Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 3/1990

Distinkciju između ovih pojmova (pravog i nepravog složenog krivičnog djela) moguće je, prema tome, učiniti samo na nivou prava, jer realno gledano i nepravo složeno krivično djelo uvijek je sastavljeno od najmanje dvije raznorodne djelatnosti. Ali ta distinkcija ne diktira nikakvu razliku u određenju kad postoji pokušaj ovih djela, jer ovaj problem treba riješiti na isti način kod oba ova modela složenog krivičnog djela.

Prema definiciji datoj u članu 19. stav 1. KZ SFRJ, pokušaj krivičnog djela uopšte postoji kad se s umišljajem započne radnja izvršenja, ali se djelo ne dovrši. Djelo je do vršeno kad nastupi njegova posljedica, pa iz svega ovog proizilazi da pojam pokušaja konstituiše dva bitna elementa - započinjanje radnje izvršenja (radnja se može i dovršiti) i izostanak posljedice. Problem pokušaja kod služenih krivičnih djela komplikuje činjenica što su ova djela, kako je rečeno, sastavljena od najmanje dvije raznorodne djelatnosti. Ta činjenica po svom smislu u okviru ovakvog pojmovnog određenja pokušaja, otvara pitanje da li je za pokušaj dovoljno da se započne samo jedna (i bilo koja) djelatnost ili se moraju započeti sve djelatnosti koje uopšte ulaze u sastav ovakvog djela. Ne može se osporiti da svaka od ovih djelatnosti predstavlja integralni dio radnje izvršenja djela u cijelini. Iz toga logički nužno proizilazi da se u slučaju ka d je započeta bilo koja od njih mora reći da je započeta radnja djela u cjelini. Istina, ova su djela u pravilu kompono vana tako da jedna djelatnost prethodi i omogućuje narednu a tako je komponovano i krivično djelo iz člana 91. stav 2. KZ SRBiH. Kad postoji takav vremenski i kauzalni odnos između djelatnosti i ovog složenog sastava, za pokušaj djela je dovoljno da se započne upravo ona djelatnost koja prethodi i omogućuje naredne (još uz uslove, razumije se, da se to učini s umišljajem i da posljedica iz ostanke). Prema tome, za pokušaj krivičnog djela iz člana 91. stav 2. KZ SRBiH ovog modela, dovoljno je da učinilac započne s upotrebom sile u namjeri obljube, a nije potrebno da se još započne i sam akt obljube, kako je prvostepeni sud pogrešno uzeo. Odluka Vrhovnog suda BiH, Kž. br. 351/90 od 10.7.1990. godine)

Član 121. u vezi sa članom 35. stav 3. KZ SRBiH

Poslovođa ugovorne organizacije udruženog rada ima svojstvo odgovornog lica u smislu člana 35. stav 3. KZ SRBiH i stoga može biti izvršilac krivičnog djela zloupotree ovlašćenja u privredi iz člana 121. KZ SRBiH.

2-a.

Kad se nakon izvršenja određenog krivičnog djela izmijeni propis, koji ne sadrži krivično-pravne odredbe, ali od koga zavisi neko bitno obilježje tog djela, taj propis se mora primjeniti, ako je blaži za učinioca.

IZ obrazloženja:

Pojam odgovornog lica, kako je definisan u odredbi člana 35. stav 3. KZ SRBiH, u korelaciji je sa pojmovima “društveno-pravnog lica” i “društvene imovine”, koji su pak definisani u stavovima 5. i 6. istog ovog člana KZ SRBiH. Odgovornom licu je uvije povjeren određen krug poslova u društvenom pravnom licu, a društveno pravo lice, u najopštijem smislu, je svaka organizacija ili organ koji ima svojstvo pravnog lica i koji ostvaruje ili koristi društvena sredstva, pa se ovi pojmovi dalje povezuju sa pojmom društvene imovine.

U konkretnom slučaju ugovorna organizacija udruženog rada, u kojoj je okrivljeni vršio dužnost poslovođe (direktora) osnovana je u skladu sa Zakonom o ugovornim organizacijama udruženog rada (“Službeni list SRBiH”, broj 5/82), koji je bio na snazi i u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela. Sredstva koja je sticala i koristila ova organizacija, po odredbama ovog zakona, nesumljivo su imala karakter društvenih sredstava. Međutim, prije donošenja prvostepene presude ovaj je zakon prestao da važi, a ovu materiju je preuzeo i regulisao Zakon o preduzećima. Otvorena su time dva pitanja. Prvo, da li je Zakon o preduzećima izmijenio svojinski karakter sredstava koja stiču i koriste ugovorne organizacije, i drugo, da li se ovaj zakon može primijeniti, ako njegova primjena koristi učiniocu, s obzirom da se radi o propisu koji nije važio u vrijeme izvršenja djela i o propisu koji ne sadrži krivično. - pravne odredbe (da li, dakle, pravilo o obaveznoj primjeni blažeg zakona iz člana 4. stav 2. KZ SFRJ važi i na ovom području). Na drugo pitanje treba potvrdno odgovoriti. Kad se nakon izvršenja određenog krivičnog djela izmijeni propis, koji ne sadrži krivično pravne odredbe (ne spada u tzv. krivično zakonodavstvo, kako taj pojam određuje član 113. stav 3. KZ SFRJ) ali od koga zavisno neko bitno obilježje tog krivičnog djela, taj se propis mora primijeniti akoje blaži za učinioca. Logika ovog stava je u tome da izmjena ovog propisa posredno mijenja sam krivični zakon time što mijenja ovu ili onu strukturalnu odredbu njegovih pojmova. U konkretnom slučaju ovakvo se pitanje odnosi na pojam odgovornog lica i drugih pojmova, koji su s ovim u najužoj vezi, a to je krupno pitanje. Ako se ispostavi da učinilac nema svojstvo odgovornog lica, on ne može biti izvršilac krivičnog djela iz člana 121. KZ SRBiH, pa su dalje kosekvencije sasvim jasne.

Tek kad se ovo pitanje ovako riješi, ima smisla postaviti slijedeće - da je Zakon o preduzećima izmijenio s vojinski karakter sredstava koja stiču i koriste ugovornu organizaciju. NI jednom svojom odredbom (član 133 - 137.) taj zakon nije izmijenio karakter ovih sredstava. Ugovorno preduzeće je specifičan vid udruživanja sredstava i rada na samoupravnim osnovama i dohodak takvog preduzeća mora imati društveni karakter sve do efektuiranja raspodjele, s tim da ostatak dobiti nakon raspodjele takođe predstavlja sredstva u društvenom vlasništvu (čl. 135. stav 3. ovog Zakona).

U konkretnom slučaju upravo se i radi o sredstvima dohotka, jer sredstva koja je okrivljeni pribavio inkriminisanom djelatnošću ušla su u dohodak preduzeća. Prema tome i prema odredbama Zakona o preduzećima, sredstva koja stiče i koristi ugovorno preduzeće imaju karakter društvenih, te i ovo preduzeće spada pod pojam društvenog pravnog lica, u smislu odredbe člana 35. stav 3. KZ SRBiH, pa može biti izvršilac svih krivičnih djela kod koih se zahtijeva ovo svojstvo, dakle iz krivičnog djela zloupotrebe ovlašćenja u privredi iz člana 121. KZ SRBiH.

Okrivljeni je u to nema sumlje bio svjestan da se, ponašajući se ovako, ne pridržava saobraćajnog propisa koji nalaže da noću na vozilu u saobraćaju moraju biti upaljena odgovarajuća svjetla (član 88 ZOBSP -a) i da usljed toga može doći do posledice konkretne opasnosti. Drastična mjera u kojoj je prekršen ovaj propis i činjenica da taj propis sadrži jedno elementarno pravilo bez koga se ne može zamisliti iole bezbjednija vožnja, omogućuje da se zaključi da se okrivljeni ponašao bezobzirno i da se prema posljedici konkretne opasnosti, koju je predviđao, odnosi indifirentno tj. da je pristao na nju. Iz toga slijedi da je osnovno krivično djelo iz čl. 181. KZ SRBiH izvršio sa eventualnim umišljajem.

Okrivljeni je u svojoj odbrani, a pogotovo u žalbi protiv prvostepene presude poricao postojanje elemenata krivičnog djela posluge. Za takav svoj stav isticao je da je on zadužen alatom i da postoji reversiz koga se to vidi.

Prvostepeni sud takav stav odbrane okrivljenog nije prihvatio, kao što nije prihvatio ni ovaj kao drugostepeni sud takav žalbeni prigovor okrivljenog.

Naime, kod nesporne činjenice da okrivljeni nije dibio odobrenje da alat iznese iz preduzeća i da se njime posluži za vlastite potrebe kod svoje kuće, bez obzira što je posjedovao revers o zaduženju alatom, ne isključuje postojanje elemenata krivičnog djela posluge iz člana 229. KZ SRBiH. Po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud je sasvim ispravno zaključio da je revers dokaz o zaduženju okrivljenog alatom za potrebe njegovog radnog mjesta u preduzeću, a ne odobrenje za iznošenje alata iz preduzeća i korištenje za vlastite potrebe.

