Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 3/1989

Revizijom se pobija odluka nižestepenih sudova u ovom dijelu, jer predlagatelj smatra da je utvrđenu naknadu za stambeni objekat trebalo povećati za 30%. U vezi s tim u postupku kod nižestepenih sudova je utvrđeno da je rpedlagatelj radnik sa preostalom radnom sposobnošću i da je sposoban za obavljanje poslova koji ne iziskuju velike fizičke i neprestano stajanje i hodanj: također je utvrđeno da posjeduje 5,5 dunuma zemlje, a da živi u porodičnom domaćinstvu sa još četiri člana (nezaposlenom suprugom i troje djece koja se nalaze na školovanju).

Polazeći od ovih utvrđenja, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili procenat uvećanja naknade za eksproprisanu stambenu zgradu predlagatelja zbog odricanja od prava dodjeljivanja drugog odgovarajućeg stana u okviru zakonom predviđene mogućnosti uvećanja naknade po tom osnovu. pri tome se u dovoljnoj mjeri došle do izražaja okolnosti od značaja za povećanje naknade u smislu člana 53 -a. Zakona o eksproprijaciji.

Opravdano, međutim, tužitelj u reviziji ističe, da su nižestepeni sudovi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, propustili da utvrde sve pravno relevantne okolnosti za ocjenu karaktera zaključenja ugovora i da pobijana presuda ne sadrži potpune i jasne razloge, a da su dati razlozi u suprotnosti sa suštinom njegovog i iskazom svjedoka K.R., koji upućuje na zaključak da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o prodaji, a ne predugovoru.

U ponovnom postupku potrebno je cijeniti suštinu ugovora, a ne samo naziv ugovora (član 99. stav 2. ZOO) i na pouzdan način utvrditi cilj zaključenja spornog ugovora podobnog za prenošenje prava svojine na prodavca, povezano sa ostalim odredbama ovog ugovora, iz kojeg proizilazi da je tuženi tužiocu prodao suvlsnički dio svojih nekretnina (7/24) koje u naravi predstavljaju cijelu kč.br. 1253 od 6.231 m2, za cijenu od 311.950 dinara, da je kupljene nekretnine tužilac preuzeo odmah u posjed i prodavcu - tužiocu isplatio iznos od 100.000 dinara, uz obavezu da će ostatak kupovne cijene platiti onog dana kada se izvrši zemljišno knjižni prenos prava vlasništbva sa prodavca na njega, te da realizacija ugovornih obaveza zaključenom predugovoru daje karakter ugovora, a da okolnost što je u tački 5. navedeno da će stranke sačiniti konačni ugovor za zemljišno-knjižni prenos prava vlasništva ne može imati značaja za ocjenu karaktera ugovora. ova okolnost jasno upućuje na zaključak da je, nakon izlaska geometra na lice mjsta i izdvajanje kupljenih nekretnina iz posjedovnog lista u kome se vode nekretnine tuženog, namjera stranaka bila da sačine ispravu sa novim zemljišno-knjižnim oznakama, podbnu za zemljišno knjižni prenos, što znači da je ugovor obavezivao tuženoga da sa tužioce m sačini takvu ispravu, a ne da zaključi ugovor.

Nekoliko mjeseci nakon zaključenja sudskog poravnanja, među strankama je ugovoreno da sporna parcela ostane tužiocima, a da tužioci ustupe tuženima 1.000 m2 parcele “Hozegina”. Takva dioba je između tužilaca i tuženih i izvršena prije 4. januara 1979. godine pa je time novirano poravnanje (član 348. u vezi sa članom 1093 Zakona o obligacionim odnosima i član 46. Zakona o prometu nepokretnosti SRBiH), jer je djelimično izmijenjen predmet poravnanja, a novacija djeluje ex nunc. (Vrhovnis ud BiH, broj Rev. 660/88 od 14. jula 1989. godine)

10.

Član 377. Zakona o obligacionim odnosima

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom radnika zastarijeva u dužem roku predviđenom za krivično gonjenje i prema organizaciji udruženog rada i njenom osiguravaču.

IZ obrazloženja:

U smislu člana 377. Zakona o obligacionim odnosima, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

Pravosnažnom presudom krivičnog suda radnik prvotuženog je oglašen krivim zbog krivičnog djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 186. stav 2. krivičnog zakona SRBiH, u vezi sa krivičnim djelom ugrožavanja javnog saobraćaja usljed omamljenosti iz člana 182. stav 1. istog zakona i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina. Navedenim članom krivičnog zakona za ovo krivično djelo predviđena je kazna zatvora od 3 do 15 godina. U smislu člana 95. stav 1. tačka 2. Krivičnog zakona SFRJ krivično gonjenje ne može se preduzeti kad rpotekne 15 godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora preko 10 godina. Prema tome, za štetu koja je tužiocu nastala isplatama porodične penzije i doprinosa, u periodu od 1. oktobra 1981. godine do 1. avgusta 1982. godine, nije isteklo vrijeme zastarjelosti određeno članom 377. Zakona o obligacionim odnosima. Prvotuženi je odgovorno lice za štetu tužiocu iz ovog štetnog događaja kao imalac opasne stvari, kojom je šteta pričinjena, u smislu člana 174. Zakona o obligacionim odnosima, adrugotuženi kao njegov osiguravač od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima u smislu člana 54. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica. Pošto nije isteklo vrijeme određeno članom 377. Zakona o obligacionim odnosima za zastarjelosti potraživanja naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom tužbeni zahtjev je osnovan u cjelini.

Prema članu 2. Zakona o obezbjeđenju plaćanja između korisnika društvenih sredstava povjerilac je dužan da istovremeno sa i sporukom, a najkasnije u roku od 8 dana o dana isporuke robe, dostavi dužniku račun za izvršenu isporuku. U spisu nema ugovoru ili drugog dokaza iz koga bi proizilazilo da je tuženi znao visinu novčane obaveze prema tužiocu za robu čija je cijena fakturisa na spornim računom. Kada visina novčane obaveze nije utvrđena ugovorom, dužnik nije dužan platiti zatezne kamate sve do prijema računa iz koga će se utvrditi iznos duga.

U smislu člana 324. Zakona o obligacionim odnosima dužnik dolazi u docnju kada nije ispunio obavezu u roku određenom za ispunjenje, a ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove pozove da ispuni obavezu usmeno, pismeno, vansudski+om opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze. Prijemom tužbe tuženi je saznao visinu obaveze za potraživanja za koja nije primio račune, pa se smatra da je toga dana pozvan na ispunjenje obaveze i da neispunjenjme obaveze pada u docnju. Zbog toga tužilac ima pravo da traži zatezne kamate na potraživanja iz ovih računa od narednog dana nakon prijema tužbe, odnosno platnog naloga, a ne po proteku roka od 8 dana po prijemu tužbe ili platnog naloga.

Tužilac, međutim, nije ispunio svoju ugovorenu obavezu da u cilju kvantitativnog i kvalitativnog prijema robe na svom skladištu pozove tuženog (kupca), pa se na ovaj slučaj primjenju odredbe tačke 3. alineja 4. (u vezi sa tačkom 4. alineja 3. Opštih uslova prodaje) - da se kvalitet i kvantitet robe utvrđuje u skladištu kupca. I po odredbama člana 2. stav 3. i 4. tačke 2. Zakona o obezbjeđenju plaćanja između korisnika društvenih sredstava dužničko povjerilački odnos nastaje kada je dužnik primio isporuku robe, a isporukom robe se smatra dan kada je dužnik preuzeo isporuku robe od prevoznika u mjestu svog sjedišta i izvršio kvantitativni i kvalitativni prijem robe.

Tužilac neosnovano ističe u žalbi da nije bilo potrebno pozivati tuženog u njegovo skladište u cilju kvantitativnog i kvalitativnog prijema robe radi toga što je uz robu dostavio ateste o hemijskoj analizi, mehaničkim osobinama robe i potvrde da je proizvedena po JUS -u. Obaveza tužioca da uz robu dostavlja ate st, potvrde odnosno druge isprve, je nezavisna od obaveze pozivanja kupca radi prijema robe i propisana je odredbama člana 42. stav 1. Zakona o standardizaciji (“Službeni list SFRJ”, br. 38/77 i 11/80) važećeg u vrijeme isporuke robe tuženom. Obaveza prodavca da pozove kupca radi kvantitativnog i kvalitativnog prijema stvari je značajna jer omogućava kupcu da ispuni svoju dužnost pregledanja stvari, ali i d aiskoristi mogućžnost eventualnog saopštavanja primjedbi prodavcu zbog vidljivih nedostataka stvari (član 481. stav 2. ZOO); od tog momenta teče rok za obavještavanje prodavca o postojanju skrivenih nedostataka stvari (član 482. ZOO), a može se ugovoriti da u tom momentu nastaje dužničko povjerilački odnos itd.

U prvostepenom postupku nije utvrđeno kako su tužilac i tuženi regulisali pitanje mjesta ispunjenja ugovora, a od toga u konkretnom slučaju ovisi da li je rizik prešao sa tuženog na tužioca. Tuženi je, u smislu odredbe člana 467. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, dužan ugalj predati tužiocu u mjestu predviđenom u ugovoru. Pod mjestom ispunjenja smatra se ono mjesto gdje se ugalj koji je predmet ugovora o kupoprodaji ima predati kupcu. Ako ugovorom nije regulisano pitanje mjesta ispunjenja ugovora, Zakon o obligacionim odnosima u odredbi člana 319. stav 2. kao opšte pravilo utvrđuje da se nenovčane obaveze ispunjavaju u mjestu u kome je u vrijeme nastanka obaveze dužnik imao svoje sjedište. Pošto je obaveza tuženog kao prodavca da isporuči ugalj tužiocu kao kupcu, nenovčana obaveza, to bi, u smislu odredbe člana 471. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, značilo ako mjesto isporuke uglja nije utvrđeno ugovorom o kupoprodaji, da se isporuka morala izvršiti u mjestu u kome je tuženi u času zaključenja ugovora imao svoje sjedište. U konkretnom slučaju moglo bi se mjesto predaje odrediti i primjenom odredbe člana 471. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, ako se utvrdi da je u času zaključenja ugovora, ugovaračima bilo poznato gdje se prodati ugalj nalazi. Ako ugovorom nije određeno mjesto ispunjenja, a bilo je potrebno da se izvrši prevoz uglja, u smislu člana 472. Zakona o obligacionim odnosima, predaja uglja je izvršena uručenjem prevoziocu ili licu koje je organizovalo otpremu sa ciljem da ugalj preveze tužiocu.

Opravdano je, međutim, prvostepeni sud dosudio tužiocu iznos naznačen u djelimičnoj presudi, jer se usvojeni dio tužbenog zahtjeva zasniva na odredbama člana 16. stav 1. i stav 2. tačka 4. Zakona o osnovama poslovanja organizacija udruženog rada u oblasti prometa robe i usluga u prometu robe i o sistemu mjera kojima se sprečava narušavanje jedinstva jugoslovenskog tržišta u toj oblasti (“Službeni list SFRJ”, broj 43/76 sa izmjenama i dopunama u “Službenom listu SFRJ”, br. 23/79, 54/81, 20/84 i 43/86) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja i ispunjenja ugovora zaključenog između prednika tuženog i tužioca.

U smislu člana 16. stav 2. tačka 4. spomenutog zakona, stav 2. tačka 4. spomenutog zakona, po tekstu novelirano m izmjenom oblajvljenom u “Službenom listu SFRJ”, broj 20/84, smatra se d aprodavac čini djelo špekulacije u prometu robe iz člana 16. stav 1. ovog zakona ako prodaju robe izričito ili prećutno uslovljava uplatom naprijed određenog iznosa novčanih sredstava, uključujući tu i akontacije (avans), pa po isporuci robe, pri konačnom obračunu sa kupcem, ovome ne obračuna odgovarajuću kamatu na uplaćeni iznos, ukoliko robu ne isporuči u roku od 15 dana od dana kada je kupac izvršio uplatu. U sudskoj praksi je opšteprihvaćeno da iz ove zakonske odredbe proizilazi pravo kupca da, kada se ispune propisane pretpostavke, zahtjeva plaćanje obračunatih kamata, dakle da ove odredbe proizvođe i građansko-pravno dejstvom a ne samo kazneno-pravno (kažnjavanje prodavca za privredni prestup u smislu člana 37. navedenog zakona).

Neosnovan je prigovor tuženog da njenog prednik nije uslovljavao prodaju robe ni izričito ni prećutno uplatom unaprijed, jer je plaćanje veće dijela cijene izričito ugovoreno prije isporuke robe, a i ostatak ugovorene cijene, te razliku u cijeni, zahtijevao i primio znato prije isporuke robe. Polazeći od ovih okolnosti, kao i činjenice da u ugovoru prednik tuženog nije garantovao nepromjenjivost cijene, mora se zaključiti da je izričito (za akontacij u) i prećutno (za ostatak i razliku u cijeni) prednik tuženog uslovljavao prodaju uplatom unaprijed, pa je dužan obračunati i tužiocu platiti odgovarajuće kamate na uplaćene iznose, jer prodatu dizalicu nije isporučio ni u roku od 15 dana od posljednje primljene uplate.

Pod odgovarajućom kamatom u smislu navedenog propisa podrazumijeva se kamata koja bi, u trenutku obračuna između prodavca i kupca, pripadala kupcu da je uplaćeni iznos uložio kod banke i to: do tri mjeseca - kamata utvrđena za sredstva po viđenju, a preko tri mjeseca - kamata utvrđena za oročena sredstva srazmjerno dužini vremena od trenutka uplate sredstaava do trenutka isporuke robe. Tužilac je, prihvatajući prigovor tuženog, obrčaunao kamatu za prva tri mjeseca kao na sredstva po viđenju (po stopi od 7,5% godišnje), a za preostalo vrijeme po stopi na oročena sredstva, iako je, polazeći od navedene zakonske norme, mogao za sve vrijeme od uplate sredstava do isporuke robe obračunati po stopi kamate na oročena sredstva. kamata po stopi na sredstva po viđenju obračunava se samo ako do isporuke robe dođe prije isteka roka od tri mjeseca od uplate.

Opravdano je prvostepeni sud dosudio tužiocu i procesne zatezne kamate (član 279. stav 2. zakona o obligacionim odnsoima) od dana podnošenja tužbe po stopi iz člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima - Između tužioca i prednika tuženog zaključen je ugovor u privredi (član 25. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima), a obaveza na plaćanje odgovarajućih kamata proizašla je iz takvog ugovora, po sredstvom odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Zakona o osnovama poslovanja..., te se radi o novčanoj obavezi na koju se odnosi član 277. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.

Iz sadržaja ugovora, čiji se primjerak nalazi u spisu, proizilazi da se radi o mješovitom ugovoru (same stranke su ugovor označ ile kao ugovor o prodaji, a ne ugovor o građenju). Predmet ugovora je isporuka kompletnog montažnog materijala za montažni objekat određenog tipa, uz obavezu tužioca da montira objekt na mjesto koje je odredio tuženi, a ugovor je sačinjen na tipskom formul aru namijenjenom za ugovore o građenju, uz dodavanje specifičnih odredaba ispisanih pisaćom mašinom.

Prvostepeni sud je bio dužan da ocijeni sadržaj i prorodu ugovora, a zatim utvrdi da li se razlika u cijeni može obrračunati i na vrijednost prodatih dijelova montažnog materijala ili samo na vrijednost elemenata cijene građevinskih radova (radova na montaži prodatog objekta).

Tuženi u žalbi prigovara da je nakon ovjeravanja da su radovi izvršeni, utvrdio da su radovi izvršeni, utvrdio da su radovi djelimično nekvalitetno izvedeni, da ih je tuženi ponovo izveo i na te okolnosti predlaže izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, a po potrebi i vještačenjem po vještaku građevinske struke.

Radovi koji su predmet ovih ugovora su takve prirode da su se svi nedostaci mogli opaziti običnim pregledom. Zbog toga bi za odlučivanje u ovom sporu, u smislu odredbe člana 614. Zakona o obligacionim odnosima, bilo relevantno da su nedostaci postojali, da je tužilac kao poslenik za njih znao i da ih tuženom, kao naručiocu nije pokazao. Ukoliko tužilac nije znao z anedostatke, za odlučivanje nije relevatno da li su nedostaci postojali, jer poslnik poslije pregleda i primanja izvršenog rada više ne odgovara za nedostatke, koji su se mogli opaziti običnim pregledom. Tuženi ne tvrdi da je tužilac za nedostatke znao, niti predlaže dokaze na te okolnosti. Zbog toga okolnosti koje tuženi ističe u žalbi nisu relevantne za odlučivanje.

Ugovorom o građenju parnične stranke nisu ugovorile izvođenje ovih radova.

Nakon završetka primopredaje radova ispostavlejna je okončana situacija, broj 1/84 od 30. decembra 1984. godine koju je potpisao nadzorni organ i tužiteljica. naručilac (“investitor”).

Prvostepeni sud pravilno utvrđuje u skladu sa odredbama Posebnih uzansi o građenju br. 113. i 114. nisu konstatovani nedostaci u izgradnji potpornog zida koji su se mogli utvrditi običnim pregledom. Samo tada bi nastala obaveza izvođača da o svom trošku odmah pristupi izvođenju radova u cilju otklanjanja nedostataka, a ako on te radove ne izvede, naručilac može angažovati drugo lice da ih izvede na teret izvođača - Posebna uzansa o građenju broj 115.

U ovom slučaju takvi nedostaci nisu konstatovani u primopredajnom zapisniku pa eventualno kasnije telefonsko pozivanje na otklanjanje nedostataka i da je učinjeno, ne proizvodi djejstvo iz Posebne uzanse o građenju broj 115. a nakon primopredaje radova (u skladu sa Posebnom uzansom o građenju br. 116. i 117.) izvršenje konačan obračun i time raspravljeni odnosi između odnosi između ugovarača.

Nakon toga, tek dana 7. februara 1985. godine u tački 1. zapisnika (sačinjenog bez prisustva tuženog - izvođača) konstatovano je da je potrebno izvršiti nahitnije “zatrpavanje zemljištem iza potpornog zida i postojećeg terena”.

Tužena neosnovano prigovara da izvođenje predmetnih nepredviđenih radova nije bilo hitne prirode. Izvođenje radova radi osiguranja temelja mosta u riječnom koristu na putu je nedvojivo od izvođenja radova na izgradnji mosta, pa se s obzirom na konkretne okolnosti u kojima su izvedeni ovi radovi smatraju hitnim nepredviđenim radovima. Hitnost radova se mora cijeniti i prema svrsi koja se nima postiže. Izvođač radova koji bi pristupio izgradnji mosta bez zaštite od postojeće opasnosti za temelje mosta postupao bi suprotno načelu poštenja i savjesnosti. Nužnost i hitnost izvođenja ovih nepredviđenih radova i adekvatnost tehničkog rješenja potvrđuju da je tužilac pravilno postupio kada je izveo ove radove. U smislu člana 634. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, izvođač ima pravo na pravičnu naknadu za nepredviđen e radove, koji su morali biti obavljeni.

Ponuđenom cijenom za izvođenje radova tužilac je dao najpovoljnije uslove za zaključenje ugovora. Na bazi iste ponude tuženi je zaključio ugovor sa investitorom za istu poziciju na 40.400 dinara. Tuženi je platio ugovorenu cijenu radova, ali nije pristao na izmjenu cijene, jer sa investitorom nije mogao postići sporazum o izmjeni cijena po istom osnovu.

Ugovorm je određena ukupna cijena radova pobojektima i ukupna cijena svih radova. Sporno potraživanja odnosi se na bravarske radove na proizvodnoj hali za koje je, na osnvou ponude tužioca, ugovorena vrijednost radova u iznosu od 956.639. dinara. Ugovaranje cijene u ukupnom iznosu po objektima i svih radova zajedno, u smislu člana 635. Zakona o obligacionim odnosima, je u skladu sa zaključenjem ugovora po najpovoljnijoj ponudi za koju je bitna ukupna vrijednost, a ne pojedinačne cijene. Zbog toga je, prihvatanjem ponude u kojoj su količine tačno utvrđene sa ukupno ugovorenom cijenom, zaključen ugovor koji predviđa postavljanje 16 žičan ih pregrada u proizvodnoj hali. Nalog tuženog u toku izvođenja radova da se ugradi 16 žičanih pregrada je nalog da se izvedu ugovoreni, a naknadni radovi. Ovaj nalog ne predstavlja odstupanje od projekta građenja, niti od ugovorenih radova, pa ove radove vještak pogrešno naziva naknadnim radovima.. Tužilac je na osnovu projektne dokumentacije, daoponudu za izvođenje predmetnih radova i grešci koju je pri tom napravio nije doprinio tuženi. Iz utvrđene činjenice da je tuženi, na osnovu pozicije VIII, navedene ponude, zaključio ugovor sa investitorom u kome je za ovu poziciju računao vrijednost od 40.400 dinara, vidi se da tuženi, u zaključenju ugovora sa tužiocem, i sa investitorom, nije zapazio tužiočevu grešku u označavanjau ukupne vrijednosti žičanih pregrada. Iz ovog proizilazi da se tuženi, u ugovonom odnosu sa tužiocem, ponašao u skladu sa načelima savjesnosti i poštenja u smislu člana 12. Zakona o obligacionim odnosima. Zbog toga nisu osnovani prigovori tužioca, koji se odnose na ponašanje tuženog pri zaključenju i izvršenju predmetnog ugovora. Plaćanjem ugovorene cijene tuženi je ispunio ugovornu obavezu prema tužiocu. Druge obaveze za tuženog nisu nastale.

Odredbom ugovora parnične stranke su ugovorile da će se radovi na fasadi prema stvarnim količinama i da će se, u skladu sa članom 637. ZOO, razlika u cijeni utvrditi okončanim obračunom. Prema tome, izmjena cijne može se zahtijevati zbog povećanja cijena elemenata stvarno izvedenih radova, a ne u slučaju kada ti radovi nisu izvedeni i na iznose cijene koji nisu isplaćeni za stvarno izvedene radove.

Nisu osnovani navodi žalbe da uputa preovzniku da prevozinu naplati od primaoca robe, ne stvarni dužničko-pvojerilački odnos između tuženog kao primaoca i tužioca kao prevoznika. U smislu člana 659. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, ako u tovarnom listu nije navedeno da pošiljalac plaća naknadu za prevoz, smatra se da je uputio prevoznika da je naplati od primaoca, a primalac, u smislu člana 670. stav 1. navedenog zakona, preuzima svu obavezu samo ako je preuzeo pošiljku i tovarni list i ukoliko nije nešto drugo određeno u tovarnom listu ili ugovoru o prevozu. Kod nespornih činjenica da je tužilac kao prevoznik robu koju je primio radi prevoza predao tuženom kao primaocu, a ovaj robu preuzeo i bez ikakvih primjedbi potpisao tovarni list u kojem je naznačeno da prevozninu plaća primalac, po samom zakonu smatra se da je tuženi kao primalac pristupio ugovoru, odnosno preuzeo ugovor o prevozu pod uslovima zaključenim između tužioca kao prevoznika i pošiljaoca.

Bez uticaja je žalbeni navod da su pošiljalac i tužilac prevozninu odredili mimo važećih tarifa. Visina naknade - prevoznine je određena ugovorom o prevozu i naznačena u tovarnom listu, a što je u skladu saodredbom člana 103. Zakona o ugovorima o prevozu u drumskom saobraćaju (“Službeni list SFRJ”, broj 2/74). Kod prevoza u drumskom saobraćaju visinu prevoznine stranke slobodno ugovaraju i momo u praksi postojećih tarifa, jer njihova obavezna primjena nije prediđena zakonom, pa prvostepeni sud nije bio ni dužan utvrđivati da li naznačena visina naknade za prevoz u tovarnom listu odgovara ili ne tarifi.

Prvostepeni sud zaključuje da tužilac ima pravo zahtijevati psoredničku naknadu u iznosu od 6% od visine prevoznine koju je tuženi stvarno naplatio, a ne u visini zahtijevanoj tužbom.

Ako su parnične stranke samo zaključile ugovor o posredovanju na osnovu člana 813. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78, 39/85 i 46/85), tada tužilac, kao posrednik, nije imao ovlaštenje daa sa licem (RO “Elektro Bosna”) koga dovodi u vezu sa nalogodavcem - tuženim, određuje bitne elemente ugovora o prevozu ili ga zaključuje (kako bi to poizilazilo iz posrdničkih listova i tvrdnje u žalbi). Nalogodavac nije dužan pristupiti pregovorima za zaključenje ugovora sa licem koje je posrednik našao, ni zaključiti s njim ugovor pod uslovima koje je saopštio posredniku, al i će odgovarati za štetu ako je postupio protivno savjesnosti (član 817. ZOO). (Vrhvoni sud BiH, broj Pž. 446/88 od 10. jula 1989. godine)

27.

Član 61. stav 5. zakona o zdravstvenoj zaštiti Članovi 2,3,7. i 8. Samoupravnog sporazuma o načinu i postupku korišćenja zdravstvene zaštite van područja Samoupravne interesne zajednice zdravstvenog osiguranja i zdravstva kjoj osiguranik pripada.

Zajednica zdravstvene zaštite dužna je da plati punu cijenu liječenja svog osiguranika u zdravstvenoj organizaciji van njenog područja kada je u uputu za liječenje navela da razliku troškova preko određenog iznosa snosi sam osiguranik.

IZ obrazloženja:

U smislu člana 7. stav 1. u vezi sa članom 2. Samoupravnog sporazuma o načinu i postupku korištenja zdravstvene zaštete van područja samoupravne interesne zajednice zdravstvenog osiguranja i zdravstva kojoj osiguranik pripada (“Službeni list SFRJ”, broj 43/84), zajednica - dužnik dužna je, po prijemu računa za pružene zdravstvene usluge osiguranim licima u slučajevia iz člana 2. ovog samoupravnog sporazuma, uplatiti iznos po računu, odnosno da organizaciji - povjeriocu izda odgovarajući instrument oezbjeđenja plaćanja na način i u rokovima koji su utvrđeni saveznim propisima o obezbjeđenju plaćanja između korisnika društvenih sredstava.

