Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 4/1990

S tim u vezi naveli su da je samo jedan od njih četvorice zaprijetio oštećenom i oduzeo mu novac. Prema tome oni tvrde da nisu učestvovali u radnji izvršenja djela i da nisu mogli biti oglašeni krivim za navedeno krivično djelo.

Međutim, Vrhovni sud BiH, je odbio žalbe okrivljenih i potvrdio prvostepenu presudu. Naime, ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud utvrdio da su se sva četvorica okrivljenih koji su vidjeli da oštećen i ima novaca dogovorili da ga oduzmu i u tom cilju da su se uputili na mjesto događaja od kojih je jedan oštećenog odvezao automobilom i istjerao ove a drugi oštećenom zaprijetio i uzeo mu novac, a ostala dvojica bili samo prisutni, nakon čega su novac podijelili, odnosno zajedno potrošili. Po ocjeni ovoga suda, prvostepeni sud je sasvim ispravno postupio kada je kod takvog stanja stvari, zaključio da su i oni okrivljeni koji su bili prisutni na licu mjesta odnosno dovezli oštećenog djelovali na oštećenog zastrasujuće i da upravo zbog toga on nije smio da pruži otpor onome okrivljenom, koji mu je zaprijetio i uzeo novac.

Iz tih razloga žalbeni prigovori ove trojice okrivljenih da nisu učinili krivično djelo za koje su oglašeni krivim, nisu osnovani. Pri tome ovaj sud je imao u vidu i odredbe iz člana 22. KZ SFRJ, prema kojima ako više lica učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo smatraju se saizvršiocima. Prema tome i trojica navedenih okrivljenih su na drugi način zajednički učinili krivično djelo sa onim koji je učestvovao u samoj radnji izvršenja krivičnog djela, jer su radili ono o čemu su se prethodno dogovorili.

Vrhovni sud je žalbu okrivljenog odbio kao neosnovanu, a žalbu javnog tužioca uvažio i prvostepenu presudu u odluci o kazni preinačio tako što je okrivljenom za navedeno krivično djelo primjenom odredaba iz čl. 42. i 43.

KZ SFRJ izrekao kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 2 mjeseca, dakle, opet blai.u kaznu od one koja je zakonom propisana za to djelo. Međutim, Vrhovni sud nalazi da nisu osnovani 3. žalbeni prigovori javnog tužioca kojima tvrdi da nisu ispunjeni zakonski razlozi za primjenu odredaba o ublažavanju lažne predviđeni u čl. 42 i 43. KZ SFRJ, ali nalazi da su utvrdene osobite okolnosti došle i previse do izražaja, a u vezi s tim i da je okrivljenom prvostepenom presudom izrečena preblaga kama. Polazeći od toga Vrhovni sud je prvostepenu presudu u odluci o kazni preinačio na način kako je to naprijed opisana. Javni tužilac nije ukazivao na povredu krivičnog zakona, niti je ovaj sud tu povredu otklonio.

Ona nije uopšte uticala na preinačenje prvostepene presude u pogledu odluke o kazni. Medutim, tu povredu ovaj sud je samo konstatovao i objasnio u čemu se ona sastoji na naprijed opisani način u cilju instruktivnog djelovanja ovoga suda na niže sudove. Istina, ta povreda je, izricanjem kame preko jedne godine zatvora otklonjena, ali ne po tom osnovu, već po osnovu odluke o kazni na koju je ukazao javni tužilac u žalbi.

Međutim, Vrhovni sud BiH je žalbu okrivljenog od bio, jer je slao na stanovište da se mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta može izreći (ako su ispunjeni uslovi iz člana 69.

KZ SFRJ) sve dok nije došlo do zastarjelosti krivičnog gonjenja, a kada je mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta izrečena, njena izvršenje zastarijeva u roku od 5 godina racunajući od dana pravnosnažnosti odluke njenom izricanju (član 98. stari 2. KZ SFRJ). Kako je pNostepeni sud i: C C d n ti iz p p 1. k, p1 d. 1 čl C u R, DI K UI A Iz je ne kr d ' bi st, TI ći u: o arij a ia ra /U u JU JE IA, aljo ire je - ra ci RJ) og zina an ud propustio da donese takvu odluku presudom onda rok zastarjelosti njenog izvršenja ne teče od dana pravnosnažnosti te presude, već od dana pravnosnažnosti rješenja, kojim jela mjera izrečena. Pošto je okrivljeni izjavio žalbu protiv tog rješenja ovaj sud je našao da žalba okrivljenog u pogledu zastare izricanja izvršenja KRIVIČNI ZAKON SRBiH 4.

Član 148. stav 1. tačka 1. KZ SRBiH mjere bezbjednosti nije osnovana, jer zastara krivićnog gonjenja za učinjeno krivično djelo, kao izricanje i izvršenje mjere nije nastupilo.

Naime, ovaj sud je našao da prostor oko pogona, koji je ograđen žičanom ogradom visine oko 2 metra predstavlja zatvoreni prostor u smislu odredbe iz člana 148. stav 1. tačka 1. KZ SRBiH. Stoga, lice koje je provalila u tako zatvoreni prostor i prisvojilo odredene stvari u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi učinilo je krivično djelo teške krade iz člana 148. stav 1 _ tačka 1. KZ Srbih Polazeći od toga, neosnovani su žalbeni prigovori okrivljenog da je na njegovu štetu povrijeđen krivični zakon, kada je oglašen krivim za to krivično djelo, a ne za krivično djelo krade iz člana 147. KZ SRBiH.

smatra dovršenim. Činjenica, što je okrivljeni nakon toga bacio radiokasetofon i nožem udario vozača i nanio mu lake tjelesne povrede, nema nikakvog uticaja na pravnu ocjenu djela. 6. Zbog toga je žalba okrivljenog odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Okrivljeni pri tome polazi od drugačijeg činjeničnog stanja nego što je pošao prvostepeni sud. Naime, okrivljeni tvrdi da nije upotrijebio silu i prijetnju prema oštećenima, pa da ne postoji jedan od bitnih elemenata kdvičnog djela razbojništva.

Medutim, V, hovni sud, polazeći od utvrđenja prvostepenog suda, da je okrivljeni upotrijebio silu i prijetnju, prema dva lica i da im je oduzeo novac i stvari, nalazi da prvostepeni sud nije povrijedio krivični zakon na štetu okrivljenog kada ga je oglasio krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 150. KZ SRBiH. Naprotiv, ovaj sud je našao da je prvostepeni sud kod naprijed izloženog činjeničnog stanja povrijedio krivični zakon u korist okrivljenog ka- 7. da ga je oglasio krivim za jedno krivično djelo razbojništva iz člana 150. KZ SRBiH, umjesto da ga je oglasio krivim za dva krivična djela razbojništva. Naime, da bi postojalo jedno produženo krivično djelo razbojništva, pored ostalih uslova zakonstrukciju produženog krivičnog djela, potreba je i istovjetnost oštećenog.

Ovo stoga, što po nalaženju ovoga suda, kada su u pitanju krivična djela uperena protiv ličnosti čovjeka, onda je za pravnu konstrukciju krivičnog djela nužno da postoji identitet oštećenog. Prema tome, kako se radi o dvojici oštećenih onda je okrivljeni učinio u sticaju dva krivična djela razbojništva. Stoga kada ga je prvostepeni sud oglasio krivim za jedno djelo, povrijedio je krivični zakon u njegovu korist. Kako na takvu povredu niko ne ukazuje žalbom, a niti drugostepeni sud na nju pazi po službenoj dužnosti (pazi samo ako je učinjena na štetu optuženog) to je ovaj sud tu povredu samo konstatovao, ali je nije mogao otkloniti. Obzirom na to i da žalba okrivljenog nije osnovana, ista je odbijena i prvostepena presuda potvrđene u smislu člana 384.

ZKP

a kada se ovaj podigao i krenuo, ponovo mu skočio na leđa, udarao šakama i počeo da -) davi, usljed čega je oštećeni počeo krklja1i, pa je oštećenog, koji je ovom prilikom zadobio lake tjelesne povrede pustio da ide kući.

Prvostepeni, a i drugostepeni sud smatra da u ovakvim radnjama okrivljenog nema elemenata krivičnog djela nasitničkog ponašanja iz člana 204. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ SRBiH, te ga je prvostepeni sud oslobodio od optužbe svojom presudom koju je drugostepeni sud potvrdio. Nižestepeni sudovi za takav svoj stav polaze od toga da na licu mjesta nije bilo drugih gradana sem oštećenog i da se događaj odigrao van naseljenog mjesta. Javni tužilac je podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti smatrajući da su nižestepeni sudovi povrijedili krivični zakon u korist okrivljenog kada su ga, kod prednjeg činjenićnog opisa, koje je utvrđeno, oslobodio od optužbe, te je predložio da se ta presuda samo utvrdi, a da se pravnosnažna presuda ne dira.

Ovaj sud je uvažio zahljev javnog lužioca iz slijedećih razloga: Radnje krivičnog djela iz člana 204. stav 1. KZ SRBiH su; grubo vrijedanje drugog lica, zlosta vijanje drugog lica, vršenje nasilja prema drugom licu, izazivanje tuče, naročito drsko ponašanje, bezobzirno ponašanje i na drugi način ugrožavanje spokojstva građana ili remećenje javnog reda i mira. Prema tome krivićno djelo nasilnićkog po. našanja je izvršeno onda ako je navedenim nasilničkim radnjama bilo ugroženo spokojstvo gradana ili je bio poremećen javni red i mir. Ovo dalje znači da su ova dva uslova ugrožavanje spokojstva gradana i remečenje javnog reda i mira postavljeni kao alternativni uslovi. Očigledno je da se u konkretnom slučaju ne radi o remećenju javnog reda i mira.

Prema 8. tome ostare su sve ostale radnje koje čine ovo djelo. Kada je u pitanju ug, ožavanje spokojstva građana ono postoji onda ako je ponašanje uć: inioca djela b ito takvo, daje moglo da izazove kod gradana duševni nemir, uznemirenost, osjećaj straha ili ličnu nesigurnost. Po ocjeni ovoga suda nije od značaja da li je ovo ponašanje zapažena i od drugih lica ili samo od onih prema kojima su ti nasilnički postupci vršeni. Dovoljno je da su po objektivnoj ocjeni učinjeni postupci takvog karaktera i intenziteta da mogu ugroziti spokojstvo građana. Iz tih razloga za postojanje ovoga djela nije bitno da li je ono učinjeno na javnom mjestu (vidi komentar KZ SR Srbije, SAP Kosova i SAP Vojvodine uz ovaj član).

Ako se ima u vidu da su u konkretnom slučaju naprijed opisane radnje bile usmjerene prema oštećenom koji je takode građanin, onda je trebalo ocijeniti da li je bilo ugroženo sem njegovog spokojstva, spokojstvo i drugih građana bez obzira da li su oni bili prisutni dogadaju ili su za njega saznali, a pogotovo kod činjenice daje okrivljeni zbog takvog i sličnog ponašanja ranije kažnjavan. Istina, ranije kažnjavanje ne ulazi u elemenat ovog krivičnog djela, ili može poslužiti kao dokaz o ugroženosti spokojstva, sem napadnutih lica, i drugih građana. Iz svih navedenih razloga, ovaj sud je uvažio zahtjev javnog tužioca za zaštitu zakonitosti jer je našao da su nižestepeni sudovi učinili povredu Krivičnog zakona u korist okrivljenog iz člana 365. tačka 1.

ZKP, u veyi sa članom 204. stav 2. u vezi stava 1. KZ SRBiH, te je tu povredu konstatovao, a nije dirao u pravosnažnu presudu. (Odlvka Vrhovnog suda BiH, Kviz. 41 B/90, od 7. 11. 1990. godine) Član 226. stav 3. KZ SRBiH, u vezi sa članom 8. stav 2. KZ SFRJ ZA KV ALI FIKOVAN I OBLIK KRIVIČNOG DJELA ZLOUPOTREBE POLOžAJA ILI OVLAŠĆENJA IZ ČLANA 226. STAV 3. KZ SRBiH, NE MOŽE SE REĆI DA ISPUNJAVA USLOVE IZ ČLANA 8. STAV 2. KZ SFRJ (DA NIJE KRIVIČNO DJELO), JER ONO KAO KVAUFIKOVANI OBLIK, NE MOŽE PREDSTAVLJATI KRIVIČNO DJELO NEZNATNE DRUŠTVENE OPASNOSTI, NITI MOŽE BITI MALOG ZNAČAJA BEZ OBZIRA NA VISINU PROTIVPRAVNE IMOVINSKE KORISTI. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je okrivtjenog oglasio krivim zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja Hi ovlašćenja iz člana 226. stav 3.

KZ SABiH za to djelo mu izrekao uslovnu osudu, kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca i istovremeno odredio da se ta kazna neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo. Protiv te presude okrivljeni je izjavio žalbu zbog pogrešno utvrdenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona. Između ostalog, okrl vljeni u žalbi tvrdi da ga je prvostepeni sud trebao oslobodili od optužbe, jer po njegovom mišljenju iznos koji je prisvojen predstavlja neznatan iznos, pa da su se ispunili uslovi iz člana 8. stav 2. KZ SFRJ, za njegovo oslobođenje od optužbe. OvaJ sud je žalbu okrivljenog odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Donoseći takvu presudu, ovaj sud nalazi da ni osnovni oblik krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 226. stav 1.

KZ SRBiH u ovom slučaju zbog načina na koji je izvršeno ne ispunjava uslove iz člana 8. stav 2. KZ SFRJ. a pogotovo njegov kvalifikovani oblik, koji zbog toga što je kvalifikovan ne može predstavljati 9. Član 35. stav 3. ZKP krivično dJelo neznatne društvene opasnosti niti može biti malog značaja bez obzira na visinu protiv pravno prisvoje ne imovinske koristi za sebe ili drugog. Naime, da bi jedno djelo moglo da se ocijeni kao djelo neznatne društvene opasnosti u smislu člana B. stav 2. KZ SFRJ, potrebno je da se steknu oba zakonska uslova, a to je da je ono malog značaja i da je njegova posljedica neznatna ili da je uopšte nema. Kako se nisu ispunili ovi uslovi, to je žalbeni prigovor okrivljenog istaknut u ovom pravcu ocijenjen neosnovanim.

Međutim, ovaj sud je odbio žalbeni prigovor okrivljenog, kojim u žalbi tvrdi daje prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz ćlana 364. stav 1. taćka 1 1.

ZKP, time što nije naveo razloge u presudi o tome zašto mu niJe izrekao ublaženu kawu za krivično djelo koje je učinio u prekoračenju granica nuine odbrane, kada je zakonom propisano (član 9. stav 3. KZ SFRJ) da se može blaie kazniti u slučaju prekoračenja granica nužne oc za od UV, ub za! ubl se je; da ukc stić i 3 kaz obr no kaz što ne 11. Čla KAC PRE NA(ČlA ODF Iz ot Pr ogla: stav zato mu j Jedni kazn; godir Prc pa je prein. nomi ne. Re ne prE Sli u Povrij, nom t 12. Ćlan PROT. ŽALBI OštE gonjer nio zal vijenac niti inu seglo paeb: je; ljese, vor jen s. ZA sunapo eđu)Odj]og acio 7. ANA)GE 1 ZA NJU albu; io u?kao ovor peni nog ZKP, odbrane. Ovaj sud polazi od činjenice da uslovi za ublažavanje kazne u zakonu nisu tako određeni da obavezuju sud da ublaži kaznu, već uvijek tako da postoji samo mogućnost njenog ublažavanja i u kojim granicama.

Prema tome zakon dopušta, ali i ne obavezuje sud da mora ublažiti kaznu. Međutim, kada sud nade da su se ispunili uslovi za ublažavanje kazne bilo da je zakonom dozvoljeno blaže kažnjavanje bilo da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i ublaženom kaznom može postići opšta; posebna svrha kažnjavanja iz čl. 5. i 33. KZ SFRJ, i ako okrivljenom izrekne blažu kaznu od zakonom propisane, onda je dužan u obrazloženju presude navesti razloge. Suprotno tome, ako sud okrivljenom nije izrekao blai: u kaznu od kazne propisane zakonom. bez obzira što se radi o prekoračenju granica nužne odbrane kada zakon dopušta mogućnost b1aieg 11. Ćlan 364. stav 2, u vezi sa članom 369. ZKP kažnjavanja nije dužan navoditi razloge zašto nije izrekao blažu kaznu.

Polazeći od toga, prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364, stav 1. taćka 11. ZKP, na koju okrivljeni neosnovano ukazuje žalbom. Naime, da li će sud okrivljenom, za krivično djelo izvršeno u prekoračenju granica nužne odbrane izreći blažu kaznu od zakonom propisane kazne, zavisice od njegove ocjene konkretnog slučaja (stepena prekoračenja granica nužne odbrane, od svih okolnosti objektivne i subjektivne prirode, jačine napada i odbrane, sredstva napada i odbrane, odnosa napadača i napadnutog, nastale posljedice itd).

Republički javni tužilac je protiv drugostepene presude podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti u kome je naveo da je drugostepeni sud povrijedio odredbe iz člana 369. u vezi sa članom 123. stav 4.

ZKP, a time i daje učinio bftnu 12. Član 394. stav 2. ZKP povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 2. ZKP, koja je uticala na pravilnost i zakonitost drugostepene presude, a koja se sastoji u tome što je drugostepeni sud odlučivao po žalbi javnog tužioca i donio presudu prije nego što je žalba javnog tužioca dostavljena na odgovor okrivljenom, već samo njegovom braniocu. Ovaj sud je prihvatio takve navode iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti, nalazeći da je drugostepeni sud na naprijed opisani način učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364, stav 2. ZKP, te je drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio tome sudu na ponovni postupak i odluku, s tim da prije toga žalbu javnog tužioca dostavi i okrivljenom na odgovor.

protivljenja vijeće je donijelo rješenje prema kome nema mjesta sprovođenju istrage. Oštećeni kao tužilac je protiv toga rješenja izjavio žalbu vijeću višeg suda, koje je tu.žalbu uvažilo, i rješenje vijeća prvostepenog suda preinačilo, tako što je protiv okrivljenog odredilo sprovodenje istrage za navedeno krivično djelo. Vijeće višeg suda je u svom rješenju pogrešno dala pouku o pravnom lijeku, tako da je okrivljeni izjavio žalbu Vrhovnom sudu protiv rješenja vijeća donesenog u drugom stepenu. Medutim, Vrhovni sud je takvu žalbu odbacio kao nedozvoljenu, jer prema odredbi iz člana 394. stav 2. ZKP protiv rješenja vijeća donesenog prije i u toku istrage žalba nije dozvoljena ako zakonom o krivičnom postupku nije što drukčije odredeno. U ovom slučaju nije ništa drugo određeno, pa bez obzira na datu pouku, koja je pogrešana, Vrhovni sud BiH je takvu žalbu okrivljenog odbacio.

U konkretnom slučaju okrivljeni su učinili težu povredu propisa o privrednom poslovanju. Ovo iz razloga što se stavljanjem u promet higijenski neispravnih namirnica ugrožavaju životi i zdravlje potrošača.

Pored toga, okolnost da okrivljeni do sada nisu osudivani sama za sebe nije mogla predstavljati dovoljan osnov za 14, primjenu odredbe o ublažavanju kazne iz člana 24. Zakona o privrednim prestupima pri odmjeravanju kazni okrivljenim, kako to i javni tužilac osnovano ukazuje u žalbi. Ovu okolnost trebalo je cijeniti u kontekstu ostalih okolnosti, a naročito okolnosti pod kojima je prestup učinjeni okolnosti koje su mogle nastupiti u konkretnom slučaju, a što prvostepeni sud prilikom odlučivanja o kaznama nije imao u vidu. Kod takvog stanja stvari žalbu javnog tužioca valjalo je uvažiti, prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni preinačiti tako što su okrivljenim izrečene kazne kao u izreci ove presude (pravnom licu 400.000 dinara, a odgovornom licu 40.000 dinara) u uvjerenju da su adekvatne težini izvršenog prestupa i stepen u njihove odgovornosti i da će se izrečenim kaznama ostvariti svrha kažnjavanja.

Pri tome je naveo daje prema odredbi iz člana 33. Zakona o finansijskom poslovanju ("Službeni list SFRJw, br. 10/89 i 58/89) Zakon o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava prestao da važi sa 30. septembrom 1989. godine, a novim zakonom ponašanje okrivljenih nije zaprijećeno kao privredni prestup. Shodno tome Vrhovni sud BiH je na temelju odredaba iz člana 349. stav 1. tačka 15. 3. Zakona o krivičnom postupku i člana 131. Zakona o privrednim prestupima donio presudu kojom se u odnosu na oba okrivljena odbija optužba da su izvršili privredni prestup za koji su optuženi.

Naime, prema odredbi iz člana 15. pomenutog zakona svaka knjigovodstvena isprava prije predaje na knjiženje mora se kontrolisat i od strane ovlaštenog radnika da bi se utvrdila njena ispravnost, tačnost i zakonitost, a što ovlašteni radnik potvrđuje svojim potpisom.