Radi toga je ovaj sud takve žalbene prigovore okrivljenog odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu kao pravilnu i zakonitu potvrdio.

Na glavnom pretresu javni tužilac je izmijenio činjeični opis i pravnu kvalifikaciju djela, u skladu sa izmjenama KZ SRBiH (“Službeni list SRBiH”, broj 40/87) tako što je optužene sada optužio zbog krivičnog djela pronevjere iz člana 227. stav 1. zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 226. stav 3. i falsifikovanja službene isprave iz člana 236. stav 1. KZ SRBiH.

Viši sud u Doboju je optužene za ta djela oglasio krivim presudom broj K. 1/88 od 22.8.1988. godine.

Međutim, Vrhovni sud B iH je presudu ukinuo rješenjem broj Kž. 110/89 od 22.12.1989. godine i predmet vratio Višem sudu u Doboju na ponovno suđenje. Obzirom da se radi o krivičnim djelima iz stvarne nadležnosti osnovnih sudova, Viši sud u Doboju je podnio prijedlog Vrhovnom sud u BiH za prenošenje mjesne nadležnosti na Osnovni sud u Modriči, smatrajući da će taj sud lakše i brže provesti krivični postupak u ovom predmetu.

Vrhovni sud BiH je odbio takav prijedlog iz razloga predviđenih učlanu 13. Zakona o izmjenama kZ SRBiH (“Službeni list SRBiH”, broj 40/87) i člana 30. Zaknoa o izmjenama i dopunama Zakona o redovnim sudovima (“Službeni list SRBiH”, broj 33/89) prema kojima su viši sudovi dužni završiti sve krivične predmete koje su primili do stupanja na snagu navedenih zakona.

Sem toga prenošenje mjesne nadležnosti se podrazmijeva između sudova iste stvarne nadležnosti, dok je odnos sudova različite stvarne nadležnosti regulisan drugom odredbama ZKP

Kao drugi razlog za svojstva drugostepeni sud navodi da javni tužilac nakon objavljivanja presude kojom je optužena oslobođena od optužbe za krivično djelo iz člana 169. stav 1. u vezi člana 2 27. stav 2.

KZ SRBiH nije izjavio žalbu u smislu člana 355. stav 1. ZKP Odlučujući o zahtjevu javnog tužioca za zaštitu zakonitosti uloženom protiv drugostepene presude, Vrhovni sud BiH je konstatovao da je drugostepeni sud povrijedio zakon u korist optužene kada je protiv nje odbio optužbu za krivično djelo iz člana 118. stav 1. kZ SRBiH. Naime, po nalaženju Vrhovnog suda javni tužilac s razlogom ukazuje da su različiti činjenični opisi krivičnih djela iz člana 169. stav 1. u vezi člana 227. KZ SRBiH, s jedne i iz člana 118. KZ SRBiH, s druge strane. Zbog toga, kada je Viši sud u Sarajevu oslobodio optuženu od optužbe za krivično djelo iz člana 169. stav 1. u vezi sa članom 227. stav 2. KZ SRBiH, a Osnovni sud u Foči je oglasio krivom za krivično djelo iz člana 118.

KZ SRBiH, ne radi se o presuđenoj stvari bez obzira na to što je kod nje kao poslovođe prodavnice u istom vremenskom periodu nastao isti manjak. Ovo posebno iz razloga što je kod prvog djela (pljačke) manjak posljedica prisvajanja robe ili novca, a kod drugog (nesavjesnog poslovanja) manjak je posljedica očigledno nesavjesnog poslovanja.

Uvaženjem žalbe javnog tužioca Višui sud u Ženi ci presudom broj Kž. 493/88 od 14.12.1988. godine preinačio je prvostepenu presudu o odluci o kazni tako što je umjesto uslovne osude optuženim izrekao kaznu zatvora u trajanju od po 3 mjeseca.

Protiv prvostepene presude Republički javni tužilac je podiga o zahtjev za zaštitu zakonitosti u odnsu na optuženog K.N. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 2. u vezi člana 369. ZKP

Uvažavajući zahtjev, Vrhovni sud BiH, presudom broj Kvlz. 548/89 od 26.12.1989. godine ukinuo je drugostepenu presudu i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Naime, u krivičnom predmetu optuženi K.N. nije imao branioca, a žalba javnog tužioca izjavljena protiv prvostepene presude nije mu dostavljena lično radi eventualnog odgovora, već je predata trećem licu, a na dostavnici nije naznačeno zašto žalba nije uručena optuženom lično niti kakav je odnos tog trećeg lica i optuženog.

Kod takvog stanja stvari nije moguće odbaciti tvrdnje zahtjeva za zaštitu zakonitosti da žalba javnog tužioca nije dostavljena optuženom radi odgovora, a s tim u vezi i da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 2. u vezi člana 369. ZKP, koja je mogla uticati na pravilnost i zakonitost drugostepene presude.

Za vrijeme trajanja uslovnog otpusta (koji nije opozvan) okrivljeni je učinio drugo krivično djelo.

Okrivljeni je podnio zahtjev Višem sudu u Mostaru da mu u smislu člana 401. stav 1. tačka 1. ZKP izrekne jedinstvenu kaznu zatvor a za ranije i novo učinjeno krivično djelo.

Viši sud je rješenjem broj K. 87/74 od 21.5.1990. godine odbio takav zahtjev okrivljenog.

Okrivljeni je protiv toga rješenja izjavio žalbu, koju je Vrhovni sud BiH odbio kao neosnovanu rješenjem broj Kž. 317/90 od 16.7.1990. godine iz razloga što nisu ispunjeni zakonski osnovi iz člana 48. i 49. KZ SFRJ za odmeravanje kazne osuđenom licu. Naime, izricanje jedinstvene kazne u smislu člana 401. stav 1. tačka 1. ZKP u vezi sa članom 49. stav 1. KZ SFRJ je moguće samo ako se osuđenom licu za krivično djelo učinjeno prije nego što je započelo izdržavanje kazne po ranijoj osudi, ili za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja zatvora ili maloljetničkog zatvora.

U takvom slučaju isključena je potreba da se one dalje ocjenjuju sa gledišta njihovog mogućeg uticaja na ovaj ili onaj temelj pravosnažne presude, jer ih takva ocjena, makar bila u ovom smislu pozitivna, ne može reafirmisati kao osnov za ponavljanje postupka. Međutim, kako se takođe jasno vidi iz odredbe člana 404. stav 1. tačka 4. ZKP, nove činjenice nisu jedini osnov po kome se može dozvoliti ponavljanje postupka. Iz te odredbe, naime, proizilazi da se postupak može ponoviti ako se iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi, podobni da izazovu koju od promjena o kojima dalje govori ova odredba. Prema tome, ponavljanje postupka se može dozvoliti i kad se podnesu samo novi dokazi, makar činjenice koje oni treba da potvrde i nisu n ove, ali zato te činjenice moraju uvijek biti podobne da prouzrokuju koju od promjena o kojima govori ova zakonska potreba.

Po cjelokupnom smislu stvari, u takvom slučaju se uvijek radi o pravno relevantnim činjenicama, koje je pravosnažna presuda negativ no utvrdila (uzela je da one ne postoje), a kasnije (u zahtjevu za ponavljanje) se za takve činjenice podnse novi dokazi. U ovakvoj situaciji ponavljanje postupka može imati potpun smisao. Da bi se ovoj problematici ispravno postupilo, nije važno samo to da se brižljivo ocijeni da li su ponuđeni dokazi ili činjenice uopšte novi, već i da se pojmovi “Činjenica” je ovaj ili onaj dio realnosti koja je postojala ili koja još postoji, a dokaz je izvor saznanja te realnosti. Prvostepena odluka ne vidi ovu razliku čim podnesenim dokazima, koji stvarno jesu novi, odriče ovo svojstvo samo zbog toga što činjenice, na koje se ti dokazi odnose, nisu nove.

Viši sud u Bihaću presudom br. Kž. 259/89 od 1.3.1990. godine preinačio je prvostepenu presudu samo u pogledu mjere bezbjednosti tako da je dužinu trajanja te mjere povećao na 2. godine.

Osuđeni je zbog povećanja trajanja t emjere podnio zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude.

Ovaj sud je, odlučujući o zahtjevu osuđenog isti odbacio u smislu odredbi člana 428. stav 3. ZKP, kao nedopušten, je prema odredbi člana 42 5. stav 1. ZKP, samo okrivljeni koji je pravosnažno osuđen na kaznu zatvora i maloljetničkog zatvora može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, a ne i ona okrivljeni kome je izrečena uslovna osuda.

Žalbenim navodima kojima se pobija prvostepena presuda, po mišljenju Vrhovnog suda BiH, doveden u pitanje zaključak prvostepenog suda u odgovornosti tužitelja za učinjene propuste. naime, prema odredbi iz čl. 12. Zakona o privrednim prestupima odgovornost odgovornog lica za privredni prestup postoji samo ako je njegovom radnjom ili propuštanjem dužnog nadzora došlo do povrede propisa.

U postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude nisu utvrđene sve činjenice za izvođenje pravilnog zaključka o odgovornosti žalitelja, već je sud polazeći od toga da je obavljao dužnost direktora zaključio da je odgovoran zbog propuštanja dužnog nadzora. U čemu se ogleda propuštanje dužnog nadzora u ovom slučaju nije iznio u razlozima svoje odluke, pa se već sa ovog razloga prvostepena presuda ne može valjano ispititati. Poret toga, žalitelj je u postupku pred prvostepenim sudom kao i u žalbi istakao da kao direktor okrivljenog pravnog lica nije dužan da kontroliše higijensku ispravnost mlijeka i da li mlijeko koje se stavlja u promet odgovara propisima, jer je to u nadležnosti drugih radnika, a što se može utvrditi uvidom u odgovarajuća samoupravna opšta akta.

Navodi žalitelja su od značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke, paje ovaj sud uvažio njegovu žalbu kao bi se u ponovnom postupku izvođenjem odgovarajućih dokaza na pouzdan način utvrdilo da li je okrivljeni odgovoran za učinjene propuste i nakon toga donijela odgovarajuća odluka.

Istaknuti žalbeni prigovor, međutim, nije od značaja za odgovornost okrivljenih. U konkretnoj privredno-kaznenoj stvari okrivljeni su optuženi i prvostepenom presudom oglašeni odgovornim zbog povrede propisa Zakona o službi društvenog knjigovodstva, a ne Zaknoa o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava. Naime, prema odredbi iz čl. 113. stav 2. Zakona o službi društvenog knjigovodstva korisnik društvenih sredstava dužan je da naloge za plaćanje dospjelih obaveza podnese nadležnom SDK -a najkasnije na dan dospijeća obaveze za plaćanje. Neizvršenje ove obaveze predstavlja privredni prestup iz čl. 170 stav 1. tač. 5. i stav 2. pomenutog zakona. Iz izvedenih dokaza proizilazi da okrivljeni nisu dostaviti nadležnoj SDK -a naloge za plaćanje obaveza najkasnije na dan njihova dospijeća. na tja način okrivljeni su propustili da izvrše svoju obavezu iz navedene zakonske odredbe pa se u u njihovom ponašanju stiču obilježja privrednog prestupa za koji su prvostepenom presudom oglašeni odgovornim.

U žalbi protiv prvostepene presude okrivljeno pravno lice osporava odgovornost ukazujući da nije obavljao pravni promet sa trećim licima, već da je vršen otkup bilja za drugu organizaciju. Stav žalbe ne može se prihvatiti. Naime, u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da su okrivljeni vršili otkup ljekovitog bilja i šumskih plodova iako za ovu djelatnost nisu bili registrovani, odnosno upisa ni u sudski registar. Takvim ponašanjem žalitelj je postupao suprotno odredbi iz čl. 415. Zakona o udruženom radu. na taj način okrivljeni je i po ocjeni Vrhovnog suda BiH izvršio privrdni prestup za koji je prvostepenom presudom oglašen odgovornim. Stoga je njegova žalba kao neosnovana odbijena.

Naime, prema odredbi člana 8. stav 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (“Službeni list SFRJ”, broj 63/80 i 53/85) predviđeno je da su organizacije udruženog rada i druge organizacije i organi koji vrše javni prevoz i prevoz za sopstvene potrebe dužni da organizuju i trajno vrše kontrolu nad ispunjavanjem propisanih uslova rada vozaču, nad tehničkom ispravnošću vozila i nad ispunjavanjem uslova predviđenih drugim propisima od kojih zavisi bezbjednost saobraćaja na putevima.

Iz ove zakonske obaveze proizilazi da su pomenuti subjekti, između ostalog dužni da ispunjavaju uslove predviđene drugim propisima. U vezi s time prema odredbi iz čl. 171. stav 2. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima (“Službeni list SRBiH”, broj 31/82 prečišćeni tekst) redovni tehnički pregled vozila na motorni pogon i priključnih vozila kojima se obavlja javni prevoz, autobusa i teretnih vozila vrši svakih šest mjeseci. U knore tnom slučaju izvedenim dokazima, te iz iskaza okrivljenih, proizilazi da su upotrebljavali u saobraćaju vozila koja nisu bila na redovnom tehničkom pregledu. Dakle, kako se okrivljeni nisu pridržavali propisa od kojih zavisi bezbjednost saobraćaja na putevima, a što nalaze naprijed navedena zakonska odredba u njihovom ponašanju, i po ocjeni Vrhovnog suda BiH stekla su se obilježja privrednog prestupa za koji su prvostepenom presudom oglašeni odgovornim.

Istaknuti žalbeni prigovor okrivljeni su iznijeli i u svojoj odbrani pred prvostepenim sudom koji ga je raspravio i u svojoj odluci iznio potpune i uvjerljive razloge zbog čega se ne može prihvatiti. Stav prvostepenog suda usvaja i Vrhovni sud BiH. naime, tačno je da se predmetna namirnica nalazila u prometu u orginalnom pakovanju, ali je to pakovanje bilo takvo da je omogućavalo da se organoleptičkim putem konstatuje da li je došlo do promjena na namirnici. PO mišljenju ovog suda prometna organizacija odgovara za stavljanje u promet higijenski neispravne namirnice u orginalnom pakovanju, ako su se određene promjene na namirnici mogle kosntatovati organoleptičkim putem i bez njegovog oštećenja. Kada su okrivljeni u konkretnom slučaju stavili u promet svinjsku mast bili su dužni provjeriti njenu higijensku ispravnost na način kako je to učinio i inspektor, jer orginalno pakovanje (plastične kante koje nisu bile hermetički zatovrene niti su poklopci bili fiksirani) nije bilo takvo da bi se provjerom oštetilo odnosno da bi se time ugrozila sadržina namirnice. Propustivši da postupe na taj način okrivljeni su učinili povredu propisa za koju su od strane prvostepenog suda, po ocjeni Vrhovnog suda BiH, pravilno oglašeni odgovornim.

Takva odgovornost je utvrđena i članom 11. Statuta Poslovnog udruženja. S obzirom da se radi o subjektima privrednog prava, prema pravnim pravilima privrednog prava, u pitanju je solidarno jemstvo tako da članovi, iako su obaveze između njih podijeljene na ravne dijelove, istovremeno solidarno odgovaraju za obavezu glavnog dužnika Poslovnog udruženja.

Međusobni odnosi solidarnih dužnika mogu biti različiti. U ovom slučaju, oni međusobno odgovaraju na ravne dijelove, ali prema trećem licu (tužiocu) njihova obaveza je jedinstvena i svaki član poslovnog udruženja kao dužnik odgovara za cijelo potraživanje.

Zbog toga sama za sebe okolnost što predlagatelj, kao lice nevično pravu, u toku postupka nije naveo sve okolnosti o svojim ličnim i porodičnim prilikama od kojih je ovisila ocjena da li mu po osnovu člana 63. stav 4. Zakona o eksproprijaciji pripada pravo na uvećanje naknade za 20% ili 30%, nije bila od značaja za zaključak nižestepenih rješenja da predlagatelju pripada pravo na manje povećanje od 30%.

kao bivšem vlasniku eksproprisanih nekretnina, pripada pravo na pravičnu naknadu, što je kategorija ustavom zagarantovanih prava (član 82. Ustava SFRJ i član 88. Ustava SRBiH).

Nižestepeni sudovi svoj stav pravdaju navodima o nesrazmjerno velikim teškoćama oko ponovnog utvrđivanja visine naknade za eksproprisane nekretnine i u momentu donošenja prvostepenog rješenja, a nakon što je ranije već bilo provedeno odgovarajuće vještačenje. Međutim, kako je prvostepeni sud mogao pozivanjem istog vještaka, koji je obavio vještačenje, na ročištu na kome je donio svoje rješenje o određivanju naknade na brz i efikasan način (primjenom indeksne skale o povećanju cijena) utvrditi visinu te naknade, na način kako je to propisano citiranom odredbom iz člana 64. Zakona o eksproprijaciji, odnosno prema prilikama važečim u vrijeme donošenja tog rješenja, ne može se prihvatiti kao opravdano ovakvo rezonovanje.

Ugovorm kojim član porodičnog domaćinstva ustupa neizgrađenu građevinsku česticu (ili započetu izgradnju) nosiocu (nosiocima - bračni drugovi) stanarskog prava, da bi ovaj na toj čestici za sebe i bračnog druga izgradio porodičnu stambenu zgradu i iselio iz stana, kako bi stanarsko pravo stekao dosadašnji korisnik stana kao član porodičnog domaćinstva (čl. 18. tadašnjeg Zakona o stambenim odnosima, sada članovi 21. i 22. ZSO) nije suprotan svrsi zabrane raspolaganja neizgrađenom građevinskom česticom (ili započetom izgradnjom), kao ni svrsi dodjele zemljišta radi građenja, jer se upravo na taj način zadovoljavaju stambene potrebe svih članova porodičnog domaćinstva u slučaju predstojećeg cijepanja domaćinstva na dvije porodice. (Vrhovni sdu BiH, Rev. 624/89 od 29.1.1990. godine)

21.

