošto je naknadno donesenim rješenjem sanirano stanje u pogledu pravnog osnova za rušenje garaže.

NIsu cijenjena razlaganja vezana za pravilnog pravosnažnog rješenja organa uprave, kojim je utvrđeno da se radi o bespravno izgrađenom objektu, jer sud u parničnom postupku nije ovlašten da preipituje pravilnost odluke organa uprave. Parnični sud je vezan za pravosnažno rješenje organa uprave (organ iz člana 12. stav 1. ZPP).

Bez značaja je okolnost da u vrijeme rušenja objekta nije postojalo pravosnažno rješenje nadležnog organa uprave, jer je taj nedostatak otklonjen naknadno donošenjem pravosnažnog rješenja upravnog organa, kojim je utvrđeno da se radi o bespravno izgrađenom objektu za koji se ne može dat i odobrenje ni naknadno, pa su ispunjeni zakonski uvjeti za rušenje bespravno izgrađenog objekta (član 255. stav 1. Tačka 6. Zakona o prostornom uređenju SRBiH), bez naknade.

Izvođač je, dakle, odgovoran za štetu po principu krivnje (pravila imovinskog prava, sada izražena u odredbama člana 154. stav 1. ZOO). Odgovornost drugotuženog se zasniva i na odredbi člana 51. Zakona o međusobnim odnosima radnika u udruženom radu (“Službeni list SFRJ”, broj 22/73), koji je bio na snazi u vrijeme prouzrokovanja štete, kome odgovara član 170. Zakona o obligacionim odnosima.

NIje od uticaja okolnost što se nižestepeni sudovi kod utvrđivanja odgovornosti izvođača pogrešno pozivaju na član 207. ZOO. Ovaj propis, koji podrazumijeva objektivnu odgovornost naručioca i izvođača radova na nekretnini, odnosi se samo na odgovornost za štete koje nastaju tokom izvođenja radova (usljed izgradnje kao djelatnosti koje stvar povećanu opasnost štete za okolinu), bez obzira kada štetna posljedica ispolji, pa ne može doći do primjene u slučaju kada štetna posljedica nastaje ne zbog radova na rekonstrukciji puta, već zbog upotrebe puta nakon rekonstrukcije.

Prvostepeni sud nalazi da je putem vještaka utvrđeno da je do povrede došlo zbog propusta u organizaciji posla, jer se rad na visini trebao obavljati tako da se postave skele sa nogarima ili da se u gornjem dijelu kotla postavi kolotura na gredi, pa pomoću konopca izvlači tere za čišćenje kotla, a ne korišten jem jednostrukih ljestava. Kako je do povrede radnika došlo radom na visini usljed naprijed navedenih propusta tuženog, prvostepeni sud nalazi da je tuženi odgovoran za štetu po principu objektivne odgovornosti saglasno članovima 154. stav 2. Te te 173. I 174. Zakona o obligacionim odnosima, a da je neosnovan prigovor podijeljenje odgovornosti zasnovan na mišljenju vještaka da je uzrokovanju povrede doprinio i sam radnik, time što nije odbio da obavlja posao na koji je raspoređen, jer opasnost nije bila t ako očigledna da bi je povrijeđeni (priučeni stolar) mogao uočiti i odbitiobavljanje povjerenog mu zadatka.

Izloženo stanovište prihvata i drugostepeni sud.

Ovo stoga što je obaveza tuženog (njegovih odgovornih radnika) da rad na visini organizacije tako da se može obavljati bez opasnosti za bezbjednost radnika.

Pravilno prvostepeni sud nalazi da je neosnovan prigovor podijeljenje odgovornosti, jer priučeni stolar nema takvu stručnu kvalifikaciju da ocijeni opasnost kojoj se izlaže nošenjem tereta uz pr islonjene jednostruke ljestve na visini, da bi mogao odbiti obavljanje naređenog mu posla, ali je tuženi mogao imati takve organizatore posla koji te opasnosti moraju uočiti i dozvoliti obavljanje posla tek kad se stvore bezbjedni uslovi za rad.

O rezultatima tog pregleda vaspitnoobrazovna organizacija je dužna da upozna svoje organe upravljanja, roditelja itd. a po odredbi člana 3. Pravilnika o uslovima i načinu oslobađanja učenika od nastave fizičkog vaspitanja (“Službeni list SRBiH”, br. 10/74 i 15/75) ovlašten je i nastavnik fizičkog vaspitanja, kada je to potrebno, da zahtijeva da se fizički nesosoban učesnik oslobodi u cijelosti ili djelimično od obaveze učestvovanja u nastavi fizičkog vaspitanja.

Pravilan je zaključak nižestepenih presuda da nema ni djelimične odgovornosti za štetu roditelja malodobne tužiteljice zbog propuštanja da obavijeste tuženu školu o njenom fizičkom nedostatku. Roditelji prema svome obrazovanju nisu morali biti svjesni takvog rizika. Sa druge strane, tužena škola, odnosno ovlašteni nastavnik, tolerisala je da se vježba fizičkog vaspitanja “kolut nazad” izvodi sa nesposobnim učenikom i uz očigledan rizik od njegovog povređivanja.

Naime, samo mjesto pogibije - tunel predstavlja saobraćajni bjekatkojim je kretanje pješaka zabranjeno, kao što se ispravno naglašava kroz razloge nižestepenih presuda pa je neprihvatljiv revizijski prigovor kojim se sastoji umanjiti značaj postupka nastradale koja se kretala tračnicama kroz tunel.

U razlozima drugostepene presude se posebno naglašava da je tunel dug 195. Metara, a nastradala je bila udaljena 50 metara od izlaska iz tunela. Brzina kretanja voza bila je 72 km/h (koja je dozvoljena) i zaustavni put iznosio je 420 metara. S obzirom na ponašanje nastradale neposredno pred nastupanje štetnog događaja (naglo je izašla iz niše i kretala se između tračnice raširenih ruku licem prema vozu, a kada je stigla u njegovu neposrednu blizinu okrenula je leđa) prućžala su nižestepenim sudovima dovoljno uporišta za zaključak da nije bilo nikakvih mogućnosti da se jureći voz blagovremeno zaustavi, pa da su se zato ispunili, pa da su se zato ispunili zakonom propisani razlozi za oslobađanje od odgovornosti za naknadu štete tuženih.

Polazeći od okolnosti pod kojima je došlo do saobraćajne nezgode a posebno činjenica da je oštećeni nepropisnim kretanjem desnom stranom kolovoza suprotno odredbi člana 63. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima (“Službeni list SRBiH”, broj 31/82) doprinio prouzrokovanju štetnog događaja (saobraćajne nezgode), a time i štete koju je pretrpio, prvostepeni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o podijeljenoj odgovornosti omjera 20:80, pa je stoga tuženog obvezao da tužiocu naknadi 80% od ukupno utvrđene naknade materijalne i nematerijalne štete.

Drugostepeni sud je odbio žalbu tuženog, ažalbu tužioca je djelimično uvažio, i prvostepenu presudu preinačio nalazeći da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo (član 177. St. 2. I 3. Zakona o obligacionim odnosima) kada je utvrdio podijeljenu odgovornost i tužitelja po tom osnovu odbio sa dijelom zahtijeva, ističući da je osiguranik tuženog uz uobičajenu pažnju pri upravljanju motornim vozilom mogao izbjeći udar u tužitelja.

Izraženi stav u pogledu primjene pravila o podijeljenoj odgovornosti nije pravilan.

U slučaju kada je oštećeni postupao protivno propisima i tako djelimično pridonio nastanku štete, primjenjuju se pravila podijeljenje odgovornosti i kada štetnik odgovara poprincipu objektivne odgovornosti, pa i kada je skrivljeno ponašanje oštećenog bilo predvidivo i otklonjivo, jer svaka stranka snosi odgovornost, pa i kada je skrivljeno ponašanje oštećenog bilo predvidivo i otklonjivo, jer svaka stranka snosi odgovornost, pa i kada je skrivljeno ponašanje oštećenog bilo predvidivo i otklonjivo, jer svaka stranka snosi odgovornost u obimu u kome je doprinijela prouzrokovanju štete. U takvoj se situaciji imala opasne stvari oslobađa objektivne odgovornosti srazmjerno obimu u kome je oštećeni učestvovao u prouzrokovanju štetnog događaja a time i štete koju je pretrpio (član 177. stav 3. ZOO).

Međutim, osnovan je prigovor revizije da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili citiranu odredbu iz član 178. St. 2. Zakona o obligacionim odnosima odbijajući u cjelosti protivtužbeni zahtjev tuženog da mu tuženi naknadi štetu prouzrokovanu oštećenjem traktora, iz zbog pretrpljenog straha, uz obrazloženje da “sud nije mogao usvojiti protivtužbeni zahtjev tuženog jer je on uglavnom i odgovoran za nastali udes”.

Naime, navedenom odredbom iz član 178. stav 2. ZOO je predviđena odgovornost svakog od imalaca motornog vozila, koji su obostranom krivicom doveli do prouzrokovanja štete tim vozilima u pokretu, za ukupnu štetu srazmjernos tepenu svoje krivice, što znači da i tužilac, srazmjernoobimu svoje krivice koji je već utvrđen nižestepenim presudama, odgovara za štetu koju je tuženi pretrpio u sudaru sa njegovima utomobilom.

Polazeći od navedenog utvrđenja, iz kog proizilazi da je navedeni objekat tužilaca napušten i da ne služi namjeni, ovaj sud nalazi da takav objekat ulaz i u imovinu tužilaca samokao vrijednost upotrebljivog građevinskog materijala, te da u ovakvoj situaciji oštećenim ne pripada pravo na restituciju, a ni na novčanu naknadu u visini troškova uspostavljanja ranijeg stanja, jer restitucija nije ekonomski opravdana (član 185. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima) te da im pripada pravo samo na naknadu štete za uništeni i oštećeni građevinski materijal koji je bio upotrebljiv u vrijeme izvođenja radova na građevinskom objektu tuženog.

Nižestepšeni sudovi su dobili zahtjev tužitelja sa obrazloženjem da tužitelj nema odobrenje nadležnog organa za obavljanje zidarske djelatnosti, a ni potrebnu kvalifikaciju.

Opravdano se u reviziji navodi da su nižestepene odluke u pobijanom dijelu zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Zakonom o obligacionim odnosima propisano je da će sud uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, uključujući izmaklu korist, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili prouštanja. (član 185, 189. stav 2. I 190. ZOO).

Shodno navedenoj zakonskoj odredbi oštećenom koji je redovno ostvario dopunski prihod iako bez odobrenja nadležnog organa, pripada pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade koju nije mogao ostvariti usled deliktne radnje štetnika.

Tužitelju pripada pravo na naknadu štete popravilima o naknadi štete sadržanim u odredbama člana 185. stav 3. U vezi sa članom 190. Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom da je stambena zgrada u kojoj je tužilac stanovao oštećena, a restitucija, kako je to utvrđeno, nije moguća, tužilac ima pravo da traži novčanu naknadu štete doiznosa potrebnog da uspostavi materijalnu i stambenu situaciju kakva je postojala prije prouzrokovanja štete.

Pogrešno je pravno shvatanje izraženo u zahtjevu za zaštitu zakonitosti prema kome tužilac nema pravo da od tužene traži naknadu štete zbog izgubljene zarade tokom zadržavanja u pritvoru te da je tu naknadu mogao tražiti samo od organizacije udruženog rada kod koje je bio zaposlen (član 81. stav 2. Zakona o radnim odnosima SRBiH).

Ovo pravno sva tanje u suprotnosti je sa izričitom odredbom člana 543. stav 3. Zakona o krivičnom postupku po kojoj se tužba za naknadu štete koju oštećeni trpi zbog neopravdanog boravka u pritvoru podnosi protiv republike na čijoj se teritoriji nalazi sud koji je sudio u prvom stepenu, odnosno koji je donio presudu o oslobađanju tuženog od optužbe radi krivičnog djela zbog kojeg je bio određen pritvor.

Okolnost da konkretni put faktički koristi neograničeni broj lica sama za sebe nedaju mu bilježje javnog puta, kada nije donesena odluka nadležnog organa o stavljanju puta u opštu upotrebu. Odluka SO -e o stavljanja puta u opštu upotrebu ima konstitutivan karakte (član 5. stav 2. Zakona o putevima).

Kako prema utvrđenju nižestepenih sudova, put na kome je došlo do štetnog događaja, odlukom nadležnog organa nije stavljen u opštu upotrebu, ne može se smatrati javnim putem, pa za štetu nastalu u vezi sa rušenjem mosta na tom putu, nije odgovorna SIZ za stambeno komunalne djelatnosti i lokalne puteme M.

