Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 3/1988

S obzirom da je predugovor zaključen prije stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti (“Službeni list SRBiH”, broj 38/78), punovažnost predugovora, isto kao I ugovora, prosuđuje se promjenom odredbe člana 46. Navedenog zakona (propisi o formi glavnog ugovora važe I za predugovor ako je propisana forma uslov za punovažnost ugovora). Odredbom stava 2. Propisano je da ugovor o prometu nepokretnosti zaključeni u pismenoj formi koji nisu izvršeni do stupanja na snagu ovog zakona, ostaju na snazi ako ugovarači ovjere potpise na ugovoru u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona.

U konkretnom slučaju predugovor nije izvršen (da je u cjelini ili u pretežnom dijelu izvršen imao bi karakter punovačnog glavnog ugovora), pa kako ugovarači u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu navedenog zakona, nisu ovjerili potpise, preduguvor ne proizvodi pravno djejstvo.

Prema činjeničnom navodima tužbe, tužilac pobija valjanost navedenog ugovora isključivo zbog nedostatka zakonom propisane forme. Smatra da je navedeni ugovor apsolutno ništav zato što pri sačinjavanju pismene isprave nisu bila prisutna dva svjedoka, što je s obzirom na činjenicu da je darovalac bio nepismen, po ocjeni tužioca, bilo neophodno za valjanost ugovora.

Nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da valjanost forme ugovora o darovanju od 4.3.1959. godine, treba prosuđivati prema odredbi člana 9. Tada važećeg Zakona o prometu zemljišta I zgrada (“Službeni list FNRJ” br. 26/54 I 19/55).

Prema odredbi iz člana 9. Zakona o prometu zemljišta I zgrada za valjanost ugovora, na osnvu koga se prenosi pravo vlasništva na zemljištu ili zgradi propisana je samo pismena forma, a ne I uslovi na koje tužilac ukazuje, pa kako je ugovor od 4.3.1959. godine koji je zaključen između sada umrlog prednika stranaka I tuženog, sačinjen u pismenoj formi, pravilan je zaključak nižestepenih presuda da je taj ugovor pravno valjan.

Osporavani ugovor nije u protivnosti ni sa odredbama zakona o ovjeravanju potpisa, rukopisa I prepisa (“Službeni list FNRJ”, broj 105/74), jer je odredbama čl. 51. i 7. Tog zakona, predviđeno da će se identitet ugovorne strankečiji se potpis, odnosno prstoznak ovjerava, provjeravati putem dva svjedoka samo z aslučaj da stranka nije lično poznata sudu, ili da nema ličnu kartu. Kada se radi o nepi smenoj stranci propisano je da će se o njoj, prije ovjere prstoznaka, pročitati sadržaj ugovora. Iz sadržine pismene isprave od 4.3.1959. godine proizlazi da je taj ugovor sačinjen tako što je diktiran od strane sudije na zapisnik u prisustvu sada umrlog darodavca z čega je očigledno da je on bio upoznat sa sadržajem ugovora. Identitet darovaoca nije provjeravan putem svjedoka zašto što je on “lično poznat sudu”, što je izričito konstatovano na samoj ispravi ugovora.

Ova činjenica odlučna je za rješenje spora među strankama, s obzirom da po odredbi člana 54. Stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, pravno lice može sklapati ugovore u pravnom prometu samo u okviru svoje pravne sposobnosti. Odredbom člana 415. Zakona o udruženok radu - raniji tekst - propisano je da organizacija udruženog rada može da zaključuje ugovore I da obavlja druge poslove prometa robe I usluga samo u okviru svoje djelatnosti koje su upisane u sudski registar.

Ako tuženi u okviru svoje djelatnosti ne obavlja promet LP pločama, onda je njegov radnik neovlašteno vršio narudžbu I preuzeo naručene ploče I takav ugovor ne može proizvesti pravno djejstvo-član 54. Stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, a tužilac bi mogao zahtijevati naknadu štete u smislu člana 54. Stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, samo ako se utvrdi da je bio savjestan u času zaključenja ugovora.

Ovo važi I za slučaj da je zastupnik, odnosno punomoćnik, prekoračio granice ovlaštenja za zastupanje (član 87. Zakona o obligacionim odnosima). U ovom drugom slučaju druga strana bi mogla zahtijevati samo naknadu štete pod određenim uslovima, ali ne I ispunjenje ugovora (član 87. Stav 5. Zakona o obligacionim odnosima).

Obzirom da se po članu 17. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini (“Službeni list SRBiH”, broj 13/74) koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora od 11.4. 1980. godine, pravo korištenja na građevinskom zemljištu ne može prenositi na drugo lice (osim ako se prenos tog prava vrši zajedno sa zgradom ili drugim objektom izgrađenim na tom zemljištu) nije moguće prenositi ni potraživanje sa jednog na drugo lice koje bi imalo za cilj dodjelu građevinskog zemljišta u svrhu postavljanja objekta radi obavljanja odgovarajuće poslovne djelatnosti drugog lica.

Prilikom razmatranja opisanih tužiočevih zahtjeva prvostepeni sud je trebao poći od toga da se u smislu odredbe člana 3. Stav 2. Aineja 9. Zakona o autorskom pravu (“Službeni list SFRJ”, broj 19/78), - autorskim djeom smatraju I fotografska djela I djela proizvedena postupkom sličnim fotografskom, kao I da se pod pojom dijapozitiv podrazumijeva pozitiv na providnoj podlozi, tj. Slika objekta na filmu, staklu ili drugom providnom materijalu, dobijena ručnim, futografskim ili kopirnim postupkom, na kojoj je isti raspored svijetlih (providnih) I tamnih mjesta kao na objektu, kao I da je dijapozitiv, koji se koristi za projeciranje slika, naziva slajd.

Kako su te nekretnine nakon smrti njihova prednika tuženi nastavili da posjeduju, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da su tuženi kao zakonit i I savjesni posjednici po pravilima imovinskog prava održajem stekli pravo svojine na ovim nekretninama I da zbog toga zahtjev tužilaca za utvrđenje prava suvlasništva I diobu tih nekretnina nije osnovan (sada po članu 28. Stav 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima - dovoljan je protek vremena od deset godina. (vrhovni sud BiH Rev. 492/87 od 9. Juna 1988. Godine)

26.

Član 28. Stav 4. Zakona o osnovnim svojinko pravnim odnosima

Ranije pravno pravilo iz paragrafa 1468. OGZ -a

Nije relevantna okolnost što je posjednik postao nesavjestan nakon proteka vremena potrebnog za sticanje prava vlasništva održajem (dosjelošću)

Iz obrazloženja:

Iz izjava tužiteljice proizilazi da se ona sa usmenim zahtjevima, počela obraćati tuženim da joj dozvole diobu spornih nekretnina tek od 1963. Godine I taj momenat bi se mogao uzeti kao eventualno saznanje tuženih da tužiteljica polaže određena prava na sporne nekretnine koje oni drže u posjedu, što bi se istovremeno moglo uzeti I kao momenat od kada je njihov posjed na spornim nekretninama postao nesavjestan. Međutim, ako se uzme u obzir nepobitno utvrđena činjenica da posjed tužilaca I njihovih prednika na spornim nekretninama traje još od vremena prije drugog svjetskog rata I da je do 1963. Godine, kada se tužiteljica počela obraćati tuženim da izvrše diobu suvlasničkih nekretnina, proteklo vrijeme duže od 20 godina, slijedi zaključak da su tuženi, u smislu pravnih pravila imovinskog prava modifikovanih u sudskoj praksi, već do tog momenta (1963. godine), stekli pravo vlasništva u spornim nekretninama putem dosjelosti (paragraf 1468. OGZ -a I načelno mišljenje Proširene opšte sjednice Saveznog vrhovnog suda Jugoslavije od 4. Aprila 1960. Godine broj 3/60 ZSO V -1, 15) pa je zbog toga nebitno kada se tužiteljica poslije toga obraćala tuženima radi ostvarivanja svojih suvlasničkih prava.

Na osnovu ovih utvrđenja nižestepeni sudovi zaključili da je tuženi, koji je na opisani način izvršio dostavu ponude, ispunio obavezu iz člana 31. Stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti, a okolnost što ponuda nije uručena tužiocu, po shvatanju nižestepenih sudova ne može se uzeti kao smetnja zbog koje tužene ne bi bio ovlašten izvršiti prodaju stambenih prostorija drugom licu po svom izboru.

Izloženo pravno stanovište stanovište nižestepenih sudova nije pravilno. U članu 31. Stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti je ustanovljeno pravo preče kupnje u korist suvlasnika stambene zgrade, odnosno stana, kao i obaveza prodavca takvih nekretnina, da u cilju realizacije prava preče kupnje, ponudi suvlasnika da on kupi te nekretnine. Upotrijebljeni izraz u zakonu da je prodavalac dužan prethodno ponuditi na prodaju suvlasnika zgrade, odnosno stana, ne može se tumačiti drugačije nego kao obaveza da izvršena ponuda mora stići do suvlasnika bez čega nema valjane ponude. Ovo je u saglasnosti sa opštim pravilom o ponudi (član 32. St. 1,3. i 4. Zakona o obligacionim odnosima), kao I sa odredbom iz člana 533 stav 3. Istog zakona koja se odnosi na pravo preče kupnje kada je do pravo ustanovljeno zakonom.

Prema odredbi člana 36. Istog zakona, ako vlasnik ne učini ponudu u smislu člana 29. Do 32. Tog zakona, odnosno ako nakon učinjene ponude proda nepokretnost trećem licu pod povoljnim uslovima, lice koje ima pravo preče kupovine može sudskim putem zahtijevati da se ugovor o prodaji poništi I da se nje mu pod istim uslovima ta nepokretnost prenese.

Polazeći od nespornih pravno relevantnih okolnosti da su tužitelj I tuženi suvlasnici u predmetnim nekretninama, da su navedeni tuženi svoje suvlasničke dijelove prodali drugim tuženim a da prethodno nisu ponudili prodaju u pismenoj formi tužitelju, nižestepeni sudovi su pravilno primjenili navedene zakonske odredbe kada su tužbeni zahtjev usvojili. Pri tome su pravilno ocjenili da je bez značaja okolnost što su navedeni tuženi 1974. godine, pismeno ponudili tužitelju na prodaju svoje suvlasničke dijelove, jer u ovoj ponudi nisu bili sadržani svi propisani elementi. Prema odredbi člana 35. Citiranog zakona, ako vlasnik ne proda nepokretnost u roku od godinu dana od kada je učinio ponudu, smatra se da ponude nije bilo.

Zemljište opisano u prednjem stavu pod tačkom 1. Je uvije građevinsko zemljište u društvenoj svojini, a naknada za to zemljište se utvrđuje na način predviđen u članu 56. Zakona o eksproprijaciji.

Zemljište opisano pod tačkom 2. Može se podruštviti pa se naknada utvrđuje na način predviđen u članu 56. zakona o eksproprijaciji. Ovo zemljište može biti I u svojini građana I u slučaju eksproprijacije naknada se utvrđuje po kriterijima predviđenim u članu 49. Zakona o eksproprijaciji.

Zemljište opisano pod tačkom 3. Je uvijek u svojini pojedinca I naknada zbog eksproprijacije ovakvog zemljišta utvrđuje se u skladu sa odredbom člana 49. Zakona o eksproprijaciji. U konkretnom slučaju, radi se o zemljištu opisanom pod tačkom 3 pa je naknadu za to zemljište trebalo utvrditi na načini po kriterijima I mjerilima koji su predviđeni u članu 49. Zakona o eksproprijaciji.

Utvrđujući naknadu za eksproprisano zemljište po kriterijima I mjerilima su predviđeni u članu 55. Zakona o eksproprijaciji su neplodno zemljište, nižestepeni sudovi su svoje odluke u ovom dijelu zasnovali na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Za svaku narednu eksproprisanu zgradu (stan) povećana naknada bi pripadala ranijem vlasniku samo u slučaju ako je I ta zgrada korištenja za zadovoljavanje stambenih potreba bliskog srodnika ranijeg vlasnika. Širim tumačenje m ove norme, a naime, priznavanjem prava ranijem vlasniku na povećanu naknadu za sve eksproprisane zgrade, kako to čine nižestepeni sudovi, narušava se princip davanja pravične naknade za eksproprisanu imovinu ustanovljen Zakonom o eksproprijaciji.

Na bazi ovako utvrđenog procenta povećanja cijena izvršeno je I povećanje naknadeu odnosu na naknadu iz decembra 1986. Godine za iznos od 8.029 dinara. Ovakav način utvrđivanja naknade nije u skladu sa odredbom iz člana 57. U vezi sa članom 60. Zakona o eksproprijaciji.U ovom slučaju također se moraju utvrđivati povećanje cijena građevinskog materijala I usluga kod organizacija koje se bave prometom materijala, odnosno vršenjem usluga u tom području.

Okolnošću da je tužilac bez saglasnsti tuženog izgradio I dodijelio trosoban stan radnicima ugovornih stranaka, nije dovedena u pitanje pravna valjanost zaključenog ugovora. Nesporno je da se tužbeni zahtjev odnosi na plaćanje dijela cijene dvosobnog stana. Svrha ugovora zaključenog između parničnih stranaka I dodjelom trosobnog stana radnicima stranaka, pa tuženi nije oštećen time što je tužilac umjesto dvosobnog dodijelio radnicima trosoban stan.

Stranke su ugovorile da će davalac stana na korištenje biti tužilac, a iz cijelog sklopa ugovornih utanačenja proizlazi i da će kupljeni stan biti u cjelini društveno sredstvo tužioca.

Kod ovakvih okolnosti mora se zaključiti da je smisao obavezivanja tuženog bio samo da učešćem u kupovini stana riješi stambenu potrebu svoga radnika, a da je bliže opredijeljena njegova obaveza tako što je određena na 50% cijene dvosobnog stana iz određenog kontingenta stanova. Ovim se tuženi osiguravao od eventualne veće obaveze, ne prihvatajući da plati 50% cijene I većeg stana koji bi nabavio tužilac.

Ako tuženi ne može dokazati poseban interes za kupovini baš dvosobnog stana iz kon tingenta stanova navedenih u članu 4. Ugovora, pošto je cilj ugovora postignut dodjelom trosobnog stana koji je tužilac sam izgradio, bračnom drugu radnika tuženog kao nosiocu stanarskog prava, tuženi bi morao isplatiti tužicu 50% cijene stana kakav je sp omenut u ugovoru, tako što bi se obim obaveze utvrdio u momentu kada je ugovor trebao biti ispunjen, dakle, da je tužilac stan predviđen ugovorom, kupio bez odlaganja. (vrhovni sud BiH, broj Pž. 524/87 od 23. Juna 1988. Godine)

35.

Član 91. Stav 1. Zakona o obligacionim odnosima

Punovažan je ugovor kojim imalac deviznog štednog uloga ovlasti drugu ugovornu stranu da taj ulog oroči u cilju pribavljanja kredita u domaćoj valuti radi izgradnje porodične stambene zgrade za treće lice.

Iz obrazloženja:

Prema utvrđenjima nižestepenih sudova tužilac je kao imalac deviznog štednog uloga ovlastio tužene da disponiraju sredstvima sa njegove devizne knjižice. Ovo ovlaštenje tužilac je dao tuženim na osnovu dogovora da prvotužena (supruga tužioca) oroči sredstva sa deviznog štednog uloga I sa bankom zaključi ugovor o kreditu, te dinarska sredstva dobijena na kredit, tuženi utroše za gradnju kuće stina tužioca I prvotužene. Nižestepeni sudovi su utvrdili da je u svemu I postupljeno u skladu sa sporazumom I na osnovu odobrenog kredita izgrađene kuće.

Odluka nižestepenih sudova kojom je odbijen zahtjev tužioca I tuženih zaključen je ugovor o punomoćstvu, koji su tuženi ovlašteni na obavljanje određenih radnji u ime tužioca (oročavanje deviznih sredstava I podizanja kredita za gradnju stambene zgrade). U skladu sa tim ugovorom o obavljanju odgovarajućih poslova u cijelosti je postupljeno, pa su neosnovane tvrdnje tužioca da su tuženi prekoračili dato ovlaštenje.

Iz devizne knjižice na kojoj je dato ovlaštenje tuženima da disponiraju ulogom tužioca, proizilazi da je iznos od 25.800 DM blokiran u skladu sa datim ovlaštenjem tužioca, da se ta sredstva oroče radi podizanja kredita u dinarima, pa se ne mogu prihvatiti tvrdnje tužioca da su tuženi na nedozvoljen način disponirali ulogom od od 25.800 DM, I da je prvotužena ta sredstva prenijela na svoje ime u namjeri da njima raspolaže kao svojim.

Dana 1. Januara 1986. Godine otpočela je primjena Zakona o kreditnim odnosima sa inostranstvom (“Službeni list SFRJ” broj 66/85) a u članu 20. Stav 2. Ovog zakona izričito je propisano da banke ovlaštene za poslove sa inostranstvom mogu uzimati I davati depozite u inostranstvu samo u svoje ime I za svoj račun (smisao promjene propisa je da devizna sredstva stečena putem kamata ulaze u devizni potencijal zemlje, a da ne pripadaju pojedinim društveno-pravnim licima).

Od dana stupanja na snagu pomenutog zakona zaključeni ugovor bio je u koliziji sa prinudnom pravnom normom, pa je postalo nemoguće njegovo ispunjavanje. Zbog ove okolnosti ugovor je prestao u smislu člana 137. Stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, usljed objektivne nemogućnosti ispunjenja, pa tužilac ne može zahtijevati ni dinarsku protivvrijednost kamata stečenih deponovanjem njegovih deviznih sredstava kod inostranih banaka, u ime tužene.

Nadalje, kroz razloge citirane presude konstatovano je da ugovorna klauzula prema kojoj je tuženi slobodan u ljetnom prelaznom roku 1984. godine, uz obeštećenje po propisu, ima utoliko značaj što ugovornim strankama omogućava da se zaključeni ugovor može sporazumno raskinuti I prije isteka roka na koji je zaključen (tj. 31.7. 1987. godine).

Nižestepeni sudovi detaljno obrazlažu značenje klauzule iz ugovora što su ga parnične stranke zaključile 5.8.1982. godine, a koja glasi “ igrač I klub se sporazumijevaju da je igrač slobodan u julskom prelaznom roku 1984. godine uz obeštećenje po propisu”, s tim što po njihovom shvatanju ova klauzula ne proizvodi neposredno pravno djejstvo prestanka ugovora voljom jedne stranke (u ovom slučaju igrača), nego tako da stranke mogu zaključiti ugovor o raskidu (“ u julskom prelaznom roku 1984. godine”) dakle, prije isteka roka od četiri godine, propisanog odredbom člana 43. Stav 2. Pravilnika o registraciji. Takav ugovor je morao biti sastavljen u pismenoj formi u četiri “ravnoglasna primjerka” (član 48. Tačka 3. Pravilnika), pa kako stranke nisu zaključile ugovor o raskid u, jednostranim istupanjem igrača iz kluba - njegove ugovorne obaveze nisu prestale, te je po izloženom shvatanju, ugovor trajao do isteka roka od četiri godine.

Prema tome, nije sporno da stranke mogu raskinuti ugovor I prije isteka roka od četiri godine, ali je sporno da li su ga stranke zaista I raskinule. Naime, nižestepeni sudovi nisu provođenjem odgovarajućih dokaza I uz primjenu pravila o tumačenju ugovora iz čl. 99. Do 102. Zakona o obligacionim odnosima utvrdili značenje navedene klauzule, tj. Da li ona daje neposredno pravo igraču da “u julskom prelaznom roku” 1984. godine istupi iz kluba, bez dalje saglasnosti kluba, ili ta klauzula ima naprijed opisano značenje, koje joj daju nižestepeni sudovi. Međutim, taj činjenični zaključak nižestepeni sudovi nisu obrazložili sa aspekta primjene pravila o interpretaciji volje stranaka.

Tužitelj je 1.8.1983. godine, isplatio tuženom 35.749,10 dinara, kao dinarsku protuvrijednost pogrešno doznačenog iznosa od 2.875,49 FF na njegovom deviznom računu, pa se tuženi neosnovano obogario za navedeni iznos, a ne za iznos od 185.080 dinara koliko iznosi njihova dinarska protuvrijednost 2.875,49 FF računajući po kursu na dan presuđenja (samo u slučaju da je tužitelj isplatio tuženom 2.875,49 FF tužitelj bi imao pravo da od tuženog zahtijeva vraćanje navedenog iznosa FF ili isplatu idnarske protuvrijednosti na dan presuđenja).

Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su odbijajući tužbeni zahtjev, a da pri tome nisu utvrdili odlučnu činjenicu da li su tužiteljice uplatile iznos od 3.231,90 DM na ime povećanja cijene kupljenog vozila u zabludi da im je isporuka izvršena po redoslijedu, u skladu sa dobrim poslovnim običajima (član 21. Zakona o obligacionim odnosima), pogrešno primijenili odredbu iz člana 211. Zakona o obligacionim odnosima, tužiteljicama ne bi pripadalo pravo da traže vraćanje razlike u cijeni samo ukoliko bi se utvrdilo da su tužiteljice izvršile uplatu spornog iznosa od 3.231,90 DM iako su znale da ga nisu dužne platiti, što bi se u konkretnoj situaciji imalo shvatiti da su platile taj iznos tuženom I pored toga što su znale da se tuženi nije držao redoslijeda isporuke ostalim kupcima. Međutim, ukoliko bi se utvrdilo da su tužiteljice platile razliku u cijeni u zabludi da se tuženi držao redoslijeda pri isporuci ostalim kupcima, prema citiranim odredbama iz čl. 210. i 211. Istog zakona, pripadalo bi im pravo da traže vraćanje onog što su platile na ime povećanja cijene.