Članovi 7. i 20. stav 1. i 2. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini - raniji

Ništav je ugovor o prodaji građevinskog neizgrađenog zemljišta, koje se takvim smatra i kada je na njemu podignut privremeni građevinski objekt.

Iz obrazloženja:

Nižestepeni sudovi su pravilnoprimijenili materijalno pravo kada su ocijenili da je predmet prodaje neizgrađeno građevinsko zemljište i da je saglasno odredbi člana 20. stav 1. i 2. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu u društenoj svojini (“Službeni list SRBiH”, broj 13/74) ugovor ništav.

Prema odredbi člana 7. navedenog zakona, neizgrađenim građevinskim zemljištem u smislu ovog zakona, smatra se zemljište na kojem nije izgrađena zgrada odnosno drugi objekat kao i zemljište koje ne služi redovnoj upotrebi zgrade, odnosno drugog objekta. Zgradom, odnosno drugim objektom ne smatra se zgrada ili drugi objekt privremenog karaktera. kao zgrada odnosno objekt privremenog karaktera smatra se zgrada ili objekat koji su izgrađeni na osnovu odobrenja za građenje na određeno vrijeme.

Polazeći od okolnosti da je rješenjem SO prvotuženom odobrenja izgradnja privremenog dvorišnog objekta - garaže i ostave za drva, na kč.br. 1286 s tim da je navedeni objekat dužan ukloniti bez naknade na zahtjev organa za građevinarstvo SO, nižestepeni sudovi su pravilno ocijenili da se radi o neizgrađenom građevinskom zemljište, koje se u smislu člana 20. stav 1. i 2. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini ne može otuđivati, te da je ugovor zaključen protivno ovoj odredbi ništav.

Odredbom člana 3. Pravilnika o stambenim odnosima tuženog predviđeno da se sredstva za obezbjeđenje stambenih potreba radnika obezbjeđuje i udruživanjem sredstava sa drugim organizacijam udruženog rada, ali da za takav način sticanja sredstava nisu utvrđeni i kriteriji. Međutim, odredbom člana 44. Statuta tuženog utvrđeno je da Radnički savjet donosi odluke o raspodjeli stanova i kredita z aindividualnu stambenu izgradnju. Imajući to u vidu, kao i okolnost da je ugovor zaključio direktor tuženog, nije pravilan pravni zaključak prvostepenog suda da je ugovor ništav. U smislu člana 438. (sada 413) Zakona o udruženom radu, (ukoliko u sudskom registru nije upisano ograničenje), direktor tuženog bi mogao punovažno zaključivati sa trećim licem u ime tuženog sve ugovore u okviru pravne sposobnosti tuženog (to je smisao člana 438. stav 3. u vezi sa članom 37. ZUR -a), pa i ugovore o raspolaganju sredstvima zajedničke potrošnje u okviru odredbe člana 118. (sada brisan) Zakona o udruženom radu. Članom 22. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da društveno pravna lica i građansko pravna lica u zasnivanju obligacionih odnosa postupaju u skladu sa statutom i drugim opštim aktima, ali ugovor koji je zaključen suprotno tim aktima ostaje na snazi, osim ako je za to druga strana znala i morala znati, ili ako je Zakonom o obliacionim odnosima drukčije određeno.

Pošto je za organizaciju naprijed navedene saobraćajno-vaspitne akcije imao izdatke u visini utuženog iznosa, predložio je da se tužena obaveže da mu te izdatne naknadi.

Nižestepeni sudovi su utvrdili da ni ugovorom, ni samoupravnim sporazumom nije utvrđena obaveza tuženog da finansira akcije koje organizira tužilac u okviru svoje djelatnosti, niti je takva obaveza propisana zakonom.

Bez značaja je okolnost da su tužilac i tuženi samostalne organizacije koje djeluju u oblasti tehničke kulture i da je Skupština grada planirana sredstva za tehničku kuluturu doznačila tuženom jer time nije stvorena obaveza na njegovoj strani da finansira akcije tužitelja.

Žalba neosnovano ističe da je odnos između parničnih stranaka trebalo raspraviti primjenom odredaba člana 8. stav 1. Zakona o privremenim mjerama za izmirivanje određenih deviznih potraživanja (“Službeni list SFRJ”, broj 63/85).

Zakon o deviznom poslovanju stupio je na snagu osmog dana od dana objavljivanja (objavljen je 11.12.1985. godine), a primjenjuje se od 1.1.1986. godine (član 202. Zakona o deviznom poslovanju). Danom početka primjenjivanja tog zakona prestaju da važe ne samo Zakon o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima sa inostranstvom i Zakon o plaćanju konvertibilnim devizama nego i odredbe drugih saveznih zakona koje su u suprotnosti sa Zakonom o deviznom poslovanju (član 201. tog Zakona).

Zakon o deviznom poslovanju je vremenski docniji, te je imao u vidu i odredbe člana 8. stav 1. Zakona o privremenim mjerama za izmirivanje određenihdeviznih potraživanja koje prestaju da važe, jer su u suprotnosti sa članom 198. stav 2. Zakona o deviznom poslovanju.

Odredbama člana 196. Zakona o deviznom poslovanju je izričito i propisano da će se uzajamna devizna potraživanja uređena zakonom na koji se poziva tužiteljica, ako ne bude izmirena do 31.12.1985. godine izmiriti u skladu sa zakonom o deviznom poslovanju, dakle u skladu sa odredbama člana 198. stav 2. ovog zakona.

Ugovorne stranke mogu smatrati bitnim sastojcima ugovora i one uglavke koje kao takva ne propisuje sam zakn, odnosno koji nisu tipični za određenu vrstu ugovora.

U smislu člana 19. Zakona o prometu nepokretnosti SRBiH, samo ugovor o prodaji nepokretnosti iz društvene svojine mora biti zaključen nakon javnog nadmetanja, odnosno pribavljanja pismenih ponuda, dok je ugovor o prenosu nekretnina sa tuženog na tužioca mogao biti zaključen i neposrednom pogodbom ali u pismenom obliku.

Tuženi je, međutim, odlučio da sporne nepkretnosti proda nakon prethodnog prikupljanja pismenih ponuda, opre djeljujući se, dakle, za prodaju u skladu sa odredbama člana 19. Zakona o prometu nepokretnosti SRBiH i Pravilnika o postupku javnog nadmetanja za prodaju nepokretnosti u društvenoj svojini (“Službeni list SRBiH”, broj 28/79) i kada se radi o prodaji drugo m društveno-pravnom licu, pa način zaključivanja ugovorne uglavke treba smatrati bitnim sastojcima ugovora, treba utvrđivati imajući u vidu odredbe pomenutih propisa. U smislu člana 5. naprijed pomenutog Pravilnika, uslovi javne prodaje moraju sadržavati, između ostalog, i način i uslove plaćanja kupovne cijene, pa je, prema tome sporazum o ovom segmentu ugovora bitan sastojak ugovora o prodaji nepokretnosti koji se zaključuje u postupku javne prodaje.

Ugovor o prodaji je dvostrano obavezan ugovor za koga važi pravilo istovremenog ispunjenja. Stoga nijedna strana nije dužna ispuniti svojuobavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu (stav 1. člana 122. Zakona o obligacionim odnosima). Tužilac, međutim, nije ispunio svoju obavezu iz ugovora o prodaji (nije predao tuženom - kupcu jednodnevne zdrave i vitalne piliće da bi na njima stekao pravo raspolaganja), a u prvostepenom postupku nije izjavio da će ispuniti svoju obavezu, pa stoga nije stekao potraživanje cijene iz ugovora o prodaji, koju zahtijeva tužbom u ovom sporu.

Tužilac nije mogao saznati kada će i da li će osiguranik nakon završenog liječenja biti penzionisan. To znači, da tužilac nije mogao znati podatke odlučne za opredjeljenje zahtjeva za naknadu štete (visinu učinjene štete), pa sama pretpostavka o okolnosti da bi osiguranik mogao biti penzionisan nije dovoljna da bi zastarni rok počeo teći i prije nastale štete. Okolnost da je tužilac i ranije trpio štetu zbog isplate naknade umjesto ličnog dohotka izazvane individualnošću povrijeđenog radnika ne može uticati na početak toka zastare i rokov azastare naknade štete zbog isplate invalidske penzije, jer se radi o kvalitativno novoj vrsti štete koja je nastala tek 1985. godine, iako je do povrede radnika došlo još 1969. godine.

Stoga je neprihvatljiv revizijski prigovor da se zbog enormnog poskupljenja građevinskog materijala u konkretnom slučaju nije moglo primijeniti načelo monetarnog nominalizma, jer kada je u pitanj novčano potraživanje povjerioca ne pripada pravo da zahtijeva na ime revalorizacije domaće valute isplatu veće sume novca. Revalorizacija se vrši putem zatezne kamate.