Prema odredbi člana 8. u vezi sa članom 3 navedenog Samoupravnog sporazuma, uput od zdravstvene organizacije, odnosno od organa zajednice, je dokaz da će zajednica - dužnik uplatiti odgovarajući iznos u smislu citiranog člana 7. za sve lijek ove izdate po receptima i zdravstvene usluge pružene origuanom licu iz člana 2. ovog Samoupravnog sporazuma, podrazumijevajući i zdravstvene usluge koje osigurnaom licu nisu pružene u skladu sa propisima Zjednice kojoj pripada, pod uslovom da su takve usluge pružene u skladu sa propisima kioji važe na području Zajednice na kome se nalazi sjedište zdravstvene organizacije - povjerioca. naknadu troškova zdravstvene zaštite nastalih za zajednicu dužnika po osnovu neopravdanog korištenja ove zdravstvene zaštite zajednica - dužnik uređuje svojim propisima.

Pošto je osiguranik tuženog osigurano lice u smislu člana 2. ovog Samoupravnog sporazuma tuženi je, u smislu odredbi citiranih članova 7. i8. Samoupravnog sporazum, a dužan tužiocu platiti ukupan izns po dostavljenom računu, pa je osnovan zahtjev tužioca z aplaćanje spornog dijela računa. primjedba ljekara u uputnici u bolnicu da osiguranik, po članu 160. Statuta, snosi razliku troškova BO dana i liječenja relevantna je za odnos tuženog i osiguranika upućenog na liječenje. Članom 160. Statuta tuženog (“Službeni list SRBiH”, broj 21/82) regulisan je odnos tužene zajednice i njenih osiguranika koji zahtiejvaju da budu upućeni u neku drugu stacionarnu zdravstvenu organizaciju, a ne u starionarnu organizaciju ili odgovarajuću kliniku u koju ga upućuje ordinirajući ljekar.

Prema odredbi člana 61. stav 5. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (“Službeni list SRBiH”, broj 18/86), ako se radnici, drugi radni ljudi i građani, u okviru svojih prava na zdravstvenu zaštitu, u slučaju potrebe za dijagnosticiranjem i liječenjem, upućuju po vlastitom izboru na kliniku izvan Repuzblike, plaćaju putne troškove i razliku u cijeni. Ovom odredbom je utvrđeno pravo i obaveza korisnika zdravstvene zaštite u odnosu sa tuženim, a ne i u odnosu sa zdravstvenom organizacijom izvan Republike. (vrhovni sud BiH, broj Pž. 413/88 od 26. juna 1989. godine)

28.

Član 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije

Pravila građanskog prava - paragraf 948. bivšeg Opšteg građanskog zakonita Poklonodavac može raskinuti (opozvati) ugovor o poklonu zbog nezahvalnosti poklonoprimca koja ne mora imati obilježja krivičnog djela.

IZ obrazloženja:

Pod grubom neblagodarnošću, kao jednim od razloga za raskid ugovora o poklonu, prema shvatanjima savremene sudske prakse u pogledu interpretacije navedenog pravnog pravila, podrazumijeva se takvo ponašanje obdarenog prema darovaocu koje se prema okolnostima konkretnog slučaja može podvesti pdo ovaj pojam, a ne samo ponašanje kakvo je predviđeno u pravnom prvilu iz paragrafa 948. OGZ -a (...”takva pozlijeda tijela ili uvreda u poštenju, u slobodi ili u imovini, da se suprot uvredioca može postupati službeno ili na zahtijevanje uvređenika po zaknu kaznenom”), koje je ovom dijelu napušteno kao prevaziđeno savremenim shvatanjem morala i pravičnosti. (vrhvoni sud BiH, broj Rev. 576/88 od 15. juna 1989. godine)

29.

Član 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije

Pri ocjeni da li postoji gruba nezahvalnost kao osnov opozivanja poklona uzima se u obzir ponašanje poklonoprimca. na koje ukazuje tužilac - i nakon podnošenja tužbe, sve do zaključenja glavne rasprave.

Iz obrazloženja:

U toku ove parnice tuženi je, i pored protivljenja tužioca, srušio njegovu porodičnu stambenu zgradu u namjeri da izgradi novi stambeni objekat, a radovi na rušenju zgrade nije obustavi o ni nakon intervencije milicije.

Po zahtjevu tužiioca nižestepeni sudovi su raskinuli ugovor o poklonu pozivom na pravno pravilo iz paragrafa 948. bivšeg Austrijskog opšteg građanskog zakonika (član 4. Zakona o nevažnosti pravnih pravila donijetih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije), prema kome se ugovor o poklonu može raskinuti (opozvati) zbog grube nezahvalnosti poklonoprimca. Pod takvom nezahvalnošću ne podrazumijeva se samo takvo ponašanje poklonoprimca koje sadrži elemente krivičnog djela, odnosno krivične odgovornosti, pa su u tom dijelu prigovori revidenta neosnovani. Ponašanje tuženog ima karakter grube nezahvalnosti. pri tome je potrebno istaknuti da nije od značaja tšo je tuženi porušio kuću tužioca nakon što je podnesena tužba u ovoj prvnoj stvari (tuženi u reviziji iznosi da se radi ovjene postojanja nezahvalnosti prema tužiocu treba uzeti samo odnos stranaka prije podnošenja tužbe), već treba cijeniti cjelokupno ponašanje tuženog prema tužiocu, pa i poslije pokretanja ovog postupka. To što je tuženi porušio kuću tužioca nakon podnošenja tužbe i doveo tužioca kao svog oca u situaciju da nema gdje stanovati, ukazuje da je nezahvalnost tuženog prema tužiocu krajnje gruba. (vrhovni sud BiH, broj Rev. 352/89 od 17. avgusta 1989. godine)

OBLIGACIONO PRAVO - OBAVEZE IZ OSNOVA

30. Članovi 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima

Članovi 12. i 16. Zakona o ustupanju izgradnje investicionih objekata

Investitor koji nakon provedenog konkursa za ocjenu podobnosti izvođača zaključi ugovor o građenju sa izvođačem koga nije proglasio podobnim, dužan je da učesnicima konkursa koje je proglasio podobnim izvođačima naknadi troškove pripreme ponude.

Iz obrazloženja:

Iz isprava u spisu proizilazi da je tuženi odlučio da ugovor o izvođenju radova na premještanju saobraćajnica zaključi putem prikupljanja ponuda, u smislu člana 12. stav 1. i 3. Zakona o ustupanju izgradnje investicionih objekata (“Službeni list SRBiH”, broj 33/77 i 26/82). U takvom slučaju, u smislu člana 16. stav 1,2,3. i 4. ovog zakona, investitor - tuženi je bio dužan da prethodno provede konkurs o podobnosti izvođača i da prihvati ponudu samo od učesnika na tom konkursu koji je odlukom investitora proglašen podobnim za izvođenje radova.

Ako bi se utvrdilo da je tuženi - investitor zaključio ugovor o izvođenju radova sa lice koje nije proglasio podobnim izvođačem, morao bi svakom od učesnika konkursa koga je proglasio podobnim izvođačem naknaditi štetu u visini troškova pripreme ponude, zbog postupanja direktno suprotnog odredbama člana 16. naprijed pomenutog zakona. Stav da ni u takvom slučaju tužilac ne bi imao pravo na naknadu štete, jed a nije sigurno da bi njegova ponuda bila prihvaćena, nije opravdan, pošto je neophodno u ovakvom slučaju učesnicima konkursa obezbijediti i građansko-pravnu zaštitu, ako investitor postupa protivno izričitim zakonskim normama. (vrhovni sud BiH, broj Pž. 257/88 od 25. aprila 1989. godine)

31.

Član 88. Zakona o šumama iz 1971. godine

Član 9. Zakona o šumama

Član 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima

Član 154. Zakona o obligacionim odnosima

Tužiteljica nema pravo da traži naknadu štete zbog sječe stabala u šumi koja se nalazi u društvenoj svojini bez obzira što je njena majka (poklonodavac) bila dugo u posjedu, jer se održajem ne može steći pravo vlasništva na šumi u društvenoj svojini, niti se može dokazivati da je stečeno prije 1. januara 1972. godine (član 88. Zakona o šumama --"“lužbeni list SRBiH” broj 38/71).

Iz obrazloženja:

Prema utvrđenjima nižestepenih sudova tuženi su po ovlaštenju tuženog OOUR “Šumarstvo” posjekli stabla u šumi, koja je u društvenoj svojini. Kod nadležnog organa upravo vođen je postupak radi rješavanja imovinskih odnosa nastalih uzurpacijom ovog zemljišta i u tom postupku odbijen je zahtjev majke tužiteljice za priznavanje prava svojine na tim nekretninama. Utvrđeno je i da je između majke tužiteljice kao poklonodavca i tužene kao poklonoprimca zaključen ugovor 17. decembra 1982. godine, o poklonu tih nekretnina.

Polazeći od ovih utvrđenja nižestepeni sudovi su pravilno odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete. Šteta je u smislu člana 155. Zakona o obligacionim odnosima, umanjenje društvenih sredstava, odnosno umanjenje nečije imovine, pa je prema odredbi član a 154. tog zakn, ona koji prouzrokuje takvo umanjenje društvenih sredstava, odnosno ničije imovine, dužan da naknadi oštećenom prouzrokovanu štetu.

Kako tužiteljica nije vlasnik označene šume, sječom stabala u toj šumi nije ni oštećena, pa bez osnova potražuje novčanu kanadu zbog sječe koju su tuženi izvršili.

Nije od značaja što je majka tužiteljice dugogodišni posjednik ove šume, jer je odredbom člana 9. Zakona o šumama (“Službeni lit SRBiH”, broj 11/78) određeno da se na šumi u društvenoj svojini, održajem ne može steći pravo svojine, niti se poslije 1. januara 1972. godine može dokazivati da je ranije stečeno pravo vlasništva po tom osnovu, pa je bez pravnog djejstva ugovor o poklonu zaključen između tužiteljice i njene majke.

U konkretnom slučaju tužioci su namjeravali da kaptiraju vodu sebi, ali su u tu svrhu, u skladu sa odredbom člana 34. stav 2. tačka 3. Zakona o vodama (“Službeni list SRBiH”, broj 36/75), pribavili samo vodoprivrednu saglasnost.

Rješenjem nadležnog organa uprave, odbijen je zahtjev tužilaca za izdavanje urbanističke saglasnosti, pa kako tužioci nisu mogli dobiti odobrenje za građenje, to oni nisu ni mogli pristupiti kopanju kanala za izgrdnju vodovodne mreže preko zemljišta u društvenom vlasništvu, kojim se, kako to slijedi iz činjeničnih utvrđenja sadržanih u nižestepenim presudama tuženi i ostali mještani koriste za prolaz. Iz naprijed opisanog, dakle, proizilazi da tužiocu nisu bili stekli pravo na patiranje izvora i odvođenje vode, pa im nije ni pripadalo pravo na kopanje kanalaz za vodovodnu mrežu preko zemljišta u društvenom vlasništvu, te im ne pripada pravo na naknadu štete koju su pretrpjeli zatrpavanjem kanala od strane tuženih (član 15 5.

Zakona o obligacionim odnosima)

Nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da tužiteljici na pripada pravo na naknadu štete koja je predmet tuženog zahtjeva.

Po zakonu (član 1. Zakona ovo dama. “Službeni list SRBiH”, br. 36/75 i 41/75) vode su dobra od opšteg interesa i pod posebnom su zaštitom, a koriste se za zadovoljavanje opštih i pojedinačnih potreba, pod uslovima i na način propisan zakonom. Niko ne može sticati stvarna prava navoda ma, kao dobru u opštoj upotrebi, pa stoga vlasniku mlina (vodenice) ne pripada pravo na obeštećenje zbog toga što se ne može više koristiti vodenom snagom rijeke (rječice, ili potoka), udlje promjene režima korištenja vodotoka izazvane jednom dozvoljenom radnjom u opštem interesu. zato tužiteljica, kao vlasnik mlina (vodenice), može u takvom slučaju tražiti samo naknadu štete u visini neamortizovane vrijednosti mlina, ukoliko takvo pravo nije ograničeno aktom nadležnog organa o davanju dozvole za rad mlina (član 155. i 156. Zakona o obligacionim odnosima).

Tužilac je istakao zahtjev da se ukloni opasnost štete, utemeljen na odredbi člana 156. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78), pa su nižestepeni sudovi udovoljili tužbenom zahtjevu upravljenom na to da se otkloni uzrok nastanka štetnih imisija i da se tužiočevo zemljište osposobi za poljoprivrednu obradu (član 185. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), kao i da tuženi tužiocu naknadi štetu prouzrokovanu zbog trogodišnjeg nekorištenja predmetnog zemljišta (član 189. Zakona o obligacionim odnosima). Nije osnovan revizijski prigovor da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 5. i 42. Zakona o osnovnim svojinsko-pravni modnosima, jer je postojanje štetnih imisija, kao uzroka nastanka štete u konkretnom slučaju, u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno, a odredbom člana 42. Zakona o osnovnim svojinsko-pravniim odnsoima propisano je da, ako treće lice neosnovano uznemiri vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik odnosno pretpostavljeni vlasnik može tužbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane (actio negatoria), što znači da je u konkretnom slučaju tužilac bio ovlašten da podnese tužbu sudu zbog uznemiravanja poruzrokovanog štetnim imisijama iz tuženikovog servisa.

Zbog neregulisanog odvoda otpadnih voda (što je uz odgovarajuća ulaganja tehnički moguće riješiti) tužiocu je nanesena šteta, pa se ovdje ne radi o šteti “koja prelazi normalne granice” (član 153. stav 3. ZOO), već o šteti za koju tuženi odgovara u cijelosti (član 155. ZOO). Postavljenjm odgovarajućih uređaja i kanalizacije, otpadne vode bile bi usmjerene u drugom pravcu i to štete uopšte ne bi došlo.

Polazeći od ovih utvrđenja nižestepeni sudovi su osnovano tuženog obavezali da izvrši popravku tužiočeve zgrade uzrokovane klizanjem tla ispod zgrade i da radi sprečavanja ponovnog aktiviranja klizišta izradi potponi zid ili umjesto toga isplati novčanu naknadu u visini vrijednosti materijala i radova potrebnih za otklanjanje štete na zgradi i izradu potpornog zida. Predmetna šteta je nastala iz djelatnosti ove komunalne radne organizacije, koja upravlja rezervoarom i vodovodom pa je tja tuženi dužan naknaditi tužiocu nastalu štetu. ovaj tuženi dužan je naknaditi prouzrokovanu štetu i pored utvrđene činjenice da je uzrok natapanja okolnosg zemljišta nepravilno izveden odvod vode u fazi izgradnje rezervoara, jer je nakon izgradnje, rezervoar predat na upotrebu tuženom i od tada zbog isticanja vode iz rezervoara (dakle za vrijeme od kada je rezervoar postao osnovno sredstvo ove komunalne radne organizacije) dolazi do kontinuiranog natapanja okolnog zemljišta koje je uzrokovalo stvaranje klizišta. Zbog toga prigovor revizije da je izvođač radova na izgradnji rezervoara nije pridržavao projektne dokumentacije ne dovodi u pitanje tuženog za prouzrokovanu štetu (član 156. Zakona o obligacionim odnosima). (Vrhovni sud BiH, broj Rev. 587/88 od 15. juna 1989. godine

36.

Član 156. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima

Ako dalekovod, izgrađen na nepropisnoj udaljenosti iznad porodične stambene zgrade, ugrožava sigurnost stanara zbog čega zgrada gubi upotrebnu vrijednost, vlasnik zgrade ima pravo na naknadu štete iako je dalekovod izgrađen uz odobrenje nadležnog organa radi obavljanja opšte korisne djelatnosti.

Iz obrazloženja:

Rastojanje horizontalne projekcije najbližeg provodnika visokonaponskog dalekovoda jačine 380 KW, koji je izgradio tuženi, od tužiočeve stambene zgrade iznosi 4,90 m što predstavlja ozbiljnu i stalnu opasnost po bezbjednost zgrade, jer usljed vremenskih nepogoda i iz drugih razloga (nehotični dodir voda, situacija kada je vod u beznaponskom stanju i slično) može doći do pucanja voda što može izazvati čak i rušenje zgrade, zbog čega je stanovanje u zgradi pogibeljno.

Prema odredbi iz člana 114. Pravilnika o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih vodova (“Službeni list SFRJ”, broj 51/73) vođenje visokonaponskih vodova preko zgrada koje služe za stalni boravak ljudi treba ograničiti na izuzetne slučajeve, ako se druga rješenja ne mogu tehnički ili ekonomski opravdati, pri čemu se smatra da vod prelazi preko zgrade i kada je rastojanje horizontalne projekcije najbližeg provodnika manje od 5 metara, pa ova zabrana upućuje na zaključak da postojanje daleko voda iznad stambene zgrade predstavlja stalnu i realnu opasnost po život ljudi u njoj i pod pretpostavkom da su preduzete sve propisane mjere obezbjeđenja dalekovoda.

Pošto je među strankama u toku postupka bilo nesporno da je tužiočev ugroženi objekat - zgrada namijenjena isključivo za stanovanje ljudi ona je postojanjem dalekovoda visokog napona na rastojanju horizontalne projekcije od svega 4,90 metara izgubila svoju upotrebnu vrijednost, čime ja nastao gubitak u tužiočevoj imovini u visini vrijednosti zgrade, bez obzira na okolnost da li tužilac stanuje u njoj (tužilac zgradu više ne može ni koristiti, niti prodati), pa su zbog toga nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe iz čl. 155, 185. i 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima kada suzakl jučili da tužilac trpi štetu u visini protuvrijednosti zgrade prema cijenama važećim na dan donošenja prvostepene presude i da činjenica što tuženi sa članovima svoje porodice ne živi u toj zgradi nema uticaja na drugačije zaključivanje.

Ovakva šteta, kakvu tužilac trpi prelazi normalne granice u smislu odredbe člana 156. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (zgrada je za tužioca potpuno neupotrebljiva), pa je stoga pravilan i zaključak nižestepenih sudova da je obaveza tuženog da tužiocu naknadi štetu zasnovanu na tom zakonskom propisu iako se elektrodistribucija smatra opštekorisnom djelatnošću, za koju je dobijeno odobrenje nadležnog organa, uključujući i dozvolu za upotrebu.

Ovakva obaveza tuženog proizilazi ne samo iz prirode njegove djelatnosti, već to slijedi i iz njegovog statuta u kojem stoji da zavod vrši “vaspitanje i obrazovanje lako mentalno retardirane djece, domski smještaj i opskrbu djece u domu i smještaj djece u druge porodice” (član 9) i “kontroliše vaspitanje takve djece smještene u druge porodice” (član 13). Prema tome tuženi nije smio dozvoliti da tužilac sam i bez ikakvog nadzora ili pratnje krene vozom za L.

Odgovornost tuženog za štetu zasniva se na analognoj primjeni odredbe člana 164. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Iz činjeničnih utvrđenja sadržanih u razlozima nižestepenih presuda proizilazi da je izostao nadzor tuženog nad tužiocem, pa tuženi odgovara za štetu i po odredbi iz člana 170 - stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Polazeći od ovih utvrđenja nižestepeni sudovi zaključuju da je tuženi kao roditelj štetnika (dijete starije od 7 godina a mlađe od 14 godina) odgovoran za štetu koju je pretrpio tužilac usljed povređivanja i da se ta odgovornost zasniva na zanemarivanju nadzora nad djetetom u konkretnoj situaciji.

Nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili pravna pravila imovinskog prava o odgovornosti roditelja za štetu koju učine njihova djeca starija od 7 godina, a mlađa od 14 godina života (sada član 165. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima). Prema ovim pravilima roditelji odgovaraju za štetu koju prouzrokuju njihova djeca ovog uzrasta, osim a ko dokažu da je šteta nastala bez njihove krivice. Odgovornost roditelja se u ovakim slučajevima pretpostavlja, a roditelji mogu dokazivati da nisu krivi, ako su preduzeli adekvatne mjere odgoja i nadzora nad djetetom, pri čemu se podrazumijeva i dužna mjera roditeljske pažnje u svakoj konkretnoj situaciji. Ovo ne podrazumijeva da roditelj prate i nadzire dijete u svim životnim situacijama. (vrhovni sud BiH, broj Rev. 490/88 od 18. maja 1989. godine)

39.

Član 51. Zakona o međusobnim odnosima radnika u udruženom radu - raniji

Član 170. Zakona o obligacionim odnosima

Specijalizovana organizacija udruženog rada odgovara za štetu prouzrokovanu usljed nedostatka na upravljačkom mehanizmu motornog vozila koji njen radnik nije uočio prilikom stručnog pregleda vozila.

Iz obrazloženja: Tadašnjim Zakonom o međusobnim odnosima radnika u udruženom radu (“Službeni list SFRJ” broj 22/73) propisano je da radna organizacija odgovara za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećim licima (član 51). U konkretnom slučaju, radnik servisa tuženog propustio je da kao stručno lice utvrdi postojanje nedostatka na upravljačkom mehanizmu i otkloni kvar, pri tome pogrešno obavještavajući tužioca da se ne radi o nedostatku, te da vozilo može koristiti. ovakvo ponašanje radnika tuženog imalo je za posljedicu oštećenje tužiteljevog vozila u saobraćajnoj nezgodi nastalog zbog neispravnosti uprvljačkog mehanizma. Zbog toga je tuženi odgovoran (nižestepeni sudovi iz okolnosti što tužitelj nije insistirao na opravci vozila, i što je vozio sa neispravnim vozilom, pogrešno zaključuju da je on kriv za nastanak štete, jer se kao lice, koje nema stručno znanje, opravdano pouzdao u mišljenje dato od strane stručnog lica, da se ne radi o nedostatku i da može bezbjedno nastaviti vožnju).

Polazeći od tih utvrđenja nižestepeni sudovi su pravilno odlučili tako što su tuženog obavezali da tužiocu naknadi štetu prouzrokovanu oštećenjem automobila tužioca padom grane na taj automobil. Naime, prema Statutu tuženog (član 11) jedna od njegovih osnovnih djelatnosti bila je uređenje i održavanje parkova, zelenih površina i rekreacionih površna i tu djelatnost tuženi obavlja na osnovu ugovora, programa i predračuna radova, zaključenih i sačinjenih sa OSIZ komunalnih djelatnosti, koji tuženom obezbjeđuje sredstva za ove namjene. Te poslove prema odluci SO u uređivanju, održavanju, obnavljanju i zaštiti žele nih površina i rekreacionih površina i tu djelatnost tuženi obavlja na osnovu ugovora, programa i predračuna radova, zaključenih i sačinjenih sa OSIZ komunalnih djelatnosti, koji tuženom obezbjeđuju sredstva za ove namjene. Te poslove prema odluci SO u uređivanju, održavanju obnavljanju i zaštiti zelenih površina, ova samoupravna insteresna zajednica može povjeriti samo OUR za vršenje takvih poslova (a to je tužena RO). Obzirom na to i da je i za 1984. godinu programom i predračunom radova tuženi se obavezao da na području grada vrši sječu suhih, oštećenih i slomljenih stabala, propustom da psoječe stablo odnosno granu koja se odlomila sa stabla i pala na tužiočev automobil, prouzrokovana je šteta tužiocu, pa je tuženi u obavezi da tu štetu naknadi.

Prigovor tuženog da tuženi program radova, koji su mu povjereni, realizuje u dogovoru sa nadzornim licem OSIZ komunalnih djelatnosti kojim s eoznačava koje će konkretno radove izvesti tuženi i da su po takvom dogovoru za 1984. godinu sva sredstva za sječu suhih, oštećenih i slomljenih stabala utrošena za posijecanje suhih stabala i grana u drugoj ulici, ne može se prihvatiti. Tuženi prema onom što je istaknuto, u odnosu prema OSIZ komunalnih djelatnosti Mostar nije izvođač radova koji bi bio dužan da preduzme samo one radove koje konkretno označi nadzorno lice te samoupravne interesne zajednice, već radna organizacija koja kao svoju osnovnu djelatnost vrši uređenje, održavanje, obnavljanje i zelenih površina, dakle i drvoreda, pa kako su programom radovaza 1984. godinu obezbijeđena odgovarajuća sredstva i za sječu suhih stabala i grana za cijelo područje grada tuženi je bio dužan da blagovremeno posiječe stablo odnosno granu koja je pala na automobil tužioca (član 184. Zakona o obligacionim odnosima) (vrhovni sud BiH, br. Rev. 415/89 od 17. avgusta 1989. godine)

41.

Članovi 185. i 189. Zakona o obligacionim odnosima

U slučaju kad otklanjanje oštećenja stvari nije ekonomski opravdano, dosuđuje se naknada štete u novcu po cijenama u vrijeme suđenja:

Iz obrazloženja:

Utvrđeno je da je u saobraćajnoj nezgodi koju je prouzrokovao osiguranik tužene, oštećeno motorno vozilo tužioca te da, prema nalazu sudskog vještaka, zbog vrste i stečena oštećenja, opravka nije ekonomski opravdana, odnosno da se radi o totalnoj šteti procijenjenoj po cijenama u vrijeme presuđenja.

Polazeći od navedenog utvrđenja, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev i tuženog obavezali da tužiocu naknadi štetu po procjeni vještaka (član 189. Zakona o obligacionim odnosima), jer je samo dosuđenjem naknade u tom obimu moguće uspostaviti pređašnje stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (član 185. stav 3. ZOO).

