Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 2/1990

Međutim, primjena ove odredbe ne znači osudu po blažem zakonu, već fakultativan osnov za ublažavanje kazne. kako se ponavljanje postupka može dozvoliti samo ako su nove činjenice i okolnosti podobni da prouzrokuju osudu po blažem zakonu, po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je pravilno postupio kada je kod navedenog činjeničnog stanja, odbio zahtjev osuđenog za ponavljanje krivičnog postupka. Pod pojmom blažeg zakona treba podrazumijevati osudu po krivičnom zakonu koji za krivično djelo propisuje blažu kaznu nego što je propisana u krivičnom zakonu za djelo za koje je izrečena pravosnažna presuda, a ne primjenom odredbi o ublažavanju kazne za isto krivično djelo za koje je osuđeni kažnjen.

Stoga je ovaj sud odbio žalbu osuđenog kao neosnovanu, kojom je osporavao prednje utvrđenje i zaključke prvostepenog suda iz pobijanog rješenja.

Osuđeni je podnio zahtjev za vanredno ublažavanje tako izrečene krivične sankcije.

Vrhovni sud BiH, odlučujući o zahtjevu osuđenog isti je odbio kao neosnovan, jer po članu 412 ZKP ublažavanje pravosnažno izrečene kazne dozvoljeno je kada se po pravosnažnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kada se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, aone bi očigledno dovele do blaže osude.

Prema sadržini navedene zakonske odredbe dozvoljeno je vanredno ublažavanje samo i isključivo pravosnažno izrečene kazne, a ne i drugih krivičnih sankcija, među koje spada i uslovna osuda. Ovakav zaključak, ovaj sud izvodi iz propisa člana 412 ZKP i člana 34. tač. 1. do 4. KZ SFRJ. Naime, u članu 34. tač. 1. do 4. KZSFRJ, nabrojane su sve kazne. Međtu tim kaznama nema uslovne osude.

Stoga je ovaj sud odbio zahtjev osuđenog za vanredno ublažavanje uslovne osude nalazeći da se nisu ispunili zakonski uslovi iz člana 412. ZKP, u vezi sa članom 34. KZ SFRJ za vanredno ublažavanje kazne.

Uvaženjem žalbe javnog tužioca drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu, a izreka te presude glasi: “Žalba javnog tužioca se uvažava i presuda Osnovnog suda u C. broj K. 271/85 od 9.10.1989. godine se preinačuje, tako da se okrivljeni za krivično djelo iz člana 227. stav 1. KZ SRBiH, za koje je djelo pobijanom presudom oslobođen od optužbe, oglašava krivim i primjenom člana 52. stav 1. i člana 53. stav 4. KZ SFRJ mu se izriče uslovna osuda, te primjenom člana 42. stav 1. tačka 2. i člana 43. stav 1. tačka 4. KZ SFRJ, utvrđuje kazna zatvora od 4 mjeseca, koja se neće izvršiti ako okrivljeni u roku od 2 godine ne učini novo krivično djelo. Prvostepena presuda u ostalom dijelu ostaje neizmijenjena”

Povodom žalbe okrivljenog izjavljene u skladu sa odredbom iz člana 391. stav 3. ZKP ovaj sud je po službenoj dužnosti ukinuo prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP -a, u vezi sa članom 351. ZKP, jer izreka te presude ne sadrži činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela pronevjere, iz člana 227. stav 1. KZ SRBiH.

Proiv prvostepene presude žalbu je izjavio javni tužilac zbog bitne povrede odredaba postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sa prijedlogom da drugostepeni sud ukine prvostepenu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Drugostepeni sud odbio je žalbu javnog tužioca kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda. Naime, za postojanje odgovornosti okrivljenog odgovornog lica u smislu člana 12. Zakona o privrednim prestupima potrebno je osim objektivnog elementa - postojanje djela i subjektivni elemenat - krivnja (umišljaj ili nehat). U konkretnom slučaju iz provedenih dokaza u postupku pred prvostepenim sudom ne može se izvesti zaključak da je na strani okrivljenog odgovornog lica postojao subjektivni elemenat - krivnja (umišljaj ili nehat) za privredni prestup za koji je optužen.

Istaknuti žalbeni prigovor nije od značaja niti može uticati na utvrđenu odgovornost okrivljenog odgovornog lica za izvršeni privredni prestup. Naime, u smislu odredbe iz člana 13. Zakona o privrednim prestupima odgovornost odgovornog lica za privredni prestup ne prestaje zato što mu je prestao radni odnos u pravnom licu. Isto tako, okolnost da je žalitelju izrečena i disciplinska mjera, jer učinjeva povreda propisa predstavlja i povredu radne obaveze, nijednom zakonskom odredbom nije predviđeno da isključuje privredno-prestup nu odgovornost. Prema tome, ukoliko su i tačni navodi žalbe žalitelj je odgovoran za privredni prestup za koji je prvostepenom presudom pravilno oglašen odgovornim. Okolnost da radnik ne radi o značaja je samo pri odmjeravanju kazne, a to je prvostepeni su d imao u vidu prilikom odlučivanja. S iznijetog žalba okrivljenog odgovornog lica je odbijena.

Protiv prvostepene presude žalbu je izjavio javni tužilac zbog odluke o kazni sa prijedlogom da drugostepeni sud preinači prvostepenu presudu i okrivljenima izrekne novčane kazne u većim iznosima.

Donoseći pobijanu presudu prvostepeni sud je povrijedio materijalni zakon na štetu okrivljenog odgovornog lica iz člana 365. tačka 5. Zakona o krivičnom postupku, obzirom da je ovome izrekao veću novčanu kaznu nego što je to propisano članom 51. stav 1. tačka 2. i stav 2. Zakona o oporezivanju proizvoda i usluga, a pri tome nisu primijenjene odredbe o pooštravanju kazne u smislu člana 23. Zakona o privrednim prestupima. Stoga je drugostepeni sud, povodom žalbe javnog tužioca, a po službenoj dužnosti, preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu tako što je kaznu okrivljenom odgovornom licu za navedeni privredni prestup sveo u okvire zakonom propisane kazne.

Osporavajući prvostepenu presudu javni tužilac u žalbi ukazuje da je prvostepeni sud u konkretnoj privredno-kaznenoj stvari održao glavni pretres dana 10.9.1985. godine i objavio presudu kojom je u konkretnoj privredno-kaznenoj stvari oglasio odgovornim okrivljeno pravno lice za privredni prestup iz člana 60. stav 1. tačka 3.

Zakona o krigovodstvu i izrekao mu novčanu kaznu u iznosu od 10.000 dinara, dok je okrivljeno odgovorno lice oslobodio od optužbe. Međutim, neovisno o tome, u žalbi javnog tužioca se ističe, d aje prvostepeni sud ponovo zakazao i održao glavni pretres dana 25.2.1985. godine kada je oba okrivljena oglasio odgovornim za pomenuti privredni prestup i izrekao kazne i to pravnom licu u iznosu od 50.000 dinara, a odgovornom licu u iznosu od 5.000 dinaa. Ovaj žalbeni prigovor javnog tužioca od značaja je za donošenje pravilne i zakonite odluke i neophodno ga je provjeriti saslušanjem prerdstavni ka okrivljenog pravnog lica i okrivljenog odgovornog lica, jer ukoliko je tačan, propust suda predstavlja bitnu povredu odredaba postupka iz člana 364. stav 2.

Zakona o krivičnom postupku, koju je neophodno otkloniti.

Ovaj prigovor okrivljenog odgovornog lica je osnovan. Naime, na glavni pretres održan dana 1.10.1987. godine žalitelj nije uredno pozvan, zbog čega na pretres nije ni pristupio, ali je sud neovisno o tome proveo dokaz vještačenjem po vještaku finansijske struke i tako propustio da okrivljenom omogući da se izjasni na nalaz vještaka. na taj način povrijeđeno je pravo žalitelja na odbranu, što predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, zbog čega je njegovu žalbu valjalo uvažiti.

Drugostepeni sud odbio je žalbu javnog tužioca kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda. Naime, u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da je vozaču okrivljenog pravnog lica prije polaska na put omgoućen neprekidan desetočasovni odmor, a po putnom nalogu nije mu bilo ograničeno vrijeme trajanja puta. Zbog toga, po stanovištu ovog suda, u konkretnom slučaju na straniokrivljenog odgovornog lica nema odgovornosti zato što se vozač okrivljenog pravnog lica na putu na koji je bio upućen i na istom se zadržao više dana nije pridržavao zakonskih propisa da ima neprekidan desetočasovni odmor između dva radna dana.

Naime prema odredbi iz člana 8. stav 2. zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (“Službeni list SFRJ”, broj 63/80 i 53/85) predviđeno je da su organizacije udruženog rada i druge organizacije i organi koji vrše javni prevoz i prevoz za sopstvene potrebe dužni da organizuju i trajno vrše kontrolu nad ispunjavanjem propisanih uslova rada vozača, nad tehničkom ispravnošću vozila i nad ispunjavanjem uslova predviđenih drugim propisima od kojih zavisi bezbjednost saobraćaja na putevima.

Iz ove zaknske obaveze proizilazi da su pomenuti subjekti, između ostalog, dužni da ispunajvaju uslove predviđene drugim propisima. U vezi s tim, prema odredbi iz člana 171. stav 2. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima (“Službeni list SRBiH” broj 31/82 - prečišćeni tekst), redovni tehnički pregled vozila na motorni pogon i priključnih vozila kojima se obavlja javni prevozi, autobusa i teretnih vozila vrši se svakih šst mjeseci. U konkretnom slučaju izvedenim dokazuima, te iz iskaza okrivljenih, proizilazi da su upotrebljavali u saobraćaju vozila koja nisu bila na redovnom tehničkom pregledu. Dakle, kako se okrivljeni nisu pridržavali propisa od kojih zavisi bezbjednost saobraćaja na putevima, a što nalaže naprijed navedene zakonske odredbe u njihovom ponašanju i po ocjeni Vrhovnog suda BiH stekla su se obilježja privrednog prestupa za koji su prvostepenom presudom ogla đeni odgovornim

Protiv drugostepenog rješenja republički javni tužilac je podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti u kojem je ukazano da je i prvostepenim i drugostepenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu kažnjenog zbog toga što u konkretnom slučaju nije primijenjen blaži zakon tj. novi Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima koji u odredbi člana 236. predviđa mogućnost odlaganja izvršenja izrečene zaštitne mjere izvršiocu prekršaja za koji je kažnjeni oglašen krivim. Zbog te zakonske odredbe podnosilac zahtjeva smatra novi zakon blažim za kažnjenog i predlaže da se taj zakon primijeni na konkretni slučaj primjenom člana 4. stav 2. Zakona o prekršajima.