Odgovornost za nastalu štetu na strani prvotužene zajednice za puteve prvostepeni sud nalazi u tome što je 14.9.1978,. godine put predat na upravljanje i održavanje prvotuženoj, a drugotuženog što kao investitor nije otklonio nedostatke u izvedenim radovima prilikom izgradnje puta, koji nedostaci su konstatovani u zapisniku oprimopredaji puta i upotrebnoj dozvoli.

Kod u postupku utvrđenih odlučnih činjenica da je put na kojem je došlo do oštećenja vozila osiguranika tužioca još 1978, godine predat na upravljanje i održavanje prvotuženoj i da je nesporna visina štete koju je tužilac isplatio svom osiguraniku, neosnovani su žalbeni navodi prvotužene da nije dogovorna za nastalu štetu i da je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je obavezana da tu štetu naknadi.

Ovo stoga što je od dana davanja upotrebne dozvole za put i izvršene primopredaje puta zajednica za puteve dužna održavati put u takvom stanju koje omogućava bezbjedno kretanje korisnika puta, bez obzira na to u kakvom je stanju primila put.

Zbog propusta u održavanju puteva kojim upravlja po odredbi člana 41. Zakona o putevima (“Službeni list SRBiH”, broj 6/78), zajednica za puteve odgovara za štetu koja nastane korisnicima puteva, a u konkretnom slučaju prvotužena nije poduzela radove predviđene u odredbi člana 42. stav 1. Tačka 2. Zakona o putevima(radove na održavanju kosina, bankina, nasipa, usjeka i dr.), koje je po zakonu morala poduzeti da bi obezbijedila sigurnost korisnika puta, pa je zbog nepoduzimanja odgovarajućih radova i došlo do oštećenja vozila osiguranika tužioca.

Kako je drugotuženi predao put prvotuženom, a prvotužena je nakon primopredaje puta po zakonu u obavezi da put održava i odgovara za štetu koja korisnicima nastane na putu zbog njegovog neurednog održavanja, na utvrđeno činjenično stanje pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada je i drugotuženi obavezan da solidarno sa prvotuženim naknadi štetu tužiocu, bez obzira na to da li je drugotuženi propustio da otkloni nedostatke u izvedenim radovima prije ili iza primopredaje, jer na njegovoj strani nedostaje pasivna legitimacija.

Takav zaključak nižestepeni sudovi su savim opravdano zasnovali na odredbama čl. 1, 2. I 6. Zakona o rudarstvu (“Službeni list SRBiH”, broj 13/80 - prečišćeni tekst) prema kojima šljunak i pijesak u zemlji i na njenoj površini, kao mineralne sirovine, predstavljaju rudno blago koje je dobro od opšteg interesa sa kojim raspolaže opština na način i pod uslovima koji supredviđeni odredbama tog zakona, što znači da se na tim sirovinama ne mogu konstituisati individualna stvarna prava. Pravo vlasništva može postojati na izvađenoj mineralnoj sirovini uz odobrenje (koncesiju) nadležnog organa, kao štoje predviđeno odredbama člana 7 -9 Zakona o rudarstvu, a ne i na sirovini dok se ona nalazi u zemlji, odnosno na njenoj površini, bez obzira na okolnost da li ta mineralna sirovina ležina zemljištu na kojem postoji pravo svojine.

Polazeći od toga, tužiocu je zbog štetne radnje tuženih pripadalo pravo samo na to da od njih zahtijeva naknadu eventualne štete pričinjene zemljištu radi dovođenja zemljišta u prvobitno stanje, u kakvom je bilo prije vađenja šljunka.

Zakona o proširenoj reprodukciji i minulom radu. Radi se, dakle, o zakonskom obligaciji, pa se kod obračuna zateznih kamata ima primijeniti odredba člana 277. stav 1. ZOO, a ne o potraživanju iz ugovora u privredi u smislu člana 25. stav 2. ZOO. Okolnost da se samoupravnim sporazumom o udruživanju sredstava određuje visina obaveze na osnovu količne isporučene energije, ne znači da je među strankama zaključen ugovor u privredi, već je samo utvrđen kriterij za visinu učešća na bazi ugovora o isporuci el. Energije, pa stoga tuženi pogrešno smatra i da se udruživanje sredstava radi izgradnje el. Energetskih objekata koje ima u vidu spomenuti sporazum i zakon, ima smatrati potraživanjem iz ugovora u privredi.

Ako je pravosnažno dosuđeno potraživanje neisplaćenih kamata, povjerilac ne može posebnom tužbom uspješno tražiti da mu se dosude zatezne procesne kamate na već dosuđeno potraživanje neisplaćene kamate, pa kako je u konkretnom slučaju zbog odustanka tuženog od prigovora protiv platnog naloga za tražbinu neisplaćene obračunate kamate sa 35% procesnih kamata, platni nalog postao pravosnažan, to se tužiocu nije mogla dosuditi i tražena razlika zateznih procesnih kamata na potraživanje pravosnažno dosuđene obračunate kamate. U času donošenja prvostepene presude zahtjev za plaćanje procesnih kamata zatraženih preinačenjem tužbe obuhvatao je ovo potraživanje kao samostalno, pa je prema tome neosnovano.

U stavu 3 navedenog člana propisano je da ako osiguravač u tom roku ne odbije ponudu koja ne odstupa od uslova po kojima on vrši predloženo osiguranje, smatrat će se da je prihvatio ponudu i da je ugovor zaključen.

U tom slučaju u smislu stava 4. Ovog člana ugovor se smatra zaključenim kada je ponuda prispjela osiguravaču. Prema tome, na osnovu citiranih odredaba člana 901 ZOO i utvrđenih činjenica da je tuženi dostavio tužiocu svoju ponudu za zaključenje ugovora o kolektivnom osiguranju radnika koju tužilac nije odbio u roku od 8 dana, ugovor se smatra zaključenim od momenta kada je ponuda prispjela osiguravaču. Odredbe stavova 3 -4 člana 901. ZOO predstavljaju izuzetak u odnosu na odredbe stava 1. Istog člana, po kojima se ugovor o osiguranju smatra zaključenim kada ugovarači potpišu polisu osiguranja ili listu pokrića, pa nije od značaja što u ovom slučaju stranke nisu potpisale polisu osiguranja. Radi toga je tuženi dužan da plati premiju osiguranja ponavedenom ugovoru u smislu člana 912.

ZOO.

Nižestepeni sudovi nisu na štetu tuženog pogrešno primijenili odredbu iz člana 10. Tačka 8. Opštih uslova za osiguranje lica od posljedica nesretnog slučaja, koja su sastavni dio ugovora o kolektivnom osiguranju prema polisi broj 09166 na kojoj tužioci zasnivaju svoj tužbeni zahtjev, kada su u svojim presudama zaključili da saobraćajni udes i smrt prednika tužilaca nije u uzročnoj vezi sa njegovim alkoholisanim stanjem i da zbog toga nema mjesta isključenju obaveze tuženog kao osiguravača da tužiocima plati iznose predviđene u ugovoru o osiguranju.

S tim u vezi tužioci su u toku prvostepenog postupka dokazali, kao što je utvrđeno nižestepenim presudama, da njihov prednik u konkretnoj saobraćajnoj situaciji ni jednim svojim postupkom nije uticao na to da dođe do saobraćajnog udesa, nego, naprotiv, da je saobraćajni udes i štetna posljedica, koja je osigurani slučaj, isključivo rezultat nepravilne i nepropisne vožnje vozača, čime je otklonjena pretpostavka o postojanju uzročne veze između alkoholisanosti osiguranika i nesretnog slučaja, kao uslova za isključenje od osiguranja. Tuženi svoju tvrdnju o postojanju takve uzročne veze zasniva na pristanku poginulog da se vozi na motociklu sa pijanim vozačem, koji je u momentu udesa imao koncentraciju alkohola u krvi od 1,4. Međutim, kako čak ni uslovi tuženog o osiguranju lica od posljedica nesretnog slučaja iz 1980. Godine koji su bili na snazi u vrijeme nesretnog slučaja, ne isključuju od osiguranja ni onog osiguranika koji nije bio u alkoholisanom stanju i koji je nastradao pristavši da se vozi sa pijanim vozačem, zbog toga ni ta okolnost nije podobna za drugačiji zaključak od onog kakav je zauzet u nižestepenim presudama, odnosno da nije isključena obaveza tuženog kao osiguravača da tužiocima plati osiguranu sumu prema zaključenom ugovoru.

Nesporno je, a to se vidi iz priložene fotokopije mjenice da je prvotuženi indosant, koji po redosljedu dolazi iza tužioca, pa stoga tužilac ne može od njega tražiti regres, jer je on po navedenoj mjenici dužnik prvotuženog, pa je stoga žalbu prvotuženog valjalo uvažiti, pobijanu presudu primjenom člana 373. Zakona o parničnom postupku preinačiti, platni nalog u odnosu na prvotuženog ukinuti i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

Imajući u vidu sadržinu opštih propisa o svojini (sada izraženih u odredbama zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima) vlasnik, kao ni suvlasnik nije mogao imati uča prava, kao štoje stanarsko pravo, na vlastitoj stvari, od prava svojine. Suvlasnik pogotovo nije mogao steći stanarsko pravo na idealnim djelovima drugih suvlasnika, je r se stanarsko pravo, s obzirom na njegovu prirodu, i po odredbama ranijeg saveznog Zakona o stambenim odnosima moglo sticati samo na cijelom stanu. Stoga je suvlasnik mogao koristiti stan samo pozvajući se na svoje pravo svojine u alikvotnom dijelu, a u okviru sporazuma sa ostalim suvlasnicima, koji u slučaju stranaka postoji.

Iz toga slijedi da suvlasnik nije mogao ni do 1. Juna 1974. Godine, kao dana stupanja na snagu sadašnjeg republičkog Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84 - prečišćeni tekst), steći stanarsko pravo na stanu u suvlasništvu, zbog čega mu taj status ne priznaje ni odredba člana 2. stav 2. Sada važećeg republićkog zakona, pa je zbog toga pravilnno postupio drugostepeni sud kada je odbio tužbeni zahtjev.

Takav pravni stav nalazi svoje uporište i u odredbi člana 59 -e Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima objavljenog u “Službenom listu SRBiH”, br. 34/83 (čl. 67. Prečišćenog teksta tog zakona - “Službeni list SRBiH”, 14/84) po kojem će nadležni sud za slučaj međusobnog spora između suvlasnika u pogledu korištenja fizički nedjeljivog stana priznati to pravo jednom od njih, prema propisanim kriterijima, u postupku za razvrgnuće imovinske zajednice, ili u postupku za uređenje odnosa među suvlasnic ima, zbog čega nakon 27.12.1983. godine, kao dana stupanja na snagu navedenog zakona, pogotovo ne bi bilo opravdanja zauzimanju drukčijeg pravnog stanovišta za kakvo se revizija zalaže.

Stan u društvenoj svojini, kada je, kao i u ovom slučaju, sredstvo zajedničke potrošnje organizacije udruženog rada, dodjeljuje se na korištenje po mjerilima i kriterijima utvrđenim u samoupravnom opštem aktu (član 24. stav 2. ZSO). Prilikom utvrđivanja ovih kriterija i mjerila uzima se u obzir, pored ostalog, i broj članova porodičnog domaćinstva (član 24. stav 3. ZSO).

U rješenju osnovne organizacije udruženog rada o dodjeli dvosobnog stana tuženom R.D. navodi se da je ovome dodjeljuje stan na korištenje na osnovu odredaba Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika OOUR -a, važeće rang liste i odluke radničkog savjeta OOURa -a. Akt o dodjeli stana donijet je prije razvoda braka između tužiteljice i tuženoga. Budući da se po, Zakonu o stambenim odnosima, ugovor o korištenju stana zaključuje na temelju akta o dodjeli stana, po shvatanju ovoga suda odlučno je porodično stanje sticaoca za vrijeme dodjele stana, a ne u vrijeme zaključenja ugovora. Zato odredba iz člana 19 stav 2. ZSO da je “ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu...” izdražava redovno stanje, kao pretpostavku za sticanje stanarskog prava bračnog druga, a ne izuzetnu situaciju koja nastaje povodom razvoda braka nakon donošenja akta o dodjeli stana na korištenje, a prije useljenja i zaključenja ugovora o korištenju stana.