U konkretnom slučaju izvedenim dokazima pred prvostepenim sudom utvrđeno je da prije knjiženja ulazne faktu- 16. re nisu kontrolisane u pogledu njihove ispravnosti, tačnosti i zakonitosti i da nisu likvidirane od strane ovlaštenog lica na način kako je to regulisano naprijed navedenom zakonskom odredbom. Shodno tome i po mišljenju ovog suda u ponašanju okrivljenog stiću se obilježja privrednog prestupa za koji je oglašen odgovornim. Istina, žalitelj u žalbi ukazuje da se on kao šef knjigovodstva ne smatra odgovornim za učinjenu povredu propisa, Ovaj prigovor, medutim, nije osnovan, jer kako je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno žalitelj je morao sa svoje strane pred uzeti mjere kako bi se knjiženje vršilo samo na osnovu isprava čiju je ispravnost, tačnost i zakonitost utvrdio i potvrdio svojim potpisom ovlašteni radnik.

Žalitelj nije postupao na ovaj način, pa je svojim ponašanjem doprinio izvršenju privrednog prestupa za koji ga je prvostepeni sud pravilno oglasio odgovornim.

Navodi okrivljenih raspra-vljeni su od strane prvostepenog suda koji je u svojoj odluci iznio logične i uvjerljive razloge kojima se rukovodio pri izvođenju zaključka o njihovoj odgovornosti.

Stav i rezonovanje prvostepenog suda usvaja i ovaj sud. Naime, sve ukoliko su i tačne tvrdnje iznijete u žalbi da su kontrolna knjižica i pomenuti opšti akt uručeni vozaču, to ne može predstavlja tf osnov za isključenje njihove odgovornosti. Ovo iz razloga što su u smislu odredbe iz člana 8. pomenutog zakona 019anizaci je udruženog rada koje vrše javni prevoz i prevoz za sopstvene potrebe dužne da organizuju i trajno vrše kontrolu da su ispunjeni propisani uslovi za rad vozača. Prema tome, okrivljeni su permanentno morali kontro - lisati da li su ispunjeni uslovi za rad vozača. U ovom slučaju, međutim. ta kontrola je izostala, pa je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u radnjama okrivljenih stiču obilježja privrednog 17. prestupa za koji su oglašeni odgovornim.

Stoga je i njihove žalbe valjalo odbiti

U prvostepcnom postupku je utvrdeno da je tužilac, dok je bio OOUR u sastavu RO "Sanakeram" jedini proizvodio keramičke pločice i druge keramičke proizvode, dok su druge četiri OOUR proizvodile ciglu, crijep, ciglarasku glinu, bavili se transportnom djelatnošću i slično, a jedini doticaj sa firmom "Sanakeram" je bila proizvodnja grube keramike.

Nakon organizovanja kao preduzeće, tužilac i tuženi su zadržali ove vrste djelatnosti. Pošto je tužilac (koji je prvi zatražio upis u sudski registar nakon nove organizacije) zadržao kao osnovnu i jedinu djelatnost izradu proizvoda od keramike, to on ima pravo da se jedini služi firmom koja asocirana ovu djelatnost, a tuženi, kome je samo jedna od djelatnosti, i ne primarna, proizvodnja grube keramike, ne može zadržati staru firmu koja asocira jedino na proizvodnju keramike. Postojanje dva preduzeća sa sličnom firmom koja isključivo asocira na proizvodnju predmeta od keramike, u malom mjestu, mora da izazove zabunu kod potrošača i poslovnih partnera, pa zato tužilac, koji se bavi proizvodnjom predmeta od keramike kao osnovnom i jedinom djelatnosti, za razliku od tuženog, primjenom naprijed spomenutih odredaba Zakona o preduzećima, ima pravo da zahtijeva da se tuženom zab1aoi upotreba firme "Sanakeram" jer on posluje pod firmom "Keramika ".

Stoga je prvostepeni sud trebao poći od pretpostavke da je u pravilu propisana zabrana upisa u sudski registar i zabranu poslovanja preduzeća "pod istom ili sličnom firmom" na području "istog suda koji vodi sudski registar", a da se zaštita zbog toga što je neko drugo preduzeće koje se nalazi na području drugog registarskog suda, prijavilo ili posluje "pod istom ili sličnom firmom" -pruža samo izuzetno, tj. ako postoji realna mogućnost da zbog iste ili slične firme dode do pometnje na tržištu.

U predmetnom slučaju je vidljivo da se tužiteljica nalazi u Lj. i ima firmu "Dekorativna. Tvornica dekorativnih tkanina, koja je na slovenačkom jeziku, a da se tuženi nalazi u P. SR Bosna r Hercegovina sa firmom Tekstilna industrija "Dek orativa koja je na srpskohrv atskom jeziku, što znači da postoji jasna i uočljiva razlika u označi firme za prosječno pažljivo lice. Prvostepeni sud se poziva na dopise i račune koje su poslovni partneri dostavili tužiteljici, a ne tuženom, iako su se na njega odnosili, ali se zapaža da su ovi dopisi upućeni kratko nakon registracije firme tuženog (u aprilu 1987. godine), te mogu biti objašnjeni nedovoljnom pažnjom radnika koji su radili na poslovima korespondencije u pomenutim organizacijama.

Ovi dokazi nisu dovoljni 2a zaključak da postoji u prometu izražena mogućnost zamjene firme, koja može dovesti do pometnje (u prvom redu se misli na pometnju koja bi ugrozila plasman robe koju proizvodi organizacija koja traži zaštitu firme). rt., hovni sud BiH, Pž. 537/90 od 26 7 _goiine) 20. Član 3. Zakona o autorskom pravu Članovi 3. i 4. Zakona o uslovima za objavljivanje ličnih spisa portreta fotografija filmova i fonograma 1 ' LICE ČIJA SU PRIVATNA ISMA OBJAVLJENA BEZ NJEGOVOG PRISTANKA SAMO IZUZETNO MOŽE ZAHTIJEVATI NAKNADU ŠTETE ZBOG POVREDE AUTORSKOG PRAVA. Iz obrazloženja: Pojam autorskog djela određen je odredbom člana 3. Zakona o autorskom pravu "Službeni list SFRJ", broj 19/78, sa izmjenama i dopunama u br. 24/86 i 21/90), tako da se "autorskim djelom smatra tvorevina iz oblasti književnosti, nauke, umjetnosti i drugih oblasti stvaralaštva, bez obzira na vrstu, način i oblik izražavanja, ako ovim zakonom nije drukčije određeno".

Zakonom o uslovima za objavljivanje ličnih spisa, portreta, fotografija, filmova i fonograma ("Službeni list SRBiH", broj 33/80), propisani su uslovi 2a objavljivanje ličnih spisa, u koje u smislu člana 3. stav 1. tog zakona spadaju i privatna pisma, a odredbom člana 4. stava 2. istog zakona propisano je da se privatno pismo može objaviti s pristankom lica koje ga je sastavilo. Ako bi se objavljivanjem tog pisma mogli povrijediti interesi lica kome je upućeno, potreban je i njegov pristanak. Prvostepeni sud je trebao s pouzdanjem utvrditi da li su obja11ljivanjem sadržaja tužiočev ih pisama, koja je ovaj uputio li-tuženom, povrijeđena tužioceva autorska prava (u kojem slučaju kao prethodno pitanje treba ustanoviti da li tužiočeva pisma po svom karakteru, sadržaju i dometu predstavlja ju autorsko djelo u smislu odredbe člana 3.

Zakona o autorskom pravu), ili se radi o povredi lužiočevih prava zasnovanih na odredbama Zakona o uslovima za objavljivanje ličnih spisa, portreta, folograti-ja, filmova i fonograma, koji nisu namijenjeni javnosti.

Prema članu 19. istog zakonskog propisa, unošenjem zgrade u stambeni fond ne prenosi se pravo davanja stanova na korištenje, ako ugovorom nije drugačije predviđeno. se u likvidacionu odnosno stečajnu masu u postupku redovne likvidacije ili stećaja ne unose sredstva fonda stambenih zgrada, već se ona vraćaju osnivačim a, odnosno prenosiocima sredstava, sa odgovarajućim dijelom obaveza nastalih poslovanjem tim sredstvima.

Prema tome, iz navedenih zakonskih odredaba ne proizilazi da samim unošenjem stambene zgrade ili stana u stambeni fond prestaje pravo raspolaganja stanom, odnosno da se time automatski trajno razdvajaju pravo raspolaganja i pravo davanja stana na korištenje. Do takvog razdvc1-janja po odredbama navedenog zakona nije ni dolazilo, što jasno proizilazi iz odredbe člana 26, a takvo razdvajanje nije moguće ni po pozitivnim zakonskim propisima (član 5. Zakona o stambenim odnosima). Pravo raspolaganja sadrži i ovlaštenje davanja stana na korištenje, kao jedno od osnovnih ovlaštenja, pa trajnim gubitkom toga ovlaštenja, pravo raspon laganja ne bi se moglo realizovati u punom smislu. Naprijed izloženo mišljenje ima potvrdu i u odr. čl. 24.

Zakona o izdvajanju i usmjeravanju sredstava za stambene potrebe i o samouprav. nim interesnim zajednicama u stambenoj oblasti ("Službeni list SRBiW, broj 13/74), po kojim se pravnim licima koja su kao osnivači, unijeli u 26. Član 1 O. Zakona o obligacionim odnosima fond stambenih zgrada organizacije za gazdovanje stambenim zgradama u društvenoj svojini, stambene zgrade, ove vraćaju, da bi ih ponovo udružili u novoosnovane zajednice stanovanja, u smislu člana 26. istog zakona.

Kako ugovor o tome da članovi porodične zajednice izgrade stambenu zgradu za jednoga od njih nije protivan javnom poretku, na temelju takvog ugovora stiče se neposredno pravo svojine na izgradenom objektu.

Prigovor tuženoga je neosnovan, jer po izričitoj odredbi iz člana 43. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima svaki je zajednički vlasnik pojedinačno ovlašten da podnese vlasničku tužbu protiv svakog lica koje bez osnova posjeduje stvar na koju ima zajedničko vlasništvo, pa i protiv svoga djeteta.

nova, vla- 90. RAVA lkrel- 190. 29. član 31. Pravilnika o postupku javnog nadmetanja za prodaju nepokretnosti u društvenoj svojini NE MO1E SE SMATRAll DA JE POVUČ: ENA PISMENA PONUDA U KOJOJ JE OČIGLEDNOM GREŠKOM U OZNAČAVANJU PONUOENE CIJENE NAVEDENA NE EALNO VISOKA CIFRA, AKO JE PRILIKOM JAVNOG OTVARANJA PISMENIH PONUDA PONUDAC IZJAVOM U ZAPISNIK SAMO ISPRAVIO GREŠKU. iz obrazloženja: Nižestepeni sudovi su utvrdili da je tužena 4. decembra 1985. godine, oglasila prodaju ga- 1ažc.

Kao ponudilac se javio i tužilac sa ponudom od 1.530.000 dinara. Javno otvaranje pismenih ponuda izvršeno je 26. decembra 1985. godine, pred nadležnom komisijom, pa je saopšteno da je najveći iznos 163.760.000 dinara, ponudio P.R. P.R. je odmah izjavio da on ne nudi navedeni iznos, da se njegova ponuda odnosi na stare dinare, tako da on u stvari nudi 1.637.600 dinara, Stav komisije tužene je bio da se prigovor P.R. ne uvaži, jer da bi se tada radilo o usmenoj ponudi, a ujedno nije usvojio ni prigovor tužitelja, koji je zah lijevao da se s obzirom na ništavost ponude P.R. utvrdi da je on najpovoljniji ponudilac i da se sa njim zaključi ugovor o prodaji. Nižeslepeni sudovi su ocijenili da tumačenje ponude suprotno njenom sadržaju predstavlja povlačenje pismene ponude i stavljanje nove pismene ponude, što je u postupku prodaje pribavljanjem pismenih ponuda nedopu-stivo, pa kako je slijed eća najpovoljnija ponuda bila tužiočeva. tužbeni zahljev su usvojili.

Opravdano se u reviziji navodi da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Zbog ranijih inflatornih kretanja i devalvacije dinara, moguća je bila greška u označavan ju brojeva novčanih jedinica, pa kada se ima u vidu da je u ponudi P.R. oz: načena cijena od 163. 760.000 dinara (prema stanju spisa što puta veća od tadašnje tržišne cijene garaže), PH izjavom da se radi o starim dinarima i da on u stvari nudi iznos od t.637.600 dinara, nije povukao pismenu ponudu niti dao novu usmenu ponudu, nego je samo izvršio ispravku očigledne greške u pisanju brojčanih jedinica. S obzirom na izložen o tužitelj nije bio najpovoljniji ponudilac pa tužena nije dužna da sa njim zaključi ugovor u smislu odredbe člana 31.

Pravilnika o postupku javnog nadmetanja za prodaju nepokretnosti u društvenoj svojini ("Službeni list SRBiH", broj 28/79).

koje imenuje, bira i postavlja Skupština opštine, odnosno l2vršni odbor S.O. pošto K.Z. obavlja poslove referenta, pa mu je sredstva za učešće u kupovini stana mogla dodijeliti samo Radna zajednica opštinskih organa uprave. Iz ugovora stranaka proizilazi da bi sredstvima navedenim u ugovoru trebalo obezbijediti kupovinu stana radi dodjele K.F. (zaposlenoj kod banke tužiteljice) i njenom bračnom drugu K.Z. zaposlenom u organu uprave tužene. Shodno tome prvostepeni sud je bio dužan pouzdano utvrditi da li je tužiteljica znala ili morala znati daje ugovor suprotan opštem aktu 31. tužene, s obzirom da je K.Z. kao bračni drug radnika tužiteljice, u vrijeme zaključenja ugovora, bio zaposlen kao referent u organu uprave, a zaključak o dodjeli sredstava je donio i ugovor zaključio Izvršni odbor S.O. Ukoliko prvostepeni sud zaključi da je tužiteljica znala ili morala znati da je ugovor suprotan opštem aktu tužene, on ne proizvodi pravna djejstva, a u suprotnom takav ugovor ostaje na snazi (stav 2. ćlana 22. Zakona o obligacionim odnosima.

kojima je određeno da će banke na devizr, e štedne uloge građana plaćati kamatu po kamatnim stopama u zemlji domicilne valute uvećane za određeni procenat, jer nemaju značaj propisa iz člana 27. stav 2.

Zakona o obligacionim odnosima, već se 32. odredbama tih odluka mogu uređiv ati ugovorni odnosi samo za ubuduće. Prema tome, banka je dužna izvršiti zaključeni ugovor po načelu izraženom u članu 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (savjesno i u svemu kako glasi). Ponašarije tužene banke, kojim je stavila do znanja tužiocu da od 1. 7. 1986. godine (u toku trajanja ugovora, koji je automatski obnovljen za period od 1. 1 O. i 985. godine do 1, 1 O 1988- godine) neće isplaćivati ugovorenu fiksnu kamatu od 12,5%, ne može imati uticai na izmJ nu UQCII.Q, automalski obnovljenog prije 1. 7 1986. godine, ah se maze prihvatiti da ban kane pristaje da pod is im usovima sa ama orii" s o om o. % obnavra i dare ta u ovor.. tako da tužiocu po isteku ovog roka ne bj cdca, dalo pravo na kamatnu staa11 od 1? s,_ 1

T 34. Čla, UGC ODI Iz ol u kam za tj a diJ dog, odrii kam 35. Čla 1 PUI PO Iz ol Pr nned vaza ispo cijer Uc "Fot, tehn dioc zaklj vanj; sa li, drug 1ovorave, iovor, peni znati e, on Inom a 22. 90. J NA 1986. SE O rnr illKA CJ11 TI vomi, anka 3.čelu: ligakako la do toku vljen 1988. u ka rj - 1. 7. ane mom llipa; '990. -CAR STU)GA,, ovo cijeni omeemo: tom tuženog i potpisano na uobičajeni način, a kao potpisnik označen direktor tuženog.

Ovakvo garantna pismo tuženog ima karakter ponude i ovlaštenja donosiocu za prijem ispunjenja. Ova ponuda sadrži bitne elemente za zaključenje ugovora (član 32. stav 1. Zakona 0 obligacionim odnosima). Zahtjev tuženog za iznajmljivanje putničkog vozila je uobičajeni zahtjev privrednih subjekata, pa ovakav zahtjev ne prelazi obim normalnog poslovanja tuženog. S obzirom na to i 33. sadržaj garantnog pisma, ovo garantna pismo obavezuje tuženog kao ponuda i kada ne bi bilo potpisano od ovlaštenog lica, ako za to ponuđeni nije znao (ispunjeni su uslovi predviđeni Opštom uzansorn za promet robom broj 21. koja se može primijeniti u smislu člana 1107. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima).

Zakona o obligacim odnosima, radnici u organizaciji udrui: enog rada koji rade na takvim poslovima čije je oba vijanje vezano za zaključenje i ispunjenje određenih ugovora kao što su prodavci u prodavn i cam a, radnici koji obavljaju od redene usluge u ugostiteljstvu, radnici na poslovima šalterske službe u pošti, u banci i sl. ovlašteni ------------------------- ---- - - - - su samim tim na zakljućenje i ispunjenje tih ugovora. Ovakvo navođenje ovlaštenja lica koje obavljaju određene poslove, koje predstavlja na vođenje tipičnih primjera ovlaštenja u smislu citiranog člana, podrazumijeva isto ovlaštenje i u svim drugim slučajevima u skladu sa istim kriterijima. Zaključenje ugovora od strane rukovodioca poslovnice u granicama djelatnosti poslovnice, 36. koja isporučuje robu po tom ugovoru, predstavlja obavljanje poslova vezano za zaključenje i ispunjenje ugovora u smislu člana 98. stav 1.

Zakona o obligacionim odnosima i pretpostavlja savjesnost kupca u zaključenju ugovora o prodaji sa ovim licem.

Tužioci tvrde da su ugovore o prodaji zaključili u zabludi, a u cilju skraćenja postupka eksproprijacije, jer da su bili u uvjerenju da će navedene nekretnine biti eksproprisane pošto je odlukom nadležnog organa uprave bio 37. utvrđen opšti interes za izgradnju poslovnog objekta.

Polazeći od činjeničnih navoda na kojima je zasnovan zahtjev za raskid ugovora o prodaji zaključenih tokom 1979. godine, nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužilaca. Okolnost da su ugovo, i zaključeni u zabludi, jer da su tužitelji bili u uvjerenju da će navedene nekretnine bili eksproprisane, te da u protivnom ne bi pristali na prodaju istih, ne može imati značaja za raskid ugovora, ni pod pretpostavkom da je tačna, jer iz tog razloga tužitelji ne bi mogli tražiti raskid ugovora nego samo poništenje u zakonom propisanim rokovima (čl, t t 1. i 117. Zakona o obligacionim odnosima), koji su u ovom slučaju protekli.

Kada dužnik u roku u kome povjerilac može obavijestiti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora, ispuni obavezu ili obezbijedi njeno ispunjenje predajom instrumenta obezbjedenja plaćanja. onda povjerilac nije dužan obavještavati dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora.

On može samo odbiti prijem ispunjenja ili na drugi način pokazati da neće ispunjenje ugovora. Prijemom mjenice u konkretnoj situaciji prodavac je ispoljio volju da zahtijeva odnosno da 39. Član 139. Zakona o obligacionim odnosima prihvata ispunjenje ugovora, ako 12 drugih okolnosti ne proizilazi da nije htio njegovo ispunjenje. Pri tom treba cijeniti i postupanje povjerioca po mjenici, u smislu odredaba člana 18. Zakona o obezbJedivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava ("Službeni list SFRJW, broj 60/75, sa kasnijim izmjenama i dopunama), radi njene naplate. lmalac mjenice dostavlja mjenicu sa nalogom za naplatu sa žiro računa, a po izvršenom nalogu organizaciona jedinica Službe društvenog knjigovodstva dostavlja izvještaj korisniku žiro računa.

U tom se ovaj način naplate bitno razlikuje od plaćanja virmanom koje se može učiniti nezavisno od volje povjerioca, odnosno korisnika žiro računa. U konkretnom slučaju sve radnje po mjenici učinjene su između povjerioca i dužnika. Pri tome bi trebalo cijeniti da li je neku radnju neposredno izvršio zastupnik povjerioca, odnosno da li se sa tim saglasio.

Kod ovakvih okolnosti tužena je iznos koji je tužilac uplatio na žiro račun novčanih kazni za privredne prestupe koje pripadaju Republici, stekla bez pravnog osnova, u smislu odredaba 41. člana 210. Zakona o obligacionim odnosima. Vraćanje toga iznosa tužilac može zahtijevati u smislu člana 211. istog zakonskog propisa, jer je on platio da bi izbjegao prinudu (do dobrovoljne isplate navedenog iznosa došlo je radi izbjegavanja prinudnog izvršenja rješenja inspekcijskog organa, koje nije imalo svojstvo pravosnažnosti, ali je bilo izvršno).