Vrhovni sud Bosne i Hercegovine odlučjući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti nije usvojio mišljenje usvojeno u zahtjevu iz slijedećih razloga: Novi zakon propisuje strožiju kaznu za izvršeni prekršaj od kazne propisane starim zakonom, a oba zakona za ovaj prekršaj propisuju obavezno izricanje zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom u istom vremenskom trajanju. Zbog toga ovaj sud smatra da je u konkretnom slučaju za izvršioca prekršaja blaži stari zakon, bez obzira što novi zakon u odredbi člana 236. propisuje mogućnost odlaganja izvršenja izrečene zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom pod određenim zaknskim uslovima. To znači da pri utvrđivanju kriterija za ocjenu koji je zakon blaži, veći značaj treba dati vrsti i visini zaprijećene kazne u odnosu na način izvršenja izrečene zaštitne mjere.

Iz iznesenih razloga ovaj sud nije našao da nižestepeni sudovi, primjenom Zakona koji je važio u vrijeme izvršenja prekršaja, nisu povrijedili Zakon na štetu kažnjenog, radi čega je zahtjev za zaštitu zakonitosti odbio kao neosnovan.

Kako je u ovom slučaju rješenje o naknadi doneseno prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o eksproprijaciji (ovaj zakon je stupio na snagu 5.6.1986. godine), to se i o kamati na naknadu utvrđenu ovim rješenjem, i kada je naknadno podnijet samostlani zahtjev za isplatu zatezne kamate određuje zatezna kamata iz člana 71. Zakona o eksproprijaciji SRBIH važećem u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi. (“Službeni list SRBiH” broj 19/77).

Stoga na utvrđenu naknadu ranijem vlasniku pripada pravo na kamatu po stopi koja se plaćala na štedne uloge po viđenju za tekuću godinu, za period od 7.5.1986. godine (36 dana docnje) u dvostrukom iznosu (15%).

Izuzetno, ako je u pogledu društvenih sredstava aktom ili radnjom iz prethodnog stava zasnovan pravni odnos sa trećim licem, društveni pravobranilac samoupravljanja može u slučajevima i pod uslovima određenim zakonom, pred nadležnim sudom ili pred drugim nadležnim organom, pobijati akt ili radnju organizacije, zajednice, drugog društveno-pravnog lica ili organa iz prethodnog stava, ako se tim aktom ili radnjom nezakonito raspolaže društvenim sredstvima u korist trećih lica ili ako se povređuju načela nacionalizacije ili načela ograničenja lične svojine.

U konkretnom slučaju zaključena je nagodba između bivših vlasnika i korisnika eksproprijacije u smislu odrede iz člana 55. tadašnjeg Zakona o eksproprijaciji (“Službeni list SRBiH”, broj 19/77).

U Zakonu o eksproprijaciji iz 1972. godine postojala je odredba prema kojoj javni pravobranilac ima ovlaštenje da pobija sporazum o naknadi, ako zaključi da je zaključen na štetu društvene svojine (član 51.). Takve odredbe nema u Zakonu o eksproprijaciji iz 1977. godine, niti je propisano da takvo ovlaštenje ima društveni pravobranilac samoupravljanja. Ovdje se ne može analogno primijeniti odredbe iz člana 24. Zakona o prometu nepokretnosti, koja ovlašćuje društvenog pravobranioca samoupravljanja da podnese tužbu za poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja, jer je u pitanju specijalni propis, a specijalni propisi se en mogu široko tumačiti niti analogno primijenjivati na druge pravne odnose.

Zaštita društvene svojine u ovom slučaju se postiže drugim sredstvima. Odredbom člana 56. Zakona o eksproprijaciji (sada čl. 68. ZE) dato je ovlašćenje organu uprave da odbije zaljučenje sporazuma o naknadi ako utvrdi da bi taj sporazum bio na štetu društvene svojine (navedena odredba nije postojala u Zakonu o eksproprijaciji iz 1972. godine koji je davao ovlašćenje javnom pravobraniocu za pobijanje nagodbe o naknadi za eksproprisane nekretnine).

No, i pod pretpostavkom da punovažan ugovor nije pohranjen u zbirsku isprava prestalo je pravo suvlasništva, u osnovu jer bi svaki ugovarač mogao da pohrani ugovor u zbirku isprava, a ukoliko ugovor nije formalno ispravan mogao bi tražiti da se presudom utvrdi njegova egzistencija jer je ispunjen, pa time i konvalidiran (član 46. Zakona o prometu nepokretnosti). Dakle, ni pod jednom pretpostavkom ne postoji pravo preče kupnje koje pripada suvlasniku zgrade (član 31. Zakona o prometu nepokretnosti), pa su nižestepeni sudovi pravilno sudili kada su odbili zahtjev za poništenje ugovora kojim je jedan od bivših suvlasnika prodao svoj stan a da prethodno nije ponudio drugoga (član 36. Zakona o prometu nepokretnosti).

Budući da, u ovom slučaju, nema suvlasnika kao ni nosioca stanarskog prav, a vlasnik je učinio “ponudu” opštini koja je tu “ponudu” prihvatila na sjednici skupštine opštine i o tome obavijestila vlasnika - tuženoga, ali je ovaj nakon toga odustao od “ponude”.

Po shvatanju ovog suda u članu 31. Zakona o prometu nepokretnosti nije upotrijebljen termin “ponuda” u pravno-tehničkom značenju iz člana 32. Zakona o obligacionim odnosima. U ovom slučaju termin “ponuda” treba shvatiti u smislu obavještenja. Vlasnik stvari opterećene pravom preče kupnje, koje je potpunije regulisano odredbama iz čl. 527 -533. ZOO, nema obavezu da tu svar proda imaocu prava preče kupnje, već je samo ograničen toliko da je ne smije prodati, a da prethodno ne oavijesti imaoca prava preče kupnje kao što je naveo u obaveještenju imaoca prava preče kupnje. Zbog toga Zakon o obligacionim odnosima upotrebljava termin obavještenja (član 527). Imalac prava preče kupnje ima pravo da traži poništenje ugovora o prodaji zaključenog bez regularnog oavještenja o prodaji (član 34. ZPN), odnosno ako nakon učinjene “ponude” proda nepokretnosti trećem licu pod povoljnijim uslovima (član 36. ZPN). Prema tome vlasnik koji je obavijestio imaoca prava preče kupnje o namjeravanoj prodaji nije u obavezi da zaključi ugovor o kupoprodaji sa imaocem prava preče kupnje koji prihvata uslove prodaje navedene u obavještenju.

S obzirom da se građenjem na tuđem zemljištu uz saglasnost vlasnika zemljište stiče pravo vlasništva (član 24. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima) nije relevantno što je kasnije to zemljište podruštvljeno, jer su parnične stranke stekle jednako pravo na zemljište, pa sada i jedna i druga imaju trajno pravo korištenja građevinske parcele i pravo svojine na svoj dio zgrade saglasno ugovoru, bez obzira što je ugovor bio neformalan, jer je ispunjenjem konvalidiran (član 46. Zakona o prometu neokrtnosti). (vrhovni sud BiH, broj Rev. 763/89 od 19.4.1990. godine)

19.

Član 46. Zakona o prometu nepokretnosti

Član 26. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima

Tužiteljica koja je s tuženim izgradila temelje zgrade na njegovom zemljištu nije stekla pravo vlasništva građenjem niti je na temelju usmenog ugovora stekla pravni naslov za uknjižbu prava vlasništva u zemljišnu knjigu.

Iz obrazloženja:

Utvrđeno je da su se stranke 1972. godine sporazumjele da zajednički izgrade stambenu zgradu na zemljištu tuženoga, ali je gradnja prekinuta u temeljima zgrade, jer je tužiteljica odbila da plati ugovorenu naknadu za zemljište.

S obzirom na to da je gradnja obustavljena u temeljima, tužiteljica nije stekla pravo vlasništva građenjem - nije ni dokazivala da je nesrazmjerno veća vrijednost temelja od građevinske parcele (član 26. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima). S druge strane ugovor o prometu zemljišta, koji je zaključen usmeno, nije konvalidiran jer nije ispunjen u pretežnom dijelu, s obzirom da tužiteljia nije platila ugovorenu naknadu (član 46. Zakona o prometu nepokretnosti), zbog čega nedostaje i pravni naslov o sticanju prava vlasništva, na ovu nekretninu uknjižbom u zemljišnu knjigu(član 33. ZOSPO -a).

24.

Član 38. stav 7. i član 39. stav 7. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima

Član 287. Zakona o obligacionim odnosima

Nasljednici nemaju pravo zadržavanja na stvari koja je bila objekat prava doživotnog uživanja ostavioca.

