Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 1/1990

Dakle, za razliku od ostalih krivičnih djela, gdje je psihički odnos učinioca prema djelu istovremen sa radnjom izvršenja djela, kod krivičnoh djela tzv. akciones libere in kauza, tj. procjenjuje se kakav je on bio u vrijeme kada se učinilac krivičnog djela stavljao u privremeno neuračunljivo stanje, u kojem kasnije vrši djelo, a ne u vrijeme preduzimanja radnje izvršenja krivičnog djela.

Shodno tome, a kada je učinilac krivičnog djela bio uračunljiv u vrijeme dovođenja u privremeno neuračunljivo stanje i kada je kod njega u to vrijeme ovo krivično djelo bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem, ili je u odnosu na njega postupao sa nehatom, nije potrebno vještačenje u pravcu utvrđivanja njegove uračunljivosti u vrijeme preduzimanja radnje izvršenja tog krivičnog djela. U pogledu krivične odgovornosti ovakvi učinioci krivičnog djela izjednačavaju se sa uračunljivim izvršiocem krivičnog djela, ne samo kada su u vrijeme izvršenja tih krivičnih djela (krivičnih djela akciones libere in kauza) bili neuračunljivi, nego i kada su bili u stanju bitno smanjene uračunljivosti. Istina, odredbom člana 12. stav 3. nije reguliran takav slučaj dovođenja u stanje bitno smanjene uračunljivosti), međutim, logično tumačenje ove zakonske odredbe upućuje na to da se i prema takvim učiniocima, u ovim situacijama, treba odnositi kao prema potpuno uračunljivim učiniocima krivičnog djela.

Učinioci ovih krivičnih djela izjednačeni su sa uračunljivim izvršiocima krivičnih djela i u pogledu kažnjavanja odnosno procjene stepena krivične odgovornosti, kao okolnosti značajne za odmjeravanje kazne, koja procjena se i u ovim slučajevima vrši prema stepenu njihove uračunljivosti u vrijeme stavljanja u stanje privremene neuračunljivosti, odnosno, bitno smanjene uračunljivosti a ne u vrijeme izvršenja radnje krivičnog djela. Radi toga utvrđeno stanje bitno smanjene uračunljivosti u vrijeme izvršenja tog krivičnog djela (kod krivičnih djela akciones libere in kauza) ne može predstavljati olakšavajuću okolnost, odnosno osnov za blaže kažnjavanje u smislu odredbe čl. 12. stav 2. KZ SFRJ. Međutim, to nije slučaju situacijama kada učinilac krivičnog djela u vrijeme upotrebe alkohola, droge ili dr., omamljujućih sredstava ne zna niti je mogao da zna da će poslije toga upravljati vozilom. U ovakvim slučajevima nužno je odrediti odgovarajuće vještačenje u pravcu utvrđivanja uračunljivosti učinioca krivičnog djela u vrijeme izvršenja istog, od čijeg rezultata ovisi krivična odgovornost toga učinioca. Ako se utvrdi da je on u to vrijeme (vrijeme preduzimanja radnje izvršenja krivičnog djela) bio bitno smanjeno uračunljiv usljed uzimanja omamljujućih sredstava, onda takav stepen uračunljivosti predstavlja fakultativni osnov za blaže kažnjavanje i može se uzeti kao olakšavajuća okolnost.

Pogrešno je naime pravno shvatanje žalioca da se ovdje radi o prividnom sticaju ovih krivičnih djela, te da zbog toga pravno postoji samo krivično djelo iz člana 22 6. stav 4. KZ SRBiH. U analizi odnosa ovih krivičnih djela treba imati u vidu slijedeće: Činjenica da je njihov grupni zaštitni objekat isti --službena ili druga odgovorna dužnosti da se njihovih izvršenjem pribavlja protivpravna imovinska korist drugom, ne isključuje sticaj tih krivičnih djela. Treba imati u vidu da se radnja izvršenja krivičnog djela iz člana 231. stav 1. KZ SRBiH po zakonskom opisu sastoji u davanju ili obećanju poklona ili kakve druge koristi. To dalje znači da učinilac, dati ili obeća ti poklon, može jedino iz vlastite imovine, jer davanje ili obećanje poklona prema odgovarajućim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, znači raspolaganje svojom imovinom. Nasuprot tome, radnja izvršenja krivičnog djela iz člana 226. stav 4. KZ SRBiH, sastoji se u različitim oblicima zloupotrebe položaja ili ovlašćenja u društveno pravnom licu koja je motivisana pribavljanjem sebi ili drugom protivpravne imovinske koristi. IZ te razlike predmetnih krivičnih djela slijedi zaključak: kad poklon ili drugu korist u smislu krivičnog djela iz člana 231. stav 1. KZ SRBiH, predstavlja protivpravnua imovinska korist koju je učinilac pribavio zloupotrebom položaja u smislu krivičnog djela iz člana 226. stav 4. KZ SRBiH, onda to pravno treba ocijeniti tako da je učinilac zloupotrebom položaja prvo sebi pribavio protivpravnu imovinsku korist, a zatim tu korist (kao “svoju”) dao u vidu poklona (službenom licu iz čl,. 231. stav 1.) radi podmićivanja. Pri tom je nevažno da li su te radnje vremenski i prostorno odvojene i li je, kao u konkretnom slučaju, protivpravna imovinska korist (građevinski materijal) direktno data službenom licu iz člana 231. stav 1. radi podmićivanja. Ovo iz razloga jer se uvijek radi o dvije samostalne djelatnosti radi čega i u konkretnom slučaju predstavljaju dva krivična djela u sticaju.

Ova presuda, koja je donesena 18.9.1987. godine, nije postal apravosnažna već je ukinuta drugostepenom odlukom nakon čega je javni tužilac odustao od optužbe za krivično djelo iz člana 226. stav 4. KZ SRBiH.

Rješenjem prvostepenog suda od 1.2.1990. godine odbijen je prigovor osuđenog Z.S. da je nastupila zastarjelost izvršenja pravosnažo izrečene kazne u trajanju od 6 mjeseci za krivično djelo iz člana 121. stav 1. tačka 6. KZ SRBiH. Prvostepeni sud je stao na stanovište da se ova pravosnažno izrečena kazna nije mogla po zakonu izvršiti pošto je bila obuhvaćena jedinstvenom kaznom izrečenom nepravosnažnom presudom od 18.9.1987. godine.

Ovaj sud je uvažio žalbu osuđenog Z.S. pa je preinačenjem rješenja prvostepenog suda utvrdio da je nastupila zastarjelost izvršenja kazne zatvora u trajanju od 6 mjeseci koja je osuđenom izrečena presudom drugostepenog suda od 12. 3.1986. godine zbog krivičnog djela iz člana 121. stav 1. tačka 6. KZ SRBiH. Ovo zbog toga što je kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci postala pravosnažna i izvršna dana 12.3.1986. godine, shodno odredbi člana 132. ZKP -a, tako da od tog datuma nije bilo n ikakvih smetnji pravne prirode da se ta kazna izvrši, te shodno tome od tog datuma je i počeo teći rok zastarjelosti izvršenja te kazne (vidi zaključak br. 2. sa sastanka predsjednika krivičnih odjeljenja Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhodnih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 5.2.1985. godine, Bilten br. 3/85).

Po ocjeni ovog suda ponovno suđenje u ovom dijelu u kome je prvostepena presuda ukinuta i donošenje presude od 18.9.1987. godine, kojom je pravosnažno izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci uzeta kao utvrđena, te izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 7 mjeseci, nisu bile zakonske smetnje u smislu člana 99. stav 2. KZ SFRJ, za izvršenje pravosnažno izrečene kazne zatvora u trajanju od 6 mjeseci za krivično djelo iz člana 121. stav 1. tačka 6. KZ SRBiH. Izricanjem jedinstvene kazne presudom od 18. avgusta 1987. godine pravosnažno izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci nije izgubila svoju samostalnost u pogledu pravosnažnosti i izvršnosti, pa prema tome i toka zastarjelosti jer ta presuda nie postala pravosnažna već je u odnosu na osuđenog Z.S. ukinuta drugostepenom odlukom od 17.8.1987. godine, nakon čega je javni tužilac odustao od optužbe u odnosu na krivično djelo iz člana 226. stav 4. KZ SRBiH.

Kako u konkretnom slučaju okrivljeni nije poučen da rekonstrukciji događaja i njegovom ispitivanju na rekonstrukciji može prisustvovati branilac, niti je u zapisnik o rekonstrukciji ubilježeno da se on izričito odrekao tog prava (što je propisano članom 218. stav 9. ZKP), slijedi da je istražni sudija postupio suprotno toj zakonskoj odredbi. Zbog toga se, a prema odredbi člana 218. stav 10. ZKP, na tom zapisniku (činjenicama u njemu sadržanim) ne može zasnivati sudska odluka. Dosljedno tome taj zapisnik se mora izdvojiti iz spisa, a to je propisano odredbom stava 1. člana 83. ZKP

Pravilnim tumačenjem ovih zakonskih odredbi slijedi da je u stavu 1. propisana obaveza žalbenog suda prema okrivljenom (bez obzira da li je na slobodi ili u pritvoru) da ga obavijesti o sjednici ako on to zahtijeva, a u stavu 2. ovlašćenje predsjednika vijeća ili vijeće da obezbijedti (ili ne obezbijedi) prisustvo na sjednici okrivljenog koji se nalazi u pritvoru i ima branioca, a zahtijevao je da bude obavijesšten o sjednici.

Prema tome, ove zakonske odredbe se bitno razlikuju. Prvo po sadržini, jer se prva odnosi uopšte na okrivljenog koji se žalio ili dao odgovor na žalbu ovlaštećnog tužioca, a druga na određenog okrivljenog u posebnoj procesnoj situaciji. Drugo, po pravnoj prirodi jer je prva kogentna, a druga dispozitivna norma. Dosljedno tome, kršenje odredbe stava 1. člana 371. ZKP ima za posljedicu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku. Ovo iz razloga što je smisao obavještenja o sjednici vijeća žalbenog suda okrivljenog koji se nalazi u pritvoru da mu se omogući da od časa prijema obavijesti, do sjednice vijeća, preduzima radnje (npr. iznese nove dokaze, ostvari kontakt sa braniocem, uzme drugog branioca umjesto dotadašnjeg, uzme drugog branioca uz postojećeg i ovlasti ih da prisustvuju sjednici vijeća itd.) u cilju što kvalitetnijeg izlaganja žalbe, ili suprostavljanja žalbi suprotne stranke na sjednici, i u vezi s tim, uticaja žalbe na donošenje odluke žalbenog suda.

Neobavještavanjem o sjednici vijeća žalbeni sud uskraćuje okrivljenom mogućnost preduzimanja tih radnji koje ćine sadržaj njegovog prava na odbranu, pa se time u suštini povređuje to pravo okrivljenog. Kako povreda prava okrivljenog na odbranu u principu utiče na pravilnost i zakonitost sudske odluke, ona se mora kvalifikovati kao bitna povreda krivičnog postupka iz člana 364. stav 2. ZKP i u slučaju povrede odredbe člana 371. stav 1. ZKP

Stva prvostepenog suda osnovano osporava javni tužilac u žalbi protiv prvostepene presude. Naime, pitanje težine privrednog prestupa i u vezi s tim stepena odgovornosti okrivljenih, po mišljenju Vrhovnog suda BiH, ne može se cijeniti isključivo sa aspekta materijalnih posljedica, odnosno ostvarene imvinske koristi, već je pri tome neophodno imati u vidu i druge okolnosti za ocjenu da bi se mogao izvesti pravilan zaključak da li ima osnov aza primjenu odredbe iz čl. 2. stav 2. Zakona o privrednim prestupima,. Tako se u konkretnom slučaju radi o povredi propisa o cijenama čije su intencije zaštita materijalnih interesa potrošača za čiju je pravilnu primjenu društvo posebno zainteresirano i sa aspekta sprovođenja i ostvarivanja ukupne ekonomske politike. Već sa ovih razloga može se zaključiti da se u ovom slučaju ne radi o povredi propisa malog značaja, pa nema ni osnov aza primjenu odredbe iz čl. 2. stav 2. Zakona o privrednim prestupima, jer za to nisu ispunjene zakonske pretpostavke. Stoga je žalbu javnog tužioca valjalo uvažiti.

Osporavajući žalbom prvostepenu presudu okrivljeno pravno lice ukazuje da nema svojstvo pravnog lica i da ne može biti odgovorno za navedeni privredni prestup. Ovo je značajna činjenica koju je neophodno provjeriti, jer od njenog utvrđenja zavisi donošenje pravilne i zakonite odluke. Naime, polazeći od navedene zakonske odredbe i ove žalbene tvrdnje osnovano se postavlja pitanje da li optuženo pravno lice za navedeni privredni prestup može biti odgovorno. Stog aje radi provjere osnovanosti žalbenih navoda prvostepenu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Kako je privredni prestup učinjen 1986. - godine u ovom slučaju odgov ornot žalitelja trebalo je cijeniti u smislu samoupravnog opšteg akta iz 1985. godine, a ne iz 1979. godine, kako se to osnovano ukazuje i u žalbi okrivljenog. Stoga je ovaj sud uvažio njegovu žalbu i prvostepenu presudu ukinuo kako bi se u ponovnom postupku ispitala osnovanost žalbenih navoda koji su od značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke.

Pored toga, žalitelj je kao upravnik restorana bio dužan da obezbijedi permanentnu kontrolu životnih namirnica koje se stavljaju u promet i da poslove u objektu organizuje na način koji bi omogućio upotrebu higijenski neispravnih namirnica. U ovom slučaju, međutim, ta kontrola je izostala, pa s ei po mišljenju ovog suda u ponašanju žalitelja stiču obilježja navedenog privrednog prestupa po osnovu propuštanja dužnog nadzora.

Istaknuti žalbeni prigovor ne može se prihvatiti kao osnovan. Naime, neovisno o tome što je žalitelj obavljao dužnost direktora organizacije, ovaj sud smatra da je odgovoran za učinjen privredni prestup, pošto je kao najodgovorniji radnik zastupao okrivljeno pravno lice u poslovnom odnosu za koji organizacija nije bila registrovana. Prema tome, neosnovana je i žalbena tvrdnja da je odgovornost okrivljenog uopštena i neodređena. naprotiv, ona je konkretna, jer je žalitelj svojim radnjama doprinio izvršenju privrednog prestupa za koji je po mišljenju ovog suda, pravilno oglašen odgovornim od strane prvostepenog suda. Stoga se i njegova žalba ukazuje kao neosnovana.

Odredbom iz čl. 40. stav 1. Zakona o privrednim prestupima propisano je da pravno lice ne može zadržati imovinsku korist pribavljanu izvršenjem privrednog prestupa. Imajući to u vidu te kako visina imovinske koristi ne predstavlja bitno obilježje privrednog prestupa za koji su okrivljeni oglašeni odgovornim, prvostepeni sud je bio dužan da nezakonito stečenu imovinsku korist oduzem od okrivljenog pravnog lica, neovisno o tome što je u optužnom prijedlogu u toku postupka takav prijedlog izostao. Imajući u vidu prednje, a kako pitanje visine ostvarene imovinske koristi nije raspravljeno u prvostepenom postupku, ovaj sud je uvažio žalbu javnog tužioca i prvostepenu presudu ukinuo, kako bi se u ponovnom postupku ovo pitanje raspravilo. (odluka Vrhovnog suda BiH, Pkž. 477/88 od 19.5.1989. godine)

15.

Član 53. Zakona o privrednim prestupima

Propi o privrednom prestupu republike, odnosno autonomne pokrajine na čijoj je teritoriji učinjen privredni prestup u smislu odredbe iz čl. 53 ZOPP primjenjuje se na učinioca privrednog prestupa bez obzira gdje mu se za taj privredni prestup sudi.

Iz obrazloženja:

Na osnovu izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, po mišljenju Vrhovnog suda BiH, u ovoj privredno-kaznenoj stvari osnovano zaključio da su se u ponašanju okrivljenih ostvarila obilježja privrednog prestupa iz čl. 101. stav 1. tač. 5. i stav 2. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju (“Službeni list SRBiH”, broj 37/82).

Osporavajući odgovornost okrivljeni u zajedničkoj žalbi ukazuju da se u ovom slučaju radilo o međurepubličkom prevozu u kojem slučaju treba primijeniti savezni propis o prevozu u drumskom saobraćaju koji ne predviđa obavezu sklapanja pismenog ugovora. Stav žalbe se ne može prihvatiti. Naime, okolnost što propisom druge republike odnosno saveznim propisom nije predviđeno sklapanje ugovora, kako je to regulisano odredbama čl. 63. pomenutog zakona, ne isljučuje odgovornost okrivljenih. Privredni prestup je u ovom slučaju učinjen na području SRBiH, pa u smislu doredbe iz čl. 53. Zakona o privrednim prestupima ima se primijeniti propis ove republike, neovisno o tome gdje se okrivljenim sudi. Stoga je žalbe valjalo odbiti.

Protiv prvostepene presude žalbe su izjavili okrivljeno pravno lice i okrivljena odgovorna lica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede zakona i zbog odluke o kazni sa prijedlogom da drugostepeni sud ukine prvostepenu presudu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje ili da istu preinači i okrivljenima izrekne blaže novčane kazne.