Budući da je u ovom slućaju tužilac - isporučilac motornog vozila naplati od tužene razliku u cijeni, koja je uslijedila nakon što je sam pao u docnju, obaveza plaćanja nije postojala (član 324. ZOO), pa je dužan tuženoj vratiti isti iznos strane valute ili da joj plati protuvrijednost u dinarskom iznosu na dan ispunjenja obaveze u skladu sa tužbeni m zahtjevom (član 2. Zakona o parničnom postupku).

ZOO i dužnik nije ovlašten da jednostrano taj redosljed mijenja. 44. Član 313. Zakona o obligacionim odnosima Ovo jasno proizilati iz različito g sadržaja odredaba člana 312. stav 1. i člana 313. ZOO, a i cilja koji se ovim zakonskim odredbama želi postići. U ovom smislu se izjasnila i sudska praksa (vidjeti zaključak sa XXIII Koordinacionog sastanka priv, ednog sudstva Jugoslavije održanog u Ohridu u maju 1989. godine. (Vrf1ovni sud BiH. Pž. 748/89 od 26. 7. 1990. godine) AN IZNOS IZ NAPLAĆENE MJENICE KOJA JE DATA RADI OBEZBJEDENJA PLAĆANJA IZMEDU KORISNIKA DRUŠTVENIH SREDSTAVA, MOŽE SE URAĆUNATI U OTPLATU SAMO GLAVNICE ČIJE JE PLAĆANJE OBEZBIJEDENO NAPLAĆE NOM MJENICOM. jan po- 1zliam jala isti ost eze ma NA vu Iz obrazloženja: U smislu čl. 6. i 7.

Zakona o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava, obezbjeđenje plaćanja se može izvršiti izdavanjem i predajom povjeriocu jednog ili više instrumenata obezbjedenja plaćanja saglasno ugovoru, s tim što se mjenica sa avalom ne moie predati povjeriocu prije nastanka dužnićko-povjerilačkog odnosa, kao ni poslije isteka 15 dana od dana nastanka dužni čka-povjerilačkog odnosa. Mjenice kao sredstvo obezbjedenja plaćanja izdaju se i predaju po navedenom zakonu, radi izmirenja određenog potraživanja iz konkretnog dužničko-povjerilačkog 45. odnosa i dužnik ih predaje prije nego što su dospjele kamate, pa ako mjenična svota ne obuhvata i kamate, mogu se upotrijebiti samo za izmirenje dospjele obaveze za čije obezbjedenje su izdate ili indosirane.

Samo u slučaju da mjenice nisu predate u skladu sa tim zakonom, tužilac bi imao pravo da u smislu člana 313. Zakona o obligacionim odnosima izvrši uračunavanje najprije troškova i kamata, a tek ostatak naplaćene mjenične svote uračuna tuženome kao otplatu glavnog duga.

Činjenice od kojih zavisi navedeni zaključak nisu se mogle cijeniti samo sa aspekta primjene Pravilnika o vršenju usluga u poštanskom saobraćaju, već je valjalo imati u vidu i odredbe Pravilnika o obrascu mjenice i načinu popunjavanja i predaje mjenice ("Sl. list SFRJ", br. 40/83, 56/83, 68/83 i 41/84) i Pravilnika o obrascu kojim povjerilac obavještava SOK o dužniku koji nije predao instrument obezbjedenja plaćanja ("Službeni list SFRJ", broj 40/83), 47.

Prema članu 13. stav 1. Pravilnika o obrascu mjenice i načinu popunjavanja i predaji mjenice, remitent - indosatar dužan je da potvrđeni orginalni primjerak obrasca 08P dostavi trasantu-indosantu u roku od tri dana od dana prijema mjenice, ako korisnik društveni/7 sredstava trasant-indosant mjenicu predaje preko pošte. Po članu 1. Pravilnika o obrascu kojim povjerilac obavještava SDK o dužniku koji nije predao instrument obezbjedenja plaćanja, korisnik društvenih sredstava - povjerilac dužan je da u roku od deset dana od dana isteka roka za predaju instrumenata obezbjeđenja plaćanja na propisanom obrascu dostavi podatke Službi društvenog knjigovodstva kod koje se vodi njegov žiro račun o korisnicima društvenih sredstava - dužnicima koji nisu obezbijedili plaćanje.

Prvostepeni sud je trebao utvrditi da li je povjerilac postupao po navedenim pravilnicima (u spisu se nalazi potvrda o predaji mjenice koju tužilac nije potpisao).

Kako je zastarjelost potraživanja buduće štete nastupila prije 29. 3. 1979. godine (i: ian kada je prestala važiti odredba pomenutog zakona, jer je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, "Službeni list SRBiH", broj 8/79), to nije od uticaja što se u periodu od 29. 3. 1979. godine nije mogla zahtijevati naknada buduće štete.

Polazeći od izloženih činjenica, a uz primjenu člana 380. stav 6. Zakona o obligacionim odnosima, u vezi sa članom 939. stav 1. i članom 376. stav 1. istog zakona, ovaj sud ocjenjuje da zastarijevanje potraživanja tužioca prema tuženom počinje teći od dana kada je osiguranik tužioca saznao za štetu i lice koje ju je učinilo. Ovo zbog toga što je, u smislu citiranih zakonskih propisa (član 939. stav 1) došlo do zakonske subrogacije, pa su na tužioca, do visine isplaćene naknade, prešla sva prava njegovog osiguranika prema odgovornom licu, odnosno 51. njegovom osiguravaču, koji ga supstituiše. Prema tome, zastarjelost potraživanja tužioca prema tuženom mogla je početi teći tek nakon štetnog dogadaja, u momentu kada je njegov osiguranik saznao i za visinu štete. Rok zastarjelosti je tri godine.

Međutim, ugovorima o preuzimanju duga tuženi je stupio u obavezu umjesto ranijeg dužnika kao da je u njima bio od samog nastanka, a te su obaveze nastale prije stupanja na snagu Zakona o obligacionim odnosima. U tim obavezama promijenjen je samo subjekt obaveze, a ne obaveza. Tužbeni zahtjev proističe iz tih obaveza. Pošto su ugovori o kreditu zaključeni 15 aprila 1971. i 6. decembra 1973. godine, na obligacione odnose iz ovih ugovora, u smislu člana 1106. Zakona o obligacionim odnosima, ne primjenjuju se odredbe ovog zakona o zastari potraživanja. Stoga je pravilan stav prvostepenog suda da se o prigovoru zastare potraživanja ima odlučiti primjenom odredaba Zakona o zastari potraživanja ("Službeni lista FNRJ", br. 40/53 i 57/53).

Preioca pre k nakon e njegov -k zastar- 1990. ZAKONA AJEDO:: ibaveze a o obli promibaveza, 1. Pošto la 1971. gacione 1a 1106. rimjentari poepenog mjaima, zastari 40/53 i 10. DUĆE SKOM ADNJI Jacio - in niti 1 ureoralu (član 1 val-janost navedenog ugovora nije od značaja što prodaja nepokretnosti nije obavljena u smislu člana 19.

Zakona o prometu nepokretnosti, jer se prema odredbi stava 1. tog člana, prodaja nepokretnosti vrši javnim nadmetanjem, odnosno pribavljanjem pismenih ponuda, samo kada se otuđuje nepokretnost iz društvene svojine, a u smislu odredaba člana 26. istog zakona, odredbe člana 19. pomenutog zakona, ne odnose se na prodaju stambenih i poslovnih zgrada, stanova i poslovnih prostorija, kao posebnih dijelova zgrada, koje društveno pravno lice stavlja u pravni promet u okviru svog redovnog poslovanja. Taj ugovor nije ugovor o zajedničkoj izgradnji iz člana 50. Zakona o gradevinskom zemljištu, jer osnov (causa) ugovora nije zajednička izgradnja objekta koji će koristiti obje parnične stranke (tuženi gradi za tržište), niti je njegov 53. osnov zajednička izgradnja radj zajedničke prodaje.

Na ugovor koji su zaključile parnične stranke ne mogu se primijeniti ni odredbe člana 63. Zakona o građevinskom zemljištu, zbog toga što njime nije protupravno raspolagano gra. devinskim zemljištem, odnosno nije vršen prencs prava korištenja gradevinskog zemljišta. Prenos prava korištenja gradevinskog zemljišta podrazumijeva da se pravo na izgradnju građevinskog objekta prenosi, prije realizacije toga prava, na kupca, tako da pravo gradenja ne realizuje lice kome to pravo zakonito pripada, već lice na koga je ono preneseno, o čemu se ne radi u slučaju sklapanja ugovora radi prodaje buduće zgrade, odnosno posebnih dijelova zgrade.

Pored toga, nije od značaja kada je tuženi obaviješten o mogućnosti povećanja cije na, jer je bitno kakva je cijena ugovorena, a ne kakvu je eventualnu cijenu bilo moguće ugovoriti. Prvostepena presuda je donesena i uz pravilnu primjenu člana 17. dopunjenog članom 2. Zakona o dopunama Zakona o osnovama poslovanja organizacija udruženog rada u oblasti prometa robe i usluga u prometu robe i o siste- 55. mu mjera kojima se sprečava narušavanja jedinstva jugoslovenskog tržišta ("Službeni list SFRJ", broj 54/81), jer je tužilac imao pravo da zahtijeva odmah isporuku robe po ugovorenoj cijeni, obzirom da rok isporuke nije bio ugovoren.

Prema toj uzansi, kao i Posebnim uzansama o građenju broj 110. do 121, kvalitet radova će biti 30 predmet ocjenjivanja prilikom primopredaje konačnog obraćuna. Međutim, kada dođe do prekida radova koji za duže vrijeme nisu nastavljeni i ako bi se i iz drugih okolnosti moglo zaključiti da je došlo do raskida ugovora o gradenju prije okončanja radova i tehničkog prijema, trebalo bi smatrati da privremena situacija predstavlja konačni obračun radova, pa se u sporu za isplatu takve situacije mogu staviti prigovori u pogledu ukupne količine i kvaliteta izvedenih radova i osporavati laćnost obračuna, bez obzira što je situaciju ovjerio nadzorni organ.

Prvostepeni sud je opravdano odbio tužbeni zahtjev za plaćanje prevoznine. Preuzimanjem pošiljke i tovamog lista u kome je određeno da 60. Ćlan 986. Zakona o obligacionim odnosima primalac plaća naknadu za prevoz, primalac se obavezuje da plati prevoziocu naknadu za prevoz (stav 1. člana 670. Zakona o obligacionim odnosima). a naručilac prevoza se oslobada ove obaveze, bez obzira što je, shodno ugovoru o prodaji, od strane primaoca (kupca u tom ugovoru) bio ovlašten da ugovori cijenu prevoza sa tužiocem. (Vrhovni Sud BiH, Pi. 753/89 od 26. 7. 1990. godine) PUNOVAŽNA JE ODREDBA IZ UGOVORA O BANČINOM KREDITU O OTKUPU STRANE VALUTE IZ DEPOZITA PRIBAVJOCA KREDITA KOD ISTE BANKE I O POLAGANJU DINARSKE PROTUVRIJEDNOSTI KAO PREDMET A ZALOGA Iz obrazloženja: Tužilac je 26. februara 1985. godine zaključio sa tuženom "lnvestbankom" pravno valjan ugovor o stambenom kreditu, koji je potpisao. Tim ugovorom tužiocu je odobren kredit u iznosu od 150.000 dinara i odrede ni su bliži uslovi otplate, a tačkom 6. ugovora izričito je predviđen poseban uslov prema kome "korisnik kredita stiće pravo na korišćenje ovog kredita na osnovu dinarskog depozita od prodatih deviza što iznosi 50.000 dinara na 5 godina". Istovremeno sa zaključenjem ovog ugovora tužilac je potpisao i nalog za knjiženje i prenos dinarske protuvrijednosti iznosa od 704,28 DM sa svoje devizne štedne knjižice radi obezbjeđenja depozita u iznosu od 50.000 dinara, koji je zatim položen na njegovu dinarsku štednu knjižicu kod iste banke i oroćen na pet godina, što je u skladu i sa opštim uslovima za odobravanje te vrste kredita koji su, takođe, obavezivali ugovorne stranke. Banka je tek nakon zaključenja navede- 61-nog ugovora kao i potpisivanja naloga za knjiženje i prenos od strane tužioca, koji je u tu svrhu istovremeno dobrovoljno predao odgovornom radniku banke i svoje obje štedne knjižice (deviznu i dinarsku), izvršila transakciju i: z tog naloga, odnosno izvršila otkup deviznog štednog uloga na taj način što je skinula sa tužioćeve devizne štedne knjižice sporni iznos od 704,28 DM, obračunala taj iznos po kursu važećem u to wijeme i njegovu protuvrijednost od 50.000 dinara prenijela na tužiočevu dinarsku štednu knjižicu. Kako je banka u svemu postupila onako kako je medu strankama dogovorena, odnosno nije neovlašteno skinula sa tuiiočeve devizne štedne knjiiice sporni iznos od 704,28 DM i taj iznos otkupila, te dinarsku protuvrijednost položila na njegovu dinarsku knjižicu, nije osnovan prigovor revizije da je tužbeni zahtjev neosnovano odbijen. (VrhOvn; sucf BiH, Rev. 704/89 od 28. 6. 1990 godine) Član 279. stav 2. i član 400. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima Ćlan 4. Zakona o nevllnosti pravnih propisa donesenih prije 6. apnla 1941. godine i za vrijeme neprljatelJsk okupacije BAN! ARSi E ORGAN VCl..ic. MOGU.HTIJEVAT I KAMATE UKUP I OS ANUITETA 00 DOSPJELOSTI DO!SPLA TE I - ADA ANUITETI POTČU IZ UGOVORA O 'AEDffU ZAKWUČE lH PRIJE STUPANJA SNAGU ZAKO A O OBUOACIONIM 00 St'. A. AU SA. o A.KO SU SA KORIS IKOM REDI TA UGOVORILI DA Ć€ SE NA KA!.Aru KADA DOSPIJE 1. NAPLATU 7-ARAĆU AVATI - f A Iz obrazloženja: U smislu pravnih pravila paragrafa 3. tačka a. 1 b. bivšeg Austrijskog zakona od 14. juna 1868. godine, koja se na osnovu člana 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske 32 okupacije ("Službeni list FNRJ", broj 84/46), primjenjuju na odnose koji nisu uređeni zakonom, kamate na kamate mogu se zahtijevati ako su izričito ugovorene, a ako se dospjele kamate utužuju, onda od podnošenja tužbe. Ova pravna pravila, kada je u pitanju kreditno poslovanje banaka i drugih bankarskih organi-zac o: ti l lR1 obi da, on li ta do! zale s 62. CII CI, zd1 osi Oll N PRI 11 C l Sa Of rno O 11 ush reč, san jeril nici rae 901. na 1 pro risr spc a tlu, taci Ch ZAt 0? D

lac se a preionrm, bada ovoru 1 tom voza 10. TE IZ lSKE 1a za, u tu idgoedne 1kciju znog la sa znos, ursu lnost linarkako i nije 5ted znos lana rigo, ano 90. OD RIJE OM.O.TA. '46), akorvati jele žbe. lrtno 1 ani-zacija. u saglasnosti su sa odredbama člana 400. stav 3 a u odnosu na dospjele kamate i član.i 279. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Odredba člana 400. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima dozvoljava mogućnost da se u odnosima kreditnog poslovanja banaka i drugih bankarskih organizacija može ugovarati kamata na obračunat i iznos ugovornih kamata koje nisu isplaćene. Pravna pravila koja su došla do izražaja u članu 279. stav 2. citiranog zakona ne predviđaju mogućnost plaćanja procesnih zateznih kamata prije utuženja glavnog 62. zahtjeva koji se sastoji od dospjelih kamata. Zbog toga za vrijeme docnje korisnika kredita u otplati dospjelih anuiteta, bankarska organizacija ima pravo na kamate na ukupan iznos anuiteta od dospjelosti svakog anuiteta do isplate ako je ugovorom između bankarske organizaci - je i korisnika kredita predviđeno da će se na kamatu kada dospije za naplatu 2aračur.ati kamata.

U smislu člana 7, stav 2. istog samoupravnog sporazuma, ako zajednica dužnik (tuženi utvrdi da, uz račun, organizacija - povjerilac (tužilac nije dostavio i odgovarajuću dokumentaciju ili druge podatke koje je dužan da dostavi 63. u smislu ovog samoupravnog sporazuma, odnosno samoupravnog sporazuma o slobodnoj razmjeni rada prema članu 6. ovog samo upravnog sporazuma. vratić e takav račun tužiocu u roku od pet dana od dana prijema, uz navod enje razloga zbog kojih raeun vraća. Iz odredaba člana 2. stav 5. zakona o obezbjedenju plaćanja izmedu korisnika društvenih sredstava slijedi da dužnićko-povjerilački odnos po osnovu pružanja zdravstvenih usluga nastaje na dan kada je samoupravna interesna zajed - n ica zdravstvenog osiguranja i zdravstva, primila od organizacije udruženog rada zdravstvene djelatnosti obračun o izvršenim zdravstvenim uslugama. Iz svega navedenog proizilazi da, kada su u pitanju zdravstvene usluge, dužničko-povjerilački odnos ne nastaje kada je usluga izvršena u cjelini ili djelimično, već na dan kada je samoupravna interesna zajednica zdravstvenog osiguranja primila obračun izvršenih usluga. (vrhovni sud BiH, Pž. 713/89 od 9. 7. 1990. godine). Ćlan 34. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ZAKUPODAVAC MOŽE ODUSTATI 00 UGOVORA O ZAKUPU POSLOVNE PROSTORIJE I BEZ OPOMENE ZAKUPNI KU KOJI KROZ DUŽE VRIJEME NE PLAĆA ZAKUPNINU. Iz obrazloženja: Utvrđeno je da je tuženi zakupac prestao plaćati zakupninu tužiocu - zakupodavcu prije nekoliko godina, a nije pokazao namjeru da plati zaostali iznos zakupnine ni nakon što je obustavljen postupak za oduzimanje tužiocu ovog poslovnog prostora (preko zakonskog

maksimuma). U tom slučaju zakupodavac nije bio dužan da opominje dužnika rok opominje dužnika (dies inte, pellatpro homme) niti da ga poziva da plati zaostalu zakupninu, već je imao pravo da odustane od takvog ugovora i traži 64. ispražnjenje poslovnih prostorija (čl. 34. i 37. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija).

Budući da ni: žestepeni sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice o osnovanosti opoziva poklona, u ponovnom postupku treba utvrditi da li se u ponašanju tuženoga stiču elementi grube 34 nezahvalnosti, Jugoslovenska sudska praksa smatra da postoje osnovi za opoziv poklona i onda kada u ponašanju poklonoprimca se ne stiču obilježja krivičnog djela na koje upućuje pravilo iz paragrafa 948, bivšeg OGZ, pa u tom dijelu korigovano navedeno pravilo, pozivom na član 4. Zakona o nevažnosti pravnih p, opisa donijetih do 6. 4. 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije f'Službeni list FNRJ", broj 84/46).

Nisu osnovani navodi žalbe da je, zato što se u izvršenju naloga suda nije pridržavala "Metodologije i obračuna revalorizacije depozita i kredita na depozite i kredite, eskonta mjenica i zatezne kamate" ("Službeni list SFRJ", broj 68/88), a koja se primjenjuje na sve obaveze i potraživanja banaka i drugih korisnika društvenih sredstava, tužena svojim neispravnim postupanjem, prouzrokovala štetu tužioca.

U konkretnom slućaju nije u pitanju metod obračuna kamata, nego u provođenju izvršnog postupka, primjena načela strogog formalnog legaliteta. U prijedlogu za izvršenje nije tražen obračun zatezne kamate na revalorizovani iznos glavnog 67. Član 16. stav 1. Zakona o mjenici duga, niti je takav obračun naložen izvršnom ispravom. Izvršni sud, a i tuženi, nisu ovlašteni da se upuštaju u razmatranje materijalne zakonitosti i pravilnosti izvršne isprave, a kod naćina obračuna zateznih kamata, dužni su da se kreću u granicama Izvršne isprave. U smislu člana 16. i člana 20. Zakona o izvršnom postupku, rješenjem o izvršenju može se odrediti ispunjenje obaveze samo u okviru sadržaja odluke koja je posltižila kao izvršna isprava, a to znači, isključivo prema vrsti i obimu ispunjenja koji su označeni u toj odluci.

Medu strankama je nesporno da je izreka predloženog platnog naloga istovjetna sadržaju prijedloga za izvršenje i izreci rješenja o izvršenju. U smislu člana 199. Zakona o izvršnom postupku i članova 3. i 4. Zakona o službi društvenog knjigovodstva, SDK kao organizacija sa javnim ovlaštenjima, koja obavlja poslove platnog prometa za korisnike društvenih sredstava, provodi izvršenje na novčanim sredstvima korisnika društvenih sredstava, na računima koji se vode kod nje, na osnovu sudskih rješenja o izvršenju i kao pomoćni organ suda u izvršnom postupku, dužna je izvršiti nalog suda onako kako glasi.