Kako je ugovor o prodaji nepokretnosti zaključen u usmenom obliku dana 25.3.1984. godine, dakle, nakon stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti, taj ugovor je bez pravnog djejstva (član 70. Stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), bez obzira na to da li su obostranom voljom tužioca I tuženog bile makar I u cjelosti ispunjene obaveze koje iz takvog ugovora proizlaze.

Pošto je zahtjev tužioca za restituciju onog što je dao u ispunjenju ništavog ugovora tuženom kao kontrahentu (vraćanje prodate nepokretnosti) u skladu sa pravilom člana 104. Zakona o obligacionim odnosima, nižestepeni sudovi su pravilno sudili kada su usvojili tužbeni zahtjev za ispunjenje takve činidbe. Nižestepenim presudama nije na štetu tuženog pogrešno primijenjeno materijalno pravo ni u dijelu odluke kojim je odbijen zahtjev iz protivtužbe za vraćanje udvojene kapare u iznosu od 105.000 dinara, koliko je tuženi isplatio tužiocu u ispunjenju ugovora.

Prema citiranoj odredbi iz člana 104. Zakona o obligacionim odnosima, tuženom bi pripadalo pravo samo na to da od tužioca zahtijeva vraćanje iznosa od 105.000 dinara, koji je ovome isplatio u ispunjenju ništavog ugovora.

Utvrđeno je da su rudnici obavili prevoz svojim industrijskim kolosijekom, uz upotrebu svoje lokomotive I osoblja, a vagonima tužioca smještenim na njihovom industrijskom kolosijeku, da su sami izvršili utovar I istovar uglja, te da su od tuženog naplatili cijenu prevoza I izvršenih usluga, sve bez saglasnosti tužioca.

Kod ovakvih činjenica opravdano je odbijen zahtjev tužioca da mu tuženi plati prevozninu, te cijenu sporednih usluga. Usput se napominje da tužilac ne može zahtijevati od tuženog ni naknadu po osnovu iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, poštp on nije upotrijebio vagone tužioca, već rudnici za svoj račun, tako da je tužilac mogao zahtijevati naknadu samo od rudnika, pozivom na navedenu odredbu ili na pravila o nezvanom vršenju tuđeg posla (članovi 220 -226. Zakona o obligacionim odnosima), odnosno pravila o nepravom poslovodstvu (član 227. Zakona o obligacionim odnosima).

Imajući u vidu navedene činjenice nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuženog obavezali da tužiocu naknadi izdatke koje je uložio u adaptaciju prostorija tuženog iako ne iz razloga navedenih u nižestepenim presudama (iz osnova predviđenog u članu 211. Zakona o obligacionim odnosima).

Naime, prostorije kojima je tuženi disponirao dodjeljujući ih na korištenje u svrhu stanovanja morala su u momentu dodjele imati neophodne karakteristike stana makar prema minimalnim standardima urbanog stanovanja (voda, kanalizacija, elektroinstalacije, mogućnost zagrijavanja bilo kojim izvorom toplote - dimnjak, električna energija I dr.), a prema utvrđenom činjeničnom stanju prostorije koje je tužilac koristio nisu imale takve karakteristike, iz čega proizlazi da tužilac nije izvršio već navedena ulaganja radi poboljšanja uslova stanovanja - kao što je tuženi u toku postupka tvrdio, nego da bi osposobio te prostorije za stanovanje prema minimalnim standardima, što je bila obaveza davaoca stana na korištenje.

Kako je, prema tome, tužilac vršeći najnužnije adaptacione radove radio za tuženog upravo ono što su tadašnje okolnosti zahtijevale (što je I koristilo tuženom, jer je nesporno da je nakon iseljenja tužioca dodijelio stan osposobljen za stanovanje na korištenje trećem licu), to tužilac ima osnova u odredbi člana 223. Zakona o obligacionim odnosima da zahtjeva od tuženog naknadu za učinjene izdatke, koji su prema izloženom bili nužni I korisni.

Neophodno je stoga utvrditi da li je ugovoreno plaćanje interkalarne kamate I kada ona dospijeva, te da li je uračunata u a nuitete otplate kredita.

Dakle, I da je zaključen ugovor o cesiji potraživanja između strane firme I tužilaca bio bi ništav, jer je bio suprotan prinudnim zakonskim propisima (član 103. Stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), pa ne obavezuje tužene.

Stoga je tuženi kao primalac robe nakon iskupa tovarnog lista, a u smislu člana 78. Zakona o ugovorima o prevozu u željezničkom saobraćaju bio dužan reklamirati nedostatke prevozniku. Ugovor o prevozu željeznicom zakjučuje se između pošiljaoca I prevoznika, ali kada primalac primi robu sa tovarnim listom od prevoznika, on stiče pravo raspolaganja predmetnom robom I postaje nosilac prava iz ugovora u smislu člana 78. Citiranog zakona.

Ukoliko nedostataj postoji, a za njega je znao prodavac (tužilac) ili mu nije mogao ostati nepoznat, kupac ne gubi pravo da se na njega pozove I kad nije izvršio svoju obavezu da stvar pogleda bez odlaganja ili obavezu da u određenom roku obavijesti prodavca o postojanju nedostataka, kao I kad se nedostatak pokazao tek po proteku šest mjeseci od predaje stvari (član 485. Zakona o obligacionim odnosima.

Zbog toga nedostatka tužilac je podnio tužbu sa zahtjevomza raskid ugovora zaključenog sa tuženim, a nižestepeni sudovi odlučujući o tako postavljenom zahtjevu zaključili, da je tužiocu predata stvar sa vidljivim nedostatkom, a da je u smislučlana 481. Zakona o obligacionim odnosima propustio da primljeni automobil pregleda ili da ga dâ na pregled, te da o tom nedostatku obavijesti tuženog u roku od 8 dana.

Pošto je tužilac propustio da postupi u skladu sa navedenom odredbom zakjučili su da je izgubio pravo tražiti raskid ugovora (član 488. Stav 1. Tačka 3. Zakona o obligacionim odnosima). Zbog toga je tužilac odbijen sa zahtjevom za raskid ugovora. Ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev, jer se u konkretnom slučaju ne radi o materijalnom nedostatkuu širem smislu obzirom da zbog prekucanih brojeva na motoru automobila može biti onemogućena registracija, time I njegova upotreba. U konkretnom slučaju se radi o posebnom ograničenju javno - pravne prirode, koje ima u vidu odredba člana 514. Zakona o obligacionim odnosima. Prema ovoj zakonskoj odredbi prodavac odgovara I za posebna ograničenja javno - pravne prirode koja kupcu nisu bila poznata pod uslovom da je za njih znao ili je znao da se mogu očekivati, a kupcu ih nije saopštio.

Ukoliko bi I bile tačne tvrdnje istaknute u reviziji tuženog da je prouzrokovanju štete doprinio I radnik druge OOUR usljed eventualnog propusta prilikom montaže motora da, kao stručnjak za taj posao, blagovremeno uoči tuženikov propust u brušenju radilice I o tome izvjesti tužioca, ni ta činjenica nije od uticaza za drugačije odlučivanje o tužbenom zahtjevu, jer za takav slučaj odredba člana 206. stav 3. u vezi sa članom 269. Zakona o obligacionim odnosima, predviđa solidarnu odgovornost svih lica koja su prourokovala štetu radeć i nezavisno jedan od drugog, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u prouzrokovanoj šteti, što znači da svako od tih lica, dakle, u ovom slučaju I tuženi, odgovara oštećenom za ovu štetu.

Tužilac je samo upozorio tuženog da će, u slučaju neotklanjanja nedostataka, biti prinuđen radove radi otklanjanja nedostataka ustupiti drugom izvođaču. To svoje pravo tužilac nije iskoristio, nego je tužbom tražio izvršenje ugovorne obaveze tuženog - otklanjanje nedostataka izvršenih radova. Kako tuženi nije izvršio radove u skladu sa ugovorom tužilac ima pravo zadržat isplatu dijela cijene do otklanjanja nedostataka ili eventualnog korišćenja prava na sniženje naknade, ako izvođač radova ne otkloni nedostatke, u smislu stava 3. člana 620. u vezi sa stavom 3. člana 623. Zakona o obligacionim odnosima. Tuženi se ne može osnovano pozivati na protek rokova zbog kojih je cijena radova na otklanjanju nedostataka sada viša, jer je do zakašnjenja u ispunjenju obaveze iz ugovora došlo zbog njegove krivice, a ne krivicom tužioca.

Pogrešno prvostepeni sud nalazi da bi postojala obaveza korisnika usluga odvoza smeća da plati naknadu za uslugu, ako usluga zaista nije izvršena, propustom pružaoca usluge, a da bi korisniku usluga p reostajalo samo da traži intervenciju insepkcije.

Obaveza tuženog da plati određenu naknadu za odvoz smeća u korelaciji je sa obavezom tužioca da najmanje tri puta sedmično izvrši odvoz pripremljenog smeća za odvoz, kako je to I propisano odredbom člana 3 8. spomenute odluke, ali obaveza tuženog da plati punu naknadu postojala bi I u slučaju da tužilac nije izvršio odvoz smeća iz razloga što tuženi nije bio pripremio smeće za odvoz, a tužilac bio spreman da najmanje tri puta sedmično izvrši odvoz smeća.

Prema članu 34 Zakona o ugovorima o prevozu u drumskom saobraćaju (“Službeni list SFRJ”, broj 2/74) ugovorom o prevozu stvari prevozilac se obavezu je da stvar preveze u mjesto opredjeljenja I da je u tom mjestu preda primaocu ili drugom ovlaštenom licu koje primalac odredi, a pošiljalac se obavezuje da prevoziocu isplati ugovorenu prevozninu. Po članu 35. ovog zakona, ugovor o prevozu stvari može se zaključiti na bilo koji način, ako za pojedine vrste ugovora zakonom nije drukčije određeno. To znači da je ugovor o prevozu neformalan ugovor I on vrijedi kada ga stranke I usmeno zaključe. Obaveza potpisivanja tovarnog lista u smislu člana 655. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima ima značaja samo u tom smislu da obostrano potpisani tovarni list predstavlja potvrdu postojanja zaključenog ugovora o prevozu, a nije propisana kao uslov punovažnosti ugovora o prevozu, kako jasno proizilazi iz odredaba člana 656. Zakona o obligacionim odnosima.

U ponovnom postupku sud će provođenjem potrebnih dokaza saslušanjem vozača koji je vršio prevoz robe ili drugog lica, utvrditi koje naručilac prevoza robe - tuženi ili kupac robe. od utvrđenja te relevantne činjenice zavisiće I odluka u ovoj pravnoj stvari.

Prema tome, u ovakvoj situaciji ima se smatrati da je ugovor o čuvanju stvari bio zaključen između same tužiteljice I II - tuženog, pa je zbog toga odgovornost II - tuženog za štetu na stvarima tužiteljice trebalo razmatrati iz aspekta odredaba člana 262. stav 2. I člana 714. Zakona o obligacionim odnosima.

Prema odredbi člana 725. istog zakona, ugostitelj je dužan primiti na čuvanje stvari koje gosti donesu I hoće da mu predaju na čuvanje, izuzev ako ne raspolaže podesnim prostorijama za njihv smještaj ili ako njihovo čuvanje prelazi njegove mogućnosti iz nekog drugog uzroka.

S obzirom na utvrđene pravno relevantne činjenice (da u bifeu nije postojala garderoba, da tužiteljica nije predala prvotuženom na čuvanje bundu, te da šteta nije nastupila krivicom prvotuženog I lica zakone on odgovara, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da prvotuženi ne duguje potpunu naknadu (180.000 dinara) nego samo iznos od 10.000 dinara, kako je to propisano odredbom člana 724. stav 3. ZOO (SIV nije odredio veći iznos do dana prouzrokovanja štete) (vrhovni sud BiH, Rev. 505/87 od 16. juna 1988. godine)

59.

Čl. 711., 749, 751, 770, 771. I 772. Zakona o obligacionim odnosima

Postoji ugovor o komisionu, a ne o prodaji, kada se jedna strana obavezuje drugoj da će za nju prodati njenu robu, pa ako je blagovremeno obavijesti da je daljna prodaja spriječena nalazom inspektora jer da se radi o nedostacima zbog kojih su ti artikli neispravni za ljudsku ishranu, ne postoji odgovornost za štetu zbog neispunjenja naloga.

IZ obrazloženja:

Među strankama je zaključen ugovor po kome je tužilac kao poljoprivredni proizvođač predao tuženom 190. kg sušenog mesa, s tim da tuženi za račun tužioca to meso proda trećim licima preko rd ne organizacije kod koje je zaposlen I to po određenoj cijeni.

IZ tih činjenica nižestepeni sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava zaključili da se ne radi o ugovoru o kupoprodaji, kako ga je tužilac okvalifikovao, nego o ugovoru o komisonu u smislu odredbe člana 771. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su raspravili odnos stranaka iz ove parnice shodnom primjenom pravila koja se odnose na ugovor o nalogu (član 772. Zakona o obligacionim odnosima), a ne po odredbama istog zakona koje se odnose na ugovor o prodaji. Naime, prema odredbi člana 454. Zakona o obligacionim odnosima ugovor o prodaji je takva vrsta pravnog posla kojom se prodavac obavezuje da stvar koju prodaje preda kupcu tako da ovaj stekne pravo vlasništva na stvari, a kupac da ovome plati ugovorenu cijenu, što se ne može primijeniti na konkretni slučaj na činjenično utvrđenje iz nižestepenih presuda iz koga slijedi da tužilac predajom sušenog mesa nije htio da prenese pravo vlasništva na tuženog, nego se izričito sporazumio sa njim da tuženi za njegov račun proda meso trećim licima uz ugovoreni iznos naknade (provizije) za obavljanje tog posla, što su obilježja ugovora o komisionu (član 711. ZOO).

Utvrđeno je I to da tuženi nije us pio prodati svo meso zato što je je pregledom od strane sanitarnog inspektora ustanovljeno da je nesipravno za ljudsku ishranu I dalja prodaja zabranjena, kao I da je o tome obavijestio tužioca I pozvao ga da preuzme neprodatu količinu, što je tužilac odbio. Tuženi je u svemu postupio onako kako je predviđeno odredbom člana 751. Zakona o obligacionim odnosima, tako što je izvršavao nalog prema primljenim upustvima tužioca sa pažnjom dobrog domaćina, pri čemu je kod iskrsle prepreke zabrane dalje prodaja od strane nadležnog organa štitio interese tužioca kao nalogodavca time što ga je blagovremeno o tome obavijestio, pa nema oslonca u odredbama člana 749. do 770. u vezi sa članom 772. navedenog zakona, da se tuženi obaveže na plaćanje potraživanja iz tužbenog zahtjeva, niti iz osnova naknade štete zbog neispunjenja ili nepravilnog ispunjenja ugovora.

Garantno pismo tuženog je isprava koja sadrži garanciju tuženog I uslove uz koje se ona daje. To je specifičan ugovor o jemstvu kojim se tuženi obavezao prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu I dospjelu uslovnu I buduću obavezu svog radnika - budućeg dužnika / član 997. I član 1001. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima). Ugovor o jemstvu je nastao nakon zaključenja ugovora o prodaji između glavnog dužnika predajom garantnog pisma - isprave o garanciji tuženog. Da je tužiocu predato garantno pismo tuženi nije mogao saznati sve dok mu tužilac ne dostavi račun (iz koga se može utvrditi da je zaključen ugovor o prodaji između glavnog dužnika I tužioca I da je predato tuženom garantno pismo) ili ga na drugi način obavijestiti da je primio njegovu izjavu (garantno pismo) I da je prihvatio, jer je ugovor o jemstvu zaključen onog časa kad je ponudilac primio izjavu ponuđenog da prihvata ponudu (stav 1. člana 31. Zakona o obligacionim odnosima).

Prema izvedenim dokazima u prvostepenom postupku proizlazi da radnik tuženog nije istupao u ime I za račun tuženog, tj. kao njegov zastupnik (čl. 84. do 88. Zakona o obligacionim odnosima), nego je garantno pismo predao tužiocu, kada je sa njime, u svoje ime I za svoj račun, zaključio ugovor o prodaji građevinskog materijala.

Pošto se tuženi obavezao da će kupljeni materijal platiti u roku od 15 dana po prijemu računa, obaveza tuženog da platu kupoprodajnu cijenu mogla je nastati samo dostavljanjem računa tuženom.

Predaja računa radniku tuženog koji nije bio zastupnik tuženog, nego je ugovor o prodaji zaključio u svoje ime i za svoj račun, ne smatra se kao predaja tuženom.

Utvrđeno je u postupku pred prvostepenim i durgostepenim sudom da tužiteljica nije uopšte dana 15.1.1985. godine deponovala 3100 DM, već samo 3.100 SCH, a da je greškom radnika tužene evidentiran i navodni ulog od 3.100 DM.

Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili. Prema odredbi člana 1044. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, upisi u knjižicu potvrđeni pečatom banke i potpisom ovlaštenog lica su dokaz o uplatama odnosno podizanjima u odnosima između banke i ulagača. Međutim, upisi u štednu knjižicu potvrđeni pečatom i potpisom ovlaštenog lica imaju karakter oborive pretpostavke tačnosti, jer su greške prilikom upisa uloga i isplate određenih iznosa uvijek moguće. Utvrđenjem da tužiteljice u vrijeme upisa u štednu knjjiži cu uopšte nije ni imala 3100 DM, te da je ovaj iznos u štednu knjižicu upisan greškom radnice tužene, oborena je pretpostavka tačnosti ovog upisa.

da li strana koja po ugovoru o kupovini stana nije kupac, udružuje novčana sredstva besteretno i bespravno ili sa obavezom protivne strane da da vrati ta sredstva na određen način i u određenom roku, to prvostepeni sud nije mogao izvesti zakjučak da je među strankama zakjučen ugovor o udruživanju sredstava za kupovinu zajedničkog stana i da je kupljeni stan sredstvo zajedničke potrošnje obje stranke.

Društveno prava lica mogu, u smislu člana 118. stav 2. Zakona o udruženom radu (stari tekst) udruživati sredstva zajedničke potrošnje, radi zadovoljenja zajedničkih potreba, ali u takvom slučaju moraju samoupravnim sporazumom ili ugovorom u potpunosti regulisati međusobne odnose nastale udruživanjem. Društveno pravna lica mogu pismeno ugovorom prenositi i bez naknade društvena sredstva između sebe (član 243. stav 2. ZUR -a), ali u konkretnom slučaju iz sadržaja ugovora ne proizilazi da je tuženi odlučio da bez naknade uplati učešće u kupovini stana, već u namjeri da sâm raspolaže stan om, a u takvom slučaju bitni elementi ugovora o udruživanju sredstava su i način uprvljanja, korištenja i raspolaganja stanom, no ti elementi nedostaju.

Činjenica da je jedna od ugovornih strana (tuženi) svojim ponašanjem onemogućila da se naknadno dopuni zaključeni ugovor sa preostalim bitnim sastojcima ugovora o kojima u ugovoru nije izražena volja stranaka, ne čini zaključni ugovor koji nema sve bitne sastojke valjanim, jer se ugovor bez svih bitnih sastojaka ne može smatrati zaključenim (član 26. Zakona o obligacionim odnosima), pa se ne može uspješno tražiti ni njegovoispunjenje.

Srez je zgradu porušio iizgradio novu sa sasvim izmijenjenim idenitetom, čime je ispunjenje njegove obaveze vraćanja zgrade u stanju kako je ugovoreno postao nemoguće. Zato je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tuženi opština kao pravni sljednik bivšeg sreza B.G. dućna naknaditi štetu prouzrokovanu povredom ugovorne obaveze, Šteta se, prema izloženom, sastoji u novčanoj protuvrijednosti popravljene zgrade prema njenim građevinsko-projektnim svojstvima kaka su trebala biti u vrijeme dospjelosti činidbe tužene (vraćanje zgrade) jer to odgovara izraženoj volji stranaka iz te pogodbe. Obaveza naknade štete zasnovana je na odredbama člana 262. stav 1. i 2., člana 266. stav 1. i člana 189. stav 2. u vezi sa članom 269. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno odgovarajućim radnijim pravilima imovinskog prava.

Polazeći već od tog načela, kao i opšteg načela obligacionog prava izraženog u članu 16. Zakona o obligacionim odnosima, prema kome je svako dužan uzdržavati se od od postupka kojima se drugom nanosi šteta, izvršni sud je u konkretnoj situaciji provođenja izvršenja prinudnim iseljenjem tužiteljice iz stana bio dužan starati se da obezbijedi njeno pokućstvo i druge stvari, koje su se nalazile u stanu, od propasti ili oštećenja.

Za zaključak o tome da je tužiteljica sam skrivila nastanak štete koju trpi nije bilo dovoljno utvrđenje činjenice da ona, nakon slučajnog saznanja o tome da su njene stvari iznijete u dvorište drugotuženog, do koga je došla neoficijelno preko trećih lica, nije preduzela odgovarajuće mjere da bi bila tačna njena tvrdnja isticana u toku postupka da je ona socijalno ugrožena osoba (prima socijalnu pomoć) i da zbog nedostataka materijalnih sredstava nije ni bila u mogućnosti da zbrine svoje stvari. U takvoj situaciji, a polazeći od već navedenih načela izvršnog postupka, izvršni sud je pogotovo bio dužan da postupi na način predviđen u članu 221. stav 2. do 4. i članu 222. Zakona o izvršnom postupku, odnosno da, nakon predaje iseljenih stvari tužiteljice na čuvanje drugotuženom, zvanično obavijesti tužiteljicu o tome, kao i o konkretnim uslovima pod kojima su njene stvari obezbijeđene na čuvanje, uz izričito upozorenje da će stvari biti prodate ako ih tužiteljica u primjerenom roku ne preuzme uz namirenje troškova čuvanja, a ukoliko tužiteljica u datom roku ne bi tako postupila, sud je morao po službeno j dužnosti odrediti prodaju stvari za njen račun.

