Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 1/1991

Tu povredu ovaj okrivljeni i njegov branilac vide u tome što pr','.ostepeni sud nije prihvatio njegovu odbranu da je postupao u nužnoj odbrani kada je pucao iz puške sačmarice na okrivljenog S.S. Vrhovni sud BiH nije prihvatio ovaj žalbeni prigovor osnovanim, jer je utvrdio da su se okrivljeni međusobno posvađali, da su tu svađu za trenutak prekinuli i otišli, S.Ž. da donese pušku, a S.S. pištolj, te se ponovo vratili na mjesto događaja, gdje je okrivljeni S.Ž. pucao prvi u pravcu okrivljenog S.S.

Kod ovakvog stanja, kada su dvojica okrivljenih htjeli fizički obračun nemaju pravo pozivanja na nužnu od-branu. Prema odredbama iz člana 9. stav 2. KZ SFRJ, nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od sebe ili drugog odbije istovremeni protivpravni napad. U ovom slućaju oba okrivljena postupaju protivpravno. Oni svjesno i voljno napadaju jedan drugoga. Odbrana je dozvoljena samo od onog napada koji je protivpravan. Ako oba okrivljena, kao u ovom slučaju hoće napad i ako ga izvode, onda se ni jedan od njih ne brani, pa prema tome i ne pripada im pravo na nužnu odbranu. Zako je prvostepeni sud pravilno postupio kada je oba okrivljena oglasio krivim za krivično djelo iz člana 172. stava 1.

KZ SRBiH. Time što nije prihvatio navode S.Ž. daje postupao u nužnoj odbrani nije povrijedio krivični zakon na njegovu štetu. Zbog toga Vrhovni sud je žalbu okrivljenog S.Ž. i njegovog branioca, istaknutu u tom pravcu, odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

Vrhovni sud BiH je uvaženjem žalbe javnog tužioca, a i po službenoj dužnosti prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Naime, prvostepeni sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je okrivljeni sa udaljenosti od oko 10 metara ispalio jedan metak iz lovačke puške i dijelom sačme zahvatio desnu ruku oštećenog i nanio mu tešku tjelesnu povredu. Prvostepeni sud je iz tih činjenica izveo zaključak da je umišljaj okrivljenog išao zatim da oštećenog samo teško tjelesno povrijedi ocjenjujući njegovu realnu djelatnost kao krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 42. stav 1. KZ SRBiH bez obzira što je bila noć i što su oba trčali. 3. Međutim, javni tužilac žalbom dovodi u pitanje ispravnost takvog zaključka prvostepenog suda. Vrhovni sud BiH je prihvatio takve žalbene prigovore javnog tužioca, jer i ovaj sud nalazi da se realno ponašanje okrivljenog ne može ograničiti na to da je umišljaj okrivljenog bio usmjeren isključivo na nanošenje oštećenom samo teške tjelesne povrede.

Pri tome valja imati u vidu da su okrivljeni i oštećeni bili u trčećem položaju, da je bila ograničena vidljivost, da okrivljeni puca sa udaljenosti od 10 metara u pravcu oštećenog i to iz puške sačmarice. Sama realna djelatnost okrivljenog i nastale posljedice, bez utvrdenja i psihičkog odnosa okrivljenog prema posljedici, dovodi u ozbiljnu sumnju zaključak prvostepenog suda o umišljaju okrivljenog, a s tim u vezi i pravnu kvalifikaciju krivičnog djela. Zbog izloženog Vrhovni sud BiH je uvažio žalbene prigovore javnog tužioca da je prvostepeni sud činjenično stanje pogrešno utvrdio i da je preuranio sa zaključkom da je okrivljeni učinio krivično djelo teške tjelesne povrede. U ponovnom postupku prvostepeni sud će sa više pažnje cijeniti izvedeni dokaze, kao i psihički odnos okrivljenog prema posljedici vodeći računa i o žalbenim prigovorima javnog tužioca, nakon čega će biti u mogućnost i da utvrdi da li se ovdje radi o krivičnom djelu teške tjelesne povrede ili o pokušaju ubistva.