U ovakvom slučaju do takvog štetnog postupanja bi moglo doći, ako je tuženi, svjestan teškog finansijskog stanja trasanta, ovome prodao robu, računajući na naplatu na teret avaliste, a pogotovu ako je primio mjenicu, a da nije ni nastao dužničko-povjerilački cdnos (nije ni isporučio robu trasantu).

Samo tada bi postojalo nesavjesno sticanje mjenice u smislu člana 16. stav 1. Zakona o mjenici, pa bi se u ovoj parnici mogao tužbeni zahtjev za nakn;,,.du štete zasnovati na ćinjenicama koje bi bile podloga prigovoru u mjeničnoj parnici, do koje nije moglo doći zbog specifičnog načina naplate mjenice date kao sredstvo obezbjedenja plaćanja. Mjenica data kao sredstvo obezbjedenja plaćanja. pored nekih specifičnost i propisanih Zakonom o obezbjedivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava, ima sve karakteristike ređovne mjenice, pa 2adr: tava svojstvo mjenice i kada je trasant njenim izdavanjem postupio protivno nekim odredbama naprijed navedenog zakona. To se može zaključiti iz odredaba člana 13. stav 3. tog zakona, po kojima mjenica koja sadrži nedozvoljene klauzule i koju banka nije avalirafa, ne smatra se instrumentom obezbjedenja plaćanja u smislu tog zakona, a ne gubi svojstvo mjenice.

Stoga je logićno što je kaznenim odredbama Zakona (član 49. stav 1. tačka 6) sankcionisano samo postupanje trasanta koji ne izda mjenicu pod danom nastanka dužnićko-povjerilačkog odnosa, a ne remitenta koji takvu mjenicu primi i upotrijebi, odnosno indosira. U konkretnom slučaju mjenica je izdata na samo nekoliko dana prije nastanka dužničko-povjerilačkog odnosa za najveć i dio tražbine, a obuhvata potraživanja tuženog iz ranijih obračunskih perioda samo u maniem iznosu, pa ovi propusti ne mogu poslužiti ni kao indicija da je tuženi u času prijema mjenice postupao zlonamjerno na štetu tužiteljice avaliste.

Pošto lovačka organizacija odgovara za štetu pričinjenu na motornom vozilu, koju prouzrokuje zaštićena divljač, po pravilima o odgovornosti za štetu propisanim Zakonom o obligacionim odnosima, bez značaja su navodi tužene koji se odnose na propuštanje rokova predviđenih Zakonom o lovstvu, jer se u konkretnom slučaju ne radi o lovnoj šteti na koju se odnose odredbe Zakona o lovstvu.

Opravdano, medutim, tuženi ističe da su niž.estepeni sudovi pogrešno primijenili m lerijalno pravo kada su ovu tuženu obvezali na naknadu štete pričinjenu na motornom vozilu tužitelja, prouzrokovanu na javnom putu iznenadnim udarom srne u njegovo motorno vozilo, jer zajednica za puteve prvenstveno odgovara za štetu zbog nepostavljanja saobraćajnog znaka ""divljač na putu na dijelu javnog puta kojim upravlja, na kome divljač često prelazi preko puta. Zajednica za puteve odgovara za štetu koja nastane korisniku pula zbog propuštanja pravovremenog izvršenja potrebnih radova i preduzimanja odgovarajućih mjera za održavanje javnih puteva (član 41. Zakona o putevima. Održavanje javnih puteva, pored ostalog, obuhvata i postavljanje, zamjenu, otklanjanje i opravku saobraćajnih znakova, oznaka na kolovozu i druge opreme puta (član 42. stav 1. taćka 6. istog zakona).

Javni putevi se moraju obilježiti propisnim saabraćajnim znakovima, kojima se učesnici u saobraćaju upozoravaju na opasnost koja im prijeti na određenom javnom putu ili dijelu tog puta, stavljaju do znanja ograničenja, zabrane i obaveze kojih se učesnici u saobraćaju moraju pridržavati i daju potrebna obavještenja za sigurno i nesmetana odvijanje saobraćaja (član 124. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevirna "Službeni list SFRJ"", br. 83/80, 4/81 i 53/85 važećeg u vrijeme nastanka štetnog događaja, koji odgovara članu 129. stav,. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima "Službeni list SFRJ"", broj 50/88). Znakovi opasnosti služe za upozorenje na opasnost učesnika u saobraćaju koja im prijeti na odredenom mjestu, odnosno dijelu pula i za obavještenje o prirodi te opasnosti.

Prema odredbi člana 7. stav 1. tačka 14, Pravilnika o saobraćajnim znakovima na putevima "Službeni list SFRJ". br. 48/81, 59/81 i 17/85) znak opasnosti je i znak "divljač na putu i označava posebno opasna mjesta na kojima divljač često prelazi preko puta. Zbog toga samoupravna inleresna zajednica za puleve odgovara za štetu koja nastane zbog nepostavljanja saobraćajnog znaka "divljać na putu. jer i postavljanje ovog znaka spada u održavanja javnih puteva. Odredbom stava 2. člana 5. Zakona o lovstvu ("Službeni list SRBiH", broj 7/77) propisano je da javni put ne ulazi u lovnu površinu, pa bi prvenstvena odgovornost za štetu uzrokovanu nepostavljanjem saobraćajnog znaka "divljač na putu" postojala na strani zajednice za puteve.

U ponovnom postupku treba ispitati da li je u ovom slućaju bilo neophodno postavljanje žičane ograde pored puta ili na sličan način preduzeti mjere za sprečavanje štete, koja može nastati silaženjem divljači na put i da li je takve mjere, s obzirom na konkretne okolnosti. bila dužna preduzeti organizacija koja gazduje lovistem, jer od toga zavisi njena odgovornost za štetu (član 171. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).

Samo ako je oštećeni, prema okolnostima slučaja, mogao bez velikih teškoća otkloniti štetu djelimičnom naknadom koja mu je unaprijed isplaćena, odnosno iznosom koji je dobio od 72. prodatih spašenih dijelova oštećene stvari (u ovom slučaju motornog vozila), dosuduje se razlika koja nije bila pokrivena u vrijeme djelimične naknade. Samo ta razlika izražena u procentualnoj srazmjeri dosuđuje se po cijenama u vrijeme presudenja. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica prodajom spasenih dijelova motomog vozila pokri- 1 a prouzrokovanu štetu za samo 30% od vrijednosti uništenog vozila, ona nije mogla bez angažovanja nesrazmjerno većih svojih sredstava otkloniti štetu, pa se u ovom slučaju primjenjuje pravila prema kome se u naknadu uračunava samo nominalni iznos ostvaren prodaJ m spašenih dijelova oštećene stvari.

Polazeći od citiranih zakonskih propisa praksa sudova zauzela je stav prema kojem vlasnik kome je štetnom radnjom tako oštećena porodična stambena zgrada da njena sanacija nije moguća, niti ekonomski opravdana, ima pravo na nakn, raj ući odgo grade prem; pene oštećr znatn stamt 73.

Član Član Član POST NEZA KRET Iz obi Pro je sas kanali odgo na o braća 74. Ćlan Član KOD suoc ZAO PRIT. Iz obr Tuž nam krivičr iz člar jem te voru Ktivič1 presu, naved okonč Od pri Tu;, Odred stu ko ravka naved okolin objavi stupk, izlask, rnercij te do. Srectin, MU JE trebalo n odno nost za om nei- 1a predikona o 1990. ELJA SE CI. AKO tvari u juje se je djelia u projenama ica proa pokri- 0% od gla bez h sredu prim: i.knadu en proi. 1990. JJE SE, DE ILI DE, UZ: PENA odred- 1 uje se obiti, a idenog olazeći sudova ome je odična ije moavo na naknadu štete u visini vrijednosti cijene odgovarajućeg stana ili, ako je to povoljnije za lice koje odgovara za šletu, u visini troškova izgradnje gradevinskog objekta kakav je bio oštećeni, prema cijenama u vrijeme donošenja prvostepene presude, uz odbitak vrijednosti ostatka oštećenog objekta, bez obzira što ova naknada znatno prelazi vrijednost uništene porodične stambene zgrade.

S tim u vezi nužno je ukazati 73. i na to da se u tom slučaju ne primjenjuje pravilo preboja koristi sa štetom (com pensatio lucri cum damno), jer korist, u ovom slučaju veća vrijednost odgovarajućeg stana ili novoizgradene stambene zgrade, ne proizilazi iz l: tetne radnje, već iz uklanjanja štetne posljedice. (Vrhovni sud BiH, Aev. 677/89 od 28. 6. 19,, 2. 7.... __ _ član 63. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima član 40. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima Član 192. Zakona o obligacionim odnosima POSTOJI PODIJELJENA ODGOVORNOST ZA ŠTETU KOJU JE PRETRPIO BICIKLISTA UPADOM U NEZAŠTIĆENI KANALIZACIONI ŠAHT NA PJEŠAČKOJ STAZI, KOJI JE MOGAO IZBJEĆI DA SE KRETAO PO STAZI ODREĐENOJ ZA BICIKLISTE.

Iz obrazloženja: Propust drugotužene komunalne organizacije sastoji se u tome što nije obezbijedi la šaht l analizacije (postavljanje poklopca) ili na drugi odgovarajući način, s obzirom da se otvor na!azi na operativnom dijelu kolovoza gradske saobraćajnice namijenjene za kretanje pješaka. S 74. Član 200. Zakona o obligacionim odnosima druge strane postoji propust tužioca, oštećenog koji se kretao pješačkom stazom umjesto stazom odredenom za bicikliste protivno odredbi iz člana 40. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaj a na putevima.

Zbog boravka u pritvoru i vođenja krivičnog postupka za navedeno krivično djelo naišao je na osudu u okolini u kojoj živi i radi, što je bilo potencirano objavljivanjem napisao vođenju krivičnog postupka u listu "Zadrugar'', a šest mjeseci nakon izlaska iz pritvora smijenjen je sa dužnosti komercijalnog direktora, isključen iz članstva SKJ, te doživljavao i druge brojne neprijatnosti u sredini u kojoj živi i radi.

Zbog moralne osude okoline tužilac je pokušavao, ali nije uspio naći drugo odgovarajuće zaposlenje u svojoj struci, što ga je takode psihički veoma teško pogodilo, pa je zbog nepodnošljivosti takve situacije napustio zaposlenje u svojoj radnoj organizaciji i zaposlio se kao nekvalifikovani radnik. Nižestepeni sudovi su pravilnom interpretacijom materijalno-pravnih kriterija iz odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, kao i odredbe člana 546. stav 1. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku, sa razlogom zaključili da za ocjenu obima nematerijalne štete koju je tužilac pretrpio nije mjerodavno samo za sebe trajanje lišenja slobode, nego njegov negativan uticaj na psihu oštećenog, koji se, vezano za osudu okoline na kakvu je tužilac naišao, u velikom intenzitetu protegao i nakon puštanja iz pritvora sve do potpune moralne rehabilitacije koja je mogla uslijediti tek donošenjem pravosnažne presude kojom je tužilac bio oslobođen od optužbe, a to je preko tri godine nakon određivanja pritvora.

Prema odredbi člana 283. stav 1. tada važećeg Zakona o državnoj upravi ('Službeni list SRBiH", broj 38/78), sada odredba člana 319.

Zakona o državnoj upravi ("Službeni list SRBIH", broj 8/90), štetu koju radnik organa uprave prouzrokuje građaninu, društvenom organu, organizaciji udruženog rada, drugoj samoupravnoj organizaciji i zajednici, društvenoj organizaciji i udruženju građana, svojim nezakonitim i nepravilnim radom u vršenju poslova i zadataka naknadiće društveno-politička zajednica. Nižestepeni sudovi su pravilno ocijenili da šteta tužiteljici nije prouzrokovana usljed nepravilnog i nezakonitog rada organa uprave, nego isključivo njenom krivnjom (nije pribavila odobrenje za građenje, a nije postupila ni po opomeni za rušenje objekta), i shodno tome tužbeni zahtjev protiv tužene odbili kao neosnovan. Navodi revizije da je bilo objekata privremenog karaktera koji su gradeni bez odobrenja za građenje su irelevantni za ocjenu zakonitosti odluke.

Pod odgovarajućom kamatom podrazumijeva se kamata koja bi pripala kupcu sredst, kamat, ko tri sredst ka upl, Me odredt sno sa može okolne sa osn odnosno je ućesni uzajan zakom odgov može štete, t šteta r ovih n. za isp davan momE plaćer nat isi pokla 77.

Član SUD I POTR DOĆI PRESI Iz obr Pr tuženi 10. 19 po što duga, loriza moQlc CI Stvu (stupic je ob; traživ, se po, odnos proiz." tužilac bioov ce re, voda revalc 8%gc Za n)VANU IJE JE IŠIO U om orJoj sa; tvenoj, neza oslova zajednili da nepra, nego a odoo opoužbeni an. lfememja za mitosti 1990. e NQ.S.U.)RUKE.: o: zirr NIJE' - je da ekulavjetuje eđene: ruke odnoamatu kamapripala kupcu u trenutku obraćuna, da je uplaćeni iznos sredstava uložio kod banke i to do tri mjeseca. kamata utvrde na za sredstva po viđenju, a preko tri mjeseca, kamata utvrdena za oročena sredstva srazmjerno dužini vremena od trenutka uplate sredstava do trenutka isporuke robe. Medutim. neovisno od tumačenja ove odredbe sa aspekta discipline ponašanja odnosno sa aspekta kaznenog prava, kupcu se ne može priznati pravo na kamatu, ako to prema okolnostima u konkretnom slučaju nije u skladu sa osnovnim načelima Zakona o obligacionim odnosima.

Odredbom člana 15. ZOO, propisano je da u zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od načela jednakih vrijednosti uzajamnih davanja, a i odredbama navedenog zakona o naknadi materijalne štete, izražen o je odgovarajuće načelo prema kome se naknada može ostvariti samo do visine pcouzrokovane štete, te da se iz radnje kojom je prouzrokovana šteta ne može ostvarivati korist, pa u svijetlu ovih načela treba cijeniti i osnovanost zahtjeva za isplatu kamata. Ekvivalentnost uzajamnih davanja može se ocijeniti ako se prema istom momentu cijene realna vrijednost dinara plaćena cijena i vrijednost robe. Kad se momenat isplate cijene i momenat predaje robe ne poklapaju, kao u konkretnom slučaju, mora se 77. uzeti u obzir šta je svaka od ugovornih strana na temelju ugovora dobila odnosno izgubila.

Tužilac se prije prijema robe lišio upotrebe plaćene svote novca. na koju je mogao ostvarivati kamatu, ali je automobil dobio po eventualno nižoj cijeni od one koju bi morao platiti prema cijenama važećim u ugovorena vrijeme preuzimanja automobila. Na drugoj strani prodavac je prije predaje automobila koristio novac kupca, ali je moguće da je za to vrijeme snosio teret inflacije i lišio se većeg iznosa na ime cijene, koju je mogao ostvariti u vrijeme predaje automobila kupcu. Stoga osnovanost zahtjeva za isplatu kamata zavisi od toga da li je tužitelj za razliku cijene automobila važeće u vrijeme zaključenja ugovora i cijene važeće u vrijeme kad je prema ugovoru tuženi bio dužan da mu preda automobil kompenziran za iznos kamate koji bi za to vrijeme plaćena svota mogla ostvariti, ili je pak oštecen.

Istekom ugovorenog roka za predaju automobila, prodavac pada u docnju i sam snosi rizik eventualnog kasnijeg povećanja cijene automobila. ta okolnost ne bi bila od uticaja za obavezu prodavcu da plati kamatu za korištenje njegovog novca.

Stoga je tužilac, za vrijeme važenja tih odredaba zakona, bio ovlašten zahtijevati od dužnika iznos glavnice revalorizovan do nivoa rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda, pa na tako revalorizovan iznos, zatezne kamate po stopi od 8% godišnje.

Zakonom o izmj ama i dopunama Zakona Č!Jnovodstvu ('Službeni list SFRJ", broj: 9 koji je stupio na snagu 24. 6. 1989. 1 g ni izmijenjeni su članovi 78. i 79. tog zako-čiji novčanih potraživanja, a tek od 7. 10. 1989. godine počinje primjena novih propisa koji ponovo za novčana potraživanja iz ugovora u privredi propisuju višu stopu zatezne kamate, koja ima revalorizacioni karakter. Medutim. i u periodu od 24. 6. 1989. godine do 7.10.1989. godine bile su još više izražene okolnosti koje su oprav. davale propisivanje pune revalorizacije glavnice potraživanja. Takva pravna praznina se može analogno popuniti primjenom pravila iz člana 78. i 79. Zakona o računovodstvu, iako su, nakon 24. 6. 1989. godine, prestali da se primjenjuju.

Povjerioci dinarskih potraživanja, shodno tome, ovlašteni su i u periodu od 24. 6. 1989. godine do 7. 10. 1989. godine, zahtijevati od dužnika koji padne u docnju, revalorizovani iznos glavnice po stopi rasta cijena proizvodača industrijskih proizvoda, i na tako revalorizovani iznos zateznu kamatu, što je prvostepeni sud bio dužan navesti u izreci prvostepene presude i o tome, u obrazloženju presude, dati razloge.

Obzirom na izloženi pravni stav, te kako se stopa rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda stalno mijenjala, a svakog mjeseca 79. objavljivani su statistički podaci, ovaj sud oc1enJuje da je dovoljno određen (odrcdiv) tužbeni zahtjev za isplatu potraživanja navedenog u nominalnom iznosu uz revalorizaciju u navedenom periodu za rasi cijena proizvodača industrijskih proizvoda, sa zateznim kamatama po stopi od 8% godišnje, te da tako može da glasi i izreka presude. Revalorizacija glavnice bi se obavila primjenom konformne metode (stopa revalorizacije je određena za period kraći od godinu dana), a na tako dobijeni iznos glavnice obračunala bi se zatezna kamara po stopi od So/o godišnje primjenom prostog interesnog računa. Oba.vezavši tuženog da isplati tužiocu iznos revalorizovanog glavnog duga po mjesečnim revalorizacionim stopama, sa 8% realne kamate, odnosno ne određujući u izreci presude kako će se i za koji period revalorizacija izvršiti, prvostepeni sud je u tom dijelu donio nejasnu i neizvršivu odluku. Vrhovni sud BiH, Pž. 727/89 od 26. 7. 1989. godine) Članovi 277. i 279. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima Ćlanovi 2, 5. i 10. Zakona o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava raniji PRIMANJEM MJENICE ISKLJUČIVO RADI NAPLATE OSAMOSTALJENOG POTRAŽIVANJA DOSPJELIH, A NEPLAĆENIH ZATEZNIH KAMATA POVJERILAC SE SPORAZUMIO SA DUŽNIKOM DA POTRAŽIVANJE KAMATA DOSPIJEVA NA DAN DOSPIJEĆA MJENICE ZA NAPLATU.

Stavom 2. člana 5. Zakona o obezbjedivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava ("Službeni list SFRJ", br. 60/75 do 24/86) bilo je regulisano da korisnik društvenih sredstava ne može instrumente obezbjedenja plaćanja davali po drugim osnovima, osim po osnovima iz člana 2. st 1. i 7. i člana 10. istog zakona. Stav 3. istog člana je propisivao da korisnik društvenih sredstava koji vrši obezbjedenje plaćanja mjenicom sa avalom, u skladu sa odredbarna člana 2. stav 1. i 7. istog zakona, može tom mjenicom obezbijediti i plaćanje kamate iz 42 istog du: žničko-povjerilačkog odnosa. Stav 4. istog člana propisivao je da obezbjed ivanje plaćanja obaveze izdavanjem mjenice sa avalom, ne utiče ria obavezu plaćanja zatezne kamate iz dužničl o-povjerilačkih odnosa, od dana dospjelosti obaveze do dana isplate mjenice Polazeći od navedenih odredaba, i ovaj sud ocjenjuje da samostalni dug koji je činio zateznu kamatu, nije ni mogao biti obezbijeden putem mjenice kao sredstva obezbjedenja plaćanja. Zapravo, u navedenoj pravnoj situaciji nije nj mogla nastati obaveza tu.ženog na davanje instrumenta obezbjedenja plaćanja u propisanom roku, niti je takvu mjenicu tužilac morao 1 gućnost odnosn, stalo sa tužilac j, rokom i: svojim I da sa t1,, bi rok z, jeća mj medu spisu jer 80. Član 2 Člano OZNAČ POŠTO VEĆISF Iz obra, Pravil izvršio! 192. Z, stranka, pošto ja, označ er nika, tu; 109. Za postup, tuženoc zahtjev pasivne 81. Član 2 AKOTL suom BROJKI KAMAT, TUŽBE. lz Obra: Prem Obligac teče na ne ili za Podnes kamata samo u vorne k stalne ti dosude ka.rnata tražiti d, ARSKOG:, LAVNOG, TRIJSKIH 'I OD 8% tRIZACIJU sud ocjev) tužbeni denog u u navede aća induatama po e da glasi lice bi se de (stopa kraći Od s glavnice, stopi od esnog raocu iznos 1jesečnim ne kama.ude kako ršiti, prvonejasnu 1989.!!Oih.ŽIVANJA JIKOMDA l. Stav 4., jedivanje e sa avatezne ka' od dana njenice. ovaj sud io zatezeđen puenja plaj situaciji 19 na danja u prou tužilac morao primiti. Ukoliko tuženi nije bio u mogućnosti da plati dugovane zatezne kamate, odnosno to nije želio da učini. tuiiocu je preostalo samo da podnese tužbu sudu. Medutim, tužilac je pristao da primi navedenu mjenicu sa rokom isplate 2. februara 1989. godine i takvim svojim poslupkom zapravo izrazio svoju volju da sa tuženim zaključi ugovor na osnovu koga bi rok za isplatu zatezne kamate bio rok dospijeća mjenice za isplatu. Takav sporazum između stranaka nije protivan kogentnom propisu jer prema odredbama člana 279. stav 2. so. istog zakonskog propisa, procesne kamate rnogu početi teći tek od dana podnošenja tužbe sudu. Navedenim sporazumom stranke su se zapravo dogovorile da tužba neće biti podnesena prije dospijeća mjenice za naplatu, pa se u konkretnom slučaju ne radi o protivzakonitom odricanju ad nekog prava. Od tužioca uvijek zavisi da li će i kada podnijeti tužbu, jer je podnošenje tužbe dispozitivna radnja.