Iz obrazloženja:

Ukonretnom slučaju primjenjuje se institut prava zadržavanja. Prema odredbi člana 38. stav 7. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, koja je u saglasnosti sa odredbom člana 287. Zakona o obligacionim odnosima, pravo zadržavanja nema nesavjesni posjednik, a i savjesni posjednik postaje nesavjestan od trenutka kad mu je tužba dostavljena (član 39. stav 7. ZOSPO - a). Prema odredbi člana 287. ZOO povjerilac nema pravo zadržavanja kada dužnik zahtijeva da mu se vrati stvar koja je izašla iz njegove državine protiv njegove volje. Ostavilac tuženoga imao je pravo doživotnog uživanja na predmetnoj zgradi, koja se ugasila njegovom smrć (strogo lično pravo)., što znači da tuženi zadržava predmetne nekretnine bez pravnog osnova, protivno volji tužioca, pa nedostaje pravna pretpostavka za sticanje prava zadržavanja. Tuženi je bio dužan da nakon smrti ostavioca, kada se ugasilo pravo doživotnog uživanja, koje je bilo usko vezano za ostavioca, preda zgradu tužiocu bez obzira što prema njemu ističe zahtjev za isplatu novčanog potraživanja.

Društveni pravobranilac samoupravljanja podnio je tužbu za utvrđenje ništavosti ugovora o otuđenju poslovne prostorije iz društvene svojine bez oglašavanja javnog nadmetanja, odnosno prikupljanja pismenih ponuda (član 19. Zakona o prometu nepokretnosti).

Zakon o prometu nepokretnosti, međutim, ne daje ovlaštenje društvenom pravobraniocu samoupravljanja da podnosi zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine iz gornjih razloga kao što mu daje ovlaštenje da podnosi zahtjev za poništenje ugovora o kupoprodaji nepokretnosti iz društvene svojine ako ugovorena cijena ne dostiže pomenutu vrijednost prodate nepokretnosti (član 24). Zato su po zahtjevu z azaštitu zakonitosti nižestepene presude ukinute i tužba odbačena (član 354. stav 2. tačka 10. član 394. stav 3. u vezi člana 408. stav 2. Zakona o parničnom postupku).

Zakon o obligacionim odnosima propisuje da zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora može podnijeti svako zainteresovano lice (član 109. Zakona o obligacionim odnosima) ali društveni pravobranilac samoupravljanja nije lice u pravnom smislu.

Prema odredbi člana 23. Zakona o društvenom pravobraniocu samoupravljanja (“Službeni list SRBiH” broj 15/84) društveni pravobranilac samoupravljanja je ovlašten da radi zaštitedruštvene svojine preduzima zakonom predviđene mjere i pravna sredstva.

Zakon o prometu nepokrtnosti daje ovlaštenje društvenom pravobraniocu samoupravljanja da podnosi zahtjev za poništenje ugovora o prodaji nepokretnosti iz društvene svojine, ako ugovorena cijena ne dostiže prometnu vrijednost prodate nepokretnosti (član 24. stav 1), ali ne i za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništavosti ugovora zbog povrede pravila iz člana 19. Zakona o prometu nepokretnosti. Zato su po zahtjevu za zaštitu zakonitosti nižestepene presude ukinute i tužba odbačena (član 354. stav 2. tačka 10., 394. stav 3. u vezi sa članom 4 08. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Upravo zbog toga u postupku koji pokrene društveni pravobranilac samoupravljanja za utvrđenje ništavosti ugovora, ni sud ne može po službenoj dužnosti paziti na ništavost ugovora (član 109. Zakona o obligacionim odnosima).

U smislu člana 262. stav 1. Zaknoa o obligacionim odnosima povjerilac u obligacionim odnosima je ovlašen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Prema odredbi stava 2. ovog člana kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati naknadu šete koju je usljed toga pretrpio.

Obaveza na vraćanje ambalaže može se promijeniti samo sporazumom stranaka. Zapisnik o sravnjenju i utvrđivanju stanja ambalaže je tehnička radnja, a ne pravni posao kojim se mijenjaju prava i obaveze ugovornih strana iz ugovora o prodaji. Zapisnik može sadržavati i klauzue o izmjeni prava i obaveza iz ugovora o prodaji, ali ovakav sporazum mogu zaključiti samo lica ovlaštena za zaključenje i izmjenu ugovora. Stoga je prvostepeni sud bio dužan utvrditi da li je među parničnim strankama postignut valjan sporazum o prodaji ambalaže.

Identična je situacija i kod knjiženja pruzetih obaveza po osnovu samoupravnog sporazuma o raporedu sredstava, prava i obaveza u smislu člana 333. Zakona o udruženom radu. Radnja knjiženja u poslovnim knjigama dužnika ne sadrži izjavu dužnika o obavezi upućenu povjeriocu, kojom se neposredno ili posredno prizna je dug, pa ne predstavlja relevantnu činjenicu koja bi moga dovesti do prekida zastare potraživanja.

Navedena odredba poziva se samo na obavezu prenosa deviza shodno Odluci o uslovima i načinu prenosa deviza na pružaoce usluga u međunarodnom robnom saobraćaju u 1985. godini (“Službeni list SFRJ”, broj 15/85), koje nisu izvršen do stupanja na snagu Zakona o deviznom poslovanju, jer pretpostavlja da su raniji odnosi već likvidirani, ali po mišljenju ovog suda, nema zapreke da se odredba člana 189. stav 2. Zakona o deviznom poslovanju, primijeni i na ranije odnose, pa i ovaj sporni odnos, ako ni su razriješeni po ranije važećim odredbama.

Pored toga, poklonoprimac je najavio da će prodati poklonjene nekretnine. Ovakvo ponašanje poklonoprimca ima sve karakteristike nezahvalnosti koja je osnov za raskid ugovora o poklonu, po shvatanju današnje sudske prakse, bez obzira što u njegovom ponašanju nema obilježja krivičnog djela. (Vrhovni sud BiH, broj Rev. 572/89 od 19.4.1990. godine

OBLIGACIONO PRAVO - OBAVEZE IZ OSNOVA PROUZROKOVANJA ŠTETE

53.

Član 155. Zakona o obligacionim odnosima

Oštećeni čima pravo naknade izmakne koristi od one godine u kojoj bi po redovnom roku počela rađati uništena voćka stabla do godine kada bi počela rađati voćna stabla da su zasađena u prvoj sezoni nakon prouzrokovanja štete.

Iz obrazloženja:

Tužilac je zasadio šljivik - 86 stabala - u proljeće 1979. godine, ali su u zimu 1980/81. ta stabla uništili zečevi, pa je tužena organizacija koja koristi lovište obavezna da tužiocu naknadi, pored obične štete, i izmaklu korist (član 57. Zakona o lovstvu SRBiH).

Izmakla korist, u ovom slučaju, se računa od godine kada bi voćnjak počeo da rađa do godine kada bi počeo da rađa novi voćnjak koji bi bio zasađen u prvoj sezoni poslije uništenja ranijeg voćnjaka (član 155. Zakona o obligacionim odnosima).

Pištolj je sa stanovišta građanskog prava opasna stvar (član 173. Zakona o obligacionim odnosima), a za štetu koja nastaje upotrebom opasne stvari odgovara njen vlasnik (član 174. stav 1. ZOO). Odgovornost vlasnika je isključena ako dokaže da mu je opasna stvar oduzeta na proupravan način (član 175. ZOO). U ovo m slučaju štetnik - člana porodičnog domaćinstva - postupao je na protupravan način, ali budući da je malodoban, za štetnu radnju odgovara tuženi (član 165. stav 4. ZOO), utoliko prije što je pištolj držao na mjestu koje je bilo pristupačno svim članovima domaćinstva (član 175. ZOO). Tuženi se en može pozivati ni na to da štetu nije mogao spirječiti jer se ne radi o uzroku koji ima karakteristike više sile (član 177. stav 1. ZOO).

Pribavljanjem ekspertize stručnih institucija inalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je do eksplozije postojenja došlo usljed toga što cijev nije bila od odgovarajućeg materijala. Iz navedenog proizilazi da je ova cijev opasna stvar, jer kroz nju prolazi vodonik, podložan sn ažnoj eksploziji, ako dođe do propuštanja materijala od koga je cijev sačinejna, a osiguranik tužiteljice je povrijeđen od neposrednog dejstva opasne stvari na kojoj je pravo raspolaganja imao tuženi, pa je on odgovora za štetu u smislu čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima.

Za donošenje zakonite i pravilne odluke u konkretnoj pravnoj situaciji nije bilo od značaj koje proizvođač navedenog postrojenja (proizvođač bi, obzirm na odredbe člana 179. stav 1. ZOO, mogao biti solidarno odgovoran za štetu sa tuženim), jer je tuženi odgovoran za štetu, a tužiteljica se opredijelila da naknadu štete traži od tuženog. Činjenica koje proizvođač stvari mogla bi da bude dolučna samo u postupku u kome bi tuženi tražio regres kao isplatilac, a prem aodredbama člana 208. Zakona o obligacionim odnosima. (Vrhovnisud BiH, broj Pž. 407/89 od 22.3.1990. godine)

57.

Član 177. Zakona o obligacionim odnosima

Isključena je odgovornost vlasnika motornog vozila koji je na otvorenom prolazu udario pješaka, koga nije mogao primijetiti na vrijeme, jer ga je zaklanjalo parkirano motorno vozilo.

Iz obrazloženja: Zakon o obligacionim odnosima propisuje da se imalac opasne stvari oslobađa odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnom oštećenoga, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti (član 177. stav 2.).

U konkretnom slučaju nezgoda se nije mogla izbjeći jer vozač nije mogao primijetiti pješaka, budući da ga je zaklanjalo parkirano motorno vozilo, te mu se iznenada poj avio ispred vozila tako da nije mogao nikako spijrečiti gaženje. Također je utvrđeno da prema konkretnim okolnostima tuženi nije vozio nedozvoljenom brzinom i da nije mogao predvidjeti da će mu se pješak naći iznenada pred vozilom.

Prema odredbi člana 99. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (“Službeni list SFRJ”, broj 63/80), na putu na kome ne postoji trotoar ili druga površina određena, odnosno pogodna za kretanje pješaka ili se trotoar ili postojeća površina ne može koristiti iz bilo kog razloga, pješaci mogu da se kreću po kolovozu. U smislu člana 100. istog zakona, kada se pješaci kreću po kolovozu, dužni su da se kreću jedan iza drugog. Prema nalazu i mišljenju vještaka lijeva bankina kolovoza (u pravcu kretanja teretnog vozila i povrijeđene) je nadvišena i nije pogodna za kretanje. Stoga prvostepeni sud pravilno zaključuje da pješak svojim ponašanjem kao učesnik u saobraćaju, nije doprinio nastanku štete.