Ako u vremenu između donošenja akta o dodjeli tana na korištenje i zaključenja ugovora o korištenju stana dođe do razvoda braka, a bračni drug kome je dodijeljen stan zaključi ugovor o korištenju stana na temelju neizmijenjenog akta o dodjeli stana na korištenje koji je donijet s obzirom na njegovo dosadašnje porodično stanje, uključujući i bračnog druga s kojim se kasnije razveo, tada i razvedeni bračni drug ima pravo da traži useljenje u stan i da se po useljenju smatra sunosiocem stanarskog prava u smislu odredaba iz člana 19. Zakona o stambenim odnosima. Ako se nakon toga razvedeni bračni drugovi ne sporazumiju ko će od njih ostati nosilac stanarskog prava, po zahtjevu jedan od njih o tome odlučuje sud u vanparnčnom postupku (član 20. stav 1. ZSO).

Jezička interpretacija odredbe iz člana 19. stav 2. ZSO, koja ima u vidu redovno stanje - postojeći brak i zajedničko domaćinstvo u vrijeme useljenja u stan bila bi preuska jer ne bi izrazila svrhu Zakona koji isključuje diskriminaciju bračnog druga kome nije dodijeljen stan na korištenje, već ga stavlja u isti pravni položaj, sa stanovišta korištenja stana, kao i bračnog druga kome je dodijeljen stan na korišćenje. Razvod braka nakon što je dodijeljen stan s obzirom na broj članova porodičnog domaćinstva, uključujući i kasnije razvedenog bračnog druga, ne može lišiti ovoga da ravnopravno sa drugim bračnim drugom, pošto je brak razveden, traži da se utvrdi da je on nosilac stanarskog prava, u nedostatku međusobnog sporazuma, a to pravo može steći samo ako se na temelju akta o dodjeli useli u stan.

Stavom 7. Citiranog člana, propisano je da se protekom oka od 3. Godine ne isključuje pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana kod nadležnog organa u daljem roku od 5 godina.

Kako tužena prema navodima tužbe sporni stan koristi bez pravnog osnova nakon smrti nosioca stanarskog prava od 17.6.1974. godine, da tužilac od tada pa do podnošenja tužbe 15.4.1985. godine nije ništa preduzimao za njeno iseljenje, ovaj sud nalazi da je primjenom člana 30. stav 7. U vezi sa članom 87. Zakona o stambenim odnosima SRBiH (koji se primjenjuje od 1.11.1984. godine), tužbu za iseljenje tužene iz spornog stana prvostepeni sud trebao odbaciti zbog proteka prekluzivnog roka, te da odbijanjem zahtjev a nižestepeni sudovi nosu pogrešno primijenili materijalno pravo, jer u konkretnom slučaju kako je to naprijed istaknuto, nisu ispunjeni uslovi za usvajanje zahtjeva za predaju u posjed stana, ni pod pretpostavkom da tuženi nakon smrti nosioca stanarskog prava sporni stan koristi bez pravnog osnova, kako tvrdi tužilac.

Neosnovan je prigovor revizije da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zahtjev odbili i u dijelu koji se odnosi na podmirenje troškova učinjenih prilikom zakluče nja braka, jer da se za te troškove u smislu člana 272. Porodičnog zakona SRBiH, ne odgovara i drugi braćni drug. Ovo stoga jer se pozajmica učinjena za podmirenje troškova zajedničke svadbe ne može okarakterisati kao obaveza samo jednog bračnog druga, iako je učinjena neposredno pred zaključenje braka, pošto je nastala u vezi sa zaključenjem braka i radi podmirenja troškova svadbe, a time i tekućih potreba buduće bračne odnosno porodične zajednice (član 273. Porodičnog zakona SRBiH), za koje odgovaraju brč ani drugovi solidarno, kako zajedničkom, tako i svojom posebnom imovinom.

Iz razloga drugostepenog rješenja slijedi da su nižestepeni sudovi odredili nasljednike u zaostavštini F.E. polazeći od pravnog stava da dio koji pripada jednoj liniji, dakle, koji predstavlja jednu četvrtinu zaostavštine ostaje vezan za tu liniju srodnika sve dok postoji mogućnost da se u njegovom okviru primijeni pravo predstavljanja (član 11. Citiranog zakona). To znači da, ako bi iz bilo kog razloga koji od predaka otpao kao nasljednik - njegov dio bi po pravu predstasvljanja naslijedila njegova djeca, odnosno njegovi dalji potomci kao pobočni srodnici ostaviteljice po pravilu koja važe za slučaj kada umrlog nasljeđuju njegova djeca, kao što se naglašava u razlozima drugostepenog rješenja.

Međutim, postoji razlika između sadržaja odredbe člana 18. stav 2. Ranijeg saveznog Zakona o nasljeđivanju (“Službeni list FNRJ”, broj 20/55), na koju se indirektno pozivaju pobijana rješenja, a u kojoj je bilo propisano: “Ako je neki od ovih predaka jedne loze umro prije ostavioca, dio ostvine koji bi mu pripao da je preživio ostavioca nasljeđuju njegova djeca, njegovi unuci i njegovi daljnji potomci, po pravilima koja vrijede za slučaj kada umrloga nasljeđuju njegova djela i ostali potomci” i odredbe člana 17. stav 2. Sadašnjeg Zakona o nasljeđivanju SRBiH, prema kojoj je pravo predstavljanja kod trećeg nasljedno g reda organičeno samo na djecu baba i djedova. Odatle, ukoliko njihova djeca, tj. Ujaci, stričevi i tetke ostaviteljice po ocu i majci, nisu nadživjeti ostaviteljicu ne mogu se, osloncem na pravo predstavljanja pozvati na nasljeđe umrlih djedova i baba i njihovi dalji potomci.

Polazeći od izloženih utvrđenja oba nižestepena suda nalaze da je ostaviteljica ovakvim raspolaganjem svojom imovinom, povrijedila pravo tužiteljice na nužni dio, a pošto je u međuvremenu od izvršenog poklona do odlučivanja o pravu tužiteljice na nužni dio, došlo do otuđenja (eksproprijacije) nekretnina koje su predmet darovanja, oba nižestepena suda smatraju da namirenje nužnih dijelova tužiteljica treba izvršiti tako što će im tuženi isplatiti odgovarajući novčani iznos koji je primljen kao naknada za eksproprisane nekretnine. Kod određivanja tog iznosa prvostepeni sud je pošao od procjene vrijednosti nekretnine u času smrti ostaviteljice (8.10.1981.), pozivajući se pri tom e na odredbu iz člana 33. Zakona o nasljeđivanju. Drugostepeni sud sasvim ispravno uvažava činjenicu da u momentu smrti ostaviteljice nekretnine koje su bile predmet darovanja nisu bile u vlasništvu, niti u posjedu ni ostaviteljice, a ni tuženog. Te nekretnine su, kako je već rečeno, oduzete od tuženog po odluci državnog organa u 1974.g. i on je za njih dobio iznos od 160.000 dinara, pa je u stvari transformisani predmet darovanja od kojeg tužiteljice kao nužni nasljednici, imaju pravo tražiti nužni nasljedni dio. Taj iznos se kao predmet darovanja, obzirom i na načelo monetarnog nominalizma (član 394. Zakona o obligacionim odnosima) jedino mogao uračunati u zaostavštinu ostaviteljice, pa s obzirom na sve to, drugostepeni sud je ispravno postupio kada je uvažavanjem žalbe tuženog, tužiteljicama dosudio po 1/8 dijela od tog iznosa, odnosno ukupan iznos od 40.000 dinara za obje, koji pripada tužiteljicama kao nužni nasljedni dio. (vrhovni sud BiH, broj Rev. 536/86 od 14.5.1987. godine)

68.

Član 120. Zakona o nasljeđivanju

Ugovor o doživotnom izdržavanju ima element aleatornosti, jer obaveza izdržavanja traje do smrti primaoca izdržavanja, a smrt je, po pravilu, vremenski neizvjesna, pa se ne može primjenjivati pravilo jednake vrijednosti davanja.

Iz obrazloženja:

Između primateljice izdržavanja - sada umrle F.M. i tužene kao davaoca izdržavanja je od momenta zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju, zasnovana zajednica života u domaćinstvu tužene koja je neprekidno trajala sve do smrti F.M. Prema daljim utvrđenjima, koja su takođe odlučna sa aspekta navoda revizije o pravnoj prirodi konačno preciziranog tužbenog zahtjeva, a koja su u toku postupka među strankama bila i nesporna, umrla F.M. je u momentu zaključenja ugovora bila “relativno lošeg zdravstvenog stanja” (navodi tužioca i umješača u iskazima u svojstvu stranke). Pri tome valja istaći i to da se čak ni u reviziji ne tvrdi da je pokojnica bolovala od kanceroznog, ili nekog drugog sličnog oboljenja koje bi neminovno stavljalo u izgled skoru smrt.

Kako je nižestepenim presudama utvrđeno i da da se tuženi tokom trajanja zajednice života na zadovoljavajući način starala o svim životnim potrebama pokojnice, koju je od prvog dana po zaključenju ugovora primila u svoje porodično domaćinstvo i da je takvo stanje trajalo sve do smrti pokojnice, dakle, kroz relativno dug vremenski period od skoro tri godine, ne može se prihvatiti kao osnovan prigovor revizije da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, kada iz utvrđenog činjeničnog stanja, nisu zaključili da je tužena sklopila ugovor o doživotnom izdržavanju izpobuda koje su protivne moralu, odnosno zato što se već zbog starosti i bolesti samih za sebe još u momentu zaključenja ovog ugovora “sa sigurnošću moglo znati da će tim ugovorom biti povrijeđeno načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja jer je njoj ugovorom ostavljena imovina velike i nesrazmjerne vrijenosti”, kao što se u reviziji doslovno ističe.

Ugovor o doživotnom izdržavanju po svojoj sadržini onako kako je predviđen odredbom člana 120. Zakona o nasljeđivanju, nije čisto teretni ugovor sa ekvivalencijom uzajamnih davanja, nego u sebi sadrži i elemente eleatornosti utoliko što se unaprijed ne može znati kada će nastupiti smrt izdržavanog, pa je prema tome nepoznat konačni ekonomski efekt uzajamnih davanja. Polazeći od toga, sama za sebe starost i slabo zdravstveno stanje izdržavanog (što je i inače u životu uobičajen i gotovo redovan motiv iz kojeg se primalac izdržavanja uopšte i odlučuje na zaključenje ove vrste ugovora, jer mu je u takvoj situaciji upravo i potrebna tuđa njega i pomoć) nije razlog iz kojeg bi se po prirodi stvari moglo zaključiti da je drugi sauogovarač pristupio sklapanju ugovora iz motiva koji su protivni moralu, odnosno sa ciljem da bi za sebe ostvario srazmjernu imovinsku korist, kao što se u reviziji tvrdi, jer je trajanje ljudskog vijeka u reletivnim razmjerima stvar individualnih osobina, zbog čega se ne može prihvatiti da je tužena u opisanoj situaciji još u momentu zaključenja ugovora mogla sa izvjesnošću očekivati skoru smrt sada umrle.

Pri donošenju presude na osnovu priznanja (član 331. stav 1. Zakona o parničnom postupku), sud po službenoj dužnosti pazi da li su raspolaganja stranaka rpotivna prinudnim propisima ili pravilima morala samoupravnog socijalističkog društva. Sud neće donijeti presudu na osnovu priznanja, niti dozvoliti da se zaključi sudsko poravnanje, ako utvrdi da se radi o nadozvoljenim raspolaganjima stranaka ili ako posumnja da strane neistinito prikazuju činjenice da bi ostvarile nedozvoljeno raspolaganje sa zahtjevom. U takvoj situaciji sud će narediti da se dokazuju činjenice koje među strankama nisu sporne (član 331. stav 2. U vezi sa članom 3. stav 3. Naprijed citiranog zakona). Iz podataka spisa proizilazi da se tuženi u vrijeme podnošenja tužbe nalazio u pritvor u i da je presudom nadležnog suda proglašen krivim zbog krivičnog djela pljačke i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

POlazeći od izloženog ovaj sud nalazi opravdanim prigovor Republičkog javnog tužioca da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjenje zakonske pretpostavke za donošenje presude na osnovu priznanja, bez prethodnog utvrđenja da li se radi o nedozvoljenom raspolaganju u cilju osujećenja obeštećenja OOUR oštećene krivičnim dijelom pljačke počinjene od strane tuženog - supruga tužiteljice. Naime, ovaj sud nalazi da je u ovakvoj situaciji prvostepeni sud bio dužan postupiti po odredbi člana 331. stav 2. U vezi sa članom 3. stav 3. Tačka 2. Zakkona o parničnom postupku i na pouzdan način utvrditi da li se u konkretnom slučaju radi o nedozvoljenom raspolaganju suprotno pravilima morala samoupravnog socijalistčkog društva, kojim otežava ispunjenje obaveze naknade štete utvrđene citiranom presudom u krivičnom postupku.