Donoseći pobijanu presudu prvostepeni sud je učinio bitnu povredu odredaba privredno-kaznenog postupka iz čl. 364. stav 1. tač. 11. Zakona o krivičnom postupku u vezi sa čl. 60. Zakona o privrednim prestupima, jer je izreka presude nerazumljiva, s obzirom da se iz nje ne vidi kada su okrivljeni u svom stovarištu HTZ opreme otpočeli djelatnost prije nego št o je nadležni organ donio rješenje o ispunjavanju uslova u pogledu tehničke opremljenosti, zaštite na radu i drugih uslova. Zbog toga nije moguće utvrditi koje kaznene odredbe Zakona o udruženom radu u konkretnom slučaju treba primijeniti, budući da se ovaj zakon u tom dijelu mijenjao, te da li je eventualno nastupila zastarjelosti gonjenja i sl. Stoga je drugostepeni sud povodom žalbi okrivljeni, a po službenoj dužnosti, na osnovu člana 385. stav 1. Zakona o krivičnom postupku u vezi sa čl. 60. Zakona o privrednim prestupima prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Odluka Vrhovnog suda BiH, br. Pkž. 418/89 od 7.2.1990. godine)

18.

Član 110. stav 1. Zakona o privrednim prestupima

Sud može odbaciti optužni prijedlog javnog tužioca samo ukoliko su ispunjeni uslovi iz čl. 110. stav 2. Zakona o privrednim prestupima u protivnom sud čini bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 364. stav 2. ZKP -a.

Iz obrazloženja:

Prema odredbi iz čl. 110. stav 1. Zakona o privrednim prestupima predsjednik vijeća odbaciće optužni prijedlog javnog tužioca rješenjem, ako nađe da djelo, koje je predmet optužbe, nije privredni prestup, da je nastupila zastarjelost gonjenja ili da postoje drugi zakonski razlozi koji isključuju gojenje. U konkretnoj privredno-kazneno j stvari prvostepeni sud je rješenjem odbacio optužni prijedlog javnog tužioca kojim su okrivljeno pravno i odgovorno lice optuženi za izvršenje privrednog prestupa iz čl. 44. stav 1. tač. 5. i stav 2. Zakona o novčanom sistemu. Povodom žalbe javnog tužioca protiv prvostepenog rješenja, ovaj sud je zaključio da u ovom slučaju ne postoji nijedan od utvrđenih razloga iz navedene zakonske odredbe, niti ih je sud naveo da u svojoj odluci, koji bi opravdali odbacivanje optužnog prijedloga. Stoga je žalbu javnog tužioca valjalo uvažiti.

U žalbama protiv prvostepene presude okrivljeni ukazuju da saobraćaj na liniji M.G. - M. nisu održavali iz objektivnih razloga, odnosno da je ova linija nakon svega nekoliko nedelja ukinuta, te da je prvostepeni sud imao formalistički pristup pri donošenju prvostepene presude. Navodi žalbi, međutim, nisu osnovani. Naime, u ovoj privrednoka znenoj stvari izvedenim dokazima i njihovom ocjenom prvostepeni sud je došao do zaključka da su okrivljeni obustavili samoinicijativni prevoz putnika na pomenutoj liniji, a što ni oni ne osporavaju. Odredbama iz čl. 55. pomenutog zakona regulisano je u kojim slučajevima se može obustaviti privremeno ili stalno vršenje prevoza. U ovom slučaju nisu postojali uslovi za primjenu navedene zakonske odredbe, pa je prvostepeni sud praviolno postupio kada je okrivljeni oglasio odgovornim za pomenuti privredni prestup.

Naime, u smislu odredbe iz čl. 30. stav 1. pomenutog zakona sjeme koje se stavlja u promet mora biti pakovano, blombirano, a na ambalaži i uz otpremnicu mora imati propisanu deklaraciju. Iz ove zakonske odredbe proizilazi da sjeme koje se stavlja u promer mora imati propisanu deklaraciju na ambalaži i uz otpremnicu, jer u protivnom organizacija udruženog rada čini navedeni privredni prestup. U konkretnom slučaju polazeći od toga da se u momentu kontrolnog pregleda deklaracija sa otpremnicom nalazila u komercijalnoj službi prvostepeni sud je izveo zaključak da okrivljeni nisu učinili povredu propisa za koji su optuženi. Ovaj zaključak prvostepenog suda, međutim, zasniva se na odbrani okrivljeni koja nie provjerena izvođenjem potrebnih dokaza. Naime, tvrdnju okrivljenih da se deklaracija sa otpremnicom u momentu kontrolnog pregleda nalazila u komercijalnoj službi trebalo je provjeri ti provođenjem odgovarajućih dokaza, a prije svega salsušanjem insepktora, koji je izvršio pregled, na okolnost da li je od strane okrivljenih upoznat da se deklaracija sa otpremnicom nalazila u pomenutoj službi, te po potrebi izvođenjem i drugih dokaza. Prvostepeni sud, međutim, nije postupio na ovaj način, zbog čega je njegova odluka zasnovana na nepotpuno i pogređno utvrđenom činjeničnom stanju, pa je žalbu javnog tužioca valjalo uvažiti.

Naime, iako se ovim krivičnim delima neposredno ugrožava i veliki broj drugih vrednosti zaštićenih krivičnim zakonom. Tako na primer u članu 139. KZ SFRJ predviđa se kao mogućnost nastupanja poseldica u vidu smrti nekog lica ili izazivanja opasnosti za život ljudi ili je izvršenje praćeno teškim nasiljima i dr. Mogu li se lica koja su na primer izložena teškim nasiljima izvršenjem ovih krivičnih dela pojaviti u svojstvu oštećenog kao tužioca u krivičnom postupku?

S obzirom da krivično delo iz člana 134. stav 2. KZ SFRJ, kao jedan od načina izvršenja ima i vređanje građana, pogod no je da se njegovom analizom razmotri ovaj problem.

Radnja ovog oblika krivičnog dela sastoji se u preduzimanju bilo koje delatnosti kojom se izaziva nacionalna, rasna ili verska netrpeljivost. To se čini u prvom redu vređanjem građana, ali isto tako i na bilo koji drugi način. Pri tome, nije od značaja da li se čini prema jednom ili više građana - osnovno je da to ne može biti izlaganje poruzi čitave nacije, rase ili vere jer bi se u tom slučaju radilo o delu iz stava prvog istog člana.

Nacionalna, rasn a i verska toleranstnost i sloba među narodima i narodnostima koji žive u SFRJ-što predstavlja osnov socijalističkog samoupravnog uređenja je objekat krivično-pravne zaštite kod ovog krivičnog dela. Stog aje zakonodavac i odredio da se za ovo krivično dleo godni po službenoj dužnosti, a ovlašteni tužilac je javni tužilac. No, iz objektivnih ili subjektivnih razloga moguće je da aktivnost javnog tužioca kod gonjenj aizvršilaca ovog krivičnog dela izostane - čime je javni interes oštećen. Korektiv nepravilnim ili nezakonitim aktima javnog tužioca u pogledu pokretanja krivičnog postupka jeste pravo oštećenog da pokrene ili produži gonjenje od koga je javni tužilac odustao. Za nastupanje oštećenog kao tužioca važno je da ispunjava uslove koji se po članu 14 7. stav 6. ZKP -a traži za oštećenog. Prema odredbama ovog člana “oštećeni je lice koje je kavko lično ili imovinsko pravo krivičnim delo povrijeđeno ili ugroženo”.

Kod ovih krivičnih dela, gdje nije neposredno podirnut interes određenog građanina - on nakon odustanka javnog tužioca ne bi bio ovlašćen da preuzme ili produži gonjenje.

Za pojam oštećenog, kako je dat u ZKP -u vezuje se samo ona najuža lica imovinska prava čijom povredom i čijom ugroženošću je narušen lični interes. Vršenjem krivičnih dela, znamo, vređa se pored ličnog i društveni interes. Kod krivičnih dela protiv osnova socijalističkog društvenog uređenja i bezbednosti SFRJ - izraženija je povreda upravo društvenog interesa. Stoga moramo prihvatiti, da je na primer kod krivičnog dela iz člana 134. stav 2. KZ SFRJ kojim se izaziva nacionalna, rasna ili verska netrpeljivost povređeno i neko lično dobro (vređanje lica). Međutim, tu je u prvom redu povređeno osećanje pripadnosti određenoj rasi, naciji li veri - povređeno je društveno biće u čove ku, tj. dobro od šireg interesa, pa je i širi društveni interes da ono bude zaštićeno. Ako bi smo u tom slučaju prihvatili da je istovremeno povređeno i neko njegovo lično dobro (jer je tom prilikom vređan), i priznati mu zbog toga svojstvo oštećenog, - onda bi smo morali doći do zaključka: takav oštećeni ne može zastupani javni interes jer ga na to ne ovlašćuje alineja 6. člana 147. ZKP -a, ali zbog istovremenog oštećenja ili ugrožavanja nekog njegovog ličnog dobra, mora mu se dozvoliti da preduzme gonjenje privatnom ili supsidijarnom tužbom za odgovarajuće krivično delo. Zauzimanjem stava da građanin čijim vređanjem ili na drugi način okrivljeni izaziva nasionalnu, rasnu ili versku netrpeljivost može posle odbačaja krivične prijave od strane javnog tužioca za krivično delo iz člana 134. stav 2. KZ SFRJ da preduzme krivično gonjenje u svojstvu oštećenog kao tužioca, dovelo bi u primenu do još jedne nelogičnosti. Naime, vređanjem pojedinog građanina izaziva se nacionalna i dr., netrpeljivost kod većeg broga lica koja su iste rasne, verske i nacionalne pripadnosi, kao i vređani građanin. Ne vodimo li računa o tome, da je građaninu koi je vređan povređeno samo njegovo lično dobro, koje on privatnom ili supsidijarnom tužbom može da štiti već mu damo i pravo da može u ime zaštite šireg društvenog interesa da preduzme gonjenje i za delo iz člana 134. stav 2. KZ SFRJ - onda bi smo morali dati pravo da isto svojstvo imaju i ostali građani čija su rasna itd. osećanja povređena, jer su i njihovi interesi oštećeni. Ja nso je da zakon ne daje takvo ovlašćenje, jer krivičnim delom nisu povređenja njihova lična prava, a sama njihova zainteresovanost iako potpuno opravdana, da okrivljeni bude osuđen, ne daje im svojstvo oštećenog.

Da bi jedna osoba mogla steći svojstvo oštećenog neophodno je pre svega uslov da krivičnim delom bude povređeno ili ugroženo neko njeno lično ili imovinsko pravo. Prema shvatanjima koja s eu pravnoj teoriji i praksi pojavljuju vrlo je teško ako ne i nemoguće utvrditi koja su to lična ili imovinska prava čija je zaštita osigurana u krivičnom postupku.

Lična prava (za razliku od ekonomsko-solicajalnih koja su vezana za čovekao kao proizvođača - pravo na rad, na socijalnu zaštitu u politička prava vezanih za učešće građanina u političkom životu zemlje) su ona koja su najneposrednije vezana za ličnost građanina kao ljudsku individu, a ne za građanina kao političko biće. Među ličnim pravima osnovna prava su: prava na život, na osnovu ličnu slobodu, nepovredivost stana, tajnost pisama, sloboda kretanja i nastanjivanje i slično. Subjekt ovih prava uglavnom su fizičke osobe. Ova lična prava se najčešće i štite krivičnim zakonodavstvom. Imovinska prava (iz oblasti stvarnog prava, pravo nasleđivanja i slično) su takođe predmet krivično-pravne zaštite, ali nas u konkretnom slučaju mnogo ne isteresuje, jer je očigledno da neko od tih prava nije povređeno odbačajem krivične prijave za krivično delo izazivanja nacionalne, rasne i verske mržnje, razdora ili netrpeljivosti iz člana 134. stav 2. KZ SFRJ.

Postavlja se, međutim, pitanje da li je licu čijim vređanjem ili na drugi način, okrivljeni izaziva rasnu ili versku odnosno nacionalnu netrpeljivost - takvim ponašanjem povređeno ili ugroženo neko njegovo lično pravo. Da bi smo to razjasnili, morali bi smo se ponovo vratiti na utvrđivanje zaštitnog objekta naznačenog u stavu 2. člana 134. KZ SFRJ. Bez obzira što se navedeno krivično delo vrši vređanjem građana ili na drugi način - očito je da je objekt zaštite nacionalna, rasna i verska netrpeljivost. Izazivanjem nacionalne, rasne ili verske netrpeljivosti, oštećena je društvena zajednica kao celina, a ne pojedini pripadnici odnosno nacionalnost, da bi se mogli smatrati oštećenim.

Vređanje građana bilo jednog bilo čitave grupe, je samo način na koji s emože izazvati netrpeljivost dok se krivičnim delom štiti društvo od takvih ponašanja, bez obzira što se svaki pojedinac koji je izložen poruzi može osećati povređenim. Za krivičnu odgovornost učinioca neophodno je da postoje i svest i volja da odgovarajućim radnjama može izazvati nacionalnu, rasnu ili versku netrpeljivost.

Iz izloženog bi se moglo zaključiti da kod krivičnog dela iz člana 134. stav 2. KZ SFRJ, lice kome je neposredno upućena uvreda kojom se izaziva nacionalna, rasna ili verska netrpeljivost nije ovlašćeno da se pojavi u svojstvu oštećenog kao tužioca za to krivično delo. To bi moglo važiti i za ostala krivična dela protiv osnova socijalističkog društvenog uređenja i bezbednosti SFRJ. Ovakav stav, međutim, ne isključuje da se oštećeno lice pojavi u svojstvu ovlašćenog tužioca zbog nekog drugog krivičnog dela protiv osnova socijalističkog društvenog uređenja i bezbednosti SFRJ nastupila posledica kojom je povređeno neko njegovo lično ili imovinsko pravo (na primer uvreda, prinuda, telesna povreda i dr.). 22.

Načelni stav br. 2/89

Ako su protiv prvostepene presude žalbu izajvili samo neki od saoptuženih, drugostepeni sud ispituje pobijanu presudu po svim osnovima predviđenim u članu 376. stav 1. tačka 1. i 2. ZKP samo u odnosu na optužene koji su se žal ili, a u odnosu na saoptužene koji nisu izjavili žalbu ispituje pobijanu presudu samo pod uslovima i u okviru iz člana 380. ZKP

U takvom slučaju drugostepeni sud nije ovlašten da u odnosu na saoptužene koji se nisu žalili ukine ili preinači pobijanu presudu zbog povrede odredaba krivičnog postupka ili zbog povrede krivičnog zakona na štetu optuženog (član 376. stav 1. tačka 1. ZKP), ako u odnosu na optuženog koji je izjavio žalbu pobijanu presudu preinači samo u pogledu odluke o krivičnog sankciji.

Obrazloženje:

Granica ispitivanja presude po žalbi propisane su odredbama člana 376. Zakona o krivičnom postupku. Prema tim odredbama, žalbeni sud presudu ispituje u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a uvijek po službenoj dužnosti ispituje da li postoje neke povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. i da li je na štetu okrivljenog povrijeđen krivični zakon. Kada se presuda odnosi na jednog ili na više okrivljenih, a žalbama (u korist ili na njihovu štetu) se pobija u odnosu na sve, pitanje granica ispitivanja po službenoj dužnosti te presude ne izaziva dileme. Dileme po tom pitanju nastaju u slučaju kada se presuda odnosi na više okrivljenih, a pobija se samo u odnosu na jednog ili neke okrivljene. Jedna od dilema koja postoji u toj procesn oj situaciji, a koja nie riješena odredbom člana 380. jet ona, kada razlozi zbog kojih je žalbeni sud donio odluku u korist okrivljenog, nisu od koristi za saokrivljenog koji se nije žalio jer je u odnosu na njeg učinjena povreda materijalnog ili procesno g zakona u kojoj nije sadržan uslov iz te odredbe za donošenje odluke po službenoj dužnosti.

U teoriji krivičnog procesnog prava i komentatorima Zakona o krivičnom postupku granice ispitivanja presude u korist suokrivljenog u ovakvoj procesnoj situaciji nisu posebno određene. Jedinstveno je shvatanje da se presuda može ispitivati preko granica žalbe samo u onim njenim dijelovima i onome obimu koji je određen članom 376. ZKP, dok se mogućnost ispitivanja presude u koris saokrivljenog koji se nije žalbio, isključivo veže za uslov propisan u članu 380.

Prema odredbi člana 376. stav 1. drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, ali uvijek mora po službenoj dužnosti ispititati da li postoji povreda odredaba krivičnog zakona iz člana 364. stav 1. tačka 1,5,6,8 -11 i da li je glavni potres protivno odredbama ovog zakona održan u odsustvu okrivljenog, a u slučaju obavezne odbrane i u odsustvu branioca okrivljenog, te da li je na štetu okrivljenog povrijeđen krivični zakon. Kako se naš krivični postupak zasniva na optužnom načelu - može biti pokrenut i sporveden samo na osnovu zahtjeva - optužbe ovlašćenog tužioca, odnosno može se nakon izricanja presude nastaviti kao žalbeni postupak, ako žalbu na presudu izjavi ovlašteno lice, u analizi odredbe člana 376. stav 1. treba uočiti: 1) povod i uslov ispitivanja presude jest izjavljena žalba u korist ili na štetu okrivljenog, 2) granice ispitivanja presude određense su, s jedne strane, sadržinom žalbe, a s druge strane, obavezom drugostepenog suda, da nezavisno od sadržine žalbe, ispituje po službenoj dužnosti pojedine elemente presude.