U konkretnom slučaju zbog deliktne radnje osiguranika tužene za koga tužena odgovara, osiguranik tužiteljice je stekao pravo na invalidsku penziju koju je isplaćivala tužiteljica, sa doprinosima. Da nije bilo takve deliktne radnje ne bi došlo do isplate invalidske penzije sa doprinosima, a ni do umanjenja ukupnih sredstava tužiteljice.

Tužena odgovara tužiteljici, po opštim pravilima o naknadi štete, po principu objektivne odgovornosti (član 154. stav 2. i član 174. Zakona o obligacionim odnosima). Shodno tome, tužena neosnovano tvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno time što je na ovaj odnos primijenjen Zakon o obligacionim odnosima. U vrijeme štetnog događaja bio je na snazi Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni list SRBiH”, broj 36/72, 8/74, 7/75 i 41/75). Prema odredbama člana 128. tog zakona, zajednica penzijskog i invalidskog osiguranja iamle su pravo na naknadu štete. Pri utvrđivanju prava na naknadu štete, učinjene zajednici, shodno su se primjenjivala opšta pravila o naknadi štete, odnosno važeči propisi o odgovornosti za štetu od stvari kao i posebna pravila i propisi o naknadi štete ukoliko nije bilo drukčije određeno tim zakono (član 129. Zakona). Visina naknade štete, prema članu 130. stav 1. zakona, utvrđivala se prema stvarnoj šteti prouzrokovanoj davanjem na teret zajednice, a pod stvarnom štetom podrazumijevao se isplaćeni iznos davanja za određeni period. Ove odredbe Zakona, kao i stav 2. i čl. 130., 131. i 132. tj. sve odredbe iz glave “IX Naknada štete” bile su na snazi do 29. marta 1979. godine, do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni list SR BiH”, broj 8/79), kada je članom 41. tog zakona, glava IX - Naknada štete, zamijenjena novom glavom.

Kako sada važećim odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni list SRBiH”, br. 23/83, 30/83, 22/85, 12/86 i 36/86), nije regulisano pitanje naknade štete pričinjene zajednicama penzijskog i invalidskog osiguranja, to se utvrđivanje prava na naknadu štete i njena visina vrši prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima.

Nije osnovan prigovor žalbe da na rješenje ovog spora utiču odluke U stanovg suda Jugoslavije. Odlukama tog suda (broj U. 161/84 od 6. novembra 1985. godine i broj U. 183/83 od 6. novembra 1985. godine, objavljenim u “Službenom listu SFRJ”, broj 1/86, utvrđena je nesaglasnost odredaba člana 173. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju radnika SR Srbije i odredaba član 212. tačka 3. zakona o mirovinskom osiguranju SR Hrvatske sa Ustavom SFRJ i Zakonom o osnovama sistema osiguranja imovine i lica (“Sužbeni list SFRJ”, broj 24/76). Takve odluke Ustavni sud Jugoslavije (kako to proizilazi iz razloga o odlukama) je donio rdi toga što socijalističke republike i autonomne pokrajine nisu ovlaštene svojim zakonima uređivati obligacione odnose u oblasti prometa usluga (u što se ubraja i osiguranje prema propisima o klasifikacij i djelatnosti), nego ih uređuju federacija, što je i učinla Zakonom o obligacionim odnsoima.

Neosnovano žalba tvrdi da na visinu naknade štete utiče okolnost da je osiguranik tužiteljice plaćao doprinose. Da nije nastupio štetni događaj osiguraniku tužiteljice ne bi bila određena i isplaćena invalidska penzija već bi mu, kada za to stekne zakonske pretpostavke, bila utvrđena starosna penzija, ali ne u periodu za koji tužiteljica traži naknadu štete u ovoj parnici.

Po sada važećim propisima (član 99. Zakona o radnim odnosima SRBiH) radniku - muškarcu prestaje radni odnos po sili zakona kada navrši 40 godina staža osiguranja ili kada navrši 65 godina života i najmanje 25 godina penzijskog staža.

Od časa kada bi osiguraniku tužioca po sili zakona prestao radni odnos i on morao ostvariti pravo na starosnu penziju, tužilac bi i nadalje mogao zahtijevati naknadu štete koju trpi isplatom invalidske penzije, sa doprinosima, ali samo u visini razlike između te penzije i starosne penzije koju bi ostvario njegov osiguranik.. Iz podataka u spisu, naime, proizilazi da je u času povrede ovaj imao ukupno penzijskog staža 17 godina, 10 mjeseci i dva dana, te da u času kada bi mu morao prestati radni odnos, njegova starosna penzija ne bi bila određena u punom iznosu, tako da bi bila veća invalidska penzija određena kao da ima puni penzijski staž, s obzirom da je nesposobnost za rad nastupila zbog nesreće na poslu.

Do pada tereta na povrijeđenog radnika došlo je kada su vozač kamiona i drugi radnici otvarali stranicu karoserije, pa je vozač najprije otvorio sa svog kraja, a tada se teret srušio na povrijeđenog koji je prilazio pa po sredini pridrži stranicu da ne udari u bok karoserije. Kod ovakvih okolnosti događaja, očigledno je da je vozač kamiona propustio elementarne mjere opreza jer je sam učestvovao u neopreznom otvaranju stranice karoserije, iak je morao opaziti da je na tu stranu nagnut teret, a da istovar vrše nedovoljno obučeni radnic, bez vajanog stručnog nadzora. (Vrhovni sud BiH, broj Pž. 436/87 od 28.4.1988. godine)

70.

Član 170. stav 1. i član 201. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima

Učenica ima pravo tražiti od svoje škole pravičnu novčanu naknadu zbog pretrpljenih duševnih bolova koje joj ne nanio njen učitelj kažnjivom obljubom, zlouptrebom položaja u vezi sa radom.

IZ obrazloženja:

Pravosnažnoom presudom oglašen je krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina učitelj u tuženoj školi zato što je u školskim prostorijama, nakon završetka nastave i odlaska drugih učenika, kao učitelj zadržao mldb. tužiteljicu - svoju učenicu, u učinonici koju je zaključao, da bi je prinudnio na polni akt.

Iz činjeničnih utvrđenja sadržanih u nižestepenim presudama proizilazi da je ranik tužene opisanu štetnu radnju preduzeo u prostorijama tužene, zloupotrebom nastavničkog položaja i uz nastojanje da iskonstruiše privid produžene nastave, pa je pravilan zaključak da je šteta prouzrokovana u vezi sa radom i da je slijedom toga na osnovu odredbe člana 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, tužena u obavezi da tužiteljici naknadi pretrpljenu štetu.

Iz naprjed opisanog nadalje, slijedi da su se ispunili uslovi iz člana 202. u vezi sa članom 200,. stav 1. citiranog zakona za dosuđenje pravilne naknade. (Vrhovni su d BiH, Rev. 410/87 od 14.4.1988. godine.)

71.

Članovi 17. i 136. Zakona o deviznom poslovanju

Odluka SIV -a o naplati premije i plaćanja naknade štete i o drugim plaćanjima u devizama iz poslova osiguranja i reosiguranja.

Jugoslovenski građanin, koji i ma prebivalište u Jugoslaviji, iako na privremenom radu u inostranstvu, nema pravo tražiti naknadu u stranoj valuti za oštećenje stvari. Iz obrazloženja:

U reviziji se pozivom na odredbe Odluke o naplati premija i plaćanju naknade štete i o drugim plaćan jima u devizama iz poslova osiguranja i reosiguranja (“Službeni list SFRJ”, broj 32/77 sa izmjenama i dopunama u br. 39/82 i 28/83), s razlogom ukazuje da prilikom donošenja nižestepenih presuda nije pravilno prmijenjeno materijalno pravo. Zajednice osiguranja isplaćuju naknadu štete domaćim licima u dinarima, a stranim licima u devizama (član 136. stav 2. zakona o deviznom poslovanju). Domaćim licem smatra se fizičko lice sa prebivalištem u SFRJ (član 17. citiranog zakona). Prema tome, kriterij za razlikovanje domaćih i stranih fizičkih lica po odredbama Zakona o devoznom poslovanju, nije državljanstvo, već prebivalište. Državljanin SFRJ na radu u inostranstvu u pravilu su domaća lica, pa su zato u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi bili dužni prethodno utvrditi da li tužilac samo privremeno boravi u inostranstvu, ili tamo prebiva, jer od ovog utvrđenja zavisi da li tužiocu pripada pravo na naknadu štete u devizama ili u dinarima.

Prvo shvatanja nižestepenih presuda u suprotnosti je sa načelom izraženim u članu 185. sta 1, članu 189. stav 2. i članu 190. Zakona o obligacionim odnosima, prema kome je štetnik u obavezi da oštećenikovu materijalnu situaciju dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje, odnosno da oštećenom u potpusnoti reparira prouzrokovanu materijalnu štetu.

Kako se šteta koju tužilac trpi sastoji u izmakloj zaradi koju je on trebao primati u stranoj valuti na privremenom radu u SR Njemačkoj, a tuženi se kao domaći državljanin obzirom na činjenicu da je šteta prouzrokovana na području SFRJ, može obavezati samo na naknadu te štete u dinarima, to je u takvoj situaciji tužiočevo materijalno stanje moguće u potpunosti reparirati samo dosuđenjem dinarske protuvrijednosti već navedenog iznosa od 3.872, 35 DM prema kursu koji će važiti na dan isplate.

Nižestepeni sudovi su i odluku o zateznoj kamati takođe zsanovali na pogrešnoj primjeni materijalnog prava kada su odredili da kamata na iznos naknade štete koji su dosudili tužiocu teče od dana štetnog događaja 13.1.1976. godine, a ne od dana dospijeća pojedinih iznosa zarade, kao što je propisano odredbom člana 277. Zkona o obligacionim odnosima, i to po stopi koja se plaća na štedne uloge po viđenju u njemačkim markama u mjestu ispunjenja, jer se radi potraživanju te valute koje će biti konvertovano u dinare tek na dan isplate.

I po ocjeni ovog suda nastupanje takve buduće štetne posljedice u imovini tužioca je sasvim neizvjesno, jer to na kakvom će radnom mjestu tužilac nakon punoljetstva raditi i koliki će lični dohodak ostvarivati ovisi od niza subjektivnih i objektivnih činilaca, kao što su npr. slika za koju će se tužilac osposobiti, angažovanje tužioca na školovanju i stručnom usavršavanju, te objektivne mogućnosti društvene zajednice u pogledu zapošljavanja. Kako ni sam tužilac nije dao odgovarajuće razloge iz kojih bi se moglo sa sigurnošću zaključiti da će u budućnosti nastati gubitak u njegovoj imovini i da je taj gubitak izvjestan, kao ni to da se on može dovesti u uzročnu vezu sa smanjenjem radne sposobnosti, nisu ispunjeni uslovi predviđeni odredbama člana 154, 185, i 195.. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima da se tužena obaveže na naknadu štete zbog eventualnog budućeg gubitka ličnog dohotka. (Vrhovni sud BiH, Rev. 392/87 od 14.4.1988. godine)

75.

Član 185. stav 1. i član 189. stav 2. zakona o obligacionim odnosima

Iznos koji je odgovorno lice dobrovoljno isplatilo na ime naknae štete uračunava se u naknadu zbog oštećenja stvari koja se utvrđuje po cijenama u vrijeme suđenja. Samo u slučaju da je isplaćenim iznosom bila pribično pokrivena šteta po cijenama u vrijeme isplate, a oštećeni je s tim iznosom bez većih troškova mogao ukloniti štetu, revalorizuje se samo nepokrivena razlika po cijenama u vrijeme suđenja.

IZ obrazloženja:

U smislu odredbe člana 185. Zakona o obligacionim odnsoima, odgovorno lice je dužno da uspostavi stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, odnosno ako to nije moguće da štetu naknadi u novcu, a ako odgovorno li ce do donošenja sudske odluke ne naknadi štetu,, visina naknade se određuje po cijenama u vrijeme presuđenja (član 189. ZOO), jer je samo dosuđenjem štete po cijenama u vrijeme presuđenja moguće uspostaviti pređašnje stanje.

U situaciji dobrovoljnog plaćanja naknade štete od strane štetnika ili njegovog osiguravača, unaprijed isplaćena djelimična naknada štete zbog oštećenja stvari uračunava se u nominalnom iznosu u naknadu koju utvri sud po cijenama u vrijem suđenja. Ali kao je oštećeni, prema okolnostima slučaja, naročito s obzirom na svoje imovinske mogućnosti, mogao bez većih teškoća ukloniti štetne posljedice sa naknadom koja mu je isplaćena, približno visini naknade u vrijeme isplate, dosuđuje se razlika koja nije bila pokrivena u vrijeme isplate. Samo ta razlika izražena u procentualnoj srazmjeri prema pokrivenoj šteti, dosuđuje se po cijenama u vrijeme presuđenja.

U članu 185. stav 1. zakona o obligacionim odnosima sadržano je pravilo da se materijalna šteta nadoknađuje prije svega tako što je štetnik dužan da uspostavi stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. To je slučaj tzv. materijalne restitucije kao oblika naknade štete. Umjesto toga dolazi u obzir i dosuđivanje novčane naknade, ali pod uslovima predviđenim u stav 3. i 4. navedenog zakonsko g propisa.

Isticanje alkternativnih zahtjeva za naknadu štete bilo bi osnovano samo u slučaju da izbor alternativne činidbe pripada oštećenom, što kod naknađivanja štete nije slučaj. Oštećeni je stranka koja, sa stanovišta naprijed navedenih materijalno pravnih propisa, ima pravo zahtijevati naknadu materijalne štete u dva različita oblika, pa ako to svoje pravo želi relaizovati, on to može učiniti jedino tako što će u tužbi istaći eventualni tužbeni zahtjev, na način predviđen u članu 188. srav 2 Zakona o parninom postupku. (Vrhovni sud BiH, broj Rev. 486/87 od 9. juna 1988. godine

77,

Član 207. Zakona o oblitacionim odnosima

Vlasnik koji je investitoru ustupio dio zemljišta sa suhozidom, radi proširenja javnog puta, uz obavezu da mu investitor podigne takav zid uz prošireni put, ne može tražiti od izvođača, po osnovu odgovornosti za štetu, da mu podigne taj zid.

IZ obrazloženja:

Iz razloga drugostpene presude proizilazi da je, bez obzira na ugovor između investitora i tužioca (kojim se investitor obavezao da će izgraditi zid pored puta, a tužilac njemu za uzvrat ustupio 1.000 m2 zemljišta bez naknade u svrhu izgradnje puta), tužena kao izvođač radova, u skladu sa odredbom člana 207. Zakona o obligacionim odnosima, odgovorna tužiocu za svu štetu nastalu u vezi sa izvođenjem rdova na opisanom putu, solidarno sa investitorom.

Ovakav stav nije prihvatljiv.

Kako je porušeni zid predstavljao pripadak zemljišta ustupljenog bez naknade radi izgradnje javnog puta, to je ustupanjem zemljišta tužilac investitoru i izvođaču radova dao prećutno ovlaštenje i za rušenje zida koji se na tom zemljištu nalazio. Zbog toga tužiocu ne pripada pravo da zahtijeva naknadu štete tako što bi se tužena, kao izvođač radova na putu, obavezala da mu izgradi takav zid na njegovo m zemljištu pored puta, umjesto zida koji se nalazio na zemljištu koje je ustupljeno u svrhu izgradnje puta. Takav zahtjev bi se mogao postaviti samo prema investitoru ukoliko se ovaj obavezao da će izgraditi takav zid.

Pravilo o pravu ranijeg vlasnika da sabere plodove sa zemljišta koje se dodjeljuje drugom učesniku komasacije, predviđeno je i u slučaju vršenja privremene primopredaje, koju ima u vidu član 59. stav 2. Zakona o komasaciji, pa s obzirom na to nižestepeni sudovi su morali cijeniti opravdanost tužiočevog zahtjeva sa stanovišta navedenih zakonskih propisa.

Ako je tužilac imao pravo da sabere plodove sa zemljišta koje je sam zasijao, logično je (argumentom a contario) da to pravo ne pripada tuženom, pa što je tuženi i pored toga sabrao plodove, tom radnjom je, bez obzira na činjenicu što je preduzeta uz asistiranje ovlaštenog lica komisije za komasaciju, nanio štetu tužiocu, pa je dužan da plati naknadu.

Prema tom zakonskom propisu odgovorno lice je dužno da u imovini oštećenog uspostavi ono stanje koje je bilo prije nastanka štete, što za slučaj kada je šteta nastala oštećenjem ili propašću stvari znači da je obaveza štetnika naturalna restitucija, a takva obaveza se pretvara u novčanu tek ako naturalna restitucija nije moguća, ili ako to opravdavaju okolnosti slučaja, odnosno kada to oštećeni zahtijeva.

U tom slučaju se, naime, oštećenom može dosuditi naknada u visini novčanog iznosa koji je, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, potreban da ovaj popravi oštećenu stvar ili kupi novu (član 185. stav 2. do 4. i član 190. Zakona o obligacionim odnosima), pa se stoga tek u momentu donošenja prvostepene presude naturalna obaveza transformiše u novčanu i na taj način oštećenikova materijalna situacija dovodi u stanje u kome je bila prije nastanka štete. Stoga se o docnji dužnika zbog neispunjenja novčane obaveze naknađenja ove vrste materijalne štete može govoriti tek od momenta donošenja prvostepene presude, pa od tada, prema odredbi iz člana 277. Zakona o obligacionim odnosima, teče i obaveza plaćanja zatezne kamate, a ne od dana prouzrokovanja štete.

Ostala je mogućnost da se odredi naknada štete plaćanjem u dinarima, a kako je nesporno da je tužilac, radi otklanjanja štete, imao izdatak u stranoj valuti (DM), trebalo je odrediti isplatu u dinarskoj protuvrijednosti ovog izdatka u toj valuti po kursu koji bude važio na dan isplate, a ne po kursu na dan donošenja prvostepene presude jer se samo na taj način može ustanoviti stanje kakvo je bilo prije nego što je šteta nastala (član 185. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).

Tužilac je izvršio opravku svog automobila oštećenog u saobraćajnoj nezgodi u Jugoslaviji, u SR Njemačkoj gdje se nalazi na privremenom radu, pa je naknadu za ovu uslugu platio u iznosu od 3.136,88 DM. Ovaj izdatak za tužioca predstavlja štetu koja se, kako je naprijed istaknuto, naknađuje davanje m protuvrijednosti u dinarskim sredstvima plaćanja.

Obaveza naknađivanja štete je nastala onog momenta kada je tužilac izvršio plaćanje troškova opravke po računu izvršioca radova i od tog momenta mu u smislu člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima pripada pravo na zateznu kamatu.

Potraživanje tužioca u njegovom izvornom obliku predstavlja potraživanje u stranoj valuti i takav karakter zadržava sve do momenta plaćanja protuvrijednosti te valute u dinarima, pa s obzirom na to tužiocu za čitav taj period pripada kamata, ali ne po stopi koja se plaća na štedne uloge u dinarskim sredstvima oročene bez utvrđene namjene preko godinu dana, nego po stopi na štedne uloge po viđenju u toj valuti, u kom slučaju se kamata određuje prema samoupravnom sporazum u banaka o politici kamatnih stopa na devizne štedne uloge.

Dosuđujući naknadu štete po cijenama u vrijeme presuđenja uspostavlja se pređašnje stanje, jer dosuđenim iznosom oštećeni može da popravi oštećenu stvar ili da kupi novu stvar. Zbog toga se ne može tražiti naknada na dosuđeni iznos štete od dana kada je šteta nastala, jer bi se u tom slučaju naknada dvostruko valorizovala i kroz cijenu oštećene stvari u vrijeme donošenja sudske odluke i putem kamate od dana nastanka štete.

I zatezna kamata na naknadu nematerijalne štete teče od dana donošenja prvostepene presude kojom je naknada određena.

Obaveza naknade nematerijalne štete ne dospijeva od trenutka nastanka štete, jer je obim ove naknade štete kao novčane obaveze, u smislu člana 394. citiranog zakona, poznat tek kada je na pravno obvezujući način izražen u novcu, a to je trenutak kada je naknada određena nagodbom odnosno dosuđena presudom, pa od tada teče zatezna kamata.

Izgubljena zarada predstavlja izvorno novčanu štetu, pa se, kada je u pitanju zatezna kamata, ima primijeniti odredba člana 277. stav 1. ZOO. Prema navedenoj zakonskoj odredbi obaveza plaćanja zatezne kamate na novčano potraživanje teče od dospijeća potraživanja, pa obaveza naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade nastaje u momentu kada je došlo do umanjenja imovine oštećenog zbog izmaklih primanja, što znači po proteku svakog mjeseca. Shodno tome kamata teče od dospijeća svakog mjesečnog obroka.

kada se, saglasno odredbi člana 11. stav 4. spomenutog zakona, doprinosi uplaćuju SIZ -u za zdravstvenu zaštitu na čijem području organizacija udruženog rada ima sjedište.

Ustavna i zakonska obaveza plaćanja doprinosa za zdravstvenu zaštitu radnika ne može se smatrati ispunjenom, ako nije ispunjena prema onom licu prema koje se ona po zakonu trebala ispuniti, niti onaj koji je primio ispunjenje takve obaveze, a obaveza prema njenu po zakonu ne postoji, može zadržati izvršenu uplatu, jer bi se neosnovano obogatio, s obzirom da ne postji pravni osnov da mu se nešto plati i da tako plaćeno zadrži.