S obzirom da u ovom slučaju postoji identitet stranaka, identitet zahtijeva i identitet činjeničnog stanja i u postupku pred arbitražom i u ovoj parnici, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je žalbu odbacio.

Navod žalbe da je postupak pred arbitražom bio samo pokušaj vansudskog rješavanja spora, nije osnovan.

U smislu člana 217. Ustava SFRJ, sudsku funkciju vrše redovni sudovi, koji se za određene vrste sporova mogu ustanoviti i zakonom (član 223. stav 1. Ustava SFRJ) a ustanovljavaju se kao sudovi udruženog rada, arbitraže, mirovna vijeća, izbrani sudovi i kao drugi oblici samoupravnih sudova (član 225. Ustava SFRJ). Zakonom, odnosno aktom o ustanovljenju samoupravnog suda, određuje se kada je i pod kojim uslovima protiv njegove odluke dopušteno pravno sredstvo (čl. 233. stav 2. Ustava SFRJ). Zakonom o vojnim sudovima (“Službeni list SFRJ”, br. 4/77) osnovana je vojna privredna arbitraža, kao poseban oblik samoupravnog suda, radi rješavanja određenih privrednih id rugih imovinskih sporova, a njena nadležnost se zasniva pismenim sporazumom (arbitražnom klauzulom) između stranaka (članovi 125 do 134 Zakona o vojnim sudovima).

Odredbom člana 131. stav 2 pomenutog Zakona propisano je da su odluke vojne privredne arbitraže konačne i da se protiv njih ne može izjaviti žalba, te da imaju snagu pravosnažnih sudskih odluka. Ove odluke se, u smislu člana 131. stav 3. Navedenog zakona, mogu pobijati iz posebnoodređenih razloga, tužbom za poništaj koja se podnosi Saveznom sudu u roku u kome se može tražiti poništaj presude izbranog suda po zakonu o parničnom postupku (taj rok iznsi 30 dana - član 486. stav 1. ZPP).

Kako su u konkretnom slučaju stranke ugovorile nadležnost vojne privredne arbitraže za rješavanje sporova iz ugovora o građenju zaključenog 6.4.1983. godine, (čl. 28 ugovora), te kako je njihov spor u cjelini riješen odlukom vojne privredne arbitraže, a tužilac i ne tvrdi da je zahtijevao poništenje ove odluke, to je prvostepeni sud u ovoj parnici tužbu osnovano odbacio.

Naime, sud je zakazao ročišta za glavnu raspravu za dane 21.8., 4.9. i 4.11.1986. godine, na koje su stranke uredno pozvane i na koja nisu pristupile. Umjesto da donese pobijan rješenje na ročištu od 4.9.1986. godine, sud je donio pobijano rješenje na ročištu od 4.11.1986. godine, što nije moguće prema citiranoj odredbi člana 499. stava 2. ZPP.

Po ovoj odredbi fikcija povlačenja tužbe nastupa po sili zakona, ali kako sud preuzme neku parničnu radnju kao da nije nastupila fikcija povlačenja tužbe, a takva radnja je i zakazivanje ročišta za glavnu raspravu, tada se smatra da ova zakonska posledica nije nastupila, odnosno da je poništena. Stoga, ukoliko sa trećeg uzastopnog ročišta za glavnu raspravu izostanu uredno pozvane stranke može nastupiti samo mirovanje postupka (čla. 216. stav 1. ZPP).

a ne i to da lije strana odluka u skladu sa ostalim zakonskim propisima koji vaće u SFRJ, kao što žalilac pogrešno shvata isličući da se odluka Pokrajinskog suda Köln nije mogla priznati samo zato što po zakonu o parničnom postupku SFRJ nije mogla biti donijeta presuda zbog izsotanka.

Ranije, pre donošenja Zakona o obligacionim odnosima, primjenjivano je načelno mišljenje Opšte sednice Vrhovnog sud a Jugolavije, broj 1/70 od 20.X 1970. Godine, po kome je zatezna kamata na novčano potraživanje naknade štete teklaod narednog dana od dana kada je oštećeni pozvao dužnika da naknadi štetu, odnosno od narednog dana od dana kada je podneo tužbu kojom ostvaruje zahtev za naknadu štete.

Kasnije je bilo shvatanje da zatezna kamata na novčano potraživanje naknade novčane štete teče od dana donošenja prvostepene odluke kojom je određena visina naknade štete, ukoliko oštećeni ne traži da se visina nanande odredi prema cenama koje su važile nekog drugog dana pre donnošenja presude, u kom slučaju bi zatezna kamata tekla od tog dana. Ovo shvatanje je bilo izneto na XI zajedničkoj sednici saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda, održane 25.1.1979. godine, ali nije prihvaćeno, već je zauzet načelni stav, koji je donedavno i primenjivan u praksi sudova, da zatezne kamate na novčano potraživanje o naknadi nenovčane štete teku od trenutka štete. Navedeni stav obrazlagan je razlozima: da docnja dužnika počinje da teče narednog dana od nastanka štete.

Ako štetnik ne naknadi štetu tog dana, on pada u docnju. Zasnovana na docnji dužnika i zatezna kamata počinje da teče od istog trenutka kad i docnja. To znači da je i za zateznu kamatu m erodavan dan nastanka štete; da naknada štete ne postaje veća usled pada kupovne moći novca, već ostaje ista, ostaje naknada iste štete. Njen novčani izraz je samo akcesornost dele sudbinu štete (sa glavnim dugom) te ona ne može biti veća ako su šteta i naknada ostale iste. Navedeni stav Zajedničke sednice, kako je već navedeno, primenjivan je do skoro, ali s obzirom na teškoče na koje su sudovi nailazili, uglavnom zbog velike inflacije zadnjih godina, taj stav je preispitan na XXXIII zajedničkoj sednici Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnihsudova i Vrhovnog vojnog suda, kada je 29.

Maja 1987. Godine zauzet načelni stav koji je naveden u naslovu sentence. Navedeni stav, dakle, rešava dve situacije. Prvu, koja se odnosi na slučajeve ako šteta nije otklonjena do donošenja sudske odluke i druga, ako je šteta otklonjena pre donošenja sudske odluke. Odredbe člana 185. Zakona o obligacionim odnosima imaju u vidu štetu koja je nastala na stvarima, oštećenjem ili propašću, i obavezu odgovornog lica da uspostavi stanje koje je bilo pre nego je šteta nastala, odnosno ako to nije moguće - da štetu naknadi u novcu. Dakle, potraživanje oštećenog za oštećenu ili uništenu stvar ne predstavlja novčanu štetu, jer je osnovno pravilo pom. Člana da se uspostavi ranije stanje. Sud može dosuditi oštećenom i naknadu u novcu, ako on to izričito traži, ali će ga od takvog zahtjeva uvek odbiti “ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijrg stanja” (stav 4.

Člana 185. ZOO). Raspravljajući o šteti, odnosno obavezi odgovornog lica da uspostavi ranije stanje na oštećenoj stvari, ako to lice do donošenja sudske odluke ne naknadi štetu, sud visinu naknade štete određuje prema cenama u vreme donošenja sudske odluke (član 189. stav 2. ZOO). Dosuđujući naknadu štete prema cenama u vreme donošenja sudske odluke uspostavlja se pređašnje stanje, jer dosuđenim iznosom oštećeni može da popravi oštećenu stvar ili da kupi novu stvar.On tu ničim nije prikraćen, osim štete koju trpi zbog nekorišćenja stvari, koju može ostvariti dokazivanjem. Prikraćivanje bi moglo biti kod dosuđene kamate jer je visina kamate u današnjim uslovima manja od stope inflacije, ali se to mora zanemariti jer se i kod naknade zbog neispunjenja novčane obaveze po članu 277.

Zakona o obligacionim odnosima to pravilo primenjuje - da se od dana docnje plaća kamata po stopi koja se u mestu ispunjenja plača na štedne uloge oročene bez utvrđene namene preko godinu dana. Oštećeni ne može da izvlači korist na račun odgovornog lica.Članom 190. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da će sud, uzimajući u obzir okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Zbog toga se ne može tražiti kamata na dosuđeni iznos štete od dana kada je šteta nastala, a ni od dana opomene, odnosno podnošenja tužbe, jer bi se u tom slučaju naknada dvostruko valorizovala -i kroz cenu oštečene stvari u vreme donošenja sudske odluke i putem kamate od dana nastanka štete, u kom slučaju, ako bi spor trajao duže od godinu dana, samo kamata premašila iznos dosuđene naknade štete.

Nešto je druga situacija ako je oštećeni sam propravio stvar, ili kupio novu stvar ili je bio u mogućnosti da o svom trošku otkloni šttu, s obzirom i na njegovu obavezu da doprinese da šteta ne bude veća, a odgovorno lice mu nije nadoknadilo novčani iznos štete. U takvoj situaciji, kada oštećeni sam otkloni štetu, naravno pre sudke odluke, šteta i dalje postoji, ali je ona sada izražena u novčanom obliku - izdatku koji je oštećeni imao za popravljenu ili novokupljenu stvar. Ona ne predstavlja više naturalnu već novčanu štetu, pa se na takve slučajeve imaju primeniti odredbe člana 394. Zakona o obigacionim odnosima, po kojima kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan da isplati ona broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi.

Imajući to u vidu, na takve slučajeve - kada je u pitanju zatezna kamata, imaju se primeniti odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, mora se utvrditi vreme kada je dužnik pao u docnju, a to bi mogao biti dan kada je oštećeni otklonio štetu. Na taj način, isplatomnovčane štete otklonile bi se posledice štete, a zatezna kamata bi predstavljala iznos štete zbog nekorištenja novca od dana docnje do dana isplate. 1. Zatezna kamata na pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete teče od dana donošenja prvostepene presude kojom je naknada određena. 2. Prilikom odlučivanja o visini pravične naknade sud će uzeti u obzir i vreme proteklo od nastanka štete do donošenja odluke, ako dužina čekanja na satisfkaciju i druge okolnosti slučaja do opravdavaju.

Dosadašnja sudska praksa je o zateznoj kamati na nematerijalnu štetu odlučivala u okviru načelnog stava broj 1/79 sa XI zajedničke sednice Saveznog suda, republičkih vrhovnih sudova, pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 25.1.1979. godine (ZSO IV/1 tačka 1) koji glasi: “Zatezna kamata na novčano potraživanje za naknadu nenovčane štete teku od trenutka nastanka štete”. Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 39/85, u nastavku: navela ZOO) izmenjen je i 1. stav člana 277. Koji je zakonsku zateznu kamatu, povisio od tadašnje kamate na štedne uloge na uvid (u praksi 75%) na kamatu za nenamensko vezane štedne uloge na više od godinu dana, dakle, u praksi na zateznu kamatu u visini od 56 -76%(u zavisnosti od pojedinih vremenskih razdoblja).

Barem te okolnosti i sve viši stepen inflacije od onog u vreme usvajanja citiranog načelnog stava, odnosno usvajanje ZOO (tj. 1978., odnosno 1979) zahtevaju ponovno proučavanje postavljenog problema. Istina je, doduše, da se obaveza naknade štete smatra dospelom od trenutka nastanka štete (član 186 ZOO). Tim trenutkom je štetnik u obavezi da naknadi štetu, što, bez sumnje važi za njegovu obavezu naknade Zato je citirana odredba člana 186. Uvrštena u odeljak zakona sa naslovom Naknadu materijalne štete (iznad člana 185. ZOO), takve i slične odredbe nema u odeljku o naknadi nematerijalne štete (član 199. Do 205. ZOO). Povezujuća odredba člana 205. Da se određena pravila o materijalnojšteti, odnosno naknadi za materijalnu štetu primenjuju i za nematerijalnu štetu ne pominje da bi se ranije citirano pravilo iz člana 186.

O dospjelosti obaveze naknade za materijalnu štetu primenjivalo i za nematerijalnu štetu. Kao što možemo reći da se obaveza naknade smatra dospelom od trenutka nastanka štete, da, dakle, tim trenutkom nastaje štetnikova reparacijska obveza, to ne možemo tvrditi barem ne doslovce za nematerialnuštetu. Zbog same svoje prirode nematerijalna se šteta uopšte ne može reparirati - ni prilikom štetnog događaja, pa ni kasnije - nematerijalna šteta ostaje, samo se njeni učinci mogu smanjiti odgovarajućim oblikom sankcije, obično nvoačnom naknadnom kao satisfakcijom. Obim takve satisfakcije, kao novčane obaveze u smislu člana 394. ZOO može biti poznat tek onda, kad je na pravno obvezujući način izražen u novcu, a to nikada ne može da bude već prilikom nastanka same štete.