Prvostepeni sud je bio dužan pouzdano utvrditi da li je tuženi preuzeo obavezu plaćanja ugovornih kamata. Zajmoprimac se može obavezati da uz glavnicu duguje i kamatu (član 558. stav 1. ZOO) u skladu sa odredbama člana 399. ZOO koje reguliše ugovornu kamatu, od vremena kada se zajmoprimcu preda određeni iznos sve do roka vraćanja zajma, a ako se radi o ugovoru o privredi, duguje redovnu kamatu i kada nije ugovorena (član 558. stav 2. ZOO). Dakle, ako je kamata ugovorena, tekla bi od dana davanja zajma do dana ugovorenog vraćanja pozajmice.

Prvostpeni sud ne obrazlaže zašto smatra da se radi o ugovoru u privredi. Parnične stranke se bave privrednom djelatnošću, ali je je ugovor o zajmu zaključen izvan okvira njihove registrovane i faktičke privredne osnovne i sporedne djelatnosti, ne bi se radilo od ugovoru u privredi iz člana 25, stav 2, ZOO.

S obzirom na ove okolnosti, preduzimanje nepredviđenih radova je bilo hitno i tužilac nije imao vremena za pribavljanje saglasnosti za izvođenje ovih radova.

U smislu člana 634. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, izvođač ima pravo na pravičnu naknadu za nepredviđene radove koji su morali biti obavljeni.

Odredbama člana 651. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da se, ako je visina naknade za prevoz određena tarifom ili kojim drugom obavljenim obaveznim aktom, ne može ugovarati veća naknada. Taj zakonski propis određuje da prevozilac ima pravo na uobičajenu naknadu za tu vrstu prevoza, ako visina naknade nije određena ugovorom, tarifom ili nekim drugim obavljenim obaveznim aktom, te da se u ostalom shodno primjenjuje odredba istog zakona o naknadi iz ugovora o djelu. Polazeći od navedenih zakonskih propisa, ovaj sud ocjenjuje da je radi zakonitog presuđenja najprije trebalo utvrditi da li je ugovorom između parničnih stranaka bila utvrđena visina naknade za prevoz, te da li je eventualno postojao određeni limit, preko koga se visina naknade nije mogla ugovarati. Ako nije utvrđena visina naknade ugovorom, odnosno na način predviđen navedenim zakonskim propisom, visina naknade bi se mogla utvrditi i primjenom cjenovnika SOUR “Centrotrans” jer bi to bio uobičajeni način utvrđivanja visine naknade.

Zajednica osiguranja imovine i lica isplatila je tuženom na ime naknade štete, cjelokupni iznos utvrđen po zapisniku od 15.12.1985. godine.

Parnične stranke su dana 24.2.1986. godine sačinile zapisnik o procjeni štete koju je pretrpio tužilac u navedenim štetnim događajima. U ovom zapisniku šteta je procijenjena na manji iznos od onog koji je tuženi naplatio od zajednice osiguranja imovine i lica.

PO ocjeni ovog suda, između parničnih stranaka je povodom osiguranja radova koje je izvodio tužilac zaključen ugovor o nalogu (član 749. Zakona o obligacionim odnosima), pa je tuženi, kao nalogoprimac, bio dužan u smislu člana 754. istog zakona predati tuženom, sve što je primio po osnovu posla izvršenog za njegov račun. U takvom pravnoj situaciji obaveza tuženog bi mogla prestati samo na osnovu ugovora sa tužiocem koi bi imao za rezultat gašenje obligacije.

Ne može se smatrati da je komisionar ispunio obaveze iz ugovora od komisionu ako je sa trećim licem zaključio ugovor u skladu sa obavezama iz ugovora o komisionu i izvršio druge radnje koje rpate uvoz robe ako, u skladu sa svojim ugovornim i zakonskim obavezama, nije preduzeo sve radnje radi njegove realizacije. Za odlučivanje o ovom zahtjevu relevantno je da li je tužilac sa inostranim isporučiocem predvi dio plaćanje ugovorne kazne za slučaj neispunjenja ili neurednog ispunjenja obaveze i da li je to pravo ostvario.

To znači da su nižestepeni sudovi trebali utvrditi i ocijeniti konkretne okolnosti pod kojim je došlo do tužiočevog povređivanja i u zavisnosti od tih utvrđenja ocijenili da li je lice s kojim se tužilac u igri sudario, u datim okolnostima, postupalo onako kako je trebalo.

Budući da je u igri koja je imala karakter obavezne fizičke vježbe, tužiocu povredu nanijelo lice koje je također starješina JNA (jer se radilo o obaveznoj sportskoj vježbi - utakmici između starješina JNA) tužena odgovara za postupke lica koja se sudarilo sa tužiocem i zato, s obzirom da je odredbom člana 170. stav 1. u vezi sa članom 154. stav 2. citiranog zakona, propisana odgovornost po pretpostavljenoj krivici (to se pravilo izražava riječima: “ko drugom prourokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice”), tužena treba da dokaže da je tužiočev sportski suparnik u duelu postupao u skladu sa pravilima igre tj. “onako kako je trebalo”.

U smislu člana 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara organizacija udruženog rada u kojoj je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik postupao onako kako je trebalo. Ovopodra zumijeva da je štetu prouzrokovao radnik radnjom u okviru svojih radnih funkcija, odnosno radnjom u vezi sa vršenjem rada. Iz utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je tužiocu šteta nastala povodom radnji radnika tuženog izvan ovog okvira. Nakon napuštanja vozila i lica mjesta u saobraćajnom udesu radnici tuženog nisu više u radnoj funkciji niti vrše radnju u vezi sa radnom funkcijom. Stoga prvostepeni sud pravilno zaključuje da radnici tuženog nisu prouzrokovali štetu tužiocu na radu niti u vezi sa radom.

Pri utvrđivanju da li je tuženi odgovoran treba poći od odredbi člana 21. Zakona o zaštiti na radu (prečišćeni tekst “Službeni list SRBiH”, broj 31/84), u odnosu na uslove koje treba da ispunjavaju radne i pomoć ne prostorije u cilju osiguranja potrebne radne površine radnog prostora.

Treba, dakle, utvrditi da li se povrijeđeni radnik okliznuo i povrijedio zbog vlažnosti poda, njegove zaleđenosti ili zbog nečeg drugog. Ukoliko je do okliznuća došlo zbog vlažnosti ili zaleđenosti poda prvostepeni sud će utvrditi koje je konkretno radnje i mjere tuženi preduzeo radi zaštite radnika od povređivanja i cijeniti adekvatnost tih radnji i mjera, da bi se mogao izvesti zaključak da su radnici tuženog u preduzimanju mjera zaštite na radu postupali onako kako je trebalo, odnosno da nisu tako postupili. Za vlažnost ili zaleđenost poda je relevantno da li predstavlja opasnost za lice koje se kreće tom površinom, a ne i stepen vlažnosti ili zaleđenosti. Ako se povrijeđeni radni k kretao radnim prostorom na koji mu je bio dozvoljen pristup i tom prilikom se okliznuo i povrijedio irelevantno je da li je u momentu povređivanja obavljao svoje ili druge poslove.

U smislu člana 185. Zakona o obligacionim odnosima, odgovorno lice je dužno ustanoviti stanje kakvo je bilo prije nego što je šteta nastala, a ako to nije moguće dužno je naknaditi štetu u novcu. Iz toga proizilazi da je kod oštećenja stvari kao nenovčane materijalne štete, po pravilu obaveza odgovornosti lica da uspostavi ranije stanje na oštećenoj stvari, a izuzetno, po odluci suda u skladu sa odredbama citiranog člana, obaveza na novčanu naknadu nenovčane materijalne štete. Prema članu 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. na taj način obaveza novčane naknade izjednačava se sa obavezom uspostavljanja ranijeg stanja oštećene stvari.

Tužilac se neosnovano poziva na odredbe člana 186. Zakona o obligacionim odnosima. Za tuženog kao odgovorno lice nije nastala obaveza na naknadu novčane štete, nego obaveza na dovođenje oštećene stvari u stanje kako je bilo prije nego što je šteta nastala. Kada po zahtjevu oštećenog umjesto ove obaveze sud usvaja zahtjev za plaćanje novčane naknade onda se samo utvrđivanjem visine naknade u momentu donošenja odluke može dosuditi naknada koja odgovara obavezi za uspostavljanje ranijeg stanja. Dosuđivanjem kamata za period prije donošenja odluke oštećenom je bila dosuđena naknada koja je po svom obimu veća od obaveza na dovođenje oštećene stvari u ranije stanje. Tuženi je ispunio zahtjev tužioca za plaćanje novčane naknade, odmah po opomeni, pa kako tužilac nije vršio opravku vozila, prvostepeni sud pravilno zaključuje da nije osnovan tužbeni zahtjev za plaćanje zateznih kamata na iznos glavnog duga. Kada se visina naknade štete doređuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke onda se zatezne kamate dosuđuju samo od toga dana, pa kako je glavni zahtjev prije ispunjen, tuženi nie pao u docnju sa ispunjenjem konvertovane obaveze iz člana 185. Zakona o obligacionim odnosima. (Vrhovni sud BiH, Pž. 192/89 od 18.5.1990. godine

47.