Ako je oštećeni prema okolnostima slučaja, a naročito s obzirom na svoje imovinske mogućnosti, mogao bez većih teškoća otkloniti štetu sa naknadom koja mu je isplaćena, dosuđuje se samo razlika koja nije bila pokrivena u vrijeme isplate. Samo ta razlika izvražena u procentualnoj razmjeri prema pokrivenoj šteti, dosuđuje se po cijenama u vrijeme presuđenja.

Kako je u konkretnom slučaju visina naknade koja je tužitelju pripadala u vrijeme isplate, iznosila 1.528.000 dinara, a tužitelju je isplaćeno 1,460.000 dinara (u koji iznos je zaračunata vrijednost spašenih dijelova automobila koje je tužilac zadržao) proizilazi da mu je isplaćena naknada približna visini naknade u vrijeme isplate, kojom je bez većih teškoća mogao otkloniti štetne posljedice, pa se u konkretnom slučaju stiču uvjeti da se samo razlika naknade koja nije bila pokrivena u vrijeme isplate dosudi po cijenama u vrijeme presuđenja.

U razlozima drugostepene presude se pravilno konstatuje da u skladu sa odredbom člana 188. u vezi sa članom 194. Zakona o obligacionim odnosima, u slučaju kada oštećeni pretrpi štetu koja se sastoji u gubitku izdržavanja, tada se naknade ovakve štete u pravilu određuje u rentnom obliku, ali je odredbama člana 188. stav 4. i 5. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se naknada štete propisana odredbom člana 194. istog zakona pod određenim pretpostavkama može odrediti i u kapitaliziranom iznosu, odnosno da štetnik oštećenom umjero rente isplati jednu ukupnu svotu čija se visina određuje prema visini rente i ostalim relevantnim okolnostima slučaja. Stranke se mogu sporazumjeti, nezavisno od propisanih pretpostavki, o naknadi štete koja sukcesivno nastaje - u jednom iznosu.

Pozivanjem tužitelja, koji se nalazio u pripitom stanju, da se vratio nakon završetka verbalnog sukoba, u koji se tuženi upustio bez ikakvog opravdanog razloga i pucnjem u nenaoružanog tužitelja iz vatrenog oružja, u času kada se ovaj vratio na njegov poziv da se sa njim o bjasni, tuženi je isključivo kriv za prouzrokovanje štete. Stoga su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili prigovor pobijenjene odgovornosti (član 192. Zakona o obligacionim odnosima) i tuženog obavezali na puni obim naknade štete koju je tužitelj pretrpio usljed tjelesne povrede.

U takvoj odluci nižestepenih sudova izražen je pograšan pravni stav da bi tuženi bio u obavezi da tužiteljici naknadi ono što je, prema činjeničnim utvrđenjima iz tih presuda, njena kćerk az aživota faktički doprinosila za izdržavanje tužiteljice teko ako tužiteljica ne bi imala drugih sredstava da podmiri svoje životne potrebe.

Nasuprot takvom shvatanju izraženom u nižestepenim presudama, prema odredbi člana 194. Zakona o obligacionim odnosima, izgubljeno izdržavanje (pomaganje), predstavlja gubitak u imovini izdržavanog lica koji se sastoji u onom što bi poginuli faktički doprinosio za njegovo izdržavanje da nije došlo do smrti izdržavatelja, neovisno od toga da li bi se oštećeni mogao izdržavati iz drugih izvora prihoda, ili iz svoje imovine, pa i da je njegova imovina po drugom osnovu uvežana za života poginulog.

Naknada nematerijalne štete onako kako je ona opredijeljena odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (taj oblik naknade štete treba da ublaži negativan uticaj fizičkih patnji uzrokovanih povređivanjem na psihu oštećenog) proizilazi da je to strogo lično pravo koje ne prelazi na nasljednike, odnosno gasi se smrću oštećenog i samo izuzetno, ako je naknada tog oblika štete još prije smrti bila priznata oštećenom pravosnažnom sudskom odlukom može ući u njegovu zaostavštinu kao i svako drugo dospjelo novčano potraživanje (član 204. ZOO).

Kako je tužilac umro prije donošenja prvostepene presude, pravilan je zaključak drugostepenog suda da nakon tog momenta nema mjesta dosuđenju naknade nematerijalne štete koju je tužilac za života pretrpio.

Nisu od uticaja za drugačije presuđenje okolnosti koje se ističu u reviziji da je iza smrti tužioca ostala njegova stara i radno nesposobna supruga, koja je zbog dugogodišnih parnji tužioca uslijed posljedica pretrpljenih teških tjelesnih povreda i sama trpila duševne patnje i da je ona ostala bez sredstava za izdržavanje, jer se ne radi o oblicima naknade štete koji su bili predmet tužbenog zahtjeva u ovoj parnici, nego o štetu koju trpi sama tužiočeva supruga (oblici materijalne i nematerijalne štete predviđeni u članu 194. i članu 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima), pa je stoga ona jedino i ovlaštena da posebnom tužbom van ove parnice traži naknadu štete.

Tuženi u reviziji iznosi nove činjenice, da organizacija udruženog rada iz K. ispuštaju otpadne materije u rijeku D, da je gasovod na dv a mjesta u toku 1980. godine prekopa u koritu rijeke i da su obilne kiše u ovim godinama stvarale velike bujice. ovi navodi (i pod pretpostavkom da bi istaknute tvrdnje bile istinite), ne dovode u pitanje odluku donesenu u ovoj pravnoj stvari, jer bi se radilo o šteti koju je prouzrokovalo više lica, a iz navoda tuženog ne proizilazi da bi se njihovi udjeli mogli utvrditi (član 206. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima), pa svi odgovaraju solidarno, a to znači da za cijelu obavezu odgovara svaki dužnik. Prema tome, ako se i prihvati da su, osim tuženog, i drugi subjekti učestvovali u prouzrokovanju štete, tuženi je dužan u cijelosti naknaditi tužiocu štetu.

Oštećenom pripada pravo da traži naknadu od svih ili samo jednog solidarnog dužnika, a solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u prouzrokovanju štete može tražiti od drugog dužnika ono što je platio z anjega (član 298. Zakona o obligacionim odnosima).

Za odgovornost tuženog - naručioca radova bez značaja je sporazum zaključen sa izvođačem radova kojim je svoju odgovornost ograničio u odnosu na izvođače za štetu uzrokovanu trećim licima, u vezi sa izvođenjem radova kojim je svoju odgovornost ograničio u odnosu na izvođače za štetu uzrokovanu trećim licima, u vezi sa izvođenjem radova, kao i okolnosti da li je izvođač pri izvođenju radova odstupio od zaključenog ugovora sa naručiocem radova, odnosno da li je radove izvodio stručno ili ne. Navedena okolnost može imati značaja samo u regresnoj parnici između tuženog i izvođača radova ukoliko bi s eutvrdilo da je šteta uzrokovana nestručnim izvođenjem radova, odstupanjem od projekta i slično.

Polazeći od ovih utvrđenja nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili osnovanost potraživanja tužioca u odnosu na tuženu Opštinu S.V. za naknadu štete. Prema odredbi člana 207. Zakona o obligacionim odnosima, naručilac i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem tih radova, pa tužena kao jedan od naručilaca (suinvestitor) ovih radova odgovara solidarno sa izvođačem radova za prouzrokovanu štetu. Za odgovornost tužene bez značaja je okolnost što je kao suinvestitor preuzela procentualno manju finansijsku obavezu.

U reviziji se ponavljaju dosadašnje tvrdnje tužene da je Skupština SRBiH donijela Program rekonstrukcije i modernizacije puteva u Bosni i Hercegovini, ali to ne isključuje odgovornost tužene opštine, koja je po ugovoru za izgradnju ovog regionalnog puta učestvovala kao jedan od naručilaca (investitora) gradnje puta.

Nije r eleavntan prigovor tuženog da je tužilac bazen izgradio bez odobrenja za građenje, u putnom pojasu. Iz činjeničnih utvrđenja sadražnih u spisu slijedi da je tužilac bavezn za vodu “izgradio 12 godina prije podnošenja tužbe”, da su njegovo postojanje od tada pa do rušenja nadležni organi tolerisali. U vrijeme izgradnje baveza bio je na snazi Zakon o putevima (“Službeni list SRBiH”, br. 37/67i 36/71), koji je u članu 25. stav 3. propisivao širinu zaštitnog pojasa u kojem nije bilo dopušteno građenje različit ih objekata, uključujući i rezervoare, ali samim tim tuženom, kao izvođaču radova, nije pripadalo pravo da poruši tužiočev rezervoar niti okolnost što je taj objekat izgrađen bez potrebnih odobrenja, tuženog može osloboditi obaveza da tužiocu naknadi na ta j način pričinjenu štetu.

Vlasnik eksproprisane zgrade (ili dijela zgrade) izgrađene bez odobrenja nema pravo na naknadu samo u postupku eksproprijacije (član 67. stav 1. Zakona o eksproprijaciji).

Protiv tužioca vođen je krivični postupak kod nadležnog suda zbog osnovane sumnje da je zajedno sa još tri lica dana 31. januara 1981. godine lišio života K.J. te na taj način počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. KZ SRBiH, pa su dana 1. februara 1981. godine organi bezbjednosti tužiocu oduzeli putnu ispravu, u skladu sa odredbom člana 43. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 45. stav 1. Zakona o putnim ispravama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (“Službeni list SFRJ”, broj 30/79). Nadalje, iz opisanih činjeničnih utvrđenja proizilazi da sud u krivičnom postupku, protiv tužioca nije postupao protivpravno, već su sve radnje tokom vođenja istrage i na glavnom pretresu preduzete u skladu sa zakonskim propisima. Imajući u vidu težinu krivičnog djela koje je tužiocu stavljeno na teret i činjenicu da se tužilac prije krivičnog događaja nalazio na privremenom radu u inostranstvu, istražni sudija je s razlogom zahtijevao od nadležnog organa unutrašnjih poslova da se tužiocu do okončanja krivičnog postupka oduzme putna isprava. Krivični postupak protiv tužioca vodio se bez nepotrebnog odugovačenja, a tužiocu je odmah nakon donošenja oslobađajuće prvostepene presude, a prije njene pravomoćnosti, iako je su psidijarni tužilac uložio ćalbu, vraćena oduzeta putna isprava. Ocjenom ovih činjenica pravilno je zaključeno da su konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni zakonom propisani uslovi da se tužena obaveže da tužiocu naknadi štetu koju je on zbog vođenja opisano g krivičnog postupka pretrpio, jer nije bilo ni nezakonitog, ni nepravilnog rada sudije u krivičnom postupku. Odgovornost za štetu društveno-političke zajednice nezavisno od toga da li je prouzrokovana nepravilnim radom sudije, propisana je samo u slučaju neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode (članovi 541 - 549. ZKP).

Polazeći od takvog činjeničnog stanja prvostepeni sud je pravilno obavezao tužene da tužiteljici solidarno plate iznos koji odgovara knjigovodstvenoj vrijednosti poslovnog objekta.

Između tužiteljice i RO Doma zdravlja zaključen je usmeni ugovor o građenju i izvršen samo od jedne ugovorne strane (tužiteljice). Prema odredbama člana 630. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi. Obaveza iz usmeno zaključenog ugovora između tužiteljice i tuženog RO Doma zdravlja nisu od obje ugovorne strane (nego samo od jedne) izvršene, pa nisu ispunjene pretpostavke zakonvalidaciju ugovora o građenju prema odredbama člana 73. ZOO.

Prilikom ispunjavanja ugovora o građenju od strane tužiteljice koji zbog nedostatka forme ne proizvodi pravno djejstvo (stav 1. člana 70. ZOO), došlo je do prelaska društvenih sredstava, kojim upravljaju radni ci tužiteljice, u društvena sredstva kojima upravljaju radnici tuženog Doma zdravlja, odnosno kasnije u društvena sredstva kojima upravljaju radnici tužene OOUR Apoteka.

Izgradnju poslovnog objekta tužiteljica je započela na osnovu usmenog ugovora o građenju. Tuženi su stekli korist prelaskom društvenog sredstva na upravljanje njihovim radnicima radnjom tužiteljice u ispunjavanju usmenog ugovora o građenju - stav 3. člana 210. ZOO, očekujući da nastane opravdavajući pravni osnov (pisani ugovor o građenju) koji treba da opravda činjenje na osnovu usmenog ugovora o građenju. Očekivani opravdavajući osnov (pisani ugovor o građenju) nije nastupio, pa su činjenjem tužiteljice tuženi stekli društvena sredstva bez osnova. Tužiteljica je pravno neosnovano osiromaše na, te je stekla pravo da zahtijeva povraćaj datog ili njegovu protivvrijednost.

Drugotužena OOUR Apoteka organizovana je od radne jedinice prvotuženog. Obaveze prvotuženog nastale su do upisa u sudski registar organizovanja nove osnovne organizacije (drugotuženog OOUR Apoteka) te, na osnovu člana 256. stav 1. i 3. Zakona o udruženom radu, važećeg u vrijem nastanka relevantnih odnosa između parničnih stranaka (“Službeni list SFRJ” broj 53/76), za njih tužiteljici solidarno odgovaraju prvotuženi (organizacija od koje je organizovan drugotuženi) i drugotuženi (nova osnovna organizacija koja je organizovana od dijela prvotuženog), bez obzira na to ko od tuženih sada koristi poslovne prostorije koje je izgradila tužiteljica.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su odbili protivtužbeni zahtjev sa obrazloženjem da tužena nije vlasnik predmetnih farmerki, pa da stoga nije ni aktivno legitimisana na podnošenje vlasničke tužbe nego da bi takav zahtjev prema tužitelju mogao istaći samo J.O.

Opravdano se u reviziji navodi da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Prema odredbi člana 215. Zakona o krivičnom postupku, predmeti privremeno oduzeti u krivičnom postupku, imaju se vratiti vlasniku odnosno držaocu, ako postupak bude obustavljen. U skladu sa navedenom zakonskom odredbom postoji obaveza tužene opštine da J.O. vrati farmerke, koje su od njega oduzete.

S obzirom na izloženo pogrešno nižestepeni sudovi nalaze da tužena zahtijeva vraćanje farmerki odnosno isplatu njihove protuvrijednosti kao vlasnik (ne radi se o reivindikacionoj tužbi) nego o tužbi za vraćanje stvarni pogrešno predato trećem licu da bi ih u skladu sa obavezom iz naprijed navedene zakonske odredbe mogla vratiti vlasniku od koga su oduzete u krivičnom postupku.

U ovom slučaju nastao je pravni odnos koji je sličan pravnom odnosu upotrebe tuđe stvari u korist trećeg, pa je treći dužan vratiti stvar, odnosno ako to nije mogućno, naknaditi njeu vrijednost (član 217. Zakona o obligacionim odnosima).

Prvostepeni sud je utvrdio da put koji prelazi željeznički kolosijek ima karakter ulice u nasljeu, kojom upravlja tužena, pa je dužna da snosi polovinu troškova održavanja (korišćenja) uređaja za zatvaranje saobraćaja, u smislu naprijed navedenog propisa. Kako ovu zakonom propisanu obavezu tužena nije ispunjavala, dužna je da tužiocu, u smislu člana 218. Zakona o obligacionim odnosima, naknadi učinjene izdatke.

U smislu člana 26. stav 3. naprijed spomenutog Zakona o željeznicama, željeznička transportna organizacija nema pravo na naplatu troškova za zatvaranje i čuvanje putnog prelaza samo ako se zaštita saobraćaja vrši iz službenog mjesta iz kojeg se vrši regulacija saobraćaja na putnom prelazu. Među parničnim strankama je nesporno da se na putnom prelazu zaštita saobraćaja obavlja spuštanjem rampe “brklje” ručnim putem, a ne automatski, djelovanjem uređaja iz neke službene prostorije. Okolnost da se čuvari - radnici koji rukuju rampom nalaze u kućici pored rampe, da bi pazili na signalne uređaje koji upozoravaju na nailazak voza, ne može dovesti do zaključka da se iz te službene prostorije reguliše saobraćaj na putnom prelazu.

Kod ovakih činjenica prvostepeni sud je osnovano našao da je tužena u obavezi da naknadi tužiocu polovinu troškova zatvaranja i čuvanja putnog prelaza, u smislu člana 26. naprijed spomenutog zakona, koji se sastoje od bruto ličnih dohodaka ranika na putnom prelazu koji rukuje sredstvima za osiguranje (u smislu člana 27. stav 2. tačka 4. citiranog zakona, ovi izdaci su uvršteni u troškove održavanja putnog prelaza). (Vrhovni sud BiH, broj Pž. 568/88 od 26. juna 1989. godine

57.

Član 219. Zakona o obligacionim odnosima

Projektant koji nije u cjelosti izradio idejno rješenje za enterijer prem augovoru o autorskom djelu nema pravo na naknadu po ugovoru, ali ako je naručilac ipak koristio nedovršeno djelo duguje projektantu naknadu u visini koristi koju je imao od upotrebe tog djela.

IZ obrazloženja:

Tužilac i tuženi zaključili su ugovor o autorskom djelu kojim se tužilac obavezao da će za tuženog izraditi idejno rješenje sa enterijerom za objekat motela, a da će mu za to tuženi isplatiti naknadu u iznosu od 120.000 dinara. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da se dokumentacija koja se nalazi u spisu ne može smatraiti idejnim rješenjem. Projekat je manjkav i bez grafičkih i neophodnih tekstualnih priloga, bez tehničkog opisa i drugih elementarnih podataka. Prezentirani projekat je “između idejnog rješenja, idejnog projekta i izvedbenog projeka”. Zbog toga se ne može prihvatiti da je tužilac ispunio svoje obaveze iz ugovora o autorskom djelu.

Polazeći od izloženog, prvostepeni sud je zaključio da tužilac nema pravo na autorsku naknadu propisanu odredbom člana 27. stav 4. Zakona o autorskom pravu (“Službeni list SFRJ”, broj 19/78), pa je tužbeni zahtjev odbio.

Međutim, iz razloga prvostepene presude, a niti iz dokumentacije sadržane u predmetnom spisu, ne b idi se da li je i u kojoj mjeri tuženi koristio tužiočev projekat, odnosno, na osnovu čega je izvedena dogradnja i adaptacija objekta motela pa se zbog takvog propusta činjenično stanje ukazuje nepotpuno utvrđenim. Naime, ukoliko je tužiočev projekat, bez obzira na nedostatke na koje se u nalazu i mišljenju vještaka ukazuje, tuženi koristio prilikom dogradnje i adaptacije objekta, tužiocu pripada odgovarajuća naknada.

Prvostepeni sud utvrđuje da je radna mašina - finišer za polaganje asfalta navedena u izreci međupresude bila oisgurana od rizika požara na dan 29. septembra 1983. godine.

U pomenutim uslovima je (član 1. stav 4. tačka 4) navedeno da ne mogu biti predmet osiguranja kopnena motorna vozila, prikolice i samohodni strojevi, sem u nekim izuzetnim okolnostima, pa finišer, ako predstavlja samohodni stroj, nije obuhvaćen osiguranjem. U polisi osiguranja nije predviđeno odstupanje od odredaba člana 1. stav 4. tačka 4. uslova za osiguranje od opasnosti požara i nekih drugih opasnosti, koje bi, inače bilo moguće u smislu člana 902. stav 5. Zakona o obligacionim odnosima. Pomenutim Uslovima (član 1. stav 3. tačka 16.) predviđena je mogućnost ove vrste osiguranja samo za samohodne strojeve poljoprivrednog gazdinstva, no i to pod uslovom da je to posebno ugovoreno i u polisi označeno, kako proizilazi iz uvodne rečenice pomenutog stava.

Prvostepeni sud nalazi da se ne može pouzdano zaključiti da je finišer samohodni stroj, pa da bi zbog toga bio isključen iz osiguranja. pri tom ističe da u uslovima osiguranja tuženog nije bliže određen pojam samohodnog storja, te se tumačenje nejasne odredbe ne može vršiti na štetu osiguranika. Poziva se i na nalaz i mišljenje vještaka o funkciji i tehničkoj klasifikaciji finišera, iz koje proizilazi da se radi o radnoj mašini koja obavlja proizvodni rad (polaganje asfalta), a da joj je transport samo pomoćna operacija u tehnološkom redu izvršenja posla.

Prvostepeni sud opravdano smatra da nejasne odredbe uslova osiguranja treba tumačiti u korist osiguranika (član 100. ZOO), ali se u konkretnom slučaju odredbe člana 1. stav 4. tačka 4. Uslova za osiguranje od opasnosti požara i nekih drugih opasnosti, ne mogu, samo zbog okolnosti da nije bliže definisan pojam samohodnog stroja, tumačiti tako da se ne mogu primijeniti ni u slučaju kada se pouzdano utvrdi da je neka stvar iz osiguranog skupa stvari, samohodni stroj po pravilima mašinske struke. Samohodni stroj u smislu uslova osiguranja, treba razlikovati od kopnenog motornog vozila, te nije bitno što finišer ne spada u motorna vozila, koja bi bila podložna registraciji radi saobraćaja na javnom putu.

Treba imati u vidu i da se počev od 1984. godine propisuje poseban jugoslovenski standard za vozila unutrašnjeg transporta (Pravilnik o jugoslovenskom standardu za vozila unutrašnjeg transporta - “Službeni list SFRJ”, broj 47/84), te da se po tom pravilniku klasifikacija i nomenklatura vozila unutrašnjeg transporta isamohodnih vozila označava sa JUS Z.S. 3.201 (primjenjuje se od 7. septembra 1984. godine). Bilo je neophodno, radi razjašnjenja da li je finišer samohodni stroj, zatražiti od Saveznog zavoda za standardizaciju iz Beograda, podatke o tome da li se na sporni finišer (čije detaljne tehničke karakteristike treba dati) odnosi nekih od jugoslovenskih standarda (propisi o jugoslovenskim standardima primjenjivali su se i na uvezene proizvode, u smislu člana 6. tada važećeg Zakona o standardizaciji - “Službeni list SFRJ”, br. 38/77 i 11/80). Bliži opis jugoslovenskih standarda dat je u posebnoj ediciji Saveznog zavoda za standardizaciju, te treba podatke o klasifikaciji finišera tražiti u toj ediciji.

Bilo je neophodno utvrditi i da li je tuženi primio mjenicu unutar propisanih rokova za predaju zavisno od nastanka dužničko-povjerilačkog odnosa (član 7. stav 5. tačka 1. stav 6. i stav 8. ZOP), odnosno da li je mjenica bila ispravno popunjena u pogledu datuma izdavanja (član 7. stav 7. i stav 11. ZOP). Okolnost da je tuženi primio mjenicu sa avalom tužiteljice sa pogrešnim datumom izdavanja i po proteku propisanih rokova, moglo bi upućivati na zaključak da je bio, odnosno morao biti svjestan da mjenicu koristi mimo propisanih zakonskih ovlaštenja i da takvim načinom korištenja može tužiteljici prouzrokovati štetu.

Nakon utvrđenja ovih prvno relevantnih činjenica prvostepeni sud će ocijeniti da li je tužiteljici prouzrokovana šteta radnjom tuženog, da li se ta radnja može upisati u krivicu tuženog i da li postoji uzročna veza između radnje radnje i nastale štete. U vezi sa tim, prvostepeni sud će imati u vidu da je za isplate mjenice po ZOP predviđen automatizam, jer SDK vrši naplatu sa računa dužnika, a ako na njegovom računu nema sredstava, naplata se vrši sa računa avaliste, tako da tužiteljica nije bila u mogućnosti da se koristi prigovorima iz člana 16. Zakona o mjenici (“Službeni list FNRJ”, broj 104/46 i “Službeni list SFRJ”, broj 16/65 i 54/70). Uz postojanje navedenih uslova osnovan bi bio zahtjev tužiteljice za naknadu štete u visini prijednost i neispunjenih obaveza tuženog po osnovu po kojem je primio mjenicu.

Prvostepeni sud utvrđuje da tuženi nije podigao protest zbog neplaćanja mjenice (amortizacioni protest) u smislu člana 91. stav 1. Zakona o mjenici. U tom slučaju tuženi je kao imalac mjenice, u smislu člana 52. stav 1. Zakona o mjenici, izgubio mjenična prava protiv indosanta, trasanta i ostalih obveznika, izuzev akceptanta, usljed toga što su propuštena činjenja propisana radi održavanja tih prava, te u smislu člana 85. stav 1. Zakona o mjenici, trasant, akceptant i indosant odgovaraju imaocu mjenice ako su se na njegovu štetu neosnovano obogatili. U smislu stava 3. ovog člana, odgovornost zbog neosnovanog obogaćenja zastarijeva za tri godine.

Odluka o amtortizaciji nestale prejudicirane mjenice predstavlja osnov za tužbu zbog neosnovanog obogaćenja (član 85. stav 2. Zakona o mjenici). Mjenica kod kje je propuštena radnja protesta postaoje prejudicirana protekom roka u kome je imalac mjenice mogao izvršiti tu radnju, u smislu člana 43. stav 3. Zakona o mjenici i prvog narednog dana počinje da teče rok zastarjelosti u smislu člana 85. stav 3. Zakonao mjenici. Prema odredbama članova 78 -85. Zakona o mjenici, kao i prema odredbama članova 381. do 393. Zakona o obligacionim odnosima, u vezi sa članom 85. stav 3. Zakona o mjenici, postupak amortizacije mjenice ne utiče na tok zastare potraživanja po osnovu neosnovanog obogaćenja.

Nižestepeni sudovi su utvrdili i da su u stanu koji je tuženi dobio na korištenje od tužioca, nakon što ga je tuženi prestao koristiti, ostali njegov brani drug i sin sa suprugom i sinom. Polazeći od izloženih činjenica nižestepeni sudovi su ocijenili da su se stekli uslovi za otkaz ugovora o korištenju spornog stana iz člana 47. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84 - prečišćeni tekst) jer tuženi ne koristi stan, a ni jedno od navedenih lica nije imalo pravo, po odredbi člana 21. stav 2. pomenutog zakona, da nastavi korištenje spornog stana.