Prema tome, činjenica da je na štetu saokrivljenog koji se nije žalio učinjena povreda materijalnog ili procesnog zakona na koju drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti nije dovoljan razlog da se prvostepena presuda ispituje u njegovu korist na osnvou člana 376. stav 1. Prema odredbi člana 380. ako drugostepeni sud povodom ma čije žalbe utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist okrivljenog od koristi za saokrivljenog koji nije izjavio žalbu, ili je nije izjavio u tom pravcu, postupiće po službenoj dužnosti kao da takva žalba postoji. Ovom odredbom regulisano je postupanje drugostepenog suda u slijedećim procesnim situacijama: a) kada je žalba izjavljena samo u korist nekog ili nekih saokrivljenih, b) kada je žalba izjavljena u korist svih saokrivljenih, ali u različitim pravcima, c) kada je žalba izjavljena i u korist i na štetu nekog ili nekih saokrivljenih.

U svim tim situacijama uslov postupanja drugostepenog suda po službenoj dužnosti, jest da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist okrivljenog od koristi za saokrivljenog koji se nije žalio, ili žalbu nije izjavio u tom pravcu.

Kad su razlozi zbog kojih je donesena odluka u korist okrivljenog od koristi i za saokrivljenog koi se nije žalio, pitanje je koje treba riješiti u svakom konkretnom slučaju.

S obzirom na prirodu povreda odredaba krivičnog postupka na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku treba uočiti: 1) povrede iz tačke 1. i 6. (nepropisno sastavljen ili stvarno nadležan sud donijeli presudu) su takve da je njima presuda u cijeli zahvaćena, pa su samim tim osnov za postupanje drugostepenog suda po čl. 380. 2) povredama iz tačaka 5,8,9,10. i 11. presuda može biti zahvaćena u cijelini ili samo u odnosu na neke saokrivljene. 3) U povredama iz tačaka 1. i 6. i povredama iz tačke 5,8. do 11. kada su zahvatili presudu u cijelosti, anticipiran je osnov za postupanje drugostepenog suda po službenoj dužnosti na osnvou člana 380., 4) ako su povrede iz tačaka 5,8. do 11. učinjene samo u odnosu na jednog ili neke saokrivljene, postupanje drugostepenog suda po članu 380. pretpostavlja utvrđenje da su te povrede od koristi za saokrivljenog koji se nije žalio. Na osnovu toga može se zaključiti; priroda povreda odredaba krivičnog postupka na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku određuje njihov doseg - širinu uticaja na zakonitost prvostepene presude.

Povreda krivičnog zakona na štetu okrivljenog - član 365.

Za razliku od povreda odredaba krivičnog postupka na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, od kojih neke uvije, a ostale u pravilu, prouzrokuju nezakonitost presude u odnosu na sve saokrivljene, povrede krivičnog zakona po svojoj prirodi su individualne - vezane za određenog saokrivljenog i po sadržaju i po dosegu. Takva priroda ovih povreda proizilazi iz činjenice što one mogu biti žalbeni osnov samo pod uslovom kad je presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom postupku. Zbog toga priroda povrede krivičnog zakona (na štetu okrivljenog) kao žalbenog osnova, sužava (u odnosu na prirodu povreda odredaba krivičnog postupka na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti) mogućnost postupanja drugostepenog suda po službenoj dužnosti na osnvu člana 380., jer uzrokuje nezakonitost presude samou jednom uskom dijelu.

Povreda krivičnog zakona može biti osnov za postupanje drugostepenog suda u korist saokrivljenog na osnovu člana 380. pod uslovom da je i na njegovu štetu učinjena istovrsna povreda u istom obliku kao i na štetu okrivljenog.

Analiza članova 376. stav 1. i 380. pokazuje da njima nije regulisana procesna situacija iz postavljenog pitanja.

Da li se radi o pravnoj praznini koju je moguće po puniti analogijom? Propisi iz kojih bi se ovo tumačenje zakonkretnu situaciju izvodilo sadržani su u članovima 376. stav 1. i 380. a oni, što je pokazala analiza, ne sadrže ni u naznaci elemente za njihovu analognu primjenu na tu procesnu situaciju. Na osnovu zaključaka izvedenih uporedno analizom članova 376. stav 1. i 380. slijedi da drugostepeni sud može ispitivati prvostepenu presudu u odnosu na saokrivljenog koji s enije žalio, samo pod uslovima iz člana 380. i u zavisnosti od prirode utvrđene povrede zakona (procesnog ili materijalnog) ukinui ili preinačiti tu presudu.

23.

Načelni stav 3/89

Ako na glavnom pretresu, pred sudom koji sudi samo u prvom stepenu, nadležni tužilac izmeni činjenični opis delu tako da umesto krivičnog dela za koje se vodi redovni krivični postupak, okrivljenog optuži za krivično delo za koje se vodi skraćeni postupak, postupak se nastavlja po odredbama koje važe za skraćeni postupak. U takvom slučaju rok za žalbu protiv presude iznosi osam dana, a u pogledu obaveštavanja stranaka o sednici veća drugostepenog suda primenuju se odredbe čl. 446. stav 1. ZKP

IZ obrazloženja:

U praksi nadležni tužilac često vrši izmene u činjeničnom opisu dela, koje ne retno imaju za posledicu izmenu u pravnoj kvalifikaciji dela, a ova za dalju posledicu može imati promenu stvarne nadležnosti prvostepenog suda, osim kad su u pitanju prvostepeni sudovi u SR Sloveniji i vojni sudovi, jer postoji samo jedna vrsta prvostepenih sudova u SR Sloveniji, i vojnih sudova, pa do promene stvarne prvostepene nadležnosti ovde ne može ni doći. Zakona (član 36. stav 2. ZKP), međutim, izričito je propisao da viši sud, ako je u toku glavnog pretresa utvrdio da je za suđenje nadležan niži sud, neće dostaviti predmet nižem sudu nego će sam sprovesti postupak. Razlozi za ovakvo rešenje nisu principijelne prirode već su diktirani praktičnim potrebama, odnosno razlozima celishodnosti. Naime, ukoliko bi se u ovim slučajevima prenosila nadležnost onda bi se znatno odugovlačio i poskupljivao krivični postupak jer bi se glavni pretres mogao iznova zakazivati i započinjati, svi već izvedeni dokazi morali bi se ponovno izvoditi itd. Zbog toga je zakon isključio prenošenje nadležnosti na niži sud, a to ujedno znači da se ovo ne može koristiti kao argument u prilog nekog drugog stava od napred navedenog načelnog stava.

Izmena optužnice na glavnom pretresu može ići i u pravcu krivičnog dela za koji se inače vodi skraćeni krivični postupak, pa se postavlja pitanje da li če se započeti postupak nastaviti po odredbama koje važe za redovni postupak, po kojima je do izmene optužnice vođen, ili po odredbama koje važe za skraćeni postupak. Odgovor na ovo pitanje nije samo teorijskog značaja već za sobom povlači i veoma značajna praktične posledice. A, u prilog usvojenog načelnog stava govore sledeći razlozi: kad nadležni tužilac u optužnom aktu izmeni činjenični opis dela, iz kojeg proizlaze obeležja drugog krivičnog dela onda on više ne važi (i ne postoji), pa i ne vezuje sud, već važi novi (izmenjeni) optužni akt i on vezuje sud. A, kad se tako promeni i krivično delo, tako da više nije u pitanju krivično delo za koje se vodi redovni već skraćeni postupak, onda se menja i suština optužnog akta, pa više nije u pitanju optužnica nego optužni predlog bez obzira što tužilac ne mora promeniti i naziv optužnog akta (optužni predlog umesto optgužnice). To mora imati za posledicu i promenu postupka, tj. prelazak sa redovnog na skraćeni postupak. To proizlazi i iz smisla odredbe člana 159. ZKP Naime, zahtevom za sprovođenje istrage (član 158 ZKP) i rešenjem o sprovođenju istrage (član 159. ZKP) mogu se obuhvatiti, osim krivičnih dela za koja je propisan redovan krivični postupak i krivična dela za koja je propisan skraćeni postupak. Ako, međutim, dođe do obustave istrage za krivična dela za koja je propisan redovan krivični postupak, a ostanu krivična dela za koja je propisan skraćeni postupak, nastaviće se postupak po odredbama koje važe za skraćeni postupak. Tužilac u tom slučaju neće moći podići optužnicu nego optužni predlog. Logično je da analogno treba postupiti i kada do slične situacije dođe na glavnom pretresu, tj. ako nadležni tužilac izmeni činjenični opis dela tako da umesto krivičnog dela za koje je propisan redovni, tuži za krivično delo za koje je propisan skraćeni postupak - postupak treba nastaviti po odredbama koje važe za skraćeni postupak. Isto se odnosi i na situaciju ako se povodom prigovora protiv optužnice ili povodom ispitivanja optužnice po službenoj dužnosti obustavi krivični postupak za krivično delo za koje je propisan redovni postupak ili nadležni tužilac odustane od optužbe za to krivično delo pa ostane krivično delo za koje je propisan skraćeni postupak - postupak treba nastaviti po odredbama koje važe za skraćeni postupak. U vezi sa iznetim treba istaći da bi bilo i nelogično, necelishodno i neekonomično voditi jedan skup, duži i komplikovaniji postupak, kad nestane osnovna pretpostavka za vođenje takvog postupka, tj. težina i društvena opasnost krivičnog dela, pri čemu treba istaći da krivično delo određuje vrstu postupka a ne obratno, što je uostalom propisano u odredbi člana 430. ZKP

Od iznetog treba razlikovati slučaj kada je vođen redovni krivični postupak po optužnici nadležnog tužioca, a sud donese presudu kojom se optuženi oglašava krivim za krivično delo za koje je propisano da se raspravlja u sumarnom postupku - u tom slučaju primjenjuju se odredbe koje važe za redovni krivični postupak iz jednostavnog razloga što postupak nije pravomoćno okončan i neizvesno je da li će presuda postati pravomoćna ili će biti ukinuta, kada se postupak nastavlja po optužnici a ne po optužnom predlogu. Tako shvaćen i dalje je prihvatljiv načelni stav broj 6/80 XV Zajedničke sednice Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i pokrajina i Vrhovnog vojnog suda iz 1980. god. a koji glasi:”Kad je krivični postupak započet po optužbi za krivično delo koje povlači redovni krivični postupak, a u prvostepenoj presudi je delo kvalifikovano kao krivično delo za koje je predviđen skraćeni postupak, rok za žalbu iznosi 15 dana”.

A, kad se raspravlja o tome kad će se voditi redovni, a kada skraćeni postupak u slučaju izmene činjeničnog opisa dela u napred naznačenom smislu, treba imati u vidu da krivično delo određuje vrstu postupka, a to znači da se lakša krivična dela - sa zaprečenom novčanom kaznom i kaznom zatvora do tri godine raspravljaju u skraćenom, a teža u redovnom postupku. Međutim, postavlja se pitanje da li se sva ova krivična dela raspravljaju u skraćenom postupku bez obzira na to pred kojim se sudom postupak vodi. Naravno to se odnos i i na slučajeve kada na glavnom pretresu dođe do izmene opisa radnje krivičnog dela, odnosno optužnog akta nadležnog tužioca u napred naznačenom smislu. Odgovor je dat u odredbi člana 430. ZKP Naime, u ovoj odredbi je propisano da u postupku pred sudom koji sudi samo u prvom stepenu... primenjivaće se odredbe člana 431 - 445. ovog Zakona...” To znači da se ove odredbe ne mogu primenjivati u krivičnom postupku pred sudovima koji sude i u prvom i u drugom stepenu, a to dalje znači da se i za krivična dela za koja je propisana novčana kazna ili zatvor do tri godine, a za koja su nadležni sudovi koji sude i u prvom i u drugom stepenu, pred ovim sudovima od početka do kraja mora voditi redovni a ne skraćeni postupak. A, to je slučaju svim republikama i pokrajinama osim SR Slovenije, gde postoji samo jedna vrsta prvostepenih sudova. Pri tome treba istaći da postoji velika razlika u zakonima republika i pokrajina u pogledu krivičnih dela sa zaprećenom novčanom kaznom i kaznom zatvora do tri godine koja su u nadležnost i sudova koji sude i u prvom i u drugom stepenu.

Odredba člana 430. ZKP kojom je propisano da se krivična dela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine raspravljaju u skraćenom postupku samo pred sudovima koji sude samo u prvom stepenu nije logičan i nema društvenog opravdanja. Stoga je na Zajedničkoj sednici zauzet stav da se pokrene inicijativa za izmene odredbe člana 430. ZKP tako da se iz teksta zakona briše reč “samo”. Brisanjem ove reči skraćeni postupak bi se vodio za sva krivična dela sa zaprećenom novčanom kaznom ili kaznom zatvora do 3 godine, bez obzira pred kojim sudom se postupak vodi.

24.

Načelni stav br. 4/89 Ako veće povodom prigovora protiv optužnice nađe da postoje pogreške ili nedostaci u optužnici ili u samom postupku, ili da je potrebno bolje razjašnjenje stanja stvari da bi se ispitala osnovanost optužnice i zbog toga vrati optužnicu da se zapaženi nedostaci otklone, ili da se istraga dopuni, odnosno sprovede, a okrivljeni se nalazi u pritvoru, pritvor se ne će ukinuti samo zbog toga što je već protekao maksimalni rok propisan za trajanje pritvora u istrazi, već će se u pogledu pritvora u svemu postupati po odredbi člana 199. stav 2. Zakona o krivičnom postupku.

Obrazloženje:

U momentu podnošenja prigovora protiv optužnice okrivljeni se može nalaziti u pritvoru, bilo da je pritvor protiv njega određen posle podizanja optužnice, ili se on u pritvoru već nalazio i u toku istrage, pa je pritvor posle podizanja optužnice samo produžen. Odluka o određivanju ili produženju pritvora na osnovu člana 265. stav 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku uvek će faktički biti pre odluke o prigovoru protiv optužnice.

Odlučujući o prigovoru protiv optužnice veće može oceniti da postoje određene pogreške ili nedostaci u optužnici ili u samom postupku, ili pak da je potrebno bolje razjašnjenje stanja stvari da bi se ispitala osnovanost optužnice. U tom slučaju vratiće optužnicu da se zapaženi nedostaci otklone, ili da se istraga dopuni, odnosno sprovede. U takvoj situaciji tužilac je dužan u roku od tri dana od dana saopštenja odluke veća podneti ispravljenu optužnicu ili staviti zahtev za dopunu ili sprovođenje istrage (član 269. stav 2. ZKP).

U pravilu posebnih problema u vezi sa pritvorom neće biti ako treba samo otkloniti određene pogreške ili nedostatke u optužnici, jer se te pogreške i nedostaci mogu otkloniti u kratkom roku, pa i odluka veća o prigovoru protiv optužnice može biti doneta u kratkom roku. Međutim, situacija se komplikuje u slučaju obaveze da se istraga dopuni il i sprovede. Ta dopuna odnosno sprovođenje istrage može ponekad trajati dosta dugo, čak i uz puno angažovanje istražnog sudije da se postupa hitno i ekspeditivno. U takvoj situaciji nastupa dilema o karakteru, odnosno režimu pritvora koji će trajati za vrijeme dopune odnosno sprovođenja istrage i do donošenja meritorne odluke o prigovoru protiv optužnice. Od odgovora na pitanje da li u tom slučaju važi režim pritvora u istrazi ili režim nakon podignute optužnice, zavisi pre svega ukupna moguća dužina trajanja pritvora pa i to ko će u tom međuvremenu dok istraga traje i dok se ne donese meritorna odluka o prigovoru protiv optužnice odlučivati o ukidanju ili produženju pritvora.

Praksa sudova u tom pogledu nije bila jedinstvena. To je upravo bio razlog da se o tome raspravljalo i na savetovanju sudija krivičnih odelenja Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i pokrajina i Vrhovnog vojnog suda koje je održano 26. i 27. februara 1974. godine. Tom prilikom zauzet je stav da “kada veće odlučujući o prigovoru protiv optužnice nađe da je potrebno bolje razjašnjenje stanja stvari da bi se ispitala osnovanost optužnice, pritvor se neće ukinuti iz razloga što je već trajao 6 mjeseci, tj. što je protekao maksimalni rok propsan za trajanje pritvora u prethodnom postupku”.

Međutim, i pored takvog stava praksa sudova po tom pitanju i dalje nije bila jedinstvena. U većoj meri sudovi su prihvatali stav da u takvoj procesnoj situaciji važi režim pritvora posle podignute optužnice. Međutim, bili su prisutni i stavovi nekih sud ova da se u ovom slučaju primenjuje režim pritvora koji važi u istrazi, sa naglašenim obrazloženjem da se jedino tako mogu izbeći i sprečiti zloupotrebe koje se mogu učiniti u tako osetljivom pitanju kao što je lišavanje slobode. Upravo ta situacija da je praksa i dalje različita nametala je potrebu da se o ovom pitanju zauzme načelni stav.

Ne isključujući mogućnost zloupotreba o kojima je bilo reči, zajednička sednica se opredeljuje za stav da u ovoj procesnoj situaciji u celini važi režim pritvora posle podignute optužnice, kako u pogledu njegovog ukupnog trajanja, tako i u pogledu rokova kojima se mora ispitivati da li još postoje razlozi za pritvor i ko o tome odlučuje (član 119. stav 2. ZKP).