Pravična novčana naknada za nematerijalnu štetu prilikom prouzrokovanja štete zato još ne predstavlja novčanu obavezu kao glavnicu (član 277. ZOO) izraženu brojem novčanih jedinica (tj. Određenim brojem novčanih jedinica, a ne samo odredivim brojem). Zato ni zatezna kamata po članu 277. ZOO ne može da teče dok taj broj novčanih jedinica još nije određen. Taj broj novčanih jedinica je, naime, određen (imenom: pravedna novčana naknada) tek presudom. Zato tek i već tim trenutkom počinje presude. Određivanje novčane naknade se obavlja prema prilikama uv reme zaklučivanja glavnog pretresa (zato je i njeno preispitivanje na žalbenom i revizijskom stepenu preispitivanja određivanja prema okolnostima u vreme suđenja na prvom stepenu).

Zato tek od presude prvostepenog suda teče zatezna kamata ker su u tom trenutku ispunjeni svi uslovi za tu posledicu dužnikove docnje dospelost potraživanja naknade koja je nastupila već onda, kad je šteta nastala, a određivanje naknade je dalo naknadi za nematerijalnu štetu značaj novčane obaveze u smislu člana 394. ZOO (“broj novčanih jedinica na koji glasi obaveza”). Mogli bi kazati da satisfakcija za nematerijalnu štetu dobija svoj novčani izraz onda, kad je oštećeni opredeli u formi novčanog zahteva, tj. Podnošenjem tužbe odnosno opomene i da mu od tada dalje teče zatezna kamata (na osnovu člana 324. stav 2. ZOO). Ali problem koji nam je otvorio ponovno razmatranje načelnog stava broj 1/79 takvom soluc ijom ipak ne bi bio rešen: još uvek bi se prilikom odlučivanja pred prvostepenim sudom preplitale barem dva elementa: visina novčane naknade za pojedine vrste neimovinskih šteta prema stanju na dan odlučivanja (dakle, uključujući stepen inflacije) i zatezna kamata, narasla od podnošenja zahteva od tog dana.

Svrha novleiranja 1. Stava člana 277. ZOOje, bez sumnje, bila u tome da se u slučaju docnje u što većoj meri isključi uticaj inflacije na realnu vrednost poveriočevog potraživanja, a ne da omogući poveriocu da realno dobije više nego što je bila realna, vredenost njegovog potraživanja prilikom dospeća. Zato bi uvođenje zatezne kamate po srazmerno visokoj kamatnojs topi za vreme do donošenja prvostepene sudske presude bilo u suprotnosti sa svrhom zbog koje je to pravo poveriocu priznato zakonom. Po ranije opisanom stavu da zatezna kamata teče od trenutka presude prvostepenog suda nadalje do plaćanja, a ne ranije, dužnikova docnja da da oštećenom satisfakciju za prouzrokovanu nematerijanu štetu ne bi bila pravno sancionisana.

Ali treba biti svestan da j ta docnja često, ili čak po ravilu značajan faktor. Za poverioca - oštećenog nije svejedno u kom vremenu će mu biti određena i plaćena pravedna novčana naknada - ili srazmerno ubrzo nakon štetnost da novčano opredeli svoju štetu, ili tek nakon srazmerno duljeg vremena; možemo tvrditi da je to postalo pravilo s obzirom na sadašnje trajanje sudskih postupaka. To vreme čekanja oštećenog na određivanje i plaćanje naknade u biti predstavlja produženje njegovog štetnog stanja, stanje čekanja na novčanu satisfakciju. Ako mso utvrili da nema pravnog osnova za dosuđivanja zatezne kamate od štetnog događaja nadalje do sudkog određivanja, a sa druge strane, da u međuvremenu oštećeni pak može da trpi i po pravilu stvarno trpi, ukoliko nije odlučeno o nakndi srazmjerno brzo) određeno dodatno oštećenje (naravno uz pretpostavku da je obim njegove osnovne nematerijalne štete sve vreme jednak), mora ta okolnost, naime, dužni čekanja na određivanje novčane satisfakcije sa svim onim posledicama koje smopomenuli ranije, uticalina visinu određivanja pravedne novčane naknade uvek, kad dužina čekanja na satisfakciju i druge okolnosti slučaja to opravdavaju.

Prilikom određivanja pravedne novčane naknade sud u skladu sa članom 200, ZOO uzim u obzir, osim obima pojedinih nematerijalnih šteta i drugih okolnosti, nabrojenih u tom članu, takođe i “Svrhu” koja je u načelnu citiranu odredbu člana 16. ZOO u tome da oštećeni dođe do satisfakcije što pre, a ima u vidu i to da naknada “ne po goduje težnjama koje nisu spojice sa njenom prirodom i društvenom svrhom” (iz člana 200. stav 2.) Tu treba imati u vidu ne samopoložaj oštećenog, odnosno njegov zahtev za naknadu, već i to, da vreme određivanja naknade s jedne strane ne sme da dovede oštećenog u nepovoljan položaj, a sa druge strane se ne sme za odgovorno lice stvarati neosnovana pogodnost, a sa druge strane se ne me za odgovorno lice stvarati neosnovana pogodnost, što bi pogodovalo težnjama koje nisu spojive sa prirodom i društvenom srvho m naknade za nematerijalnu štetu.

S obzirom na sve navedeno zajednička sednica Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda je 29. Maja 1987. Godine u Bugojnu usvojili BROJ 25. JULI - DECEMBAR 1986. GODINE Čl. 70. I 46. Ovlašćenje dato tužitelju da u okviru procesnh pravila o mesnoj nadležnosti vrši izbor mesno nadležnog suda iscrpljuje se podnošenjem tužbe i tužitelju više nije data mogućnost da naknadim radnjama tako zasnovanu nadležnost menja pa ni ako je mesnu nadležnost zasnovao na odredbama o ugovorenoj nadležnosti u smislu člana 70.

Čl. 56. I 70. Isključiva mesna nadležnost suda ne može se menjati sporazumom stranaka pa je shodno tome za postupanje po predlogu za izdavanje naloga za otkaz poslovnih prostorija isključivo mesno nadležan sud na čijem se području nalaze odnosne poslovne prostorije iako u ugovoru o zakupu odnosnih prostorija postoji sporazum o mesnoj nadležnosti nekog drugog suda.Ovo pod uslovom da republički odnosno pokrajinski propis ne određuje nešto drugo. (Grs. 174 od 24.12.1985. godine) Član 70.

Primeni odredaba člana 70. Zakona o parničnom postupku ima mesta samo ako isprava o sporazumu priložena uz tužbu sadrži sve elemente iz kojihprizlazi punovažnost sporazuma tako da sud na osnovu te isprave može da oceni svoju nadležnost bez prethodnog uvrrđivanja pojedinih elemenata što bi usporavalo postupak. Za punovažnost sporazuma o mesnoj nadležnosti nije odlučno u kojoj vrsti isprave je sadržan, pod uslovom da je jasan i da je isprava potpisana od za to ovlaštenih lica.

Ako ti uslovi nisu ispunjeni, svaka prodaja sa stanovišta zakona, ima karakter prodaje krajnjem potrošaču, pa nastaje obaveza prodavca na plaćanje poreza na promet (član 12) i ta obaveza se ne gasi ni ako kupac ponovo plati isti porez prilikom prodaje robe stvarnom krajnjem potrošaču

U smislu člana 6. stav 1. Tačka 1. Pomenutog zakona, ne smatra se prometom proizvoda sa krajnjim potrošačem i ne podliježe plaćanju poreza, prodaja proizvoda koja se izvrši trgovinskoj organizaciji udruženog rada koja te proizvode nabavlja radi dalje prodaje (sa trgovinskim organizacija ma u smislu ovog propisa izjednačuje se i ugostiteljska organizacija), ali pod uslovom da je do kupovine došlo na osnovu pismene izjave kupca da proizvode nabavlja radi dalje prodaje. Ovaj uslov je bliže razrađen u odredbi člana 32. Pravilnika o primjeni poreskih stopa i o načinu vođenja evidencije, obračunavanja i plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga (“Službeni list SFRJ”, broj 21/80, sa kasnijim izmjenama i dopunama) koji je bio u primjeni u toku 1982. Godine i tim propisom se zahtijeva da kupac pored pismene porudžbenice da prodavcu, prije ispostavljanja fakture, odnosno prije preuzimanja proizvoda, pismenu izjavu da će kupljene proizvode koristi isključivo za namjenu koja mu daje pravo da odnosne proizvode nabavlja bez plaćanja poreza na promet proizvoda, a prodavac je dužan da pozivom na tu izjavu, u fakturu unese klauzulu da na prodate proizvode nije obračuna porez na promet proizvoda. Neispunjavanje ovog uslova ima za posljedicu obavezu prodavca d aplati porez na promet.

Pri tome se ne može prihvatiti da status legalnosti ovog objekta proizlazi iz činjenica štoje novi objekat izgrađen u granicama i gabaritima starog objekta, a na osnovu pribalvjenog odobrenja za sanaciju. Naime, nije sporno da je tužitelj dobio odobrenje za sanaciju starog objekta, ali se iz provedenih dokaza vidi da tužitelj nije izvršio sanaciju objekta u skladu sa datim odobrenjem i pribavljenim projektom sanacije, već je u cjelosti porušio stari objekat i na istom mjestu sagradio novi objekat. Kako je, dakle, novi dvorišni objekat sagrađen bez odobrenja za građenje, to ima status bespravnog objekta, bez obzira na okolnost što je izgrađen u granicama i gabaritima starog objekta”.

Zakona o eksproprijaciji (“Službeni list SRBiH”, broj 19/77). Naime, polazeći od činjenice da se u konkretnom slučaju radi o porodičnoj stambenoj zgradi, na kojoj druga lica nemaju svojstvo nosioca stanarskog prava, momentom sticanja svojine na ovakvom objektu tužitelj V.M. je stekao status korisnika stana u porodičnoj stambenoj zgradi koji je adekvatan statusu nosioca stanarskog prava u smislu odredba Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84), bez obzira na okolnost što ga faktički ne koristi u toku cijele godine, odnosno što u istom ne stanuje zbog objektivnih okolnosti (privremenog odsustva iz zemlje i rada u inostranstvu). Doda li se ovome činjenica da vlasnik kuće nema drugog stana na području Jugolsavije i da je isti kupio sa namjerom da se po povratku sa privremenog rada u inostranstvu u istu uselio sa porodicom, tada, tim prije slijedi zaključak da V.M. kao vlasniku porodične stambene zgrade po osnovu eksproprijacije iste pripada pravo na drugi stan ud ruštvenoj svojini, ukolio se stranke drukčije ne sporazume”.

Međutim, iz spisa predmeta se vidi da po žalbi tužitelja tuženi rješenjem broj UP/II -10-473- 319/85 od 23.9.1985. godine poništio prvostepeno rješenje o eksproprijaciji od 22.6.1985. godine i predmet vratio na ponovni postupak, sa uputom da se u ponovnom postupku odluči i o zahtjevu za primjenu člana 9. Citiranog zakona. K ako je, dakle, došlo do poništavanja rješenja o eksproprijaciji i kako su tim poništavanjem shodno članu 269. Zakona o opštem upravnom postupku poništene i sve pravne posljedice koje je tako rješenje proizvelo, sud nalazi da se ne može prihvatiti stanovište upravnih organa da su tužitelji izgubili pravo da podnesu zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti. Ovo stoga štoje poništenjem prvostepenog rješenja o eksproprijaciji postupak eksproprijacije vraćen us tadij prvostepenog rješenja pa k ako su tužitelji postavili zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti, a u ponovnom postupku od njega nisu odustali, to se ima uzeti da je zahtjev podnesen do donošenja novog prvostpenog rješenja, kakko je to i propisano odredbom stava 2. člana 9. Zakona o eksproprijaciji. Ovotim prije što lica čije se nepokretnosti predlažu za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti postavili na usmenoj raspravi, već to mogu učiniti i posebnim podneskom sve do donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji. Prema tome, kako je prije donošenja rješenja o eksproprijaciji u ponovnom postupku postojao zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti prvostepeni oegan je bio dužan meritorno po njemu odlučiti cijeneći okolnosti iz člana 9. stav 1. Navedenog zakona”.