Član 154., 185., 194. i 195. Zakona o obligacionim odnosima

Supruga nema pravo na naknadu štete u iznosu koji predstavlja razliku između njene porodične penzije i porodične penzije koju bi imala da je njen suprug ostao do smrti u radnom odnosu, ako lice koje je prouzrokovalo njegov invaliditet, nije odgovorno za njegovu smrt.

Iz obrazloženja:

Šteta koju trpi tužiteljica nakon smrti svog bračnog druga sastoji se u tome što prima manji iznos porodične penzije od onog iznosa kojji bi primala da njen suprug nije bio tjelesno povrijeđen i zbog toga prijevremeno penzionisan. Prema redovnom toku stvari, da nije došlo do štetne radnje povređivanja umrlog supruga on bi primao lični dohodak u periodu od 6.11.1976. godine do svoje smrti 5.12.1980. godine i to u većim iznosima (realno) do prethodnog perioda što bi imao za posljedicu da i sama tužiteljica nakon njegove smrti prima veći iznos porodične penzije. Neovisno od opšte odredbe iz člana 185. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima prema kojoj je odgovorno lice dužno da uspostavi stanje kakvo je bilo prije štetne posljedice, posebnom odredbom iz člana 195. istog zakona taksativno su nabrojani oblici naknade štete u slučaju tjelesne povrede, a među njima se ne nalazi oblik naknade štete koju traži tužiteljica. Drugim riječima sa stanovišta radnje (povređivanja supruga tužiteljice) i štetne posljedice (manje porodične penzije tužiteljice), pa zbog toga je tužbeni zahtjev za naknadu štete neosnovan. Odgovornost tužbeno bi postojala samo kada bi postojala uzročna veza između tjelesne povrede i smrti supruga tužiteljice (član 194 ZOO).

Građanima SFRJ na privremenom radu u inostranstvu ograničen je transfer deviza i dinara iz Jugoslavije (član 80. Zakona o deviznom poslovanju).

Kako se prema naprijed izloženom radnici državljanin SFRJ, koji se nalaze na privremenom radu u inostranstvu, smatraju domaćim licima, kojim se naknada pričinjene štete dosuđuje u dinarima, jer nemaju mogućnosti transfera primljene novčane naknade u mjestu boravišta, ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijeni materijalno pravo kad su visinu naknade totalne štete pričinjene na motornom vozilu tužioca utvrdili po kriterijumima iz člana 190. Zakona o obligacionim odnosima, kao da se štetne posljedice otklanjaju u SFRJ, a ne po kriterijumima koji se primjenjuju u mjestu reistracije motornog vozila, za koje se zalaže revizija.

Pri tome je također nužno naglasiti da oštećeni nije dužan da nabavi rabljeno motorno vozilo na inostranom tržištu, da bi time smanjio štetu, već je štetnik dužan d aoštećenom naknadi štetu u visini vrijednosti novog motornog vozila, prema cijeni u vrijeme presuđenja, umanjenoj za procenat amortizacije i time mu omogući nabavku drugog motornog vozila istih kvaliteta uz razliku u cijenu koja tereti oštećenog, nastalog usljed amortizacije uništenog motornog vozila (član 190. Zakona o obligacionim odnosima)

Polazeći od navedenog utvrđenja, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo (član 170. Zakona o obligacionim odnosima) kada su tuženog obavezali da tužitelju naknadi štetu, a odbili prigovor podijeljene odgovornosti (član 192. Zakona o obligacionim odnosima). Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da tužitelj svojim ponašanjem nije doprinio prouzrokovanju štete, jer okolnost da je radnik tužene pretakanje bitumena vršio u odsutnosti vozača - tužioca, sama za sebe ne ukazuje na propust tužioca, nego radnika tužene i pod pretpostavkom da su tačni navodi tužene, da je njenim internim propisima bio predviđeno da je vozač obavezan prisustvovati vršenju pretakanja bitumena, odnosno da radnik tužene ovaj posao ne smije obavljati bez prisustva vozača.

U tom konkretnom slučaju ukupno umanjenje životne aktivnosti mldb. tužiteljice medicinski vještaci su ustanovili u obimu 55%, koje se izražava u grubom ožiljku od grudne kosti pa do na oko dva poprečna prsta ispod pupka, a umanjuje kapacitet pluća. (vrhovni sud BiH, Rev. 595/89 od 23.4.1990. godine)

52.

Članovi 41., 42. i 45. Zakona o putevima

Zajednica za puteve odgovara za štetu zbog neodržavanja puta poprincipu pretpostavljene krivice, a oslobađa se odgovornosti i kada nije u svemu postupila po ovoj obavezi, ak o je saobraćajna nezgoda isključivo izazvana propustima vozača - učesnika u saobraćaju da vožnju prilagodi uslovima puta.

IZ obrazloženja:

U smislu odredbe člana 41. Zakona o putevima (“Službeni list SFRJ”, br. 6/78 i 21/83), zajednia za puteve odgovara za štetu koja nastane korisnicima puta zbog propuštanja blagovremenog izvršenja potrebnih radova i preduzimanja odgovarajućih mjera na održavanju javnih puteva. Prema odredbi člana 42. stav 1. tač. 8. i čl. 45. istog zakona, održavanje javnih puteva obuhvata naročito održavanje prohodnosti puteva u zimskom periodu i ako je zbog snijega, poledice ili drugih uzroka saobraćaja otežan ili je bezbjednost saobraćaja osjetno ugrožena, dužnost je zajednice za puteve da preduzme hitne mjere za otklanjanje smetnji.

Iz navedenih odredbi proizilazi da tuženi odgovara za štetu prouzrokovanu neodržavanjem puteva po principu pretpostavljene krivice, a to znači da se može potpuno ili djelimično osposobiti odgovornosti za štetu ukoliko se elemenat puta potpuno ili djelimično isključi kao uzrok u nastanku štete.

Potpuno normalno zaustavljanje prvog vozila u koloni ukazuje da su uslovi puta omogućavali takvo zaustavljanje i drugih vozila u koloni, ali pod uslovom da da im je rastojanje vozila u koloni i brzina kretanja vozila bila prilagođena uslovima puta i da su vozači blagovremeno reagovali na kočnice uređaja svih vozila.

Odlukama donijetim u upravnom postupku i u upravnom sporu po redovnim i vanrednim pravnim lijekovima ispitana je pravilnost i zakonitost rješenja organa tužene donesenih u komasacionom postupku i ta rješenja su postala konačna i pravosnažna. Pravilan je stoga zaključak nižestepenih suda da tužilac nije dokazao pravni osnov na kome je zasnovao svoj tužbeni zahtjev, jer nema nezakonitog i nepravilnog rada organa tužene u smislu člana 283. Zakona o državnoj upravi, pa su nižestepeni sudovi sa zalogom odbili tužbeni zahtjev kakav je istaknut u ovoj parnici.

Zahtjev iz ove parnice, po svojoj sadržini, moga je biti razmetran iz pravnog osnova predviđenog u članu 51. ranijeg Zakona o komasaciji (“Službeni list SRBiH”, broj 14/74), odnosno članu 66. sadašnjeg Zakona o komasaciji (“Službeni list SRBiH”, broj 24/85), kao potraživanje za isplatu naknade zbog veće vrijednosti zemljišta unijetog u komasacionu masu, od vrijednosti koju je učesnik komasacije dobio iz te mase. Međutim, kako je citiranim odredbama Zakona o komasaciji za odlučivanje o zahtjevu za isplatu takve naknade predviđena nadležnost organa uprave, a ne parničnog suda, pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada iz tog pravnog aspekta nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovoj parnici, a tužiocu prestaje mogućnost da se sa svojim zahtjevom za isplatu ove naknade obrati nadležnom organu uprave.

U smislu člana 13. i 14. Zakona o putevima (“Službeni list SRBiH”, broj 6/78 i 21/83) izgradn ja, rekonstrukcija, održavanje i zaštita javnih puteva su poslovi samoupravnih instresnih zajednica za puteve zbog kojih se ove zajednice osnivaju. Sredstava za ovu namjenu obezbjeđuju se u smislu člana 101. Zakona o putevima. Ugovor koji zaključi samoupravna interesna zajednica za puteve u granicama ovih poslova (u okviru svoje osnovne djelatnosti) nije ugovor u privredi u smislu člana 25. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, pa tužiocu pripada pravo na zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge oročene bez utvrđene namjene preko godinu dana sve do stupanja na snagu Zakona o visini stope zatezne kamate (“Službeni list SFRJ”, broj 57/89).

Da se htjelo drugačije, to bi bilo izričito propisano (kako je učinjeno u članu 1. sada važećeg Zakona o visini stope zatezne kamate). Odredbe član a 277. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima i Odluke SIV -a o visini stope zatezne kamate, određuje samo visinu stope zatezne kamate, a ne i način obračuna, pa se ne mogu smatrati propisima o revalorizaciji. Kako predmet tužbenog zahtjeva čini potraživanje tužioca za koje revalorizacija nije propisana, a ni ugovorena, pravilan je pravni zaključak prvostepenog suda da tužiocu pripada pravo na zatezne kamate obračunate metodom interesnog računa od što.