Prema odredbi člana 10. stav 1. tačka 8. opštih uslova za osiguranje života od posljedica nesretnog slučaja isključene su sve obaveze osiguravača uslijed dokazane uzročne veze djelovanja alkohola na osiguranika I nastanka osiguranog nesretnog slučaja, a alkoholisanim stanjem se smatra utvrđeno prisustvo alkohola u krvi veće od 0,5 promila kod vozača, a kod ostalih lica veće od 1 promil.

Tuženi se neopravdano poziva na odredbe člana 37. Zakona o osiguranju imovine I lica SRBiH, kojima se nalaže oštećenom da se prije obraćanja sudu, sa odštetnim zahtjevom obrate osiguravaču po osnovu obaveznog osiguranja od odgovornosti za štete u saobraćaju. Ne može se smatrati da je regresno potraživanje tužioca dospjelo tek po proteku rokova za obraćanje osiguravaču u smislu naprijed citirane zakonske odredbe I nakon proteka roka u kome je on dužan da postupi po odštetnom zahtjevu. Regresno potraživanje dospijeva kada je izdatak u novcu učinjen, a odredbe člana 37. naprijed spomenutog zakona samo obavezuju povjerioca da se prije podnošenja tužbe sudu, obrati sa odštetnim zahtjevom osiguravaču, no ne utiču na dospjelost njegovog potraživanja I na pravo na zatezne kamate od dana dospijeća potraživanja do isplate. (Vrhovni sud BiH, broj Pž. 264/87. od 24.3.1988. godine).

86.

Članovi 277 stav 1. I 2. I 939. Zakona o obligacionim odnosima Na regresno potraživanje naknade isplaćene po osnovu kasko osiguranja od organizacije udruženog rada koja je deliktom prouzrokovala štetu, zajednici osiguranja pripadaju zatezne kamate po stopi iz člana 277. stav 1 Zakona o obligacionim odnosima.

Iz obrazloženja:

Na potraživanja naknade štete uzrokovane deliktom povjeriocu, saglasno odredbi člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, zatezna kamata pripada po stopi koja se plaća na štedne uloge oročene bez posebne namjene preko godinu dana.

Tužilac zahtjeva regres isplaćene naknade iz osnova kasko-osiguranja, pozivom na odredbe člana 939. Zakona o obligacionim odnosima, jer je stupio u prava svog osiguranika (zakonska subrogacija), pa ne može zahtijevati zateznu kamatu po većoj stopi od one na koju ima pravo njegov osiguranik.

Postupak se pokreće po prijavi osiguranika, nakon čega je osiguravač dužan da pristupi utvrđivanju I procjeni štete. Ako se osiguranik I osiguravatelj ne slože sa izvršenom procjenom obrazuje se zajednička komisija stručnjaka, čiji je nalaz konačan I obavezan za obje stranke.

U konkretnom slučaju tuženi je nakon podnošenja prijave izvršio procjenu štete, sa kojom se nije složio tužilac. Trebalo je u ovakvoj situaciji obrazovati zajedničku komisiju, što stranke nisu učinile. Umjesto toga tužilac je ustao sa tužbom u kojoj je istakao zahtjev za naknadu razlike u šteti između iznosa kojeg je ponudio tuženi I iznosa štete koju tužilac procjenjuje.

Prvostepeni sud je na osnovu podataka pribavljenih od proizvođača vozila o cijeni vozila u vrijeme presuđenja nastalog spora, zatim nespornih navoda stranaka o stopi amortizacije koja se ima primijeniti u odnosu na uništeno vozilo, te nespornih navoda stranaka o procentualnoj vrijednosti spašenih dijelova vozila u odnosu na novo vozilo, utvrdio visinu štete koju trpi tužilac. Utvrđenje visine štete vezuje se za momenat donošenja prvostepene presude I tek od tada, shodno članu 7. Uslova tužioca za kombinovano osiguranje motornih vozila, odnosno shodno članu 919. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, nastala je obaveza tuženog da plati iznos koji je utvrđen kao naknada štete. Za taj momenat se u smislu člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima mora vezivati I obaveza plaćanja zatezne kamate.

Kako je u konkretnom slučaju nesporno da je šteta tužitelju nakon 12. juna 1976. godine u saobraćaju na putu prozrokova na neregistrovanim poljoprivrednim traktorom, a odredbom člana 158. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima (“Službeni list SRBiH”, broj 3/82) propisano da poljoprivredni traktor u javnom saobraćaju na putevima mora biti registrovan, to je tužena zajednica dužna da naknadi štetu koja je tužitelju prouzrokovana neregistrovanim poljoprivrednim traktorom.

Odlučujući o ocjeni osnovanosti regresnog zahtjeva prema drugotuženom nižestepeni sudovi su utvrdili da je ovaj tuženi omogućio neovlaštenom vozaču (svm sinu) da uzme ključeve iz vitrine, gdje ih je ostavljao, iako tuženi nije položio vozački ispit, koji je jedanaest puta bezusješno polagao I da je ranije uzimao ključeve od vozila I upravjao njime po seoskim putevima.

Polazeći od takvih utvrđenja nižestepeni sudovi su zaključili da je regresni zahtjev osnovan I prema tuženom kao vlasniku vozila koji je odgovoran zbog oduzimanja vozila I upravljanja tim vozilom od strane lica bez vozačke dozvole (član 175. Zakona o obligacionim odnosima).

Ovaj sud međutim, nalazi da ne postoji pravni osnov za regresno potraživanje tužioca prema tuženom - vlasniku motornog vozila. Takvo pravo tužioca u ovoj pravnoj stvari ne proizilazi iz odredaba Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine I lica, a ni iz Uslova za osiguranje korisnika odnosno sopstvenika motornih vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima, neovisno od utvrđenja da je tuženi, ostavljanjem ključeva od vozila na mjestu dostupnom svom sinu, ovom omogućio uzimanje ključeva I upravljanja motornim vozilom.

Uzimanje ključeva bez saglasnosti vlasnika vozila I neovlaštena upotreba motornog vozila ne daju pravo tužiocu na regresni zahtjev prema vlasniku vozila, jer za štetu prouzrokovanu od strane lica bez propisane dozvole za upravljanjem određenom kategorijom motornog vozila, osiguranik u regresnoj parnici odgovara samo ako je tom licu izričito ili prećutno-stavio na raspolaganje motorno vozilo ili se na bilo koji način saglasio sa njegovom vožnjom bez prpisane vozačke dozvole.

Prema članu 3. stav 1. tačka 3. alineja 1. tada važećih Uslova za osiguranje korisnika odnosno vlasnika motornih vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima, osiguranik gubi svoja prava iz osiguranja ako je u trenutku saobraćaj ne nezgode kao vozač motornog vozila bio pod uticajem alkohola, a smatra se da je pod uticajem alkohola ako ima više od 10,856 milimola alkohola u krvi (ako se radi o profesionalnom vozaču, kao što je tuženi, dovoljno je da ima alkohola u krvi). Odredbom stava 3. tačka 2. navedenih Uslova je propisano da osiguranik ne gubi svoja prava ako dokaže da je štetni događaj nastao zbog drugog uzroka. Polazeći od utvrđenja nižestepenih sudova da tuženi u momentu saobraćajnog udesa nije bio u alkoholisanom stanju nego da je alkohol konzumirao čekajući tri sata saobraćajnu miliciju, da je po dolasku saobraćajne milicije utvrđeno da je konzumirao alkohol (nije utvrđen stepen alkoholisanosti), ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su regresni zahtjev tužitelja odbili.

Neosnovani su navodi revizije da bi tužitelj sve I u slučaju da je tuženi konzumirao alkohol nakon udesa, kako to utvrđuju nižestepeni sudovi, imao pravo na regres u smislu odredbe člana 3. stav 1. tačka 3. alineja 4. navedenih Uslova, kojim je propisano da se smatra da je vozač vozio pod uticajem alkohola ako poslije saobraćajne nezgode konzumira alkohol, tako da onemogući utvrđivanje prisustva alkohola u krvi, odnosno stepen alkoholisanosti u trenutku nastanka udesa. S obzirom da osiguranik gubi svoja prava iz osiguranja samo kada je alkoholisanost vozača u uzročnoj vezi sa nastankom udesa, a što pretpostavlja alkoholisano stanje u vrijeme saobraćajnog udesa, navedena odredba Uslova ne primjenjuje se u slučajevima kada je utvrđeno da vozač nije konzumirao alkohol prije nastanka udesa.

Tužena je istakla prigovore iz osnovnog pravnog posla (ugovora o eskontu mjenica), da je ugovor zaključilo u ime I za račun tužene neovlašćeno lice, I da je taj ugovor ne obavezuje, kao ni indosament na mjenici izvršen u ispunjenju tog ugovora.

Prilikom ocjene da li ugovor o eskontu mjenica vezuje tuženu prvostepeni sud će pouzdano utvrditi da li je taj ugovor naknadno odobren, ako ga je zaista zaključilo neovlašćeno lice (da li je ovlašćeno ili neovlašćeno lice zastupalo tuženu, prvostepeni sud će procjenjivati na osnovu odredaba članova 84. do 88. Zakona o obligacionim odnosima I člana 438. Zakona o udruženom radu, sada člana 413. Zakona o udruženom radu - prečišćeni tekst - “Službeni list SFRJ”, broj 11/88), time š to je indosament mjenice u ime I za račun tužene izvršilo lice koje je bilo ovlašćeno I za zaključenje ugovora o eskontu mjenice, odnosno da li je indosiranje mjenice (I ispunjenje ugovora o eskontu) takvo lice odobrilo I na taj način, posredno ratihabir alo osnovni posao.

Neosnovan je prigovor tužioca da se odredbe Zakona o mjenici o rokovima za podnošenje mjenice na protest I o posljedicama propuštanja tih rokova ne primjenjuju na mjenice date kao sredstvo obezbjeđenja plaćanja između korisnika društvenih sredstava.

U smislu člana 13. Zakona o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava, kao sredstvo obezbjeđenja plaćanja službi sopstvena trasirana mjenica plativa na određeni dan, sa avalom banke na cijelu mjeničnu svotu, koja ne smije sadržavati klauzule “bez protesta” I “bez troškova” čime je naglašeno da je blagovremeni protest ovakve mjenice uslov za realizaciju prava iz mjenice prema regresnim mjeničnim dužnicima. Ni u odredbama ovog člana, a ni ostalih u pomenutom zakonu, nije propisano da se radi o specifičnoj mjenici na koju se ne bi primjenjivale odredbe Zakona o mjenici ako odredbe pomenutog zakona nisu neki institut mjeničnog prava izričito drugačije regulisale.

U članu 18. Zakona o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava na drugačiji način od onog u Zakonu o mjenici uređeno je samo podnošenje mjenice na naplatu I način naplate (imalac mjenice je dužan da podnese mjenicu na naplatu organizacionoj jedinici Službe društvenog knjigovodstva na koju je mjenica domicilirana, a ova jedinica naplaćuje mjeničnu svotu sa računa trasanta, odnosno avaliste).Odredbama člana 18. pomenutog Zakona o obezbjeđivanju plaćanja... u odnosu na mjenični protest, odstupilo se od odredaba Zakona o mjenici samo utoliko što je Službi društvenog knjigovodstva dato ovlašćenje, a propisana I obaveza, da nadležnom sudu podnese mjenicu na protest zbog neisplate ako nalog za naplatu sa računa trasanta I avaliste nije mogao biti izvršen zbog nedostatka sredstava. Služba društvenog knjigovodstva je samostalna I nezavisna organizacija koja postupa I u okviru zakonskih (javnih) ovlašćenja, ali je prvostepeni sud u pravu kada nalazi da je u odnosu na mjenični protest ta služba samo zakonom određeni zastupnik imaoca mjenice, te da I nju obavezuju rokovi za podnošenje mjenice na protest određeni Zakonom o mjenici. Služba društvenog knjigovodstva ne postupa u okviru javnih ovlaštenja kada se boraca sudu da preduzme određenu mjeničnu radnju, već u svojstvu stranke, odnosno zastupnika stranke, što je pravno moguće pošto ima svojstvo pravnog lica (član 147. Zakona o Službi društvenog knjigovodstva, Službeni list SFRJ, broj 70/83, sa izmjenama I dopunama I člana 8. Zakona o Službi društvenog knjigovodstva (“Službeni list SRBiH”, broj 5/85).Svojstvo SDK kao zastupnika imaoca mjenice posebno je naglašeno odredbama člana 18. stav 7. Zakona o obezbjeđivanju plaćanja..., iz kojih proizlazi obaveza za SDK da obavijesti mjeničnog povjerioca da je protestvovala mjenicu kako bi ovaj mogao da preduzima dalje radnje za naplatu mjenice.

Žalilac neosnovano smatra da nije moguće propisati rok za protest mjenice ove vrste stoga što SDK nije u stanju da u roku iz člana 43. stav 3. Zakona o mjenici pokuša naplatu mjenice. Kod savremenih sredstava komunikacija koje SDK koristi, a I okolnosti da se u pravilu račun trasanta vodi kod organizacione jedinice SDK na koju je mjenica domicilirana, nema zapreka da se naplata pokuša u toku istog dana kada je mjenica podnesena na naplatu i li slijedećeg dana I u slučaju neuspjeha mjenica blagovremeno podnese na protest.

U konkretnom slučaju mjenica je domicilirana na organizacionu jedinicu SDK u kojoj je I sjedište trasanta, pa je, u smislu člana 18. stav 1. Zakona o obezbjeđivanju plaćanja..., tužilac morao mjenicu podnijeti na naplatu na dan dospijeća tako da je bilo dovoljno vremena da se I pokuša naplata I na vrijeme mjenica podnese na protest. Ne bi, međutim, bilo osnova da se rok za protest određen u članu 43. stav 3. Zakona o mjenici, produžava I kada se sjedište dužnika nalazi u drugom mjestu, tako da se mjenica može podnijeti na naplatu I u roku od dva radna dana poslije dana dospijeća, jer odredbama Zakona o obezbjeđivanju plaćanja... nije predviđeno produžavanje roka za protest ni u ovakvom slučaju. U članu 37. stav 1. Zakona o mjenici propisano je kao opšte pravilo da se mjenica plativa na određeni dan mora podnijeti na isplatu bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za njim, ali se ipak, zbog ove mogućnosti ne produžuje rok za protest određen u članu 43. stav 3. Zakona o mjenici, a u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni uslovi na produženje rokova za protest predviđeni u članu 53. Zakona o mjenici (slučajevi više sile).

Kako je mjenica na koju se u ovoj parnici poziva tužilac, podnesena na protest po isteku propisanog roka, to je opravdano prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev u odnosu na indosanta i avalistu za trasanta, jer u smislu člana 52. stav 1. Zakona o mjenici, sa protekom rokova za podizanje protesta zbog neisplate imalac mjenice gubi svoja prava protiv indosanta, protiv trasanta i protiv ostalih obveznika izuzev akceptanta.

Mjenica na kojoj se zasniva tužba u ovoj parnici ima karakter sopstvene trasirane mjenice iz člana 3. stav 2. Zakona o mjenici, ali time ne gubi karakter trasirane mjenice. Ni kod ove mjenice nije isključen akcept trasanta koji je mjenicu vukao na samog sebe. Tek da je mjenicu njen izdavalac I akceptirao, izgubio bi svojstvo regresnog mjeničnog dužnika I odgovarao bi za mjenični dug I u slučaju neblagovremenog protesta, no u konkretnom slučaju takvog akcepta nema.

Tužena osnovna banka je avalista za trasanta pa je oslobođena mjenična obaveza ako protest zbog neisplate nije blagovremen, jer avalista, u smislu člana 31. stav 1. Zakona o mjenici odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči.

Takvo rješenje u konkretnom slučaju nije ni doneseno već je tuženoj njen OOUR dao saglasnost za zaključenje ugovora o korištenju stana u vidu potvrde koja se ne može smatrati valjanim aktom o dodjeli stana. Prije izdavanja takve potvrde nije proveden postupak u kome bi se omogućilo drugim radnicima ove organizacije udruženog rada da ostvaruju svoje pravo na dodjelu stana, pa je odlukom nadležnog suda udruženog rada utvrđeno da je pomenuta potvrda nezakonita. Ugovor o korištenju stana zaključen između prvotužene i drugotuženog SIZ za stanovanje je prema tome protivan citiranim odredbama Zakona o stambenim odnosima, i zbog toga ništav (član 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).

Naime, ako se pođe od cilja sankcije ništavosti ugovora u smislu odredbe čl. 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima, može se zaključiti da ugovor o korištenju stana koji je drugotužena zaključila sa prvotuženom, ne postaje ništav momentom poništenja rješenja o dodjeli stana sve dok taj stan u samoupravnoj proceduri ne bude dodijeljen nekom drugom radniku na korištenje pravomoćnim rješenjem nadležnog organa, jer sve do tada postoje izgledi da taj stan bude dodijeljen ponovo drugotuženoj koja u momentu predaje tužbe odnosno presuđenja nije prestala biti član radne zajednice tužitelja. (Vrhovni Sud BiH, broj Rev. 338/87. od 27.4.1988. godine).

95.

Član 32. stav 7. i član 34. stav 1. Zakona o stambenim odnosima

Članovi 24, 104. i 110. Zakona o obligacionim odnosima

Određujući prekluzivne rokove za utvrđenje da je zbog fik tivnosti ništav ugovor o zamjeni stanova, odnosno za poništenje akta o saglasnosti za zamjenu davalaca stanova na korištenje, zakon o stambenim odnosima SRBiH odstupa od opštih pravila obligacionog prava.

Iz obrazloženja:

Odbijanjem tužbenog zahtjeva nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo. Odredbom člana 34. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84) propisano je da davalac stana na korištenje može tužbom kod nadležnog suda u roku od 30 dana, od dana saznanja, a najkasnije u roku od dvije godine od izvršene zamjene stanova, tražiti poništenje ugovora o zamjeni stana odnosno rješenje stambenog organa koje zamjenjuje saglasnost davaoca stana na korištenje (član 33. stav 3. tog zakona) i ispražnjenje stana, ako nakon izvršene zamjene stanova smatra da je ugovor o zamjeni stanova bio fiktivan.

Neosnovani su navodi revidenta da je o tužbenom zahtjevu trebalo odlučiti na osnovu odredbe čl. 103. i 110. Zakona o obligacionim odnosima, jer je Zakonom o stambenim odnosima SRBiH, kao specijalnim zakonom, regulisano da je zabranjeno vršenje fiktivne zamjene (član 32. stav 7.) i određeni rokovi u kojima davalac stana na korištenje može tužbom tražiti poništenje fiktivnog ugovora o zamjeni stana (član 34. stav 1.) pa se ne primjenjuje ZOO (član 24.).

U situaciji kada je tužena od strane ranijeg bračnog druga onemogućena da faktički koristi stan i kada je počev od razvoda braka, prvo pokretanjem postupka da se odredi za nosioca stanarskog prava, pa potom podnošenje m prijedloga za prinudno izvršenje rješenja kojim je određena za nosioca stanarskog prava, jasno manifestovala volju da koristi stan, ne stiču se uslovi za otkaz ugovora o korištenju stana u smislu člana 47. Zakona o stambenim odnosima SRBiH (tužba za otkaz ugovora o korištenju stana predata je sudu 5.2.1985. godine), dakle prije nego što je usvojen njen prijedlog za izvršenje rješenja kojim joj je priznato stanarsko pravo na spornom stanu - prije 15.3. 1985. godine.

S obzirom na izloženo nije od značaja za ocjenu zakonitosti odluke okolnost što je tužena zajedno sa djecom za vrijeme dok je sudskim putem ostvarivala stanarsko pravo i pravo na useljenje u stan, živjela i radila u drugom mjestu.

Naime, prema citiranoj odredbi iz člana 47. stav 1. Zakona o stambenim odnosima SRBiH, nosiocu stanarskog prava se može dati otkaz ugovora o korištenju stana ako on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci, a taj je uslov, prema utvrđenom činjeničnom stanju, u odnosu na tuženog ispunjen.

Tužiocu ne pripada pravo da u okviru roka od pet godina predviđenog u članu 48. stav 1. Zakona o stambenim odnosima SRBiH nastavi sa korištenjem stana samo zato što je u tom periodu boravio na privremenom radu u inostranstvu, s obzirom na činjenično utvrđenje iz nižestepenih presuda iz koga proizilazi da tužilac nije otišao na rad van zemlje pod uslovima koji su izričito predviđeni tim zakonskim propisom.

Polazeći od izloženih činjeničnih utvrđenja nižestepeni sudovi su u ovoj novoj parnici s razlogom odbili zahtjev tužiteljice za izdržavanje. pravilo je (član 240. stav 1. Porodičnog zakona) da se o zahtjevu za supružansko izdržavanje odlučuje u parnici za razvod braka. Naknadno i u posebnoj parnici se, u smislu člana 240. stav 2. Porodičnog zakona, takav zahtjev može istaknuti samo u slučaju da zahtjev za izdržavanje, iz bilo kojeg razloga, nije istican u parnici za razvod braka.

Posebnom tužbom može se istaknuti zahtjev za supružansko izdržavanje uz dodatni uslov predviđen u članu 240. stav 2. Porodičnog zakona da su na strani supružnika koji traže izdržavanje postojale pretpostavke iz člana 239. Porodičnog zakona u vrijeme zaključenja glavne rasprave u parnici za razvod braka. Iz činjenice da je zahtjev tužiteljice za izdržavanje u parnici za razvod braka pravomoćno odbijen, slijedi da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke da joj se prizna pravo na izdržavanje na teret tuženog kao razvedenog bračnog druga.