II - tuženi, međutim, u reviziji opravdano ukazuje da nastradali vozač, budući da je kritične zgode upravljao vozilom koje se kretalo brzinom od 77,4 km/h, nije postupao u skladu sa obavezama koje su za njega kao vozača proizilazile iz odredbe člana 45. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (“Službeni list SFRJ”, br. 63/80, 4/81 i 40/83). Kako je i prebrza vožnja kritične zgode bila jedan od uzroka nastupanja štetnog događaja, a odgovornost II - tuženog se nije zasnivala na istim zakonskim pretpostavkama na kojim je utemeljena odgovornost I - tužene za štetu koju su pretrpili tužioci, to je u skladu sa odredbm člana 192. Zakona o obligacionim odnosima, prilikom razmatranja obima obaveze II - tuženog da vozaču naknadi štetu, trebalo utvrditi u kojoj je mjeri nastradali vozač svojim propustima pri urp avljanju vozilom doprinio nastupanju štetnog događaja, neovisno od toga da li je u konkretnoj situaciji postupao (prekoračio dozvoljenu brzinu), po nalogu svog pretpostavljenog.

Tužilac se kao nosilac prava raspolaganja nije saglasio sa takvim raspolaganjem.

Tek 1.2.1987. godine posebnim ugovorom tužilac je prenio pravo raspolaganja na ovim prostorijama na opštinu.

Ugovor zaključen između tuženog i opštine nije bio osnov za prenos u sredstva tuženog sve dok opština kao prodavac nije stekla pravo raspolaganja na poslovnom prostoru koga je prodala tuženom, bezobzira što je tuženi prodavcu isplatio cijenu.

Kako je tuženi poslovne prostorije koristio od 1.4.1986. godine do 1.2.1987. godine, a za korišćenje poslovnih prostorija tuženi u ovom periodu nije imao punovažan osnov, prvostepeni sud pravilno zaključuje da je tuženi bez osnova stekao dio imovine tužioca (taj prelaz nema osnov au samoupravnom sporazumu ili nekom drugom pravnom poslu ili zakonu - član 210. stav 1. ZOO). Tuženije bez osnova stekao iznos društvenih sredstava tužioca koji bi on ostvario izdavanjem u zakup poslovnog prostora za period od 1.4.1986. godine do 1.2.1987. godine.

Isplata ove mjenice nema karakter ispunjenja obaveze iz ugovora, jer je obaveza iz ugovora prestala. Stoga je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 214. Zakona o obligacionim odnosima kada je tužiocu dosudio kamate na iznos glavnog duga od 23.5.1987. godine do isplate, ali je pogrešno primijenio odredbe člana 277. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, jer ova obaveza nije proizašla iz ugovora u privredi, nego iz sticanja bez osnova kao izvora obligacionopravnih odnosa. Zbog toga tuženi na iznos glavnog duga duguje kamate u smislu člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Vršeći opravku teretnog vozila tuženog bez zaključenja ugovora tužilac je postupa o kao poslovođa bez naloga. U smislu člana 220. Zakona o obligacionim odnosima, obavljanju tuđeg posla može se nezvano pristupiti samo ako posao ne trpi odlaganje, te predstoji šteta ili propuštanje očigledne koristi.

Opravka natovarenog teretnog vozila na kom je došlo do kvara u vrijeme i na mjestu kako je naprijed navedenog, predstavlja posao koji ne trpi odlaganje. Stoga je tužilac preduzimanjem potrebne opravke izvršio radnje koje su odgovarala potrebama tuženog i tako postupao sa pažnjom dobrog privrednika. Kako je o izvršenoj oprav ci vozila istovremeno bio upoznat vozač opravljenog automobila, smatra se da je tuženi o tom bio blagovremeno obaviješten (član 221. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).

Pošto je tužilac u konkretnim okolnostima psotu pao kako je trebalo i izvedenim radovima tuženom pribavio korist, koja odgovara njegovim potrebama, osnovan je zahtjev tužioca, u smislu člana 223. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima, za naknadu nužnih i korisnih izdataka, kao i za primjenu naknade za izvršeni rad.

Prema Zakonu o obligacionim odnosima obaveza naknade štete dospijeva u trenutku nastanka štete (član 186.), pa od tada teče zatezna kamata (član 277. Zakona o obligacionim odnosima). Međutim, u vrijeme visoke stope inflacije, kada je zatezna kamata preuzela revalorizacionu funkciju, sudovi su usvojili gledište da zatezna kamata teče od donošenja presude o naknadi jer je do tog trenutka pmoću revalorzacione kamate održan realni ekvivalent naknade za umanjenje imovine prouzrokovane štetnom radnjom, pa bi se dosuđivanjem visoke stpe zatezne kamate, koja nije bila više naknada za nemogućnost korištenja kapitala, dosuđivala nesrazmjerno visoka naknada štete. Međutim, kada od procjene štete do donošenja presude inflacija bitno umanji procijenjenu naknadu, ne bi se mogla postići svrha obeštećenja: da se uspsotavi stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (član 185. stav 1. ZOO), ako bi se dosudila zatezna kamata od donošenja presude, a ne od procjene štete. Dosuđivanjem zatezne kamate od procjene štete pomoću revalorizacione kamate održava se realna vrijednost naknade kjom se postižu svrha obeštećenja.

Traktor koji je prouzrokovao štetni udes kretao se prema utvrđenju prvostepenog suda po šumskom putu. Šumski put u smislu člana 10. tač. 1 i 9. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (“Službeni list SFRJ”, broj 63/80) spada u nekategorisani put ako se koristi za saobraćaj po ma kom osnovu i ako je dostupan većem broju raznih korisnika. Nekategorisani put, u smislu odredaba čl. 2., 3., 5. i 6. Zakona o putevima (“Službeni list SRBiH”, br. 6/78 i 21/83) bio bi i šumski put ako sa kategorisanim putem povezuje šumsko područje. IZ navedenih zakonskih propisa proizilazi da svi šumski putevi ne moraju biti nekategorisani putevi, već samo ako ispunjavaju određene uslove propisane zakonom. Ovakav zaključak može se izvesti iz člana 63. Zakona o šumama (“Službeni list SRBiH”, broj 11/78) jer se i putevi koje izgradi organizacija koja gazduje šumama za svoje potrebe, a koji predstavljaju njihova osnovna sredstva, smatraju šumskim putevima. Vršenje saobraćaja na takvim putevima utvrđuje opštim aktom organizacija čiji je put (stav 2. člana 63. istog zakona), pa takva vrsta puteva ne bi spadala u nekategorisane puteve, ako je rezervisana samo za saobraćaj vozila organizacije koja gazduje šumom.

Tužilac je tražio regres po osnovu člana 59. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica (“Službeni list SFRJ”, broj 24/76) u vezi sa članom 5. Uslova za osiguranje korisnika, odnosno sopstvenika motornih vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima, a pošto nije dokazana uzročna veza između alkoholisanosti tuženog i štetne posljedice, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.

Produženju navedenog roka za protest mjenice u smislu odredbe člana 53. stav 1. Zakona o mjenici nema mjesta u konkretnom slučaju jer je mjenicu, izdatu kao sredstvo obezbjeđenja plaćanja između korisnika društvenih sredstava, plativu na određeni dan, sa avalom banke na cijelu mjeničnu svotu, u smislu odredbe člana 13. Zakona o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava, tužilac podnio nadležnoj organizacionoj jedinici SDK, na koju je mjenica domicilirana, na dan dospijeća, pa je od tog dana ova služba bila u mogućnosti bez zapreke da koristi zakonski rok izčlana 43. stav 3. Zakona o mjenici za traženje protesta zbog neisplate mjenice.

73.

Član 11. Zakona o stambenim odnosima Član 104. Zakona o obligacionim odnosima

Lice koje je zaključilo ugovor o korištenju stana na osnovu kasnije poništenog akta o dodjeli, usljed čega je i sam ugovor ništav, dužno je da po zahtjevu davaoca stana na korištenje isprazni stan i da mu ga preda u posjed.

Iz obrazloženja:

Stanarsko pravo stiče se useljenjem u stan na temelju ugovora o korišćenju stana zaključenog na osnovu akta o dodjeli stana na korišćenje (član 11. Zakona o stambenim odnosima, “Službeni list SRBiH”, broj 14/84).

U konkretnom slučaju rješenje o dodjeli stana tuženome na osnovu kojeg je zaključio ugovor o korištenju stana, poništeno je, i nakon toga pravosnažnom odlukom nadležnog organa stan dodijeljen na korištenje drugom licu, što znači da je poništen osnov ugovora o korištenju stana, pa je usljed toga i sam ugovor ništav (član 103. Zakona o obligacionim odnosima), zbog čega je osnovan zahtjev davaoca stana na korištenje da tuženi ispraz ni stan i da mu ga preda u posjed (član 104. Zakona o obligacionim odnosima)

Nižestepeni sudovi su utvrdili da je testament zavještaoca, u ovom slučaju, sastavilo lice koje radi u advokatskoj kancelariji: da testament sadrži izjavu posljednje volje oba bračna druga, da je jedan od njih nakon što je izjava sačinjena otišao u samostalnu radnju svjedoka, gdje su ga oni potpisali, što znači da testament nije sačinjen u prisustvu svjedok a, da ga zavještaoci nisu pročitali pred njima i nakon toga izjavili da je to njihova posljednja volja jer jedan od njih uopšte nije ni došao na mjesto gdje su svjedoci potpisali testament, pa su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je ovaj testament ništav.