Članom 47. stav 1. navedenog zakona propisano je da se otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava može dati i kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji su zajedno sa njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci.

Kako su nižestepeni sudovi utvrdili da bračni drug i sin tuženog, koji su članovi njegovog porodičnog domaćinstva i koji su stanovali s njim, nisu prestali da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci, i koriste ga za potrebe stanovanja, to nisu ispunjeni uslovi iz navedenog zakonskog propisa da se nosiocu stanarskog prava - tuženom otkaže ugovor o korištenju stana. Okolnost što članovi porodičnog domaćinstva tuženog, obzirom da mu je stan dodijeljen i za njih, nisu imali pravo da nastave sa korištenjem stana, nije odlučna za praviln u primjenu člana 47. Zakona o stambenim odnosima. Za primjenu ove odredbe jedino je odlučno da li nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koriste stan za potrebe stanovanja, odnosno otkaz ugovora o korištenju stana može se dati po tom propisu samo ako nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva lično ne koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci za potrebe stanovanja.

Tužilac je tužbom tražio da se usvoji otkaz ugovora o korištenju stana na osnovu člana 4 7. pomenutog zakona, pa je obzirom na navedeno ovaj zahtjev neosnovan.

Međutim, ovakva odluka suda ne sprečava tužioca da iz razloga predviđenih u odredbi člana 22. stav 3. istog zakona traži iseljenje lica koja su nakon iseljenja nosioca stanarskog prava u drugi stan ostale u stanu, a za koja smatra da, po odredbi člana 21. stav 2. navedenog zakona, nemaju pravo da nastave sa korištenjem stana. O tom zahtjevu međutim odlučuje stambeni organ a ne sud.

Zbog izloženih razloga osnovani su navodi revizije da su nižestepeni sudovipogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev iz osnova navedenog u članu 47. Zakona o stambenim odnosima, te da se iseljenje lica koja su ostala u stanu iza tuženog, u postojećoj situaciji, može tražiti iz osnova predviđenog u članu 22. stav 3. istog zakona i to u upravnom postupku koji je predviđen članom 22. stav 3. navedenog zakona.

Prema odredbi člana 22. stav 3. prečišćećnog teksta Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84), davalac stana na korištenje ima ovlaštenje da traži iseljenje iz stana onih lica koja su kao članovi porodičnog domaćinstva ostala u stanu poslije prestanka korištenja stana od strane nosioca stanarskog prava, a ti članovi porodičnog domaćinstva nemaju pravo da nastave korištenje stana u smislu odredbi člana 21. stav 2. tog zakona. Ovakav zahtjev za iseljenje prema izričitoj odredbi člana 22. stav 3. ovog zakona podnosi se organu uprave za stambene poslove, a i to po isteku roka od tri mjeseca od kada je nosilac stanarskog prava prestao koristiti stan. obzirom na to o zahtjevu kakav je tužilac postavio u tužbi nije nadležan da rješava ni redovan sud, niti neki samoupravni sud, već organ uprave.

Ne može se prihvatiti pravni stav nižestepenih sudova da je u konkretnom slučaju nadležan redovan sud analognom primjenom odredaba člana 30. stav 2. i stav 7. Zakona o stambenim odnosima, prema kojima o zahtjevu za ispraženjenje stan a nezakonito useljenog lica odlučjuje stambeni organ, ako od useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine, a ako je istekao taj rok da davalac stana na korištenje može zahtijevati ispražnjenje stana kod nadležnog suda u roku od daljni h pet godina. Odredba člana 22. stav 3. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84), pa ni ranijeg člana 18. stav 3. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 13/74), ne može se tumačiti tako da je po isteku određenog rok a nadležan sud da odlučuje o iseljenju članova porodičnog domaćinstva, koji su ostali u stanu po prestanku korištenja stana od strane nosioca stanarskog prava. Sem toga po zakonu pravni status članova porodičnog domaćinsva u odnosu na ovlaštenja koja imaju u korištenju stana, pa i mogućnost da nastave korištenje stana u zakonom predviđenim slučajevima nakon što nosilac stanarskog prava prestane koristiti stan, bitno su drugačiji nego što je položaj u kome se nalazi nezakonito useljenje lice, pa njihovo izjednačavanje u odnosu na mogućnost da se zahtijeva njihovo iseljenje putem suda, nakon isteka određenog prethodnog roka, ne može se prihvatiti. Analogii, koja je primijenjena u konkretnom slučaju primjenom odredbe člana 30. stav 7. citiranog Zakona o stambenim odnosima, nema mjesta, jer to nisu slični slučajevi, a pored toga primjena analogije bila bi odstupanje od jasne zakonske norme (član 22. stav 3. tog zakona) kojom je regulisana nadležnost organa uprave.

Nakon donošenja rješenja o dodjeli stana tuženom, a prije useljenja i zaključenja ugovora o korištenju stana, došlo je do razvoda braka parničnih stranaka i tuženi je zasnovao novi brak. Time se ne mijenjaju uslovi pod kojim mu je stan dodijeljen na korištenje, pa je neosnovan navod tuženog da se s obzirom na novostvorenu situaciju, njegovo pravo na stan cijeni prema vremenu useljenja u stan. Akt o dodjeli stana, koji predstavlja osnov sticanja, donijet je prije razvoda braka između tužiteljice i tuženog. Prema odredbama Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84 - prečišćeni tekst) ugovor o korištenju stana zaključuje se na osnovu akta o dodjeli stana, pa je mjerodavno porodično stanje sticaoca u vrijeme dodjele stana, a ne u vrijeme zaključenja ugovora o korištenju stana. Stoga odredba člana 19. stav 2. citiranog Zakona o stambenim odnosima prema kojoj “ugovor o korištenju stana zaključuje jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu”... izražava redovno stanje, kao pretpostavku za sticanje stanarskog prava bračnog druga, a ne izuzetnu situaciju kao što je to u konkretnoj prilici slučaj, koja nastaje povodom razvoda braka koji je uslijedio nakon donošenja akta o dodjeli stana na korištenje, a prije useljenja i zaključenja ugovora o korištenju stana. Ako u vremenu između donošenja akta o dodjeli stana na korištenje i zaključenja ugovora korištenju stana dođe do razvoda braka, a bračni drug kome je dodijeljn stan zaključi ugovor o korištenju stana na temelju neizmijenjenog akta o dodjeli stana na korištenje koji je donijet s obzirom na njegovo dosadašnje porodično stanje, uključujući i bračnog druga s kojim se kasnije razveo, tada i razvedenom bračnom drugu pripada pravo da traži useljenje u stan i da se nakon useljenja smatra sunosiocem stanarskog prava u smislu odredaba iz člana 19. Zakona o stambenim odnosima. Ako se nakon toga razvedeni bračni drugoi ne sporazumiju ko će od njih ostati nosilac stanarskog prava, po zahtjevu jednog od njih, o tome odlučuje sud u vanparničnom postupku, u smislu člana 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima.

68.

Član 24. Zakona o stambenim odnosima

Sportska organizacija (nogometni klub) kao i svako drugo društveno pravno lice na može se ugovorm obavezati da će svome radniku (fudbaleru) dodijeliti stan na korištenje jer se društveni stanovi dodjeljuju na korištenje po kriterijima koji su utvrđeni samoupravnim opštim aktom davaoca stana na korištenje.

Iz obrazloženja:

Tuženi se ugovorom obavezao da će tužiocu “dodijeliti na korištenje dvosoban konforan stan u novogradnji na lokaciji kompleksa “Babina rijeka”.

Tuženi kao davalac stana na korištenje, društveno pravno lice, se ne može obavezati da će nekom dodijeliti stan na korištenje, samo po kriterijima i na način koji su utvrđeni samoupravnim opštim aktom, kako je to sad a propisano odredbom člana 24. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84 - prečišćeni tekst), odnosno, kako je to vrijeme zaključenja ugovora između parničnih stranaka, bilo propisano odredbom člana 20. tada važećeg Zakona o stambenim odnsoima (“Službeni list SRBiH”, broj 13/74). Prednje važi za sve davaoca stanova na korištenje iz društvenog vlasništva, pa prema tome, i za sportske organizacije, koje su, po Zakonu o fizičkoj kuluturi (“Službeni list SRBiH”, broj 3/77, prečišćeni tekst, sa izmjenama i dopunama u broju 19/84), u smislu odredaba čl. 9. do 13. društvene organizacije, odnosno društveno pravna lica.

IZ činjeničnih utvrđenja sadržanih u razlozima nižestepenih presuda proizilazi da su tuženi uselili u navedene prostorije u decembru 1985. godine, bez saglasnosti tužioca, nakon što se otac tuženog iz njih iselio.

Tuženi, dakle, bez pravnog osnova koriste prostorije koje su osnovno sredstvo tužioca (član 185. Zakona o udruženom radu - “Službeni list SFRJ” broj 11/88 - prečišćeni tekst), pa mu pripada pravo da traži predaju u posjed ovih prostorija (član 228. Zakona o udrućenom radu).

No, sve i da se radi o stanu u smislu odredaba Zakona o stambenim odnsoima, tuženi u vrijeme useljenja u stan nisu bili članovi porodičnog domaćinstva oca tuženog, u smislu člana 6. stav 2. navedenog zakona, pa su se nezakonito useli li u stan u društvenoj svojini. Tada bi davaocu stana na korištenje - tužiocu, u smislu člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima, pripadalo pravo da kod nadležnog suda zahtijeva ispražnjenje stana.

a s druge strane drugotužena je i zazivala svađe i sukobe i sa tužiteljicom, jer (kako je to sama objasnila u svom iskazu u svojstvu parnične stranke) takve je naravi da ne može da ćuti).

Polazeći od ovakvih činjeničnih utvrđenja ovaj revizijski sud nalazi da način na koji su tuženi useli li u stan, kao i ponašanje tuženih prilikom korištenja stana, predstavlja opravdan razlog, koji tužiteljica nije skrivila, kakav podrazumijeva citirana odredba iz člana 28. ranijeg Zakona o stambenim odnsoima, odnosno sada član 31. prečišćenog teksta tog zakona, zbog kog aje osnovan zahtjev tužiteljice, kao nosioca stanarskog prava, da zahtijeva njihovo iseljenje iz stana.

Zbog izrazito grubog reagovanja tuženog na alkoholisano stanje tužitelja odnosi stranaka su poremećeni do stepena nemogućnosti daljnje zajednice života, a to je opravdan razlog zbog kojeg tužitelj može zahtijevati iseljenje tuženog. Pravilno su ocijenili nižestepeni sudovi da je alkoholizam bolest pa se dovođenje u alkoholisano stanje kao i svako drugo ponašanje izazvano bolešću, ne može pripisati u krivnju tužitelju.

Neosnovani su navodi revizije da bi do prmjene odredbe člana 31. stav 2. navedenog zakona moglo doći samo ukoliko postoji razlog za iseljenje i u odnosu na članove porodičnog domaćinstva tuženog (suprugu i djecu), pa kako u konkretnom slučaju odnosi između ovih lica i tužitelja nisu poremećeni, da se ne stiču uslovi za primjenu navedene zakonske odredbe. Naime, ugovor o doživotnom izdržavanju kao osnov sticanja statusa člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, odnosno korisnik a stana u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, zaključen je između tužitelja i tuženog, pa je samo tuženi posao član porodičnog domaćinstva tužioca. (Vrhvoni sud BiH, broj rev. 420/88 od 20. aprila 1989. godine)

74.

Član 35. Zakona o stambenim odnosima

Član 54. Zakona o stambenim odnsoima SFRJ

Zahtjev nosioca stanarskog prava da mu davalac stana na korištenje, odnosno zajednica stanovanja, plate naknadu za popravak stana zastarijeva u opštem zastarnom roku, a ne mora se staviti u prijeboj sa stanarinom.

IZ obrazloženja:

Tužilac je nosilac stanarskog prava na stanu u društvenoj svojini. U ovom stanu tužilac je u maju 1970. godine izvršio opravke. Ne plaća stanarinu, jer nije zaključio ugovor o korištenju stana nakon što je 1977. godine stan predat tuženoj samoupravnoj insteresnoj zajednici na upravljanje (ranije je stanarinu plaćao organizaciji koja mu je dodijelila stan na korištenje).

Polazeći od ovih utvrđenja nižestepeni sudovi su odbili zahtjev tužioca da se tuženi obaveže da mu naknadi troškove opravke stana uz obrazloženje da je takvo potraživanje zastarjelo. Pored toga su naveli da ovo poraživanje ne bi bilo osnovano i da nije zastarjelo zbog toga što tužilac nije zahtijevao da tuženi izvrši opravku stana, te da tužilac ne plaća s tanarinu i da u smislu člana 35. Zakona o stambenim odnosima SRBiH nema ovlaštenja da izdatke za opravku stana odbije od stanarine.

Osnovano se u reviziji ističe da nižestepeni sudovi, odlučujući u ovoj pravnoj stvari, nisu imali u vidu odgovarajuće materijalno-pravne propise, koji su važili u vrijeme kada su učinjeni predmetni izdaci, odnosnou vrijeme kada je tužilac podnio kod suda zahtjev da se tuženi obaveže da mu naknadi izdatke za ovu opravku. Potraživanje tužioca predstavlja verzijski zahtjev za izdatke učinjene za prednika tuženog, koji je ovaj po navodima tužioca bio dužan učiniti gazdujući (upravljajući) stanom u društvenoj svojini, kojeg koristi tužilac. Prema tome tužilac ne zahtjeva naknadu štete kao je označio svoje novčano potraživanje, a nižestepeni sudovi prihvatili takvo označenje tužiočevog potraživanja. Zastaru ovakvog verzijskog zahtjeva (koji je postavljen u aprilu 1980. godine, za izdatke učinjene u maju 1970. godine), trebalo je razmatrati prema opštem zastarnom roku iz člana 1 4. Zakona o zastarjelosti potraživanja (“Službeni list FNRJ”, broj 40/53), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka odnosa.

U vrijeme kada su učinjeni izdaci za opravku stana, važio je savezni Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 11/66) i prema odrebi člana 54. tog zakona, nosilac stanarskog prava imao je pravo zahtijevati od organizacije za gazdovanje stambenim zgradama da se izvrše popravke stana, a ako to organizacija ne učini, nosilac stanarskog prava mogao je sam popravku učiniti i od stanarine odbiti učinjene troškove. Pri tome potrebno je istaknuti da ovom odredbom nije bilo propisano ograničenje da nosilac stanarskog prava ne može samostalno zahtijevati naknadu ovih troškova (bez prebijanja sa stanarinom koju plaća nosilac stanarskog prava), pa se ne može prihvatiti pravni stan nižestepenih sudova da zbog toga što tužilac ne plaća stanarinu nije osnovano samostalno potraživanje tužioca za naknadu troškova za opravku stana.

U reviziji se, međutim, opravdano ukazuje na to da nižestepeni sudovi uopšte nisu cijenili navode tužene isticane u toku postupka prema kojim je ona, zajedno sa majkom i sinom, nakon smrti brata, prešla u njenog stan, zato što je njena majka (koja je također u međuvremenu umrla), pred kraj života bila teški boelsnik, zbog čega je morala da preše u konforniji stan, (sporni stan nije zadovoljavao ni najosnovnije uslove stanovanja, budući da je bio jako trošan i prokišnjavao, nije imao kupatila, a imao je i druge nedostatke).

Prema odredbi člana 47. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima, nosiocu stanarskog prava ne može se dati otkaz ugovora o korištenju stana ako se nalazi u domu starih, iznemoglih, penzionera i slično. Šira interpretacija ovog propisa podrazumijeva da se otkaz ugovora o korištenju stana ne može dati ni članu porodičnog domaćinstva koji je zbog pružanja neophodne pomoći staroj, bolesnoj i iznemogloj osobi koja je radi zdravstvenih problema i neophodne njege bila prinuđena da privremeno preseli u bolji smješaj, jer je u tom slučaju odlazak iz stana uslovljen analognim razlozima kakve ima u vidu vitirani zakonski propis. Zato je u konkretnom slučaju provođenjem odgovarajućih dokaza trebalo razmotriti da li je odlazak sada umrle majke tužene i same tužene, koja ju je pratila, u drugi stan bio uslovljen neophodnošću liječenja i njege majke, jer se u tom slučaju prelaza tužene i njene majke u drugi stan ne bi mogao smatrati razlogom za otkaz ugovora o korištenju stana iz člana 47. stav 1. Zakona o stambenim odnosima.

Prema sadržini zapisnika o glavnoj raspravi tuženi je u odgovoru na tužbu izričito priznao odlučne činjenice, da je on još 1973. godine zasnovao stalni radni odnos u Splitu, da je u Splitu zaposlen na neodređeno vrijeme i njegova supruga i da sa njima živi i jedna od njihovih kćerki, od kada samo povremeno borave u spornom stanu, kao i da je tada u stanu bila ostala sama druga kćerka tuženog koja je u u junu mjesecu 1984. godine sa svojim suprugom preselila u drugi stan u kome trajno zadovoljava svoje potrebe stanovanja. Time su ispunjeni uslovi predviđeni u članu 47. Zakona o stambenim odnosima za osnovanost tužbenog zahtjeva, jer je očigledno da period nekorištenja stana traje duže od šest mjeseci.

Prema izričitoj odredbi iz člana 47. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, smatraće se da je nosilac stanarskog prava prestao da neprestano koristi stan (što se odnosi i na članove njegovog porodičnog domaćinstva) i u slučaju kada samo povremeno navraća u stan.

Nižestepeni sudovi su pravilno ocijenili da činjenica što je tuženi u vrijeme nekorištenja stana obavljao poslove u drugom mjestu ne predstavlja zapreku koja ima u vidu odredba člana 47. stav 1. tačka 6. Zakona o stambenim odnosima, zbog koje se ne bi mogao usvojiti otkaz ugovora o korištenju stana, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da tuženikov rad na terenu nije iziskivao stalni boravak na tom području, pa kada se pri tome ima u vidu mala udaljenost između mjesta rada i mjesta u kome se nalazi stan, kao i činjenica da su tuženom u OUR -u mogli biti naknađeni troškovi svakodnevnog odlaska i povratka do mjesta rada, očigledno je da je odsustvovanje iz stana nije bilo uzrokovano razlozima koje ima u vidu odredba člana 48. istog zakona.

Supruga tuženog, prema činjeničnim utvrđenjima nižestepenih presuda, takođe nije bila spriječena da iz razloga navedenih u članu 47. stav 1. tačka 6. pomenutog zakona, koristi stan, pa se i na osnovu ove okolnosti može zaključiti o izraženoj stvarnoj namjeri tuženoga i njegove supruge da ne koriste sporni stan za svrhu za koju je on namijenjen: trajno podmirenje potreba stanovanja.

Za otkaz ugovora po članu 47. pomenutog Zakona o stambenim odnosima nije odlučno da li tuženi ima na drugi način riješene stambene potrebe.

Prvostepeni sud je odbio zahtjev tužioca jer je ocijenio da se nije moglo pouzdano utvrditi da će tužena trajno ostati u domu u koji je smještena, a drugostepeni sud je odbio žalbu tužioca i potvrdio prvostepenu presudu zbog toga što se nisu ispunili uslovi iz člana 47. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima (Prečišćeni tekst - “Službeni list SRBiH”, broj 14/84) za davanje otkaza ugovora o korištenju stana.

Tačno je da se tužbenom ne daje otkaz ugovora o korištenju stana, kako se navodi u reviziji, već se traži samo predaja u posjed jedne sobe. Međutim, iz činjeničnih navoda sadržanih u tužbi i navoda tužioca u postupku koji su vodili nižestepeni sudovi, proizilazi da se predaja u posjed traži isljučivo zbog otkazanog razloga sadržanog u članu 47. stav 1. pomenutog zakona. Pravni osnov korištenja stana tužilac ne dovodi u pitanje, a pored toga, među parničnim strankama nije bilo sporno da tužena koristi stan kao nosilac stanarskog prava. Da bi mogao realizovati svoj zahtjev usmjeren na predaju u posjed stana od nosioca stanarskog prava, davalac stana na korištenje mora prethodno dati odkaz ugovora o korištenju stana. Takav otkaz se daje tužbom. Međutim, ako nema takvog zahtjeva, sud mora, kao prethodno pitanje, raspraviti da li su se ispunili uslovi za otkaz ugovora o korištenju stana, jer bez toga ne može odlučiti o osnovanosti zahtjeva za predaju u posjed stana.

Nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su, na osnovu činjenice da tužena ne koristi navedenu sobu duže od šest mjeseci zbog toga što je smještena u Centru za zaštitu punoljetnih lica ocijenili da se nisu ispunili uslovi za otkaz ugovora o korištenju stana u smislu člana 47. stav 1. navedenog zakona, odnosno da postoji izuzetak predviđen u odredbi tačke 3. tog zakonskog propisa, zbog posebnih okolnosti usljed kojih se ne može dati otkaz ugovora o korištenju stana iako period nekorištenja traje duže od 6 mjeseci.

Opravdano se u reviziji navodi da je o tužbenom zahtjevu trebalo odlučivati primjenom odredaba Zakona o svojinsko pravnim odnosima. Ostavilac je, kako to slijedi iz činjeničnog utvrđenja, prvo sačinio svojeručni testament, a potom ugovor o doživotnom izdržavanju, kojim svoj suvlasnički dio za slučaj smrti ostavlja tuženima.

Ukoliko je punovažan ugovor o doživotnom izdržavaju, tuženi su u momentu smrti ostavioca postali suvlasnici na spornoj stambenoj zgradi, pa se u tom slučaju ne bi moglo smatrati da je koriste bez pravnog osnova.

Tužioci bi kao suvlasnici imali pravo da zahtijevaju razvrgnuće zajednice nekretnina u smislu člana 16. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ili uređenje suvlasničkih odnosa, a u tom postupku po članu 67. Zakona o stambenim odnosima SRBiH, tuženi mogu pod propisanim uslovima zahtijevati da im se prizna pravo korištenja stambene zgrade.

Polazeći od suštine tužbenog zahtjeva i činjeničnih navoda na kojima je zasnovan, kao i svojstva parničnih stranaka, (tužilac se ne nalazi u radnom odnosu sa tuženom, kao ni lice kome je stan dodijeljen na korištenje), ovaj sud nalazi da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu iz nadležnosti suda udruženog rada, ni o upravnom sporu (radi se o aktu raspolaganja protiv koga se ne može pokrenuti upravni spo), nego o građansko pravnom sporu koji ima u vidu odredbe člana 34. stav 1. tačka je. Zakona o redovnim sudovima SRBiH, pa je za suđenje nadležan osnovni redovni sud.

Nižestepeni sudovi su utvrdili da je između tužene i njenog umrlog bračnog druga postojao osnov za razvod braka. Odnosi između supružnika su bili u toj mjeri poremećeni (međusobne svađe i tuće u dužem vremenskom periodu), da je njihov zajednički život postao nepodnošljiv i to je razlog za razvod braka po odredbi člana 55. Porodičnog zakona SRBiH.

Ovakvu odluku nižestepeni sudovi su donijeli u skladu sa zakonom, pa prigovori revizije da je odluka “formalistička” i da vijeća nižestepenih sudova, koja us ovako odlučila, nisu bila svjesna posljedica koja će za tuženu proizaći iz takve odluke (gubitak prava nasljedstva iza umrlog i gubitak prava na porodičnu penziju) nisu osnovani, jer je za odluku u ovom predmetu relevantno samo to da li je do smrti tužioca postojao razlog za razvod braka iz člana 55. Porodičnog zakona SRBiH koji je bio istaknut u tužbi radi razvoda braka.

Tuženi je u postupku kod nižestepenih sudova isticao, a to ponavlja i u reviziji, da je tužiteljica oglašena odgovornom zbog krivičnog djela pronevjere i da je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od godinu dana koju je izdrža la, te da ta okolnost tužiteljicu čini nepobnom za vaspitanje djece. U vezi s tim ispravno nižestepeni sudovi zaključuju da navedena okolnost ne isključuje mogućnost vršenja roditeljskog prava jer je utvrđeno da osuda za učinjeno krivično djelo nema uticaj a na podobnost tužiteljice da pruža zaštitu i vaspitanje djece koja su joj povjerena.

Polazeći od ovih utvrđenja nižestepeni sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava odlučili tako što su obavezali tuženu da izvrši restituciju vraćanjem nekretnina, koje su joj predate u posjed, na osnovu usmenog sporazuma u decembru 1986. godine. Ovaj sporazum u smislu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti (“Službeni list SRBiH”, broj 38/78) ne proizvodi pravno dejstvo zbog nedostatka pismene forme. Ali i da je zaključen u zakonom propisanoj formi ne bi mogao proizvesti pravno djejstvo (član 281. Porodičnog zakona SRBiH), zbog nedostatka odobrenja nadležnog organa starateljstva, jer se radi o prodaji vrednijih stvari maloljetnika.

87.

Član 44. Zakona o nasljeđivanju

Član 392. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima

Rok zastare potraživanja smanjenja ili vraćanja poklona zbog povrede nužnog dijela prekida se podnošenjem tužbe radi utvrđenja daje ugovor o poklonu ništav, a počinje teći iznova od dana kad je spor okončan pravosnažnom presudom kojom se odbija tužbeni zahtjev. Iz obrazloženja:

Osnovano se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti ističe da zakonski rok od tri godine predviđen u članu 44. Zakona o nasljeđivanju (po kome se može tražiti vraćanje poklona zbog povrede nužnog dijela) u konkretnom slučaju nije istekao. Zastarjelost prava tražiti vraćanje poklona u dijelu kojim je navodno povrijeđen nužni dio zakonskih nasljednika (kćeri ostavioca), prekinuta je podnošenjem tužbe kojom je traženo da se utvrdi nepunovažnost ugovora uz napomenu da su na ročištu za raspravljanje zaostavštine održanom 2. marta 1983. godine, zakonski nasljednici tražili za sebe nasljedstvo (uključujući i nekretnine koje su bile predmet ugovora o poklonu). Ostavilac je umro 16. juna 1982. godine, a tužba kojom su kćeri ostavioca zahtijevale da se utvrdi nepunovažnost ugovora o poklonu podnesena je 4. oktobra 1983. godine. Za vrijeme do pravosnažnog okončanja te parnice zakonski rok iz člana 44. Zakona o nasljeđivanju SRBiH, nije tekao, a počeo je iznova teći kada je spor pravosnažno okončan (član 392. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima), odbijanjem tužbenog zahtjeva radi utvrđenja da je ugovor o poklonu nepunovažan.