Kako je u konkretnom slučaju tuženi odustao od podnesenog prlgovora na dio izdatog platnog naloga, zbog čega je platni nalog ostao na snazi (smatra se da prigovor nije bio ni podnesen), to se lužiocu nije mogla dosudili tražena razlika procesnih kamata, U času donošenja prvostepene presude zahtjev za plaćanje procesnih kamata zatraženih preinačenjem tužbe, obuhvata 0110 pottaiivan je kao samostalno, pa je zbog toga neosnovan.

Kako je radnica lužioca zasnovala radni odnos 1.9.1988. godine, a porodaj nastupio 6. 9. 1988. godine, smatra se da radnica bez svoje krivice nije koristila 28 dana priJe porodaja, pa se u svojim pravima ima izjednačiti sa raunicom koja na osnovu nalaza zdravstvene organizacije nije iskoristila 28 dana prije porođaja.

Stoga ova radnica, u smislu stava 4, citiranog člana. ima pravo na naknadu litnog dohotka po propisima o zuravstvenoj zaštiti i za prvih 28 dana, a pogotovu za preostalo vrijeme. U smislu člana 45. stav 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Službeni list SRBiH", broJ 18/86). naknadu čistog ličnog dohotka za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog porodiljskog odsustva u traJanju koje je utvrdeno zakonom radnici obezbjeduju u zajednici zdravstvene zaštite, i to od prvog dana privremene spriječenosti za rad. Prema članu 58. stav 1. islog zakona, radniku u organizaciji udruženog rada naknadu ličnog dohotka koja se obezbjeduje u zajednici zdravstvene zaštite, isplaćuje organizacija udruženog rada, u skladu sa samoup, avnim opštim aktom zajednice zdravstvene zaštite.

Isplaćeni iznos naknade organizacija udruženog rada na!mađuJe od zajednice zdravstvene zaštite. Kako je lužiteljica isplaćivala naknadu čistog ličnog dohotka radnici koja je na ovo stekla pravo, prvostepeni sud, u skladu sa citiranim zakonskim odredbama, pravilno nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

Odredbom člana 37. Zakona o osiguranju imovine I _.I tuže nije: prot, u te traži Tl teče 84. Čla STV KOJ ODF JE f Iz ol Tl koju mo kom prol; kom uvic na, pen; ma SU Z, vlja osig neb prav isplz prim kao 1 toku capi odg(85.

Čla osu OSIC ZAK NAP ZNA 12: ot kaoc nom TužE auto cijen ONICI NA JAJA. JER:1., a pogoidravstve)j 18/86, ijeme pnrodiljskog zakonom ravstvene, ene spria, radniku du ličnog ici zdrav: ija udrum opštim Isplaćen i nog rada zaštite. do čistog vo stekla citiranim azi da je 1990. AATE 00 IAKNADU obaveza trenutka u smislu, žnik koji veze du, jenice da ku ili nije. anju imo-vine i lica SRBiH propisana je za tužioca (oštećenog) obaveza prethodnog obraćanja tuženome (osiguravaču) radi naknade štete, ali nije prnpisano da se tuženi ne nalazi u docnji do proteka rokova iz tog propisa, već samo da se u tom periodu obustavlja tok zastare potraživanja. Tuženi pogrešno smatra da zatezna kamata teče od dana donošenja prvostepene presude. 84.

U konkretnom slučaju nije u pitanju naknada nenovčane materijalne šlete, koja se dosuđuje u novcu prema cijenama u vrijeme presudenja. U pitanju je šteta koja je izvorno nastala u novcu, pa se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

Tuženi je, nakon toga, kupio istovjetno teretne vozilo za iznos od 67,148.990 dinara, kako to proizilazi iz računa od 8. 11. 1988. godine, izdatom od Ro sosna-auto". Polazeći od takvog činjeničnog stanja prvostepeni sud je pravilno zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan Obligacioni odnos između parničnih stranaka zasnovan je prvobitno ugovorom o osiguranju imovine, pa zatim ugovorom o poravnanju (član 1089.

Zakona o obligacionim odnosima). Tužiteljica nije predložila ni jedno dokazna sreelstvo iz koga bi proizilazilo da je tuženi izazvao zabludu kod tužiteljice ili je održavao u zabludi u namjeri da je time navedena zaključenje ugovora o poravnanju (član 65. ZOO), a tužiteljica ne ističe ni da je ugovor o poravnanju zasnovan na pogrešnom vjerovanju oba ugovarača da postoji pravni odnos koji u stvari ne postoji i da bez tog pogrešnog vjerovanja ne bi medu njima bilo ni spora ni neizvjesnosti (član 1097. stav 1. ZOO). Ne može se prihvatiti tvrdnja tužiteljice da je tuženi u vrijeme zaključenja poravnanja znao da će vozilo nabaviti po znatno nižoj cijeni od cijene iz računa od 27. 10. 1988. godine, jer iz računa od 8. 11. 1988. godine proizilazi da je toga dana, nakon što je zaključen ugovor o poravnanju, tuženi kupio teretna vozilo za cijenu od 67.148.990 dinara.

Na ročištu od 5. 1 O. 1989. godine, održanom pred prvo stepen im sudom, tuženi je izjavio da je teretna vozilo po nižoj cijeni kupio radi toga što je neko od kupaca od ustao od kupovine tog vozila za koga je trebalo platiti iznos ranije cijene od 67.148.990 dinara. Te tvrdnje tuženog tužiteljica nije pobijala na ročištu, niti na drugi način učinila osnovanom tvrdnju da postoje razlozi zbog kojih ugovor o poravnanju ne bi bio punovažan, Tužiteljica ne pobija da je u računu od 27. 10 1988. godine navedena stvarna tržišna cijena teretnog vozila, te da je nakon odbijanja iznosa amortizacije uništenog vozila osiguranik pre Jrpio štetu baš u iznosu naknade koji mu je isplaćen na osnovu ugovora o poravnanju.

Iznos naknade predviđen u tom ugovoru sloga nije bio veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja, a time nisu povrijeđene odredbe člana 925. stav 2. ZOO, koji odreduje svrhu osiguranja imovine. Ugovor o poravnanju tužiteljica je, kako to proizilazi iz obavijesti o likvidaciji i naloga za isplatu štete, ispunila dana 31.10.1988. godine, pa je na taj način obaveza tužiteljice prestala ispunjenjem ćlan 295. stav 1. ZOO) i tako je šteta likvidirana, a pošto ugovor o poravnanju nije ništav, isključena je i mogućnost restitucije onog što je dato.

Na ovoj mjenici, pored trasanta, avaliste i remitenta označava se i broj njihovih računa kod Službe društvenog knjigovodstva.

Mjenica u koju je prvostepeni sud izvršio uvid sadrži sve ove elemente, pa prvostepeni sud pravilno utvrđuje da je mjenica data kao sredstvo obezbjedenja plaćanja izmedu korisnika društvenih sredstava. Služba društvenog knjigovodstva podnosi nadležnom sudu mjenicu na protest zbog neizvršenja isplate. Prema tome, podnošenje mjenice na protest zbog neisplate je pravo i obaveza Službe društvenog knjigovodstva. ja j1 Zak guli izmi sen z: a 1 ci. T istal mje prig 87. Čla Čla 8M MO ORI ZLC RE! Iz 2 ak po esk o n cije ocj, [pric Čli ČI; MJ BJI OP: ga od jica: ini og an. 10. ma)Sa re je lz ga pio isu)0,,10(i iz te, taj im, a, EV, I je.TI o o.o oj);. 9 Mjenica kao sredstvo obezbjedenja plaćanja je sopstvena trasirana mjenica iz člana 3.

Zakona o mjenici, čiji su odredeni elementi regulisani Zakonom o obezbjedivanju plaćanja izrnedu korisnika društvenih sredstava. Stoga se na mienične odnose koji nisu regulisani ovim zakonom primjenjuju odredbe Zakona o mjenici. Tuženi u prigovoru protiv platnog naloga nije istakao konkretne prigovore koji se zasnivaju na mjeničnom pismenu (objektivni prigovori) niti prigovore koji se zasnivaju na ličnom odnosu 87. Član 16. stav 1. Zakona o mjenici dužnika sa tužiocem koji je stavio mjenićno pravni zahtjev (subjektivni prigovori). Iz predmetne mjenice je vidljivo da je tuženi posljednjim indosamentom prenio mjenična prava na tužioca. Navodi tuženog da je mjenica izdata suprotno Zakonu o obezbjedivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava ne predstavljaju relevantne mjenične prigovore tuženog iz odnosa sa tužiocem, jer je indosiranjem mjenice nastala samostalna mjenična obaveza tuženog prema tužiocu. (vrhovni sud BiH, broj Pt. 106/90 od 15. 17. 1990. godine) član 12.

Zakona o obligacionim odnosima SANKA - INDOSANT -ESKONTER MJENICE DATE KAO SREDSTVO OBEZBJEDENJA PLAĆANJA, MOŽE U REGRESNOJ MJENIČNOJ PARNICI USPJEŠNO ISTAĆI PROTIV BANKARSKE ORGANIZACIJE - INDOSATARA -REESKONTERA MJENICE, PRIGOVOR DA JE PREMA NJOJ ZLOMISLENO POSTUPAO U ČASU KADA JE ESKONTOM PRIBAVILA MJENICU, DA BI JE TUŽlOCU REESKONTOVALA. Iz obrazloženja: Obaveza mjenićnog dužnika prema imaocu mjenice ne zavisi od činjenice da li je prilikom izdavanja mjenice kao sredstva obezbjedenja plaćanja, zaista bio zasnovanu dužničko-povjerilački odnos iz osnovnog posla, jer se o mjeničnoj obavezi odlučuje saglasno odredbama Zakona o mjenici i specijalnim odredbama Zakona o obezbjedenju plaćanja lzmedu korisnika društvenih sredstava koje isključuju primjenu određenih odredbi Zakona o mjenici.

Međutim, po odredbi člana 16. stav I. Zakona o mjenici, imalac mjenice ne može ostvariti pravo iz mjenice ako je prilikom njenog sticanja (u konkretnom slučaju prihvata ponude o eskontu) svjesno postupao na štetu mjeničnog dužnika. Osnovni prigovor koji je tužena stavila osporavajući tražbinu tužioca je prigovor o svjesnom postupanju tužioca na štetu tužene prilikom eskontovanja mjenice (član 16. stav 1. Zakona o mjenici), ali prvostepeni sud nije utvrdio ni oijenio sve činjenice koje su odlučne za pravilnu ocjenu osnovanosti tog prigovora. Da bi se pravilno ocijenila osnovanost ovog prigovora, trebao je prvostepeni sud provođen 88. Ćlanovi 46. i 47. Zakona o mjenici jem odgovarajućih dokaza utvrditi kakav je bio medusobni odnos stranaka u obezbjeđenju sredstava za eskont mjenica koje su reeskontovane tužiocu, da li je tužilac prilikom eskonto vanja mjenice znao za insolventnos t trasanta i avaliste i ako jeste zašto o tome nije obavijestio banke, već naprotiv (kako tvrdi tužena) odgovorno lice tužioca, protiv kojeg se ovim povodom vodi i krivični postupak, sprečavalo je obavještenje banaka o insolventnosti trasanta i avaliste, a tužilac sa tuženom zaključuje ugovore o eskontu mjenica sa pojačanom odgovornosti tužene za urednost i naplativnost mjenice.

Ako su tačne naprijed navedene tvrdnje tužene, a da pri tom tužena nije znala za insolventnost trasanta i avatiste, onda je tužilac postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja (član 12. Zakona o obligacionim odnosima) i prilikom s1ioanja mjenica svjesno poštupao na štelu tužene, pa bez obzira na to što je ugovorom o eskontu mjenica pojačana odgovornost tužene za u, ednost i naplativost mjenica, tužbeni zahtjev bio bi neosnovan.

Stoga se na ovu mjenicu primjenjuju odredbe Zakona o mjenici ako nije drukčije propisano Zakonom o obezbjedivanju plaćanja izmedu korisnika društvenih sredstava, pa je pivostepeni sud pravilno postupio kada je o spornom dijelu tužbenog zahtjeva 89.

Član 85. Zakona o mjenici odlučivao u skladu sa odredbama Zakona o mjenici. Samo dužnik iz osnovnog posla, kada se iz tog osnova postavlja tužbeni zahtjev, duguje kamate po kamatnoj stopi propisanoj Odlukom SIV-a o villlnl stopo zatozn k.amcato. Članom 2. Zakona o izmjenama Zakona o mjenici ("Službeni list SFRJ", broj 57/89) izmijenjena je stopa zatezne kamate na mjenična potraživanja i regulisana u skladu sa saveznim zakonom kojim se uređuje visina stope zatezne kamate. Ovaj zakon nije bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude, pa je, u osporenom dijelu tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio zahtjev za plaćanje kamata po kamatnoj stopi od 6%.

Bez uticaja je pozivanje tuženih na Zakon o udruživanju i usm. tova, ("Slu zako sred na DAT NISI.. Iz ob Tu svoji, dine, vezni beni koji jt je pr prave dične stan, 92. Član UNUI DAK lzob Us 409/1 ni list člana nije s Pred maći, rno L 8 osn, do 3 0drec Jugo: 90dir donic godin ma o kada 1, du; anoj t10. to. mjeenje- 1 poznim ezne eme, spopeni ada mat-: MA uz nje ao na: l. o nju za en, ZO ' ICI A NI eeta la ed, a lije usmjeravanju sredstava rezervi za otkup garantovanog mjeničnog duga SOUR "Agrokomerc" ("Službeni list SRBiH", broj 7/89). Navedenim zakonom utvrden je način udruživanja dijela sredstava rezervi i usmjeravanja tih sredstava na račun Privredne banke Sarajevo - Udružena banka za otkup garantovanog mjenićnog duga SOUR "Agrokomerc, te rok i način vraćanja udruženih sredstava rezervi korisnika društve-nih sredstava.

Zakonom nije predvideno, niti je ostavljena mogućnost, da se mjenični povjerioci mogu uputiti da svoja potraživanja po tom osnovu ostvaruju kod PBS - Udružene banke, a ne od regresnih mjeničnih dužnika.

Saglasno lome, prema odredbi člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, unucima pripada pravo da nakon smrti nosioca stanarskog prava, s kojim su živjeli u porodičnom domaćinstvu, kao korisnici stana, nastave da koriste stan.

Kako je u konkretnom slučaju nesporno, da tužena kao nosilac prava raspolaganja predmetnim stanom, nije u roku od tri godine od dana bespravnog useljenja tužitelja zahtijevala njegovo iseljenje kod stambenog organa upra- 94.

Član 51. Zakona o obligacionim odnosima ve niti je u daljem roku od pet godina podnijela sudu tužbu za njegovo iseljenje. nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je tužitelj protekom roka od osam godina 3+ 5), u kojem tužena nije zahtijevala njegovo iseljenje iz stana, stekao status nosioca stanarskog prava. Kod ocjene zakonitosti odluke nije od značaja što je odredbom člana 11. Zakona o stambenim odnosima SRBiH propisano da građanin stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan - na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrdenog ovim zakonom, koji predstavljaju punovažan osnov za useljenje u stan, jer se pored sticanja stanarskog prava pod uslovima jz navedene odredbe, stanarsko pravo stiče i protekom rokova iz odredbe stav 2. i 7. člana 30.

Zakona o stambenim odnosima SRBiH. Vrhovni sud BiH. Rev. 756/89 od 18. 10. 1990. godine) Član 33. stav 1. tačka 6. Zakona o stambenim odnosima I h T V;.N JE UGOVOR O ZAMJENI STANOVA AKO JE JEDAN UGOVARČ ZNAO DA DRUGI SAUGOVARAĆ NEĆE USELITI U STAN KOJI MU USTUPA U ZAMJENU JER MU JE DODIJELJEN NA KORIŠTENJE DRUGI STAN. Iz obrazloženja: Tuženi je zaključio ugovor o zamjeni svoga stana (u društvenoj svojini) za stan Č.M. (vlasništvo tužifaca). Nesporna je da Č.M. nije uselila u stan koji je ispraznio tuženi usefjavajući se u stan koji je ona do tada koristila. Č M. je, nairne, uselila u drugi stan, u društvenoj svojini, koji joj je bio dodijeljen na korišćenje prije zaključenja ugovora o zamjeni stanova.

Tužioci, kao vlasnici stana. koji sada koristi tuženi, traže da se utvrdi ništavost ugovora o zamjeni, jer da je taj ugovor fiktivan, zaključen u namjeri da se u pogledu toga stana produži stanarsko pravo, sada kao pravo tulenoga, koje bi inače bilo prestalo iseljenjem Č.M. u stan koji joj je dodijeljen, i u koji je ona uistinu uselila nakon zaključenja ugovora o zamjeni, i to izravno, ne useljava jući se ni prividno u stan koji je dp tada koristio tuženi. 50 Tužioci, vlasnici stana, se time pozivaju na pravilo iz člana 51. Zakona o obligacionim odnosima prema kome svaka obaveza mora imati dopušten osnov, a osnov je nedopušten ako je protivan načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu samoupravnog socijalističkog društva.

Ovaj sud smatra da je nedopušten osnov obvezivanja u ovom slučaju, samo pod pretpostavkom da je tuženi znao da drugi ugovarač. C.M. neće useliti u stan koji je on do tada koristio i koji je dao u zamjenu za stan vlasništvo tužilaca, jer mu je već tada (drugom saugovaraču) bio dodijeljen stan na korištenje iz društvene svojine. Savjesnog ugovarača, naime, ne bi mogla pogodili sankciJa ništavosti ugovora o zamjeni, koji je inače zaključen uz saglasnost davaoca stana na korištenje, odnosno vlasnika stana.

Time što je Zakon o stambenim odnosima SRBiH relativizirao ništavost fiktivnog ugovora o zamjeni nije osnažen fiktivni ugovor o zamjeni zaključen u vrijeme važenja Saveznog zakona o stambenim odnosima.

Vfhovni sud BiH, Rev. 247/90 od 16. 11. 1990. godine) Članovi 3, 42, 50. i 170. Saveznog zakona o stambenim odnosima bivšeg AKO JE VLASNIK (SUVLASNICI) STANA ZNAO DA JE UGOVOR O ZAMJENI STANOVA FIKTIVAN, A NIJE SE PROTIVIO ZAMJENI, PREĆUTNO JE ZAKLJUČEN UGOVOR O ZASNIVANJU STANARSKOG PRAVA. Iz obrazloženja: Prije stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima SRBiH (31. 5. 1974. godine) važio je savezni Zakon o stambenim odnosima, koji je dopuštao zasnivanje stanarskog prava na stanu u svojini gradana (ćl. 3. i 42). Ugovor o zasnivanju stanarskog prava zaključivao se u pismenoj formi (čl. 50). Međutim, ako je neformalni ugovor izvršen, pa je zasnovan odnos između korisnika stana i davaoca stana na korištenje, koji je duže trajao, smatra se da je time takav ugovor osnaien (sada pra- 11 ilo iz člana 73.

Zakona o obligacionim odnosima). 97. Prema tome, ako su tužioci (vlasnici stana) znali da dosadašnji korisnik stana č.M. neće useliti u stan koji joj je ustupao u zamjenu tuženi. već u drug i stan, u društvenoj svoj i ni, koji joj je prije toga dodijeljen na korištenje, a saglasili su se sa ugovorom o zamjeni i sa useljenjem tuženoga, koji je godinama izvršavao obaveze iz ugovora o korištenju stana, zasnovan je sa tuženim pravni odnos davaoca i korisnika stana. Tuženi je time stekao stanarsko pravo jer je u to vrijeme bio na snazi savezni Zakona o stambenim odnosima koji je dopuštao zasnivanje slanarskog prava na stanu u svojini građana.