U opredeljenju za ovakav stav polazi se od nesporne činjenice da je istraga završena i da je nakon završetka istrage ovlašćeni tužilac podigao optužnicu.Po njegovoj oceni stanje stvari u do tada sprovedenoj istrazi je bilo dovoljno razjašnjeno da on može podići optužnicu. Na osnovu takve ocene on je optužnicu i podigao. Prema tome, optužnica kao samostalni pravni akt postoji i nije od odlučujućeg značaja što ona nije stupila na pravnu snagu. Istraga, odnosno dopuna istrage u ovom slučaju se vodi samo “ radi boljeg razjašnjenja stanja stvari da bi se ispitala osnovanost optužnice”. Karakter i svrha takve istrage je u nečem drugom od redovne istrage koja se vodi da bi se stanje stvari razjasnilo u onoj meri koja je ovlašćenom tužiocu nužna za odluku o optuženju ili odluku o odustajanju od gonjenja.

U prilog ovakvom s tavbu ide i činjenica da se uopšte ne postavlja pitanje režima pritvora, već se uzima da važi režim pritvora posle podizanja optužnice, u slučaju kada se okrivljeni nalazi u prizvoru, a na osnovu člana 277. stav 2. ZKP predsednik veća stavi zahtev veću iz člana 23. stav 6. ZKP za materijalnu kontrolu optužnice. Isto to i u slučaju kada na osnovu člana 331. ZKP u toku glavnog pretresa sudsko veće odluči da zatraži od istražnog sudije da ovaj preduzme određene radnje radi razjašnjenja izvesnih činjenica. Isti na, u ovom drugom slučaju (primene člana 331. ZKP) optužnica je već stupila na pravnu snagu, a u prvom slučaju (primene člana 277. stav 2. ZKP) još uvek nije, ali se ocenjuje da to ne može biti od presudnog značaja.

Odlučujući u prvom slučaju o zahtevu pr edsednika veća, veće iz člana 23. stav 6. ZKP može, kao i kod odlučivanja o prigovoru protiv optužnice, takođe oceniti da je potrebno dalje razjašnjenje stanja stvari da bi se ispitala osnovanost optužnice i optužnicu vratiti da se istraga sprovede ili dopuni. I u drugom slučaju (primene člana 331. ZKP) krivična stvar se ipak u izvesnom smislu vraća u stanje istrage, ali se bez obzira na to u pogledu režima pritvora primenjuju odredbe člana 199. stav 2. ZKP

Zbog toga se Zajednička sednica po spornom pitanju opredelila za stav da u ovom slučaju u celini treba da važi režim pritvora posle podizanja optužnice i da se u svemu imaju primenjivati odredbe člana 199. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, a eventualne zloupotrebe o kojima je bilo reči mogu se sprečavati i na drugi način.

25.

ZAKLJUČAK KRIVIČNOG ODJELJENJA VRHOVNOG SUDA BIH OD 9.2. 1990. GODINE POVODOM VALORIZACIJE NEODREĐENIH VRIJEDNOSTI KOLIČINA U KRIVIČNOM ZAKONU SRBIH

1. Zakonsko obilježje “znatno ošteti”, odnosno “znatna šteta” kod krivičnog djela oštećenje povjerilaca (član 120. stav 1.), zloupotreba položaja ili ovlašćenja (član 226. stav 2.) označava štetu čija imovinska vrijednost prelazi 15.000,00 dinara (u biltenu br. 4/89 - 15.000.000). 2. Zakonsko obilježje “veća vrijednost” kod krivičnog djela nedozvoljene trgovine (član 129. stav 1.) označava vrijednost nabavljene robe koja prelazi iznos od 15.000,00 dinara (u biltenu br. 4/89 - 15,000.000). Isto rješenje se primjenjuje i kod krivičnog djela zagađivanja stočne hrane ili vode (član 140. stav 3), kod koga se kao obilježje pojavljuje i “velika vrijednost”. 3. Zakonsko obilježje “veća imovinska korist” kod krivičnog djela nedozvoljeno raspolaganje stanovima (član 132. stav 1.) označava imovinsku korist koja prelazi iznos od 15.000,00 dinara (u biltenu br. 4/89 - 15,000.ooo). 4. Zakonsko obilježje “šteta velikih razmjera” koja se pojavljuje kod krivičnog djela uništenje zasada upotrebom škodljive materije (član 141. stav 1), odnosno “imovinska šteta velikih razmjera” kod krivičnog djela teška djela protiv opšte sigurnosti (član 177. stav 1. i 4.) i teška djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja 150.000,00 dinara (u biltenu br. 4/89 - 150,000.000). 5. Zakonsko obilježje “imovina većeg obima” kod krivičnog djela izazivanje opšte opasnosti (član 172. stav 1.), oštećenje zaštitnih uređaja na radu (član 175. stav 1. i 2.), neotklanjanje opasnosti (član 181. stav 1. i 2.), ugrožavanje javnog saobraćaja usljed omamljenosti (član 182. stav 1.), ugrožavanje javnog saobraćaja opasnom radnjom ili sredstvom (član 183. stav 1.), nesavjesno vršenje nadzora nad javnim saobraćajem (član 184. stav 1. i 2.) i učestvovanje u skupini koja vrši nasilje (član 214. stav 1.) označava imovinu čija vrijednost prelazi iznos od 50.000,00 dinara (u biltenu br. 4/89 - 50,000.000).

Građenjem bi tužilac postao korisnik navedenih stambenih zgrada, a ne bi bilo odlučno što je zemljište na kome su izgrađene zgrade, bilo u vlasništvu i vlasnik ga kasnije prodao predniku tuženog. Po pravnim pravilima o sticanju svojine građenjem tužilac je originarnim putem stekao i pravo raspolaganja na zemljištu, koje je građenjem postalo društvena svojina.

Vrhovni sud Bosne i Hercegovine je odbio zahtjev za zaštitu zakonitosti iz slijedećih razloga:

Pretpostavka za pravo preče kupovine iz člana 32. Zakona o prometu nepokretnosti jeste namjera vlasnika poslovne prostorije da je proda, a ne da je zamijeni. Samo u slučaju prodaje imalac prava preče kupnje može ispuniti obavezu kupca, plaćanjem odgovarajuće kupovne cijene. U slučaju zamjene za drugu nepokretnost - to je nemoguće jer je svaka nepokretnost prostorno individualizirana, neponov ljiva stvar - res sepcies. Zbog toga bez obzira na veličinu iznosa “pride” (razlika koja se plaća u novcu uz zamjenu), ugovor o zamjeni ne može pobijati imalac prava preče kupnje sa zahtjevom da mu otuđivalac proda poslovnu prostoriju (ili drugu nepokretnost) po istoj cijeni, odnosno odgovarajućoj cijeni, jer ne može da mu prenese u vlasništvo nekretninu koju dobiva ugovorom o zamjeni, a ni jedna druga nekretnina, koja bi otuđivaocu eventualno bila ponuđena nije identična sa onom koja je predmet pobijanog ugovora o zamjeni.

Nižestepeni sudovi su utvrdili da je na inicijativu tužioca, a nakon što su o tome donijeli odluku njegovu samoupravni organi, uslijedilo zaključenje ugovora kojiim je tužilac dodijelio tuženom stambeni kredit, a tuženi se obavezao da će nakon izgradnje stambene zgrade, stan, sredstvo tužioca - vratiti tužiocu (ugovor je u cijelosti realizovan). također je utvrđeno da tuženi nije znao niti mogao znati da je zaključeni ugovor suprotan odredbi člana 86. Pravilnika tužioca o rješavanju stambenih potreba radnika, kojim je predviđena mogućnost dodjele stambenih kredita samo radnicima tužioca.

S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi su pravilno primijenili navedenu zakonsku odredbu kada su ocijenili da je ugovor o dodjeli kredita za stambenu izgradnju, na snazi, iako je zaključen suprotno opštem aktu tužioca.

Dopisom tužioca - kupca od 18.5.1988. godine, po prvi put je prihvaćena konačna cijena koju je zahtijevao tuženi, pa je tek primjenom ovog dopisa od strane tuženog, došlo do zaključenja aneksa ugovora (član 31. stav 1. ZOO), sa novim rokom plaćanja utvrđenim na 20. juni 1988. godine. Tužilac nije platio ostatak cijene u tom roku, ali tuženi nije koristio ovlaštenje iz člana 126. Zakona o obligacionim odnosima, da tužiocu ostavi naknadan primjeren rok za ispunjenje ove obaveze i da tek po proteku toga roka jednostrano raskine ugovor, već je teleksom od 22.6.1988. godine, bez ovlaštenja u ugovoru ili zakonu, izjavio da ugovor smatra raskinutim. Na takav način nije moglo doći do jednostranog raskida ugovora zbog neispunjenja obaveze tužioca, pa je tužilac, koji je u međuvremenu, (sa zakašnjenjem od samo dva mjeseca), platio razliku u cijeni, ovlašten da zahtijeva ispunjenje ugovora predajom prodatog stana.

Tužilac je trebao deponovati vraćena sredstva kod suda, ali pored svih navedenih činjenica, ovakav propust ne može biti potvrda žalbenih navoda da je došlo do raskida (jednostranog ili sporazumnog) ugovora.

Zakon o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava je lex specialis u odnosu na Zakona o obligacionim odnosima, pa se ne može vršiti uračunavanje u smislu čl. 312. i 313. Zakona o obligacionim odnosima. Zbog toga je isplatom mjenice, kojom nije istovremeno obezbijeđeno plaćanje kamata, namiren glavni dug, pa tuženi ne duguje dio glavnog duga nego kamate.

U ovom slučaju, tužilac je svom oštećenom osiguraniku isplatio naknadu na osnovu ugovora o kasko osiguranju, pa u smislu člana 380. stav 6. u vezi sa članom 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, regresno potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni osiguranik doznao za štetu i učinioca, odnosno počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema tuženom, kao odgovornom licu za nastupanje osiguranog slučaja i završava se u istom roku.

Ovo zbog toga što prodavca obavezuje i ugovor o prodaji tuđe stvari (član 460. Zakona o obligacionim odnosima) da pošto stekne pravo svojine na prodatoj stvari to pravo prenese na kupca. Tužena je mogla i prije toga prenijeti svoje pravo iz ugovora o diobi na kupca (član 436. stav 1. ZOO) - prenos potraživanja na trećeg.

Tuženi je, plaćanje m cijene, u smislu člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, ispunio obavezu onako kako je ona glasila.

Pogrešan je zaključak prvostepenog suda da je tuženi stekao korist kad nije platio porez na promet. Prema utvrđenju prvostepenog suda tuženi je proizvođačka organizacija udruženog rada, koja je za potrebe stavljanja u promet proizvoda naručila natron vreće i do naplate poreza na promet od tužioca je došlo zbog toga što nije bilo valjano popunjena isprava koju je tuženi predao tužiocu u cilju korištenja prava na oslobađanje od plaćanja poreza na promet. Tužilac traži naknadu iznosa koji je, zbog nevaljanosti izjave, platio na ime poreza na promet, sa kaznenim kamatama, što je mogao izbjeći da je prije zaključenja i ispunjenja ugovora, zahtijevao od tuženog urednu izjavu. Pošto je obaveza iz ugovora o prodaji prestala ispunjenjem tužilac ne može naknadno tražiti plaćanje dijela cijene, koja nije predviđena ugovorom.

Tom odlukom su taksativno navedeni proizvodi na koje se ta obaveza odnosi i kako organizacije udruženog rada koje se bave prometom tih proizvoda, formiraju ostvarenu cijenu prema odluci. U smislu člana 18. Zakona o sistemu društvene kontrole cijena, a koristeći se ovlaštenjem iz člana 35. istog zakona, SIV je donio i Odluku o načinu obrazovanja cijena iz uvoza u 1985. godini, kao mjeru neposredne kontrole cijena tih proizvoda, ali nije propisano i vraćanje cijena na određeni nivo.

Pravilan je pravni zaključak prvostepenog suda da se Odluka o vraćanju cijena određenih proizvoda na određeni nivo, kao mjera neposredne kontrole cijena, ne odnosi i na proizvode iz uvoza, odnosno u ovom slučaju i na hladnovaljani lim, uvezen iz Čehoslovačke. Odluka se odnosi samo na proizvode koji su proizvedeni na domaćem tržištu, a ne i na proizvode uvezene iz inostranstva (ovo je i logično, jer se takvom odlukom ne može uticati na formiranje cijena stranog porizvođača).

Pri odlučivanju o ovom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je bio dužan raspraviti obligacionopravne odnose iz ugovora o prodaji zaključenog među parničnim strankama odvojeno od obligaciono-pravnih odnosa iz ugovora o prevozu u željezničkom saobraćaju zaključenog između tužioca i željezničke transportne organizcije u smislu odredbi Zakona o ugovorima o prevozu u željezničkom saobraćaju (“Službeni list SFRJ”, broj 2/74). Prvostepeni sud nije postupio na takav način, pa je preuranjen zaključak prvostepenog suda da je roba stavljena tužiocu na raspolaganje 14.10.1985. godine, da je istog dana o tome obaviješten tužilac, da je šteta nastala propustima radnika tužioca i da na strani tuženog nema krivice za nastanak štete. Tužilac zahtijeva naknadu štete zbog neispunjenja obaveze tuženog iz ugovora o prodaji, pa je prvostepeni sud bio dužan utvrditi koje su obaveze tuženog bile u konkretnoj situaciji iz tog ugovora, koje je radnje preduzeo neposredno, da li je radnje koje je bio dužan preduzeti preduzeo blagovremeno i da li je neispunjenjem obaveze uzrokovao štetu tužiocu. Pri tome treba imati u vidu da željezničke transportna organizacija nije ovlaštena da preduzima radnje u ime tuženog i da su njene radnje preduzete u svoje ime i u okviru obaveza iz ugovora o prevozu (čl. 59. stav 2. Zakona o ugovorima i prevozu u željezničkom saobraćaju).

Prema Naredbi o određivanju proizvoda koji se mogu stavljati u promet samo ako su obezbijeđeni garantnim listom, tehničkim uputstvom i popisom ovlaštenih servisa, te o najmanjem trajanju garantnog roka za te proizvode (“Službeni list SFRJ”, broj 5/78), teretni automobili se mogu stavljati u promet samo ako su obezbijeđeni garantnim listom, tehničkim uputstvom i potpisom ovlaštenih servisa. Kako kupac vodi “reklamacioni” postupak po osnovu garancije, svoja prava, po tom osnovu, on može ostvarivati samo prema proizvođaču teretnog automobila i prodavcu, u smislu čl. 501. Zakona o obligacionim odnosima, a ne i prema tuženom.

Pravo SR Njemačke bi se primijenilo pod uslovima iz člana 4., 5. i 6. navedenog zakona i pri odlučivanja o obavezi tuženog za vraćanje duga koji je nastao na zajedničkom tekućem računu jer na to upućuju okolnosti slučaja. ovo zbog toga što su prava i obaveze stranaka koje proizilaze iz navedenog tekućeg računa regulisane propisima koji važe u sjedištu tužioca, a depoziti na zajedničkom tekućem računu slučio je i za otplatu zajma. (vrhovni sud BiH, broj Rev. 672/88 od 28. novembra 1989. godine)

52.

Član 399. Zakona o obligacionim odnosima

Članovi 107. i 129. Zakona o ukupnom prihodu i dohotku

Banke ne mogu jednostrano mijenjati odredbe ugovora o kreditu o visini ugovorne kamate, pozivom na odredbe zakona o ukupnom prihodu i dohotku, uključivo sa izmjenama i dopunama do kraja 1987. godine, o revalorizaciji potraživanja. IZ obrazloženja:

Prvostepeni sud nalazi da je odluka tužene o primjeni promjenjivih kamatnih stopa zakonita i da proizilazi iz odredaba čl. 107. stav 4. i čl. 129. stav 2. zakona o ukupnom prihodu i dohotku (“SL. list SFRJ”, broj 72/86 i dopune broj 42/87).

Iz navedenih odredaba Zakona o ukupnom prihodu i dohotku ne proizilazi da tužena može jednostrano vršeći revalorizaciju vrijednosti društvenih sredstava, izmijeniti odredbe zaključenog ugovora o fiksnoj kamatnoj stopi. Tim Zakonom, a i njegovim kasnijim izmjenama i dopunama (“Službeni list SFRJ”, broj 65/87 i 87/8 7) uređuje se utvrđivanje i raspoređivanja ukupnog prihoda, dohotka i čistog dohotka i utvrđivanja i raspoređivanja prihoda korisnika društvenih sredstava, kao i revalorizacija vrijednosti društvenih sredstava radi usklađivanja sa tržišnim cijenama i očuva nja realne vrijednosti tih sredstava. Iz odredaba Zakona ne proizilazi obaveza i mogućnost izmjene obligacionih odnosa (ugovora) voljom samo jedne ugovorne strane. Kada bi se mogle neposredno primijeniti odredbe o revalorizaciji potraživanja iz Zakona o ukupnom prihodu i dohotku na ugovorne odnose stranaka iz ugovora zaključenih prije njegovog stupanja na snagu, bila bi nepotrebna odredba člana 129. stav 2. pomenutog zakona. Iz pravilno shvaćene ove odredbe proizilazi da će banke, ukoliko ne uspiju da saglasno sa ugovornim partnernima izmijene uslove ugovora, razliku između ugovorne kamate i obračunate revalorizovane vrijednosti potraživanja, knjižiti kao poslovni gubitak. Do gubitka ne bi moglo doći, pa bi i odredba bila nepotrebna, kada bi banka mogla jednostrano promijeniti ugovorne odredbe o kamati i ovu obračunavati po drugačijoj kamatnoj stopi od ugovorene.