Međutim, nasljednic, a poslije njene smrti tuženi, je u posjedu naslijeđenih stvari preko 20 godina od podnošenja tužbe u ovoj parnici, pa su pravilno sudili nižestepeni sudovi kada su odbili tužbeni zahtjev drugog nasljednika za predaju u posjed naslijeđenih stvari, jer je protekao i rok od dvadeset godina iz člana 142. Zakona o nasljeđivanju, nakon čijeg poteka nasljednik ne može tražiti predaju u posjed stvari zaostavštine ni od nesavjesnog posjednika.

84.

Član 17. stav 2. Zakona o sudovima udruženog rada SFRJ

Član 469. Zakona o parničnom postupku

Redovni sudovi, kao i sudovi udruženog rada, nisu nadležni da odlučju o zahtjevu za poništenje odluke unutrašnje arbitraže.

IZ obrazloženja: Tužilac traži da se poništi odluka unutrašnje arbitraže SOUR -a kojom je tuženi OOUR obavezan da isplati iznos od 41.126.900 dinara sa kamatama i troškovima spora.

Unutrašnja arbitraža je samoupravni sud (čl. 233. stav 2. Ustava SFRJ i čl. 244. stav 3. Ustava SRBiH). Zakonom se određuje pod kojim se uslovima odluka samoupravnog suda može pobijati kod redovnog suda. Do danas u SRBiH nije donijet zakon koji bi davao ovlaštenje redovnom sudu da odlučuje o pravnim sredstvima protiv odluka samoupravnih sudova (unutrašnja arbitraža ne spada u kategoriju “izbrani sudovi” iz čl. 469. zakona o parničnom postupku).

Za odlučivanje u naprijed navedenoj pravnoj stvari nije nadležan ni sud udruženog rada, jer je odlukm Ustavnog suda Jugoslavije broj 311/87 od 6. septembra 1989. godine (“Službeni list SFRJ”, broj 57/89) utvrđeno da je odredba člana 17. stav 2. Zakona o sudovima udruženog rada (“Služeni list SFRJ”, broj 38/84) prestala da važi sa danom 27. juna 1989. godine, a tom odredbom je bila uređena nadležnost suda udruženog rada za odlučivanje o ovim sporovima.

Odredbom iz člana 286. stav 1. Ustava SFRJ, propisano je da su zakoni za koje je utvrđeno da su prestali da važe ne primjenjuju na odnose nastale prije objavljivanja odluke Ustavnog suda Jugoslavije, ako do toga dana nisu pravosnažno riješeni.

Kada isprava o proogacionom sporazumu ne sadrži elemente iz kojih proizilazi njegova punovažnost sud nije dužan prethodno utvrđivati pojedine elemente isprave jer bi to, suprotno članu 15. stav 2. ZPP, usporavalo postupak. U ovom slučaju obrazac “ugovora - otpremnice” nije jasan i iz njega ne proizilazi da je prorogacioni sporazum potpisan od ovlašćenih lica ugovornih strana. (vrhovni sud BiH, broj Pž. 34/90 od 9.5.1990. godine)

89.

Član 70. Zakona o parničnom postupku

Članovi 169 -172. Zakona o preduzećima

Članovi 91. i 98. Zakona o obligacionim odnosima

Sporazum o mjesnoj nadležnosti mogu punovažno zaključiti samo zastupnici preduzeća ili po njima ovlašteni punomoćnici.

IZ obrazloženja:

Punomoćnici koji su ovlašteni za zaključivanje ugovora o prodaji nisu ujedno ovlašteni i za zaključivanje sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda, a što proizilazi iz odredbe člana 91. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. Ukolik su potpisnici ugovora - otpremnice generalni punomoćnici, onda opet, nisu ovlašteni zaključiti sporazum o mjesnoj nadležnosti, jer to ne spada u redovno poslovanje stranaka, a što proizilazi iz odredbe člana 91. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. To isto važi i za punomoćnika po zaposlenju u smislu člana 98. Zakona o obligacionim odnosima. Sporazum o mjesnoj nadležnosti za preduzeće (organizaciju udruženog rada) može punovažno zaključiti i potpisati samo zastupnik (direktor, odnosno predsjednik poslovodnog odbora) koji je na to ovlašten odredbama člana 170. i člana 171. Zakona o preduzećima (“Službeni list SFRJ”, broj 77/88 i 40/89) ili punomoćnik kakvog ima u vidu odredba člana 172. istog zakona (ranije odredbe čl. 438. i 439. Zakona o udruženom radu).

Imajući u vidu da je prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje zbog propuštanja ročišta podnijet u roku od 8 dana od prijema presude zbog izostanka, da je u njemu naveden razlog zbog kojeg je došlo do propuštanja ročišta i da je predloženo ukidanje presude zbog izsotanka, prvostepeni sud je trebao odbaciti prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje zbog propuštanja ročišta, jer razlog zbog kojeg je tražen povraćaj u pređašnje stanje nije bio dozvoljen, a po podnesku postupiti kao sa žalbom

Osim toga, odredbama člana 23. stav 3. Zakona o javnom pravobranilaštvu propisano je da kada je javni pravobranilac spriječen ili odsutan, zastupa ga zamjenik koga on odredi.

Kada i pored tako propisane organizacije javnog pravobranilaštva, javno pravobranilaštvo ne podnese prijedlog za nastavljanje postupka koji miruje u roku od šest mjeseci od dana kada je nastupilo mirovanje postupka (član 217. stav 3. ZPP) zbog toga što nije bio imenovan javni pravobranilac nakon razrješenja prethodnog, to ne predstavlja opravdan razlog za propuštanje navedene procesne radnje u postupku.

U ovom slučaju prvostepenis ud je bio dužan da prije donošenja presude na osnovu priznanja provjeri da li je navedena parcela obuhvaćena odlukom skupštine opštine od 24. jula 1974. godine, o određivanju građevinskog zemljišta u urbanom području Š. koje postaje društvena svojina po samom zakonu (član 3. stav 1. tadašnjeg Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini - “Službeni list SRBiH” broj 13/74).

Time što nije postupao u skladu sa navedenim propisima sud je donošenjem presude na osnvou priznanja učinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 6. ZPP.

To znači da je identitet objekta neophodan, a to se u zemljišno-knjižnom sistemu postiže samo pomoću zemljišno-knjižnih podataka koji su relevantni kakko za poslužno, tako i za povlasno dobro: broj parcele, broj zemljišno-knjižnog uloška i katastarske opštine. Kad ovih podataka nema u izreci presude, ona je nejasna, pa i nepotpuna i zbog toga postoji apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku.

Protivnica predlagatelja u žalbi protiv rješenja protiv priznanja strane sudske odluke ističe upravo takav prigovor kojim tvrdi da joj uopšte nije bila dostavljena tužba u parnici u kojoj je donijeta odluka čije se priznanje traži, pa ni poziv za ročište pred tim sudom, a prvostepeni sud se u pobijanom rješenju, kao ni u toku postupka nije bavio provjeravanjem tih navoda. Postoji, dakle, potreba da se u smislu odredbe iz člana 101. stav 2. citiranog zakona zatraži objašnjenje od suda koji je donio odluku čije se priznanje traži - o navodima žaliteljice.