Prema tome odredbu iz navedenog člana treba shvatiti tako da se formom testamenta pred svjedocima ne može koristiti ni 102. zavještalac koji udatim okolnostima nije bio u stanju da sam pročita tekst testamenta i da ga vlastoručno potpiše u znak priznanja da je testament autentičan i da odgovara sadržaju njegove izjave posljednje volje.

U ovom slučaju je spomo da li je zavještalac ne samo bio u stanju da pročita testament nego da li je bio uopšte pismen, jer prema navodima tužilaca znao se samo potpisati ćirilicom, a navodno nije znao čitati ni jedno pismo. (yrhovni sud BiH. Rev. 9/90 od_2B goameJ Članovi 2, 84, 89. i 90. Zakona o nasljeđivanju Paragraf 529. Opšteg gradanskog zakonika OGZ TESTAMENTOM (LEGATOM) MOŽE SE KONSTITUISATI PRAVO SLUŽNOST! STANOVANJA (HABITATIO U KORIST NASLJEDNIKA (LEGAT ARA). Iz obrazloženja: Pravo sluinosti stanovanja nije u suprotnosti sa načelima našeg pravnog poretka. Ovo pravo do danas nije ured eno zakonom (član 60. Zakona o osnovnim svojinsko-p, avnim odnosima), pa se primjenjuju pravila imovinskog prava i Opšteg gradanskog zakonika koji je na ovom području važio kao pozi1ivni propis do 6. 4. 1941. godine (član 4.

Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih do 6. 4. 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Slutbeni list FNRJ", broj 84/46). Prema pravnim pravilima OGZ-a pravo stanovanja se može konstituisati bilo kao pravo služnosti produživanja ili pravo upotrebe, bilo u korist jednog lica ili porodice. Predmeti nasljeđivanja su prava i stvari koje su pripadale ostaviocu u času njegove smrti (član 2. Zakona o nasljedivanju). Ostavilac može i za slučaj smrti, kao i za života, konstJtuisati i pravo 103. Član 120. Zakona o nasljedivanju lične s!uinosti stanovanja. Ovo pravo ostavilac može konstituisati i legatom i izjavom posljednje volje (čl. 84, i 89 Zakona o nasljeđivanju).

Polazeći od ovakvog utvrđenja nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo (član 120. stav 1. Zakona o nasljeđivanju Srbih) kada su ocijenili daje primalac izdržavanja ugovorom o doživotnom izdržavanju na tužioca prenio i sporne nekretnine, jer u situaciji naknadno priznate uzurpacije treba uzeti da je primalac izdržavanja bio vlasnik i tih nekretnina u času zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju.

Nasljeđe se otvara smrću ostavioca (član 126. ZN), a kao dan otvaranja nasljeđa za lica 106. Član 137. stav 2. Zakona o nasljeđivanju Član 117. Zakona o obligacionim odnosima koja su proglašena umrlima uzima se dan kada je postalo pravomoćno rješenje o proglašenju nestalog lica za umrlo, ako u samom rješenju nije kao dan smrti određen drugi dan, ali i u tom slućaju, rokovi Iz Zakona o naslJedlv&nJu poelnju teći tek od dana kada je postalo pravosnažno rješenje o proglašenju nestalog lica za umrlo.

Ova okolnost svakako bi dovela do nenadležnosti unutrašnje arbitraže i obaveze redovnog suda da riješi konkretan spor. U smislu člana 1. Zakona o parničnom postupku i člana 38. stav 1, tačka e) Zakona o redovnim sudovima SRBiH, redovni sud uvijek rješava sporove iz poslovnih odnosa, ako iz, ičito nije predvidena nadležnost unutrašnje arbitraže ili nek.: ig drugog suda.

Kako je nad tužiocem otvoren stečajni postupak nakon pokretanja ove parnice prvostepeni sud nije mogao donijeti rješenje kojim se oglašava nenadležnim za odlučivanje u ovom sporu.

Stavom 4. člana 98. Zakona o pamičnogi postupku, koji prcdvida mogućnost naknadnog odobrenja preduzetih parničnih radnji bez ovlašćenja, ne određuje se zakonski prekluzivni rok u kome se mora izvršiti naknadno odobrenje parničnih radnji, a da u suprotnom nastupa prekluzija zbog ćega bi se preduzete parnične radnje od neovlašćenog lica ukinule.

Po ocjeni ovog su a, 118. propuštanjem održavanja ročišta pred prvostepenim sudom, nije u konkretnom slučaju počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parnićnog postupka iz člana 354. stav 2 tačka 7, ZPP, na koju bi ovaj sud morao paziti po službenoj dužnosti, jer je osnovanost prijedloga tuženog cijenjena na osnovu navoda u samom prijedlogu i na osnovu isprava na koje se pozvao i koje je priložio sam tuženi, a koje nije porekao ni u falbi, pa mu nije uskraćena mogućnost da raspravlja pred sudom.

Takav upis tuženog u protokol ne stvara pretpostavku o datumu prijema pismena, a žalba ne ističe relevantna dokazna sredstva iz kojih bi proizilazilo da je na dostavnici netaćno naznačen datum dostavljanja (prema odredbama stava 6. člana 149. Zakona o parničnom postupku, dozvoljeno je dokazivati da je na dostavnici netaćno označen datum dostavljanja).

SFRJugoslavija i SR Njemačka su potpisnice Haške konvencije o građanskom postupku od 1. 3. 1954. godine ("Službeni list FNRJ" -dodatak broj 6/62) Prema odredbama čl. 1. i 3. ove konvencije dostavljanje pismena namijenjenih licima koja žive u inostranstvu vrši se diplomatskim putem, a zahtijev za dostavljanje i pismeno koje se dostavlja sastavljaju se na jeziku zamoljene vlasti ili na jeziku dogovorenom izmedu dvije zainteresovane države.

Prema povratnici u spisu. poziv za ročište za glavnu raspravu, zakazano za 30. 3. 1988. godi- 120. Član 145. Zakona o parničnom postupku ne i tužba, tuženom su dostavljeni preko pošte preporučenom pošiljkom i ova pismena tuženom predala 9. 3, 1988. godine. Ovakav način dostavljanja je u suprotnosti sa citiranim odredbama Haske konvencije o gradanskom postupku, pa kako ni posebnim dvostranim ugovorom između SFR Jugoslavije i SR Njemačke nije drukčije regulisan način dostavljarija sudskih pismena licima u inostranstvu, dostavljanje je izvršeno suprotno odredbama člana 136. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Kako tuženi nije uredno pozvan na ročište na kome je donesena pobijana presuda, njenim donošenjem prvostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 6.

Zakona o parničnom postupku.

Na tom ročištu je doneseno rješenje o vještačenju i 121. tuženom dostavlje'to na adresu u SR Njemačkoj ali je vraćena neuručeno. Sljedeće ročište zakazane je za 26. 2, 1985. godine i na to ročište tuženi je pozvan preko oglašen table suda, iako se za to nisu sticali uslovi iz člana 145. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Na tom roć: ištu donesena je presuda koja je tuženom takođe dostavljena preko oglašen table protivno navedenoj odredbi. Iz izloženog slijedi, da tuženom propuštan. jem dostavljanja nije data mogućnost da raspravlja pred sudom.

To rješenje prvostepeni sud pogrešno zasniva na odredbama stava 6. člana 164. Zakona o parničnom postupku (suprotno osnovnom pravilu iz stava 3. člana 164. Zakona o parničnom postupku da je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najdocnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se donosi odluka bez prethodnog raspravljanja stranka je dužna taj zahtjev staviti u prijedlogu o kome sud treba da odluči), koje 122.

Član 187. Zakona o parničnom postupku Član 63. stav 2. Zakona o eksproprijačiji obavezuju sud da posebnim rješenjem odluči o naknadi troškova u toku postupka (tj. do zaključenja glavne rasprave, a ne i nakon toga, kako je to učinio prvostepeni sud) samo ako pravo na naknadu troškova ne zavisi od odluke o glavnoj stvari. Odredbe stava 7. člana 164. Zakona o parnićnom postupku daju procesna ovlaštenja tuženom, a ne tužiocu, da, ako povlačenje tužbe nije izvršeno na raspravi, zahtjev za naknadu troškova može staviti u roku od 15 dana po prijemu obavještenja o povlačenju tužbe. Naime, tužilac u podnesku kojim povlači tužbu može zahtijevati i troškove parničnog postupka, te je isključena i eventualna analogna primjena odredaba člana 164. stav 7.

Zakona o parničnom postupku na tužioca.

Vrhovni sud BiH, Gvl. 26/89 od 20. 12. 1990. godine) NE RADI SE O PRAVNOSNAžNO PRESUDENOJ STVARI ZBOG ODRICANJA OD TUŽBENOG ZAHTJEVA, KADA U NOVOJ PARNICI TUŽILAC ZAHTIJEVA ISPLATU RANIJEG SPORNOG IZNOSA POZIVOM NA VANSUOSKO PORAVNANJE ZAKLJUČENO PRIJE ODRICANJA OD RANIJEG TUŽBENOG ZAHTJEVA ZA ISPLATU RAZLIKE U CIJENI.

Iz obrazloženja: Prvostepeni sud smatra da je stvar koja je predmet ovog spora pravnosnažno presuđena u parn'ici i.: medu istih stranaka vodenoj pod brojem Ps. 127/80 (tužilac se odrekao tužbenog zahtjeva, što je sud konstatovao rješenjem od 20. 2. 1981. godine), te odbacuje tužbu rješenjem, na osnovu člana 301-stav 1. Zakona o parničnom postupku. Iz: istorijata tužbe u predmetu broj Ps. 127/80, izjava stranaka i isprava u spisima proizilazi da je tužilac od tuženog zahtijevao isplatu ostatka cijene za izvedene radova (montažu montažnih kuća), na osnovu ugovora od 8. 11. 1977. godine. Tužbom u ovom sporu tu: Wac zahtijeva da mu tuženi isplati iznos duga iz zaključenog vansudskog poravnanja koji je. prema tvrdnjama tužioca, bio prcduslov da se tužilac odrekne tužbenog zahtjeva u parnici broj Ps. 127/80.

Da li Je neka pravna stvar pravnosnažno presuđena utvrduje se na osnovu subjektivnog i 125. Član 331. Zakona o parničnom postupku objektivnog elementa - istovjetnosti lica i pravne stvari. U ovom sporu stranke su iste kao i u sporu vođenim u predmetu broj Ps. 127/80, ali prvostepeni sud nije pouzdano utvrdio da li je sadrži na zahtjeva tužioca identična kao u ranije vodenom sporu (broj Ps. 127/80). Prvostepeni sud bio je prvenstveno d:.Jžan utvrditi da li su parnične stranke zaključile ugovor o poravnanju (član 1089. Zakona o obligacionim odnosima), kako to ističe tužilac ili eventualno, ugovor o prenovu (novaciji) -član 348. Zakona o obligacionim odnosima. Ukoliko su stranke zaključile ugovor o poravnanju ili ugovor o prenovu, a tužilac zahtijeva izvršenje obaveze dužnika iz nekog od tih ugovora, tada je različita sadrži na zahtjeva (tužbe) u odnosu na zahtjev tužioca postavljen u parnici broj Ps. 127/80 i stvar ne bi bila pravnosnažno presuđena.

U vrijeme kada je tuženi podneskom priznao tužberii zahtjev navedeni zakon nije bio donesen, a tužbeni zahtjev i priznanje su bili zasnovani na odredbi člana 277. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.

Ta odredba, kao i odredba člana 1. Zakona o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 57/89) kogentne su prirode i visina 126. stepe zatezne kamate ne može se drugačije ugovarati. niti se isplate zateznih kamata povjerilac može unaprijed odreći, a sud u smislu člana 3 stav 3. tačka 1. Zakona o parničnom postupku ne bi mogao uvažiti raspolaganja stranaka koja bi bila u suprotonosti sa navedenim odredbama. Obzirom na ovo, mora se prihvatili da je priznanje tužbenog zahtjeva, u odnosu na zateznu kamatu, obuhvatilo priznanje visine stope zatezne kamate koja je propisana zakonom. Na pravilnost ovakvog shvatanja ukazuje i odredba člana 20. a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku ("'Službeni list SFRJ", broj 27/90), prema kojoj povjerilac i dužnik mogu u izvršnom postupku tražiti isplatu zatezne kamate po izmijenjenoj stopi, ako je do promjene u visini stope zatezne kamate došlo nakon nastanka izvršne isprave.

Vrhovni sud BiH, Pž. 839/89 od 18. 10. 1990. godine) Članovi 156. stav 1. i 162. stav 3. Zakona o sanaciji i prestanku organizacija udruženog rada raniji, sada članovi 40. stav 2. i 45. stav 3. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji SUD ĆE U PRESUDI KOJU DONOSI NAKON ZAKLJUČENOG PRINUDNOG POP.AVNANJA OBAVEZA TI TUŽENOG DUŽNIKA DA OD UTVRĐENE TRAŽBINE ISPLATI TUŽIOCU ODREĐENE (BROJKOM) IZNOSE I U ODREĐENIM ROKO)JIMA, SAGLASNO USLOVIMA 12 PRINUDNOG PORAVNANJA. 62; I l lz obrazloženja: Kako je u toku parnice zaključeno prinudno poravnanje izmedu tuženog i njegovih povjerilaca, trebalo je na pouzdan način utvrditi koliko iznose dospjela potraživanja tužioca na dan kada je održano ročište na kome je odobreno prinudno poravnanje i u kom obimu od tog iznosa postoji obaveza tuženog prema tužiocu, prema prinudnom poravnanju i rokovima i 27.

Član 400. Zakona o parničnom postupku plaćanja, pa saglasno tom utvrđenju obvezati tuženog na plaćanje utužene tražbine u određenom iznosu i rokovima, kako je to predvideno odredbom člana 162. stav 3, u vezi sa članom 156. stav 1. tačka 3. tada važećeg Zakona o sanaciji i prestanku organizacija udružencg rada ("Službeni list SFRJ", broj 72/86).

Ponovnim dostavljan. jem pravnosnažnog platnog naloga tuženom, i kada sadrži pouku o pravnom lijeku, ne otklanjaju se procesne posljedice koje nastupaju njegovom pravnosnažnošću. Stoga je prvostepeni sud pravilno odbacio takav prigovor tuženog kao neblagovremen.

Svaki od tuženih iz ovog mjenične - pravnog odnosa, iako su solidarne odgovorni, je samostalna stranka, pa radnje i propuštanje jednog tuienog ne koriste niti štete drugim tuženima suparničarima. Stoga je pravilna konstatacija suda da je platni nalog postao pra- 130. Član 47. Zakona o mjenici vosnažan u odnosu na tužene koji nisu podnosili prigovor na platni nalog.

Međutim, iz spisa proi: zilazi da je mandatna tužba podnesena stvarno nenadležnom sudu (Osnovni sud u B) prije 1.7.1990. godine dana 21. 5. 1990, godine). Osnovni sud u B. oglasio se stvarno nenadleinim za suđenje u ovoj pravnoj stvari rješenjem od 25. 5. 1990. godir.e i 132. predmet ustupio stvarno nadležnom Višem sudu u T.

S obzirom na izložena prvostepeni sud je pogrešno postupio kada je, uz primjenu navedene zakonske odredbe, tužbu odbacio. Tužba nije mogla biti odbačena, jer u vrijeme njenog podnošenja nije postojala obaveza tužioca da učini vjerovatnim postojanje pravnog interesa za izdavanje platnog naloga. On za tu obavezu čak nije mogao ni znati, s obzirom daje "Službs ni list SFRJ", broj 27/90 štampan dana 25. s. 1990. godine. Kako je doneseno rješenje o ustupanju predmeta stvarno nadležnom sudu, to je, u smislu člana 21. stav 2. Zakona o parničnom postupku, prvostepeni sud bio obavezan da nastavi postupak kao da je kod njega pokrenut.

Kako je odredbama člana 39. stav 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ, broj 27/90), o dopuni člana 446. Zakona o parničr, om postupku, koji je stupio na snagu 1. 7. 1990. godine. predvideno da će se tužba sa prijedlogom za izdavanje platnog naloga odbaciti kad se na osnovu vjerodostojne isprave može tražiti izvršenje po Zakonu o izvršnom postupkTJ. ko Jv ila;, ne at --: rrA oga i kako tužilac u podnesenoj tužbi pasi _§_!upaoiana snagu rog Wona. n, je 11čimo ve atnim postojan vno g interesa, to je prvo-. stepen i sud pravilnopostupio kada je, saglasno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi, tužbu u ovoj pravnoj stvari odbacio. i U ovom specifičnom slučaju sud nije dužan pozvati tužioca da naknadno navede u čemu je njegov pravni interes, a ne mogu se tek u žalbi iznositi razlozi o postojanju navodnog pravnog interesa za izdavanje platnog naloga, pošto sud cijeni dozvoljenost tužbe (i time posredno svoju nadležnost) na osnovu navoda u tužbi i činjenica koje su sudu poznate (član 15. stav 1. i 2.

Zakona o parničnom postupku).

Time, razumije se. nije isključena mogućnost da se posebnim zakonom za određeni van parnični postupak predvidi revizija kao vanredno pravno sredstvo protiv pravomoćn ih drugostepenih odluka. (VrhOvni sud BiH, Rev. 274/90 od 17. 8. 1990. godine).___...; 134. Ćlan 129. stav 1. Zakona o izboru odbornika i poslanika u skupštine društveno političkih zajednica ROK IZRAŽEN U SATIMA ZA IZJAVU žALBE NA RJEŠENJE OPŠTINSKE IZBORNE KOMISIJE O ODBIJANJU POTVRĐIVANJA LISTE KANDIDATA, NE MOŽE SE PRODUŽITI AKO POSWEONJI SAT ROKA PADA U VRIJEME KADA SUD NE RADI Iz obrazloženja: U smislu člana 129. stav 1. Zakona o izboru odbornika i poslanika u skupštine društvenopolitičkih zajednica, protiv rješenja izborne komisije o odbijanju potvrđivanja liste kandidata, podnosilac liste ima pravo žalbe nadležnom sudu u roku od 48 časova od prijema rješenja. Žalba je izjavljena po proteku ovog roka. Zakon o parničnom postupku (član 112) i Zakon o opštem upravnom postupku član 100), određuju računanje rokova na dane, mjesece i godine, dok Zakon o krivičnom postupku

(član 91) predviđa računanje rokova i na sate. U ovom slučaju rok se ne može produžiti ako posljednji sat roka pada u vrijeme kada sud ne radi, jer je ovaj izuzetak predviden samo za rokove određene u danima, odnosno dužim vremenskim jedinicama (član 91. stav 4. Zakona o krivičnom postupku). Po ocjeni ovog suda, naprijed izloženi stav se primjenjuje i kada je rok odreden na sate u nekom posebnom postupku. Ovo pogotovu u postupku sprovodenja izbora, kada pojedine izborne radnje treba pred uzimati u ograničenim rokovima i kada bi produžavanje rokova 135. ugrožavalo blagovremeno odvijanje izbornog procesa, pa i priroda, odnosno karakter postu P ka upućuje na ovakvo tumačenje. Nije, dakle, od značaja što je rok tekao i u toku subote, 3. 11. 1990. godine i isticao u 1 času nedjelju 4. 1. 1990. godine, u dane kada sud ne radi, tim prije što je žalba mogla biti predala opštinskoj izbornoj komisiji, jer su izborne komisije u ove dane organizovale stalna dežurstva.

Prema navedenim ustavnim i zakonskim odredbama biračko pravo je lično pravo gradanina. Članom 127. navedenog zakona predviđeno je pravo svakog kandidata za odbornika ili poslanika i svakog birača u izbornoj jedinici da podnese prigovor nadležnoj izbornoj komisiji zbog nepravilnosti u postupku izbora i zbog nepravilnosti u radu organa za sprovođenje izbora.

Protiv fješenja izborne komisije o odbijanju prigovora podnosilac prigovara može, u smislu člana 129. stav 1. i 3. navedenog zakona, izjaviti žalbu Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine, ako se radi o izboru poslanika. Prema'tome, odredbama navedenog zakona koje se odnose na zaštitu izbornog prava (članovi 126-129) pravo na podnošenje prigovora i pravo žalbe zbog nepravilnosti u postupku izbora i zbog nepravilnosti u radu organa za sprovodenje izbora prilikom izbora, nije dato pravnim licima, političkim strankama i njihovim organima, nego samo gradanima, čije lično pravo eventualno može biti povrijeđena. Pravo podnosioca liste kandidata iz člana 129. stav 1. navedenog zakona odnosi se samo na žalbu nadležnom sudu protiv rješenja o odbijanju potvrđivanja liste kandidata, iz člana 128. stav 1. istog zakona.