Na zateznu kamatu na glavnicu i kamatu na dospjelu, a neplaćenu ugovornu kamatu obrčaunatu do dana podnošenja tužbe ne može se obračunati procesna zatezna kamata iz člana 279. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima sve dok ne prestane isplatom potraživanja glavnice, iz ugovora o kreditu i potraživanje dospjele, neisplaćene ugovorne kamate. (Vrhovni sud BiH, Pž. 109/90 od 11.5.1990. godine

59.

Član 11. stav 3. i 4. Zakona o primjenjivanju propisa i o rješavanju sukoba republičkih, odnosno pokrajinskih zakona u oblasti poreza, doprinosa i taksa Radna organizacija ne može zahtijevati vraćanje uplaćenih doprinosa za zdravstvenu zaštitu od zajednice zdravstvene zaštite sa područja njenog sjedišta, iako su plaćeni iz ličnih dohodaka radnika koji su radili van sjedišta organizacije, ako nije registrovala radne jedinice van svog sjedišta.

IZ obrazloženja:

Tužilac je doprinos uplatio tuženoj zajednici zdravstvene zaštite, na čijem je području sjedište tužiočeve radne organizacije i gdje su isplaćivani lični dohoci radnika, a nije imao statutom predviđene radne jedinice sa odvojenim sjedište, s obzirom da nisu registrovane.

Kod takvih činjenica tužilac je uplatio doprinos za zdravstvenu zaštitu upravo onoj zajednici zdravstvene zaštite kojoj je te doprinose, saglasno odredbi člana 11. stav 3. i 4. Zakona o primjenjivanju propisa i o rješavanju sukoba republičkih, odnosno pokrajinskih zakoa u oblasti poreza, doprinosa i taksa (“Službeni list SFRJ”, broj 47/83), bio dužan uplatiti.

Parnične stranke su zaključile ugovor o osiguranju imovine (član 901. i član 924. Zakona o obligacionim odnosima) što proizilazi iz potpisane polise osiguranja. U polisi osiguranja kao osigurana stvar navedena je stambena zgrada, a kao rizici osiguranja pored ostalih, navedeni su poplava, bujica i podzemne vode, te konstatovano da je ugovor o osiguranju zaključen u smislu Opštih uslova za osiguranje imovine i Uslova za osiguranje objekta u izgradnji. Prema zapisniku o procjeni štete je nastala usljed poplave.

I pored toga prvostepeni sud na odnose nastale između stranaka primjenjuje član 16. tačka 2. Uslova za osiguranje objekta u izgradnji kojim je regulisan standard “nepredviđenih atmosferskih padavina”. U ovom slučaju prvostepeni sud je bio dužan prvenstveno primijeniti odredbe polise osiguranja (u smislu člana 902. stav 5. ZOO), i odredbe člana 22. Uslova koje određuje “obim opasnosti poplave i bujica. Prema tome, postoji poplava u skladu sa odredbama tačke 1. i 2. člana 22. Uslova i kada na objektu u izgradnji nije pala količina kiše određena članom 16. tačka 2. uslova, ali su nastupile okolnosti iz tačke 1. i 2. člana 22. Uslova koje s obzirom na količinu i način djelovanja vode imaju obilježja poplave, koja je kao rizik navedena u polisi osiguranja koju su potpisale parnične stranke.

Osnovano tuženi prigovaraju da je prvostepeni sud bio dužan da utvrdi ne samo doprinos korisnika osiguranja kojima je isplaćena naknada štete, nego i osiguranika tužiteljice učesnika saobraćajne nezgode i pored klizavosti puta svoje vozilo blagovremeno i bezbjedno zaustavili, ali da su na njih naletjela druga vozila, a što znači i da svi učesnici u saobraćajnoj nezgodi nisu brzinu kretanja vozila prilagodili osobinama i stanju puta (atmosferskim prilikama), ili da se nisu držali propisanog odstojanja među vozilima.

O ovim okolnostima i eventualno nepravilnoj vožnji korisnika osiguranja, kojima je ZOIL isplato naknadu štete i osiguranika tužiteljice, učesnika saobraćajne nezgode, čija su vozila tom prilikom došla u kontakt sa vozilima korisnika osiguranja, bilo je neophodno raspraviti, jer tužiteljica kao osigurač, koja je korisnicima osiguranja isplatila naknadu, ima pravo, u smislu člana 939. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, zahtijevati od štetnika povrat plaćenoga samo pod istim pretpostavkama u pogledu odgovornosti, pod kojima bi to imali i korisnici osiguranja, kao oštećeni, s tim da se ovo njeno pravo umanjuje i za doprinos njenih osiguranika prouzrokovanju štete.

broj 24/76), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka pravno-relevantnih obligacionih odnosa između stranaka, dakle ako pravo na regres u ovakvom slučaju predviđaju Uslovi tužioca za osiguranje korisnika odnosno sopstvenika motornih vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima, koji su u vrijeme saobraćajne nezgode bili sastavni dio ugovora o osiguranju od odgovornosti za štetu prouzrokovanu trečem licu upotrebom motornog vozila.

Od lica koje je u obavezi prema povjeriocu iz mjenično-pravnog odnosa i iz osnovnog posla povjerilac može zahtijevati ispunjenje po svom izboru. U smislu člana 85. stav 1. Zakona o mjenici trasant, akceptant i indosant čije su se mjenične obaveze ugasile usljed zastarjelosti ili usljed toga što su propuštena činjenja propisana radi održanja mjeničnih prava, odgovaraju imaocu mjenice ako su se na njegovu štetu neosnovano obogatili. Prema tome, gubitkom mjeničnih regresnih prava imalac ne gubi pravo iz osnovnog posla, kao ni prava predviđena članom 85. stav 1. Zakona o mjenici.

U smislu člana 155. Zakona o obligacionim odnosima, obična šteta nastaje umanjenjem društvenih sredstava. Ak o imalac mjenice koji izgubi mjenična prava ne bi mogao naplatiti potraživanje po drugom osnovu, onda bi mu gubitkom tih prava bila prouzrokovana šteta. Kada ta prava ostvari djelimično, onda štetu čini dio potraživanja koji se na drugi način nije mogao naplatiti. Tužilac kao oštećeni dužan je preduzeti sve radnje u cilju ostvarivanja svojih prava i smanjenja štete.

Stoga, a kako je nesporno da je tužiteljica vlasnik stambenog objekta, pripada joj pravo da od tužene zahtijeva predaju u posjed stana (član 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima). (Vrhovni sud BiH, Rev. 661/89 od 14.6.1990. godine)

67.

Član 30. stav 1. i član 87. Zakona o stambenim odnosima

Lice koje se bespravno uselilo u stan u društvenoj svojini stiče stanarsko pravo po samom zakonu ako u roku od 8 godina imalac prava raspolaganja ne podnese tužbu sa zahtjevom za iseljenje.

Iz obrazloženja:

Tužena se bez pravnog osnova uselila u tužiočev stan u avgustu 1977. godine, ali u zakonskom roku predviđenom odredbom čl. 30. Zakona o stambenim odnosima SRBiH, nije bila podnesena tužba za iseljenje iz stana, pa je zbog toga tužena stekla stanarsko pravo po samom zakonu. Nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili odredbu iz čl. 87. Zakona o stambenim odnosima, jer je ova odredba odobrila primjenu odredbe iz člana 30. stava 7. i omogućila davaocima društvenih stanova na korištenje da u vremenu do 1.11.1989. godine podnesu tužbu sa zahtjevom za ispražnjenje bespravno useljenog stana iako je do toga datuma protekao rok duži od 8 godina.

Polazeći od ovih utvrđenja, nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtjev za iseljenje tužene sa obrazloženjem da je u smislu odredbe člana 2. stav 2. republičkog Zakona o stambenim odnosima, do stupanja na snagu tog zakona, stekla stanarsko pravo.

Međutim, nižestepeni sudovi nisu imali u vidu da stanarsko pravo u smislu odredbe člana 2. stav 2. Zakona o stambenim odnosima SRBiH, pretpostavlja postojanje ugovora o korištenju stana između vlasnika (suvlasnika) i lica koje se usel java u stan kao nosilac stanarskog prava. Takav ugovor u konkretnom slučaju nije zaključen. Osim toga, muž tužene kao jedan od suvlasnika (od koga tužena izvodi svoje pravo korištenja stana) nije mogao imati stanarsko pravo na istom stanu, jer se to pravo ne može konstituisati na vlastitom stanu (stanarsko pravo je uže od prava vlasništva odnosno suvlasništva). Ovo se odnosi i na vlasnika odnosno suvlasnika prije stupanja na snagu republičkog Zakona o stambenim odnosima.