Okrivljeni, a posebno D.D. povredu zakona na njegovu štetu vidi u tome što je oglašen krivim za krivično djelo iz člana 226. stav 3. KZ SRBiH u vezi sa članom 23. KZ SFRJ, iako krivično djelo iz člana 226. stav 3.

KZ SRBiH nije dovršeno, jer je njegovo izvršenje otkriveno i spriječe no. Vrhovni sud BiH je odbio takav žalbeni prigovor, nalazeći da prvostepeni sud nije učinio povredu zakona na štetu okrivljenih kada ih je oglasio krivim za krivično djelo iz člana 226. stav 3. KZ SRBiH, i to D.D. u vezi sa članom 23, a J.R. u vezi sa članom 19. KZ SFRJ. Naime, bez obzira na to što okrivljeni J. R. nije uspio da realizuje antidatirani ugovor i što je krivično djelo iz člana 226. stav 3. KZ SRBiH ostalo u pokušaju u vezi sa članom 19. KZ SFRJ, okrivljeni D. D. koji ga je podstrekao na sa-činjavanje takvog ugovora u namjeri da mu se omogući pribavljanje protivpravne imovinske koristi, učinio je krivično djelo iz člana KRIVIČNI ZAKON SRBiH 4.

Član 44. KZ SRBiH 226. stav 3. KZ SRBiH, u vezi sa članom 23. KZ SFRJ. Prema odredbi iz člana 23. KZ SFRJ onaj ko drugog sa umišljajem podstrekne da učini krivično djelo kazniće se kao da ga je sam učinio, a za djelo za koje se po zakonu može izreći 5 godina zatvora ili teža kazna, a djelo ne bude ni pokušano, takav učinilac će se kazniti kao za pokušaj krivičnog djela. Međutim, u konkretnom slučaju okrivljeni J.R. je pokušao izvršenje krivičnog djela iz člana 226. stav 3. KZ SRBiH, jer je otkriven i spriječen da ga dovrši. Time što je krivično djelo iz člana 226. stav 3. KZ SRBiH, ostalo u pokušaju, prvostepeni sud nije povrijedio krivični zakon na štetu okrivljenog D.D. kada ga je oglasio krivim za podstrekavanje na izvršenje krivičnog djela iz člana 226. stav 3.

KZ SRBiH. Zbog toga je Vrhovni sud BiH žalbe okrivljenih, u pogledu povrede krivičnog zakona na njihovu štetu, odbio kao neosnovane.

Naime, pNostepena presuda je ukinuta zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11.

ZKP, u odnosu na okrivljenog H.R. Obzirom na to, a zbog izvođenja pogrešnog zaključka o ponašanju i ostalih okriv-ljenih koji su oglašeni krivim zbog krivičnog djela učestvovanja u tuči, a radi jedinstvenog postupka i raspravljanja cijelog događaja Vrhovni sud je ukinuo prvostepenu presudu i u odnosu na ove okrivljene. Pri tome, ovaj sud nalazi da je preuranjen zaključak prvostepenog suda da su okrivljeni H.M. H.A. i D.H. učestvovati u tuči, pa prema tome i da su učinili krivično djelo iz člana 44. KZ SRBiH, kod nesporne činjenice da su se oni razbježali i da nisu bili na mjestu događaja od onoga momenta kada je H.R. ispalio prvi metak, koji nije nikoga pogodio, te da se nisu tukli u momentu kada je okrivljeni H.R. ispalio drugi metak prema oštećenom, koji je takođe bio u bjekstvu i nanio mu teške tjelesne povrede.

Zato će prvostepeni sud u ponovnom postupku ocijeniti i ove primjedbe, nakon čega će biti u mogućnosti da u odnosu na ove okrivljene donese pravilnu i zakonitu odluku.

Vrhovni sud BiH je od bio žalbe osuđenih kao neosnovane. Naime, prema odredbi člana 4. Zakona o pomilovanju ("Službeni list SRBiH", broj 17/77, pomilovanjem se između ostalog, daje oslobođenje od izvršenja kazne, zamjena izrečene kazne blažom kaznom ili uslovnom osudom ili se određuje brisanje osude, ukida ili određuje kraće trajanje izrečene mjere bezbjednosti itd. 6.