Član 30. stav 5. Zakona o eksproprijaciji Član 3. Zakona o stambenm odnosima. prečišćeni tekst

Ne postoji obaveza korisnika eksproprijacije korisnkiku objekta koji se u smislu člana 3. Zakona o stambenim odnosima - prečišćteni tekst (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84) ne smatra stanom, obezbijedi korišćenje drugog odgovarajućeg stana prije preuzimanja u posjed objekta nekon izvršene eksproprijacije (član 30. stav 5. Zakona o ekspropijaciji) - (“Službeni list SRBiH”, broj 19/77), jer se na takvom objektu ne može steći stanarsko pravo.

IZ obrazloženja:

POlazeći od odredbe člana 3. Zakona o stambenim odnosima (prečišćeni tekst - “Službeni list SRBiH”, broj 14/84 koja propisuje da se stanom u smislu ovog zakona smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa omoćnim prostorijama koje po pravilu čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz, prvostepeni organ je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrio da drveni objekat veličine 4,90 x 10,9 m i drven i objekat veličine 4,10 m u kojima stanuje O.J. se ne mogu smatrati stanom jer su prostorije fizički odvojene, u iste se ulazi odvojenim ulazima iz dvoiršta bez predulaza, bez pomoćnih prostorija sa poljskim klozetom u dvorištu, pa da stoga na tim prostorijama O.J. nije mogla steći stanarsko pravo radi čega korisnik eksproprijacije nije u obavezi da joj obezbijedi korištenje drugog odgovarajuće stana"”

Tuženi, je shodno tome, pravilno postupio kada je odbiio žalbu tužioca izjavljuenu protiv prvostepenog rješenja, jer je sporno područje (na kome se nalazi vikend kuća tužioca) čl. 21. I 22. Odluke o urbanom području naselja P. I J. (...), namijenjeno za vikend naslje tj. Vikend kuće za odmor. Određena namjerna objekta tužioca i naselja u kome se objakt nalazi, isljučuje mogućnost obavljanja poslovne djelatnosti. Takav izuzetak, eventualno, mogao bi se odrediti odlukom opštinske skupštine, što u ovoj stvarni nije slučaj. Stručna ocjena se upravno zasniva na navedenoj odluci i dokazima izvedenim u prvostepenom postupku koji u ključuje i grafički prikaz odluke...

Tuženi nije pogrešno primijenio član 163. Zakona o prostornom uređenju, kako to neosnovano ističe tužilac, jer je članom 164. Istog zakona detaljnije razrađen postupak izdavanja urbanističke saglasnosti i omogućeno njeno izdavanje i na osnovu stručne ocjene, ukoliko nisu doneseni planski akti.

Također, tužilac neosnovano zaključuje da je dozvoljeno izdavanje urbanističke saglasnosti za promjenu namjene vikend kuće u poslovni prostor (u kome bi vršio projektovanje na gor njem dijelu prizemlja, au donjem dijelu prizemlja imao specijalizovanu mašinbravarsku radionicu) samim tim što nije zabranjeno obavljanje takve djelatnosti. Naime, namjena naselja K. određena je navedenom Odlukom kao vikend naselje pa i nije potrebno izričito nabrajati koji su objekti i djelatnosti zabranjeni. Svaka ona izgradnja koja bi bila protivna tako utvrđenoj namjeni naselja ne bi bila u skladu sa propisanim uslovima”.

Takva dužnost organa uprave postoji iako je u sada važećem članu 187. Stavu 1. Brisane alineje 7. Zakona o prostorom uređenju (Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju, (“Službeni list SRBiH”, broj 34/86), koja je određivala da se odobrenje za građenje izdaje i na osnovu eventualnih obaveza u odnosu na susjede i prava drugih lica.

Upravo zbog toga, i karaktera urbanističke saglasnosti iz člana 163. St. 1. I 2. Zakona o prostornom uređenju (“Službeni list SRBiH”, broj 13/ 74 i 21/81), tužiocima nije priznat status te i nisu učestvovali u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti. Sada važečim odredbama člana 66. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prostrnom uređenju, eventualne obaveze u odnsu na susjede i prava drugih lica raspravljaju se u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti. Stoga se susjedu, koji po ranije važečim odredbama Zakona o prostornom uređenju (“Službeni list SRBiH”, broj 13/74), nije imao status zainteresovanog lica u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti, mora dozvoliti, radi zaštite njegovih prava i na zakonu zasnovanih interesa, učestvovanja u postupku izdavanja odobrenja za građenje, iako se odobrenje za građenje, izdaje nakon početka primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju (“Službeni list SRBiH”, broj 34/86) od 1.1.1987. godine (član 115.

Tog zakona)”

Javnoj zelenoj površini ili igralištu bez obzira da li će u isti biti ugrađena ili neće kakva instalacija radi osvjetljavanja parking prostora noću i sl, koje su izričito određene kao građevine. Slijedom toga, za izgradnju parking prostora kao građevine, na osnovu člana 164. Stava 1. I člana 187. Zakona o prostornom uređenju, mora se prethodno pribaviti urbanistička saglasnost i odobrenje za građenje...”

Ovakav zaključak upravnih organa, prema stanju spisa, nije se mogao izvesti. Ovo je stoga što u spisima predmeta postoji ugovor između investitora C.Ž. i izvođača radova G.M. zaključen dana 1.8.1986. godine iz kojeg proizilazi da radove izvodi vlasnik zidarske radnje G.M. i da se on obavezuje da će obezbijediti stručnu radnu snagu. IZ izjave tužitelja date na zapisniku od 30.9.1986. godine slijedi da je izvođač radova angažovao tužitelja kao stručnu radnu snagu na malterisanju fasade zgrade uz plaćanje dnevnice od 5.000 dinara po jednom radnom danu. Ovo ukazuje da u ovom slučaju status poreskog obveznika ima izvođač radova, a ne i tužitelj koga je izvođač kao stručnu radnu snagu angažovao, pa otuda i ne proizilazi njegova obaveza da stečeni prihod po ovom osnovu i pirjavljuje. Naime, prema članu 132. Zakona o porezima građana, prijavu o sticanju prihoda dužan je da podnese poreski obveznik, a status poreskog obveznika prema članu 48. Ovog zakona ima građanih koji ličnim radom i dopunskim radom drugih lica samostalno proizvodi robu, vrši promet robe na malo i vrši usluge radi sticanja dohotka u vidu stalnog zanimanja ili u vidu povremene proizvodnje robe ili povremenog vršenja usluga. U konkretnom slučaju G.M. kao izvođač radova koji ličnim radom i dopunskim radom drugih lica u vidu stalnog zanimanja vrši zidarske usluge ima stats porezkog obveznika, ali ovo svojstvo nemaju, i, lica koja povremeno angažuje, kao što je slučaj sa tužiteljem. Stoga sud nalazi da ima osnova u tužitelje voj tvrdnji da se nisu stekla obilježja prrekršaja iz člana 214. stav 1. Tačka 8. Zakona o porezima građana.

Naime, ako nosiocu stanarskog prava nije otkazan ugovor o korištenju stana, onda se tužilac ne može smatrati bespravno useljenim licem, jer ons voje pravo izvodi iz prava nosioca stanarskog prava na osnovu ugovora o podstanarskom odnosu.

Prema tome, ne bi bio osnovan zahtjev za iseljenje podstanara koji koristi stan uz saglasnost nosioca stanarskog prava, ako nije prethodno (ili istovremeno) otkazan ugovor o korištenju stana i nosiocu stanarskog prava. Podstanar se, naime, smatra licem koji stan koristi tek kada je nosiocu stanarskog prava, uz čiju se saglasnost uselio u stan, to stanarsko pravo prestalo odlukom nadležnog suda (redovnog ili suda udruženog rada, zavisno od toga o kojem se otkaznom razlogu radi). Ovo i u slučaju ako nosilac stanarskog prava zaista ne koristi stan duže od 6 mjeseci neprekidno, jer mu time ne prestaje stanarsko pravo po sili zakona, nego je to razlog za otkaz ugovora o korištenjus tana po članu 47.

Zakona o stambenim odnosima (“Slućbeni list SRBiH”, broj 14/84 - prečišćeni tekst). Isto se odnosi i na situaciju kad postoje razozi za otkaz ugovora o korištenju stana iz člana 49. Tog zakona. Drugačije bi moglo biti u slučaju ako se radi o prestanku stanarskog prava po članu 43. I 53. Pomenutog zakona, što tokom postupka nije utvrđeno niti je davalac stana na korištenje to isticao”.

P. a u koji stan tužilac namjerava da se useli na osnovu predmetne zamjene. Polazeći od činjenice koja nije sporna da je M.M., druga ugovorna strana u stanu u svojini građana koji se nalazi u ul. P. br. 4. Stanovao kao suvlasnik, sa ¼ dijela a koristio cjeli stan uz saglasnost ostalih suvlasnika, upravni organi su izveli zaključak da M.M. nema stanarsko pravo na navedenom stanu, jer je ovaj stan koristio kao vlastiti stan, odnosno kao suvlasnik. I po mišljenju ovog suda, vlasnik pa ni suvlasnik, zajedničkar u pravu, ne može na vlastitoj stvari imati uže pravo od prava svojine, zbog čega vlasnik nemože steći stanarsko pravo na idealnim dijelovima drugih suvlasnika, jer se, s obzirom na prirodu stanarskog prava, ovo pravo moglo sticati samo na cijelom stanu ili njegovom realnom dijelu, jednako kao i lična služnost stanovanja (habitatio). Suvlasnik je dakle, mogao koristiti stan u cjelini ili djelimično samo pozivajući se na svoje pravo svojine u alikvotnom dijelu, a u okviru sporazuma sa osalaim suvlasnicima o uređenju odnosa između suvlasnika. Slijedi, dakle, da suvlasnik kao zajedničar u pravu koji je i do stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 13/74) koristio vlastiti stan, na takvom stanu nije mogao steći stanarsko pravo niti svojstvo nosioca stanarskog prava. Zbog toga, ni po svatanju ovog suda, raniji suvlasnik predmetnog stana M.M. nemože biti subjekat ugovora o zamjeni stanova koji se zaključuje u smislu člana 32. Zakona o stambeni odnosima. Prema tome, pravilan je zaključak upravnih organa da M.M. nema svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu koji je predmet zamjene. Okolnost da je 4.2.1986. godine na osnovu kupoprodajnog ugovora M.M. prestao biti suvlasnik stana koji se nalazi u P. br. 4. Nema značaja za mješavanje ove upravne stvari, jer ni iz ovog razloga nije mogao steći svojstvu nosioca stanarskog prava obzirom na zakonsku zabranu sticanja stanarskog prava na stanu u svojini građana prpisanu članom 2. stav 4. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/ 84).

Prigovor tužioca u tužbi da je voljom ostalih suvlasnika, odnosno njihovom saglasnošću M.M. u navedenom stanu stanovao na osnovu ugovora o korištenju stana nema značaja na sticanje stanarskog prava jer sticanje stanarskog prava zavisi od postojanja uslova koje propisuje Zakon o stambenim odnosima, koji propisi su prinudne prirode i nemogu se mijenjati voljom ugovornih stranaka ako je u suprotnosti sa Zakonom”.

Ovo načelo znači da je obaveza upravnog organa koji vodi upravni postupak da omogući stranci da učestvuje u upravnom postupku i da štiti svoje interese i prava, da prisustvuje raspravi i izvođenju dokaza.

Budući da se u upravnom postupku koji se vodi kod stambenog organa u smislu člana 28. U vezi sa članom 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, odlučuje o donošenju rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, to u ovom postupku mora da učestvuje kao stranka član domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava koji pretenduje na sticanje svojstva nosioca stanarskog prava kao i protivna stranka, davalac stana na korištenje, jer se u ovom postupku raspravlja i o interesima i obavezama davaoca stana na korištenje kao eventualne ugovorne stranke ugovora o korištenju stana na čijem zaključenju insistira raniji član domaćinstva nosioca stanarskog prava koji se iselio iz stana”.

Ne odgovara potrebama svih članova porodičnog domaćinstva, pa zbog toga izvodi dalji zaljučak da sinu ranijeg nosioca stanarskog prava predmetnog stana K.R. pripada pravo da trajno nastavi daljnje korištenje stana zbog čega je knačno odbio zahtjev davaoca stana na korištenje za iseljenje ovog člana domaćinstva ranijeg nosioca stanaskog prava.

Međutm, konačna odluka o dodjeli stana na korištenje po osnovu radnog odnosa može se pobijati samo u postupku kod suda udruženog rada i samo je taj sud nadležan u smislu člana 10. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84) u vezi sa odredbom člana 50. Zakona o sudovima udruženog rada (“Službeni list SRBiH”, broj 14/80), da ocjenjuje da li je odluka o dodjeli stana pravilna i da li je u skladu sa mjerilima i kriterijima samoupravnih opštih akata organizacije udruženog rada koja je dodijelila stan radniku iz osnova radnog odnosa.