Prvostepeni sud je utvrdio da je u 1987. godini ugovor o zakupu prećutno obnovljen na neodređeno vrijeme, jer je tuženi nastavio da koristi poslovne prostorije, a tužilac se tome nije protivio (nije preko suda zahtijevao da mu zakupac prda prostorije), ali je obavezao tuženog, u smislu člana 133. Zakona o obligacionim odnosima, da plati povećanu zakupninu, prema rastu visine zakupnine na teritoriji opštine u 1987. godini.

Prema odredbi stava 2. člana 5. zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, visinu zakupnine za poslovne prostorije određuju sporazumno zakupodavac i zakupac, ako posebni propisom nije drugačije određeno. U smislu odredbe stava 1. tačke 6. člana 10. isto g zakona ugovor o zakupu poslovnih prostorija sadrži i iznose zakupnine. Članom 11. stav 1. navedenog zakona predviđeno je da se ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključuje pismeno. Isti član sadrži i odredbe (stav 2. i 3.) da ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravno djejstvo, te da odredbe stava 1. i 2. istog zakona važe i za izmjene u ugovoru o zakupu poslovnih prostorija.

Iz navedenih odredaba proizlazi da se ugovor o zakupu poslovnih prostorija, zaključen na određeno vrijeme, prećutno obnavlja na neodređeno vrijeme pod istim uslovima. Ovo posebno zbog toga što zakon izričito propisuje da se ugovor o zakupu, odnosno njegove odredbe, mogu izmijeniti samo novim ugovorom koji je zaključen u pismenom obliku, a ne predviđa nikakve izuzetke u slučaju iz člana 33. u kojima bi se zakupnina mogla određivati neovisno od ugovora, prema porastu visine zakupine na teritoriji opštine. Na ovakav pravni stav upućuje i odredba člana 40. istog zakona prema kojoj se ugovor o zakupu poslovnih prostorija smatra prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme, pod istim uslovima, pod kojim je zaključen, ako zakupodavac ne zahtijeva prinudno izvršenje naloga ili presude u roku od 60 dana kada je na to stekao pravo.

Odredbom člana 133. Zakona o obligacionim odnosima propisani su uslovi pod kojima se može raskinuti ugovor zbog primijenjenih okolnosti. Odredbom stava 4. istog zakonskog propisa regulisana je i mogućnost izmjene odgovarajućih uslova ugovora, zbog promijenjenih okolnosti, u kom slučaju se ugovor ne raskida. Primjenjujući navedeni zakonski propis sud ne bi mogao obavezati zakupca - tuženog da zakupodavcu - tužiocu isplati veći iznos zakupnine, usvajajući tužbeni zahtjev kojim se samo zahtijeva veći iznos zakupnine, neovisno od pristanka tuženog da se izmijene odgovarajući uslovi ugovora.

Blagovremeno podnesenim prigovorom tuženi je naveo da je u okviru Radne zajednice Samozaštita organizovan odvoz industrijskih i drugih otpadaka.

Prvostepeni sud je utvrdio da je površina poslovnog prostora tuženog 9380 m2 prema kojoj je, za period od maja do decembra 1987. godine, tuženi u obaezi da plati tužiocu naknadu za odvoz kućnog smeća. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je, primjenom člana 3. stav 1. tačka 21., člana 14. i člana 62. Odluke o državanju čistoće u uklanjanja snijega (“Službene novine grada Sarajeva”, broj 26/87) usvojio tužbeni zahtjev. U smislu člana 8. stav 1. Zakona o komunalnim djelatnostima (“Službeni list SRBiH”, broj 40/75, 16/82 i 29/86), kao djelatnostima od posebnog društvenog interesa u djelokrugu komunalnih organizacija, smatra se, pored ostalih, odvoženje i deponovanje smeća i otpadaka iz grada i čišćenje javnih površina u naselju. Prema članu 3. tačka 2. citirane odluke, smećem se smatra kućno smeće, koje nastaje u poslovnim zgradama i prostorijama, a nije rezultat redovne djelatnosti koja se obavlja u tim zgradama i prostorijama. Tužilac kao komunalna organizacija ima pravo na naknadu za odvoz smeća utvrđenu cjenovnikom koju ovjerava nadležna zajednica za cijene, iako nije izvršio uslugu zbog propusta korisnika poslovnog prostora.

Tuženi je isticao da ne može biti identična količina voe koja služi za proizvodnju tehnološke vode sa količinom zagađene vode koja se ispušta u kanalizaciju. Zbog toga je opravdano isticao da se naknada za odvođenje otpadnih voda ne može obračunati na osnovu količine upotrijebljene vode koja se mjeri instrumentom kojim se utvrđuje količina vode koja ulazi u objekat tuženog.

Time su stranke izmijenile ranije zaključeni ugovor. Ova izmjena prvobitno zaključenog ugovora izvršena je u prvobitno ugovorenom roku, pa nije suprotna članu 8. Zakona o sistemu društvene kontrole cijena (“Službeni list SFRJ”, broj 64/84 i 28/87). Time što je obračun razlike u cijeni izvršen na način predviđen u članu 637. Zakona o obligacionim odnosima, nije primijenjen taj propis na konkretni ugovor, nego realizovan dogovor stranaka da se na takav način utvrdi razlika u cijeni.

U smislu Posebne uzanse o građenju broj 75 (“Službeni list SFRJ”, broj 18/77), izvođač je dužan da, saglasno pravilima struke, ispita pravilnost tehničkih rješenja u tehničkoj dokumentaciji i da naručioca upozori na greške koje primijeti, a u smislu Posebne uzanse o građenju broj 89., izvođač je dužan da o svom trošku otkloni sve nedostatke koji se pokažu u toku garantnog roka, a koji su nastupili usljed toga što se izvođač nije dr žao svojih obaveza u pogledu kvaliteta i materijala.

Pogrešno se prvostepeni sud poziva na odredbe člana 644. Zakona o obligacionim odnosima, jer nedostatci koji se stavljaju na teret tuženom, ne tiču se konstruktivnih dijelova građevine, pa se o odgovornosti tuženog za nedostatke mora raspraviti primjenom odgovarajućih propisa Zakona o obligacionim odnosima, koji se odnose na ugovor o djelu, kako je to propisano članom 641. ZOO.

U smislu člana 659. Zakona o obligacionim odnosima, pošiljalac je dužan prevoziocu platiti naknadu za prevoz, a ako u tovarnom listu nije navedeno da pošiljalac plaća naknadu za prevoz, onda se pretpostavlja da je pošiljalac uputio prevoziocu da je naplati od primaoca robe. Međutim, ni trećetuženi kao primalac, nije u obavezi tužiocu isplatiti naknadu za prevoz, jer je u tovarnim listovima ka o platilac naznačen drugotuženi, pa se ne može pretpostaviti da je pošiljalac uputio prevoziocu da naknadu za prevoz naplati od primaoca robe. Samo u slučaju da u ugovoru o prevozu ili tovarnom listu nije što drugo određeno (naznačeno treće lice ili pošiljalac kao platilac naknade za prevoz), u smislu člana 670. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, trećetuženi kao primalac, preuzimanjem robe i tovarnih listova, bio bi obavezan tužiocu isplatiti naknadu za prevoz.

Primalac u pomorskom prevozu je lice ovlašteno da primi stvari od brodara (član 439. tač. 3 Zakona o pomorskoj i unutrašnoj plovidbi), a prvotuženi nije kao takav označen u ugovoru o prevozu. U nedostatku naznake o primaocu u teretnici, teret se, u smislu člana 501. stav 2. navedenog zakona, preda je po naredbikrcatelja, odnosno ovlaštenom imaocu teretnice (član 531). Pogrešno se prvostepeni sud poziva na odredbe člana 593. spomenutog zakona, jer je u konkretnom slučaju prevoz vršen na osnovu teretnica (prevoznih ispravaI, a ugovorom o prevozu nije posebno predviđeno da je prvotuženi primalac i da je dužan da plati vozarinu.

Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane i njihove univerzalne pravne sljednike (član 148. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Ugovorom se može samo ustanoviti pravo u korist trećeg lica (član 148. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima), ali ne i obaveza trećeg. Prema tome prvostepeni sud je pogrešno obavezao prvotuženog na isplatu prekostojnice tužioca na osnovu ugovora o prevozu stvari morem zaključenog između tužioca kao bordara i drugotuženog kao naručioca.

Neosnovani su navodi žalbe tuženog (specijalizovane organizacije za spoljno trgovinski promet) da je kao komisionar u izvršavanju svojih obaveza postupao sa očekivanom pažnjom i savjesno, te da je preduzeo sve što je nužno da bi zaštitio interese tužioca kao komintenta. Tuženi je 20.12.1977. godine, putem teleksa obaviješten od prodavca - inostrane firme da jedna koza od izabranih neće biti otpremljena zbog bolesti, te da se briše sa liste preuzimanja. Tuženi, sem što je o ovom isti dan teleskom obavijestio tužioca, nije ništa drugo preduzeo, pa ni da se kod inoprodavca raspita i utvrdi o kakvoj se bolesti radi i po potrebi odgodi uvoz ili odustane od ugovora. Tuženi tom prilikom u izvršava nju svojih obaveza nije postupio sa očekivanom pažnjom i savjesno. Morao je preduzeti te radnje i shodno saznanju o razlozima zbog kojih je izabrana, a bolesna koza briše sa liste preuzimanja, blagovremeno ugovoriti garancije i reklamirati nedostatke kvaliteta i u tom pravcu preduzeti i druge odgovarajuće mjere zaštite prava tužioca. Kako tako nije postupio, odgovora je z aštetu nastalu tužiocu zbog propuštanja tih radnji. Ugovorom o kupoprodaji zaključenim između inostrane firme kao prodavca i tuženog kao kupca pod tačkom 6 - Uslovi plaćanja, predviđeno je da se plaćanje izvrši prije isporuke akreditivom neopozivim i potvrđenim, a da sem navedene dokumentacije potrebne za otpremu, nije ugovoreno pribavljanje i zdravstvenih listova. Kada se uz sve to ima u vidu da tuženi nije ni pokrenuo arbitražni postupak, to dovoljno upućuje na zaključak da tuženi nije preduzeo potrebne mjere zaštite interesa tužioca koje je dužan preduzeti i koje su se od njega mogle i morale očekivati. Stoga nije pravilno shvatanje tuženog da je za preduzimanje mjera radi zaštite prava tužioca pa i pokretanje arbitražnog postupka, morao imati nalog tužioca.

Šteta je dakle prouzrokovana upotrebom opasne stvari, pa se pretpostavlja da potiče od te stvari (član 173. Zakona o obligacionim odnosima, a za štetu odgovara vlasnik opasne stvari, odnosno njen imalac (član 174. stav 1. ZOO). Vlasnik se oslobađa odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isljučivo radnjom oštećenoga ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti (član 177. stav 2. ZOO). Time se ne isključuje pravilo o podijeljenoj odgovornosti (čl. 192 ZOO). Budući da nižestepeni sudovi nisu ocijenili činjenično stanje sa tog stanovišta i zbog toga propustili da utvrde relevantne činjenice, uvažena je revizija, nižestepene presude su ukinute i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje (član 395. stav 2. Zakona o parničnom postupku). (Vrhovni sud BiH, broj rev. 346/89 od 25. januara 1990. godine)

70.

Članovi 154., 185., 186. i 189. Zakona o obligacionim odnosima

Kada je oštećeni otklonio kvar uzrokovan štetnom radnjom, popravkom koju je obavio treći, može zahtijevati samo naknadu učinjen og izdatka u novcu, sa zateznim kamatama od dana kada je isplatio naknadu posleniku.

IZ obrazloženja:

Neosnovani su žalbeni navodi da je naknadu štete u ovoj pravnoj stvari trebalo utvrđivati i dosuđivati po cijenama u momentu presuđenja, jer je kvar otklonjen 1970. godine i od momenta plaćanja naknade za otklanjanje nedostataka, šteta se sastoji u novčanom iznosu datom za popravak, pa od toga momenta tuženi duguje tu novčanu tražbinu, sa kamatama od učinjenog izdatka do isplate. Nema uslova za revalorizaciju takve tražbine jer bi time bio povrijeđen princip monetarnog nominalizma (član 394. Zakona o obligacionim odnosima).

Prije štetnog događaja tužena radna organizacija bila je godinama u ugovorenom odnosu sa ovlaštenim SIZ-om za regionalne puteve s obavezom da održava javni put na kome je oštećeno tužiočevo vozilo (član 54., 57. i 58. Zakona o putevima, “Službeni list SRBiH”, broj 6/78 i 21/88). U godini kada je oštećeno tužiočevo vozilo nije bio pismeno ponovno zaključen ugovor između tužene RO I SIZ -a za puteve (član 58. Zakona o putevima) ali s obzirom da su pomenuti ugovarači svake godine obnavljali poslovni odnos bez najave o prestanku ugovornog odnosa, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je između njih prećutno zaključen ugovor (član 39. Zakona o obligacionim odnosima) i da je taj ugovor punovažan iako nije zaključen u pismenoj formi jer su ga do tada stranke ispunjavale (član 73. ZOO). Zbog toga je usvojen zahtjev tužioca da mu tužena radna organizacija naknadi štetu prouzrokovanu neurednim održavanjem javnog puta (član 99. stav 2. Zakona o putevima)

Samoupravna interesna zajednica za puteve ne može se osloboditi odgovornosti za štetu ako održavanje puteva povjeri organizaciji udruženog rada specijalizovanoj za održavanje i zaštitu puteva u smislu članova 54. i 57. Zakona o putevima.

Među parničnim strankama nije sporno da su prvotuženi i drugotuženi zaključili ugovor o održavanju puteva za 1980. godinu. U smislu člana 57. stav 1. Zakona o putevima, zajednica za puteve koja upravlja magistralnim putevima dužna je da se organizacijom za održavanje i zaštitu puteva, višegodišnjim i godišnjim ugovorima utvrdi rdove koji će obezbijediti stalnu prohodnost i bezbjedan saobraćaj na tim putevima. Prema odredbi stava 4. ovog člana, organizacija za održavanje i zaštitu puteva je dužna da blagovremeno izvršava sve ugovorene radove. Zbog toga i drugotuženi odgovara za štetu nastalu zbog propuštanja dužnosti da ukloni prijesak sa kolovoza i da miagistralni put održava u stanju koje omogućava nesmetan i bezbjedan saobraćaj na tom putu, analogno odredbama člana 99. pomenutog zakona.

Javni putevi se moraju obilježiti propisanim saobraćajnim znakovima, kojima se učesnici u saobraćaju upozoravaju na opasnost koja im prijeti na određenom javnom putu ili dijela tog puta, stavljaju do znača ograničenja, zabrane i obaveze koji h se učesnici u saobraćaju moraju pridržavati i daju potrebna obavještenja za sigurno i nesmetano odvijanje saobraćaja (stav 1. člana 124. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, “Službeni list SFRJ”, broj 63/80, 4/81 i 53/85, važećeg u vrijeme nastanka relevantnih odnosa između parničnih stranaka, koji odgovara stavu 1. člana 129. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima “Službeni list SFRJ”, broj 50/88). Znakovi opasnosti služe da se učesnici u saobraćaju na putu upozorena opasnost koja prijeti na određenom mjestu, odnosno dijelu puta i da se obavijeste o prirodi te opasnosti (stav 1. člana 128. Zakona), a prema odredbama tačke 14. stava 1. člana 7. Pravilnika o saobraćajnim znakovima na putevima (“Službeni list SFRJ”, br. 48/8 1, 59/81 i 17/85) znak opasnosti je i znak “Divljač na putu” i označava posebno opasna mjesta na kojima divljač (papkar) često prelazi preko puta.

Stoga samoupravna interesna zajednica za puteve odgovara za štetu koja nastane zbog nepostavljanja saobraćaj nog znaka “divljač na putu” pošto postavljanje i ovog znaka spada u održavanje javnih puteva.

Odredbama stava 2. člana 5. Zakona o lovstvu (“Službeni list SRBiH”, broj 7/77 i 20/87) propisano je da javni put ne ulazi u lovnu površinu pa bi prvenstena odgovornost za štetu nastalu zbog nepsotavljanja saobraćajnog znaka “divljač na putu”, postojala na strani zajednice za puteve. U ponovnom postupku prvostepeni sud će ispitati i da li je u ovom slučaju bilo neophodno, postavljanjem npr. žičane ograde pored put a ili na sličan način preduzeti mjere na sprečavanju štete koja može nastati silaženjem divljači na put i da li je takve mjere dužna preduzeti tužena ili organizacija koja gazduje lovištem. (vrhovni sud BiH, broj Pž. 795/88 od 27.11.1989. godine)

OBLIGACIONO PRAVO - ZAKONSKE OBAVEZE

80.

Članovi 214. i 218. Zakona o obligacionim odnosima

Članovi 54. i 59. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica

O toku obaveze plaćanja zateznih kamata na regresno potraživanje osiguravača od odgovornosti kod obaveznog osiguranja u saobraćaju, od svog osiguranika, sudi se po pravilima iz člana 214. Zakona o obligacionim odnosima.