ODGOVOR: U sva tri navedena slučaja nastupa prekid postupka po samom zakonu (član 212. tačka 3. ZPP), s tim da propust suda da donese rješenje o prekidu postupka, ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka. 114. PITANJE: (član 354. stav 2. tačka 11. ZPP) Da li će se prostepena presuda, donijeta u postupku u sporovima male vrijednosti, ukinuti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 11. ZPP, ili će sud žalbu odbaciti kao nedopuštenu u smislu člana 467. stav 6. ZPP, ako tuženi u žalbi prvi put izjavi da je odlučeno o zahtjevu o kojem je već ranije pravomoćno presuđeno? ODGOVOR: Ako tuženik prvi put u žalbi ističe prigovor pravomoćno presuđene stvari, to predstavlja žalbeni razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ne žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. 115. PITANJE: (član 465. stav 1. ZPP) Može li sud donijeti rješenje u smislu člana 465. stav 1. ZPP -a ako su tuža i protutužba sporovi male vrijednosti, a na prvo ročište ne dođe tuženik - protutužitelj, koji je uredno pozvan, a da se po tužbi donese meritorna odluka u odnosu na tuženika, uredno pozvanog ili obratno? ODGOVOR: Može. 116. PITANJE: (član 499. ZPP) Da li predsjednik vijeća prvostepenog suda može donijeti rješenje u smislu člana 499. stav 2. ZPP, ako se radi o sporu iz nadležnosti vijeća? ODGOVOR: Odluku iz člana 499. stav 2. ZPP može donijeti i predsjednik vijeća jer se radi o rješenju deklaratorne prirode, kojim se samo konstatira procesno-pravna posljedica nastala po samom zakonu. 117. PITANJE: (član 194. ZIP) Vjerovnik, poduzeće u stečaju, zahtijeva izvršenje temeljom vjerodostojne isprave kod suda koji vodi stečajni postupak protiv dužnika čije je sjedište na području drugog suda. Da li je u ovom slučaju nadležan sud na čijem se području provodi izvršenje ili sud koji provodi stečajni postupak ODGOVOR: Nadležan je sud na čijem se području provodi izvršenje. 118. PITANJE: (član 21. ZIP) Da li će izvršni sud staviti van snage rješenje o izvršenju donijeto temeljem vjerodostojne isprave, ako dužnik istakne samo djelimič ni prigovor (prigovor da ne duguje cijeli iznos, već samo dio)? ODGOVOR: Izvršni sud će, u slučaju dužnikovog prigovora da ne duguje cijeli iznos tražbine čije je izvršenje određeno temeljem vjerodostojen isprave, već samo dio, staviti van snage osporen i dio rješenja o izvršenju donijetog temeljem vjerodostojne isprave i ukinuti provedene radnje samo u odnosu na taj dio. 119. PITANJE: (član 50. tačka 8. ZIP) Da li se dužnik može postupčiti prigovorom iz člana 50. tačka 8. ZIP -a koji se zasniva na činjenici koja je nastupila nakon zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, ali koju je dužnik mogao istaći u žalbi na prvostepenu odluku? Prigovor iz člana 50. tačka 8. ZIP -a može se zasnivati na činjenici koja je nastupila nakon zaključenja glavne rasprave, bez obzira na to štoje dužnik za nju saznao dok mu je još tekao rok z ažalbu. Sud donosi odluku temeljem činjenica koje postoje u času zaključenja glavne rasprave i na taj momenat se odnosi pravomoćnost, pa se na temelju kasnije nastupile činjecie može istaći prigovor u izvršnom postupku da je potraživanje iz izvršne isprave prestalo, iako je dužnik mogao na tu činjenicu pozvati i u žalbenom postupku. 120. PITANJE: (član 22. Zakona o financijskom poslovanju) Da li je sud dužan otvoriti stečajni potupak ukoliko su ispunjeni uvjeri iz člana 22. Zakona o funacijskom poslovanju? ODGOVOR: Odredba člana 22. Zakona o financijskom poslovanju adresirana je na službu društvenog knjigovodstva, i daje joj upute kada mora podnijeti prijavu za otvaranje stečajnog postupka. Međutim, o tome da li su ispunjeni uvjeti za otvaranje stečajnog postupka odlučuje sud prema stanju na dan donošenja odluke (čl. 84 -90. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji). 121. PITANJE: (član 88. i 135. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji Kako postupiti sa ostatkom imovine u slučaju iz člana 88. i 135. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji? ODGOVOR: U tim slučajevima ostatak imovine se prenosi fondu za razvoj republika odnosno pokrajine (član 8. zakona o prometu i raspolaganju društvenim kapitalom - “Službeni list SFRJ”, broj 84/89), a nekretnine koje se nisu mogle unovčiti predaju se društveno političkoj zajednici na čijem se području nalaze. 122. PITANJE: (član 129. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji Da li se po članu 129. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji može prodati dužnik po dijelovima? ODGOVOR: Budući da se prema odredbi člana 129. Zakona o prisilnoj nagodbi, dužnik prodaje kao pravna osoba, proizilazi da se prodaje samo kao cjelina i to prema stanju u kome se nalazio u času prodaje. 123. PITANJE: Da li se mogu u osnivački fond banke uložena sredstva stečajng dužnika prebiti s potraživanjem koje ima banka prema stečajno m dužniku, ili pak banka mora vratiti ta sredstva u stečajnu masu? ODGOVOR: Banka se osniva kao dioničko društvo s ograničenom odgovornošću (član 1a. Zakona o bankama i drugim financijskim organizacijama). Sredstva koja su uložili osnivači (član 1. stav 1. i član 13. stav 1. Zakona o bankama i drugim financijskim organizacijama) postaju sa ulaganjem u osnivački fond vlastita sredstva sredstva banke, pa osnivači ne mogu tražiti povrat tih sredstava (član 36. istog Zakona). Osnivači dobivaju za uložena sredstva vrijednosne papire (član 34. stav 2. Zakona). Prema tome, zbog izostanka uzajamnosti međusobnih potraživanja, ne dolazi do prijeboja. 124. PITANJE: Kakve kamate i do kada teku u toku stečajnog postupka: a) Da li kamate teku na sva potraživanja dužnika što se namiruje iz stečajne mase i da li kamate mogu početi teći za vrijeme trajanja stečajnog postupka? b) Da li teku i ugovorne, a ne samo zatezne kamate? c) Da li teku i od kada kamate na kamatu (tzv. procesne kamate)? d) Do kada teku kamate? e) Kako odrediti iznos sredstava koji se izdvaja iz diobne mase radi isplate osporenih potraživanja? ODGOVOR: a) Kamate koje su tekle do dana ostvaranja stečajnog postupka teku i dalje. Na ona potraživanja koja bi dospjela kasnije, kamate počinju teći od dana kada bi inače bila dospjela da nije otvoren stečajni postupak. na potraživanja na koja kamate uopće ne teku (nenovčana potraživanja), a koja se prijavljuju kao novčana, kamate počinju teći od dana podnošenja prijave. b) Ugovorne kamate koje su tekle do dana otvaranja stečajnog postupka teku i dalje, sve do dana kada bi potraživanje inače po ugovoru dospjelo da nije otvoren stečajni postupak, a od toga dana teku samo zatezne kamate. c) Na iznos neisplaćene kamate, koju vjerovnik prijavljuje kao tražbinu stečajnom vijeću, kamata teče od dana podnošenja prijave. d) Na potraživanje od dužnika što se namiruju iz stečajne mase kamate teku do dana u kojem je održano ročište za raspravu o nacrtu za glavnu diobu. e) Iz diobne mase izdvaja se razmjerni dio sredstava za vjerovnike koji su pravovremeno pokrenuli postupak (član 139. stav 1. zakona o prisilnoj nagodbi, stečaku i likvidaciji), tako da se uzme u obzir iznos osporenog potraživanja i obračunate kamate od dana održanog ročišta za raspravu o nacrtu za glavnu diobu. 125. PITANJE: (član 32. ZOO) Da li obavezuju ponudioca odnosno ponuđenog ponuda i prihvat ponude dan na poslovnom papiru koji je potpisala neovlaštena osoba? Ponuda odnosno prihvat ponude dani na poslovnom papiru odvezuju ponudioca odnosno ponuđenog, premda ih nije potpisala ovlaštena osoba, ako su ispunjeni svi uvjeti predviđeni Općom uzancom za promet robom broj 21. (član 1107. stav 2. ZOO). 126. PITANJE (član 32. ZOO) Da li ponudioca, odnosno ponuđenog, obvezuje ponuda, odnosno prihvat ponude, dan od neovlaštene osobe, ali u njegovo ime preko njegovog teleprintera? ODGOVOR: Pošiljalac ne može osporavati pravovaljanost ponude ili izjave o prihvatu ponude otpremljene u njegovo ime preko njegovog teleprintera (Opća uzanca broj 31. stav 3. u vezi sa članom 1107. stav 2. ZOO). 127. PITANJE: (Član 98. stan 1. ZOO) Da li se komercijalni direktor (direktor komercijalnog sektora) može smatrati punomoćnikom po zaposlenju, ovlaštenim da sklapa, bez posebne punomoći, ugovore iz djelokruga rada komercijalnog sektora? ODGOVOR: Direktor komercijalnog sektora može se smatrati punomoćnikom po zaposlenju (član 98. stav 1. ZOO), kod sklapanja ugovora iz djelokruga rada sektora kojim rukovodi. 128. PITANJE: (član 133. ZOO) Može li ugovorna stran a pozivom na promijenjene okolnosti zahtijevati izmjenu ugovora ili samo raskid ugovora? ODGOVOR: Ugovorna strana može, pozivom na promijenjene okolnosti zahtijevati samo raskid ugovora, a druga strana može ponuditi ili pristati da se ugovor izmijeni umj što da se raskine (član 133. stav 1. i 4. ZOO), osim ako između stranaka nije izričito ugovorena primjena Općih uzanci za promet robom, jer se u tom slučaju može primijeniti Opća uzanca broj 55. u smislu člana 1107. stav 3. ZOO. 129. PITANJE: član 273. stav 5. ZOO) Kakva je pravna priroda propisa iz člana 273. stav 5. ZOO? ODGOVOR: Odredba člana 273. stav 5. ZOO ima dispozitivni karakter. 130. PITANJE: (član 314. i 324. ZOO) Poslije 30. IX 1989. godine, koji je rok dospjelosti potraživanja iz ugovora u privredi o prometu robe i usluga, ako ugovorne strane nisu ugovorile rok plaćanja? ODGOVOR: Poslije 30. IX 1989. godine rok dospjelosti potraživanja određuje se prema odredbi člana 314. ZOO. Pri tome se izraz “odmah” smatra tok od 8 dana, računajući od dana prijma fakture, ili rok od 8 dana računajući od dana prijema robe, odnosno izvršene usluge, kada je roba primljena, odnosno usluga izvršena, nakon prijema fakture (Opća uzanca broj 177. stav 1.) 131. PITANJE: (član 387. ZOO) Da li nastupa prekid zastare potraživanja uslijed priznanja duga a za obvezu dužnika da plati devize, ako dužnik svoju obvezu ispuni u dinarskoj protuvrijednosti deviza, a vjerovnik mu taj dinarski iznos vrati? ODGOVOR: Plaćanjem dinarske protuvrijednosti devizne obveze koju uplatu je vjerovnik vratio, natupa prekid zastare potraživanja u devizama i to predstavlja priznanje duga, iako vjerovnik odbija primiti ispunjenje obaveze na takav način. 132. PITANJE: (član 482. ZOO) Kako se određuje rok za obavještavanje o skrivenim manama prvog kupca prema prvom prodavcu kod višestruke distancione prodaje? ODGOVOR: Kod distancione prodaje na temelju ugovora u privredi, kada je roba otpremljena kupčevom kupcu, a bez provjere kvaliteta, dalje preprodana, rok za isticanje prigovora zbog skrivenih mana prvog kupca računa se po vremenu potrebnom da reklamacija upućena bez odgađanja od svakog sudionika u lancu prodaje stigne od krajnjeg kupca do prvog prodavca (Analogna primjena člana 481. stav 3. ZOO). 133. PITANJE: (član 617. ZOO) Da li će izvođač odgovarati za nedostake dijela i kada je obavještenje o nedostacima nepravovremeno, ako je njegov suradnik (treći, kome je povjerio izvršenje posla) znao za nedostatak, a ovaj ih nije saopćio naručiocu? ODGOVOR: Izvošač koji je izvršene j posla pvojerio trećoj osobi, odgovara naručiocu i u slučaju nepravovremenog obavještenja o nedostacima, premda za njih nije znao, ako su bili pozanti, ili nisu mogli ostati nepoznati njegovom suradniku, a ovaj ih nije saopćio naručiocu (čl. 611. i 617. ZOO). 134. PITANJE: (član 636. stav 4. ZOO) Da li izvođač radova ima pravo, da nakon završetka radova, prihvaćenog i izvršenog konačnog obračuna, traži razliku u cijeni (tzv. kliznu skalu)? ODGOVOR: Ukoliko su stranke knačnim obračunom uredile sva prava i obveze, izvođač više nema pravo zahtijevati razliku u cijeni (Posebna uzanca o građenju broj 119). 135. PITANJE: (član 43. stav 3. Zakona o mjenici) Da li se u rok za podnošenje mjenice na protest računa subota? ODGOVOR: Subota nije radni dan u smislu člana 43. stav 3. Zakona o mjenici 136. Član 49. Zakona o opštem upravnom postupku Članovi 2. stav 1. i 12. Zakona o upravnim sporovima Član 140. Zakona o radnim odnosima Član 125. Zakona o državnoj upravi U postupku donošenja inspekcijske mjere kojom je naloženo organizaciji udruženog rada (ili poslodavcu) da otkloni utvrđene nedostatke u primjeni zakona, propisa ili opštih akata, stranka je jedino organizacija udruženog rada (ili poslodavac) protiv koje se vodi postupak izriče određena mjera. Okolnost da se ti nedostaci odnose na određeno lice ne daju tom licu položaj stranke jer upravnim aktom nije povrijeđeno pravo ili neposredni lični interes tog lica zasnovan na zakonu, pa isto nije ovlašteno (aktivno legitimisano) da pokrene upravni spor protiv konačnog upravnog akta.