No, kako su nižestepeni sudovi, polazeći od utvrđenja da su tužioci nužni nasljednici umrlog, odlučili da je raspolaganjem testamentom povrijeđen nužni dio tih nasljednika (primjenjuje se odredbe člana 37 -44 Zakona o nasljeđivanju SRBiH), pravilno je utvrđeno da zbog povrede nužnog dijela ima mjsta reduciranju testamenta do namirenja nužnog dijela koji tužiocima pripada po zakonu. Bez pravnog djejstva je konstatacija u izreci prvostepene presude da je ostavilac “neosnovano isljučio tužioca iz nasljedstva”. Ostavilac nije u testamentu izrazio volju da tužioce isljuči iz nasljedstva, odnosno odredio da su oni nedostojni za nasljeđivanje.

Takav cilj ugovora proizilazi i iz načina na koji su formulisane ugovorne obaveze tuženih prema sadržini pismene isprave ugovora, u kojoj se navodi da će tuženi “za slučaj bolesti, nemoći ili nesposobnosti za privređivanje primaocu doživotnog izdržavanja”, odnosno “za slučaj potrebe” izvršavati određene konkretne obaveze onako kako su se stranke sporazumjele. Iz toga, kao i iz takođe utvrđenih činjenica da je odnos doživotnog izdržavanja između ugovornih stranaka trajao skoro deset godina i da primalac izdržavanja kroz tako dugi vremenski period od svoje smrti nije tražio raskid ugovora, nižestepeni sudovi su zaključili da su ugovorne obaveze tuženih izvršavane ona ko kako je to odgovaralo volji obiju ugovornih stranaka i cilju ugovora, odnosno da i obavezu tuženih na plaćanje određenog novčanog iznosa, koja je navedena u ugovoru, treba posmatrati sa aspekta osnovnog cilja ugovora da se primalac izdržavanja u budućem trajnom odnosu (kakav je odnos koji po svojoj sadržini podrazumijeva ugovor o doživotnom izdržavanju) obezbijedi “za slučaj potrebe”, odnosno kada se i ukoliko u budućnosti nađe u takvoj situaciji da mu je i materijalna pomoć potrebna.

Stoga se, polazeći od takve sadržine ugovora, ne može prihvatiti kao osnovan prigovor revizije da tuženi plaćajući samo povremeno određene novčane iznose sada umrlom primaocu izdržavanja, a ne svakog mjeseca, nisu izvršavali tu svoju obavezu iz ugovora onako kako je ugovore no.

Iz stanja spisa proizilazi da je unutrašnja arbitraža odlučivala o sporu koji je nastao između osnovnih organizacija udruženog rada koje su preko RO udružen e u SOUR. Do spora je došlo zbog neizvršenja prava i obaeze iz ugovora o zajmu koji je zaključen između pravnog prednika SOUR i pravnog prednika RO. Polazeći od iznesenih činjenica, a uz primjenu odredbe člana 561. stav 2. Zakona o udruženom radu (“Službeni list SFRJ”, broj 11/88 - prečišćeni tekst) ovaj sud ocjenjuje da se radi o odluci unutrašnje arbitraže o sporu iz poslovnog odnosa. Obzirom na to u smislu odredbe člana 17. stav 2. saveznog Zakona o sudovima udruženog rada, sud udruženog rada nije stvar no nadležan da odlučuje o takvom zahtjevu.

Unutrašnja arbitraža je samoupravni sud (član 233. stav 2. Ustava SFRJ i član 244. stav 3. Ustava SRBiH). Zakonom se određuje pod kojim se uslovima odluka samoupravnog suda može pobijati i kod redovnog suda, pa k ako u SRBiH zakonom nije predviđena nadležnost redovnog suda da odlučuje o tužbama za poništenje odluke unutrašnje arbitraže koja je riješila spor iz poslovnog odnosa za rješavanje u sporu za poništenje odluke unutrašnje arbitraže nije nadležan da odlučuje ni redovni sud.

Unutrašnja arbitraža se ne može smatrati ni izbranim sudom u smislu člana 469. Zakona o parničnom postupku.

Organi samoupravljanja su dana 28. februara 1986. godine usvojili završni račun za 1985. godinu, kada je utvrđeno da je tužilac poslovao sa gubitkom, a da je lične dohotke u 1985. godini isplaćivao iznad iznosa garantovanih ličnih dohodaka iznad garantovanog iznosa isplaćenih radnicima tuženog u toku 1985. godine, u vrijeme dok su bili u radnom odnosu sa tužiocem.

Samoupravnim sporazumom o rasporedu sredstava, prava i obaveza i diobnim bilansom parnične stranke nisu predvidjele raspored prava i obaveza nastalih isplatama ličnih dohodaka u visini iznad garantovanog iznosa, iako je tužilac poslovao sa gubi cima. Prema odredbama člana 335. ZUR -a (raniji tekst), ako osnovne organizacije ne zaključe samoupravni sporazum o rasporedu sredstava, prava i obaveza, po prijedlogu osnovne organizacije ili društvenog pravobranioca samourpavljanja, osnovni sud udruženog rada donosi odluku koja zamjenjuje taj sporazum. Shodno tome, sud udruženog rada nadležan je da donese odluku kojom će naknadno odrediti raspored sredstava, prava i obaveza, koji nisu obuhvaćeni ranije zaključenim samoupravnim sporazumom organizacija udruženog rada (između nove osnovne organizacije i organizacije od koje je ona organizovana). Osnovni sudovi udruženog rada, pored ostalog, nadležni su da odlučuju i o rasporedu sredstava, prava i obaveza u slučaju konstituisanja radne organizacije, organizovanja novih osnovnih organizacija udruženog rada i podjele, spajanja ili pripajanja radne organizacije (član 48. stav 2. tačka 9. Zakona o sudovima udruženog rada “Službeni list SRBiH” broj 14/80), tj. bez obzira da li se raspoređuje sva ili samo neka sredstva, prava i obaveze.

Prema odredbi člana 29. Zakona o matičnoj evidenciji (“Službeni list SFRJ”, broj 34/79), protiv konačnog rješenja radne organizacije kojim je utvrđen staž osiguranja i lični dohodak osiguranika, a koje se dostavlja Zajednici za penzijsko i invalidsko osiguranje, kod koje se vodi matična evidencija, može se podnijeti tužba sudu nadležnom prema republičkim odnosno pokrajinskim propisima.

Zakonom o redovnim sudovima SRBiH nije propisana nadležnost redovnog suda za suđenje u sporovima iz tih odnosa.

Zahtjev tužiteljice da se utvrdi manji broj radnih sati njenog umrlog supruga koji je bio u radnom odnosu kod tuženoga i da se ta činjenica registruje u propisanoj evidenciji, ima sva obilježja spora o samoupravnim pravima i obavezama iz međusobnih odnosa u udruženom radu u smislu odredbe člana 50. Zakona o sudovima udruženog rada SRBiH, pa je stoga za suđenje u ovoj pravnoj stvari nadležan osnovni sud udruženog rada.

U smislu člana 469. stav 1. Zakona o parničnom postupku, za sporove o pravima kojima slobodno raspolažu, osim za sporove za koje je nadležan jugoslovenski sud na osnvou odredaba o isključivoj nadležnosti, u sporovima se međunarodnim elementom stranke mogu ugovoriti nadležnost izbranog suda ako je jedna od njih strano fizičko ili pravno lice. Nadležnost izbranog suda je ugovorena nadležnost u skladu sa zakonom, pa ukoliko tužilac ne koristi ugovorno pravo pokretanja postupka pred izbranim sudom, tuženi može staviti prigovor u roku propisanom članom 473. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Arbitražni sud Međunarodne trgovinske komore u Parizu je stalna arbitraža i ima status izbranog suda kao i ad hoc arbitraža. Stoga je ugovaranje nadležnosti Arbitražnog suda Međunarodne trgovinske komore u Parizu ugovaranje nadležnosti izbranog suda, pa se radi o sporu za koji je nadležan jugoslovenski sud, ukoliko stranke ne koriste ugovorno pravo o nadležnosti izbranog suda, a ne o sporu za koji je nadležan inostrani organ. (vrhovni sud BiH, broj Pž. 409/88 od 26. juna 1989. godine)

98.

Član 63. Zakona o parničnom postupku

Mjesna nadležnost suda se ne mijenja nakon pokretanja postupka redovne likvidacije protiv tuženog (ili otvaranje stečajnog postupka).

IZ obrazloženja:

Viši sud u T. oglasio se mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu pozivom na član 63. Zakona o parničnom postupku, jer je utvrdio da je nad tuženim otvoren postupka redovne likvidacije pred Višim sudom u M. Odredbom člana 63. Zakona o parničnom postupku propisano je da je u sporovima koji nastaju u toku i povodom stečajnog postupka isključivo mjesno nadležan sud na čijem se području nalazi sud koji sprovodi stečajni postupak.

Kako je tužba podnesena prije otvaranja postupka redovne likvidacije (navedena odredba Zakona o parničnom postupku odnosi se i na taj postupak), a ne u toku i povodom ovog postupka, za suđenje u ovoj pravnoj stvari mjesno je nadležan Viši sud u T.

Članom 88. Zakona o javno minformisanju (“Službeni list SRBiH”, broj 28/86) propisano je da ako javno glasilo odbije da objavi ispravku informacije, ili je ne objavi na način i u predviđenom roku, podnosilac isprave ima pravo da podnese tužbu višem sudu na čijem se području nalazi sjedište, odnosno mjesto izdavanja javnog glasila.

Iz navedenih odredaba zakona proizilazi da u sporu radi objavljivanja ispravke informacije pasivno je legitimisano samo javno glasilo, a ne glavni i odgovorni urednik. Kako je tužba podnesena protiv glavnog i odgovornog urednika, a objavljivanje ispravke informacije može se tražiti samo od javnog glasila, to je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

Prvostepeni sud nije bio dužan postupiti u smislu člana 109 - Zakona o parničnom postupku, jer tužba u procesnom smislu nije imala nedostatke da se po njoj ne bi moglo postupati. Pored toga tužbu je sastavio advokat, pa prvostepeni sud nije bio dužan niti da postupi prema odredbi člana 11. Zakona o parničnom postupku.

Zbog toga tuženi neosnovano prigovara da je platni nalog primio 24. novembra 1987. godine i da je prigovor podnio 27. novembra 1987. godine.

U smislu člana 149. Zakona o parničnom postupku povratnica je potvrda o izvršenom dostavljanju. Neistinitost utvrđenih činjenica u povratnici se može dokazivati. Međutim, izvod iz knjige protokola, koji tuženi predlaže kao dokaz, kao ni datum prijema koji je tuženi stavio na svoj primjerak platnog naloga, nij epouz dan dokaz kojim se može utvrditi neistinitost činjenica koje su navedene na povratnici. Fotokopija izvoda iz predajne knjige proporučenih pošiljki koju je tuženi priložio uz žalbu nema datuma predaje ni žig pošte, pa takođe nije dokaz kojim bi se mogla utvrditi neistinitost činjenica o predaji preporučene poštanske pošiljke 3. decembra 1987. godine. Zbog toga tuženi neosnovano prigovara da je blagovremeno podnio prigovore protiv platnog naloga.

O troškovima postupka prvostepeni sud je odlučio isključivo na osnovu odredaba člana 158. Zakona o parničnom postupku iako je u ovom slučaju bio dužan primijeniti i odredbe člana 155. Zakona o parničnom postupku.

Naime, tužilac koji povuče tužbu nakon ispunjenja zahtjeva od strane tuženog ima pravo na naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni radi vođenja parnice, a ne i onih koje je sam prouzrokovao time što nije odmah nakon izspunjenja zahtjeva od strane tuženog, izjavio da povlači tužbu, nego je tu izjavu dao tek nakon održavanja dva ročišta, a činjenicu ispunjenja zahtjeva je znao ili mu je ona morala biti poznata.

Pogrešan je mešutim, pravni stav nižestepenih sudova da je odricanjem od tužbenog zahtjeva u ranijoj parnici u kojoj je bio tužilac, tuženi priznao predniku tužioca isključivo pravo vlasništva na nekretninama koje su bile predmet tog spora, jer da se odricanje od tužbenog zahtjeva po procesno-pravnom učinku izjednačuje s pravosnažnom presudom negativnog utvrđenja.

Odricanje od tužbenog zahtjeva proizvodi samo procesno-pravne posljedice da se više u istoj pravnoj stvari, između istih parničnih stranaka, ne može podnijeti nova tužba. Međtuim, takva procesna situacija nije prepreka za odlučivanje o zahtjevu postavljenom u ovoj tužbi u kome se traži projena zemljišno-knjižnog stanja, utvrđenje da je porodična stambena zgrada isključivo vlasništvo prednika tužioca, jer u ranijem postupku, u kome se tuženi, koji je na tim nekretninama upisan kao isljučivi vlasnik, odrekao tužbenog zahtjeva, nije odlučeno o gibitku njegovog prava vlasništva na ime nekretninama. Njegovu tužbu u tom postupku prvostepeni sud je trebao odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa, primjenom člana 187. Zakona o parničnom postupku, jer je tuženi bio upisan kao isključivi vlasnik nekretnina.

Ovakvih zahtjevom tužilac je preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva u smislu člana 190. Zakona o parničnom postupku, u dijelu o zateznim procesnim kamatama, ali to preinačenje nije bilo dpušteno, jer je tužena prigovorom osporila platni nalog u cjelini i povodom njenog prigovora vođena je glavna rasprava, tokom koje je tužilac mogao preinačitu tužbu, iako je parnica započela tužbom, sa prijedlogom za izdavanje platnog naloga.

Nakon plaćanja glavnog duga tokom glavne rasprave ostale su neplaćene zatezne kamate na glavni dug i tužilac je mogao ove obračunati, a u smislu člana 279. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima i plaćanje zatezne procesne kamate na ovaj iznos od dana podnošenja zahtjeva sudu.

Zbog toga prigovor zastarjelosti nije osnovan (član 196. stav 2. i 3. Zakona o parničnom postupku i član 388. Zakona o obligacionim odnosima). (vrhovni sud BiH, broj Rev. 587/ 88 od 15. juna 1989. godine)

110.

Član 208. stav 5. Zakona o parničnom postupku

Članovi 6., 21. i 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima

Protiv lica koje je kao umješač, uz saglasnost parničnih stranaka, preuzelo parnicu koja je blagovremeno pokrenuta ne može s euspješno isticati prigvor prekluzije.

Iz obrazloženja.

Tužiteljica ima pravo da traži ispražnjenje stana u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Tužba protiv tužene je podnesena 22. februara 1983. godne. Tužiteljica je kao umješač, po pristanku obje parnične stranke, stupila u parnicu kao stranka umjesto ranijeg tužitelja, pa se uz primjenu člana 208. stav 5. Zakona o parničnom postupku, može smatrati da je tužba podnesena prije 1. novembra 1984. godne, od kada se primjenjuje odreedba člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima, kojom je utvrđen rok u kome davalac stana na korištenje može tražiti ispražnjenje stana. Prije primjene navedene odredbe, u sudskoj praksi nastaloj kroz primjenu člana 27. Zakona o stambenim odnosima (u prečišćenom tekstu Zakona to je član 30), prihvaćen je bio pravni stav da davalac na korištenje društvenog stana ima pravo putem sudskog postupka u parnici, nakon proteka rokova iz toga člana, ostvarivati zaštitu svojih prava zahtjevom za ispražnjenje stana. Podnošenje toga zahtjeva nije vezano za rokove.

Kako su nižestepeni sudovi utvrdilida se tužena ne može smatrati licem iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima, to ona nema pravo u smislu člana 2. toga zakona da trajno nesmetano koristi stan. To pravo joj je pripada ni u smislu člana 21. Zakona o stambenim odnosima. Ona nije bila član porodičnog domaćinstva djeda pa je poslije njegove smrti nezakonito preuzela stan. (vrhovni sud BiH, broj Rev. 509/88 od 2. juna 1989. godine).

111.

Članovi 230. i 322. stav 2. Zakona o parničnom postupku

Zapisnik o sudskom poravnanju ima značaj javne isprave pa se pretpostavlja da je njegov sadržaj istinit dok se ne dokaže protivno. Iz obrazloženja:

Poravnanje je, u smislu člana 322. stav 2. Zakona o parničnom postupku, zaključeno kod stranke, poslije pročitanog zapisnika o poravnanju, potpišu zapisnik. Prema tome, pravilno zaključuju nižestepeni sudovi, ukoliko bi bili tačni navodi tužioca da je do izmjene sadržaja poravnanja došlo prije potpisivanja poravnanja, to bi ušlo u tekst poravnanja, a u suprotnom stranke ga ne bi potpisale, pa ono ne bi bilo zaključeno.

Zapisnik o glavnoj raspravi sačinjen u sudskom postupku (u kome je sadržano sudsko poravnanje) ima značaj javne isprave u smislu člana 230. ZPP, pa važi pretpostavka da je istinita njegova sadržina, ali je dozvoljeno dokazivati suprotno (stav 3. člana 230. Zakona o parničnom postupku). Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da ta pretpostavka od strane tužilaca nije oborena.

Međutim, drugostepeni sud je izgubio iz vida sadržnu odredbe člana 365. stav 2. Zakona o parničnom postupku prema kojoj je, ispitujući pobijanu presudu u vezi sa razlozima navedenim u žalbi, bio obavezan da po službenoj dužnosti pazi na to da li su u prvostepenom postupku počinjene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. Zakona o parničnom postupku, a posebno na stav 2. tačka 5. i tačka 10. tog zakona.

Kada se povezano cijene odredbe članova 358., 365. stav 2. i člana 367. Zakona o parničnom postupku, mora se zaljučiti da ni drugostepeni sud ne može odbaciti žalbu protiv presude zbog toga što je izjavljena iz razloga zbog kojih se po zakonu ne može podnijeti, jer ovakva žalba nije u cjelini nedopuštena, već su samo nedopušteni žalbeni razlozi. U takvom slučaju treba smatrati da je podnesena žalba bez razloga, koju treba ispitati u smislu člana 365. stav 2. Zakona o parničnom postupku, i o njoj meritorno odlučiti.

Iz sadržine punomoći koju je tuženi dao svom radniku koji ne na ročištu za glavnu rasprvu priznao tužbeni zahtjev, proizilazi da je ovoga ovlastio samo na to da ga zastupa u parnici, a nije mu dao i posebno izričito ovlaštenje da može priznati tužbeni zahtjev, kao što je propisano odredbom člana 96. Zakona o parničnom postupku. Kako se radi o punomoćniku koji nije advokat i koji nij eimao potrebno ovlaštenje za preduzimanje te dispozitivne radnje, a to je bio uslov propisan odredbom člana 96. Zakona o parničnom postupku i za donošenje presude na osnvou priznanja, takvim propustima nižestepeni sudovi su počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 1. i 2. tačka 10. Zakona o parničnom postupku.

Kako je tužiteljica osoba za koju postoji osnovana sumnja da nema parničnu sposobnost, sud je bio dužan da zastane sa postupkom i sačkea da nadležni starateljski organ tužiteljici postavio staraoca za poseban slučaj (član 211. Porodičnog zakona). Kad sud ocijeni da će taj postupak dugo trajati, može i sam odrediti privremenog zastupnika stranci, dok organ starateljstva ne odredi staraoca za poseban slučaj (član 84. stav 2. tačka 1. Zakona o parničnom postupku).

Budući prvostepeni sud nije postupio na naprijed izloženi način, već je postupak vođen i okončan sa samom tužiteljicom, za koju je konstatovano da nije sposobna da sama vrši radnje u postupku, prilikom donošenja pobijane presude počinjena je apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 10. Zakona o parničnom postupku.

U konkretnoj pravnoj stvari, pored tužene organizacije udruženog rada učestvuje kao suparničar na pasivnoj strani i radnik te organizacije udruženog rada, koji je po navodima tužbe prouzrokovao predmetnu štetu na radu (član 170. Zakona o obligacionim odnosima).

Obzirom na izloženo proizilazilo bi da obaveze tuženih potiču iz istog činjeničnog i pravnog osnova, odnosno da se radi o materijalnom suparničarstvu iz člana 196. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku, i da prema tome u ovoj pravnoj stvari, u smislu člana 491. Zakona o parničnom postupku, treba primijeniti pravila po kojima se postupa u privrednim sporovima.

Ova mogućnost ne oslobađa parnične stranke obaveze da se odazivaju poz ivima na ročište, ako ne žele da izbjegnu posljedice izostanka, te da na taj način kontadiktorno raspravljaju, pa i o valjanosti isprave na koje se poziva tužba. Posljedica nedolaska stranaka na prva dva uzastopna ročišta predviđene odredbama člana 499. stav 2. Zakona o parničnom postupku, nije mogla, prema tome, otkloniti okolnost da je tužilac pripremnim podneskom predlagao donošenje odluke u smislu člana 496. Zakona o parničnom postupku.

Neće se dosudidi naknada troškova za onaj vid ceremonijala za koji se ocijeni da je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu socijalističkog samoupravnog društva ili da je učinjem u drugom cilju, a ne radi ispoljavanja dužnog pijeteta prema umrlom. 3. Naknada za nadgrobni spomenih može se dosuditi i kada tužilac učini vjerovatnim da će spomenih podići

Kako se forma pogrebnih objačaja u toku historijskog razvoja mijenjaju u praksi nastaju dileme da li je određena forma (ritus) iz sklopa pogrebnih obijačaja sačuvala snagu običajne obaveze ili je historijski prevaizđena, odnosno degradir ana na stupanj navike, odnosno da li je neko ponašanje povodom sahrane dobilo snagu obavezujuće običajne norme.

S obzirom na prirodu otvorenih pitanja u našoj sudskoj praksi najprije se mora potražiti kriterij za utvrđivanje koji se izdaci po našem pravu smatraju troškovima sahrane koji se naknađuju po osnovi odgovornosti za štetu.

“Ko prouzrokuje nečiju smrt dužan je naknaditi uobičajene troškove njegove sahrane” (član 193. stav 1).

U ovoj odredbi je suviše usko određen subjekt koji odgovar aza štetu, jer postoji odgovornost za tuđe štetne radnje, pa je tačnije reći: lice koje odgovara za štetu.

Izraz “uobičajeni” u ovom kontekstu ima dvostruko značenje. Prvo, taj izraz je oznaka za normu koja obavezuje porodic u umrlog ili njegovu rodbinu da ga sahrane u skladu sa običajima, pa je zbog toga lice koje odgovara za štetu dužno da naknadi troškove sahrane onim koji su ih snosili da bi sahranili pokojnika u skladu sa pogrebnim običajima. Drugo, izraz uobičajeni je si nonim za normalno, primjerno prosječno. Dakle, lice koje odgovara za štetu dužno je da naknadi primjerene troškove sahrane u visini koja predstavlja prosjek u mjestu sahrane, tj. troškove koje pretežan dio stanovništva snosi prilikom sahranjivanja bliskog srodnika koji su “uobičajeni”.

Prema tome, sud kad odlučuje o zahtjevu za naknadu troškova sahrane dužan je, najprije, da utvrdi da li je obijačajna norma obavezivala tužioca (oštećenog) da učini određeni izdatak vezan za sahranu. Kako običajne norme imaju dispozitivni karakter, one važe, razumije se, samo ako nisu u sukobi sa načelima ustanvnog uređenja, prinudnim propisima ili moralom socijalističkog samoupravnog društva (javni poredak). Zato, ako sud nađe da je običajna norma, koja nije protivna javnom poretku, obavezivala tužioca da učini određeni izdatak vezan za sahranu pokojnika, obavezaće lice koje odgovara za štetu da je naknadi. No, kako Zakon o obligacionim odnosima propisuje da se naknađuje samo “uobičajeni”, tj. primjereni, prosječni troškovi sahrane, sud će, ako utvrdi da je tuženi dužan da nadoknadi troškove sahrane, ocijeniti da li je visina naknade štete koju traži tužilac u granicama uobičajenih, tj. prosječnih, primjerenih troškova sahrane, jer to je granica preko koje se ne može obaveza ti tuženi.

Pored nužnih troškova sahrane (naknada za grobno mjesto, kopanje groba, lijes, prevoz leša itd.) prema vladajućem gledištu sudske prakse uobičajeni troškovi sahrane koji nisu protivni načelima ustanovg uređenja, prinudnim propisima ili moralu s ocijalnostičkog samoupravnog društva, smatraju se i troškovi pogrebnog ceremonijala, uključujući i druge uobičajene troškove vezane za sahranu, zatim troškovi za pribavljanje odjeće žalosti bračnog druga pokojnika i njegove najbliže rodbine, kao i troškovi uređenja groba neposredno nakon sahranjivanja te troškovi održavanja groba koji se u skladu sa propisima plaćaju prilikom obezbjeđivanja (pribavljanja) grobnog mjesta i napokon troškovi podizanja nadgrobnog spomenika.

Nije relevantno da li je pokojnik sa hranjen po vjerskom ili ateističkom ceremonijalu, odnosno da li su drugi izdaci vezani za sahranu učinjeni u skladu sa običajima koji imaju vjerksa ili ateistička obilježja, jer zakon ne čini tu razliku.