IZ obrazloženja:

Imajući u vidu pravnu prirodu glavnog potraživanja u ovoj parnici, ovaj sud ocjenjuje da se u konkretnom slučaju ne radi o zakonskoj subrogaciji i regresu po tom osnovu, već o tome da je tužilac ispunio obavezu tuženog po zakonskom naređenju (član 54. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica) pa ostvaruje pravo na regres po članu 59. istog zakona. Zbog toga je riječ o pravnoj situaciji iz člana 218. Zakona o obligacionim odnosima, pa bi o osnovanosti obaveze na plaćanje zateznih kamata trebalo odlučiti uz primjenu člana 214. Zakona o obligacionim odnosima. Prvotuženi bi mogao biti savjestan sve do opomene za plaćanje, ako je tužilac dobrovoljno, bez obavještenja prvotuženog, isplatio naknadu štete oštećenom u saobraćajnoj nezgodi, odnosno ako se vodila parnica, a prvotuženog nije obavijestio o toj parnici i upozorio ga da će tražiti regres.

Citirani Pravilnik je tehnički propis za provođenje Zakona o ukupnom prihodu i dohotku, a ovim zakonom uređuje se utvrđivanje i raspoređivanje ukupnog prihoda, dohotka i čistog dohotka i utvrđivanje i raspoređivanje prihoda korisnika društvenih sredstava i revalorizacije vrijednosti društvenih sredstava rdi usklađivanja sa tržišnim cijenama i očuvanje realne vrijednosti tih sredstava, a ne obligaciono-pravni odnosi koji su regulisani Zakona o obligacionim odnosima i drugim materijalno-pravnim propisima o kamatama.

Međutim, ako glavni zahtjev čine neisplaćene kamate na koje teku procesne zatezne kamate od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, kada tuženi ispuni glavni zahtjev, tužilac na iznos procesnih zateznih kamata ne može ponovo tražiti procesne zatezne kamate jer ovo pravo povjerioca nije predviđeno odredbama Zakona o obligacionim odnosima.

Ako je pravosnažno dosuđeno potraživanje neisplaćenih kamta bez procesne kamate ili sa dijelom procesne kamate, povjerila ne može posebnom tužbom uspješno tražiti da mu se odsude procesne kamate ili njihov dio na već dosuđeno potraživanje neisplaćenih kamata, pa kako je u konkretnoj pravnoj situaciji, zbog odustanka tuženog od prigovora na dio potraživanja kamata iz platnog naloga, platni nalog postao pravosnažana (odustankom od prigovora smatra se da ovaj nije bio ni podnesen), to se tužiocu nije mogla dosuditi i tražena razlika procesnih kamata, na potraživanje pravosnažno dosuđene obračunate kamate (u času donošenja prvostepene presude zahtjev za plaćanje procesnih kamata, zatraženih preinačenjem tužbe, obuhvatao je ovo potraživanje kao samostalno, pa je zbog toga neosnovan.

Neosnovani su navodi žalbe tužene da je u ovom slučaju trebalo imati u vidu propis koji izuzima od obaveze plaćanje naknade, jer je u pitanju sklonište za ratne potrebe. Tužena, pozivajući se na odredbu člana 158. Zakona o prostornom uređenju, poistovjećuje obavezu plaćanja naknade za korištenje građevinskog zemljišta sa obavezom plaćanja troškova uređenja građevinskog zemljišta.

U smislu člana 143. istog zakona, u troškove uređenja građevinskog zemljišta spadaju troškovi pripreme zemljišta za izgradnju, te izgradnja komunalnih građevina i instalacija za zajedničko ili pojedinačno korištenje. Ove troškove je dužno da plati svako lice koje je steklo pravo građenja po osnovu pravnog posla ili po drugom osnovu, kao i sam vlasnik zemljišta (investitor), a što proizilazi iz odredbe čl. 146. Zakona o prostornom uređenju. Prema ovim propisima nijedno lice nije oslobođeno obaveze plaćanja troškova uređenja građevinskog zemljišta.

Prema odredbi člana 60. stav 1. ovog zakona, štabovi civilne zaštite samoupravnih organizacija i zajednica i društveno-političkih zajednica rukovode sprovođenjem mjera i akcija kojima se sprečavaju opasnosti i otklanjaju ili ublažavaju neposredne posljedice i obezbjeđuje zaštita ljudi i materijalnih dobara od elementarnih nepogoda. Finansiranje zaštite od elementarnih nepogoda i naknade za korištenje sredstava regulisani su odredbama člana 76. do 83. citiranog zakona.

Poljoprivredni traktor bi morao biti ona koji je isključivo namijenjen za poljoprivredne radove, tako da se i ne pojavljuje u saobraćaju na putu, a u saobraćaju na putu morao bi se pojaviti samo traktor registrovan kao i sva druga motorna vozila, što je u momentu prouzrokovanja štete bilo propisano i članom 158. stav 1.

Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima (“Službeni list SRBiH”, broj 17/75 i 33/81 - prečišćeni tekst u 31/82). Polazeći od naprije iznesenog cilja zakona koji propisuje obavezno osiguranje u saobraćaju, te dovodeći ga u vezi sa propisima o bezbjednosti saobraćaja na putevima, mora se sintagma “registrovani poljoprivredni traktor” upotrijebljena u č l. 51. stav 2. Zakona o osnovama sistema osiguranje imovine i lica shvatiti tako da podrazumijeva traktor koji mora biti registrovan da bi bio koritšen za saobraćaj na putu. Ako je dakle, šteta nastala upotrebom i neregistrovanog traktora, ali koji mora bi ti registrovan da bi bio korišten u saobraćaju na putu, zajednica osiguranja bi bila dužna da naknadi štetu u smislu čl. 55. stav 1. i 3. u vezi sa čl. 51. naprijed spomenutog zakona, uz pravo na regres od vlasnika, odnosno korisnika neregistrovanog traktor a.

Šteta je nesporedno prouzrokovana u stranoj valuti i u toj valuti se i nakna naknađuje, a nije dosuđen veći broj novčanih jedinica od onog koji odgovara stvarno prouzrokovanoj šteti.

Stavom koji je preovladao u sudskoj praksi, da se kod utvrđivanja limita obaveza zajednice osiguranja, šteta koja se naknađuje u stranoj valuti obračunava po kursu na dan štetnog događaja, nije povrijeđen pomenuti princip, jer oštećeni dobija od osiguravača kao naknadu samo onaj iznos strane valute koji odgovara dinarskom iznosu ugovorene sume osiguranja u vrijeme štetnog događaja, a ne i više. Ovim se ne vrijeđaju ni odredbe člana 16. Zakona o deviznom poslovanju i člana 10. Zakona o novčanom sistemu, koje su bile na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude, jer se ne određuje dinarska obaveza prema kursu strane valute koji bi važio u vrijeme ispunjenja, već se utvrđuje limit obaveze u stranoj valuti obračunom po kursu dinara u vrijeme nastanka osnova obaveze.

Zbog toga je, radi donošenja zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, trebalo utvrditi i ocijeniti da li je prema ugovoru o osiguranju zajednica osiguranja u obavezi prema osiguranom licu. Pravilno utvrđenje i ocjena navedene činjenice zahtijeva da se pođe od tužiočevih uslova za osiguranje korisnika, odnosno vlasnika motornih vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima (osiguranje od auto-odgovornosti).

Prvostepeni sud je pogrešno postupio kada je pri odlučivanju u ovom sporu primijenio odredbe člana 939. Zakona o obligacionim odnosima i Uslove za kombinovano osiguranje motornih vozila (osiguranje “auto kaska”), jer se pomenute odredbe zakona i navedeni uslovi ne primjenjuju kada se radi o sporu iz osiguranja korisnika motornih vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima. Oni se odnose na dobrovoljno osiguranje.

Pravilan je činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda da iz provedenih dokaza ne proizilazi da je do štete odnosno cijepanja vreća došlo zbog nepropisnog pakovanja, a uslijed čega ne bi bio moguć daljnji prevoz robe, kao i da ne postoje razlozi koji isključuju primjenu čl. 10. navedenih Uslova. Termoplastični granulat je bio pakovan u četvoroslojne papirne vreće i tako pakovan inače se redovno stavlja u promet. To je uobičajena ambalaža za tu vrstu robe, a ne plastična folija, kako se u žalbi navodi. Stoga su neosnovani navodi u žalbi, da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju trebao primijeniti odredbe člana 13. pomenutih Uslova. Obzirom da tužilac, a ni špediter, kao ugovarač osiguranja, nisu izazvali osigurani slučaj namjerno ili prevarnom radnjom, u kojem slučaju bi trebalo primijeniti odredbu člana 13. navedenih Uslova, odnosno člana 920. Zakona o obligacionim odnosima, tuženi je kao osiguravač dužan isplatiti tužiocu naknadu iz osiguranja u visini nastale štete.

Međutim, pravo je tužioca da između obaveze tuženog bira po kom će osnovu tražiti ispunjenje. Od toga zavisi i po kojim kamatnim stopama tužilac može tražiti kamate na iznos glavnog duga.

U smislu člana 191. stav 3. Zakona o parničnom postupku, tužilac može i mijenjati pravni osnov, a tužba nije preinačena ako usljed toga tužbeni zahtjev nie promijenjen. Za odlučivanje u ovom sporu takođe nije relevantno što je tužilac podnio odvojenu mjeničnu tužbu protiv ostalih mjeničnih dužnika, a protiv tuženog tužbu iz osnovnog pravnog posla.

Posljednji imalac mjenice je sigurno osir omašen kada izgubi mogućnost naplate obogaćenja, koja se zasniva na odredbama člana 85. Zakona o mjenici, sud je dužan da utvrdi ko se od regresnih mjeničnih dužnika navedenih u tom propisu, na njegov račun obogatio.

Ako su svi u nizu indosanata, uključujući i posljednjeg indosanta, koji je bio u neposrednom ugovornom odnosu sa imaocem mjenice - indosatarom, dali nešto da bi stekli mjenicu, neosnovano se obogatio onaj koji nije dao ništa.

Kod sopstvene trasirane mjenice, o kakvoj se radi u konkretnom slučaju, najčešće se trasant (izdvalac mjenice) neosnovano obogatio na račun posljednjeg imaoca, jer on u pravilu, ne daje ništa prilikom zasnivanja mjenične obaveze, jer daje mjenicu kao sredstvo obezbjeđenja plaćanja i do isplate bi došlo tek na dan dospjeća mjenice, da mjenične radnje nisu propuštene. Kasnija indosiranja su uslijedila, u pravilu, radi realnog pokrića obaveze, pa i posljednjeg indosanta, tako da u odnosu na ta lica imalac mjenice u pravilu ne bi postaviti zahtjev zasnovan na odredbama člana 85. Zakona o mjenici.

Ustavni sud Jugoslavije je odlukom od 29. juna 1988. godine broj U. 413/88 (objavljeno u “Službenom listu SFRJ” broj 61/88) utvrdio da odredba člana 6. stav 2. zakona o stambenim odnosima SRBiH (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84 i 12/87) u dijelu kojim je određeno da svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava imaju samo unuci bez roditelja, nije u saglasnosti sa Ustavom SFRJ. Kako Skupština SRBiH, nije ni do 31. jula 1989. godine uskladila osporenu odredbu sa Ustavom SFRJ, Ustavni sud Jugoslavije je na sjednici održanoj 20. septembra 1989. godine donio odluku kojom se utvrđuje da je 31. jula 1989. godine prestao da važi dio odredbe koji glasi “bez roditelja”. Ova odluka je objavljena u “Službenom listu SRBiH”, broj 36/89). S obzirom na izloženo pobijane presude se zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava pa su zbog toga ukinute radi utvrđenja relevantnih činjenica za meritorno odlučivanje o tužbenom zahtjevu.

Presudama nižestepenih sudova pao zahtjevu davaoca stana na korištenje utvrđena je ništavost ugovora o korištenju stana.

Prigovor rediventa (tužene) da su ništavi samo ugovori koji su u suprotnosti sa načelima društvenog uređenja i pravilima morala socijalističkog samoupravnog društva nije osnovan jer je odredbom iz čl. 103. Zakona o obligacionim odnosima, izričito propisano da su ništavi i ugovori koji su protivni prinudnim propisima, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju. Propisi Zakona o stambenim odnosima (čl. 24., 26. i 27.) koji imaju prinudan karakter predpostavljaju punovažan akt o dodjeli stana na korištenje za zaključenje ugovora o korištenju stana. U slučaju kada je akt o dodjeli stana poništen i stan dodijeljen na korištenje drugom radniku, slijedi logična posljedica - ništavost ugovora i obaveza predaje stana davaoca stana na korištenje (čl. 103. stav 1. i 104. stav 1. ZOO).

Odlučujući o ovako postavljenom zahtjevu u vanparničnom postupku pred sudijom pojedincem prvostepeni sud je povrijedio načelo kontradiktornosti, jer nije održao glavnu raspravu, a bio je i nepropisno sastavljen, čime su počinjene apsolutne bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 1. i 9. Zakona o parničnom postupku, na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti (član 365. stav 2. ZPP -a).

Također je utvrđeno da su tuženi, bez tužiočeve saglasnosti izbacili iz stana neke njegove stvari koje su smatrali suvišnim i da su prisluškivali njegove telefonske razgovore u namjeri da spriječe eventualno njegovo stupanje u brak.

Iz ovog se izvodi zaključak da je poremećaj međusobnih odnosa između stranaka prouzrokovan uglavnom zbog različitih shvatanja, međusobnog nepovjerenja i nesaglasnosti naravi, a ne zbog skrivljenih postupaka stranaka, pogotovo tužioca.

Time su se ostvarile pretpostavke iz člana 31. stav 2. Zakona o stambenim odnosima SRBiH da tužilac kao nosilac stanarskog prava otkaže tuženima dalje korištenje stana.

Revident se poziva na odredbe iz člana 273. i 274. Porodičnog zakona, koje pogrešno interpretira, jer prema tim odredbama bračni drug koji je preuzeo obaveze radi podmirenja tekućih potreba bračne zajednice, obavezuje i drugog bračnog druga, a u ovom slučaju upravo to nije dokazano. Dakle, ne postoje pretpostavke ni iz člana 273. niti iz člana 274. Porodičnog zakona, niti je dokazano da se tužena neosnovano obogatila protupravno prisvojenim sredstvima (član 210. ZOO).

Smisao forme testamenta pred svjedocima u tome je da se osigura autentičnost izjavljene volje koja proizvodi pravno djejstvo poslije smrti zavještaoca, kada više ne postoji mogućnost da je sam interpretira, dokazuje ili osporava. Prema tome zavještalac se može koristiti ovom formom testamenta samo ako je u stanju da čita i piše u momentu sačinjavanja testamenta. Zahtjeva se sposobnost za čitanje da bi sam zavještalac pročitao ono što je drugi napisao po njegovim navodima, da bi se sam osvjedočio o autoentičnosti svoje izjavljene volje, i da bi pošto se u to uvjeri, izjavio pred svjedocima da je to njegov testament. Zato tekst odredbe “zna da čita i piše” mora se shvatiti u smislu da je sposoban u vrijeme sačinjavanja testamenta da pročita tekst, što podrazumijeva, razumijese da poznaje i pismo na kome je testament napisan. Također zavještalac mora biti sposoban da se sam vlastoručno potiše na testamentu. Ako je ma iz kojih razloga zavještalac ometen da sam pročita testament, i da se sam vlastoručno potpiše, bez obzira što poznaje pismo na kome je testament napisan, njegova izjava volje neće biti punovažna. Funkcija svjedoka je upravo u tome da posvjedoče da je zavještalac pred njima pročitao tekst koji je drugi napisao i nakon toga izjavio da je to njegov testament.

Za odlučivanje o ovakvom zahtjevu nije nadležan redovni sud, a niti sud udruženog rada, kao ni drugi samoupravni sud. Činjenicu da li je bračni drug, odnosno otac tužilaca poginuo na radu ili u vezi sa radom, od čega zavisi pravo na porodičnu penziju odnosno njega visina utvrđuje nadležni organ SIZ -a PIO BiH, u postupku priznanja prava na porodičnu penziju.

Sud udruženog rada je nadležan da utvrđuje samo one činjenice koje se upisuju u posebnu (matičnu) evidenciju kod SIZ PIO BiH (član 29. Zakona o matičnoj evidenciji, “Službeni list SFRJ”, broj 34/74 i članovi 155. i 156. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju SRBiH).

Međutim, samoupravnim sporazumom o udruživanju u složenu organizaciju udruženog rada morala bi se navedena materija regulisati na isti način kao i samoupravnim sporazumom o udruživanju osnovnih organizacija u rdnu organizaciju (stav 1. člana 372. tada važećeg Zakona o udruženom radu). Zbog toga se može smatrati da je unutrašnja arbitraža valjano ustanovljena samoupravnim sporazumom o udruživanju u složenu organizaciju udruženog rada samo ako taj samoupravni opšti akt sadrži odredbe o vrsti sporova, te sastavu i postupku unutrašnje arbitraže ili ako je njima utvrđena vrsta sporova koje će arbitraža rješavati, a statutom složene organizacije (donosi se, u smislu člana 385. tada važećeg Zakona o udruženom radu, većinom glasova svih radnika u svakoj osnovnoj organizaciji udruženog rada), regulisan sastav i postupak unutrašnje arbitraže. Unutrašnja arbitraža složene organizacije može rješavati sporove iz poslovnih odnosa samo ako je to izričito predviđeno, a za takvo njeno ovlaštenje nije dovoljno da je samoupravnim sporazumom o udruživanju predviđeno da će ona rješavati sporove iz društveno ekonomskih odnosa udruženih organizacija.