Zbog toga se osporedna odluka zasniva na pogrešnoj primjeni navedenim propisa što tužilac opravdano ukazuje u tužbi, pa je ovaj sud primjenom člana 39. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, uvažio tužbu tužioca i osporeno rješenje poništio”,

Prestankom stanarskog prava članovima porodičnog domaćinstva nominalnog (izvornog) nosioca nosioca stanarskog prava, pa i njegovog bračnog druga, koji ima izvedeno stanarsko pravo, ne prestaje stanarsko pravo nominalnog nosioca stanarskog prava.

Organi uprave su iz dokaza koje su preuzeli tokom postupka - rješenja SO C.S. broj 05/2060 - 20-30326 od 30.6.1965. godine i rješenja N.O.O.S. G.S. broj VI 783/2601 od 23.12.1959. godine utvrdili da je R.A. izvorni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, što tokom postupka nije ni bilo sporno, a da je pravo R.Lj., njegove bivše supruge, izvedeno iz njegovog prava, pa su izveli pravilan zaključak da se R.A. nije dužan iseliti iz predmetnog stana i pored činjenice što je njegovoj bivšoj supruzi R.Lj. dodijeljen na korištenje drugi stan za sve članove porodičnog domaćinstva, te da mu to pravo može prestati samo iz razloga iz kojih nosilac stanarskog prava poodredbama citiranog zakona može to pravo izgubiti”.

Ovaj stav tuženog nije pravilan. Naime, samo davalac stana na korištenje, kao društveno-pravno lice, u pogledu stanova u društvenoj svojini, ima pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja stanom kao društvenim sredstvom, kako to proizilazi iz odredaba čl. 5, 24. I 25. Istog zakona, dakle i pravo da traži predaju u posjed stana nakon iseljenje bespravno useljenog lica (inicijativu za iseljenje takvog lica može dati svako - član 30. stav 1. Zakona.

Prema tome, suprotno stavu tuženog, ova činjenica je bitna za odlučivanje o zahtjevu za predaju u posjed stana u Ul. E.K. br. 7 u B.L. i predstavlja za ovaj zahtjev SIZ -a za prostorno uređenje B.L. prethodno pitanje (član 144. Zakona o upravnom postupku) o kojem je prvostepeni organ morao da odluči da li će ga sam raspraviti ili će postupak prekinuti. No, s obzirom da je takav postupak već u toku pred redovnim sudom, a radi se opitanju priznanja prava vlasništva, odnosno raspolaganja, razmotriće se u kom pravcu bi se ovako diskreciono ovlaštenje upravnog organa trebao usmjeriti”.

U konkretnom slučaju upravispor nije pokrenula društveno-politička zajednica, odnosno Opština N.S., već prvostepeni organ uprave ove društveno-političke zajednice,. čije rješenje je u žalbenom postupku ponišeno, a putem Javnog pravobranilaštva grada S. Kako se iz citirane odredbe vidi da pravona pokretanje upravnog spora protiv drugostepenog rješenja pripada samo društveno-političkoj zajednici a nikako i njenim organima koji su rješavali u prvom stepenu, to je očigledno da tužitelj nema aktivnu stranačku legitimaciju u smislu člana 12. Citiranog zakona za pokretanje upravnog spora. Ovo stoga što se upravnim aktom koji donosi prvostepeni organ uprave nikada ne rješava o njegovom pravu ili pravnom interesu, već o pravu ili pravnom interesu stranke u upravnom postupku. Uostalom pravo na pokretanje upravnog spora od strane prvostepenog organ a uprave bilo bi suprotno načelu dvostepenosti kao jednom od osnovnih načela upravnog postupka.

Isto tako nije bilo osnova za pokretanje upravnog spora shodno stavu 2. člana 2. Zakona o upravnim sporovima, jer tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije nosilac prava ili obaveza o kojima se rješavalo. Iz izloženog slijedi da tužitelj ne spada u krug lica koja su po Zakonu o upravnim sporovima ovlašćena na pokretanje upravnog spora, pa se njegova tužba ukazuje nedopuštenom, radi čega je i valjalo uz primjenu člana 30. stav 1. Tač 3 Zakona o upravnim sporovima, tužbu odbaciti.

Naime, kad po žalbi cijeni zakonitost i pravilnog prvostepenog rješenja, drugostepeni organ je dužan da provjeri da li sve relevantne činjenice u ranijem obnovljenom postupku pravilno utvrđene i da li je iz tih činjenifca izveden pravilan zaključak, a ne smije se ograničit i na ocjenu samo onog dijela činjeničnog stanja koji je podloga prvostepenog rješenja, U tom smislu tuženi je trebalo da cijeni i navode prijedloga za obnovu postupka i žalbe da se zemljište na kome je odobreno rekonstruisanje objekta sliježe i dokaze koji ukazuju na to...“

Kako je odredbom člana 35. Zakona o građevinskom zemljištu društvene svojine (“Službeni list SRBiH”, broj 13/74) propisano da će se rješenjem utvrditi gubitak prvenstvenog prava korištenja na građevinskoj parceli ako raniji vlasnik, čije je prvenstveno pravo korištenja na građevinskoj parceli utvrđeno, u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti rješenja o utvrđivanju prvenstvenog prava korištenja građevinskog zemljišta ne podnese zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje, to je pravilno zaključenoda je tužitelj izgubio prvenstveno pravo korištenja.

Stoga je tuženi pravlno postupio kada je primjenom člana 240. Zakona o opštem upravnom postupku žalbu tužitelja protiv prvostepenog rješenja o gubitku prvenstvenog prava korištenja odbio kao neosnovan. Pri tom e na rješenje ove stvari nije mogla uticati okolnost što je tužitelj zbog odsutnosti iz Jugoslavije propustio zakonski rok za podnošenje zahtjeva za izdavanje odobrenja za građenje, jer se ovdje radi o prekluzivnomroku, čijim protekom se gubi određeno materijano pravo i u odnosu na koji je irelevantno zbog kojih razloga je propušten.

a ne i njeni organi, koji su konstituisani u skladu sa odredbama član a 2. Istog zakona i prijavljeni kod nadležnog organa, zbog čega je pozivan na odredbe člana 125. Zakona o opštem upravnom postupku, prvostepeno rješenje poništio i tužbu odbacio.

Pravni stav tuženog da, u smislu navedenog zakona samo vjerske zajednica imaju stranačku sposobnost, a ne i njihovi organi i organizacije, nije pravilan, jer se zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Prema odredbi člana 50. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku u upravnom postupku stranka može biti svako fizičko i pravno lice, što znači da je svojstvo stranke priznato svim subjektima, koji popravilima materijalnog prava mogu biti nosioci prava i obaveza (razni oblici udruživanja rada i sredstava, kao i drugi koliktiveti kojima je materijalnim propisima, to svojstvo priznato).

Odredbom čl. 27. I 28. Zakona o položaju vjerksih zajednica zaista je propisano da vjerske zajednice mogu u skladu sa zakonom, sticati pravo vlasništva na građevinskim objektvima i drugm nekretninama, koje im služe za potrebe vršenja vjerskih obreda i poslova, kao i za smještaj svog osoblja, a za izgradnju ili adaptaciju građevine su dužne da pribave potrebnu dokumentaciju i odobrenje nadležnog opštinskog organa uprave u skladu sa zakonom. Tuženi, međutim, pogrešno tumači ove odredbe kada nalaz i da isključivo vjerske zajednice mogu gradnjom ili na drugi način sticati pravo vlasništva na nekretninama i u tu svrhu učestvovati u postupku pribavljanja za to potrebne dokumentacije, mada istovremeno utvrđuje da se u smislu člana 2. Pomenutog zakona, mogu konstituisati iorgani vjereske zajednice i imati svojstvo građansko-pravnog lica. Ako je već zakon predvidio mogućnost osnivanja organa ili organizacija vjerskih zajednica sa svojstvom građansko-pravnog lica ukolik je osnivač prijavio njihovo osnivanje u roku od 30 dana nadležnom opštinskom organu uprave na čijem se području nalazi sjedište novoosnovanog organa ili organizacije, sa kojim danom se to svojstvo i stiče, onda se takvom organu ili organizaciji ne može uskratiti pravo da građenjem stiču svojunu na građevinskim objektima koji im služe za vršenje vjerskih obreda i da traže pribavljanje potrebne dokumentacije za gradnju objekta. Takav stav bi bio u suprotnosti i sa odredbama zakona o svojinsko-pravnim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 6/80), koje u čl. 1. I 2. Određuju da građani, udruženja građana i druga građansko-pravna lica mogu biti nosioci svojine na pokretnim i nepokretnim stvarima. U članu 5. St. 1. I 2. Ustava srpsko-pravoslavene crkve propisano je da su pravna lica, između ostalih i crkvene opštine, te da su sva ta pravna lica, dakle i crkvena opština, sposobna da po zakonskim propisima stiču i drže kako pokretna, tako i nepokretna dobra i vrše sva prava i obaveze - koje mu, s obzirom na to svojstvo, pripada.

Kada se naprijed citirane odredbe dovedu u međusobnu vezu, mora se zaključiti da bi i tužiteljica, kao crkvena opština, imala svojstvo građansko-pravnog lica ukoliko je njeno osnivanje osnivač prijavio nadležnom opštinskom organu uprave na način propisan u članu 2. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, a samim tim mogla bi da stiče svojinu na nepokretnim (i na pokretnim) stvarima i gradnjom, te u tu svrhu učestvuje u postupku pribavljanja potrebne dokumentacije sa svojstvom stranke." (Presude Vrhovnog suda B iH, broj U -598/87. Od 2.4.1987. i U -546/87. Od 14.5.1987. godine).

Član 47. Zakona o zajednicama za zapošljavanje i pravima radnika za vrijeme privremene nezaposlenosti

Član 46. Zakona o zapošljavanju

Člam 43. Zakona o zapošljavanju

Kod ponovonog ostvarivanja prava na novčanu naknadu za vrijeme privremene nezaposlenosti uzima se u obzir samo rad koji je ostvaren poslije prestanka primanja novčane naknade i vrijeme za koje je radniku priznata novčana knada, a ne i vrijeme provedeno na radu prije ranijeg primanja novčane naknade.

IZ obrazloženja.

“Smisao zakonskih odredaba koje reguišu pritanja materijalnog obezbjeđenja za vrijeme privremene nezaposlenog je da radnik, osim prava na zdravstvenu zaštitu, penzijsko i invalidsko osiguranje, dodatak na djecu i dr. za to vrijeme ima pravo i na novčanu naknadu i da to pravo može pnovo steći kad ponovo ispuni uslove propisane za sticanje tog prava, a da se pri tome vrijeme provedeno na rdu (i ono koje se sa tim izjednačava) kao osnov za sticanje tog prava, uzima u obzir samo jednom. Zakonom o zajednicama za zapošljavanje i pravima radnika za vrijeme privremene nezaposlenosti (“Službeni list SRBiH”, 37/72), koji je bio na snazi do donošenja zakona o zapošljavanju (“Službeni list SRBiH”, broj 14/78), koji je primijenjen na konkretni slučaj), u članu 47. Sadržavao je izričitu zakonsku odredbu da se u slučaju kada radnik kome je prestalo pravo na novčanu naknadu, može i ponovo ostvariti pravo na tu naknadu ako ponovo ispuni propisane uslove za sticanje tog prava, s ti m što se u vrijeme provedeno na radu prije posljednjeg ostvarenja prava na novčanu naknadu. Zakon o zapošljavanju (“Službeni list SRBiH”, broj 14/78) reguliše ovo pitanje u članu 46. Koji više ne sadrći takvu izričitu odredbu ali tumačenjem odredbe stava 1. Tog člana prema kojoj radnik kome je prestalo pravo na novčanu naknadu ima prado da je ponovo ostvari ako ponovo ispuni uslove propisane za to sticanje, mora se zaključiti da se pod “ponovnim uslovima” podrazumijeva i određeno vrijeme zaposlenja, pored ovog koje se, prema stavu 2. Tog člana, takođe uračunava, a vrijeme zaposlenja je uslov ne samo za sticanje (član 39), nego i za trajanje tog prava (član 44 tog zakona). Iste odredbe sadržane su i u članu 43. Sada važećeg Zakona o zapošljavanju (“Službeni list SRBiH”, broj 30/85).