Zato se naknađuju kao troškovi sahrane i oni troškovi koji su vezani za učešće svećenika u pogrebnoj ceremoniji, pa i troškovi učinjeni za druga vjerska obilježja, kao što se naknađuju i troškovi vezani za uobičajenu ateističku pogrebnu ceremoniju. U troškove sahrane ubrajaju se i troškovi za jelo i piće učesnika sahrane u skladu sa mjesnim običajima. Ne smatraju se, međutim, uobičajenim troškovima sahrane troškovi pomena (vjerskog ili ateističkog): daća, pdoušje, karmine, jer nisu vezani za sahranu.

Budući da su troškovi sahrane, osim nužnih troškova ukop a, vezani za razne forme izražavanja pijeteta prema umrlom, pri odmjeravanju naknade za ove troškove ne mogu se uzeti u obzir izdaci koji nisu učinjenih ih tih pobuda, tj. ako iz konkretnih okolnosti nesumljivo proizilazi da su učinjeni zbog prestiža, nadmetanja ili drugih pobuda koje nemaju ništa zajedničko sa iskazivanjem dužnog poštovanja prema umrlome.

Pijetet prema umrlom iskazuje se najčešće u formama u kojima se izražava i bol supruge odnosno najbližih srodnika zbog smrti bliske osobe. Zakon ne određuje krug srodnika koji imaju pravo da traže naknadu pojedinih vidova troškova sahrane (npr. za nošenje odjeće žalosti ili za pogrebne vijence), pa se naknada tih troškova, po analogiji, dosuđuje onim licima koja imaju pravo da traže pravičnu novčanu naknadu za duševne bolove, a to su: bračni drug, djeca i roditelji (član 201. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima); zatim braća i sestre te vanbračni drug, ako je između tih lica i umrlog postojala trajnija zajednica života (član 201. stav 2. i 4. ZOO).

Stroga primjena pravila po kome se ne može tražiti naknada za buduće troškove, jer šteta predstavlja umanjenje imovine, shvaćene u ekonomskom smislu (član 155. ZOO), a dok se ne učini izdatak nema umanjenja imovine, pa, dakle, ni štete, ne bi bila u saglasnosti sa stavom koji je prije skoro dvije decenije usvojila jugoslovenska sudska praksa, da troškovi podizanja nadgrobnog spomenika spadaju u uobičajene troškove sahrane. Troškove podizanja nadgrobnog spomenika iz vlastite imovine ne bi mogle podnijeti siroma šinije porodice, koje često zbog gubitka bliskog srodnika ostaju bez jedinog hranitelja, a time i bez nužnih sredstava za život. Zato se smatra da je u saglasnosti sa ovim vidom obeštećenja da se dosudi i naknada za troškove podizanja nadgrobnog spomenika, koji još nisu učinjeni, ako tužilac učini vjerovatnim da će podići nadgrobni spomenik.

122.

NAČELNI STAV 3/89

Sopštenje o zadržavanju prava na ugovornu kaznu može se dati i usmeno ako strane nisu ugovorile da se ta izjava može dati samo u određenoj formi.

Naše pravo usvaja načelo neformalnosti ugovora, a odstupanje može pripisati samo zakonom (član 67. stav 1. ZOO). Saopštenje povjerioca iz člana 273. stav 5. ZOO po naučnoj klasifikaciji spada u obavještajne radnje (notifikacije) koje karakteriše izjava volje, a za ovu izjavu važe pravila koja se primjenjuju kod pravnih poslova. Budući da Zakon o obiligacionim odnosima za to saopštenje ne propisuje formu, proizilazi da se može pravovaljano izjaviti i neformalno.

Saopštenje povjerioca o zadržavanju prava na ugovornu kaznu se ne smije miješati sa odredbama ugovora o toj kazni. Ugovorna odredba je izvor subjektivnog prava povjerioca da mu dužnik plati određeni novčani iznos ili pribavi neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zadocni sa njenim ispunjenjem (član 270. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), a saopštenje pretpostavkeza njgovu realizaciju. Zato se iz zakonske odredbe da ugovorna kazna “mora biti ugovorena u formi propisanoj za ugovor iz koga je nastala obaveza na čij e se ispunjenje odnosi” (član 271. stav 2. ZOO), ne proizilazi zaključak da se u istoj formi mora dati i saopštenje povjerioca o zadržavanju prav ana ugovornu kaznu. Upravo zbog raznorodnosti “saopštenja” i klauzule o ugovornoj kazni nije moguća ni analogna primjena pravila o formi te klauzule. Pretpostavka za analogiju, uostalom, je da postoji pravna praznina. Ovdje, međutim, ne postoji pravna praznina. Zakonodavac koji je unutar istog instituta “vezao” formu ugovorne kazne za formu ugovora zbog njene akcesornosti (član 272. stav 2. ZOO), nije to učinio u slijedećem članu (273. stav 5) - u pogledu “saopštenja”.

Pravna sigurnost naime, se postiže i neformalnim saopštenjem o zadržavanju prava na ugovornu kaznu, da bi se postigla izvjesnost dovoljno je da “s aopštenje” bude izričito i određeno.

Budući da saopštenje ne kreira subjektivno pravo koje već postoji, već je samo pretpostavka za njegovu realizaciju, a za pretpostavka je nužan uslov da bi dužnik bio svjestan da će se pogoditi ova sanacija, nije bilo potrebno da se za “saopštenje” propiše ista forma kao i za ugovornu kaznu.

Princip neformalnosti “saopštenja” važi i u slučaju kad su jedna ili obje jer posebne odredbe o formi samoupravnog sporazuma, odnosno ugovora o raspolaganju društvenim sredstvima iz člana 204. Zakona o udruženom radu se ne mogu analogno primijeniti zbog toga što “saopštenje” nema karakter akta raspolaganja.

Prema tome ZOO ne propisuje formu za saopštenje o zadržavanju prava na ugovornu kaznu, pa se to saopštenje može dati i usmeno, osim u slučaju kada su se ugovorne strane sporazumjele da posebna forma bude uslov punovažnosti saopštenja (član 69. stav 1. ZOO).

123.

NAČELNI STAV 4/89

Zastarelost obaveze koja se sastoji u tome da se nešto ne učini, da se prepusti ili trpi utvrđen e pravosnažnom sudskom odlukom ne teče dok se dužnik uzdržava od radnji koje predstavljaju njenu povredu (član 361. stav 2. ZOO).

Prema odredbi člana 379. stav 1. ZOO sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarevaju za deset godina.

Kada u takvim slučajevima počinje teći zastarelost, ZOO nije posebno odredio. Osnovno pravilo je da zastarelost počinje teći prvog dana posle dana kad je poverilac imao pravo da zahteva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (član 361. stav 1. ZOO). Takva posebna odredba, od kada počinje teći zastarelost, predviđena je za obavezu koja se sastoji u tomeda se nešto ne učini, da se propusti ili trpi. Onda zastarelost počinje teći prvog dana posle dana kad je dužnik postupio protivno obavezi (član 361. stav 2. ZOO).

U praksi se pojavio problem, u kom roku može zahtevati izvršenje lice, u čiju korist je pravnosnažnom presudom utvrđeno postojanje prava službenosti prolaza pešice i kolima, pa je dužniku bilo naloženo da je dužan da se uzdržava od radnji koje bi predstavljale povredu izvršavanja takvog poveriočevog prava, a do povrede je došlo nakon više godina. Nova tužba je bila odbačena, a u izvršnom postupku je dužnik isticao prigovor da je dosuđeno potraživanje s obzirom na odredbu člana 379. stav 1. ZOO zastarelo za desed godina od pravnosnažnosti nadalje.

Rešenje problema treba tražiti u odredbi člana 361. stav 2. ZOO. Ova odredba - kad zastarelost počinje teći - uvrštena je među “opšte odredbe” o zastarelosti (dok je odredba o desetogodišnjem roku koji važi za judikanta potraživanja - član 379 ZOO - uvrštena među odredbe koje određuju vreme potrebno za zastarelost). Naime, kad je dužnik dužan da nešto propusti ili dopusti, odlučujući je dan, kad aktivno postupi u suprotnosti sa svojom obavezom (u ovom slučaju: utvrđenom pravnosnažnom presudom). Dok dužnik svoju obavezu ne povređuje, poverilac nema pravnu zaštitu, odnosno te k kad dužnik povredi svoju obavezu, poverilac može ostvarivati svoju pravnu zaštitu. Zato poveriočev obligaciono pravni zahtev nije mogao da zastari već tada, kad mu dužnik nije dao bilo kakav povod zato da realizuje svoje pravo.

Drugačiji stav, naime, da sva, pravnosnažnom sudkom odlukom ili sudskim poravnanjem utvrđena potraživanja, zastarevaju za deset godina (pa se nakon proteka tog roka više ne mogu prinudno izvršiti), bio bi u suprotnosti sa već citiranom odredbom člana 361. stav 2. ZOO. Zato nema osnova za mišljenje da sudska odluka jemči za utvrđenu obavezu koju sadrži samo deset godina (a ne više), pa da je zatim pravni osnov iscrpljen. Na to ukazuje već ranije citirana sistematika navedenih odredbi ZOO koje dolaze u obzir: član 361. stav 2. i član 379. stav 1. Presuda predstavlja zakon za stranke (isto kao ugovor) pa se njene odredbe moraju poštivati, iako traju više od deset godina.

Tako je npr. smisao presude o utvrđivanju prava službenosti s istovremenom dužnošću uzdržavanja od radnji koje bi predstavljale povredu njegovog izvršavanja, u trajnom uređenju tog stvarnog prava. Zato nije prihvatljivo da bi poverilac bio dužan kod ovakovog trajnog, presudom već utvrđenog stvarnog prava, svakih deset godina ponovno podnositi novu tužbu.

U dileme koje bi se mogle otvoriti kod ponovnog, izvršenja iste presude (čl. 225 - 228. Zakona o izvršnom postupku) usvojeni načelni stav ne zadire, diskusija je upozorila i na zaključak sa savetovanja građanskih i građansko-privrednih odjeljenja Saveznog suda, Vrhovnog suda i vrhovnih vojnih sudova republika i autonomnih pokrajina od 14. i 15. septembra 1983. godine, gdje je u vezi sa rokovima iz odredbi člana 228. ZIP usvojen stav da predlog za izvršenje pri ponovnom smetanju poseba nije vezan na duže rokove osim na one koje navedeni član određuje u 2. stavu.

124.

NAČELNI STAV 5/89

Na odgovornost prodavca za materijalne nedostatke građevine koju je izgradio za tržište primjenjuje se, pored pravila o odgovornosti iz ugovora o prodaji, i pravila o odgovornosti izvođača prema prvom i svakom kasnijem sticaocu građevine ili njenog dijela, odnosno prema nosiocu stanarskog prava, kao i pravila o odgovornosti za solidarnost građevine (čl. 641 - 647. Zakona o obligacionim odnosima).

U sudskoj praksi su se ispoljila različita shvatanja o tome da li se odredbe Zakona o obligacionim odnosima o odgovornosti izvođača za nedostatke i solidnost građevine, te zakonske odredbe o garanciji za kvalitet građevinskih radova, mogu primijeniti i u slučaju prodaje građevine izgrađene za tržište.

Na XL zajedničkoj sjednici Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda održanoj u Ohridu 23. i 24. maja 1989. godine, usvojen je navedeni načelni stav iz slijedećih razloga:

Odrebama Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) koje se odnose na ugovor o građenju, kao specifički ugovor o djelu, propisana je odgovornost izvođača za nedostatke građevine identično kao u ugovoru o djelu (član 641, u vezi sa članovima 614 -621) ali je, uz dodavanje i projektantam odgovornost proširena i zbog nedostataka u izradi građevine koji se tiču njene solidnosti (članovi 644 -647), a pravo na zaštitu zbog nedostataka građevine dato je, pod uslovima koji važe za naručioca, i svim kasnijim sticaocima građevine (članovi 642. i 644. stav 4), te, sem za nedostatke u pogledu solidnosi građevine, i nosiocu stanarskog prava na stanu u društvenoj svojini (član 643).

U ugovorima o građenju u pravilu se ugovara i garancija za kvalitet izvedenih radova (garantni rok), bilo neposredno ili posredno, izričitim ili prećutnim ugovaranjem primjene Posebnih uzansi o građenju (član 21. stav 2. ZOO). U smislu Posebne uzanse o građenju broj 85, garantni rok za kvalitet izvedenih radova iznosi dvije godine, ako ugovorom ili propisima nije drugačije određeno. Nekim republičkim odnosno pokrajinskim zakonima o izgradnji građevinskih (investicionih) objekata propisan je garantni rok u kome izvođač odgovara za nedostake u kvalitetu radova.

Dešava se, međutim, da organizacije udruženog rada podižu građevinske objekte sa vlastitim sredstvima, a potom otuđuju te objekte ugovorom o prodaji.

Kupac ovakvog objekta izgrađenog po projektu samog izvođača, ima pravo na zaštitu zbog naterijalnih nedostataka propisanu članovima 488 -500. ZOO, u vezi sa članovima 478 -485. ZOO, koji se odnose na ugovor o prodaji, ali ne, ako to nije posebno ugovorio, i na garanciju za kvalitet radova u dužem garantnom roku, jer se propisi o garanciji za ispravno funkcionisanje prodate stvari (članovi 501. do 507. ZOO) ne mogu primijeniti kod ugovora o prodaji građevinskih objekata pošto se ovi ne mogu svrstati u tzv. tehničku robu.

Posebn je kupac građevinskog objekta u nepovoljnijem položaju u odnosu na naručioca iz ugovora o građenju stoga što odredbe ZOO o ugovoru o prodaji ne sadrže pravila o odgovornosti za nedostatke po samom zakonu prema daljnjim sticaocima građevine i drugim licima (npr. nosiocu stanarskog prava). Ova prava nisu propisana ni zakonima odnosno podzakonskim propisima socijalističkih republika i autonomnih pokrajina, pa ni oni koja sadrže odredbe o izgradnji stanova radi prodaje na tržištu.

Ne postoje razlozi za umanjivanje prava kupca građevine izgrađene za tržište u odnosu na naručioca građevine. Ovaj drugi ne samo da naručuje izgradu građevine po projektu koji on daje, već u pravilu organizuje i stručni nadzor nad izvođenjem radova, što sužava mogućnost greške izvođača, pa ne bi bilo logično dati kupcu građevine izgrađene radi prodaje, čiju izgradnju nije mogao nadzirati, zaštitu zbog nedostataka građevine u užem obimu od one koju ima naručilac. Odgovornost za solidnost građevine je propisana i u društvenom interesu, a ne samo radi zaštite prava sticaoca po ugovoru o građenju, pa se zbog toga ne može ugovorom ni isključiti ni ograničiti (član 644. stav 5. ZOO).

Navedeni razlozi, kao i činjenica da je prodavac građevine izgrađeneza tržište i izvođač te građevine, što pooštrava njegovu odgovornost za nedostatke građevine, opravdava stav da se kod prodaje građevine izgrađene za tržište, na odgovornost prodavca - izvođača za materijalne nedostatke građevine primjenjuje, pored pravila o odgovornosti iz ugovora o prodaji, i pravila o odgovornosti izvođača pougovoru o građenju prema naručiocu i svakom kasnijem sticaocu građevine ili njenog dijela, odnosno prema nosiocu stanarsko g prava, kao i pravila o odgovornosti za solidnost građevine, jer su ispunjeni svi uslovi za analognu primjenu tih pravila.

Također su ispunjeni uslovi za analognu primjenu pravila o odgovornosti izvođača i za nedostatke zemljišta na kome je podignuta građevina (član 644. stav 2.).

Delegacija Vrhovnog suda Hrvatske smatra da se odredbe o odgovornosti za solidnost građevine i neposredno odnose na izvođača - prodavca građevine izgrađene za tržište, jer da, u smislu člana 644. stav 4. ZOO, ta odgovornost ne postoji samo prema naručiocu iz ugovora o građenju, već i svakom drugom sticaocu građevine, pa i kupcu iz ugovora o prodaji.

125. NAČELNI STAV 6/89

Žalba izjavljena telegrafskim putem smatra se potpunom ako je u telegramu pored označenja sudke odluke koja se pobija telegramom navedeno ime kojim se identifikuje podnosilac žalbe.

105. Šteta - Naknada zbog oštećenja zemljišta 108- Zastarjelost - potraživanja iz obaveze nečinjenja, propuštanja ili trpljenja 110. Žalba - izjavljena telegrafskim putem Telegram - žalba izjavljena telegrafskim putem 106. Šteta - naknada troškova sahrane 107. Ugovorna kazna - forma saopštenja o zadržavanju prava 108. Građevina - odgovornost za materijalne nedostake građevine (ili dijela građevine) izrađene za tržište Materijalni nedostaci - odgovornost graditelja za tržište

SAVJETOVANJE GRAĐANSKIH I GRAĐANSKO-PRIVREDNIH ODJELJENJA SAVEZNOG SUDA, VRHOVNIH SUDOVA REPUBLIKA I AUTONOMNIH POKRAJINA I VRHOVNOG VOJNOG SUDA ODRŽANOG 25. I 26. MAJA 1989. GODINE U OHRIDU

126.

ZAKLJUČAK 1/89

Nije protivan prinudnim propisima pravni posao između društveno-pravnih lica o zasnivanju hipoteke na nepokretnim stvarima u društvenoj svojini na kojima pravo raspolaganja ima jedno društveno pravno lice u korist drugog društveno-pravnog lica.

Potrebno je inicirati unošenje u odgovarajući zakon odredbi o hipoteci na nepokretnim stvarima u društvenoj svojini kao i o zasnivanju hipoteke u korist pojedinaca na društvenim sredstvima i celovito uređivanje ovog pitanja.

127.

ZAKLJUČAK 2/89

Učesnik igre na sreću čija potvrda o uplati nije primljena u trezor priređivača igre na sreću ima pravo na naknadu štete u visini izgulbjenog dobitka, kao i naknadu druge štete koju je u vezi s tim pretrpio, ako je šteta prouzrokovana krivicom lica u radnom odnosu kod priređivača, odnosno krivicom priređivačkog punomoćnika koji nije kod njega u radnom odnosu, bez obzira na stečen krivice.

Pravilima priređivača može se isključiti odgovornost priređivača za štetu, ali samo akoje ona učinjena iz obične nepažnje. Priređivač izgre na sreću odgovar aza štetu učesnika u igri i onda kada je šteta prouzrokovana krivicom člana organizacije koja se ugovor sa priređivačem obavezala da u ime i za račun priređivača preko svojih članova prima uplate.

Priređivač ne odgovara za štetu učesnika u igri do koje je došlo krivicom PTT organizacije zbog neblagovremene dostave.

Učesnik u igri koji više ne poseduje potvrdu o uplati nema pravo da zahteva naknadu štete od priređivača.

Sve ovo pod uslovom da zakonom nije drugačije određeno.

128.

ZAKLJUČAK 3/89

Kada je u pitanju naknada materijalne štete zbog izgubljene zarade nastale usled neopravdane osude ili neosnovanog lištenja slobodne onda se oštećenom licu dosuđuje naknada u onom punom iznosu koju bi to lice ostvarivalo, da nije bilo neopravdane osude, odnosno neosnovanog lišenja slobode, bez obzira da li je izgubljena zarada nastala usled prestanka rada u zemlji ili prestanka privremenog rada u inostranstvu.

129.

ZAKLJUČAK 4/89

1. Stanarine spadaju u povremena novčana potraživanja na koja zatezna kamata teče od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, ako zakonom nije drugačije propisano.

2. U povremena novčana potraživanja na koja zatezna kamata teče od dana kad je sudu podnesen zahtjev z anjihovu isplatu ne spadaju naknade z autrošenu električnu energiju, upotrebu telefon a i druge slične naknade koje se povremeno obračunavaju.

130.

ZAKLJUČAK 5/89

Za vreme docnje korisnika kredita u otplati dospjelih anuiteta bankarske organizacije imaju pravo na kamatu na ukupan iznos anuiteta, od dospelosti svakog pojedinog anuiteta do isplate kada je ugovorm odnosno samoupravnim sporazumom između bankarske organizacije i korisnika krdite predviđeno da će se na kamatu kada dospe za naplatu zaračunavati kamata.

131. ZAKLJUČAK 6/89

Priznanje tužbenog zahteva, koji se prema pravilima materijalnog prava određuje prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, može predstavljati raspolaganje koje je u suprotnosti sa pravilima morala socijalističkog samoupravnog društva (član 3. stav 3. tačka 2. ZPP).

Zato sud u takvom slučaju neće doneti presudu na osnovu priznanja (član 331. stav 2. Zakona o parničnom postupku) ukoliko nije sa priznanjem upoznato tužioca odnosno ukoliko ga nije u vezi sa tim salsušao pa mu tako dao mogućnost da se o njemu izjasni. Priznanje tužbenog zahteva je jednostrana izjava tuženog da je tužiočev zahtev sa pravnom zaštitom osnovan. S obzirom na to, da je priznanje jednostrana procesna radnja, njegovo važenje ne zavisi od volje ili aktivnosti suprotne stranke, dovoljno je jasna, izričita i besuslovna izjava tuženog. Priznanje znači dispoziciju tuženog sa zahtevom da po tom osnovu sud bez daljeg raspravljanja donese presudu kojom će usovjiti tužbeni zahtev (presuda na osnvou priznanja, član 331. stav 1. ZPP). Sud pri tom ne utvrđuje da li je priznanje činjenično i pravno osnovano, ne utvrđuje činjenično stanje niti ne ceni materijalno pravo na kome se zahtev zasniva. Zato se presuda na osnovu priznanja ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primene materijalnog prava, već samo zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka ili zbog mane volje (član 353. stav 3. i član 385. stav 4. ZPP).

Ipak priznanje nema nužno za poslidicu donošenje presude. Sud, naime ne donosi presudu na osnovu priznanja, iako su ispunjeni potrebni uslov i, ako sazna da se radi o zahtevu kojim stranke ne mogu rspolagati (član 3. stav 3. ZPP), a ako treba da se o okolnostima prethodno pribave obaveštenja, donošenje presude na osnovu priznanja se odlaže (član 331. stav 2. i 3. ZPP). Ako, dakle, tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtev, sud više ne utvrđuje činjenični i pravni osnov tužbenog zahteva (nema više “daljeg raspravljanja”, kako određuje član 331. stav 1. ZPP), što ne znači da je postupak i okončan. Eventualni dalji postupak biće, naime, usmeren na utvrđivanje da li je priznanje (raspolaganje tužbenim zahtevom) dozvoljeno ili ne. Ovaj postupak će, naravno, biti potreban samo u slučajevima sumnje o dozvoljenosti raspolaganja zahtevom.

Sud ne priznaje raspolaganje stranaka koje je u suprotnosti sa prinudnim propisom o samoupravnim pravima radnih ljudi i o raspolaganju društvenim sredstvima ili drugim prinudnim propisom ili koje je u suprotnosti sa pravilima morala samoupravnog socijalističkog društva (član 3. stav 3. ZPP).

Kod ocene da li je određeno raspolaganje stranaka, u konkretnom slučaju priznanje tužbeno gzahteva, u suprotnosti sa pravilima morala, treba polaziti od okolnosti konkretnog slučaja. zato usvojeni zaključak sadrži u prvom stavu reč “može”. Smatramo, da je upotreba ove reči sasvim na mestujer diktira brižljivu ocenu svih okolnosti pojedinog slučaja. Posebno treba oceniti vremenja priznanja (eventualno iskorištavanje povoljne situacije) i oblik u kome je dato.

Usvojeni zaključak razmatra slučaj, kad se radi o priznanju novčanog tužbenog zahteva, za koji se moće u svakom trenutku očekivati da će ga tužilac povisiti. Za novčane obaveze, inače, važi načelo nominalizma (član 394. ZOO). Ipak za određene obaveze zakon određuje da se preračunavaju prema cenama u vreme donošenja sudske odluke (tzv. “nečiste” obaveze, kao što su npr. obaveze povraćaja u slučaju ukidanja ili ništavosti ugovora i odštetne obaveze). U takvim slučajevima tužilac može u parnici povisivati svoj novčani zahtev i usklađivati ga sa prilikama u vreme suđenja. zato se ne može predvideti stav, suprotna od predloženog, da tužilac navodno mora tu svoju mogućnost u parnici iskoristiti i tekuće povisiti svoj zahtev, ako to ne učini, ne može se pozivati na posledice svoje neaktivnosti. Ipak, sve više stopa inflacije, kao posledica nestabilnih privrednih prilika, zahteva veoma brzo menjanje (povisivanje) zahteva, što u slučajevima, kad odluka o visini zahteva zavisi od prethodno izvedenog dokaznog postupka (mišljenje veštaka, procene i sl), uopšte nije moguće. Zato se u takvim prilikama i iskorištavanje povoljne situacije zbog obezvređivanja relane vrednosti novca u spletu drugih okolnosti može pokazati kao nemoralni čin. Takvo postupanje je u suprotnosti sa načelom savesnosti i poštenja (član 9. ZPP) koja su osnovna moralna načelan. Zloupotreba prava koje stranka ima u postupku pokazuje se u težnji stranke da iskoristi određenu procesnu formu zbog izigravanja zakona i oštećivanja drugih. Priznanje novčanog tužbenog zahteva u povoljnom trenutku bez sumnje ukazuje na zloupotrebu prava, što bi sud morao da onemogući tako da parničnu radnju koja se obavi u nezakonite ili nemoralne svrhe ne prizna (član 10. u vezi sa članom 3. stav 3. ZPP). Priznanje se može dati na ročištu ili u pismeno podnesku (član 331. stav 4. ZPP), na ročištu se može dati u prisutnosti tužioca ili u njegovoj odsutnosti. Priznanje izvan ročišta za glavnu raspravu, odnosno u odsustvu tužioca, doduše, nudi više mogućnosti za izigravanje suprotne stranke jer joj onemogućava bilo kakav uticaj na dalji tok postupka (obično sazna tek prilikom primanja presude na osnovu priznanja), a situacija takvog priznanja nije isključena ni prilikom tužiočeve prisutnosti na ročištu. Zato bi mora u slučajevima priznanja novčanog zahteva, koje se po pravilima materijalnog prava određuje prema cenama u vremen donošenja sudske odluke, sud dati tužiocu mogućnost da se o njemu izjasni. Oslonac za takav stav postoji u članu 331. stav. ZPP koji određuje da se donošenje presude na osnvou priznanja odloži ako je potrebno da se o okolnostima, da li se radi o zahtevu kojim strane ne mogu raspolagati, prethodno pribave obaveštenja. Na koji način će sud dobiti obaveštenja, ZPP ne određuje, a jedan od mogućnih oblika je da se tužilac upozna sa priznanjem i dobije mogućnost da se o njemu izjasni. Propuštanje te dužnosti bi mogli predstavljati bitnu povredi odredbi parničnog postupka iz člana 354. stav 1. u vezi sa članom 331. stav 3. ZPP - Ako su prema rezultatu dokaznog postupka ili drugim okolnostima nastali uslovi, da tužilac povisi tužbeni zahtev, da bi tako ostvario svoj ekonomski cilj, zbog kog je spor započeo, treba mu dati mogućnost da se, naime, pre donošenja presude na osnovu priznanja konačni izjasni o svom tužbenom zahtevu, bez obzira na to da li je na ročištu prisutan ili ne.