Revizija se bavi prikazivanjem tužiteljičinog stanja (porodične, zdravstvene i materijalne prilike) koje je nastalo nakon razvoda braka i za takvo njeno stanje su vezani prigovori iz revizije kojima se pobija pravilnost drugostepene presude. Pošto u slučaju tužiteljice, obzirom na naprijed izložene zakonske pretpostavke, nisu postojali uslovi za podnošenje ove tužbe sa zahtjevom za supružansko izdržavanje, navodi i prigovori koje je istakla tužiteljica u reviziji nisu od značaja za ocjenu pravilnosti nižestepenih sudova kojima je odbijen tužbeni zahtjev.

Nižestepeni sudovi su odbili zahtjev tužene za supružansko izdržavanje primjenom člana 243. Porodičnog zakona (“Službeni list SRBiH”, broj 21/79), sa obrazloženjem da je bračna zajednica trajala kratko vrijeme i da tužena nije dovedena u teži materijalni položaj od onog u kome se nalazila prije zaključenja braka.

Nižestepeni sudovi su, međutim, pri odlučivanju o pravu tužene na supružansko izdržavanje izgubili iz vida da je tužena u vrijeme raskid a bračne zajednice bila gravidna, da je rodila 10.2.1986. godine, da je odlukom o razvodu braka dijete povjereno njoj na zaštitu i vaspitanje i da zbog toga živi pod težim uslovima nego prije zaključenja braka, odnosno da je razvodom braka dovedena u teži materijalni položaj od onog u kome se nalazila prije zaključenja braka. ovo i pod pretpostavkom, dasu tačne tvrdnje tužioca, koje je iznio u odgovoru na reviziju da je tužena nastavila studiranje na fakultetu, a da se njeni roditelji staraju o djetetu, jer to čine u cilju da olakšaju položaj tužene, a ne da oslobode tužioca zakonske obaveze izdržavanja.

S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja - da je ostaviteljica duže vrijeme bolovala, da je bila svjesna (samo na par dana prije smrti, zbog upale pluća i visoke temperature nije bila u svjesnom stanju), da je znala pisati i čitati, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili navedenu zakonsku odredbu kada su ocijenili da nisu postojale ni objektivne ni subjektivne okolnosti koje bi spriječile ostaviteljicu da sačini pismeni testament.

Budući da tužioci osnov svog tužbenog zahtjeva za priznanje prava vlasništva i predaju u posjed dijelova zgrade zasnivaju na drugom pravnom osnovu, a ne na pravu nasljeđivanja, njih ne vežu pravosnažna rješenja o nasljeđivanju donijeta u ostavinskom postupku iza umrlih L. J. i M. u smislu odredbe člana 239. Zakona o nasljeđivanju, bez obzira što su učestvovali u tom postupku.

To znači da se odnosi u ovakvoj organizaciji, u pogledu organizovanja, sticanja i raspodjele dohotka, uključujući tu i raspodjelu sredstava za lične dohotke, utvrđuju na principima samoupravljanja, a uređuju samoupravnim aktima.

Pravo na naknadu od eksploatacije filma regulisano je odredbama člana 20. Pravilnika tužene o osnovama i mjerilima sticanja, utvrđivanja i raspoređivanja dohotka i raspodjeli sredstava za lične dohotke i zajedničku potrošnju članova rad ne zajednice. Kako je nepobitno utvrđeno da je tužilac bio član radne zajednice kada je radio na režiji filma slijedi da je sporno potraživanje naknade u procentu od ostvarenog prihoda eksploatacije filma, vezano za ostvarivanje prava iz radnog odnosa.

Pošto, prema izloženom, svi zahtjevi tužioca za novčane naknade imaju karakter potraživanja koja su nastala iz međusobnih odnosa radnika u udruženom radu, a zahtjev tuženog karakter naknade štete koju je prouzrokovao radnik na radu, odnosno u vezi sa radom, za odlučivanje o tim zahtjevima, u smislu čl. 50. i 51. Zakona o sudovima udruženog rada, nadležni su sudovi udruženog rada.

To znači da bi Stalni izbrani sud pri Privrednoj komori BiH bio nadležan da riješi konkretni spor ako je u periodu na koji se odnosi sporni odnos bio regulisan ugovorom zaključenim između stranaka u smislu člana 29. Zakona o željeznicama SRBiH, a u protivnom bi nadležan bio redovni sud.

Navedenim samoupravnom sporazumom predviđeno je koji će se sporovi rješavati putem arbitraže, kako se ona osniva, njen sastv, postupak i djejstvo odluke arbitraže, pa je za rješavanje spornog odnosa između stranaka nadležna arbitraža (osnovano na način određen stavom 2. člana 127. Samoupravnog sporazuma) bez obzira što nije donesen poseban pravilnik o postupku pred arbitražom, jer je taj postupak dovoljno i detaljno uređen odredbom čl. 126. do 131. Samoupravnog sporazuma, a te odredbe nisu načelnog karaktera, kako to tvrdi žalba.

Kako zakonski zastupnik (a takav procesni položaj ima i privremeni zastupnik u smislu člana 84. Zakona o parničnim postupku), prema odredbi člana 81. istog zakona, miže u time stranke preduzimati sve parnične radnje, nižestepeni sudovi su postupali u skladu sa citiranim zakonskim propisima, kao i sa odredbom člana 138. Zakona o parničnom postupku, kada su dostavljanje tuženom vršili na ruke privremenog staraoca (zastupnika), pa zbog toga nema propusta koji bi imali obilježja bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U konkretnom slučaju tužilac je povukao tužbu zbog istaknutog prigovora prijeboja tražbine stranaka.

Ovaj prigovor prema odredbi člana 336. Zakona o obligacionim odnosima, može se uspješno staviti ako su novčane obaveze dospjele, a po odredbi člana 337. istog zakona prijeboj ne nastaje kad se steknu uslovi za prijeboj, već kad jedna od stranaka izjavi drugoj da vrši prijeboj, ali kad se ta izjava da, onda se smatra da je prijeboj nastao onog časa kada su se stekli uslovi za prijeboj.

Ako je tražbina tuženog dospjela prije podnošenja tužbe, tuženom pripada naknada troškova spora zbog povlačenja tužbe od strane tužioca, iz razloga što se tražbine smatraju prebijenim u momentu sticanja uslova za prijeboj, bez obzira na to kada je istaknut prigovor prijeboja i kad su se strranke sporazumjele o prijeboju.

Ako je tražbina tuženog dospjela poslije podnošenja tužbe, tuženom ne pripada pravo na naknadu troškova spora koji su nastali od sticanja uslova za prijeboj sa tražbinom tužitelja, jer je u tom dijelu obaveza putem prijeboja prestala nakon oprvdanog podnošenja tužbe od strane tužioca.

U ovom sluaju tužilac snosi rizik nedokazanosti, pa gubi parnicu zato što sud nije došao do određenog zaključka o postojanju spornih odlučnih činjenica.

U ovom sporu tužiteljica ne ostvaruje novčanu tražbinu iz ugovora u privredi, pa nema uslova za rimjenu stope zatezne kamate iz člana 277. stav 2. zakona o obligacionim odnosima.

Tužiteljici je stoga, preinačenjem prvostepene presude primjenom člana 373. tačka 4. u vezi sa članom 332. stav 4. Zakona o parničnom postupku, dusuđena zakezna kamata po stopi iz člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, ali ne preko stope od 78% navedene u tužbi, jer bi drugačijim presuđenjem bio prekoračen tužbeni zahtjev u ovom dijelu.

Kriterijum za ocjenu dozvoljenosti revizije u sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, jeste vrijednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naveo ili vrijednost koju je sud u smislu ovlaštenja iz člana 40. stav 3. Zakona o parničnom postupku, utvrdio.

Kada u tužbi vrijednost predmeta spora nije označena, sa takvom tužbom se postupa kao sa neurednim podneskom u smislu člana 109. Zakona o parničnom postupku, a kada sud propusti da tako postupi, dozvoljenost revizije se cijeni prema osnovici po kojoj je tužilac platio taksu na tužbu, odnosno na dio koji se revizijom pobija.

To znači da u slučaju kada navedena kamatna stopa koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge oročene bez utvrđene namjene preko godinu dana - pređe 62%, ne može u korisz tužioca biti dosuđena u procentu većem od ovog, jer je preinačenje odluke o zateznim kamatama uslijedilo prilikom odlučivanja o reviziji tuženog i zato odluka o kamatama ne može biti izmijenjena na njegovu štetu.