Osim toga, odredbom člana 15. stav 2. Pravilnika o ostvarivanju prava iz materijalnog obezbjeđenja i drugih prava za vrijeme za vrijeme prijevremene nezaposlenosti radnika (“Slućžbeni list SRBiH”, broj 33/82 - prečišćeni tekst), kojim se briže regulišu uslovi, obim i način ostvarivanja prava iz materijalnog obezbjeđenja id rugih prava za vrijem privremene nezaposlenosti radnika u skladu sa zakonom o zapošljavanju i Statutom SIZ za zapošljavanje S, izričito je propisano da se u vrijeme provedeno na radu za ponovno sticanje i ostvarivanje prava na novčanu naknadu ne računa vrijeme provedeno na radu prije poslednjeg ostvarivanja prava na novčanu naknadu. Sada važeči pravilnik o materijalnom obezbjeđenju za vrijeme privremene nezaposlenosti (“Službeni list SRBiH”, broj 4/86) još jasnije reguliše ovo pitanje i u odredbi člana 10. stav 2. - prva rečenica propisuje da se u vrijeme rada uza ostvarivanje prava na novčanu naknadu ne uzima ono vrijeme rada za koje je radniku priznato pravo na novčanu naknadu, dakle ne uzima se vrijeme rada prije ranijeg ostvarenja prava na novčanu naknadu.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti tumači odredbu člana 46. stav 2. Zakona o zapošljavanju (“Službeni list SRBiH”, broj 14/78) da se vrijeme privremene nezaposlenosti za koje je radnik primio novčanu naknadu ne smatra prekidom u radu pri ponovnom ostvarivanju prava na novčanu naknadu - tako što smatra da se pod riječima da “nema prekida u radu” podrazumijeva da nema prekida u kontinuitetu vremena provedenog na radu i da se za to tužiocu trebalo pri ponovnom ostvarenju prava na novčanu naknadu. Za vrijeme privremene nezaposlenosti priznati ukupan radni staž, pa prema tome stanju odrediti dužina trajanja primanja te naknade, što se, s obzirom na naprijed citirane propise i iznijeta tumačenja, ne može usvojiti. Smisao odredbe člana 46. stav 2. Citiranog zakona “da nema prekida u radu” znači da se i vrijeme privremene nezaposlenosti, za koje je radnik primao novčanu naknadu, smatra kao vrijeme provedeno na radu, koje je uslov za ostvarivanje prava na novčanu naknadu a nikako da se radni staž računa na način kako to zahtjev smatra. Takvo tumačenje značilo bi da se isti vremenski period rada uzima dva puta kao osnov za sticanje prava na novčanu naknadu, što ne samo da nema uporišta, nego je suprotno citiranim zakonskim odredbama”.

Prema tome, sticanje poslovnog prostora građenjem preko 70 m2 od strane građanina koji se u njemu ne bavi dozvoljenom djelatnošću ne stiče se i svojina, bez obzira na okolnost da li je izgrađen uz saglasnost, odnosno pribavljeno odobrenje za građenje. Dakle, bitna i odlučna činjenica u konkretnom slučaju je da je tužitelj stekao građenjem poslije stupana na snagu citiranog zakona poslovni prostor preko 70 m2 i da se u njemu ne bavi dozvoljenom djelatnošću, a to su zakonom propisani uslovi za podruštvljavanje poslovnog prostora, bez prava na naknadu a ne i okolnost da li je izgrađen uz odobrenje il i bez njega”.

Međutim, za isticanje zahtjeva za vršenje opravke koje se odnose na održavanje dijelova zgrade kao npr. Potkrovlje zgrade, dimnjaci stambenog objekta ili olučne cijevi, prema odredbi čl. 17 i 18 citiranog zakona aktivno je legitimisan samo kućni savjet kako to osnovano tužilac u tužbi ističe, a ne nosilac stanarskog prava stana u zgradi, osim ako bi se utvrdilo da nedostaci na zgradi direktno utiču na oštećenje dijelova stana koji su u vezi sa navedenim dijelovima zgrade.

U konkretnom slučaju, budući da tuženi nije u skladu sa članom 33. stav 3. Zakona o upravnim sporovima ovom sudu dostavio spis koji se odndsi na ovu upravnu stvar, nije se mogla ispitati osnovanost prigovora tužioca da se osporeno rješenje zasniva na pogrešnoj primjeni citiranih odredaba materijalnog prava. Naime, bez spisa se ne može ocijeniti postojanje odlučne činjenice, odnosno ne može se ocijeniti o kojim se opravkama može se ocijeniti o kojim se opravkama radi tj. Radi li se o opravkama i radovima i radovima koji se mogu tretirati kao opravke na djelovima zgrade čiji nedostaci direktno utiču na oštećenje stana. Od postojanja ovih činjenica ovisi neophodan odgovorna pitanje, da li je nosilac stanarskog prava predmetnog stana bio legitimisan za pokretanje upravnog postupka radi utvrđivanja nužnosti opracki ili je za isto legitimisan kućni savjet zgrade u smislu člana 17. I 18. Citiranog zakona”.

U tom smislu, komunalni inspektor bio je dužan, ukoliko utvrdi povredu navedeenih odredaba Zakona o prostornom uređenju, da, na osnovu člana 127. Zakona o državnoj upravi (“Službeni list SRBiH”, br. 38/78, 13/82, 40/82 i 40/84) bez odlaganja obavijesti urbanističko građevinskog inspektora. Ako nisu ispunjene pretpostavke iz člana 254. Alineje 4. Zakona o prostornom uređenju, onda se prema tužiocu i ne mogu preduzimati takve inspekcijske mjere.

Odredbama stava 1. Člana 294. Zakona o državnoj upravi (“Službeni list SRBiH”, br. 38/78, 13/82, 40/82 i 40/84), na kojima se oslanja pobijena presuda, propisano je da radnika organa uprave izvršni organ može staviti na raspolaganje kad to zahtijevaju naročite potrebe službe. Stavljanje radnika na raspolaganje regulisano je članovima 294295. I 296. Isto zakona, u istoj glavi - XI (RADNI ODNOSI RADNIKA ORGANA UPRAVE), u podnaslovu 17) Radnici na raspolaganju, u kojoj glavi je, pored ostalog, regulisana i disciplinska odgovornost radnika u podnaslovu 11) Disciplinska odgovornost radnika.

Iz takvog načela regulisanja proizilazi da zakon ne izjednačuje disciplinsku odgovornost rdnika, koja ima širi domašaj, i slučajeve stavljanja radnika na raspolaganje, koji bi trebalo da imaju uži domašaj.

Naime, radnik disciplinski odgovara za povrede radne dužnosti koje učini svojom krivicom (član 259. stav 1. Zakona), a izvršni organ može, samo onda kada to zahtijevaju naročito potrebne lsućb e, staviti radnika organa uprave na raspolaganje. Stoga, je, po ocjeni ovog suda, pogrešno stanovište osporenog rjeešnjea i pobijane presude da je samom činjenicom izricanja disciplinske mjere “učinjeno vjerovatnim” da su postojale naročite potrebe službe za stavljanje tužioca na raspolaganje (osim goa, sud rješava spor na podlzi utvrđenh činjenica, a ne onih koje su učinjenje vjerovatnim). IZricanjem disciplinske mjere po pravilu, ne stiču se pretpostavke da se radnik organa unutrašnjih posloa (milicionar) stavi na raspolganje, na osnovu člana 294. stav 1. Zakona o državnoj upravi. Osporeno rješenje i pobijena presuda, a što zahtjev osnovano ističe, ne utvrđuje kakve su to naročite potrebe službe zahtijevale da se tužilac stavi na raspolaganje”. “Naorčite potrebe službe “ predstavljaju pravni standard koji se, u svakom konkretnom slučaju, mora odrediti. U tom smislu bilo bi pogrešno poistovijetiti disciplinsku odgovornost radnika is tvljanja na raspolaganje, kao što to proizilazi iz pibjane presude, i izvodi ti zaključak da se izricanjem dusciplinske mjere automatski stiče pretpostavke za stavljanje radnika na raspolganje, jer bi se time neopravdano proširili slučajevi stavljanja radnika na raspolaganje, što proizilazi iz sistematskog tumačenja zakona.

U ovoj stvari tužilac je već odgovarao u disciplinskom postupku, te ne može biti stavljen na raspolaganje (odgovornost za krivično djelo i prekršaj ne isključujudisciplinsku odgovornost radnika ako ista radnja predstavlja i povredu radne dužnosti. član 259. stav 3. Zakona o državnoj upravi i obrnuto, ali nije propisano da ne isključuje istavljanje radnika na raspolaganje) samom činjenicom okončanja disciplinskog postupka kojim mu je izrečena disciplinska mjera. Stoga je, u postupku donošenja osporenog rješenja, odnosno pobijane presude, trebalo utvrditi da li postoje naročite potrebe službe da se tužilac stavi na raspolaganje, jer je očevidno da član 294. stav 1. Zakona o državnoj upravi nema u vidu isključivo i samo postojanje izrečene disciplinske mjere, kao pretpostavke za stavjanje na raspolaganje, nego naročite potrebe službe. Upravni sud BiH, međutim, nije sa ovog stanovišta cijenio ispunjenje pretpostavki za stavljanje tužioca na raspolaganje, na osnovu člana 294. stav 1. Zakona o državnoj upravi, pa je što ga, pobijenom presudom toga suda povrijeđen materijalni zakon.

Ukoliko bi inspektor rada, nakon sporvedenog upravnog postupka imaoovlašćenja (koa u konkretnom slučaju) da nalaže samoupravnim organima da ponište svoju odluku o disciplinskoj odgovornosti rdnika onda bi nerijetko, nastajale situacije dvostrukog odlučivanja u istoj stvari. Naime, odredbama člana 204. stav 8. Zakona o udruženom radu (“Službeni list SFRJ”, broj 53/76 i 57/83) predviđena je mogućnost pokretanja postupka pred sudom udruženog rada protiv odluke radničkog savjeta (donesene o prigovoru protiv odluke zajedničke disciplinske komisije). Postupak pred sudovima udruženog rada, ks ao samoupravnim sudovima, ima za cilj otpuniju zaštitu prava radnika i donošenja zakonite odluke. Matičnu zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, i kada su u pitanju disciplinske mjere, radnici ostvaruju pred samoupravnim organima u organizaciji udruženog rada, a zatim pred sudovima udruženog rada. TIme se ne isključuje određena uloga inspektora rada kao organa državne vlasti u vršenju javnih ovlaštenja, s tim što njega mjera ima drugačiji karakter. Kada bi i mjera inspektora rada imala isti karakter kao i odluka suda udruženog rada onda bi to imalo za posljedicu donošenja dvije odluke koje bi mogle biti i različite (inspektora rada kao organa uprave i suda udruženog rada) što za cilj ne bi imalo ekonomičnost postupkai efikasnosti nego neekonomičnost i neef ikasnost.

Stoga inspektor rada, u konkretnom slučaju, nije imao ovlašćenja da zalazi u materiju suda udruženog rada i nalaže poništenje odluke radničkog savjeta i zajedničke disciplinske komisije što bi, u nekim situacijama, onemogućilo vođenje postupka pred sudom udruženog rada (mogućnost zaštite prava radnika pred samoupravnim organima i sudom udruženog rada uređena je Zakonom o udruženom radu - saveznim i ne može se iskljčiti ni drugačije urediti republičkim zakonom).

Prema odredbama člana 140. Zakona o radnim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 4/84, 40/84 i 9/86) u vezi sa članom 125. Zakona o državnoj upravi (“Službeni list SRBiH”, broj 38/78, 13/82, 40/82 i 40/84) inspektor rada ima pravo donijeti rješenje i narediti otklanjanje nedostataka i u slučajevima prestanka radnog odnosa radnika. Takva mjera inspektora rada ima privremeni karakter tako što će odložiti izvršenje odluke samoupravnog organa organizacije udruženog rada sve dok ona ne postane pravosnažna (u ovom slučaju) sve dok ne protekne ro k za pokretanje postupka pred sudom udruženog rada od 30 dana od dostavljanja odluke radničkog savjeta tužiocu, a ako je pokrenut pred sudom udruženog rada sve, dok sud udruženog rada ne donese pravosnažnu presudu.

Osim toga, inspektor rada ima pravo i da obavijesti nosioca ovlašćenja iz člana 23. Zakona o sudovima udruženog rada (“Službeni list SFRJ”, broj 24/74 u vezi sa članom 24. Zakona o sudovima udruženog rada (“Službeni list SFRJ”, broj 38/84) kako bi iti organi npr. Pokrenuli postupak pred sudom udruženog rada ili na drugi način tražili otklanjanje nezakonitosti.