U diskusiji prilikom usvajanja zaključka je naglašeno da zaključak obuhvata samo one situacije, kad se radi o zloupotrebi procesnih prava (“mala fides”), a ne i druge moguće situacije, kad npr. zbog objektivnih okolnosti dođe do razlike između ostvarenog tužbenog zahteva i ekonomskog, pa time i pravnog interesa tužioca u parnici.

132.

ZAKLJUČAK 7/89

Ugovori o prenosu prava svojine na nepokretnostima koje se nalaze u Jugoslaviji, a na kojima su potpisti ugovrača overeni u diplomatsko-konzularnim predsta vništvima SFRJ u inostranstvu, ispunjavaju uslove zakonom propisane forme.

STAVOVI ZAUZETI NA XXII KOORDINACIONOM SASTANKU REPUBLIČKIH PRIVREDNIH SUDOVA I PRIVREDNIH ODJELJENJA VRHOVNIH SUDOVA REPUBLIKA I AUTONOMNIH POKRAJINA, ODRŽANOM U OHRIDU 31. MAJA - 2. JUNA 189. GODINE

1. Parnični postupak

133.

1.1. Da li se u slučajevima nepristupanja ročištu na kojem je doneseno rešenje o presumiranom povlačenju tužbe u smislu člana 465. stav 1. i člana 499. stav 1. i 2. ZPP-a može tražiti povrat u prijašnje stanje?

ODGOVOR “Može, jer je propuštanjem ročišta došlo do prekluzije procesnog prava, zbog toga što u istoj parnici se neće zakazivati novo ročište, pa takav predlog sud ne može odbaciti kao nedozvoljen u smislu člana 121. stav 1. ZPP -a”.

134.

1.2. Kada se nastavlja parnični postupak koji je bio prekinut zato jer su nastupile pravne posledice otvaranja stečajnog postupka (član 212. tačka 4. ZPP)?

ODGOVOR:

“Parnični postupak koji je prekinut saglasno članu 212. tačka 4. ZPP-a, nastavlja se kad ga stečajni upravitelj preuzme, ili kad sud pozove stečajnog upravitelja da to učini na predlog suprotne stanke (član 215. stav 1. ZPP). Stečajni upravitelj preuzima postupak ne samo izričitom izjavom, nego bilo kojom parničnom radnjom iz koje proizilazi da preuzima postupak. Kada u stečajnom postupku prijavljeno potraživanje u odnosu na koje je parnični postupak prekinut, nije bilo utvrđeno saglasno članu 213. stav 3. Zakona o sanaciji i prestanku organizacije udruženog rada, zbog če ga je stečajno veće uputilo na parnicu poverioce, poverilac neće podneti novu tužbu (član 194. stav 3. ZPP), već će samo predložiti nastavak prekinutog parničnog postupka”.

135.

1.3. Da li dužnik koji je sudskom nagodbom (član 321. ZPP) preuzeo obavezu da u određenom roku isplati poveriocu tačno određeni novčani iznos, istekom ugovorenog roka iz nagodbe pada u docnju, te stoga da li je pored iznosa iz nagodbe kao glavnice dužan platiti još i zatezne kamate? ODGOVOR:

“Sudska nagodba je izvršna isprava u smislu člana 16. stav 2. tačka 1. i člana 17. ZIP -a pa predmet izvršenja može biti samo ono što je sadržano u istoj. Ako dužnik padne u docnju sa ispunjenjem obaveze po sudskoj nagodbi. potraživanje na ime zatezne kamate poverilac može ostvarivati jedino novom tužbom”.

136.

1.4. Ocenjujući razloge žalbe, da li viši sud pazi po službenoj dužnosti i na apsolutne bitne povrede učinjene na štetu protivne stranke koja se nije žalila?

ODGOVOR:

“Ukoliko je apsolutno bitna povreda učinjena na štetu stranke koja se nije žalila, drugostepeni sud na tu povredu ne pazi po službenoj dužnosti, jer drugostepeni sud prvostepenu presudu ispituje u granicama razloga navedenih u žalbi”.

137.

1.5. Može li sud rešenjem konstatovati da se tužba smatra povučenom saglasno članu 465. stav 1. ZPP-a kada je posle podnošenja tužbe protiv tužioca otvoren stečajni postupak, a sud nije doneo rešenje o prekidu postupka?

“Postupak se prekida kad nastupe pravne posledice otvaranja stečajnog postupka po sili propisa iz člana 212. tačka 4. ZPP, pa sud može doneti rešenje primenom člana 465. stav 1. ZPP jedino ukoliko je stečajni upravitelj bio pozvan da nastavi parnicu, ili je preuzeo postupak izričitom izjavom ili nekom procesnom radnjom iz koje proizilazi da je to učinjeno”.

138.

1.6. Da li ništavost ugovora ima za posledicu ništavost ugovorne odredbe o nadležnosti izbranog suda, sadržane u samom ugovoru?

ODGOVOR:

“Ako su ugovorne stranke ugovorile nadležnost izbranog suda za rešavanje sporova iz određenog ugovornog odnosa, ništavnost ugovora nema za posledicu ništavnost arbitražne klauzule. Zato je izbrani sud nadležan za rešavanje sporova do kojih je došlo radi ništavosti ugovora”.

2. Izvršni postupak

139.

2.1. Da li dužnikov dužnik ima pravo žalbe na rešenje o određivanju privremene mere radi osiguranja novčanog potraživanja iz člana 266. stav 1. tačka 3. ZIP -a?

ODGOVOR:

“Dužnikov dužnik nema pravo na žalbu na rešenje o određivanju privremene mere radi osiguranja novčanog potraživanja iz člana 266. stav 1. tačka 3. ZIP -a. Ovo bi sledilo iz odredaba člana 2 44. u vezi sa članom 96. stav 4. ZIP -a, koje određuju da protiv rešenja suda kojim se određuje zabrana na novčanom potraživanju i kojim se dužnikovom dužniku zabranjuje da to potraživanje namiri dužniku, svom vjerovniku, dužnikov dužnik nema pravo na žalbu ”.

3. Stečajni postupak

140.

Da li je u stečajnom postupku dopušten prijeboj potraživanja vjerovnika s protiv potraživanjem dužnika, ako je vjerovnik banka a stečajni dužnik ima kod ove banke formirane fondove osnovnih sredstava, solidarne odgovornosti, re zervni fond i dugovanje obaveza po primljenim depozitima za oročena sredstva za stambenu izgradnju?

ODGOVOR:

“Prijeboj nije dozvoljen (analogna primjena člana 341. tačka 2. ZOO) osim sa novčanim iznosom depozita i potraživanjem banke na ime nevraćenog kredita za čije je obezbeđenje dat depozit”.

141.

3.2. Da li je podnošenje prijave potraživanja u stečajnom postupku nužno za ostvarivanje potraživanja ili se potraživanje može ostvariti u stečajnom postupku i temeljem već podnete tužbe vjerovnika za isplatu po kojoj je stečajni upravitelj upoznat?

ODGOVOR: “U stečajnom postupku mora se podneti prijava potraživanja bez obzira na činjenicu utuženja, jer se jedino na taj način stiče svojstvo vjerovnika u stečajnom postupku”.

142.

3.3. Kako će postupiti stečajno veće sa prijavom potraživanja koja je greškom upućena nenadležnom sudu prije ročišta za glavnu deobu, a stigne u stečajni sud iza ovog ročišta?

ODGOVOR:

“Stečajno veće će odbaciti prijavu potraživanja koja je stigla u stečajni sud nakon zaključenja ročišta za glavnu deobu i kada je prijava zbog neznanja ili očigledne omaške poverioca bila prije ovog momenta podnesena nenadležnom sudu, jer odredbe člana 214. stav 1. Zakona o sanaciji i prestanku organizacije udruženog rada isključuju shodnu primenu odredaba člana 113. stav 6. ZPP”.

143.

3.4. Kako će postupiti stečajno veće kad je od stečajnog upravnika ili od poverilaca osporeno potraživanje prijavljeno na osnovu izvršne isprave?

ODGOVOR:

“U takvom slučaju stečajno veće uputiće na parnicu onog subjekt a koji je osporio potraživanje (član 215. stav 4. Zakona o sanaciji i prestanku organizacija udruženog rada)”.

144.

1. Da li se imalac motornog vozila može osloboditi odgovornosti za štetu pričinjenu drugom vozilu u pokretu ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom trećeg lica?

ODGOVOR:

“Imalac motornog vozila može se osloboditi odgovornosti za štetu pričinjenu imaocu drugog motornog vozila u pokretu ako dokaže da je do nezgode došlo isključivo radnjom trećeg lica, koju radnju nije mogao predvideti ni izbeći niti otkloniti (član 177. stav 2. ZOO)”.

145.

2. Ukoliko dužnik nakon proteka roka za dobrovoljno ispunjenje svoje novčane obaveze, plati vjerovniku samo glavnicu i naznači na uplatnici da podmiruje vjerovnikov račun (glavnicu), da li vjerovnik ovu dužnikovu uplatu može uzeti prvenstveno kao naplatu troškova i dospelih kamata u smislu člana 313. ZOO i eventualni ostatak uračunati u otplatu glavnice, ili mora prihvatiti dužnikovu dispoziciju da je platio glavni du g, a da su troškovi i kamate ostali nenaplaćeni u celini?

ODGOVOR:

“Vjerovnik ima pravo izvršiti uračunavanje najprije troškova i kamata, a tek eventualni ostatak uplate priznati dužniku kao otplatu glavnog duga bez obzira na dužnikovu naznaku na uplatnici”. 146.

3. Kada počinje teći zastarelost potraživanja interkalarne kamate?

ODGOVOR:

“Zastarelost potraživanja interkalarne kamate počinje teći po isteku kalendarske godine za koju je obračunata, ako nije drukčije ugovoreno vreme dospeća ili ako nije una preed obračunata i uvršćena u anuitete otplate kredita (član 399. stav 3. ZOO)”.

147.

4. Kako naručiocu (imaocu) odgovaraju projektant i izvođač za nedostatke građevine?

ODGOVOR:

“Izvođač i projektant građevine odgovaraju naručiocu (imaocu) solidarno (član 206. stav 1. i 3. u vezi sa čl. 369. i 644. ZOO), a o međusobnom regresnom zahtevu se odlučuje prema veličini njihove krivice (član 647. ZOO)”.

148.

5. Kada strana firma koja ima pravo na naknadu štete u devizama, u sporu postavi zahtev za isplatu dinarske protivvrednosti, po kom kursu će se vršiti obračun:

a) Kursu na dan nastanka štete

b) Kursu na dan presuđenja

c) Kursu na dan isplate

ODGOVOR:

“Dinarska protivvrednost će se obračunati po kursu na dan isplate”.

149.

6. Ako je ovlašćena banka pogrešno izvršila blokadu žiro računa organizacije udruženog rada koja nije korisnik deviznog kredita, da li se može tužbom tražiti deblokada žiro računa?

ODGOVOR:

“Odredbe čl. 148. i 152. Zakona o deviznom poslovanju odnose se na kontrolu zakonitosti i pravilnosti poslovanja banaka, a ne obligacionih odnosa. Kako nema drugog propisanog postupka, za odlučivanje je nadležan sud”.

150.

7. Da li se na osnovu člana 109. Zakona o deviznom poslovanju može izvršiti blokada žiro računa samo korisnika inostranog kredita ili i njegovo g jemca, pošto je jemac u privrednom pravu uvek i jemac - platac?

ODGOVOR: “Odredbe člana 109. Zakona o deviznom poslovanju se moraju restriktivno tumačiti, tako da blokada žiro računa može se izvršiti samo kod korisnika inostranog kredita (kako zakonski tekst glasi), a ne i njegovog jemca. Sam čin blokade predstavlja obezbeđenje a ne ispunjenje, a jemac odgovara za ispunjenje"”

151.

8. Da li se odredba člana 109. stav 4. Zakona o deviznom poslovanju odnosi na one obaveze koje su nastale posle 1. januara 1 986. godine (otkada se primenjuje zakon) ili i na one koje su nastale pre ovog datuma?

ODGOVOR:

“Član 109. stav 4. pomenutog zakona odnosi se na sve neizmirene obaveze bez obzira na vreme njihovog nastanka”.

152.

9. Da li je temeljem odredbe člana 186 -a Zakona o deviznom poslovanju banaka, banka odgovorna inozemnom vjerovniku naknaditi štetu u iznosu na koji glasi izvršna isprava - presuda protiv dužnika, njegovog komintenta?

ODGOVOR:

“Banka, ukoliko nije izvršila obavezu po članu 109. Zakona o deviznom poslovanju, dužna je inozemnom vjerovniku naknaditi štetu po općim principima za naknadu štete”.

153.

10. Može li u mjeničnom sporu indosant istaknuti protiv indosatora prigovor da je indosant bez pravne važnosti, jer je do prenosa mjenice došlo na osnovu ugovora o eskontu koji u ime indosanta nije zaključilo ovlašćeno lice?

ODGOVOR:

“Indosant može u smislu člana 16. stav 1. Zakona o mjenici, istaknuti u mjeničnom sporu po tužbi indosatora prigovor nepunovažnosti ugovora o eskontu na osnovu koga je izvršen indosament, ako je ugovor zaključilo neovlašćeno lice, ali se ugovor o eskontu smatra naknadno odobrenim ukoliko je u njegovom ispunjenju indosiranje menice izvršilo lice koje je bilo ovlašćeno da zaključi ugovor o eskontu”.

154.

11. Da li je član 58. Zakona o izgradnji investicionih radova u inozemstvu (“Službeni list SFRJ”, broj 71/85), koji glasi: “Naplaćeni iznos (od inostranog investitora) raspoređuje nosilac posla u dogovorenom roku, a najkasnije 15 dana od naplate”, prinudan propis u smislu da u tom roku trebaju biti isplaćeni svi učesnici u poslu navedeni u članu 13. istog zakona, među kojima je i podizvođač koji ugovor nije zaključio sa nosiocem posla, već sa kooperantom - izvođačem, te da li ovaj propis daje pravo u takvom slučaju podizvođaču da potražuje od kooperanta --izvođača s kojim je u ugovornom odnosu kamate po proteku 15 dana od kada je nosilac posla primio isplatu od strane investitora, ili tek nakon što je kooperant - izvođač primio isplatu?

ODGOVOR: “Ukoliko nosilac posla nije preuzeo ugovorom obavezu da izvrši isplatu neposredno proizvođaču, kooperant - izvođač je u obavezi platiti kamate podizvođaču i za razdoblje kad nije primio naplatu od nosioca posla, a da bi se mogao regresirati od nosioca posla koji je kasnio sa isplatom”.

155.

Član 68. stav 2. i član 137. stav 3. Zakona o opštem upravnom postupku

Kada je podnesak stranke nepotpun i taj nedostatak stranka ne otkloni ni u naknadno određenom roku dostavljanjem dokaza na svoje navode iz podneska, upravni organ nije ovlašten da iz tog razloga po članu 68. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku odbaci podnesak kao neuredan, već je dužan da po istom u smislu člana 137. stav 3. navedenog zakona nastavi postupak i riješi upravnu stvar u skladu sa pravilima postupka i materijalnim propisima.

Iz obrazloženja:

Iz obrazloženja zaključka prvostepenog organa proizilazi da je u skladu sa odredbama stava 2. člana 68. Zakona o opštem upravnom postupku odbačen zahtjev tužioca za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nepokretnosti i prava jer u određenom roku nije dostavio uvjerenje iz tač. 2. i 3. člana 3 -c. Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava (“Službeni list SRBiH”, broj 6/78, 13/82 i 30/85) odnosno uvjerenje da ima stan čija površina nije veća od površine koja se utvrđuje prema broju članova uže porodice kao i uvjerenje da nema drugu porodičnu stambenu zgradu odnosno stan u svojini. I tužena u obrazloženju osporenog akta navodi da je prvostepeni organ saglasno odredbama člana 68. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku pravilno postupio kada je zahtjev tužioca odbacio budući da u ostavljenom roku tužilac nije otklonio nedostatke zahtjeva, te da je stoga žalbu tužioca izjavljenu protiv zaključka prvostepenog organa valjalo odbiti kao neosnovanu.

Međutim, prilikom odlučivanja po zahtjevu tužioca za oslobađanje od plaćanja poreza na promet nepokretnosti i prava prvostepeni organ nije postupio po odredbi stava 3. člana 137. Zakona o opštem upravnom postupku prema kojem ako sstranka nije u naknadno određenom roku podnijela dokaze, organ ne može zbog toga odbaciti zahtjev kao da nije podnesen (član 68. stav 2, nego je dužan da nastavi postupak i da, u skladu sa pravilima postupka i prema materijalnom propisu, riješi upravnu stvar. Stoga je u konkretnom slučaju prvostepeni organ bio dužan da nastavi postupak i donese meritornu odluku o tužiočevom zahtjevu.

Iz zapisnika Opštinske uprave društvenih prihoda B.G. broj 06 -459-4 od 10. decembra 1987. godine proizilazi da je 80% nabavljene količine piva tužilac prodavao kao d aje vršio trgovinsku djelatnost (iako je imao odobrenje za osnivanje i vođenje samostalne ugostiteljske radnje), pa je prvostepeni organ pravilno postupio kada je izvršio razrez poreza na promet alkoholnih pića po većim stopama od onih koje su propisane za samostalne ugostiteljske radnje i utvrdio ukupne obaveze tužioca u iznosu od 12.683.703 dinara. Isto tako pravilno je postupila i tužena kada je odbila tužiočevu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja.

Nisu se mogli prihvatiti navodi tužioca da je prodao 80 % piva na trgovački način budući da tužilac nije imao primjedbi na utvrđeni porez na promet piva. Pri tome treba navesti da je za primjenu povećanih stopa poreza relevantno da li je tužilac prodavao pivo kao da obavlja trgovinsku djelatnost, jer se niže stope primjenjuju samo kada poreski obveznik ostvaruje promet ostvaranjem i točenjem pića krajnjim potrošačima u svojoj ugostiteljskoj radnji.

Međutim, Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke o opštinskim porezima građana (“Službene novine grada Sarajeva”, broj 26/87) od 30 decembra 1987. godine, a koja je stupilana snagu osmog dana po njenom objavljivanju, nije, kako to i tuženi organ pravilno navodi u svom rješenju propisano da ima i povratno djejstvo. Stoga je u upravnom postupku pravilno postupljeno kada je kod razreza poreza i doprinosa na ukupan prihod za 1987. godinu, tužiocu porez razrezan prema utvrđenim stopa ma u navedenoj odluci iz 1986. godine bez obzira na to da li je novija Odluka za njega povoljnija pa tuženi organ nije povrijedio zakon na štetu tužioca, kada je osporenim aktom, potvrdio prvostepeno rješenje temeljeno na toj odluci kao pravilno i zakonito.

Iz prvostepenog rješenja nije vidljivo na osnvou kojih podataka je prvostepeni organ donio rješenje o povećanju akontacije tužiteljici pošto je samo istaknuto da je to učinjeno na osnovu snimanja promete i inventurisanja. Međutim, iz obrazloženja osporenog rješenja proizilazi da je na osnovu snimanja prometa koja su vršena u raznim vremenskim periodim a utvrđena akontacija poreza, mada nije navedeno da li su ispunjeni uslovi iz stava 2. člana 57. citiranog zakona za utvrđivanje osnovice poreza odnosno da li tužiteljica uopšte nije vodila poslovne knjjige ili je kažnjavana zbog nevođenja ili netačnog, ne ažurnog ili neurednog vođenja poslovnih knjiga ili u knjigama nije prikazala dio ostvarenog prihoda. Samo kada su ispunjeni ti usloviprvostepeni organ je mogao i akontaciju poreza tužiteljici utvrditina osnovu snimanja prometa koja moraju biti vršena u raz nim periodima godine u kojima će biti ravnomjerno zastupljena sva godišnja doba, dani u sedmici i dnevni periodi. I da su bili ispunjeni uslovi za utvrđivanje akontacije poreza na osnovu snimanja prometa treba istaći da prema pregledu nalaza inspekcije prihoda, koji je priložen spisu predmeta, nije vidljivo da je to snimanje izvršeno u skladu sa odredbama Zakona o porezima građana. Pri tome treba istaći da tuženi u obrazloženju osporenog akta nije cijenio navod tužiteljice da većina snimanja izvršena u drugoj polovini 1987. godine kada su cijene usluga bile znatno veće, a što je trebao cijeniti u skladu sa odredbom stava 2. člana 245. Zakona o opštem upravnom postupku.

Kako je odredbom tačke 3. člana 30. Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava (“Službeni list SRBiH”, broj 6/78, 13/82, 30/85 i 45/86) propisano da je jedan od uslov aza ostvarivanje prava na oslobađanje po osnovu zadovoljavanja stambenih potreba u skladu sa mjerilima o racionalnom korištenju stana da prodavalac nema drugu porodičnu stambenu zgradu odnosno stan u svojini, a tužilac je u vrijeme prodaje jedne porodične zgrade bio vlasnik i druge porodične stambene zgrade, pravilnoje postupio prvostepeni organ kada je odbio zahtjev tužioca za oslobađanje od plaćanja poreza na promet nepokretnosti i prava. Isto tako pravilnoje postupio i tuženi kada je odbio tužiočevu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja. Nisu se mogli prihvatiti navodi tužioca da mu je trebalo priznati pravo na oslobađanje plaćanja poreza na promet nepokretnosti i prava budući da se to pravo može ostvariti samo pod uslovom da prodavalac nema drugu porodičnu stambenu zgradu odnosno stan u svojini. U konkretnom slučaju tužilac ima u svojini stambenu zgradu, a okolnost da je ta zgrada stara i neuslovna nema uticaja na drugačije rješenje ove stvari jer tužilac ne pruža dokaze da njegova stambena zgrada ima takve nedostatke koji bi nalagali njeno rušenje odnosno uklanjanje. Naime, za primjenu navedene zakonske odredbe odlučno je da li je prodavalac pored nepokretnosti koje prodaje i vlasnik porodične stambene zgrade neovisno od toga u kakvom se stanju zgrada nalazi, izuzev ako se nalazi u takvom stanju da je organ nadležan za izdavanje odobrenja za upotrebu dužan da donese rješenje da se ta građevina poruši odnosno ukloni.

Navedeno rezonovanje organa uprave ne može se, međutim, prihvatiti pravilnim, jer je za primjenu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima odnosno za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva odlučno utvrditi postojanje uslova koje predviđa ova odredba. Kada bi se i radilo o ekonomskoj zajednici života između tužioca i nosioca stanarskog prava koja je od početka bila vanbračna zajednica i tada je za pravilno rješenje ove stvari bilo odlučno utvrditi da li je tužilac sa S.H. živio u ekonomskoj zajednici prije useljenja u predmetni stan, tj. i u ranijem i u predmetnom stanu, više od 10. godina, pri čemu je bez značaja okolnost da li je S.H. u ranijem stanu bila nosilac stanarskog prava. Naime, za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva na osnovu življenja u ekonomskoj zajednici u istom stanu odlučno je trajanje i postojanje ekonomske zajednice a ne i pravni osnov korištenja stambenog prostora prije useljenja u predmetni stan. Odredbu člana 6. stav 2. citiranog zakona treba shvatiti tako da je poenta na ekonomskoj zajednici u istom stambenom prostoru a ne samo stanu koji je predmet spora. Stoga je za pravilno rješenje ove upravne stvari bilo potrebno utvrditi da li je između tužioca i nosioca stanarskog prava postojala neprekidna ekonomska zajednica više od 10. godina, a ne isključivo u predmetnom stanu. Budući da organi uprave nisu ispitali i utvrdili da li je tužilac i u ranijim stanovima živio u ekonomskoj zajednici sa S.H. i radili se o postojanju ekonomske zajednice više od 15. godina ovaj sud je uvažio tužbu tužioca i osporeno rješenje poništio da u ponovnom postupku organi uprave provođenjem dokaza upotpune utvrđenje činjeničnog stanja i utvrde odlučne činjenice.

To znači kada nakon smrti nosioca stanarskog prava ili kada nosilac stanarskog prava trajno prestane da koristi stan iz drugih razloga a davalac stana na korištenje odbije da zaključ i ugovor o korištenju stana sa bračnim drugom odnosno članovima porodičnog domaćinstva koji to svojstvo imaju u smislu člana 6. stav 2. citiranog zakona kao i u slučaju zamjene stana tada, druga ugovorna strana može tražiti da organ uprave donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u smislu člana 28. citiranog zakona.