Kako je predmet razmatranja pored ostalog i pravna priroda građansko-pravnog odnosa između vlasnika i nesavesnog držaoca stvari, koji odnos nastaje povodom plodova što ih je stvar dala, to se postavlja pitanje o kakvom se zahtevu radi kada vlasnik stvari ostvaruje plodove od nesavesnog držaoca (član 39. stav 1. Zakona), odnosno o kakvoj se naknadi radi kada vlasnik stvari ostvaruje vrednost ubranih plodova koji je nesavesni držalac potrošio, otuđio ili uništio kao i vrednost plodova koje je propustio da ubere (član 39. stav 2. Zakona). Nesavestan držalac stvari dužan je predati vlasniku stvari sve ubrane postojeće plodove, tako i neubrane a isto tako i neubrane plodove ali zajedno sa glavnom stvari (član 39. stav 1.). prema tome, plodovi mogu biti “na grani” i ubrani. Kako je neubrani plod sastavni deo individualno određene stvari on deli sudbinu vindikacije sa tom stvari. No “ubrani plodovi” predviđeni u članu 39. stav 1. Zakona jesu samo oni koji su određeni po rodu, a ne individualno određeni. Ovi posljednji potpadaju pod režim regulative iz čl. 37. Zakona. Osim toga reč je o plodovima in naturam a ne i o civilnim plodovima, što sledi iz samog tekst a člana 39. stav 2. Zakona, koji predviđa da je nesavestan držalac dužan naknaditi vrednost ubranih plodova što se očigledno ne odnosi i na civilne plodove. Da je vlasnik bio u posedu stvari, ubirao bi očekivane plodove, te kako je u tome bio sprečen od nesavesnog držaoca, obavezan je vlasniku oredati plodove in naturam, po rodu, što znači, po vrsti, broju i količini, pošto određeni plodovi nisu individualno određene stvari, što u stvari znači naknadu materijalne štete uspostavom ranijeg stanja u prirodi (naturalna restitucija - član 185. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Kada je reč o naknadi za ubrane plodove koje je nesavestan držalac potrošio, otuđio, uništio ili ih je propustio ubrati, takođe stoje uslovi odgovornosti za naknadu štete. Prvo, vlasniku je umanjena imovina za vrednost koju označava i sam zakon, drugo, krivica nesavesnog držaoca ne sastoji se samo u tome što ih je ubrao kao tuđe, što je inače jedno od ovlaštenja prava svojine i pripada samo vlasniku, već i što ih je potrošio, uništio, otuđio, odnosno što ih je propustio ubrati. U stvari radi se o obligaciono-pravnoj prirodi potraživanja, koje pored naknade za prouzrokovanu štetu može imati i karakter sticanja bez osnova. Ima i mišljenja da je u pitanju ogligacija koje neposredno sled i iz samog zakona. Propis člana 40. stav 1. Zakona o delu koji reguliše rok zastarelosti potraživanja od tri godine za zahtev za predaju ubranih plodova, odnosi se samo na plodove određene po rodu, jer samo takav zahtev kao obligaciono-pravni može zastar eti. Kada je u pitanju plod individualno određen (npr. tele od krave) onda se on može vindicirati stvarno-pravnom tužbom, a stvarno-pravni vindikacioni zahtev ne zastareva. Na zahtev radi predaje postojećih ubranihn generičkih plodova odnosno na zahtev na njihovu naknadu primenjuje se kao specijalni propis član 40. stav 1. Zakona, pa se isključuje primena odredaba ZOO o zastarelosti potraživanja. Kada su u pitanju plodovi koji još nisu ubrani, oni još nisu samostalna stvar, nego su sastavni deo plodo nosne stvari, pa se ne može tražiti niti njihova predaja niti naknada. Mogu se od strane vlasnika vindicirati samo sa plodonosnom stvari. Visina naknade vrednosti i ubranih plodova koje je nesavestan držalac potrošio, otuđio ili uništio, kao i vrednosti plodova koje je propustio da ubere određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke. Ovo bez obzira na to da li su u pitanju naknada štete, u kom slučaju bi se imao primeniti propis člana 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, ili je reč o sticanju bez osnova ili o posebnoj obligaciji koja izvire neposredno iz zakona. jer, kada po članu 39. stav 1. Zakona vlasnik stvari od koje potiču plodovi ima pravo na predaju postojećih plodova, radi potpunosti naknade i ravnopravnosti poverilaca on ima pravo na naknadu nepostojećih plodova prema cenama na dan donošenja sudske odluke. Ovde nije mesto za razmatranje pitanja da li se dan donošenja sudske odluke uvek poklapa sa danom donošenja prvostepene sudske odluke ili kad se otvori drugostepena rasprava - sa danom donošenja sudske odluke na osnovu drugostepene rasprave. 129. II Zajednice osiguranja imovine i lica dužni sud da naknade štetu prouzrokovanu nakon 1. juna 1976. godine trećem licu pri upotrebi neregistrovanog traktora samo ako je štete prouzrokovana u saobraćaju na putu, a traktor, po republičkim odnosno pokrajinskim propisima o bezbjednosti saobraćaja na putevima, mora biti registrovan odnosno evidentiran. Obrazloženje: Članom 51. stav. 1. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica (“Službeni list SFRJ”, broj 24/76), koji je stupio na snagu 12. juna 1976. godine, obavezani su svi korisnici odnosno vlasnici motornih i priključnih vozila da se osiguraju od odgovornosti za štetu nanesenu trećim licima zbog smrti, povrede tijela ili zdravlja ili uništenja odnosno oštećenja stvari pri upotrebi motornog vozila, osim od odgovornosti za štetu na stvarima primljenih na prevoz. U smislu člana 51. stav 2. pomenutog zakona, pod motornim vozilom podrazumijeva se vozilo na motorni pogon, osim vozila koja se kreću po šinama, koje je namijenjeno prevozu lica i stvari na putevima ili koje služi za vuču priključnih vozila namijenjenih prevozu lica i stvari na putevima registrovani poljoprivredni traktori, te druga registrovana radna vozila na motorni pogon i motocikli. članom 55. stav 1,3. i 5. ovog zakona propisano je da zajednica osiguranja čije je sjedište na teritoriji republike, odnosno autonomne pokrajine na kojoj je šteta nastala naknađuje i štetu prourokovanu motornim vozilom čiji vlasnik odnosno korisnik nije zaključio ugovor o osiguranju od odgovornosti, do iznosa na koji je vlasnik odnosno korisnik morao zaključiti osiguranje, uz pravo regresa na teret takvog vlasnika odnosno korisnika. U sudskoj praksi, nakon stupanja na snagu navedenog zakona, ispoljene su značajne razlike u pitanju da li postoji obaveza zajednice osiguranja imovine i lica da oštećenom trećem licu naknadi štetu prourokovanu upotrebom neregistrovanog traktora ako je postojala obaveza registracije, te da li ta obaveza postoji i kada je šteta prouzrokovana upotrebom neregistrovanog traktora na prostoru van puta. Po stavu nekih sudova, zajednice osiguranja nisu dužne da naknade šttu koju treća lica pretrpe upotrebom neregistrovanog traktora pa i kada je ovaj protivno propisima o bezbjednosti saobraćaja korišen za saobraćaj na putu, jer je saveznim zakonom o osnovama sistema osiguranja imovine i lica izričito propisana obaveza zaključenja ugovora o osiguranju od odgovornosti samo za registrovane poljoprivredne traktore. U smislu člana 7. tačka 21. i člana 178. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (“Službeni list SFRJ”; broj 17/74) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica 1976. godine, pod motornim vozilo m smatrao se poljoprivredni traktor koji je bio prvenstveno namijenjen za prevoz lica i stvari i samo ti traktori su morali biti registrovani. Kako je, s obzirom na ove propise, bilo nedovoljno jasno kada postoji obaveza registracije poljoprivrednih traktora, savezni zakon o osnovama sistema osiguranja imovine i ilica se u cilju zaštite interesa zajednica osiguranja koja nisu naplatila premiju osiguranja od vlasnika, odnosno korisnika, neregistrovanih traktora, opredijelilo za stav da štete preuzrokovane trećim licima upotrebom takvih vozila nisu pokrivene obaveznim osiguranjem od odgovornosti. Neregistrovani traktori u manjoj mjeri ugrožavaju saobraćaj na putevima pa je i to mogao biti motiv za ovako zakonsko rješenje. Zapažene su i sudske odluke kojima su zajednice osiguranja imovine i lica obavezivane na naknadu štete prouzrokovane trećim licima upotrebom neregistrovanog traktora na putu, ako se radilo o traktoru koji je po svojim konstruktivnim osobinama i svrsi porizvodnje prvenstveno namijenjen za saobraćaj na putevima, jer se smatra da je takav traktor izjednačen sa motornim vozilom u smislu saveznog Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica. Po trećem shvatanju ispoljenom u sudskoj praksi, zajednice osiguranja su dužne naknaditi štetu prouzrokovanu trećim licima upotrebom neregistrovanog traktora na putu, jer je takav traktor morao biti registrovan, pošto se drugačije nije smio koristiti za saobraćaj na putu. pobornici ovog stava se pozivaju na član 55. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica. U okviru ovog stava bilo je i odluka da su zajednice osiguranja dužne naknaditi štetu i kada je prouzrokovana upotrebom neregistrovanog traktora na prostoru van puta. Na savjetovanju građanskih i građansko-privrednih odjelenja Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda održanom 1. i 2. juna 1988. godine u Beogradu usvojen je većinom glasova naprijed navedeni zaključak iz slijedećih razloga: Cilj obaveznog osiguranja od odgovornosti je da pruži što potpuniju zaštitu žrtvama sve razvijenijeg saobraćaja koja izazivaju vozila na motorni pogon u upotrebi, posebno u saobraćaju na putu. Polazeći od ovakvog cilja, propisana je odredbama Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica obaveza zajednica osiguranja da naknade štetu prouzrokovanu trećem licu upotrebom motornih vozila i kada je njihov vlasnik odnosno korisnik propustio da se osigura od odgovornosti. Poljoprivredni traktor, čija definicija nije data u pozitivnom zakonodavstvu, već je ova sintagma u sadašnjim propisima o bezbjednosti saobraćaja i napuštena, morao bi biti onaj traktor koji je isključivo namijenjen za poljoprivredne radove, tako da se i ne pojavljuje u saobraćaju na putu. U saobraćaju na putu mogao bi se pojaviti samo registrovani traktor, kako je i propisano u svim republičkim i pokrajinskim propisima o bezbjednosti saobraćaja na putevima. Polazeći od naprijed iznesenog cilja zakona koji propisuje obavezno osiguranje u saobraćaju, te dovodeći ga u vezu sa propisima o bezbjednosti saobraćaja na putevima, mora se sintagma “registrovani poljoprivredni traktor” upotrijebljena u članu 51. stav 2. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica shvatiti tako da podrazumjeva traktor koji mora biti registrovan da bi bio korišten za saobraćaj na putu. Ako bi dakle, šteta nastala upotrebom i neregistrovanog traktora, ali koji mora biti registrovan da bi bio korišten u saobraćaju na putu, zajednica osiguranja bi bila dužna da naknadi štetu u smislu člana 55. stav 1. i 3. u vezi sa članom 51. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica, uz pravo na regres od vlasnika, odnosno korisnika neregistrovanog traktora.Ova obaveza postoji, međutim, samo ako je neregistrovani traktor prouzrokovao štetu u saobraćaju na putu, jer se traktori moraju registrovati samo kada se koriste za takav saobraćaj i samo za takve traktore, pa i kada nisu registrovani, postoji obaveza osiguranja od odgovornosti, tako da je nedopušteno proširivanje obaveze osiguravača van ovih pretpostavki (pod putem se, u smislu člana 10. tač. 1. i 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima iz 1980. godine, smatra površina od opšteg značaja za saobraćaj koju svako može slobodno da koristi pod uslovima određenim zakonom i koju je nadležni organ proglasio za javni put, kao i ulice u naselju i nekategorisani putevi na kojima se vrši saobraćaj). Savezni Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima iz 1980. godine propisuje obavezu registracije samo za traktore koje izjednačava sa motornim vozilima, a li su republički i pokrajinski propisi o bezbjednosti saobraćaja, polazeći od pravila da u saobraćaju na putu mogu učestvovati samo registrovani traktori, ovu obavezu proširili (u SR Sloveniji je propisana obaveza evidentiranja traktora, koja se po svom značaju izjednačuje sa registracijom), tako što su ili propisali obavezu registracije (evidentiranja) za sve traktore jednako, bez obzira na namjenu ili u pogledu uslova i rokova različito, zavisno od toga da li su prvenstveno namijenjeni za prevoz lica ili stvari, odnosno za upotrebu u javnom prevozu ili ne, no čim je obaveza registracije traktora na bilo koji način propisana republičkim odnosno pokrajinskim propisima, za štetu koju upotrebom na putu prouzrokuje traktor koji je morao biti registrovan, odgovara i zajednica osiguranja imovine i lica. Napomena: Nakon održanog savjetovanja donesen je novi Zakon o osnovama bezbjednosti u saobraćaju, objavljen u “Službenom listu SFRJ”, broj 50/88, koji stupa na snagu 11.10.1988. godine. Po odredbama člana 10. tačka 27. u vezi sa članom 195. stav 1. zakona, propisana je obaveza registracije samo za traktore koje ovaj zakon izjednačava sa motornim vozilima, kao i u prethodnom zakonu, što ne utiče na usvojeni zaključak. U smislu člana 10. tačka 1. novog zakona, po putem se podrazumijeva svaki javni put i nekategorisani put na kojima se obavlja saobraćaj, a u tač. 2. do 9. ovog člana bliže su definisane razne vrste javnih puteva i nekategorisani putevi. 130. III 1. Vjerovnik može u novoj parnici ostvarivati razliku u stopi zatezne kamate u slučaju kad je u prethodnoj parnici tražio kamatu po stopi nižoj od propisane. 2. Vjerovnik može u novoj parnici ostvarivati razliku u stopi zatezne kamate u slučaju kad je poslije zaključenja glavne rasprave u prethodnoj parnici kamatna stopa povećana. 3. Dužnik može u izvršnom postupku isticati prigovor da je potraživanje vjerovnika djelimično prestalo ako je kamatna stopa izričito navedena u izreci presude smanjena nakon zaključenja glavne rasprave. 4. Tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate određen je i kad je u njemu umjesto brojčane oznake stope naveden propis kojim je tražena stopa zatezne kamate određena. 5. Izreka presude kojom se tuženiku nalaže plaćanje zatezne kamate razumljiva je i podobna za izvršenje kad je u njoj umjesto brojčane oznake stope naveden propis kojim je dosuđena zatezna kamata određena. 131. IV Kada je u mandatnoj tužbi istaknut zahtjev za zateznu kamatu po višoj stopi od propisane, sud će izdati platni nalog za glavno novčano potraživanje sa zateznom kamatom po propisanoj stopi, a za razliku će produžiti postupak po tužbi. Obrazloženje: U članu 446. stav 1. ZPP je propisano: “kada se tužbeni zahtev odnosi na dospelo potraživanje u novcu, a to potraživanje se dokazuje verodostojnim ispravom priloženom uz tužbu u izvorniku ili overenom prepisu, sud će izdati nalog tuženom da ispuni tužbeni zahtev (platni nalog)”. S obzirom na to da je jedan od uslova za izdavanje platnog naloga da se tužbeni zahtev odnosi na dospelo potraživanje u novcu, to je pri pokretanju postupka za izdavanje platnog naloga tuženi kao dužnik pao u docnju sa ispunjenjem novčane obaveze, pa je tužilac stekao pravo da mandatnom tužbom pored glavnog novčanog potraživanja istakne zahtev i za zateznu kamatu kao sporedno potraživanje. Pravo na zateznu kamatu proizilazi iz člana 277. Zakona o obligacionim odnosima. Za sva novčana potraživanja, osim za ona koja proizilaze iz ugovora u privredi za koje stopu zatezne kamate propisuje Savezno izvršno veće (član 277. stav 2. u vezi sa članom 25. stav 2. ZOO), u slučaju docnje sa ispunjavanjem novčane obaveze, dužnik, pored glavnice duguje i kamatu po stopi koja se u mestu ispunjenja plaća na štedne uloge oročene na jednu godinu, bez posebne namene - član 277. stav 1. ZOO. U slučaju kada su ispunjeni uslovi iz člana 446. ZPP, sud donosi odluku u vidu platnog naloga, pa u ovoj fazi postupka po službenoj dužnosti, između ostalog, pazi shodno članu 3. tačka 1. ZPP, da li su raspolaganja stranaka suprotna prinudnim propisima. Što se tiče tužbenog zahteva za zateznu kamatu, jednoglasno je usvojeno da je propis kojim je propisana visina stope zatezne kamate - član 277. stav 1. ZOO i Odluka o visini stope zatezne kamate (“Službeni list SFRJ”; broj 19 sa daljim izmenama koju donosi Savezno izvršno veće na osnovu ovlašćenja iz člana 277. stav 2. ZOO, u kom smislu je usvojen načelni stav građanskih i građansko-privrednih odjeljenja Saveznog suda, vrhovnih sudova i pokrajina i Vrhovnog vojnog suda broj 5/84), prinudni propis, te se u smislu člana 3. stav 3. tačka 1. ZPP jednoglasno zaključilo da pri donošenju odluke po mandatnoj tužbi odnosno pri ispunjenim uslovima za izdavanje platnog naloga u smislu člana 446. ZPP, sud neće izdati platni nalog za zahtjev na ime zatezne kamate po višoj stopi od propisane, bez obzira na to da li se radi o zateznoj kamati iz člana 277. stav 1. ili stava 2. istog propisa ZPP. Po spornom pitanju da li sud može da izda platni nalog za deo tužbenog zahteva sadržanog u mandatnoj tužbi,, zaključilo se da za to ne postoje zakonske smetnje. naime, u redovnom parničnom postupku, pod uslovima iz člana 188. stav 1. ZPP, u jednoj tužbi tužilac može da istakne više zahteva protiv istog tuženog a sud, po pravilu, u smislu člana 325. stav 1. i 2. ZPP, po svim zahtevima kako za glavne tako i za s poredne, odlučiće jednom presudom. Međutim, član 329. stav 1. ZPP daje mogućnost da u pogledu sazrelih zahteva odnosno dela zahteva, ako su od više tužbenih zahteva samo neki sazreli zakonačnu odluku ili ako je samo jedan deo tužbenog zahteva sazreo zakonačnu odluku, da sud donese delimičmnu presudu a za preostale ili za deo zahteva za koje nije odlučio, odlučiće naknadno. Što se tiče postupka za izdavanje platnog naloga ne postoji izričit propis koji bi davao mogućnost za izdavanje platnog naloga za deo tužbenog zahteva. Međutim, ne postoji ni propis koji bi to izričito zabranjivao, pa imajući u vidu da u postupku za izdavanje platnog naloga nisu potencirana procesna načela hitnosti i ekonomičnosti postupka, pod uslovima iz člana 446. ZPP nema zakonske smetnje da platni nalog bude izdat za neke od tužbenih zahteva sadržanih u tužbi ili za deo tužbenog zahteva nezavisno od toga da li je reč o glavnom ili sporednom potraživanju u kome smislu je bio usvojen i zaključak po ovom pitanju. V Sud može usvojiti prijedlog za izdavanje privremen mjee radi obezbjeđivanja novčanog potraživanja (član 266. Zakona o izvršnom postupku) samo ako utvrdi da dužnik konkretnim radnjama, odnosno propustima, nastoji da osujeti ili znatno oteža naplatu potraživanja povjerioca. za ovakvo utvrđenje nije dovoljna sama okolnost da je dužnik prezadužen odnosno trajnije nelikvidan ili da izvršenje zahtjeva više povjerilaca. Obrazloženje: Članom 266. stav 1. Zakona o izvršnom postupku propisano je da se radi obezbjeđenja novčanog potraživanja može odrediti svaka mjera kojom se potiže svrha takvog obezbjeđenja, a u tačkama 1. do 4. navedene su, primjera radi, karakteristične mjere, koje se najčešće primjenjuju u sudskoj praksi. Članom 265. stav 1. zakona o izvršnom postupku propisano je da se privremena mjera za obezbješenje novčanog potraživanja može odrediti ako je povjerilac učinio vjerovatnim postojanje potraživanja i opasnost da će bez takve mjere dužnik osujetiti ili znatno otežati naplatu potraživanja time što će svoju imovinu odnosno svoja sredstva otuđiti, prikriti ili na drugi način njom raspolagati. Zapaženo je da se u sudskoj praksi nepravilno primjenjuju odredbe člana 265. sta 1. Zakona o izvršenom postupku tako što sudovi npr. donose privremene mjere iz člana 266. stav 1. Zakona o izvršnom postupku pim utvrde da je dužnik prezadužen ili trajnije nelikvidan, a ovo stnje često utvrđuje samo na osnovu činjenice da se radi o potraživanju većeg obima ili zato što određivanje mjere traži više povjerilaca. Ovako se potupak posebno kod donošenja privremene mjere iz člana 266. stav 1. tačka 4. zakona o izvršnom postupku (nalog Službi društvenog knjigovodstva da dužniku ili trećem licu, po nalogu dužnika, uskrati sa dužnikovog računa isplatu novčanog iznova za koji je određena privremena mjera), što dovodi i do blokiranja računa dužnika za duže vrijeme i remeti njegovo redovno poslovanje. Opasnost da će dužnik osujetiti ili znatno otežati naplatu potraživanja mora, međutim biti subjektivne prirode, što znači da povjerilac mora ukazati na konkretne radnje, odnosno propuštanja dužnika, svjesno preduzete radi ugrožavanja namirenja povjerioca, koja stvarno ugrožavaju budužu naplatu povjeriočevog potraživanja kao npr. rasprodaja robe po niskim cijenama, zanemarivanje čuvanja ili održavanja stvari, sakrivanje stvari i slično, a sud mora utvrditi postojanje takvih radnji, odnosno propuštanja dužnika i subjektivni odnos dužnika prema njima. Ne može se smatrati da je ta opasnost učinjena vjerovatnom već zbog same objektivno postojeće činjenice da je dužnik prezadužen, trajnije nelikvidan, te da izvršenje zahtjeva više povjerilaca i slično. Da je naprije izloženi stav osnovan može se zaključiti i iz odredbe člana 265. stav 2. zakona o izvršenom postupku, po kojoj povjerilac ne mora dokazi vati opasnost jedino ako učini vjerovatnim da bi predloženom mjerom dužnik pretrpio samo neznatnu štetu. Da bi se otklonile nepravilnosti u sudskoj praksi i ova pravilno usmjerila, na Savjetovanju građanskih i građansko. privrednih odjeljenja Saveznog suda, vrhovnih sudova i republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda održanom 1. i 2. juna 1988. godine u Beogradu usvojen je i prednji zaključak. STAVOVI USVOJENI NA XXI KOORDINACIONOM SASTANKU VIŠIH PRIVREDNIH SUDOVA I GRAĐANSKO-PRIVREDNIH O DELJENJA VRHOVNIH SUDOVA REPUBLIKA I AUTONOMNIH POKRAJINA, DANA 25 - 27. MAJA 1988. GODINE U ĐAKOVICI 133. Primena člana 499. ZPP A.1. Rešenjem je konstatovano povlačenje tužbe s pozivom na član 499. ZPP -a i pored toga što na jedno od prva dva ročišta stranke nisu uredno pozvane. Da li je time učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 1. ili 354. stav 2. tačka 7. ZPP? Ovakva povreda može biti bitna povreda odredava parničnog postupka iz člana 354. stav 1. ZPP 134. Rok za dostavljanje poziva stranci i bitna povreda ZPP -a A.2. Kad se poziv za ročište za glavnu raspravu ne dostavi stranci najmanje 8 dana pre dana za koji je određeno ročište, da li se time čini bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 1. ili člana 354. stav 2. tačka 7. ZPP? Distavljanje poziva za glavnu raspravu stranci sud primenjuje odredbu člana 286. ZPP -a. To što poziv stranci nije uručen najmanje 8 dana pre dana za koji je određeno ročište za glavnu raspravu predstavlja nepravilnu pr imenu navedene odredbe pa je time učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 1. ZPP -a. 135. Povraćaj u pređašnje stanje odnosno žalba na rješenje o povlačenju tužbe A.3. Prvostepeni sud je doneo rešenje o povlačenju tužbe u smislu člana 499. ZPP -a a tužilac je podneo predlog za povraćaj u pređašnje stanje, s tim da se ukoliko ne bude usvojen smatra žalbom na rešenje o povlačenju tužbe. kako postupiti kad sud ne dopusti povraćaj u pređašnje stanje a tužilac na ovo rešenje ne podnese žalbu?. Da li je ovim predmet okončan ili ga treba dostaviti drugostepenom sudu na odlučivanje po žalbi na rešenje o povlačenju tužbe? Kada sud ne dopusti povraćaj u pređašnje stanje, predmet se dostavlja drugostepenom sudu na odlučivanje po žalbi na rešenje o povlačenju tužbe. 136. Protivtužba i mesna nadležnost A.4. Kako tretirati protivtužbu pre davanja izjave tužioca o povlačenju tužbe i u vezi s tim kako ceniti mesnu nadležnost? Posle povlačenja tužbe tužioca u sporu kome je podneta i protivtužba, protivtužba postaje redovna tužba i po njoj će postupati isti sud, jer je mesna nadležnost toga suda već zasnovana. 137. Opredeljenost tužbenog zahteva A.5. Da li je dovoljno opredeljen tužbeni zahtev: Tuženi je dužan da u roku od 15 dana plati tužiocu dinarsku protuvrednost 1.000 DM po kursu na dan 31.12.1985. godine sa kamatom na taj iznos od 1.1.1986. godine do isplate a po stopi iz Odluke o visini stope zatezne kamate. Postavljeni tužbeni zahtev nije uredan jer je tužilac dužan da izvrši obračun dinarske protuvrednosti deviza u apsolutnom iznosu. 138. Primena člana 499. ZPP -a A.6. Kakvu će odluku doneti drugostepeni sud po žalbi tužioca protiv rešenja donetog u smislu člana 499. stav 2. ZPP -a u slučaju neosnovanosti žalbenih navoda kada je pri tome sud konstatovao da nije imalo mesta donošenju ožalbenog rešenja zbog toga što tuženi nije bio uredno pozvan na neko od ročišta? Sud će potvrditi prvostepeno rešenje, jer je povreda člana 499. stav 2. ZPP -a u ovakvim slučajevima relativna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 1. ZPP -a. 139. Suparničari i mesna nadležnost A.7. Podneta je tužba sudu prema sedištu tužioca na osnovu sporazuma o mesnoj nadležnosti koju ima sa jednim od tuženih a obuhvaćeno je više tuženih kao suparničara za koje ne postoji zajednička mesna nadležnost. Kako da postupka sud u ovom slučaju kada se ne radi o materijalnom suparničarstvu iz člana 196. stav 1. tačka 1. ZPP? U odnosu na tuženog sa kojim tužilac ima sporazum o mesnoj nadležnosti treba prihvatiti nadležnost a u odnosu na ostale tužene razdvojiti postupak i oglasitit se mesno nenadležnim. 140. A.8. Da li je zaključen u propisanom obliku sporazum o mesnoj nadležnosti (član 70. stav 3. ZPP), ako je prorogacion a klauzula odštampana na zaključnici bočno na margini pre potpisivanja zaključnice? U skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima (član 72) i tekst na margini je sastavni deo isprave pa se mora smatrati sastavnim delom isprave i tekst prorogacione klauzule ispisan i na bojnoj strani - margini isprave ukoliko se nalazi iznad potpisa stranaka na zaključnici (član 21. stav 2. ZPP). 141. Mesna nadležnost - zaključnica A.9. Da li su ispunjeni uslovi iz člana 70. stav 3. i 4. ZPP -a za zasnivanje mesne nadležnost i drugog stvarno nadležnog suda, ako je uz tužbu priložena zaključnica sa prorogacionom klauzulom koju je potpisao samo tuženi? Pozivanejm u tužbi na prorogacionu klauzulu u zaključnici priloženoj uz tužbu, koju je potpisao samo tuženi, tužilac je rpihva tio sporazum o mesnoj nadležnosti na koji se poziva a njegov potpis na tužbi nadomešta nedostatak potpisa na zaključnici. 142. Presuda zbog izostanka A.10. Da li se može doneti presuda zbog izostanka na drugom po redu ročištu za glavnu raspravu (priprem no ročište nij ezakazivano) ako tuženi nije bio uredno pozvan na prvo ročište za glavnu raspravu a pristupio je samo tužilac? Nedolazak tuženog na pripremno ročište ili prvo ročište za glavnu rspravu, ako pripremno ročište nije održano, stvara neoborivu procesnu pretpostavku da priznanje činjenice navedene u tužbi. Pod pripremnim ročištem ili prvim ročištem za glavnu rspravu mora se stoga smatrati samo ono ročište na koje je tuženi uredno pozvan, pa se ne uzima u obzir ročište koje je zakazano a nije održa no. 143. Sudska odluka - zamena za ugovor A.11. Da li se sudskom odlukom kojom sud na zahtev zainteresovane strane na osnovu člana 45. stav 3. ZOO naloži drugoj strani da sklopi glavni ugovor, zamenjuje sklapanje glavnog ugovora, ukoliko druga strana ta j ugovor u određenom roku ne sklopi? Sudska presuda doneta na osnovu člana 45. stav 4. ZOO zamenjuje izjavu volje stranke koja neće da ispuni obavezu sklapanja glavnog ugovora protekom roka određenog u presudi a kada taj rok nije određen, pravosnažnošću presude (u članu 243. stav 1. ZIP). Zbog tga, izreka presude mora da sadrži sve bitne elemente glavnog ugovora, tako kako su određeni u predugovoru (član 45. stav 3. ZOO). 144. Primena člana 21. ZIP -a A.12. Može li se dozvoliti izvršenje na osnovu ver odostojen isprave (član 21. ZIP -a) kada je jedna stranka organizacija udruženog rada a druga privredna jedinica kazneno popravnog doma? U ovom slučaju se ne može dozvoliti izvršenje na osnovu verodostojne isprave bez obzira na to što privredna jedinica kazneno popravnog doma obavlja privrednu delatnost, jer obe ostranke moraju imati svojstvo organizacije udruženog rada (član 15. tačka 8. ZIP -a). 145. Primena člana 21. ZIP -a A.13. Da li je interna banka subjekt na kojeg s emože primeniti odredba člana 2 1. stav 1. ZIP - a? Ne može, jer interna banka nije organizacija udruženog rada u smislu člana 15. tačka 8. ZIP -a. 146. Redovna livkidacija i prekid parničnog postupka A.14. Da li se prekida parnični postupak kada se u toku parnice nad organizacijom udruženog rada otvori postupak redovne likvidacije? Kada se u toku parnice nad organizacijom udruženog rada otvori postupak redovne likvidacije parnnični postupak se prekida u smislu člana 212. ZIP -a. Napomena: Prestaju da važe stavi zauzeti na XIV i XVI Koordinacionom sastavnku privrednog sudstva gdje je zaključeno da se parnični postupak usled otvaranja postupka redovne likvidacije ne prekida. 147. Početak toka roka za protest menice B.1. Da li se blagovremenost protesta računa od dana kada je SDK -a podne la nadležnom sudu zahtev za protest ili od dana kada je nadležni organ suda izvršio protest? Blagovremenost protesta se ceni od dana kada je SDK -a podnela zahtev sudu za protest menice, nezavisno od dana kada je sam sud izvršio upis protesta u protestni registar i protestovao menicu. 148. Gubitak regresnih prava zbog propusta SDK -a da blagovremeno podnese protest B.2. Ako je imala menice uredno dostavio menicu na naplatu nadležnoj SDK -a, a SDK -a ne podnese blagovremeno menicu na protest već to učini po proteku roka, da li je imalac menice zbog propusta SDK -a izgubio regresna prava protiv indosanta pa može zahtevati samo naknadu štete od organa čijom krivicom odnosno propustom je došlo do gubitka prava iz menice (član 52. Zakona o menici)? Propustom SDK -a da u roku menicu podnese na protest imalac menice je izgubio regresno pravo iz menice, jer samo blagovremeni protest zadržava regresna prava. U takvom slučaju ako su ispunjeni svi uslovi za naknadu štete imalac menice ima pravo na naknadu štete zbog nezakonitog rada radnika SDK. 149. Primena deviznih propisa vreme presuđenja spora B.3. Ako je u vreme donošenja prvostepene presude bilo moguće doneti presudu kojom se dužnik - kornisnik kredita obavezuje da vrati dug u devizama, pa u žalbenom postupku dođe do izmene deviznih propisa i ukidanja deviznih računa organizacija udruženog rada, da li drugostepeni sud ocenjuje ispravnost prvostepene odluke prema propisima koji su važili u vreme njihovog donošenja ili propisima važečim za vremene žalbenog postupka, odnosno donošenja drugostepene odluke? Stupanjem na snagu Zakona o deviznom poslovanju sve devizne obaveze organizacija udruženog rada prema ovlašćenim bankama (član 198. stav 2) se po sili zakona pretvaraju u dunarske, pa drugostepeni sud treba da ukine prvostepenu presudu kako bi se omogućio tužiocu da opredeli tužbeni zuahtev na dinare, a ne devize. 150. Primena novog deviznog zakona i teret kursnih razlika B.4. Pošto se novi devizni zakon primenjuje od 1.1.1986. godine, koga terete kursne razlike za devizni dug od uplata dinarske protivrednosti deviza do 1.1.1986. godine, kada je Zakon o deviznom poslovanju utvrdio da se smatraju isplaćenim i one devizne obaveze za koje je položena njihova dinarska protivvrednost? Banci kao poveriocu prema dužni ku - organizaciji udruženog rada kao korisniku kredita koja je položila dinarsku protivvrednost devizne obaveze, ne pripada nikakva kursna razlika do 1.1.1986. godine jer se devizna obaveza smatra ugašenom polaganjem dinarske protivvrednosti. 157. Teret kursnih razlika kod zakašnjenja ovlašćene banke u ispunjenju devizne obaveze B.5. Ako je organizacija udruženog rada položila ovlaštenoj banci dinarsku protivvrednost devizne obaveze prema inostranstvu po kursu na dan dospeća obaveze prema inostranstvu (član 99. ZDP) a ovlašćena banka zbog nedostatka deviza ne izvrši deviznu obavezu o roku, koga terete kursne razlike od dana isplate dinarske protivrednosti do dana izmirenja devizne obaveze prema inostranstvu? Kursne razlike padaju na tere ovlašćene banke jer je organizacija udruženog rada svoju obavezu polaganjem dinarske protivrednosti izmirila (član 99. stav 3). uz rezervu iz člana 110. Zakona o deviznom poslovanju? 152. Zabrana vezivanja kursa dinara za kurs strane valute B.6. Može li se zabrana vez ivanja dinara za kurs strane valute između domaćih organizacija udruženog rada primenjivati i u slučajevima uvoza robe iz inostranstva na kredit u odnosima između ovlašćenog uvoznika i organizacija udruženog rada - korisnika uvoza, između kojih je zaključen ugovor o komisionu? Odnos uvoznika i korisnika uvoza je komisioni odnos, pa odredba u ugovoru između uvoznika i korisnika uvoza da cena uvezene robe podleže izmeni u zavisnosti od promene kursa plaćanja prema inostranstvu nije ništava niti suprotna odredbama člana 10. sta 2. zakona o novčanom sistemu, lan 16. Zakona o deviznom poslovanju i član 394. ZOO -a, pa teret kursnih razlika do isplate uvezene robe prema inostranstvu tereti korisnika uvoza a ne uvoznika bez obzira što se radi o domaćim organizacijama udruženog rada i ugovoru koji je zaključen u SFRJ. 153. Otplata deviznog kredita B.7. Ako je ovlašćena banka zaključila ugovor o finansijskom deviznom kreditu u svoje ime a za račun komintenta, ako je ugovoreno da je obaveza komintenta devizna te ak o su devizna sredstva kredita bila stavljena na raspolaganje komitentu a banka komintentu doznači dinarsku protivvrednost deviznih sredstava, kakav je obaveza komintenta za povraćaj ovog kredita, dinarska ili devizna? Ako je ugovoreno da je obaveza komintenta devizna te ako devizna sredstva kredita budu stavljena na raspolaganje komintentu a isti iz proda na deviznom tržištu, ta je obaeza komintenta odnosno komitent snosi teret kursnih razlika. 154. Primena člana 472. ZOO -a B.8. Da li su odredbe člana 472. ZOO -a i člana 2. stav 4. tačka 2. zakona o obezbeđivanju plaćanja u koliziji i ako jesu koji će se zakon primenjivati? Ako se predmet izgubi u prevozu, smatraće se da je predaja predmeta izvršena predajom stvari prevozniku odnosno špediteru (član 472. ZOO -a). Zakon o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava nije u koliziji sa odredbom člana 472. Zakona o obligacionim odnosima jer je istim regulisano samo pravo i obaveza u pogledu obezbeđivanja plaćanja. 155. Procesna kamata B.9. Da li procesna kamata teče od podnošenja tužbe nenadležnom sudu? Zatezna kamat na iznos neisplaćene kamate teče od podnošenja tube sudu i u slučaju kada taj sud nije bio stvarno i mesno nadležan (član 21. stav 2. ZPP). 156. Zatezna kamata na stranu valutu B.10. Po kojoj stopi se obračunava zatezna kamata na potraživanje izražene us tranoj valuti ukoliko se u sporu primenjuje domaće pravo? Zatezna kamata se obračunava postoji koja na štedne uloge po viđenju odgovarajuće strane valute plaća banka zemlje valute. 157. Obaveza indosanta i sporazum trasanta i imaoca menice o delimičnom namirenju duga B.11. Da li prestaje menična obaveza indosanta ako se nakn protesta menice zbog neisplate trasant i imalac menice sporazumevaju o delimičnom namirenju dug a? Menična obaveza indosanta ne prestaje. 158. Naknada za bespravno korišćenje poslovnih prostorija B.12. Da li društveno pravno lice ima pravo na nakndu od drugo društveno pravnog lica ima pravo na naknadu od drugog društvenog pravnog lica koje je bez pravnog osnova koristilo njegove poslovne prostorije? Društveno pravno lice ima pravo na naknadu u visini uobičajene zakupnine ako je drugo društveno pravno lice koristilo bez pravnog osnova poslovne prostorije koje su njegovo osnovno sredstvo (član 210. stav 1. ZOO -a). 159. Povećanje cene robe i vremenski redosled uplata B.13. Da li prodavac ima pravo da traži isplatu veće cene na dan isporuke izvršene u ugovorenom roku ako je cena povećana nakon što je isporuka trebala biti izvršena da se prodavac dr žao vremenskog redosleda uplate? Prodavac u ovom slučaju može zahtevati samo cenu koja je važila na dan kada je prodatu stvar trebalo isporučiti kupcu da se pridržavao redosleda usplata. na ovakvo ponašanje obavezuje ga osnovna načela obligacionog prava izraženo u članovima 12. i 18. stav 3. ZOO - a. 160. Nedostaci na ugrađenoj opremi B.14. Ako se ugovorom o građenju izvođač obavezao da će nabavljati i ugraditi opremu te dao garantni rok od dve godine za ugovorene radove, da li odgovara za nedostatke opreme i u kom garantnom roku?. Ako u ovakvom ugovoru o građenju nije posebno navedeno da se garantni rok odnosi samo na građevinske radove, izvođač odgovara u datom garantnom roku od dve godine i za nedostatke urađene opreme, nezavisno od garancije proizvođača opreme. 161. Razlika u ceni građenja kada je prethodno položen avans B.15. Da li će se kod obračuna razlike u ceni iz ugovora o građenju (čl. 636. i 637. ZOO -a) uzeti u obzir avans dat izvođaču ako nije ugovoreno da se daje radi nabavke materijala (posebne uzanse u građenju broj 29)? Avans će se uzeti u obzir i kada nije ništa ugovoreno ako se s obzirom na njegov obim može zaključiti da je dat ne samo radi pokrića troškova pripremnih radova već i radi nabavke materijala. 162. Plaćanje prevoznine B.16. Koje dužan da plati prevozninu iz ugovora o prevozu u drumskom saobraćaju ako je u tovarnom listu navedeno da cenu prevoza plaća lice koje nije ni pošiljalac ni primalac? Ako treće lice odbije da plati prevozninu, prevoznik može tražiti plaćanje od pošiljaoca. Napomena: Ovim se dopunjuje stav sa XX Koordinacionog sastanka privrednog sudstva u Donjem Milanovcu juna 1987. godine. 163. Izvođenje investicionih radova u inostranstvu B.17. Kakva je sudbina ugovora koji je pre 1.1.1986. godine zaključila domaća organizacija udruženog rada sa bankom ovlašćenom za poslove sa inostranstvom da za njen račun deponuje u inostranstvu devizna sredstva koja je organizacija udruženog rada stekla izvođenjem investicionih radova u inostranstvu? Ugovor je prestao u smislu člana 137. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima jer se od 1.1.1986. godine primenjuje odredbe člana 20. stav 2. zakona o kreditnim odnosima sa inostranstvom (“Službeni list SFRJ”, broj 66/85) koje su prinudnog karaktera, a po tim odredbama banke ovlašćene za poslove sa inostranstvom mogu deponovati devizna sredstva u inostranstvu samo u svoje ime i za svoj račun. 164. Član 204. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku Član 137. Zakona o prostornom uređenju Član 33. stav 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti životinja Akt kojim su organi uprave dali ili odbili prethodnu sglasnost u smislu člana 33. Zakona o zdravstvenoj zaštiti životinja (“Službeni list SRBiH”, broj 14/78), za izbor lokacije i na projekat za izgradnju klaonice u vezi sa izdavanjem urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje klaonice nije upravni akt, pa se protiv njega ne može voditi upravni spor i kada je, povodom zahtjeva stranke, data ili odbijena saglasnost u obliku rješenja prije pokretanja postupka izdavanja urbanističke saglasnosti.