Radi se o intervenciji inspektora rada na osnovu ovlašćenja iz člana 140. Zakona o radnim odnosima (“Službeni list SRBiH”, br. 4/84, 40/84, 9/84, 12/87, 5/88, 25/88 i 26/89). Ovom zakonskom odredbom predviđeno je pravo i dužnost inspektora raa da po službenoj dužnosti u vršenju inspekcijskog nadzora nad izvršavanjem odredaba tog zakona drugih propisa ili samoupravnih opštih akata (ova ovlašćenja proizilaze iz člana 125. Zakona o državnoj upravi - “Službeni list SRBiH”, br. 38/78, 13/82, 40/82, 40/84, 12/87, 9/89 i 26/89), inspekcijskom mjerom naredi otklanjanje nedostataka kada utvrdi da se radi o povredama zakona, propisa ili opštih akata. Ova obaveza nalaže se organizaciji udruženog rada (ili poslodavcu), koja je jedina i stranka u tom upravnom postupku i koja jedino i ima pravo da pokrene upravn spor konačnog rješenja upravnog organa ako smatra da je tim aktom povrijeđeno njeno pravo ili zakonom zaštićeni pravni interesi. Tužiteljica nije bila stranka niti je učestvovala u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, a to nije ni trebalo jer se nije rješavalo o nekom njenom pravu i obavezi nego o obavezi organizacije udruženog rada da otkloni nedostatke, koje je inspektor rada utvrdio u primjeni zakona o radnim odnosima i njenom samoupravnom opštem aktu. Okolnost da se ove povrede zakona odnose na zasnivanje radnog odnosa tužiteljice ne daje joj položaj stranke, jer upravnim aktom nije povrijeđen njen neposredni lični interes zasnovan na zakonu, niti je došlo do promjene u subjektivnoj pravnoj situaciji tužiteljice. Ovo iz razloga što mjera inspektora rada ima ovlaštenje koje je ograničeno isljučivo na nalaganje organizaciji udruženog rada da otkloni utvrđene nedostatke u primjeni zakona, propisa ili samoupravnih ooštih akata, ali se takvom mjerom ne mogu poništavati odluke organa upravljanja osnovne organizacije (to može samo sud udruženog rada), niti odlučivati o pojedinačnim pravima i interesima radnika, pošto je to samoupravno pravo osnovne organizacije. U izvršenju mjere inspektora rada osnovna organizacija može, ali ne mora, da po istoj postupi, što zavisi i od toga u kojem je stadiju samoupravna procedura, da li je donesena odluka, da li su protekli rokovi za njeno pobijanje id r., Ako je osnovna organizacija postupila po inspekcijskoj mjeri inspektora rada idonijela odluku kojom je poništila odluku, na čiju je nezakonitost inspektor rada ukazao, i donio novu odluku kojom su eventualno povrijeđena prava nekog radnika taj radnik i ma pravo da traži zaštitu u okviru osnovne organizacije, a nakon toga i kod suda udruženog rada.

Iz ovog jasno proizilazi da bi se tek u slučaju da je predmetna inspekcijska mjera izvršena i donesena odluka kojom bi se promijenila pravna situacija tužiteljice i njeno pravo bilo neposredno tangirano, tužiteljica stekla stranačku posobnost, ali pravo zaštite svojih prava tužiteljica tada može ostvariti kod nadležnog suda udruženog rada.

Osporenim rješenjem tuženi je poništio zaključak o prekidu postupka i predmet vratio na ponovni postupak iz razloga što tuženi smatra da se ne radi o prethodnom pitanju nego da je organ uprave dužan da raspravi ovaj spor u pogledu vlasništva stana, te da zbog toga nisu nastupili uslovi predviđeni odredbom člana 144. zakona o opštem upravnom postupku za prekid postupka.

Osporeno rješenje kojimi je tuženi poništio zaključak prvostepenog organa o prekidu postupka je pravilno, ali ne iz razloga navedenih u osporenom rješenju, nego iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o iseljenju lica koje se nezakonito uselilo u stan u društvenoj svojini. Radi se, naime, o postupku za iseljenje i zahtjevu za iseljenje u smislu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84), kako je to evidentno iz zahtjeva od 26.9.1988. godine, kojim se ne traži predaja u posjed navedenog stana. Prema ovoj odredbi Zakona o stambenim odnosima postupak za iseljenje lica koje se nezakonito usele u stan, tj. koja se usele u stan suprotno odredbi člana 11. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, pokreće se po službenoj dužnosti a i na zahtjev zainteresovanog lica, pa se u postupku utvrđuje samo činjenice na osnovu kojih se cijeni da li se radi o stanu u društvenoj svojini i da li se radi o nezakonitom useljenju stan. Obzirom na ovo za rješenje ove upravne stvari nije ni odlučno koje od zainteresovanih lica nosilac prava raspolaganja sa predmetnim stanom, odnosno kome pripada pravo davanja stana na korištenje. Zbog toga prvostepeni organ nije dužan da u ponovnom postupku utvrđuje i ispituje koje vlasnik i kome pripada pravo raspolaganja sa stanom. Odlučno je za rješenje ove stvari utvrditi da li je M.R. u stan uselio bez zakljućčenog ugovora o korištenju stana, pa na osnovu ovog utvrđenja odlučiti o iseljenju navedenog lica iz stana primjenom odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima.

Prema tome, ovo rješenje se ne može tretirati kao upravni akt u smislu odredbe člana 6. zakona o upravnim sporovima, pa se protiv njega ne može voditi upravni spor, bez obzira što je u pobijanom rješenju bila data uputa da se protiv njega može pokrenuti upravni spor.

Stoga je ovaj sud uvažio zahtjev tužiteljice i preinačio pobijanu presudu Višeg suda u D. na temelju odredbi člana 50. stav 2. Zaknoa o upravnim sporovima, te je po odredbi člana 30. stav 1. tačka 2. istog zakona odbacio tužbu tužitelja.

Ovo stoga što se i po odredbama ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini - član 33. i 34. stav 1. (“Službeni list SRBiH”, broj 13/74) kao i sadašnjeg Zakona o građevinskom zemljištu - član 30.s t. 1. i 3. (“Službeni list SRBiH”, broj 34/86) zahtjev za ostvarivanje prvenstvenog prava korištenja na jednoj građevinskoj parceli mogao postavljati bilo prije pokretanja postupka izuzimanja ili u toku postupka izuzimanja građevinskog zemljišta, a ne i nakon što se to zemljište pravosnažnim rješenjem izuzme, kakav je slučaju ovom predmetu. Prema tome, sud ne nalazi da je odbijanjem zahtjeva tužieljice na bilo koji način povrijeđen zakon na njenu štetu, kako je to pravilno ocijenio i tuženi organ.

Navodi tužiteljice da u troškove treba priznati kamate koje je platila zbog početka u plaćanju materijala, pošto su ti troškovi neminovni, nisu se mogli prihvatiti. Naime, nijednom odredbom citiranog člana 54. Zakona o porezima građana nije propisana mogućnost da se u troškove nužne za ostvarenje ukupnog prihoda priznaju i kamate koje obveznik plaća ako zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze.

Smisao ove odredbe je da je u svakom konkretnom slučaju inspekcijskim nadzorom neophodno na neposredan način utvrditi koji je prihod poreski obveznik stvarno ostvario a nije ga knjižio u poslovnim knjigama, a ne da se to utvrđuje na posredan način (upoređivanjem prometa iskazanog u poslovnim knjigama prometa koji bi se ostvario promjenom randmana organizacija udruženog rada, snimanjem prometa ili na neki drugi sličan način.) Stoga u konkretnom slučaju nije ni bilo mjesta primjeni odredbi tačke 1. stava 3. člana 57. Zakona o porezima građana i utvrđivanju osnovice poreza na osnovu podataka organizacije udruženog rada, budući da na pouzdan način nije utvrđeno da je bilo osnova da se poslovne knjige tužioca ne prihvate kao vjerodostojne.

Isto tako pravilno je postupila i tužena kada je odbila tužiočevu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja kao neosnovanu.