Tužena bi mogla kao razvedeni bračni drug podnošenjem prijedloga u vanparničnom postupku zahtijevati priznanje prava korištenja u smislu odredbe člana 63 -66. Zakona o stambenim odnosima SRBiH, koje se primjenjuju i u slučaju razvoda braka onih bračnih drugova koi su počeli da stanuju u stan u, odnosno porodičnoj stambenoj zgradi u suvlasništvu prije stupanja na snagu tog zakona. Ako bi takav prijedlog bio podnesen bilo bi potrebno da obuhvati sve suvlasnike, time što bi se u odnosu na drugog bračnog druga raspravljalo po odredbama člana 63 - 66. tog zakona, a u odnosu na ostale suvlasnike po odredbama člana 67. istog zakona. Pravo tužene da joj se prizna pravo korištenja dijela stana zavisilo bi od eventuanog prava drugog bračnog druga iz odnosa sa drugim suvlasnicima, koje je predviđeno članom 67. Zakona o stambenim odnosima SRBiH.

To što je ostavilac dio zajedničke bračne imovine prenio ugovorima tuženima (djeci) ne može biti osnov da se izvrši “kompenzacija” tako da se za udio u toj imovini koji pripada tužiteljici, njoj prizna isključivo pravo vlasništva u spornim nekretninama, koje su posebna imovina ostavioca. (Vrhovni sud BiH, Rev. 686/89 od 14.6.1990. godine)

73.

Član 267. stav 2. Porodičnog zakona

Uz ocjenu doprinosa supruga u sticanju zajedničke imovine ulaganjem zarade ostvarene radom u inostranstvu, sud mora da posebno cijeni kao doprinos supruge i okolnosti, da se za to vrijeme sama brinula o podizanju djece i vođenju poslova domaćinstva.

Iz obrazloženja:

Kod ocjene doprinosa stranaka (član 267. stav 2. PZ) u sticanju zajedničke imovine nije u dovoljnoj mjeri došlo do izražaja da je tužiteljica vodila poslove domaćinstva, a nakon tuženikova odlaska na rad u inostranstvo preuzela u cijelosti te poslove i brigu o vaspitanju zajedničke djece i tako omogućila tuženom da radom u inostranstvu ostvaruje povećanu zaradu.

Ovakav pravni stav prvostepenog suda opšteprihvaćen je u sudskoj praksi u primjeni pravila građanskog prava jer ga ne isključuje član 120. republičkog Zakona o nasljeđivanju, koji uređuje ugovor o doživotnom izdržavanju prema kome imovina primaoca izdržavanja prelazi na davaoca, tek poslije smrti primaoca.

Nije osnovan ni zahtjev za utvrđenje da je ovim ugovorom povređen nužni nasljedni dio tužiteljice. Između ugovarača nije zaključen ugovor o poklonu već ugovor o doživotnom izdržavanju (dvostrano obavezni, teretni ugovor), pa zbog toga nema osnova u zahtijevu tužiteljice da se u smislu odredbi člana 37. Zakona o nasljeđivanju SRBiH, raspolaganje u korist tužene reducira do visine njenog nužnog dijela.

Žalba je osnovana u dijelu koji se odnosi na zakonitost odluke prvostepenog suda u dijelu kojim je odlučeno o zateznim kamatama, jer je u tom dijelu prvostepena presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 6. Zakona o parničnom postupku.

Iz isprava u spisu, a posebno iz potvrde o predaji mjenice, ne proizilazi da zatezne kamate mogu početi teći od 6.12.1986. godine, jer to nije dan dospijeća mjenice za isplatu od kada bi, u smislu člana 132. stav 5. Zakona o obligacionim odnosima, najprije mogao početi da teku zatezne kamate, pa nije bilo uslova da se i o ovom zahtjevu tužioca odluči presudom zbog izostanka.

Treba ocijeniti da li se radi o restituciji nakon raskida ugovora u privredi ili vraćanju iznosa koji je tuženi naplatio nakon što je ugovor već bio raskinut, jer od ove ocjene zavisi da li tužilac ima pravo na obračun kamata po stavu 1. ili stavu 2. člana 277. Zakona o obligacionim odnosima.

To se posmatrano iz materijalnopravnog aspekta izražava kroz pravilo, da u slučaju kada je više lica prouzrokovalo štetu zajedno, oštećeni ima pravo da zahtijeva od bilo koga od njih naknadu cjelokupnog iznosa štete, bez obzira na stepen njegovog učešća u njenom prouzrokovanju.

S druge strane, posmatrano iz procesno-pravnog aspekta, stranke u smislu odredbe člana 3. zakona o parničnom postupku, mogu slobodno raspolagati zahtijevima koje su stavile u toku postupka, pa su u skladu s tim procesnim ovlaštenjem, koje predstavlja osnvou načela dispozicije, tužioci imali pravo i da povuku tužbu, odnosno da se odreknu od tužbenog zahtjeva u odnosu na III tuženu. Zato se ne može prihvatiti revizijski prigovor kojim se neosnovano tvrdi da je prilikom donošenja nižestepenih presuda počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 5. u vezi sa članom 3. Zakona o parničnom postupku.

Slijedi, da u pogledu odlučne činjenice da li tužiteljima pripada pravo da proširenim putem prolaze motornim vozilom, ili pak samo traktorom sezonsk i (traktor se u smislu čl. tač. 22. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima - “Službeni list SFRJ”, broj 63/80, ne smatra motornim vozilom) postoji protivrječnost između dispozitiva i razloga presude, čime je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 13. ZPP -a. (vrhovni sud BiH, Rev. 565/89 od 19.4.1990. godine) 85.

Član 360. stav 2. Zakona o parničnom postupku

Predsjednik vijeća prvostepenog suda dužan je izviđanjima utvrditi istinitost žalbenih navoda da je poštanski dostavljač predao primjerak presude drugom licu, a ne žaliocu, iako o tome nema bilješke na dostavnici.

IZ obrazloženja:

Samo na osnovu okolnosti, da dostavljač nije konstatovao na dostavnici da je presudu uručio drugom licu, drogostepeni sud nije mogao ocijeniti neosnovanim žalbene navode da je tako postupio, nego je trebao postupiti po odredbi člana 360. stav 2. Zakona o parničnom postupku i predmet vratiti prvostepenom sudu, da bi saslušanjem dostavljača provjerio navode tužitelja, a eventualno i izvršio grafološko vještačenje potpisa na dostavnici.

Protivpredlagatelj u žalbi navodi da je strani sud počinio bitnu povredu time što on u toku postupka nije imao tumača, kao i da u toku postupka “nisu provedeni adekvatni dokazi” u cilju ustanovljenja okolnosti bitnih za utvrđenje očinstva, tj. nema analize odgovarajuće medicinske ustanove o postojanju ili nepostojanju osnova za utvrđenje očinstva.

Međutim, iz podataka u spisu slijedi da je presuda stranog suda čije se priznanje traži postala pravosnažna dana 1. marta 1985. godine. kako protivpredlagatelj ne tvrdi da nije učestvovao u postupku pred stranim sudom, niti tvrdi da mu nije dostavljena presuda čije se priznanje traži, to više ne postoji procesne mogućnosti za pobijanje presude stranog suda zbog opisane navodne bitne povrede odredaba postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je te povrede sa uspjehom mogao isticati u redovnom pravnom lijeku protiv te presude.

Članom 23. stav 1. sada važećeg Zakona o Narodnoj banci Jugoslavije i jedinstvenom monetarnom poslovanju narodnih banaka republika i autonomnih pokrajina (“Službeni list SFRJ”, broj 34/89) propisano je jemstvo narodne banke Jugoslavije za štedne uloge i tekuće račune građana u dinarima kod banaka i poštanske štedionice, a u stavu 2. i 4. ovog člana te odredbama Odluke Savjeta guvernera Narodne banke Jugoslavije (“Službeni list SFRJ”, broj 88/89), utvrđeno kada obaveza jemstva nastaje i kako se izvršava.

Mogućnost stečaja banke predviđena je tek odredbama člana 1. Zakona o dopuni Zakona o osnovama bankarskog i kreditnog sistema (“Službeni list SFRJ”, broj 65/87) i to tako što je propisano da će se doredbe saveznog zakona kojim se utvrđuje sanacija i prestanak organizacija udruženog rada shodno primjenjivati na bank e. Po prvi put je stečaj banaka i drugih finansijskih organizacija na potpuniji način uređen sada važećim Zaknom o sanaciji, stečaju i likvidaciji banaka i drugih finasijskih organizacija (“Službeni list SFRJ” broj 84/89) pa se odredbe ovog zakona specifičnog karaktera, kojih nema u Zakonu o sanaciji i prestanku organizacija udruženog rada 8”Službeni list SFRJ”, broj 72/86, sa izmjenama i dopunama) važečim u vrijeme otvaranja stečajnog postupka na Osnovnom bankom, mogu primjenjivati i u ovom stečajnom postupku. Takve su i doredbe člana 18. tačka 1. pomenutog zakona o aktiviranju jemstva Narodne banke Jugoslavije i federacije za štedne uloge i tekuće i devizne račune građana. Pogrešno je stoga vlasnike tekućih računa tretirati kao stečajne povjerioce, te utvrđivati njihova potraživanja prema banci - stečajnom dužniku, uz obračun kamata samo do dana otvaranja stečajnog postupka.