“Tuženi je pobijano rješenje donio po “Molbi” tužioca (primljenoj od slućžbe tuženog dana 27.11.1987. godine) kojim je tražio “saglasnost za izgradnju vlastite klaonice”. Takvu moblu tuženi pravilno karakteriše kao podnesak upućen radi davanja prethodne saglasnosti na izbor lokacije i na projekat za izgradnju klaonice. Naime, odredbama stava 2. člana 33. Zakona o zdravstvenoj zaštiti životinja (“Slubženi list SRBiH”, broj 14/78) propisano je da na izbor lokacije i na projekat za izgradnju klaonice i objekta za preradu mesa daje prethodnu saglasnot Republička uprava za veterinarstvo, u sporazumu sa republičkim organom uprve nadležnim za poslove sanitarne inspekcije.

Iz spisa predmeta proizilazi da je tužilac prethodnu saglasnost tuženog tražio radi izdavanja urbanističke saglasnosti odnosno odobrenja za građenje spornog objekta. Prema tome, tužilac je tražio urbanističku saglasnost za posebnu građevinu, na osnvou stava 1. člana 137. Zakona o prostornom uređenju (“Službeni list SRBiH”, broj 9/87), za koju je Zakonom o zdravstvenoj zaštiti životinja (članom 33. stav 2.) utvrđena obaveza davanja saglasnosti. Takvu saglasnost organ uprave nadležan za poslove urbanizma pribavlja po službenoj dužnosti (stav 1. člana 137 Zakona o prostornom uređenju), pa, u tom smislu, tužilac i nije mogao samostalno podnositi zahtjev za izdavanje prethodne saglasnosti tuženom, ako prethodno nije podnio zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti odnosno odobrenja za građenje.

Kada je tuženi, povodom podneska tužioca, pak donio rješenje kojim je odbio “zahtjev” tužioca za izdavanje prethodne saglasnosti na zbor lokacije i na prijekat za izgradnju klaonice ono samim tim ne dobija karakter upravnog akta. Takvim aktom se ne rješava stvar koja je predmet postupka (nego rješenjem o izdavanju urbanističke saglasnosti odnosno odobrenja za građenje, bez obzira da li se odbija ili izdaje urbanistička saglasnost ili odobrenje za građenje), i on ne predstavlja rješenje koje se donosi na osnovu člana 202. Zakona o opštem uprvnom postupku (“Službeni list SFRJ”, broj 47/86. Stoga se prethodna saglasnost i ne daje u formi rješenja, iako je odbijanje prethodne saglasnosti organ koji je odbija dužan obrazložiti u svom dopisu.

Naime, odredbama stava 1. člana 204. Zakona o opštem uprvnom postupku propisano je da kad je u zakonu ili na zakonu zasnovanom propisu određeno da rješenje donosi jedan organ uz prethodnu saglasnost drugog organa, rješenje se donosi pošto je drugi organ dao saglasno stav

Organ koji donosi rješenje (nadležni organ za poslove urbanizma) dužan je da u svom rješenje navede akt kojim je drugi organ dao ili odbio saglasnost, odnosno da navede da u propisanom roku drugi organ nije ni dao ni odbio saglasnost. Shodno tome, nakon što drugi organ da odnosno ne da prethodnu saglasnost ili ga o tome ne obavijesti u propisanom roku (stav 5. člana 204. Zakona o opštem upravnom postupku) organ koji vodi postupak donosi rješenje. naprotiv, prethodna saglasnost nije samostalan akt kojim se rješava upravna stav nego unutrašnji akt administracije organa koji daje prethodnu saglasnost pa se i ne dostavlja stranci. U ovom slučaju se smatra da rješenje donosi organ koji je nadležan za njegovo donošenje uz pribavljanje prethodne saglasnosti drugog organa, a ne organ koji je nadležan za davanje prethodne saglasnosti...”

Ovakvu odluku tuženi i prvostepeni sud zasnovali su na Pravilniku o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta i nove Liste procenta vojnog invaliditeta (“Službeni list SFRJ”, broj 7/82), koja je njenog sastavni dio.

Ovaj sud ocjenjuje da organi uprave i prvostepeni sud nisu mogli primjenom tog Pravilnika i Liste procenta da smanje ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta tužioca.

Naime, iz činjeničnog stanja u spisu predmeta proizilazi da je tužilac svoj zahtjev za priznavanje svojstva mirnodopskog vojnog invalida podnio davana 26. janurara 1977. godine, tj. za vrijeme važenja Zakona o vojnim invalidima (“Službeni list SFRJ”, br. 67/72, 33/76 i 32/86). Činjenica je takođe da je rješenjem prvostepenog organa od 14. septembra 1977. godine to pravo priznato privremeno do 30. juna 1980. godine primjenom odredaba Zakona o vojnim invalidima i uputstva o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (“Službeni list SFRJ”, br. 18/73 i 6/77). kasnijim prvostepenim rješenjem od 19.2.1980. godine, tužiocu je i nadaje, primjenom toga zakona i uputstva, priznato isto prvo privremeno do 31.12.1981. godine, a zatim prvostepenim rješenjem od 17.12.1981. godine, ovo pravo priznato privremeno do 31. januara 1983. godine.

Iz činjeničnog stanja u spisu proizilazi da je tek rješenjem prvostepenog organa od 1.2.1985. godine, tužitelju ovo pravo priznato trajno, jer da je, prema nalazu i mišljenju drugostepene ljekarske komisije u Sarajevu broj 820/84 od 21.1.1985. godine, ko d tužioca utvrđen trajni invaliditet u iznosu od 60%.

Kod izloženog sud ima u vidu odredbu člana 134. zakona o izmjenama Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca (“Službeni list SFRJ”, broj 41/83), prema kojoj se zahtjevi za priza vanje svojstva vojnog invalida, prava na porodičnu invalidninu i prava ana ortopedski dodataka, podneseni do dana stupanja na snagu Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodicva palih boraca (“Službeni list SFRJ”, broj 68/81) rješavaju pod uslovima na način i u postupku koji su predviđeni propisima koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu tog zakona.

Stoga, kada je tužilac svoj zahtjev za priznavanje svojstva i prava mirnodopskog vojnog invalida podnio 26.1.1977. godine tj. za vrijeme važenja Zakona o vojnim invalidima pa prema tome, prije stupanja na snagu Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, onda u konkretnom slučaju dolaze do primjene propisi koji su važili prije stupanja na snagu pomenutog pravilnika i liste procenata (koja su važili prije stupanja na snagu pomenutog pravilnika i liste procenata (koja je njegov sastavni dio), tj. odredbe Zakona o vojnim invalidima i pomenutog uputstva o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, čije odredbe su primijenjene prilikom određivanja tužiočevog privremenog procenta vojnog invaliditeta rješenjima od 14.9.1977. godine, 19.2.1980. godine i 17. decembra 1981. godine, kako je gore izloženo.

Prema tome, tuženi organ i prvostepeni sud pogrešno su postupili kada iste nisu primijenili i pri donošenju osporenog rješenja i pobijane presude, jer se, po shvatanju ovog suda, donošenjem ranijih rješenja o privremenom određivanju procenta vojnog invaliditeta i privremenom priznavanju prava ne može smatrati da je u cijelosti riješen zahtjev tužioca, već je o tom zahtjevu u cijelosti odlučeno tek donošenjem prvostepenog i osporenog rješenja.

Dakle, očigledno je da je u konkretnom slučaju prvostepenim rješenjem odlučeno isključivo o usklađenju visine porodične invalidnine tužiteljice, sa odredbom člana 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca (“Službeni list SFRJ”, broj 75/85), pa kako u postupku za donošenje tog rješenja nije bilo raspravljano o tužiteljičinom pravu a niti o pravu njezinog bračnog druga, to ni tuženi organ nije bio ovlašten da se upusti u ocjenu tog prava. Dosljedno tome, Sud ocjenjuje da nije bilo mjesta donošrnju osporenog rješenja, na način i iz razloga na kojem je tuženi organ zasnovao ovu svoju odluku. Kod izloženog valja istaći da je, prema činjeničnom stanju u spisu, rješenjem bivšeg Narodnog odbora sreza Bihać broj PA -09-51/1-59 od 23. septembra 1959. godine, tužiteljici i njezinoj kćeri - A. R. koja je rođena 12.4. 1931. godine, priznato pravo na porodičnu invalidninu po osnovu pogibije tužiteljičinog muža u iznosu od ukupno 1.400 dinara (starih) počev od 1. juna 1957. godine s tim da u spisu nema dokaza da je pomenuto rješenje prvostepenog organa stavljeno van snage, po bilo kom zakonskom osnovu...”

U konkretnom slučaju, međutim, radi se o tome da su novčani iznosi na koje je tužilac kao nasljednik imao pravo po navedenoj odredbi citiranog Zakona iza smrti majke, koja je umrla 28.7.1986. godine, bilidospjeli još u vrijeme kada je rješenje kojim su joj utvrđena lična prava, tj. pravo na osnovno obezbjeđenje i pravo na dodatak za njegu i pomoć drugog lica potalo konačno, a zatim i izvršno prema odredbi člana 269. Zakona o opštem uprvnom postupku, koje odredbe se primjenjuju i u ovakvim slučajevima prema lanu 61. Zakona o obezbjeđenju i zravstvenom osiguranju učesnika NOR -a. Ovo proizilazi iz toga, štoje prvostepeno rješenje, kojim se odlučilo o tim njenim pravima doneseno 2.7.1986. godine, što znači u vrijeme kada je njegova majka bila još živa (prema navodima u tužbi), a sam tužilac je istakao takođe u tužbi da se u spisu predmeta, ne nalazi žalba, a ni uz tužbu nije priložio uvjerljive dokaze da ju je predao Napomenuti je i to, da je i osporenim aktom osnažen dio prvostepenog rješenja od 2.7.1986. godine u pogledu priznavanja joj prava na osnovno obezbjeđenje dok je samo izmijenjen dio koji se odnosi na pravo na dodatak za njegu i pomoć drugog lica. Pošto se dakle u konkretnom slučaju radi o ličnim pravima koja su priznata tužiočevoj majci, koja su neprenosiva, a imajući u vidu odredbu člana 43. Zakona o obezbjeđenju i zdravstvenom osiguranju učesnika NOR -a, tužilac, kao ni drugi eventualni nasljednici, bi mogli naslijediti samo određeni iznos na ime osnovanog obezbjeđenja i dodatka za njegu i pomoć drugog lica utvrđen njegovoj majci, koji je bio dospio, ali nije isplaćen za njenog života, a ne i neke druge novčane iznose koji bi se eventualno po tom osnovu utvrdili njegovoj majci nakon njezi ne smrti.

Stoga, tužilac nemože ni imati svojstvo stranke u ovom upravnom sporu, shodno odredbi člana 12 Zakona o upravnim sporovima jer osporenim aktom je ostalo neizmijenjeno rješenje kojim je njegovoj majci priznato navedeno pravo, a istim nije povrijeđeno nikakvo pravo tužioca koje mu po zakonu pripada, pa je njegovu tužbu valjalo odbaciti, primjenom odredbe člana 30. stav 1. tačka 3. zakona o upravnim sporovima”.

Kod takvog stanja stvari navodi koje tužilac ističe u tužbi ne mogu se uzeti kao odlučni u pravcu da se zahtjevu tužbe udovolji, jer sama činjenica da se u konkretnom slučaju radi o deponovanju građevinskog materijala ne znači i to da odluku o uklanjanju istog donosi inspekcija kojoj se sa zahtjevom obratio, jer, kako to i tuženi u osporenom rješenju napominje, ukoliko se radi o deponovanju takvog materijala na tužiočevom zemljištu, on da bi tada moglo biti riječi o eventualnom smetanju posjeda ili o naknadi štete za navodno uništenje usjeva deponovanjem takvog materijala a za za razrješenje takvih sporova nadležan je redovan sud a ne organ uprave i njegove inspekcijske službe, kako je to pravilno utvrđeno i odlučeno u postupku donošenja osporenog rješenja. Pri tome, valja istači, da je tužiocu data i uputa da u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti, odnosno odobrenja za građenje N.N. može štiti svoja prava i interese ukoliko su ista povrijeđena izdavanjem navedenih odobrenja drugom licu...”

170.

Član 22. stav 3. Zakona o stambenim odnosima

Članovi 12. i 30. Zakona o upravnim sporovima

Lice kome je dodijeljen na korištenje stan poslije smrti nosioca stanarskog prava ili nakon što je on iz drugih razloga trajno prestao da ga koristi nije aktivno legitimisano da traži iseljenje iz tog stana članova porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava, niti da pokreće upravni spor protiv konačnog upravnog akta donesenog u vezi sa zahtjevom za njihovo iseljenje.

IZ obrazloženja: “U postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja utvrđeno je da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila Š.S., koja je umrla 11.8.1984. godine. Nakon njene smrti stan je nastavila da koristi T.M., unuka umrle Š.S., koja je živjela i stanovala u predmetnom stanu sa nosiocem stanarskog prava, koju okolnost u toku postupka nije osporio ni davalac stana na korištenje, a ni tužilac. U postupku je osporeno pravo na daljnje korištenje stana jer da nisu ispunjeni uslovi iz člana 21, stav 2. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84) da T.N. nastavi daljnje korištenje predmetnog stana.

Odlučujući o zahtjevu za iseljenje T.M. upravni organi su osporenim rješenjem konačno utvrdili da su ispunjeni uslovi iz člana 21. stav 2. citiranog zakona da T.M. pripada pravo da nastavi daljnje korištenje stana, te da su ispunjeni uslovi iz člana 28. istog zakona za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.