Prvostepeni organ uprave je pogrešno odlučivao o zahtjevu punornp ćnika tužitelja za odredivanje troškova postupka eksproprijacije, jer troškovi postupka u smislu člana 114, Zakona o opštem upravnom postupku pripadaju stranci i uvijek se dosuđuju samo stranci a ne i njegovom zastupniku. U svakom slučaju troškove pravnog zastupanja snosi stranka, a pod odredenim zakonskim uslovima stranka ima pravo da joj se ovi troškovi naknade, kao što je slučaj iz stava 3. citiranog člana. Prema tome u konkretnom slučaju zahtjev za naknadu troškova pravnog zastupanja, koji je podnio punomoćnik tužitelja, imao se tretirati kao zahtjev stranaka a ne pravnog zastupnika. što se tiče same odluke o osnovanosti podnesenog zahtjeva za naknadu troškova sud ne nalazi da samo zbog toga što su tužitelji poslov no sposobna lica da im ne pripadaju troškovi pravnog zastupanja. Da ll su troškovi pravnog zastupanja bili nuzni i opravdani cijeni se prema okolnostima svakog pojedinačnog slučaja, p i čemu se mora voditi računa o složenosti pred- 145. meta i pitanjima koja su u tom predmetu raspravljana, te ocjeni da li su stranke bile u mogućnosti da same sa uspjehom štite svoja prava I interese u tom postupku. U konkretnom slučaju kod donošenja odluke o troškovima pravnog zastupanja trebalo je imati u vidu da je u provedenom postupku eksproprijacije raspravljeno pitanje prava vlasništva i na k.č. broj 400/3 iz z.k. ul. broj 508 k.o. J. koja se u ovom ulošku vodila na ime D.D., a ne tužitelja, kao i na okolnost da je zahvaljujući punomoćniku tužitelja korisnik eksproprijacije bio prinuđen da naknadno dopuni svoj prijedlog za eksproprijaciju i prilaznog puta za groblje ozoačen0 J kao k.č. broj 398/7, po novom primjerku k.č. broj 77 pristupni put u površini od 860 m2. Stoga je u ponovnom postupku potrebno da se ponovo ocijeni osnovanost zahtjeva tužitelja za naknadu spornih troškova vodeći ratuna o okolnostima na koje je ukazano ovom presudom, pri čemu će se odlućivati o zahtjevu stranke a ne njihovog pravnog zastupnika.

O navedenom tužiteljičinom zahtjevu odlućeno je prvostepenim rješenjem od 7. 6. 1990. godine tako što je isti odbijen, pa je tužiteljica nezadovoljna ovakvom odlukom izjavila žalbu koja je o::: porenirn rješenjem odbačena pozivom na odredbu člana 234. stav 2.

Zakona o opštem upravnom postupku, iz razloga što tužiteljica nije imala svojstvo stranke, jer joj prema odredbi člana 225. Po, odičnog zakona ne pripada pravo da zahtijeva promjenu staraoca. 11 Ovakav stav tuženog organa sud nije mogao prihvatiti kao pravilan jer je po tužiteljičino m zahtjevu pokrenut postupak i o istom odlučeno prvostepenim rješenjem od 7_ 6. 1990, godine odbijanjem tog zahtjeva iz razloga navedenih u obrazloženju prvostepenog rješenja. Prema tome, tužiteljica je imala pravo da protiv navedenog rješenja uloži žalbu jer je pNostepenim rješenjem odlučeno o njenom zahtjevu, pa tuženi organ nije imao osnova za izvođenje zaključka da tužiteljica u upravnom postupku nije imala pravo da podnese žalbu protiv navedenog prvostepenog rješenja I u slučaju da je prvostepeni organ zbog okolnosti iz odredbe člana 225, Porodičnog zakona ("Službeni list SRBiH", br. 21/79 i 44/89) zaključkom odbacio tužiteljičin zahtjev za po- 146. kretanje postupka ona bi protiv istog mogla izjaviti žalbu, s obzirom da je prema odredbi člana 125. stav 2.

Zakona o opštem upravnom postupku protiv takvog zaključka dopuštena posebna žalba. Stoga tuženi nije imao uporišta u odredbama kojim je regulisan upravni postupak da odbaci tužiteljičinu žalbu iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja, već je o istoj trebalo meritorna odlučiti Kako tako nije postupio povrijedio je zakon na štetu tužiteljice, pa je sud kod takvog stanja stvari tužbu uvažio i osporeno rješenje poništio, na osnovu Qdredbe člana 39. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.

Naime. pravo da se promijeni status zemljišta u opštoj upotrebi prema članu 14. stav 2. Zakona o uzurpacijama pripada isključivo skupštini opštine, pri čemu ni jednom odredbom ovog zakona nije propisana obaveza skupštine da odluku o promjeni statusa zemljišta mora donijeti u sluć: aju kada je određeno zemljište faktički i izgubilo taj status Prema tome promjena statusa zemljišta u opštoj upotrebi je samo mogućnost što zavisi ocl opredjeljenja skupštine opštine.

Stoga i organ uprave koji raspravlja uzurpacije ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju opravdanost i svrsishodnost prekidanja postupka raspravljanja uzurpacije i davanje ir.icijative skupštini opštine da prethodno odluči o 147. Član 6. Zakona o upravnim sporovima statusu zemljišta u opštoj upotrebi. Proizilazi, dakle, da se rješenje o uzurpaciji kojim je raspravljena nepokretnost u opštoj upotrebi ne može tretirati kao nezakonito samo zato što opštinski organ uprave nije prije donošenja rješenja zatražio od skupštine opštine da eventualno promijeni status te nepokretnosti, bez obzira na činjenicu što je eventualno ta nepokretnosti faktički izgubila status nepokretnosti u opštoj upotrebi. Iz naprijed izloženog slijedi da tuženi organ nije pravilno ocijenio smisao odredbe člana 14.

Zakona o uzurpacijama, te da u konkretnom slučaju nije mogao poništavati prvostepeno rješenje iz razloga na koji se pozvao, ukoliko ovo rješenje nije nezakonito iz drugih razloga, što će se ocijeniti u ponovnom postupku. Stoga je valjalo primjenom člana 39. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, tuiou uvažiti i osporeno rješenje poništiti.

Rješenje o dodjeli stana, naime, nije akt državnog organa ili druge samoupravne organizacije ili zajednice donesenu 148. Član 12. stav 2. Zakona o eksproprijaciji vršenju javnih ovlaštenja, niti se istim rješava o izvjesnom pravu ili obavezi određenog pojedinca ili organizacije u kakvoj upravnoj stvari (stav 2. ćlan 6. citiranog zakona). nego se radi o aktu raspolaganja kojim davalac stana na korištenje u okvir ovlaštenja iz odredbe člana 5. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", broj 14/84), odlučuje o davanju stana na korištenje Zbog toga nisu ispunjeni us!ovi predviđeni odredbom člana 6. Zakona o upravnim sporovima da se protiv ovog rješenja vodi upravni spor.

U konkretnom slućaju iz spisa se vidi 149. daje tužitelj u radnom odnosu kod Energoinvesta - RO Energomontaža - OOUR Montaža elektroenergetike B., a da obavljanje zanatskih usluga u spornoj poslovnoj prostoriji vrši u vidu sporednog zanimanja, pa kako ovu djelatnost ne obavlja kao jedino zanimanje, to mu i ne pripada pravo na obezbjeđenje druge poslovne prostorije. Pri tome su na drugačije rješenje ove upravne stvari bez uticaja prigovori iz tužbe koji se tiču materijalnog stanja tužiteljeve porodice, jer ove okolnosti nisu propisane u Zakonu o eksproprijaciji kao odlučne u postupku obezbjedenja drugog poslovnog prostora

broj 34/86) propisano je da raniji vlasnik ima prvenstveno pravo korištenja zemljišta ratji građenja na jednoj građevinskoj parceli čija je trajna namjena izgradnja zgrade na koju po zakonu može imati pravo svojine.

Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, te činjenicu da N. I. traži prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi izgradnje poslovnog objekta koji je privremenog karaktera, kako to proizilazi i iz priložene urbanističke saglasnosti od 24. 11. 1989. godine, pravilno je zaključio drugostepeni organ uprave da nema uslova za ostvarivanje prvenstvenog prava korištenja predmetnog zemljišta, jer se radi o izgradnji priYremenog objekta, koja mogućnost nije predviđena navedenom zakonskom odredbom, već je jedino moguće ostvarenje prven- 150. stvenog prava korištenja zemljišta radi gradenja na parceli čija je trajna namjena izgradnja zgrade na kojoj se može imati pravo vlasništva

Ova odluka organa uprave zasniva se na pravilnoj primjeni Zakona o komunalnoj inspekciji ("Službeni list SRBiH", br. 21/77 i 16/82) i člana 13. stav 1. Odluke o održavanju čistoće i komunalnog reda ("Službeni glasnik opštine T.", broj 8/85) kao i odredaba Zakona o izdvajanju i usmjeravanju sredstava za stambene potrebe i o samoupravnim interesnim zajednicama u stambenoj oblasti ("Službeni list Srbih", br. 13/74, 34/80 i 39/84).

Naime, navedenim propisima utvrđena je obaveza zajednice stanovanja i udruživanja stambenih zgrada i stanova u društvenoj svojini da u okviru svojih prava i obaveza vrši sve radove radi održavanja zgrada 151. koje se nalaze u fondu samoupravne zajednice stanovanja. Zbog toga je za rješenje ove upravne stvari bilo odlučno utvrditi da postoji neispravnost navedene dimovodne cijevi i da radovi oko dovođenja u ispravno stanje predstavljaju održavanje zgrade, pa su se na osnovu toga stekli ustovi za donošenje inspekcijske mjere kojom se tužiteljici nalaže da otkloni nave: dene nedostatke i da ovu cijev dovede u ispravno stanje. Za rješenje ove upravne stvari, međutim, nije odlučno zbog čega je došlo do neispravnosti dimovodne cijevi, odnosno šta je prouzrokovalo ovu neispravnost, jer se u postupku donošenja inspekcijske mjere utvrđuju samo uslovi za intervenciju i otklanjanje nastalih nedostataka, pa se neosnovano u tužbi insistira na utvrdivanju uzroka neispravnosti dimnjaka.

Tužiteljica zbog toga neosnovano osporava pravilnost i zakonitost rješenja i neopravdano ističe prigovor pogrešne primjene materijalnog prava i nepotpuno utvrdenog činjeničnog stanja, pa je ovaj sud iz i2loženil'1 razloga tužbu tužiteljice odbio kao neosnovanu.

Pravilnim tumačenjem navedene odredbe kao i ostalih odredaba tog člana proizilazi da samo postojanje ugovora o zapošljavanju, bez obzira na to da li je i kada on sačinjen ili registrovan, nije uslov za priznavanje svojstva osiguranika nego faktičke stanje stvari odnosno da li je pos!ojao ili nije postajao radni odnos iz kojeg se utvrđuje svojstvo osiguranika. Pored navedenog valja ukazati i na to daje staž osiguranja, kako to proizilazi iz spisa ove upravne 152. stvari, evidentiran u matičnoj evidenciji tužene o čemu ni tužena, a ni sud nisu vodili računa, a kod činjenice da nije preveden postupak promjene podataka u toj evidenciji na način propisan Zakonom o matičnoj evidenciji ("Službeni list SFRJ", broj 34/79).

Naime. ni ovom, a ni bilo kojom drugom odredbom navedenog zakona, nije propisano da se kod odlučivanja o izdavanju urbanističke saglasnosti za legalizaciju bespravno izvedenih radova, ne primjenjuju odredbe člana 122. (do 142. tog zakona), te da se ove odredbe primjenjuju samo kada je u pitanju namjeravana gradnja.

Iz odredaba člana 210. stav 1. tačka 3. navedenog zakona, kojim je propisano da će urbanističko-građevinski inspektor narediti rušenje građevine ili njenog dijela kada u wsenju inspekcijskog nadzora utvrdi da se radovi izvode bez odobrenja, ukoliko se odobrenje za građenje ne može pribaviti u naknadnom roku od 60 dana, odobrenje za građenje pribavlja se, između ostalog, i na osnovu urbanističke saglasnosti). mora se zaključiti da sve odredbe koje se primjenjuju za izdavanje urbanističke saglasnosti i odobrenja 153. Član 144. Zakona o prostornom uređenju za građenje za objekte, čija se gradnja tek treba započeti, primjenjuju i kada se radi o legalizaciji građevine ili radova izvedenih bez odobrenja za građenje.

Neosnovano se tužioci pozivaju na odredbe člana 135. stav 2. Zakona o prostornorn uredenju ističući da je investitor T. uzurpirao zemljište društvene svojine i da mu se ni za to nije mogla izdati urbanistička saglasnost. U postupku izdavanja urbanističke saglasnosti, naime, ne traži se dokaz o vlasništvu ili pravu ko, išćenja u svrhu gradnje, jer je to uslov za pribavljanje odobrenja za građenje prema odredbama člana 144. navedenog zakona, iz podataka spisa predmeta vidi se da je T.M. predmetna parcela ustupljena na trajno korišćenje pravnosnažnim rješenjem SOM. broj: 01-023-173/90 od 17.7.1990. godine, što proizilazi iz dopisa Opštine M. Od 10. 9. 1990. godine). Odredba člana 135. stav 2. Zakona o prostornom urcdenju, osim toga, dolazi do primjene kada fizičko lice, koje traži da mu se konstituiše pravo građenja na određenoj građevinskoj parceli, ne može imati u vlasništvu zgradu, koja je planirana aktom urbanističke regulative, ili bi izgradnjom takve zgrade prekoračio zakonski maksimum itd, pa se tada ne može ni izdati urbanistička saglasnost, a o tome se u konkretnom slučaju ne radi.

Okolnost da su tužioci nakon 154. Član 10. stav 3. Zakona o radnim odnosima okonćanja upravnog postupka riješili sporne imovinsko-pravne odnose i stekli pravo korišcenja na zemljištu na kome grade, te uz tužbu priložili o tome i dokaz, ne utiče na pravilnost i zakonitost osporenog rješenja, koja se ocjenjuje prema okolnostima koje su postojale u vrijeme nJegovog donošenja, a tada je tužiocima nedostajao ovaj dokaz, pa nije ni bilo zakonskog osnova da se njihov zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje usvoji, s tim što tužioci imaju pravo da podnesu prvostepenom organu novi zahtjev i prilože dokaz koji im je nedostajao.

nije dostupan svim 9radanrma SFRJ, zbog čega su mu, konačno u upravnom postupku, inspekcijskom mjerom naredili da taj nedostatak otkloni, Suci nalazi da organi uprave nisu na pouzdan način utvrdili sve odlučne činjenice, čime su povrijedi li pravila postupka, što osporeno rješenje čini nezakonitim.

Odredbama člana 1 O. stav 3. Zakona o radnim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 4/84 i 25/88) propisana je obaveza da se oglas, odnosno konkurs o. potrebama zasnivanja radnog odnosa sa radnikom obavezno objavljuju ujed nom od listova koji su dostupni svim građanima SFRJ, s tim da se pored toga, oglas može objaviti i u drugim listovima. Svrha ovakvog načina cg lašavanja je realizacija ustavnog načela i načela proklamovanog u Zakonu o udruženom radu da svako može pod jednakim uslovima, slobodno i ravnopravno zasnovati radni odnos ako ispunjava uslove predviđene samoupravnim opštim aktima. Zbog toga je i propisano obavezno oglašavanje u jednom od listova koji je dostupan svim grac: lanima SFRJ a ne i listovima koji su eventualno dostupni samo ograničenom broju ili krugu lica.

Polazeći od navedenog, dakle, bilo je potreb o utvrditi da li je "Službeni list SRBiH" list koji Je dostupan svim gradanima SFRJ, kako to smatra tužilac, ili nije, kako to organi uprave mtraju i zbog čega nalaze da tužilac nije izvršio zakonsku obavezu oglašavanja slobodn!t, radnih. mjsta. Ovu činjenicu organi uprave nisu utvrđ1 val1 iako se radi o faktičkom pitanju koj može utvrditi samo provođenjem dokaza I njihovom ocjenom. Stoga će biti potrebno zatražiti od "Službenog lista SRBiH" odnosno njegove odgovarajuće službe, podatke o tome da li se primjerci službenih listo'la dostavljaju mo pretplatnicima i ograničenom krugu lica ih se, pak, kao i drugi listovi, distribuiraju u s?b_odnu prodaju bilo na uobičajena ili na specijalizovana prodajna mjesta, tako da su dos upni sim građanima, a ne samo pretplatn1 1m_a 111 određenom krugu lica, Od utvrđenja ovih činenca zav1siće i ocjena da li je tužilac vršeći oglašavanje u "Službenom tistu SRBiH"0 postupio u skladu sa zakonom ili nije. te da li s bili ispunjeni uslovi za donošenje predmetne inspekcijske mjere ili nisu.

Pri tome je tuženi opravdano odbio prigovore tužioca, koje on ponavlja i u tužbi, da nije bio u mogućnosti izvršiti plan prijema pripravnika KV staklara u 1988. godini iz razloga koje navodi u žalbi i tužbi, smatrajući da takvi prigovori ne mogu uticati na drugačije rješenje stvari.

Naime, iz podataka spisa predmeta vidi se da je tužilac raspisao oglas za radno mjesto KV staklar-pripravnik, tri izvršioca. Ovaj oglas objavljen je dana 19. 12. 1988. godine u dnevnom listu "Glas". Takođe se vidi da je na dan 23. 12. 1988. godine kod SIZ-a za zapošljavanje - Osnovne zajednice B., kao nezaposleno, bilo 156. evidentirana samo jedno lice navedene struke. Iz ovih podataka, međutim, ne može se zaključiti da je tužilac zaista, i tokom cijele 1968. godine bio u objektivnoj nemogućnosti da ispuni planom preuzetu obavezu prijema pripravnika u toj godini. Tužilac nije dokazao, što i ne tvrdi, daje u toj godini iskoristio sve raspoložive mogućnosti da bi realizovao plan prijema pripravnika (da je ponovio oglas više puta i to u raznim dnevnim listovima na teritoriji SRBiH, pa i šire, a ne samo u dnevnom listu "Glasi to pred sam kraj godine - oglas je istekao 31. 12. 1988. godine), a samo pod tim uslovima moglo bi se eventualno, raditi o nemogućnosti izvršenja plana iz objektivnih razloga.

U svakom drugom slučaju, pa i u predmetnom, ne može se zaključiti da tužilac nije kriv za neizvršenje plana - prijema pripravnika za 1988. godinu, budući da je njegovim propustima da se i na navedeni ili drugi način aktivno angažuje da realizuje usvo. jeni plan, taj plan nije u cjelosti realizovan, Stoga i po ocjeni suda, postoje zakonski uslovi za primjenu predmetne inspekcijske mjere kakvu su donijeli organi uprave, pa je sud tužbu, kao neosnovanu, odbio (član 42. stav 2. Zakona o upravnim sporovima).

Pored ovog objektivnog elementa, potrebno je da se kumulativna stekne i drugi, subjektivni elemenat. Subjektivni elemenat predstavlja, ustvari, lični i unutrašnji odnos svijesti korisnika stana - namjeru da se u stanu trajno živi i stanuje ili odsustvo te namjere. Po, stajanja namjere trajnog življenja i stanovanja ispoljava se, posredno u odgovarajućim činjenicama. U konkretnoj upravnoj stvari iz ranije navedenih dokaza proizilazi da se tužiteljica odjavila iz R. i da živi u T. sa porodicom, pa prema tome

r sporni stan u R. nije mjesto u kome se tužiteljica nastanila sa namjerom da u njemu t; talno boravi (stanuje). Naprotiv, tužiteljica je u sporni stan povremeno navraćala radi pomaganja majci, a nakon smrti nosioca stanarskog prava nije nastavila sa korištenjem spornog stana za stanovanje (zadovoljavanje stambenih potreba) već je u isti povremeno dolazila. Kako ova činjenica nije odlučna (odlučno je postojanje trajnog 157. življenia i stanovanja u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava) ona posredno ukazuje na okolnost da tužiteljica za sporni stan nije bila trajno vezana, to jest nije imala namjeru da u njemu trajno živi i stanuje, dok JE! bio frv nosilac stanarskog prava.

Zakon je zabranio da jedno lice može biti istovremeno nosilac stanarskog prava na dva stan a, ili da može istovremeno biti nosilac stanarskog prava na jednom stanu, a on ili maloljetni član njegovog porodičnog domaćinstva imati u svojini stan ili zgradu, koja odgovara potrebama njegovog porodičnog domaćinst11a.

Taćno je da zakon sadrži u tom pogledu propise i obaveze samo u odnosu na nosioca stanarskog prava, ali se te odredbe moraju primijeniti i kada se radi o članu porodičnog domaćinstva, kao potencijalnog nosioca stanarsko g prava. Svako drugačije tumačenje značilo bi da član porodičnog domaćinstva, koji izvodi svoje pravo da koristi stan iz prava nosioca star.arskog prava, ima više prava od prava samog nosioca 158. stanarskog prava, te da član porodičnog domaćinstva može da stekne status nosioca stanarskog prava i pored toga što ima u svojini stan ili porodičnu stambenu zgradu, dakle. da stekne jedno pravo koje bi nosilac stanarskog prava pod istim okolnostima izgubio, a što svakako nije bila svrha ni člana 12. ni 13, a ni člana 21. stav 2.