Nadležnost, sastav i postupak unutrašnje arbitraže ne bi se mogli regulisati pravilnikom koji je donio radnički savjet, niti Samoupravnim sporazumom o udruživanju rada i sredstava na zajedničkoj izgradnji objekta, jer on nema karakter samoupravnog sporazuma o udruživanju u radnu, odnosno složenu organizaciju udruženog rada.

Samoupravnim sporazumom se ne može tako regulisati sudska nadležnost redovnog suda. To bi značilo kao da se ugovara stvarna nadležnost redovnog suda, a to nije moguće i suprotno je zakonu. Još manji uticaj u tom pogledu ima navedeno uputstvo.

Stvarna nadležnost redovnog suda ne može biti ugovorena, ona je zakonom određena. Samo obratno, sudsku nadležnost stranke mogu derogirati, odnosno “iznijeti” pred samoupravni sud. (Vrhovni sud BiH, broj Pž. 211/89 od 18. januara 1990. godine)

124.

Članovi 7, 8, 9, 10. i 89. Zakona o parničnom postupku

Kada tuženi i pored nastojanja suda, na obrazloži prigovor na platni nalog, sud će donijeti odluku na osnovu odgovarajućih dokaza priloženih uz tužbu.

Iz obrazloženja:

Tuženi je samo paušalno prigovorio da platni nalog nije osnovan, a i pored traženja prvostepenog suda da se određeno izjasni na navode tužbe, punomoćnik tuženoga to nije učinio ni do zaključenja glavne rasprave. U nastojanju da tuženi iznese činjenice na kojima zasniva svoj prigovor, sud je, u smislu člana 89. ZPP -a, pozvao izravno zastupnika tuženoga da se izjasni o važnim činjenicama, ali bez uspjeha. Tuženi je zanemario svoje ovlaštenje i dužnosti da dokazuje istinitost svoje tvrdnje istaknute u prigovoru da platni nalog nije osnovan.

Stoga je pravilan zaključak prvostepenog suda, kada je nakon uvida u sporne fakture i otpremnice priložene uz mandatnu tužbu, našao da je tužbeni zahtjev osnovan. Tužilac je uz tužbu dao adekvatna dokazna sredstva iz kojih proizilazi osnovanost tužbenog zahtjeva.Tuženi ni žalbom ne osporava određeno tužbeni zahtjev, sem što navodi da sporne fakture nije primio i da je sporan “ukupan iznos radova”, ali za te navode ne daje razloge.

Prvostepeni sud, međutim, pogrešno smatra da poslovne jedinice tužene imaju svojstvo pravnog lica. Svojstvo pravnog lica ima ZOIL “Sarajevo”, a ne njene poslovne jedinice. Stoga nije relevantna okolnost što je prvo bitno u tužbi navedeni osiguranik, sa tuženom zasnovao odnose osiguranja pred njenom poslovnom jedinicom u Doboju, a u toku glavne rasprave je utvrđeno da je povrede tužiocu prouzrokovao drugi osiguranik tužene, koji je u odnos osiguranja stupio pred poslovnom jedinisom u Zenici. U oba slučaja u pitanju su osiguranici tužene, za koje odgovara tužena. Okolnost što je pravni odnos između P.I. i tužene zasnovan pred poslovnom jedinicom u Zenici imao je značaj samo za mjesnu nadležnost (član 59. Zakona o parničnom postupku).

Kako je tuženi postavio zahtjev za naknadu troškova u visini od 50% advokatske tarife, to je postavio opredijeljen zahtjev za naknadu troškova, što je dužan učiniti saglasno odredbi člana 164. ZPP -a, pa je prvostepeni sud morao utvrditi stvarne troškove i odlučiti o naknadi saglasno naprijed navedenom pravnom shvatanju ovog suda.

Kada tuženi ispuni glavni zahtjev, tužilac može sve do zaključenja glavne rasprave zahtijevati procesne zatezne kamate na iznos neisplaćenih kamata. Za odlučivanje o ovom zahtjevu nije značajno da li su zatezne kamate obračunate u apsolutno određenom iznosu ili na osnovu svih elemenata na osnovu kojih se utvrđuje njihova visina.

Tužilac, naime, tužbeni zahtjev protiv tuženih od 1 -4 zasniva na tvrđenju da je nezakonitim nalozima datim petotuženom, onemogućeno vraćanje novčanih sredstava, koje je tužilac držao kao depozit kod petotu ženog, a u toku stečajnog postupka će biti utvrđeno da li postoji izlučno pravo tužioca na prvenstvenu naplatu u cjelini potraživanja vraćanja depozita ili samo pravo na djelimičnu naplatu tog potraživanja iz stečajne mase, čime će se odlučiti o prethodnom pravnom pitanju karaktera i obima tužiočeve tražbine.

Obzirom na izloženo ne može se prihvatiti da su među strankama nesporne činjenice vezane za količinu izvršenih rdova i njihov kvalitet, odnosno da je tuženi priznao činjenice u vezi sa tim, te da njih nije ni potrebno dokazivati (član 221. Zakona o parničnom postupku).

U konkretnom slučaju radi se samo o pokušaju stranaka da pred sudom zaključe poravnanje o predmetu spora, do koga nije došlo.

Istina, prema čl. 89. stav 2. istog zakona, isključiva nadležnost suda SFRJ nije smetnja za priznanje strane sudske odluke donesene u bračnom sporu, ako priznanje traži tuženi iz te odluke ili ako to traži tužilac, a tuženi se ne protivi, ali bi iz činjenice da je žalilac podnio tužbu za razvod braka kod nadležmnog suda u SFRJ i njegovih navoda u žalbi proizilazi da se on protivi legalizaciji strane sudske odluke.

Izvršenje kazne konfiskacije na nepokretnoj imovini provodi se uknjižbom društvene svojine na toj imovini na osnovu člana 225. stav 2. navedenog Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija u vezi sa članom 234-236 Zakona o izvršnom postupku koji upis nema konstitutivni nego samo deklara tivni karakter, jer se radi o originalnom sticanju društvene svojine, te prdajom konfiskovane imovine opštini na čijem području se ta imovina nalazi, kako je izričito propisano odredbom člana 221. navedenog zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija.

Uknjižbom društvene svojine na konfiskovanoj nepokretnoj imovini na osnovu odluke zvršnog suda prekida se relativna zastara izvršenja u smislu člana 99. stav 3. i 4. KZ -a SFRJ, a protekom roka od 20 godina iz stava 5. istog člana KZ -a, nastupa apsolutna zastara izvršenja ove kazne, ukoliko u tom roku konfiskovana nepokretna imovina nije predata opštini na čijem području se nalazi. Istovremeno sa obustavom izvršenja prvostepeni sud je bio dužan ukinuti sve sprovedene izvršne radnje (član 68. stav 2. Zakona o izvršnom postupku), pa i rješenje o uknjižbi društvene svojine na konfiskovanoj imovini.

Fudbalski klubovi ranga tužioca su mogli samo neposredno odrganizovati pojačanu ishranu igraču nakon treninga i utakmica, a nisu bili ovlašteni da im daju gotov novac ili bonove za upotrebu u ugostiteljskim organizacijama, na ime hranarine, kao ni razliku naknade za vrijeme bolovanja i radi zamjene na radnom mjestu (tužilac nije ni pružio dokaze na okolnost da su igrači dobijenu naknadu po ovom osnovu u tu svrhu i trošili). Opravdano je stoga prvostepeni organ SDK na ove isplate, u smislu člana 215. Zakona o porezima građana, obračunao porez i naložio njegovo plaćanje, uz kaznene kamate.

Međutim, u toku rješavanja konkretne stvari došlo je do izmjene propisa koji se odnose na izdavanje urbanističke saglasnosti. Tako je zakonom o zmjenama i dopu na zakona o prostornom uređenju (“Službeni list SRBiH”, broj 23/88) koji je stupio na snagu 15.7.1988. godine, u odredbi člana 3. navedeno da se član 234. mijenja utoliko što će se do donošenja planova iz člana 123. zakona, a najkasnije do 31.12.1999. godine, urbanistička saglasnost izdavati na osnovu odluke Skupštine opštine. U skladu sa citiranom odredbom člana 3. pomenute izmjene navedenog zakona, SO Stari grad S. donijela je odluku o uslovima za davanje urbanističke saglasnosti. Kod takvog stanja stvari i da je o zahtjevu tužioca prvostepeni organ odlučivao poslije stupanja na snagu citiranog zakona, jer je zaključak donio 20.9.1988. godine, morao se taj organ pridržavati važećih propisa i meritorno odlučiti o zahtjevu tužioca od 30.6.1988. godine, a ne zahtjev odbaciti pozivom na odredbu člana 125. Zakona o opštem upravnom postupku. Prema tome, u ponovnom postupku treba o tužiočevom zahtjvu odlučivati po propisima koji su bili na snazi u vrijeme odlučivanja o tužiočevom zahtjevu.

Međutim, ovo rješenje je provedeno u zemljišnom knjigama nakon št je postalo izvršno 16.8.1966. godine, a časom provođenja u zemljišnim knjigama koje su javne knjige omogućeno je svim zainteresovanim licima da saznaju da je predmetno zemljište prešlo u društvenu svojinu, na osnvu ovog rješenja. Rok od pet godina za obnovu postupka u pogledu ostalih suvlasnika i svih zainteresovanih lica u ovom predmetu može se računati samo od momenta provođenja rješenja u zemljišnim knjigama. Stoga je pravilno zaključio tuženi organ da je prijedlog tužitelja od 21.5.1987. godine, za obnovu postupka neblagovremeno podnesen, jer je proteklo više od pet godina od dana kada je navedeno rješenje provedeno u zemljišnim knjigama (rješenje provedeno 1967. godine).

Osporenim rješenjem u konkretnom slučaju odbačena je žalba Zavoda za izgradnju B.L., pa ovim rješenjem bi moglo biti povrijeđeno pravo ili neki neposredni lični interes samo podnosioca žalbe. To znači da je protiv osporenog rješenja upravni spor mogao pokrenuti samo Zavod za izgradnju B.L.

Buduži da je tužbu za upravne sporove protiv rješenja o odbacivanju žalbe navedenog lica podnio SIZ za prostorno uređenje i komunalne djelatnosti B.L., čije pravo ili neposredni lični interes nije povrijeđen navedenim upravnim aktom, to je ovaj sud, primjenom odredbe člana 30. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u dispozitivu rješenja.

Protiv ovog rješenja tužitelj je pokrenuo upravni spor kod Višeg suda u M. smatrajući da je osporeno rješenje nezakonito, jer da nije razriješen dužnosti predsjednika suda na zakonit način, odnosnouskladu sa odredbama Zakona o redovnim sudovima.

Viši sud u M. rješenjem broj U. 3/89 od 20. 4.1989,. godine, odbacio je tužbu tužitelja zaključivši da rješenje o razrješenju dužnosti predsjednika suda nije upravni akt. Svoj zaključak temelji na činjenici da se predsjednik suda ne bira po konkursu, pa kako se ne može pobijati akt o izboru na dužno st predsjednika suda, to da analogno tome nema mjesta ni pobijanju akta povodom razrješenja dužnosti.

Ovakav zaključak i pravni stav Višeg suda u M. po ocjeni ovog suda nije pravilan i zakonit.

Odredbom člana 91. Zakona o redovnim sudovima (“Službeni list SRBiH”, broj 19/86) takstativno su nabrojani razlozi iz kojih će sudija biti razriješen sudijske dužnosti prije isteka vremena za koje je biran, a odredbom člana 28. istog zakona predviđeno je da se odredbe ovog zakona o sudijama odnose i na predsjednika suda, ukoliko ovim zakonom nije drugačije određeno. U konkretnom slučaju predsjednik osnovnog suda u Lj. razriješen je dužnosti prije isteka vremena za koje je biran. U rješenju o razrješenju dužnosti predsjednika suda nisu navedeni razlozi zbog kojih se razrješava dužnosti, premda je donosioca ovog rješenja na to obavezivala odredba člana 91. Zakona o redovnim sudovima, koja propisuje iz kojih sve razloga se može sudija razriješiti sudijske dužnosti prije isteka vremena na koje je biran, a koja odredba se prema odredbi člana 28. istog zakona odnosi i na predsjednika suda.

Upravn akt prema odredbi člana 6. Zakona o upravnim sporovima, jeste akt kojim državni organ, organizacija udruženog rada ili druga samoupravna organizacija ili zajednica, u vršenju javnih ovlaštenja, rješava o izvjesnom pravu ili obavezi određenog pojedinca ili organizacije u kavkoj upravnoj stvari.

Pravo pokretanja upravnog spora ima pojedinac ili pravno lice ako smatra da mu je upravni aktom povrijeđeno kakvo pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu.

IZ izloženog proizilazi da je tužitelju donošenjem rješenja o razrješenju dužnosti predsjednika Osnovnog suda u Lj., prije isteka mandata povrijeđeno njegovo pravo da obavlja dužnost predsjednika suda u toku mandata na koji je izabran, ukoliko je razriješen bez postojanja zakonskih razloga za razrješenje.

Stoga ovaj sud smatra da je rješenje Skupštine opštine u Lj. o razrješenju tužitelja dužnosti predsjednika suda, upravni akt protiv kojeg se može voditi upravni spor.

Pobijanim rješenjem kojim je odbačena tužba tužitelja povrijeđena su pravila postupka, pa je stoga zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažen, pobijano rješenje ukinuto i predmet vraćen istom sudu na ponovno suđenje u skladu sa odredbama člana 50. Zakona o upravni sporovima.

te da predlagač eksproprijacije može ući u posjed spornog zemljišta samo primjenom odredaba ovog zakona, nakon što putem opštinskih inspekcijiskih organa obezbijedi rušenje privremenog objekta.

Međutim, iz spisa predmeta se ne može izvesti zaključak da Č.S. gradi privremeni objekat, odnosno da je na kč.br. 340/3 izgradio privremeni objekat, pa se otuda ne mogu ni ocijeniti kao zakonita upravna rješenja. Ovo stoga što je na usmenoj raspravi održanoj 22.9. 1988. godine, uz sudjelovanje vještaka geometra i vještaka građevinskog stručnjaka utvrđeno da se na kč.br. 1398/4 (stari broj 340/3 i 338/1) nalazi nedovršena porodična stambena zgrada (objekat doveden pod krov, bez instalacija i nemalterisan), što bi upućivalo na zaključak da se ovdje ne radi o privremenom objektu, pa se otuda ne bi moglo ni prihvatiti da se zemljište na kome se nalazi objekat i koje će služiti tom objektu za redovnu upotrebu smatra neizgrađenim, već naprotiv da je u pitanju izgrađeno zemljište, te da predlagač eksproprijacije može ući u njegov posjed samo u postupku eksproprijacije stambenog objekta.

Jedino pod uslovom da dođe do uklanjanja ovog objekta primjenom odredaba Zakona o prostornom uređenju, kao bespravno izgrađenog, u tom slučaju bi se moglo govoriti o neizgrađenom građevinskom zemljištu i u tom slučaju ne bi bilo zakonskog osnova za provođenje postupka eksproprijacije.

S druge strane iz priloženih spisa se ne vid i da je na spornom području došlo do formiranja građevinskih parcela, pa je otuda nejasno na osnovu čega prvostepeni organ izvodi zaključak da se tužiteljičino zemljište nalazi u okviru građevinske parcele od 272 m1 iako i sam prvostepeni organ ističe da je prema članu 24. Odluke o provođenju urbanističkog plana P. minimalna površina građevinske parcele 300 m2. Iz spisa se nadalje ne vidi koje katastarske parcele čine eventualno formiranu građevinsku parcelu i ko su nosioci prava korišćenja na tim parcelama.

U ponovnom postupku biće potrebno otkloniti navedene nedostatke, pri čemu će se tužiteljici omogućiti da učestvuje u tom postupku, nakon čega će se donijeti novo odgovarajuće rješenje vodeći računa da se dispozitivom prvostepenog rješenja mora odlučiti o cijeloj građevinskoj parceli, a ne o dijelu te parcele.

Međutim, organ uprave nema ovlaštenja po Zakonu o građevinskom zemljištu, da rješava pitanje vraćanja naknad ez azeml jište i naknade za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta u slučaju prestanka prava korišćenja zemljišta radi građenja.

kako citirani zakon nije propisao da se pred organom uprave vodi postupak u cilju razrješavanja imovinsko-pravnih odnosa u slučaju gubitka prava korištenja zemljište radi građenja, izuzev naknade za korisne investicije - po članu 55. stav 2. istog zakona, strankama je prema tome sotavljena mogućnost da to pitanje međusobno sproazumno regulišu, a ako to ne uspiju, po tužbi tužitelja sporne imovinske odnose raspraviće nadležni redovni sud.

U konkretnom slučaju organ uprave je neovlašteno rješavao pitanje vraćanja naknade za zemljište i naknade za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta, pa je stoga valjalo uvaženjem tužbe osporeno rješenje poništiti na osnvou člana 39. stav 2. zakona o upravnim sporovima.