Navodi tužioca da se ne radi o prometu nepokretnosti nisu se mogli prihvatiti jer iz ugovora jasno proizilazi da je na ime naknade za preneseno pravo trajnog raspolaganja na poslovnom prostoru platio iznos od 41.684.100 dinara. Nisu se mogli prihvatiti ni navodi tužioca da poslovni prostor nije bio izgrađen u doba zaključivanja ugovora pošto iz odredbi čl. 5. i 6. ugovora proizilazi suprotan zaključak. Ne stoje ni navodi tužioca da analogno prvoj “prodaji” stambenog prostora ne treba plaćati porez kod prve prodaje poslovnog prostora. Naime, odredbom tačke 10. stava 1. člana 3. zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava predviđeno je da se ne plaća porez na promet nepokretnosti samo kad se vrši prva prodaja građaninu još neuseljene stambene zgrade odnosno stana i to pod određenim uslovima.

Nakon ovoga FK “Gradina” putem licitacije prodaje sporno vozilo tužitelju za cijenu od 11.031.000 dinara, koju ovaj prihvata i na temelju sačinjenog kupoprodajnog ugovora, u kojem se također navodi kupoprodajna cijena od 11.031.000 dinara, dobija pravo posjeda i vlasništvo kupljenog vozila, a obavezuje se da na prijem plati porez na promet.

Dakle, u toku cijelog postupka, kakko licitacije, tako i sačinjavanja kupoprodajnog ugovora, uopšte se ne dovodi u pitanje niti cijena vozila od 11.031.000 dinara, niti od kojih se elemenata ista sastoji, a obaveza tužitelja da plati porez na promet na tu kupoprodaji proizilazi iz odredaba člana 12. stav 5. navedenog pravilnika, pa je prvostepeni organ pravilno izvršio razred poreza na promet proizvoda i usluga, koji je tužitelj u obaezi da izmiri.

Naime, nesumljivo je da je tim zakonom kako se on i zvoe propisano pretvaranje zajedničkih prostorija u stanove, a ne i u poslovne prostore, za što je tražena urbanistička saglasnost.

Dakle. tim zaknom nije uopšte propisana mogućnost pretvaranja zajedničkih prostorija u zgradama u društvenoj svojini u poslovne prostorije pa se stoga ni prigovori tužiteljice koji se odnose na odredbu člana 13. tog zakona kao i na Zakon o prostornom uređenju nisu mogli prihvatiti kao osnov za udovoljenje tužbenom prijedlogu. naime, navedena odredba se odnosi na izdavanje urbanističke saglasnosti za stanove, a ne i na poslovne prostorije u zgradama u društvenoj svojini, kao i ostale odredbe iz tog zakona.

Kod činjenice da se radi o zajedničkom prostoru u zgradi društvene svojine, što se tužbom i ne osporava, bez obzira na to da li je pravilno izvršena identifikacija u toku uviđaja i da li je tužiteljica prisustvovala toj identifikaciji, a kod veće izensenog, osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na tužiteljičinu štetu.

Polazeći od ovih činjenica, koje je prihvatio i tuženi osporenim rješenjem u kojem je takođe, pobliže i pojedinačno naveo utvrđene nepravilnosti i nedostatke, organi uprave su pravilno primijenili zakonske odredbe člana 140. Zakona o radnim odnosima, kada su tužiocu naredili da u određenom roku otkloni utvrđene nedostatke. Ova zakonska odredba, naime, ovlašćuje i obavezuje inspektora rada da rješenjem naredi otklanjanje nedostataka ako utvrdi da je povrijeđen zakon, drugi propis ili samoupravni opšti akt kod svih radnopravnih instituta i to bez obzira da li je ili nije zbog istih nedostataka bilo prigovora od strane drugih lica. Uslov za intervenciju inspektora rada je ispunjen čim je utvrđena nepravilnost u primjeni zakona, drugih propisa ili samoupravnih opštih akata, pa je u konkretnom slučaju, suprotno shvatanju tužioca, bilo osnova za donošenje predmetne inspekcijske mjere neovisno od toga da li je istovremeno bilo i prigovora od strane lica prijavljenih na oglas za zasnivanje radnog odnosa.

Tuženi je, prema tome, pravilno primijenio zakon kada je odbio tužiočevu žalbu protiv rješenja prvostepenog organa kojim se tužiocu naređuje izvršenje radnji na otklanjanju utvrđenih nedostataka, koji se odnose na objavljivanje u oglasima uslova radnih mjsta suprotno samoupravnom opštem aktu, čime je povrijeđen i član 10. ZORO, te čan 121. Zakona o udruženom radu.

Ovom zakonskom odredbom pak, izričito je data mogućnost davaocu stana na korištenje, da u slučaju kada se radi o situaciji iz člana 48. stav 1. tog zakona, a kada je nosilac stanarskog prava izdao na korištenje stan ili dio stana podstanarima, a da prethodno nije ponudio nosiocu stanarskog prava da on odredi podstanara (član 48. stav 2. tog zakona) traži iseljenje stanara (podstanara), kao lica koje je nezkonito uselio u stan u društvenoj svojini (član 30.

Zakona). Osim ovog prava davalac stana na korištenje ovlašten je u smislu iste zakonske odredbe da otkaže korištenje stana nosiocu stanarskog prava tužbom nadležnom sudu. Međutim, pravosnažno okončanje takve parnice kod redovnog suda usvajanjem otkaza ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava, nije uslog za podnošenje i odlučivanje o zahtjevu za iseljenje podstanara po navedenoj zakonskog odredbi. Radi se, naime, o dvije odvojene i međusobno neuslovljene mogućnosti i prava davaoca stana na korišćenje kada nastupi situacija iz člana 48. stav 3. navedenog zakona - da davalac stana na korišćenje može tražiti iseljenje podstanara po odredbama člana 30. tog zakona, a može i otkazati korištenje stana nosiocu stanarskog prava tužbom nadležnom sudu.

Davalac stana na korišćenje može koristiti jednu od dvije mogućnosti, a može i obadvije. Kada, pak, traži iseljenje iz stana podstanara, osnovanost takvog zahtjeva prosuđuje se po odredbama člana 48. stavovi 2. i 3. Zakona, a zavisno od utvrđenja činjenica bitnih za rješavanje takve vrste spora navedenih u članu 48. stavoti 1. i 2. Zakona, a ne po odredbama člana 54. stav 7. istog zakna, kako je to pogrešno učinio prvostepeni organ, a tuženi osporenim rješenjem prihvatio.

Sud nalazi da su organi uprave pogrešno primijenili materijalno pravo - odredbe člana 33. stav 4. Zakona o stambenim odnosima, jer ih nisu pravilno tumačili, zbog čega nisu ni utvrdili potpuno i pravilno sve odlučne činjenice niti iz tako utvrđenih činjenica izveli potrebne zaključke.

Naime, odredbe člana 33. stav 4. zaista propisuju da će se uz ispunjenje pretpostavke iz tog člana smatrati da je davalac stana na korišćenje dao saglasnost za zamjenu stana, što se utvrđuje rješenjem, koje zamjenjuje saglasnost (rješenjem se ne utvrđuje pravo na zamjenu stana, kako to pogrešno smatraju organi uprave). Smisao i svrha ove zakonske odredbe je d aomogući nosiocu stanarskog prava, koji se na zakonom predviđen način obratio davaocu stana na korištenje tražeći zamjenu stana, nadomještanjem takve saglasnosti rješenjem stambenog organa u slučaju kada se davalac stana na korištenje ponaša indolentno i ćutanjem ignoriše zahtjev nosioca stanarskog prava, pa se ovo ćutanje davaoca stana poistovjećuje sa davanjem saglasnosti za zamjenu stana i to utvrđuje rješenjem stambenog organa.

Međutim, ako je nosilac stanarskog prava, koji je podnio zahtjev za zamjenu stana i u zahtjevu naveo adresu na koju bi ga davalac stana trebao obavijestiti da li je dao saglasnost ili nije, odmah zatim promijenio mjesto stanovanja ne obavještavajući o tome davaoca stana od koga je očekiva o odgovor, te, ne boraveći na adresi koju je naveo, takom cijelog perioda čijim istekom nastupa pravna posljedica iz člana 33. stav 4. Zakona o stambenim odnosima, ne bi moglo doći do primjene odredbe koje se odnose na ćutanje davaoca stana na korišćenje i poistovjećivanje tog ćutanja sa davanjem saglasnosti, jer to nije bio cilj i smisao tih odredaba. Polazeći od pravnog cilja ovih odredaba, o kome je naprijed bilo govora, pravilnim tumačenjem člana 33. stav 4. navedenog zakona, mora se zaključiti da doprim jene tih odredaba ne može doći u slučaju kada sam nosilac stanarskog prava, koji je podnio zahtjev za davanje saglasnosti za zamjenu stana, svojim postupcima onemogući davaocu stana da ga pismeno obavijesti o odbijanju te saglasnosti i tako spriječi nastupanje pravnih posljedica tog propuštanja.

Suprotno tumačenje davalo bi uvijek mogućnost nosiocu stanarskog prava da ostvari saglasnost za zamjenu stana na način predviđen u članu 33. stav 4. Zakona o stamenim odnosima, što svakako nije bila svrha te odredbe. Tužilacje tokom upravnog postupka tvrdio, što ponavlja i u tužbi, da je više puta i na razne načine pokušavao obavijestiti J.P. da je odbio davanje saglasnosti za traženu zamjenu stana i da će mu u roku od šest mjeseci dati na korišćenje stan koji odgovara stanu u koji želi a se useli putem zamjene, ali a su ovi pokušaji uvijek ostajali bezuspješni, jer se više nije nalazio na adresi koju je dao u zahtjevu i koja se navodi u ugovoru o zamjeni stana. Ove navode organi uprave nisu pobliže utvrđivali, a ni cijenili jer su ih smatrali nebitnim za primjenu člana 33. stav 4 Zakona o stambenim odnosima, iako se radi o odlučnim okolnostima, a isti bi mogli biti tačni s obzirom na podatke spisa predmeta (ni sud nije bio u mogućnosti da dostavi tužbu na odgovor, iako je to dva puta pokušao, te iako je pribavio podatke od SUP -a, da je mjesto stanovanja imenovanog ista adresa, pa je dostavljanje tužbe izvršeno putem oglašen ploče suda.