Zakona o stambenim odnosima. Predmetnu upravnu stvar, prema tome, treba razriješiti tako što će se prvenstveno utvrditi da li tužiteljica ispunjava uslove za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, pa ako ispunjava te uslove, ispitati i utvrditi da li je stekla u svojinu stan ili kuću ili dio kuće kao zasebne građevinske cjeline i da li taj stan ili kuća odgovara potrebama njenog porodićnog domaćinstva. Sve te činjenice i okolnosti organi uprave nisu utvrđivali (tuženi osporenim rješenjem nije u tom pravcu dao bilo kakve upute), pri čemu nije bitno da li se tužiteljica i uknjizila u zemljišnim knjigama kao suvlasnik kuće. te da li Je ušla u posjed, jer joj oba ova prava, kao suvlasniku, pripadaju (prema podacima spisa predmeta na kući nije stečeno stanarsko pravo), pa zavisno od toga odlučiti da li tužiteljica ispunjava uslove iz člana 28.

Zakona o stambenim odnosima ili su se stekli uslovi za primjenu člana 22, stav 3. u vezi sa članom 13. istog zakona.

Takode je nesporna, kako to iz spisa predmeta proizilazi daje tužilac ranije bio nosilac stanarskog prava na tom stanu, da je u 1965. godini napustio bračnu zajednicu brak nikada nije razveden), da je tokom svih godina do smrti R. živio u ž. broj 5, dok je R. predmetni stan koristila prvo s troje djece, a nakon toga sama, kada su se djeca poudala i poženila i iz stana iselila, te najzad da je stanarsko pravo u 1983. godini preneseno sa tužioca na R., koja je isti od 1985. godine i sve do svoje smni, koristila sama. 159.

Član 13. Zakona o stambenim odnosima S obzirom na naprijed istaknute činjenice i okolnosti, koje su u upravnom postupku na pouzdan i vjerodostojan naćin utvrdene, kao i činjenicu da tužilac i pored toga što brak sa M. R. nije sudski razveden, od 1965. godine nije sa imenovanom živio u predmetnom stanu kao član porodičnog domaćinstva imenovane, nego je u stan uselio nakon njene smrti, a što ni sam u toku postupka pred upravnim organima nije porekao, osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužioca kada mu je po zahtjevu davaoca stana na korištenje na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima naložena da se udatom roku iz predmetnog stana iseli, a u vezi s tim, nije bilo ni mjesta donošenju rješenja u smislu člana 28. istog zakona po zahtjevu tužioca.

S obzirom na sve to, detaljnije izloženo u prvostepenom kao i osporenom rješenju, a što proizilazi i iz dokaza u spisu upravnog postupka, osporenim rješenjem je pravilno primijenjen zakon kada je tužiocu konačno u upravnom postupku, a na osnovu odredbe člana 13.

Zakona o stambenim odnosima, naložena dase iz predmetnog stana udatom roku iseli i isti slobodan od lica i stvari preda na raspolaganje davaocu stana na korištenje, odnosno vlasnicima predmetnog stana. 76 Kod takvog stanja stvari navodi koje tužilac ističe u tužbi ne mogu se uzeti kao odlučni u pravcu da se zahtjevu tužbe udovolji, jer ne ističe ništa što bi utvrđenju tuženog bilo suprotno. Bez uticaja je na pravilnost i zakonitost konačne odluke u predmetnoj upravnoj stvari i prigovortužbe da je pomenutu porodičnu stambenu zgradu izgradio za sina B. i da je istu darovnim ugovorom poklonio sinu te da samim tim nije vlasnik porodične stambene zgrade, jer takav prigovor tužilac. prije svega, ističe tek sada u tužbi a osim toga, valja naglasiti da je tužilac u momentu pokretanja postupka za njegovo iseljenje iz predmetnog stana u smislu člana 13.

Zakona o stambenim odnosima bio vlasnik pomenute porodične stambene zgrade a činjenica da je istu kasnije otuđio pomenutim darovnim ugovornm u korist sina B.B. nije od uticaja na rješenje predmetne upravne stvari niti na pravilnost i zakonitost rješenja koje se u ovom upravno-sudskom sporu pobija (darovni ugovor vjcrovatno sačinjen naknadno radi izbjegavanja primjene odredaba člana 13. Zakona o stambenim odnosima.

Podnošenje, pak, samo zahtjeva za 162, davanje saglasnosti za zamjenu stana, a ne i ugovora o zamjeni stana davaoca na korišćenje, ne smatra se traženjem saglasnosti za zamjenu stana u smislu navedenog zakona, pa davalac nije ni dužan postupiti na način propisan u toj odredbi, niti se zbog propuštanja da to učini, može smatrati da je davalac stana dao sag'asnost. U spisima upravnog predmeta ne nalazi se ugovor o zamjeni stana, nego samo dopis kojim je tražena saglasnost za zamjenu, što bi ukazivala da saglasnost za zamjenu nije tražena na zakonom propisani način. Ako je to tačno, a što treba provjeriti, tada, po ocjeni suda, ne bi bili ispunjeni uslovi iz člana 33. stav 4. Zakona o stambenim odnosima.

U postupku je, na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno i da K.H. kao nosilac stanarskog prava plaća vodu za svoje članove domaćinstva (tri člana) jer mu se mladi sin nalazi kod brata u R. gdje pohada osnovnu školu.

Prema tome, bilo je osnova da prvostepeni organ donoseći svoje rješenje postupi na način pobliže naveden u dispozitivu tog rješenja pošto je nosilac stanarskog prava, u smislu člana 54. stav 1. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", broj 14/84) mogao dati dio svog stana na korištenje drugom licu kao podstanaru. 163. Na osnovu naprijed utvrdenog činjeničnog stanja pravilno je postupio i drugostepeni organ, kada je, temeljem odredbe člana 240. Zakona o opštem upravnom postupku ("Službeni list SFRJ", broj 47/86) žalbu tužioca izjavljenu proHv prvostepenog rješenja odbio, jer je pouz dana utvrdeno da se ne radi o situaciji iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Prilikom donošenja ove presude sud se nije upuštao u ispitivanje postojanja razloga i osnova za gubitak stanarskog prava nosioca tog prava, jer to nije predmet ovog spora u kojem se samo odlučuje o tome da li su se stekli uslovi za primjenu člana 30. navedenog zakona u odnosu na H.D. kao podstanara.

Š. Granica između navedenih nekretnina utvrđena je na prijedlog ŠIPAD RO "Maglic" OO(JR šumarstvo" F. koja gazduje šumom u društvenoj svojini označenoj kao k.č. broj 913. U.obrazloženju ovog rješenja navedeno je da se protiv istog ne mo: že ulagati žalba ni voditi upravni spor, nego da lice koje smatra da mu je ovim rješenjem povrijeđena neko pravo ima pravo u roku od 30 dana od dana isteka roka iz člana 68. stav 3.

Zakona o šumama, pokrenuti postupak pred nadležnim sudom. Po od red bi član a 69. stav 1. Zakona o suma ma ("Službeni list SRBiH", broj 11/78), protiv rješenja o utvrđivanju granica šuma u društvenoj svojini ne može se izjaviti žalba niti voditi upravni spor, nego je po stavu 2. istog člana 78 predviđeno da lica koja smatraju da im je ovim rješenjem povrijeđena pravo, imaju pravo na sudsku zaštitu. Kako se na temelju naprijed citirane odredbe Zakona o šumama protiv rješenja o utvrđivanju granica šuma u društvenoj svojini. ne može koristiti žalba kao redovno pravno sredstvo prema Glavi XIV Zakona o opštem upravnom postupku, to se ne može protiv ovog rješenja koristiti ni obnova postupka kao vanredno pravno sredstvo po Glavi X: V istog zakona, niti voditi upravni spor po članu 9.

Zakona o upravnim sporovima. Stoga je zakonito postupio prvostepeni upravni organ kada je zaključkom od 19. 10. 1989. godine. odbacio prijedlog tužitelja za obnovu upravnog postupka okončanog naprijed navedenim rješenjem o utvrđivanju granica šuma u društvenoj svojini, s tim što je tuženi organ u skladu sa članom 240. stav 3. Zakona o opštem upravnom postupku izložio bliže razloge zbog kojih je prijedlog tužitelja za obnovu postupka nedopušten.

Iznos porodične invalidnine usklađivanje sa porastom prosječnog mjesečnog ličnog dohotka u SFRJ. kako je to propisano odrEdbom člana 49. navedenog zakor, a i s tim u vezi prvostepenim rješenjem V.N. odredivani su veći iznosi porodične invalidnine za pojedine periode označene dispozitivom prvostepenog rješenja od 20.12.1989. godine. (Presvda Vrhovnog suda BiH, U. 527/90 od 10. 5 1990. godine) XLII ZAJEDNIČKA SEONICA SAVEZNOG SUDA, REPUBLIČKlH I POKRAJINSKIH VRHOVNIH SUDOVA I VRHOVNOG VOJNOG SUDA -14. NOVEMBRA 1989. GODINE 165. Načelni stav broj 11/89 1. KAD NADLEŽNI ORGAN UPRAVE SAZNA DA MIRNODOPSKI VOJNI INVALID KORISTI PRAVO NA NOVČANU NAKNADU ZA TELESNO OŠTEĆENJE Ili INVALIDSKU PENZIJU PO PROPISIMA O PENZIJSKOM I INVALIDSKOM OSIGURANJU P0KRENUĆE, PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI, POSTUPAK ZA UTVRĐIVANJE DA LI SE RADI O ISTOM OŠTEĆENJU ORGANIZMA PO OSNOVU KOGA MIRNODOPSKI VOJNI.INVALID OSTVARUJE PRAVA NA LIČNU INVALIDNINU, DODATAK ZA POMOĆ I NEGU OD STRANE DRUGOG LICA I ORTOPEDSKI DODATAK PO ZAKONU O OSNOVNIM PRAVIMA VOJNIH INVALIDA I PORODICA PALIH BORACA (ČLAN 78, STAV 1. ZAKONA). 2. DA li SE RADI O ISTOM OŠTEĆENJU ORGANIZMA NA OSNOVU KOGA SU PRIZNATA PRAVA PO PROPISIMA O VOJNIM JNVALIOIM..A. I PO PROPISIMA O PENZIJSKOM I INVAUDSK0M OSIGURANJU, UTVRĐUJE SE PUTEM LEKARSKIH KOMISIJA NADLEŽNIH ZA PREGLED LICA OBUHVAĆENIH ZAKONOM O OSNOVNIM PRAVIMA VOJNIH INVALIDA I PORODICA PALIH BORACA 3. AKO MIRNODOPSKI VOJNI INVALID, U SLUČAJU POSTOJANJA ISTOG OŠTEĆENJA ORGANIZMA, POZIVOM NA ČLAN 78. STAV 1 ZAKONA, IZABERE OA KORISTI PRAVA KOJA MU PRIPADAJU PO PROPISIMA IZ PENZIJSKOG I!NVALIDSK0G OSIGURANJA, NADLEŽNI ORGAN UPRAVE D0 NEĆE REŠENJE KOJIM MU PRESTAJE KORIŠĆENJE PRAVA NA LIČNU INVALIDNINU, DODATAK ZA POMOĆ I NEGU OD STRANE DRUGOG LICA I ORTOPEDSKI DODATAK PO OSNOVU ZAKONA O OSNOVNIM PRAVIMA VOJNIH INVALIDA I PORODICA PAUH BORACA. UKOLIKO, PAK, MIRNODOPSKI VOJNI INVALID, POZIVOM NA ČLAN 78. STAV 1. ZAKONA O OSNOVNIM PRAVIMA VOJNIH INVALIDA I PORODICA PALIH BORACA IZABERE DA KORISTI PRAVA PO TOM ZAKONU, NADLEŽNI ORGAN UPR.D-.VEĆE O IZBORU MIRNOD0PSK0 G VOJNOG INVALIDA OBAVESTJTI NADLEŽNI SIZ PENZIJSKOG I INVA.LIDSK0G OSIGURANJA. 4, AKO SE MIRNODOPSKI VOJNI INVALID, U SLUČAJU POSTOJANJA ISTOG OŠTEĆENJA ORGANIZMA, NE IZJASNI U OSTAVLJENOM ROKU KOJE ĆE PRAVO DA KORISTI U SMISLU ČLANA 78. STAV 1. POMENUTOG ZAKONA, NADLEŽNI ORGAN UPRAVE ĆE odl... UĆITI DA MU PRESTAJE KORIŠĆENJE PRAVA NA LIĆNU INVALIDNINU, DODATAK ZA POMOĆ I NEGU OD STRANE DRUGOG LICA I ORTOPEDSKI DODATAK, S TIM DA K0RIŠĆ ENJE PRAVA PRESTAJE SA DANOM POČETKA KORIŠĆENJA KASNIJE PRIZNATOG PRAVA.

Obrazloženje: U stavu 1. člana 78. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni list SFRJ", broj 31/86 -prečišćeni tekst) propisano je da mirnodopski vojni invalid, koji za isto oštećenje organizma stekne pravo na novčanu naknadu za telesno oštećenje ili invalidsku penziju po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju, može po sopstvenom izboru, koristiti pravo na ličnu invalidninu, dodatak za negu i pomoć od strane drugog lica i ortopedski dodatak po ovom zakonu, m pravo na novčanu naknadu za telesno oštećenje odnosno invalidsku penziju po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju. U praktičnoj primeni ove zakonske odredbe postavljaju se sledeća pitanja: da li organ uprave može po službenoj dužnosti pokrenuti postupak u kome bi utvrdio da li je mirnodopski vojni invalid stekao prava po propisima o vojnim invalidima (lična invalidnina, dodatak za negu i pomać od strane drugog lica, ortopedski dodatak) i prava po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju (invalidska penzija, novčana naknada za telesna oštećenje) za isto oštećenje organizma: -na koji način se utvrđuje da li je isto oštećenje organizma poslužilo kao činjenična podloga za ostvarivanje prava po propisima o vojnim invalidima i po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju; kako će postupiti organ uprave u situaciji da mirnodopski vojni invalid ne želi da se opredeli, to jest neće da izabere pravo koje će koristiti, a kako će postupiti u situaciji kada mirnodopski vojni invalid izvrši izbor prava koje želi da koristi; -od kog dana prestaje korišćenje jednog od prava koja mirnodopski vojni invalid koristi po oba zakonska osnova. Odredba stava 1. člana 78. zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca je imperativnog karaktera i javni interes nalaže da se ista u praktičnoj primeni dosledno sprovodi. Kontrolu doslednog sprovođenja, odnosno praktičnu primenu ovog Zakona u celini pa prema tome i pomenute odredbe, vrši organ uprave koji odlučuje o pravima vojnih invalida. Iz toga proizilazi i obaveza nadležnog organa da pokrene postupak po službenoj dužnosti (član 124. Zakonaoop štem upravnom postupku) radi utvrđivanja da li se radi o istom oštećenju organizma po osnovu koga mirnodopski vojni invalid ostvaruje (koristi) i prava po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju u Samoupravnoj interesnoj zajednici penzijskog i invalidskog osiguranja. Pošto postupak za priznavanje prava mirnodopskog vojnog invalida vodi i o pravima 80 odlučuje organ uprave i pri tome činjenice koje su medicinskog karaktera utvrduje putem lekarskih komisija obrazovanih Zakonom o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, to je logična da se i istovetnost oštećenja organizma po osnovu koga mirnodopski vojni invalid koristi i prava po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju, utvrđuje putem tih lekarskih komisija. Pa se razume da će ove komisije za utvrđivanje ocene i mišljenja, pored celokupne medicinske dokumentacije, koristiti i nalaze, ocene i mišljenja invalidskih komisija na osnovu kojih je vojni invalid ostvario pravo na invalidsku penziju ili novčanu naknadu 2a telesno oštećenje po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju. Ukoliko se mirnodopski vojni invalid opredeli l od dva stečena prava izabere ono koje želi da koristi, nadležni organ uprave će postupiti po tački 3. načelnog stava. Deo načelnog stava pod taćkom 4. polazi od opredeljenja da iz obavezujućeg karaktera odredbe stava 1. člana 78. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca. proizilazi obaveza poštovanja propisanog odnosa, ne samo za organ uprave koji vodi postupak, već i za mirnodopskog vojnog Invalida kao stranku u postupku. To znači daje mirnodopski vojni invalid, u situaciji postojanja istog oštećenja organizma dužan da izabere prava koja želi da koristi (po propisima o vojnim invalidima Ili po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju). Nepoštovanje ove zakonske odredbe od strane mirnodopskog vojnog invalida kao stranke ne može biti prepreka za njenu primenu. Otuda i opredeljenje da će nadležni organ uprave odlučiti da mirnodopskom vojnom invalidu prestanu prava priznata po propisima o vojnim invalidima ako on, u slučaju postojanja istog oštećenja organizma, ne izvrši svoju obavezu koja iz pomenute zakonske odredbe proizilazi, to jest ne izabere pravo koje želi da koristi. U slučaju da nadležni organ uprave donese rešenje o prestanku korišćenja prava stečenih po Zakonu o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, bilo da je to rešenje doneto na osnovu opredeljenja mirnodopskog vojnog invalida ili zbog toga što se on u ostavljenom roku nije izjasnio o tome koja prava želi da koristi, jedino pravilno je stanovište po kome korišćenje prava prestaje sa danom početka kodšćenja kasnije priznatog prava. Ovo iz razloga što, s obzirom na odredbu člana 78. stav 1. pomenutog Zakona, nije ni bilo osnova da mirnodopski vojni invalid za isto oštećenje organizma, pored korišćenja prava po ovom zakonu. istovremeno koristi i prava po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju. 166. Načelni stav broj 12/89 OSIGURANICIMA INVALIDIMA S PRIZNATIM PRAVOM NA RAD SA SKRAĆENIM RADNIM VREMENOM I TELESNIM OŠTEĆENJEM S NAJMANJE 7Qo/o NE RAčUNA SE U ST Ai. OSIGURANJA SA UVEĆANIM TRAJANJEM VREME PROVEDENO U RADNOM ODNOSU, ODNOSNO VREME PROVEDENO NA RADU U KOJEM SU BILI OBAVEZNO OSIGURANI Obrazloženje: Odredbom člana 73. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: ZOPIMIO) ("Službeni list SFRJ", br. 23/82, 77/82, 75/85, 8/87i 12/88) regulisano je, da se osiguranicima s utvrđenim tjelesnim oštećenjem od najmanje 70% računa kao staž osiguranja s uvećanim trajanjem vrijeme provedeno u radnom odnosu, odnosno vrijeme na radu na temelju kojega su bili obavezno osigurani, radeći puno radno vrijeme. Kako osi-gurani ci invalidi rada s priznatim pravom na rad sa skraćenim radnim vremenom ne rade stvarno puno radno vrijeme, to se tim osiguranicima staž osiguranja ne može računati s uvećanim trajanjem premda imaju utvrdeno tjelesno oštećenje od najmanje 70%. Naime, odredba člana 73. ZOPJMIO "proveli radeći puno radno vrijeme" ima se tumačiti tako, da je osiguranik stvarno radio puno radno vrijeme, odnosno da se pod riječju "radio" ne mogu podrazumijevati slučajevi izjednačenog punog radnog vremena iz člana 64. ZOPIMIO. SAVETOVANJE UPRAVNIH ODELJENJA SAVEZNOG SUDA, REPUBLIČKIH POKRAJINSKIH VRHOVNIH SUDOVA I VRHOVNOG VOJNOG SUDA. 14. NOVEMBRA 1989. GODINE 167. Zaključak broj 13/89 I -PRAVO NA POKRETANJE UPRAVNOG SPORA PO STAVU 5. ČLANA 2. ZAKONA O UPRAVNIM SPOROVIMA JAVNI PRAVOBRANILAC IMA PROTIV UPRAVNIH AKATA U KOJIM JE, NEPOSREDNO Ili POSREDNO, ANGAŽOVAN IMOVINSKI INTERES DRUŠTVENO-PRAVNIH SUBJEKATA ČIJI JE ON ZAKONSKI ZASTUPNIK, KAO I U DRUGIM SLUČAJEVIMA KADA JE NA TO OVLAŠĆEN POSEBNIM ZAKONOM. IJ. POD IZRAZOM "USTANOVA" UPOTREBLJENIM U STAVU 5. ČLANA 2. ZAKONA O UPRAVNIM SPOROVIMA TREBA RAZUMETI SVE PRAVNE SUBJEKTE KOJE JAVNI PRAVOBRANILAC PREMA ODGOVARAJUĆIM ODREDBAMA SAVEZNOG, REPUBLIČKIH I POKRAJINSKIH ZAKONA O JAVNOM PRAVOBRANILAŠTVU ZASTUPA OBAVEZNO, PO SAMOM ZAKONU. IH POD POJMOM "ZASTUPANJA PO ZAKONU" U SMISLU STAVA 5 ČLANA 2. ZAKONA O UPRAVNIM SPOROVIMA TREBA RAZUMETI SAMO SLUČAJEVE U KOJIMA JAVNI PRAVOBRANILAC IMA OVLAŠĆENJA ZAKONSKOG ZASTUPNIKA.