Po ocjeni suda ovi razlozi ne stoje. Okolnost da se radi o bespravno sagrađenim objektima ne predstavlja zakonsku smetnju da se primjeni član 9. Zakona o eksproprijaciji ukoliko to eksproprijat traži. Druga je okolnost što se u ovakvim slučajevima može dofoditi da stranka odnosno raniji vlasnik postavlja zahtjev na svoju štetu, jer mu u slučaju usvajanja zahtjeva za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti (objekta) neće eventualno pripasti pravo na naknadu, s obzirom na odredbe člana 67. Zakona o eksproprijaciji, kao ni pravo na dodjelu drugog odgovarajućeg stana, ako se ekspropriše porodična stambena zgrada. Stoga je u ovakvim slučajevima potrebno u toku postupka eksproprijacije ukazati ranijim vlasnicima na štetne posljedice postavljanja zahtjeva za eksproprijaciju preostalih građevinskih objekata, pa ukoliko i pored toga raniji vlasnik postavi zahtjev za primjenu člana 9. Zakona o eksproprijaciji u tom slučaju mora se u cijelosti provesti i utvrditi da li su se stekli uslovi za eksproprijaciju preostalih objekata.

U konkretnom slučaju ovako nije postupljeno, pa je zbog toga potrebno u ponovnom postupku upšozoriti tužitelje na mogućnost da ukoliko ostanu pri zahtjevu za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti da eventualno usvajanje njihovog zahtjeva može ići na njihovu štetu, jer da za objekte koji su izgrađeni bez odobrenja za građenje poslije 15.2. 1968. godine, neće imati pravo na naknadu, odnosno i pravo na obezbjeđenje drugog stana na korištenje. Ukoliko i pored upozorenja koje će se unijeti u zapisnik tužitelj i ostanu kod zahtjeva za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti u tom slučaju u ponovnom postupku provešće se cjelovit postupak uz sudjelovanje odgovarajućih vještaka i tom prilikom na neosporan način utvrditi da li su se ispunili uslovi iz člana 9. citiranog zakona za usvajanje njihovog zahtjeva, jer to u ovom predmetu nije učinjeno i pored toga što su u postupku eksproprijacije bili angažovani vještaci.

Iz naprijed izloženog slijedi da tuženi organ nije imao osnova da žalbu tužitelja odbije i u dijelu kojim je odbijen njihov zahtjev za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti, pa je radi toga i valjalo primjenom člana 39. stav 2. Zakona o upravnim sporovima osporeno rješenje djelimično poništiti, a u ostalom dijelu osporeno rješenje potvrditi kao pravilno i na zakonu zasnovano.

Po odredbi člana 7. stav 1. Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini (“Službeni list SRBiH”, broj 32/87), prvenstveno pravo na nadziđivanje odnosno na pretvaranje zajedničkih prostorija u stanove ima društveno pravno lice koje je nosilac prava raspolaganja na polovini ili više stanova u zgradi, koja treba da se nadzida, odnosno u kojoj će se vršiti pretvaranje zajedničkih prostorija u stanove.

Dakle, društveno pravno lice ima prvenstveno pravo na nadziđivanje odnosno na pretvaranje zajedničkih prostorija u stanove, ako je nosilac prava raspolaganja na najmanje polovini ili više od polovine stanova u zgradi koja treba da se nadzida. Naprijed citirana odredba člana 7. stav 1. se ne može tumačiti kako su je upravni organi tumačili, da društveno pravno lice ima prvenstveno pravo na nadziđivanje, ako je nosilac prava raspolaganja na više stanova u zgradi, bez obzira koliko iznosi polovina stanova u zgradi.

Ako je tačno da u zgradi u Zagrebačk oj ulici broj 9. ima sedam stanova, društveno pravno lice koje ima samo tri stana, ne ispunjava uslove da mu se na temelju naprijed navedene odredbe člana 7. stav 1. prizna prvenstveno pravo na pretvaranje zajedničkih - tavanskih prostorija u dva stana.

Prema pravnom shvatanju ovog suda kada se osnovica poreza utvrđuje u skladu sa odredbama stava 3. člana 57. Zakona o porezima građana, opštinska uprava društvenih prihoda ovlaštena je da osnov icu utvrdi na jedan od pet propisanih načina, ali nije ovlašćena da osnovicu poreza primjenom dva ili više načina propisanih tačkama 1. do 5. stava 3. člana 57. Zakona o porezima građana.

Kako tužena prilikom odlučivanja po žalbi tužioca nije vodila račun a o navedenim činjenicama i okolnostima valjalo je na osnovu člana 39. stava 2. Zakona o upravni sporovima tužbu uvažiti i osporeni akt poništiti, kako bi se u ponovnom postupku ocijenila zakonitost prvostepenog rješenja i osn. za razred utvrdila u skladu sa odredbama Zakona o porezima građana.

Ovaj propust prvostepenog organa nije otklonila ni tužena, iak oje to trebala učiniti u skladu sa odredbama člana 242. Zakona o opštem upravnom postupku. Isto tako tužena u obrazloženju osporenog akta nije ocijenila ovaj navod tužioca što je u suprotnosti sa odredbama stava 2. člana 245. Zakona o opštem upravnom postupku, prema kojim se u obrazloženju drugostepenog rješenja moraju o cijeniti svi navodi žalbe. Stoga se na osnvou podataka u spisima predmeta ne može ocijeniti da li je tužiocu osnovica za razrez poreza pravilno utvrđena, tim prije što obveznik sa kojim je tužilac upoređen, obavlja djelatnosti na području druge opštine.

S obzirom na izloženo valjalo je na osnovu člana 39. stav 2. Zakona o upravni sporovima tužbu uvažiti i osporeni akt poništiti. Inače, treba istaći da ne stoji tvrdnja tužioca da je osnovicu za razrez poreza trebalo utvrditi prema podacima iz poslovnih knjiga, jer iz spisa predmeta proizilazi da u njima nije iskazao sve prihode koje je trebalo iskazati pa su ispunjeni uslovi da se u skladu sa odredbom tačke 3. stava 3. člana 208. Zakona o porezima građana (“Službeni list SRBiH”, broj 39/84, 8/85, 45/86 i 14/8 8), poslovne knjige ne smatraju vjerodostojnim i ne služe kao osnov za utvrđivanje poreza.

Tuženi je osporenim rješenjem odbio žalbu tužioca, jer smatra da je prvostepeno rješenje pravilno.

Međutim, ovo rješenje zasniva se na pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o obavljanju privrednih djelatnosti samostalnim ličnim radom sredstvima rada u svojini građana (“Službeni list SRBiH”, broj 20/8 6 i 32/87). Ovim zakonom u odredbi člana 21. i 38. predviđeno je da radni čovjek obavlja djelatnost ličnim radom na osnovu odobrenja izdatog od nadležnog organa, a kojim se utvrđuje obim i način, te predmet poslovana (član 38.). Zbog toga je odlučno da li je tužiocu odobrenjem nadležnog organa dozvoljeno obavljanje ugostiteljske djelatnosti i pružanja usluga u obimu u kojem tužilac tvrdi u tužbi, pa ukoliko je nadležni organ dozvolio obavljanje ugostiteljske djelatnosti tužiocu i u smislu pružanja usluga i usluživanja gostiju specijalitetima sa roštilja, pečenim mesom sa ražnja, raznim vrstama pita i slično, tada ne bi postojali uslovi da inspektor u vršenju inspekcijskog nadzora donosi inspekcijsku mjeru kojom radnom čovjeku i nalaže smanjivanje predmeta poslovanja bez obzira što je citiranim pravilnikom obim poslovanja određen i uslovljen vrstom i tipom poslovnog protora i radnje. Ovo zbog toga što odredbama člana 228. i 229. citiranog zakona, koje su bile na snazi u vrijeme donošenja osporenog rješenja, se predviđa intervencija tržišnog inspektora samo u slučaju, ako radni čovjek obavlja djelatnost ličnim radom bez odobrenja ili suprotno odobrenju ili suprotno odredbama ovog zakona i propisima donesenim na osnovu njega (nisu ispunjeni opšti minimalni uslovi i posebni minimalni uslovi propisani za obavljanje djelatnosti).

Kako tužilac tvrdi, a to proizilazi i iz navoda prvostepenog rješenja,, da je nadležni organ tužiocu izdao odobrenje za obavljanje ugostiteljskih usluga upravo u obimu koji se navedenom inspekcijskom mjerom smanjuje i zabranjuje, to je za pravilno rješenje ove upravne stvari bilo potrebno izvršiti uvid u navedeno odobrenje. Uvidom u ovo odobrenje utvrdiće se u kojem obimu je tužiocu dozvoljeno obavljanje ugostiteljske djelatnosti, pa će se na osnovu toga ocijeniti da li se tužiocu odobrova vršenje ugostiteljskih usluga koj mu se zabranjuju osporednom inspekcijskom mjerom.

Ukoliko se utvrdi da je tačna tvrdnja tužioca da postoji odobrenje za obavljanje ugostiteljske djelatnosti i za pružanje usluga na način naveden u tužbi, tada tržišn iinspektor ne bi bio ovlašten da inspekcijskom mjerom smanjuje predmet poslovanja samostalnom ugostitelju. Usklađivanje predmeta poslovanja dozvoljeno u odobrenju za obavljanje ugostiteljske djelatnosti prema Pravilniku o minimalno tehničkim uslovima može biti samo predmet raspravljanja i odlučivanja u redovnom postupku izdavanja odobrenja za radi obavljanja poslovne djelatnosti kod organa nadležnog za donošenje odobrenja za radi osnivanja radnje i eventualne ocjene zakonitosti tog rješenja.

Prema odredbi članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2.) pripada pravo da trajno i nesmetano koriste stan i poslije smrti nosioca stanarskog prava kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, između ostalog navedenog u ovoj odredbi, kada nosilac stanarskog prava stekne stanarsko pravo na drugom stanu koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva. Stoga samo u slučaju kada se utvrdi da postoje navedeni razlozi predviđeni u ovoj odredbi Zakona o stambenim odnosima, tj. zbog kojih članu porodičnog domaćinstva ne pripada pravo da nastavi korištenje stana tada stambeni organ na zahtjev davaoca stana na korištenje donosi rješenje o iseljenju iz stana (član 22. stav 3.) U suprotnom, organ uprave na zahtjev članova porodičnog domaćinstva donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana ako je član porodičnog domaćinstva istakao zahtjev u smislu člana. Zakona o stambenim odnosima. U upravnom postupku pokrenutom u smislu čl. 22. stav 3. navedenog zakona organi uprave nisu ovlašteni da utvrđuju i ispituju da li lice koje je produžilo korištenje stana nakon iseljenja nosioca stanarskog prava taj stan faktički i koristi ili ne koristi, niti su organi uprave nadležni da olučuju o ispražnjenju stana zbog nekorištenja stana u ovakvim okolnostima. Radilo bi se o stambenom sporu o kojem u smislu člana 10. u vezi sa članom 47. Zakona o stambenim odnosima odlučuje redovni sud u parnici koju pokreće davalac stana na korištenje.

Budući da u konkretnom slučaju organi uprave nisu odlučivali u granici ovlaštenja iz odredbe člana 22. stav 3. Zakona o stambenim odnosima tj. nisu odlučivali da li tužiocu pripada ili ne pripada pravo iz člana 21. stav 2. istog zakona da nastavi daljnje korištenje predmetnog stana, to je ovaj sud uvažio tužbu i osporeno rješenje poništio da u povnom postupku organ uprave pravilnom primjenom navedenih odredaba Zakona o stambenim odnosima odluči o zahtjevu davaoca stana na korištenje kao i o zahtjevu u smislu člana 28. Zakona o stambenim odnosima koji je, prema navodima u tužbi tužilac istakao u toku upravnog postupka.

Utvrđeno je takođe, da je i nakon razvoda braka, pa sve do smrti D.P.J. (10.9.1987. godine) D.A. stanovao u predmetnom stanu, te da nakon razvoda braka ni sporazumom ranijih bračnih drugova, ni odlukom suda u vanparničnom postupku, nije određeno koji od bračnih drugova ostaje nosilac stanarskog prava, a kome pripada pravo na obezbjeđenje nužnog smještaja (član 20. Zakona o stambenim odnosima).

Polazeći od ovog utvrđenja, organi uprave su pravilno zaključili da D.A. pripada pravo daljeg korištenja stana nakon smrti nominalnog (izvornog) nosioca stanarskog prava, zbog čega su primjenom odredbi čl. 10., 20. i 21. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84 - prečišćeni tekst), pravilno odbili zahtjev tužioca za iseljenje iz predmetnog stana. Ovo iz razloga što u smislu odredbe člana 20. citiranog zakna, ranijem bračnom drugu i ranijem nosiocu stanarskog prava, koji je i nakon razvoda braka nastavio da koristi stan, smrću drugog ranijeg bračnog druga i nominalnog nosioca stanarskog prava ne prestaje pravo daljeg korištenja stana, zbog toga što razvodom braka oba bračna druga u smislu navedene zakonske odredbe (član 20) jednako konkurišu ili na sticanje svojstva nosioca stanarskog prava ili na pravo na obezbjeđenje nužnog smještaja. Do rješenja ovog pitanja oba bračna druga imaju pravo zajedničkog korištenja stana, pa smrću D.P.J. nominalnog nosioca stanarskog prava, D.A. ranijem sunosiocu stanarskog prava i ranijem bračnom drugu nominalnog nosioca stanarskog prava nije prestalo pravo daljeg korištenja predmetnog stana, budući da je u postupku utvrđeno da je i nakon razvoda braka, pa sve do smrti D.P.J. sa njom zajedno koristio stan.

Pravilan je stav tuženog izražen u osporenom rješenju da je ovaj rok prekluzivan i da se ne može produžavati, jer njegovim istekom nosilac stanarskog prava gubi pravo da podnese zahtjev stambenom organu radi donošenja rješenja u kojem bi se utvrdilo da on ima pravo na zamjenu stana i čije bi rješenje zamijenilo saglasnost davaoca stana. Nosilac stanarskog prava ne može ishoditi novi rok ni podnošenjem novog zahtjeva davaocu stana, radi dobijanja saglasnosti za zamjenu stana na osnovu istih okolnosti i za isti stan, jer bi se u protivnom time uvijek mogao produžiti zaknom propisani rok od 14 dana, što nije svrha ove zakonske odredbe niti je to kod prekluzivnih rokova moguće.

Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je davalac stana na korištenje GRO “Bosna” S. odlukom od 24.3.1988. godine koja nije sadržavala pogrešnu uputu o pravnoj zaštiti, kako se to u tužbi netačn o navodi, odbio da tužiocu da saglasnost za zamjenu njegovog trosobnog stana u Ul. Omera Maslića br. 15, S., za dvoiposoban stana u U.. Trg. Josipa Mažara Šoše br. 9., S., kojeg je nosilac stanarskog prava M.M., a tužilac podnio zahtjev stambenom organu u smislu člana 33. stav 3. Zakona o stambenim odnosima tek 20.5.1988. godine (u međuvremenu se obratio novim zahtjevom davaocu stana za istu zamjenu, koju ovaj nije rješavao pozivajući se na svoju odluku od 24.3.1988. godine, kojom je o tom zahtjevu već odlučeno), tuženi je postupio u skladu sa zakonom kada je poništio rješenje prvostepenog organa od 12.12.1988. godine, kojim je tužiočev zahtjev usvojen, a da se nije vodilo računa o blagovremenosti zahtjeva, odnosno o nepostojanju uslova za upravni postupak zbog isteka roka iz člana 33. stav 3. Zakona o stambenim odnosima.

Međutim, osporena odluka u ovom dijelu zasniva se na pogrešnoj primjeni Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84) na koju povredu tužilac u tužbi opravdano ukazuje. Odredbom člana 52. stav 2. citiranog zakona propisano je da se korisnici stanova u zgradama č ije je rušenje određeno rješenjem nadležnog organa mogu iseliti iz stanova tek nakon što im zainteresirano lice, odnosno stambeni organ, obezbijedi drugi stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe stanovanja, a u slučaju eksproprijacije kada im se obezbijedi odgovarajući stan. Prema tome, ovim zakonom nije propisano da je vlasnik zgrade odnosno nosilac prava raspolaganja zgradom obavezan da nosiocima stanarskog prava obezbijedi drugi stan, osim ako bi vlasnik zgrade istovremeno bio i zainteresirano lice za rušenje zgrade. Iz podataka u spsu ne proizilazi da je vlasnik zgrade i zainteresirano lice za rušenje predmetnih zgrada, pa je nepravilno odlučeno kada je u konkretnom slučaju vlasnik zgrade obavezan da obezbijedi nosiocima stanarskog prava druge stan ove. Ni Zakon o prostornom uređenju, na koji se pozivaju organi uprave ne predviđa obavezu vlasnika zgrada, odnosno nosioca prava raspolaganja zgradom, da obezbjeđuje drugi stan nosiocu stanarskog prava u slučaju rušenja zgrade.

Zbog izloženog ovaj sud je uvažio tužbu tužioca i osporeno rješenje poništio u dijelu kojim je tužilac konačno obavezan da nosiocu stanarskog prava stanova koji se nalaze u predmetnim zgradama obezbijedi stanove koji zadovljavaju njihove minimalne potrebe stanovanja. U ponovnom postupku organi uprave će utvrditi da li je vlasnik navedenih zgrada istovremeno i zainteresirano lice za rušenje predmetnih zgrada, pa ukoliko utvrdi da tužilac kao vlasnik zgrade nema interesa za rušenje zgrada odlučiće o obavezi obezbjeđenja drugih stanova nosiocima stanarskog prava na način i u skladu sa odredbom člana 52. Zakona o stambenim odnosima.