Zakonitost ovog upravnog akta tužbom nije osporio davalac stana na korištenje, nego je upravni spor pokrenuo tužilac, koji smatra da ima svojstvo zainteresovane stranke u ovom sporu iz razloga što je dobio rješenje o dodjeli ovog stana. Međutim, po mišljenju ovog sud a, tužilac nema stranačku legitimacju za pokretanje upravnog spora protiv navedenog upravnog akta. Ovo iz razloga što je Zakonom o stambenim odnosima - član 22. stav 3. propisano da samo davalac stana na korištenje može od stambenog organa tražiti iseljenje lica koja su nastavila da koriste stan nakon smrti nosioca stanarskog prava a koja su sa nosiocem stanarskog prava živjela i stanovala u istom stanu. Dakle, ovom odredbom zakonodavac je, polazeći od pravnog interesa davaoca stana na korištenje, propisao da je ovaj legitimisan za pokretanje postupka za iseljenje iz stana navedenih lica. To znači nadalje, da samo davalac stana na korištenje može imati svojstvo tužioca za pokretanje upravnog spora protiv rješenja kojim je odlučeno o donošenju rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana i kojiim e utvrđeno, da ne postoje uslovi za iseljenje takvog lica iz stana. U konkretnom slučaju ne radi se o zahtjevu za iseljenje nezakonito useljenog lica u stan u kojem slučaju je odredbom člana 30. Zakona o stambenim odnosima propisano da svako može staviti inicijativu za pokretanje postupka za iseljenje takvih lica, a da zainteresirano lice može i pokrenuti postupak iseljenja. Budući da se u konkretnom slučaju radi o iseljenju članova domaćinstva koji su nastavili korištenje stana nakon smrti nosioca stanarskog prava, te budući da je izričitom zakonskom odredbom propisano da davalac stana na korištenje može tražiti iseljenje ovih lica to je ovaj sud primjenom člana 30. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima samo iz ovog razloga našao da tužba tužioca nije dopuštena.

Svojstvo stranke u upravnom sporu protiv navedenog upravnog akta tužilac nemože imati ni u smislu člana 12. Zakona o upravnim sporovima (“Službeni list SFRJ”, broj 4/77). Ovom odredbom uređeno je pitanje stranačke legitimacije u upravnom sporu. Ta legitimacija se sastoji u određenom pravno-relevantnom odnosu koji mora postojati između tužioca i upravnog akta koji je prdmet upravnog spora. Prema citiranom propisu tužilac u upravnom sporu može biti lice kome je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredno lični interes zasnovan na Zakonu. Bitno je da objektivno postoji određeni odnos između podnosioca tužbe i upravnog akta koji je predmet upravnog spora. Stoga je za aktivnu stranačku legitimaciju u upravnom sporu uslov da je osporenim aktvom rješavano o pravu, obavezi ili pravnom interesu subjekta koji podnosi tužbu. Time što je tužila cnakon smrti nosioca stanarskog prava dobio rješenje o dodjeli stana, nije za tužioca nastalo pravo na stan u smislu Zakona o stambenim odnosima (član 11). Ovo iz razloga što rješenje o dodjeli stana predstavlja samo pojedinačni akt davaoca stana na korištenje, pa ako je ovaj akt valjan i punovažan, isti predstavlja samo osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana. Stoga aktom o dodjeli stana nastaje pravni odnos između davaoca stana na korištenje i lice kome je dato rješenje o dodjeli, ali ovim aktom ne nastaje pravni odnos između tog lica i lica kome pripada pravo na stan u smislu člana 21. stav 2. u vezi sa članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Prema tome, tužilac ni u smislu člana 12. Zakona o upravnim sporovima nema svojstvo stranke za pokretanje upravnog spora protiv navedenog upravnog akta...”

Ugovorom o jednokratnom prenosu prava davanja na korištenje predmetnog stana kojim Opština Banja Luka, kao nosilac prava raspolaganja i davalac na korištenje predmetnog stana, to svoje pravo, ali samo kao jednokratno, prenosi na tužioca u svrhu dodjele na korišćenje tog stana nekom od radnika tužioca (stan je dodijeljen ocu K.

S., L. Z.), s tim da tužilac taj stan vrati opštini Banja Luka, slobodan od lica i stvari, po prestanku korišćenja stana od strane lica kome bude dodijeljen na korištenje, zasnovani su obligacioni odnosi samo između ugovornih strana, a ne mogu uticati na prava i obaveze trećih lica, pa ni na pravo K. S. da nastavi sa korišćenjem predmetnog stana nakon iseljenja iz tog stana nosioca stanarskog prava, svog oca L.Z. kao član njegovog porodičnog domaćinstva iz člana 6. stav 2. pomenutog zakona, a davalac na korišćenje tog stana joj to pravo osporava. Da li K.S. ima ili nema pravo da nakon preseljenja svog oca, nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, u novododijeljeni stan, nastavi sa korišćenjem predmetnog stana mora se raspraviti isključivo sa stanovišta naprijed citiranih odredaba Zakona o stambenim odnosima, a u tom smislu je tuženi dao upute prvostepenom organu...”

U tom stanu je ranije stanovala Č. M. i na osnovu pravno valjanog ugovora o korištenju stana od 11986. godine, imala na tom stanu status nosioca stanarskog prava. Sama činjenica da se radi o baraci nije dovoljna da bi se zaključilo da se ne radi o stanu, budući da se u smislu člana 4. stav 1. tačk e 1. pomenutog zakona stanom ne smatra samo prostorija za privremeni smještaj (radnički stanovi na gradilištima, u barakama i slično), a ne i baraka koja je služila za stanovanje porodica, koja nije na gradilištu, i na kojoj su njeni korisnici sticali stanarsko pravo kao na svakom drugom stanu. S obzirom na to, a kako je nesporno da se tužiteljica u predmetni stan uselila bespravno tj. bez prethodno zaključenog ugovora o korišćenju stana i bez akta davaoca stana na korištenje, dakle suprotno odredbama člana 11. Zakona o stambenim odnosima, organi uprave su pravilno odlučili kada su joj, konačno u upravnom postupku, naložili iseljenje iz tog stana pozivom na odredbe člana 30. navedenog zakona.

Tužbeni navodi, koji se odnose na teške socijalne uslove i neriješeni stambeni problem tužiteljice i njene porodice, ne mogu se u konkretnom slučaju uvažiti, jer to ne čini njezino useljenje u predmetni stan zakonitim. Da li će se izvršenje provesti odmah ili tek krajem godine zavisi od volje davaoca tog stana na korišćenje i eventualnog dogovora u tom pogledu...”

Takav stav prvostepenog organa, kako to pravilno ocjenjuje tuženi, je pogrešan i ne proizilazi iz odredaba Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, br. 14/84 i 12/87).

Stav 3. člana 32. Zakona o stambenim odnosima izričito propisuje da je za zamjenu stanova potrebna pismena saglasnost davalaca tih stanova na korištenje koja se traži podnošenjem ugovora o zamjeni stanova davaocima stanova na korištenje. U tom smislu i stav 3. člana 33. Zakona određuje da davalac stana na korištenje može odbiti davanje saglasnosti za zamjenu stana ako je nosiocu stanarskog prava, otkazan ugovor o korištenju stana prije podnošenja ugovora o zamjeni stana na saglasnost davaocu stana na korištenje.

Prema tome, i ova odredba rok za odbijanje davanja saglasnosti za zamjenu stana vezuje za podnošenje ugovora o korištenju stana davaocu stana na korištenje, a ne za podnošenje zahtjeva za davanje saglasnosti za zamjenu stana, kada se momenat podnošenja ugovora o zamjeni stana i zahtjeva za davanje saglasnosti za zamjenu stana ne poklapaju. Ugovor o zamjeni stanova se, naime, mora zaključiti u pismenom obliku (da bi bio punovažan) i imati pismenu saglasnost davalaca stanova na korišćenje - stav 5. člana 32. Zakona o stambenim odnosima. Na osnovu podnesenog ugovora (na davanje pismene saglasnosti) davalac stana može utvrditi između kojih nosilaca stanarskog prava vrši zamjenu stanova i koji se konkretno, stanovi zamjenjuju. Kada bi se rok, u kome davalac stana na korišćenje može odbiti davanje saglasnosti za zamjenu stana, računao od podnošenja zahtjeva za davanje te saglasnosti (a ne podnošenja ugovora o zamjeni stanova davaocima stanova na korištenje) time bi se olakšalo fiktivno zamjenjivanje stanova, što je suprotno stavu 7. člana 32. Zakona. Stoga je u praksi uobičajeno da se pismena saglasnost daje u formi određene klauzule koja se ispisuje na samom ugovoru, a izuzetno posebnim aktom davalaca stanova na korišćenje.

U tom smislu odredbe stava 4. člana 33. koje govore samo o zahtjevu za davanje saglasnosti za zamjenu stana, imaju u vidu da je zajedno sa zahtjevom podnesen i ugovor o zamjeni stanova. Takvo, ekstenzivno tumačenje ove odredbe proizilazi iz ostalih, navedenih odredaba zakona.

Prvostepeni organ nije ni utvrđivao činjenicu kada je tužiteljica podnijela davaocu stana na korištenje ugovor o zamjeni stanova što je odlučno za rješenje ove upravne stvari, pa je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenila materijalno pravo. Shodno tome, tužena je pravilno postupila kada je poništila prvostepeno rješenje i predmet vratila prvostepenom organu na ponovni postupak jer su za to ispunjene pretpostavke određene članom 242. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku (“Službeni list SFRJ”, broj 47/86)...”

Odredbama stava 1. i 2. člana 11. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84 i 12/87) propisano je da stanarsko pravo građanin stiče danom useljenja u stan i da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Istina, u vrijeme podnošenja zahtjeva za iseljenje Š.A., od strane tužiteljice (dana 20.11.1986. godine) na strani Š.A. nisu bile ispunjene pretpostavke da bi se na spornom stanu on smatrao nosiocem stanarskog prava i zakonito useljenim licem. Međutim, kako je prije donošenja prvostepenog rješenja Š.A. postao nosilac stanarskog prava, odnosno zakonito useljeno lice u sporni stan, onda više ne postoje pretspotavke predviđene članom 30. stav 1. Zakona o stambenim odnosima da bi se on smatrao nezakonito useljenim licem.

U postupku je pouzdano utvrđeno, a to tužiteljica i u tužbi i ne pobija, da ona nije postala nosilac stanarskog prava na spornom stanu i pored toga što joj je prvobitnom odlukom Zbora radnika RZ Zajedničkih službi “RMŠC” Tuzla broj Rz. 178/85 od 11.4.1985. godine, stan dodijeljen i odlukom Osnovnog suda udruženog rada Tuzla broj Rs. 45/85 “S” od 13.1.1986. godine, odbijen zahtjev JC da se takva odluke Zbora radnika “MŠC” Tuzla, poništi. naime, nakon toga Komisija za stambena pitanja SO Tuzla odlukom broj 01/1 -372-240/84 od 9.4.1987. godine poništila je ugovor o prenosu prava davanja stana na korištenje broj 01/1 - 372-240 od 5.10.1984. godine (kojim je bila prenijela pravo davanja stan a na korištenje RO MSŠC Tuzla i to na spornom jednosobnom stanu u Ulici Petra Miljanovići broj 9. od 39 m2).

Nakon toga, taj stan je Komisija za stambena pitanja SO - Tuzla dodijelila Š.A. je zaključio ugovor o korištenju stana i useljenjem us tan stekao status nosioca stanarskog prava i zakonito useljenog lica.

Naporitv, tužiteljica na spornom stanu nije postala nosilac stanarskog prava jer za to ne ispunjava kumulativno određene pretpostavke iz stava 2. člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Shodno tome, u ovom postupku tužiteljica ne može osnovano i uspješno tražiti iseljenje...”

Prvostepeni organ, međutim, nije postupio prema navedenim rješenjima tuženog pa su, radi toga, ispunjenje pretpostavke za poništenje prvostepenog rješenja. Istina, u ovoj stvari činjenično stanje je pravilno utvrđeno ali je pogrešno primijenjen pravni propis na osnovu koga se rješava stvar, pa je tuženi trebao da svojim rješenjem poništi prvostepeno rješenje i sam riješi stvar, u skladu sa odredbama stava 1. člana 243. Zakona o opštem upravnom postupku. Takva povreda, ipak, nije od uticaja na rješenje stvari, pa pošto ni tužba na to ne ukazuje (zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe stav 1. člana 40. Zakona o upravnom sporovima) niti je rješenje, zbog toga, ništavo (stav 2. člana 40. Zakona) onda ona, sama za sebe, nije razlog za poništenje pobijanog rješenja.

Prvostepeni organ i tužioci neosnovano tvrde da je M.A. (M.A.) nezakonito useljeno lice da bi joj se, na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, br. 14/84 i 12/87) moglo naložiti iseljenje iz spornog stana. M.Z. se naime, zaključenjem braka sa nosiocem stanarskog prava (koji je, prethodno, već bio zaključio ugovor o korištenju spornog stana) smatra nosiocem stanarskog prava. Prema tome, oba bračna druga su nosioci (sunosioci) stanarskog pa kada jedan od njih umre, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava (stav 3. člana 19. Zakona o stambenim odnosima) bez obzira što jedno vrijeme, neposredno prije smrti izvornog nosioca stanarskog prava, drugi bračni drugi (koji ima izvedeno stanarsko pravo) nije koristio stan (irelevantno je da li zbog faktičke nemogućnosti, kao u konkretnom slučaju, ili iz drugih razloga), ako je živio u zajedničkom domaćinstvu sa izvornim nosiocem stanarskog prava, prije nego što je došlo do faktičkog prekida zajednice života (tj. između M.A. i M.M.). U ovom slučaju, brak između M.A. i M.M. nije bio razveden u vrijeme smrti. M.M. Ali da i jeste to automatski ne bi značilo da bi izvedeni nosilac stanarskog prava na stan postao nezakonito useljeno lice. I u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, će se sporazumjeti koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava, a ako se ne sporazumiju o tome, po zahtjevu jedno od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku u skladu sa odredbama stava 1. člana 20. Zakona o stambenim odnosima. Prema tome, i u slučaju razvoda braka jedan od sunosilaca stanarskog prava se ne smatra nezakonito useljenim licem čak i kada je, po odluci suda, prestao da bude nosilac stanarskog prava (stav 2. člana 20. Zakona). Tim prije se ne može zaključiti, kako to pogrešno čini prvostepeni organ, da je sunosilac stanarskog prava, nekorišćenjem spornog stana neposredno pred smrt, izvornog nosioca stanarskog prava, prestao biti nosilac stanarskog prava, kada su prije prekida zajedničkog bračnog života sunosioci stanarskog prava trajno živjeli i stanovali, što proizilazi iz dokaznih sredstava upotrebljenim u postupku donošenja pobijanog rješenja...”

Međutim, tužiteljica ne može biti istovremeno nosilac stanarskog prava na stanu u Ulici Miljenka Cvitkovića broj 6 i samostalni nosilac stanarskog prava na spornom stanu, što je izričito propisano odredbama člana 12. zakona o stambenim odnosima. Stoga su organi uprave pravilno naložili tužiteljici P. da se iz spornog stana iseli jer se u njega uselila tek 21.4.1986. godine (prema uvjerenju OSUP Sarajevo, broj 09/7 -207/3 -556/86 od 5.11.1986. godine), a što proizilazi i iz izjave Tužiteljice P. od 10.11.1986. godine) nakon što je pokrenut postupak za iseljenje podstanara H.E. iz tog stana zahtjevom “Energoinvest” RO “Rasklopna oprema”, RZ “Društvena ishrana” Lukavica, od 8.11.1985. godine. U konkretnom slučaju, kada je bračni drug tužiteljice P. dobio stan i za nju, pa se u ta j stan preselila i stekla i na njemu svojstvo nosioca stanarskog prava, nakon iseljenja iz spornog stana, na kome je ranije stekla stanarsko pravo (koje je prestalo njenim iseljenjem iz spornog stana), onda tako prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava na spronoms tanu se ne može ponovo uspostaviti činjenicom naknadnog useljenja u taj stan poslije pokretanja postupka za iseljenje podstanara. Da se tužiteljica P. preselila u drugi stan u Ulici M. Cvitkovića broj 6. proizilazi iz njene izjave na ročištu pred prvostepenim organom od 10.11.1986. godine izjave tužiteljice H.E. na ročištu od 27.1.1986. godine, uvjerenje OSUP Sarajevo broj 09/7 -207/3 -556/86 od 5.11.1986. godine i drugih dokaznih sredstava u spisima predmeta. Stoga su suprotne tvrdnje tužilaca u tužbi neosnovane.

Pošto je tužiteljici P. prestalo pravo da koristi sporni stan, jer je stanarsko pravo stekla na drugom stanu(u Ulici M. Cvitkovića broj 6) onda je, na osnovu člana 54. stav 6. zakona o stambenim odnosima, prestalo i pravo podstanara (u konkretnom slučaju pravo tužiteljice H.E.) da koristi sporni stan. Tužiteljica E. koja je, po iseljenju nosioca stanarskog prava, iz stana ostala u spornom stanu smatra se kao nezakonito useljeno lice, pa svako može dati inicijativu a zainteresovano lice stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje, ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od 3. godine (stav 7. člana 54. u vezi sa stav 1. i 2. člana 30. Zakona o stambenim odnosima) - a u ovom slučaju taj rok nije protekao...”

pa je pasivno legitimisan nosilac stanarskog prava čije se iseljenje traži, pa ako se zahtjev usvoji on je dužan da se iseli sa svim icima is tvsrima bez obzira o koji m se licima radi i da li neko od tih lica eventualno pretenduje da nastavi sa korišćenjem stana po nekom drugom pravnom osnovu.

Prema tome, i u konkretnom slučaju davalac na korišćenje predmetnog stana je svoj zahtjev pravilno usmjerio prema nosiocu stanarskog prava na tom stanu, B.M., pa kako je utvrđeno da su ispunjeni uslovi iz člana 13. stav 1. i 2. Zakona o stambeni odnosima, organi uprave su donijeli rješenje o njegovom iseljenju iz stana sa svim licima i stvarima, što znači da rješenje djeluje i u odnosu na tužiteljicu B.M. Isticanje ove tužiteljice da je živjeći u vanbračnoj zajednici sa B.M., dugogodišnjim stanovanjem u predmetnom stanu stekla svojstvo člana njegovog porodičnog domaćinstva sa pravima iz člana 21. stav 2. u vezi sa članom 6. stav 2. pomenutog zakona, nije bitno u pravnim situacijama kakva je u konkretnom slučaju, jer se obaveza iseljenja po članu 13. stav 3. pomenutog zakona odnosi i na članovi porodičnog domaćinstva nasioca stanarskog prava, pa i na one koji po nekom osnovu pretendi raju da ostanu u stanu.

Pravo svih lica koja stanuju u slučajevima iz člana 13. pomenutog zakona isljučivo ovisi od prava nosioca stanarskog prava da iseli ili ne iseli iz stana koji koristi, pa kako je takva obaveza utvrđena u odnosu na njega, ne postoji bilo kakva mogućnost da drugi korisnici stana nastave sa korištenjem istog stana, što jasno proizilazi iz člana 21. stav 2. zadnja rečenica pomenutog zakona, ukoliko im taj stan eventualno ne dodijeli na korišćenje davalac stana i ovi zaljuče na osnovu akt a o dodjeli ugovor o korišćenju stana. Tužiteljica B. M. je izjavila žalbu protiv rješenja prvostepenog organa i tuženi je tu žalbu odbio, štoje pravilno, s tim što sud ne usvaja mišljenje tuženog izraženo u osporenom rješenju da B.M. ostaje mogućnost da traži donošenje rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenjus tana po članu 28. pomenutog zakona, jer je ovom zakonskom odredbom predviđena takva mogućnost samo u slučajevima određenim tim propisom, među koje ne spada konkretni, a odredbom člana 21. stav 2. tog zakona izričito je isljučena mogućnost da član domaćinstva nastavi sa kroišćenjem stana iz koga se nosilac stanarskog prava iselio po članu 13. tog zakona...”

Iz obrazloženja prvostepenog rješenja bi proizilazilo da prvostepeni organ prihvata da su tužitelju poslovne knjige ukradene, ali mu troškovi poslovne režije ne priznaje do 2.9.1986 godine zbog toga što vjerodostojnim dokumentima iste nije dokazao, iako je tužitelju ostavljen rok da ih pribavi.

Ne osporavajući zakonsku obavezu poreskog obveznika da sve gtroškove nužne za ostvarenje ukupnog prihoda mora dokazati vjerodostojnim dokumentima, koja je to i propisano članom 54. stav 5. zakona o porezima građana, sud nalazi da se u konkretnom slučaju nije mogla zanemariti činjenica da tužitelj nije raspolagao vjerodostojnom dokumentacijom o troškovima poslovanja za period od 1.1. do 2.9.1986. godine zbog eventualne krađe poslovnih knjiga. Naime, ukoliko su poslovne knjige stvarno ukradene, a ovu činjenicu prvostepeni organ mora na neosporan način utvrditi prije svega provjerom kod nadležnog OSUP -a, u tom slučaju ne bi se moglo odbiti da se tužitelju priznaju troškovi poslovanja koje je on stvarno imao što ne raspolaže vjerodostojnom dokumentaicjom, Ovo zbog toga što je osnovana pretpostavka da je sa poslovnim knjigama ukradena i sva dokumentacija o nabavci materijala, kao i o ostalim troškovima režije, pa se postavlja pitanje da li je tužitelj i bio u mogućnosti da naknadno pribavi dokaze o tim troškovima, kako je to prvostepeni organ tražio od tužitelja. Sud je mišljenja da u ovom predmetu, zbog izuzetne situacije nastale krađom poslovnih knjiga, ukoliko se utvrdi da je do nje stvarno i došlo, ima osnova da se tužitelju priznaju troškovi poslovanja za cijenu 1986. godine i to na bazi podataka o ovim troškovima za poslednja četiri mjeseca, vodeći računa i o procentualnom učešću ovih troškova u ukupnim prihodima ostvar enim za 1985. godinu. U protivnom došlo bi do utvrđivanja nerealne poreske osnovice bez krivice tužitelja kao poreskog obveznika...”