Iz prednjeg slijedi da organ uprave nije nadležan da donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana na zahtjev lica koje se nezakonito uselio u stan odnosno koje nezakonito koristi stan nakon iseljenja nosioca stanarskog prava, bez obzira što je od nezakonitog useljenja i iseljenja nosioca stanarskog prava protekao rok od 8 godina u kojem je davalac stana na korištenje bio ovlašten da zahtijeva iseljenje izs tana lica koje nezakonito koristi stan (u roku od 3 godine zahtjev za iseljenje podnosi se organu uprave a u daljnjih 5 godina davalac stana na korištenje zahtjev za iseljenje može podnijeti redovnom sudu - stav 7. člana 30. citiranog zakona). Prema pravnom shvatanju ovog suda lice koje je bez pravnog osnova uselilo u društveni stan stiče status nosioca stanarskog prava ako protiv njega nije podnijeta tužba u zakonskom roku za iseljenje iz stana. U tom slučaju ako davalac stana na korištenje odbije da zaključi ugovor o korištenju stana sa takvim licem, ono može u parnici zahtijevati utvrđenje da je steklo stanarsko pravo što znači da sud u smislu člana 10. Zakona o stambenim odnosima u takvom slučaju donosi presudu. Na osnovu pravosnažne presude takvo lice zaključuje ugovor o kroitšenju stana sa samoupravnom insteresnom zajednicom stanovanja.

U konkretnom slučaju zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana podnio je tužilac, koji prema utvrđenju organa uprave nije imao svojstvo člana domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava nego se u predmetni stan uselio kao podstanar 1974. godine, a nakon iseljenja nosioca stanarskog prava u 1978. godini stan je nastavio da koristi nezakonito. Zbog toga u smislu člana 28. Zakona o stamenim odnosima organ uprave u konkretnom slučaju nije nadležan da odlučuje o zahtjevu tužioca, i da donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, pa je tuženi organ pravilno odlučio kada je poništio prvostepeno rješenje kojim je usvojen zahtjev tužioca i kojim je bilo utvrđeno da ovo rješenje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Tužilac zbog toga neosnovano pobija pravilnost i zakonitost osporenog rješenja pa je ovaj sud primjenom člana 42. stav 2. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u dispozitivu presude.

Shodno tome i članu porodičnog domaćinstva prestaje stanarsko pravo odnosno svojstvo člana domaćinstva ako u inostranstvu živi i radi duže od 5 godina jer se ova odredba iz člana 48. u vezi sa članom 47. stav 1. tačka 6. odnosi i na članove porodičnog domaćinstva, u kojem slučaju prestaje stanarsko pravo odnosno nastaju uslovi za otkaz ugovora o korištenju stana i za nosioca stanarskog prava, pa i za članove njegovog porodičnog domaćinstva, ako je boravio u inostranstvu više od 5 godina, pri čemu nije značajno na koji način je otišao na rad u inostranstvo.

Odredbom člana 13. stav 1. propisano je da u slučaju ako nosilac stanarskog prava ili maloljetni članovi njegovog porodičnog domaćinstva imaju ili steknu u svojinu porodičnu stambenu zgradu ili stan u istom mjestu, na kojim nije stečeno stanarsko pravo, dužan je da se sa svim korisnicima stana iseli iz stana koji koristi i useli u svoj stan, odnosno stan u svojini maloljetnog člana porodičnog domaćinstva, ako taj stan odgovara njegovim potrebama i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim stanuju. Ovim zakonskom odredbom, u kojoj je došlo do izražaja načelo da građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stan u. nalaže se obaveza iseljenja nosiocu stanarskog prava i članovima njegovog porodičnog domaćinstva ako se prethodno utvrdi da na stanu ili porodičnoj stambenoj zgradi stečenoj u svojini nije stečeno stanarsko pravo, pa tek kada se utvrdi da nije, treba utvrđivati i cijenili da li taj stan ili zgrada zadovoljava potrebe nosioca nosioca stanarskog prava i članova njegovog porodičnog domaćinstva. Pojam stanarsko pravo, način i uslovi sticanja i prestanka, te pravo i obaveza davalaca stanova na korištenje i građana u korišćenju stana u društvenoj svojini i stana na kojem postoji pravo svojine, regulisani su Zakonom o stambenim odnosima, kako je to propisano u članu 1. tog Zakona. Stanarsko pravo u smislu člana 2. stav 1. i 2. tog zakona ima građani koji se uselio u stan u društvenoj svojini na osnvou akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan, kao i građanin koji je to pravo stekao na stan u porodičnoj stambenoj zgradi odnosno posebnom dijelu zgrade do stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 13/74), pa odredbe člana 13. Zakona o stambenim odnosima imaju u vidu situaciju kada na stanu ili zgradi koju je stekao u svojinu nosilac stanarskog prava (ili njegov mldb. član porodičnog domaćinstva) nije stečeno stanarsko pravo u smislu navedenog Zakona. U konkretnom slučaju međutim, na stanu u Ul. Mali Mudželeti, br. 1/I - Sarajevo, koji je u svojinu stekao M.K., nije stečeno stanarsko pravo, ali je bivši vlasnik i nakon otuđenja tog stana zadržao pravo doživotnog uživanja i to pravo uknjižio u zemljišnim knjigama. Radi se, dakle, o jednoj pravnoj situaciji koja nije direktno razriješena Zakonom o stambenim odnosima. Ne može se međutim, zbog toga bez daljnjeg, izvesti zaključak da se na konkretni slučaj ne može primijeniti član 13. pomenutog zakona, kako to smatra prvostepeni organ, no nije pravilna ni stav tuženog izražen bez prethodnog ispitivanja i utvrđenja nekih bitnih činjenica, da se radi o slučaju iz člana 13. pomenutog zakona. Pravo koje je za sebe zadržao bivši vlasnik stana u Ul. Mali Mudželeti br. 1/I, M.H. i to pravo uknjižio u zemljišnim knjigama - pravo doživotnoj uživanja (stanovanja), predstavlja ličnu služnost stanovanja (Habitatio), pa on, kao nosilac tog prava, ima prado da lično koristi stan do svoje smrti. Pravila u služnosti stana sadržana su u pravnom pravilu § 521 b. OGZ, koja s emogu primijeniti budući da ovaj institut nije regulisan pozitivnim propisima, a ova pravila nisu sa pozitivnim propisima u suprotnosti. Kako lična služnost stanovanja, kakva je i pravna priroda prava koje je za sebe zadržao M.H., daje pravo ovlašteniku da u određenom stanu stanuje do svoje smrti, vlasnik stana, nije u objektivnoj mogućnosti da stan koristi do smrti nosioca prava doživotnog uživanja, pa, u pravilu, ne bi došle do primjene odredbe člana 13. Zakona o stambenim odnosima u slučaju kada je stečen u svojinu stan ili zgrada na kojoj postoji pravo doživotnog uživanja zadržano u korist bivšeg vlasnika prilikom zaključenja ugovora o otuđenju. Takvo lice u pogledu prava na lično korišćenje stana bilo bi izjednačeno sa licem koje ima stečeno stanarsko pravo ali samo u slučaju ako je to pravo zadržalo za sebe na cijelom stanu. U konkretnom slučaju utvrđeno je međutim, da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu M.K., i pored toga što je bivši vlasnik M.H., zadržao za sebe pravo doživotnog korištenja, sa dijelom svoje porodice (suprugom i kćerkom) uselio us tan u Ul. Mali Mudželeti br. 1/I S.., a samo tužilac ostao da stanuje u predmetnom stanu. U takvoj situaciji bitno je bilo utvrditi kako su se ugovorne stranke sporazumjele u vezi useljenja tj. da li da M.K. sa cijelom porodicom useli u poklonjeni stan ili samo sa dijelom porodice. U prvom slučaju tužilac ne bi mogao da nastavi sa korištenjem predmetnog stana, jer i bez obzira na pravo M.H. koje je zadržao prilikom otuđenja stana, on to svoje pravo s kojim može da disponira i ne mora ga koristiti na način da sam koristi stan, niti ga tako koristi, nego u zajednici sa novim vlasnikom i njegovom porodicom (što ne bi dovelo do zasnivanja sustanarskih odnosa), ali bi novi vlasnik (tužiočev otac) bio u mogućnosti da preseli us tan koi je stekao u svojinu, pa ako taj stan odgovara, postojala bi obaveza iz člana 13. Zakona o stambenim odnosima. Organi uprave nisu utvrdili da li je i kakav bio sporazum o tome između stranaka, a kako se u spisima predmdta ne nalazi darovni ugovor, niti eventualno neki drugi sporazum u vezi korišćenja stana, ne može se za sada znati ništa o tome, iako od toga zavisi rješenje ove stvari. Zato će biti potrbno zatražiti na uvid od Osnovnog suda I u Sarajevu pismenu ispravu (ugovor) na osnovu kojeg je u zemljišnim knjjigama tog suda uknjiženo pravo vlasništva u korist tužiočevog oca, a pravo doživotnog uživanja stana u Ul. Mali Mudželeti, br. 1/I, u S., u korist M.H. i izvršiti uvid u taj ugovor. Ukoliko stranke nisu nikakv dogovor u vezi korištenja stana regulisale ugovorom, potrebno je saslušati ugovorne stranke i na taj način utvrditi navedene sporne činjenice. Tek kada bi se utvrdilo da je njihov sporazum bio takav da je daropirmac M.K. mogao da sa svim članovima svog porodičnog domaćinstva i useli us tan koji je stekao u svojinu, utvrdiće se da li taj stan odgovora potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva, pa ako odgovara radilo bi se o slučaju iz člana 13. Zakona o stambenim odnosima u kojem slučaju tužilac ne bi imao pravo da nastavi s korišćenjem predmetnog stana nakon iseljenja nosioca stanarskog prava. Ako ugovorne stranke nisu postigle takav sporazum, kod nesporne činjenice da je M.H. zadržao nakon otuđenja stana doživotno pravo uživanja istog i faktički nastavio korištenje stana, tako pravo može se upodobiti, sa stečenim stanarskim pravom koje isključuje primjenu člana 13. Zakona o stambenim odnosima.

S obzirom na iznijete razlog e sud smatra da se rješenje prvostepenog organa, bez utvrđenja navedenih činjenica i osjene spora sa izloženog aspekta, ne može smatrati zakonitim, pa ga je tuženi s razlogom poništio, zbog čega je sud tužbu odbio (član 42. stav 2. Zakona o upravnim sporovima).

Zagrebačka br. 53. u S., - I.V. Skupština SRBiH Komisiji za stambena pitanja dana 9.4.1987. godine, dakle u vrijeme kada je nosilac stanarskog prava na tom stanu R.B. već umro (3.4.1987. godine) i kada je usljed toga izgubio svojstvo nosioca stanarskog prava.

S obzirom na to, kako to pravilno smatraju i organi uprave, u konkretnom slučaju ne može doći do primjene odredbe člana 33. stav 4. Zakona o stambenim odnosima, kojom je regulisano da se u slučaju ako davalac stana na korištenje u roku od 60 dana od dana kada mu je podnesen zahtjev za davanje saglasnosti za zamjenu stana ne odbije davanje saglasnosti smatra da je takvu saglasnost dao jer se ta odredba ne može odnositi na situaciju kada nosilac stanarskog prava nije bio živ u času podnošenja zahtjeva za saglasnost ptume punomoćnika bez obzira što je bio živ u vrijeme sklapanja pismenog ugovora o zamjeni stana. Stoga nije bitna okolnost što je davalac stana na korištenje odbio tu saglasnost nakon isteka roka od 60 dana i to upravo iz navedenog razloga jer se zbog propuštanja s obzirom na navedene činjenice, u konkretnom slučaju ne može smatrati da saglasnost postoji.

Sud smatra da iz istih razloga nije ni bilo uslova za vođenje upravnog postupka propisanog u članu 33. stav 3. Zakona o stambenim odnosima, pa je u vezi sa članom 125. stav 2. Zakona o upravnom postupku trebalo donijeti o tome zaključak i zahtjev odbaciti, no u to se sud nije posebno upuštao budući da se ovim propustom organa uprave ne vrijeđaju prava tužilaca.

Odredbom iz člana 28. stav 3. Zakona o sjemenu (“Službeni list SRBiH”, broj 21/77 i 12/87) izričito je propisano da građanin ne smije stavljati u promet sjeme, nego samo radne organizacije pod uslovima i na način propisan tim zakonom. Kod iznesenog i činjenice koja, takođe, nije sporna da je inspekcijskim pregledom kod tužioca nađeno da se u svojoj radnji bavi i prometom biljnog sjemena, tuženi je i po mišljenju ovog suda, pravilno postupio kad mu je zabranio promet sjemena od bilja. U vezi sa iznesenim se ukazuje da je Zakon o sjemenu specijalni zakon (posebni propisi) u odnosu na Zakon o obavljanju privrednih djelatnosti ličnim radom sredstvima rada u svojini građana (kao opšti propis) pa da se u sporovođenju tih zakona treba uvijek primijeniti ona zakon (propis) koji posebno propisuje (reguliše) određene mjere.

Ne stoje ni tužbeni navodi o tome da samim tim što je osnovao samostalnu radnju za koju mu je izdato odobrenje i za promet reprodukcionog materijala da se na njega ne odnosi zabrana iz člana 28. stav 3. Zakona o sjemenu, jer iz uslova propisanih u tom zakonu o proizvodnji i prometu sjemena ne proizilazi da građani koji obavljaju samostalnu djelatnost, kakvu tužilac obavlja, nisu izuzeci od navedene zabrane.

U konkretnom slučaju, postupak za raspravljanje imovinskih odnosa nastalih uzurpacijom predmetnog zemljišta započet je u 1988. godni što znači da isti treba riješiti primjenom odgovarajućih odredaba sadašnjeg Zakona o uzurpacijama, koji je stupio na snagu 25.1 0.1977. godine (“Službeni list SRBiH”, broj 6/78 - prečišćeni tekst) s tim što prilikom odlučivanja da li se radi o manjem izolovanom zemljištu pod šumom treba imati u vidu naprijed iznesene činjenice koje ukazuju, da je to pitanje riješeno tada važećim zakonom, odnosno zakonom na osnovu kojeg je dana 31.3.1973. godine donesena odluka o povlačenju granične linije.

Prema tome, tuženi je polazeći od pogrešnog utvrđenja da je Odluka o povlačenju granične linije donesena 1983. godine, našao da tužitelj ne ispunjava uslove za priznavanje prava svojine na predmetnoj šumi propisane u članu 7. stav 4. sadašnjeg Zakona o uzurpacijama jer navedena odluka predmetnu šumu nije utvrdila kao manje izolovano zemljište pdo šumom, a faktički je to pitanje trebalo riješiti primjenom naprijed navedenih zakonskih odredaba Zaoa o uzurpacijama koji je stupio na snagu 6.6.1970. godine.

Tužilac i ne osporava navedene činjenice, samo smatra da ga ne obavezuje odredbe navedenog dogovora, jer taj dogovor njegovi samoupravni organi nisu prihvatili. Ovako shvatanje tužioca nije pravilno. Odredbama člana 7. stav 1. Zakona o zapošljavanju (“Službeni list SRBiH”, broj 30/85) propisani su kriteriji, koje su prilikom donošenja odluke o izboru radnika po konkursu odnosno oglasu, organizacije dužne na sva nezaposlena lica prijavljena na konkurs ili oglas da primjenjuju, ako ispounajvaju uslove za obavljanje poslova, odnosno radnih zadataka, a koji su zatim navedeni u tačkama 1 -4. tog stava. U stavu 2. istog člana propisano je da će organizacija samoupravnim opštim aktom bliže razraditi kriterijume iz stava 1. u skladu sa Društvenim dogovorom o zapošljavanju.

Ova zakonska odredba dakle, obavezuje sve organizacije da primijene društveni dogovor o zapošljavanju a ne samo učesnice dogovora, čime je taj društveni dogovor dignut na rang zakonskog izvora i ima karakter supsidijarnog pomoćnog propisa uz Zakon o zapošljavanju. Stoga obavezuje i tužioca bez obzira da li ga je potpisao ili naknadno pristupio.

Organi uprave, prema tome, nisu povrijedili zakon na štetu tužioca kada su konačno u upravnom postupku, donijeli inspekcijsku mjeru, kojom su mu naložili u kom smislu će otkloniti nepravilnosti utvrđene kod prijema radnika u radni odnos, zbog čega je sud tužbu kao neosnovanu odbio (član 42. stav 2. ZUS -a).

No, pošto u spisu nema dokaza o tome, da ona nije u mogućnosti da izdržava tužiteljicu, a što se kako to pravilno navodi tuženi utvrđuje odlukom nadležnog suda u posebnom postupku, tuženi je pravilno postupio, kada je u postupku blagovremene revizije, poništio prvostepeno rješenje od 3.10.1988. godine, i odbio tužiteljičin zahtjev za priznavanje prava na dodatak za samohranost, iz zato datih razloga, koje i ovaj sud prihvata kao osnovane i pravilne.

Prvostepenim rješenjem broj 10-568-417/88 od 16.6.1988. godine, koje je u postupku revizije cijenio tuženi organ, prestalo je pravo na invalidski dodatak I.Lj., uživaocu porodične invalidnine zbog smrti, a tužiteljici kao staraocu I.Lj. priznato je pravo na posmrtnu pomoć u dvomjes ečnom iznosu njenog invalidskog dodatka od 148.900 dinara. ovo rješenje prema navedenoj odredbi člana 81. Zakona o zaštiti vojnih invalida podliježe reviziji samo u dijelu u kojem je odlučeno o prestanku prava na invalidski dodatak a ne i u dijelu kojim je odlučeno o pravu na posmrtnu pomoć (stav 2), pa tuženi organ nije imao osnova da u vršenju revizije ukine navedeno rješenje u dijelu kojhm je odlučeno o pravo na posmrtnu pomoć.

Prema odredbi člana 33. stav 1. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca pravo na porodičnu invalidninu imaju pod određenim uslovima članovi uže porodice palog borca i članovi uže porodice vojnog invalida od I do VII grupe poslije njegove smrti kao i članovi uže porodice lica koje je poginulo ili umrlo od posljedica rane, povrede, ozljede ili bolesti zadobijene pod okolnostima iz člana 11. do 13. ovog zakona.

Kako tužiteljičin umrli muž nije imao nijednog od navedenih svojstava, odnosno kao nije lice iz navedene odredbe, tužiteljici kao članu njegove uže porodice ne može priznati pravo na porodičnu invalidninu, kako je to pravilno utvrđeno u upravnom postupku. Tužiteljičin umrli muž bio je uživalac porodične invalidnine, pa ne postoji mogućnost da iz već izvedenog prava (porodične invalidnine) član porodice tog lica izvodi to isto ili neko drugo pravo, u konkretnom slučaju pravo na porodičnu invalidninu, a po osnovu smrti lica koje je bilo uživalac porodične invalidnine - član 86. istog zakona.

U konkretnom slučaju je žaliočev zahtjv odbačen ne iz tih razloga, kako to proizilazi iz razloga prvostepenog zaključka, nego iz razloga propisanih članom 110. istog zakona što o n navodno zahtjev nije podnio u roku od 5 godina po otpuštanju iz armije. Dakle, kada je zahtjev odbačen iz tih razloga, a ne zbog toga što nije učino vjerovatnim da su kod njega nastale promjene, onda pouka o pravnom lijeku nije data pravilno, odnosno nije bilo mjesta pokretanju upravnog spora, pa Viši sud nije bio ovlašten da o tome odlučuje nego je protiv prvostepenog zaključka trebalo stranci pružiti mogućnost da izjavi žalbu, o kojoj je trebao da odlučuje drugostepeni upravni organ, protiv čije se tek odluke mogao pokrenuti upravni spor kod ovog suda.

Zbog navedenog propusta sud je ocijenio da je prvostepena presuda nezakonita, pa je odlučo kao u dispozitivu ove presude shodno odredbi člana 50. stav 2. u vezi sa članom 51. stav 4. Zakona o upravnim sporovima, s tim što stranci ostaje mogućnost da u roku od 15 dana od dana dostavljanja ove presude izjavi žalbu protiv gore navedenog zaključka prvostepenog organa Republičkom komitetu za pitanja boraca i vojnih invalida Sarajevo.

Ovakvom primjenom člana 261. Zakona doprnijelo bi se ekonomičnijem i racionalnijem postupku i bržoj zaštiti zakonitosti, ne čakajući da sud odluči u upravnom sporu, odnosno izbjeglo bi se dalje vođenje upravnog spora.

Po drugom stanovištu nije moguće da se primijeni ova odredba u dvostranačkim predmetima bez saglasnosti suprotne stranke. Ovo zbog toga što ako bi se usvojio zahtjev jedne stranke to bi jednovremeno bilo na štetu druge stranke odnosno diralo bi se u pravni interes te stranke. Zbog postojanja sup rotnih stanovišta, a s obzirom na značaja ovog pravnog pitanja, ono je postalvjeno na razgledanje na zajedničkoj sjednici Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova, Upravnog suda Hrvatske i Vrhovnog vojnog suda. Sjednica je većinom glasova prihvatila prvo pravno stanovište formulisano u sentenci kao načelni stav, iz slijedećih razloga: Prvo stanovište pravilno ukazuje da je cilj zakonodavca bila da se ovo pravno sredstvo može da primjenjuje i u dvostranačkim upravnim stvarima, ali pod uslov om da se ne dira u prava druge stranke i u pravne interese trećih lica.

Ovakvim tumačenjem odredaba člana 261. Zakona, da tuženi organ u vezi sa upravnim sporom može da poništava ili mijenja svoje konačno rješenje u dvostranačkim predmetima, postigla bi se veća efikasnost u radu organa uprave i stranke bi brže došle do ostvarivanja svojih zakonskih prava. U praksi postoji objektivna mogućnost da se stvori takva pravna situacija kada tuženi organ može da poništi ili ukine osporeno rješenje, a da ono ne bude na štetu suprotne stranke odnosno trećeg lica. Prema tome, neprihvatljivo je drugo stanovište da bi poništavanje ili mijenjanje konačnog rješenja u upravnom sporu istovremeno bilo na štetu druge stranke i da bi bili povrijeđeni interesi trećeg lica. 176. NAČELNI STAV II I.

Stranka koja nije sudjelovala u upravnom postupku a smatra da je trebala u postupku sudjelovati, može staviti prijedlog za obnovu postupka u roku od mjesec dana računajući od dana kada je toj stranci koja traži obnovu postupka dostavljen o konačno rješenje. II. Ako se iz okolnosti slučaja može utvrditi vrijeme kada je ta stranka saznala za rješenje i njegov sadržaj, to se vrijeme izjednačava sa izvršenom dostavom rješenja stranci. III. Prema članu 249. tačka 6. Zakona o opštem upravnom postupku treba smatrati da stranci nije bila dana mogućnost da sudjeluje u upravnom postupku, iako joj je konačno rješenje doneseno u upravnom postupku dostavljeno, ukoliko stranka u upravnom postupku više nije imala drugo pravno sredstvo osim prjedloga za pokretanje obnove postupka okončanog tim rješenjem.

I.Zakon o općem upravnom postupku (Prečišćen tekst - “Službeni list SFRJ”. broj 47/86) predvidio je u članu 252. stav 1. tačka 5. da osoba koja je trebala sudjelovati u upravnom postupku u svojstvu stranke, a nije jooj bila data mogućnost da sudjeluje u postupku), član 249. tačka 9. Zakona o općem upravnom postupku) može tražiti obnovu postupka u roku od mjesec dana kad je konačno rješenje dostavljeno stranci. Naime, subjektivni rok od mjesec dana i objektivni rok od pet godina (član 252. stav 3. Zakona o općem upravnom postupku) računa se od dana dostavljanja konačnog rješenja, stranci koja traći obnovu postupka, jer zakon računanje ovog roka ne veže ni uz kakvu drugu okolnost, pa niti uz vrijeme kada je to rješenje bilo dostavljeno strankama koje su sudjelovale u postupku.

Veća pravna sigurnost stranke koje su sudjelovale u postupku bila bi na štetu stranaka koje su imale pravo sudjelovati u provedenom upravnom postupku, ali im ta mogućnost nije bila data. II.Kada povodom prijedloga za obnovu postupka organ postupajući po članu 256. stav 1. Zakona o općem upravnom postupku iz okolnosti slučaja utvrdi vrijeme kada je stranka koja traži obnovu postupka pozivajući se na član 249. tačka 9. Zakona o općem upravnom postupku saznala za rješenje i njegov sadržaj, to se vrijeme izjednačava sa izvršenom dostavom rješenja stranci. U protivnom bi stranka koja nije u postupku sudjelovala, ali je znala za rješenje i sadržaj rješenja, mogla zloupotrebom svog prava dovesti u pitanje pravnu sigurnost drugih stranaka.

III.Stranci koja nije sudjelovala u toku upravnog postupka, a dostavljeno joj je konačno rješenje doneseno u upravnom postupku i nema drugo pravno sredstvo osim prijedloga za obnovu postupka, treba priznati pravo da traži obnovu postupka okončanog rješenjem na osnovu člana 249. tačka 9. Zakona o općem upravnom postupku, jer bi u protivnom ta stranka bila u nejednakom položaju u odnosu na stranke koje su u cijelom toku postupka sudjelovale. Tek u obnovljenom postupku stranka koja nije do donošenja konačnog rješenja sudjelovala u postupku može iznositi nove činjenice i dokaze, postavljati pitanja vještacima, biti saslušana kao stranka i dr., dakle koristiti sva prava kojoj po Zakonu o općem upravnom postupku pripadaju strankama i koja su stranke koje su sudjelovale u postupku koristile.

Ovo pravo ne može zamijeniti niti zaštita u upravnom sporu, pa stoga ovo pravo pripada stranci i onda, kada joj je konačno rješenje dostavljeno, a nije pokrenula upravni spor