Član 364. stav 1. tačka 8. ZKP Prema odredbi iz člana 11. stav 2. Zakona o pomilovanj u nova molba za pomilovanje se može podnijeti po isteku jedne godine od dana donesene odluke o pomilovanju ako je podnosiocu molbe izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i više, a ako je izrečena kazna zatvora kraća od jedne godine, onda se molba može ponovo podnijeti kada proteče šest mjeseci od ranije odluke o pomilovanju. Iz prednjeg proizilazi da Zakon o pomilovanju ne dijeli rokove za pomilovanje po osnovima iz kojih se pomilovanje traži, već su ti rokovi određeni po dužini izrečene kazne. Zbog toga, Vrhovni sud i nalazi da žalbeni prigovor i osuđenih nisu osnovani, da je prvostepeni sud povrijedio zakon na njihovu štetu, kada zbog drugog osnova za podnošenje molbe za pomilovanje, nije uzeo da su njihove molbe podnesene u zakonom dozvoljenom roku.

Protiv te presude izjavili su žalbe okrivljeni i javni tužilac zbog odluke o kazni, a okrivljeni još i zbog bitne povrede odredaba krivičnog zakona i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Predložili su: javni tužilac da se prvostepena presuda preinači i okrivljenom izrekne strožija kazna, bez primjene odredbi o ublažavanju kazne, a okrivljeni je predložio da se ta presuda ukine i predmet vrat istom sudu na ponovno suđenje, ili da se ta presuda preinači. tako da se njegove radnje, za koje je oglašen krivim pravno kvalifikuju kao krivično djelo prikrivanja iz člana 165. stav 2. KZ SRBiH i da mu se za to djelo izrekne uslovna osuda, ili da mu se izrekne blaža kazna. Vrhovni sud BiH je obje žalbe od bio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. Naime, Vrhovni sud nije prihvatio navode okrivljenog iz žalbe u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela, jer iz činjeničnog opisa djela za koje je okrivljeni oglašen krivim, ne može se uspostaviti pravna kvalifikacija djela na koju okrivljeni ukazuje žalbom.

S druge strane, Vrhovni sud BiH nije prihvatio ni žalbene prigovore okrivljenog, da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 8. ZKP-a, time što je suokrivljenog, koji je u izdvojenom postupku za isto djelo već pravnosnažno osuđen, a u postupku protiv okrivljenog iz pobijane presude, saslušan kao svjedok. Naime, ova bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 8. ZKP-a, postoji onda ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ZKP-a ne može zasnivati. Predmetni iskaz svjedoka, koji je u izdvojenom postupku pravnosnažno osu- 7. Član 404. stav 1. tač. 2. i 4. ZKP den za isto krivično djelo, po ocjeni Vrhovnog suda BiH ne spada u one dokaze na kome se presuda ne bi mogla zasnivati.

Ovo posebno iz razloga što je u članu 228. ZKP-a navedeno koja lica se ne mogu saslušati kao svjedoci, a to su ona lica koja su opet taksativno nabrojana u članu 226. ZKP-a ili lica koja ne moraju svjedočiti, a koja su nabrojana u članu 227. ZKP-a. Prema stanju u spisu predmetni svjedok ne spada u ona lica na čijim iskazima se ne bi mogla zasnivati sudska odluka. Iz tih razloga nisu se mogli prihvatiti osnovanim žalbeni prigovori okrivljenog da je prvostepena presuda zasnovana na dokazu na kome se nije mogla zasnovati po zakonu, pa prema tome ne stoje žalbeni prigovori bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 8. ZKP Obzirom na to, kao i da ne stoje ni drugi žalbeni prigovori okrivljenog i javnog tužioca, te žalbe su odbijene i prvostepena presuda u smislu odredbi iz člana 384.

ZKP potvrđena.

Jedan od okrivljenih (sada osuđeni) je podnio zahtjev prvostepenom sudu za ponavljanje krivičnog postupka, uz koji je priložio izjavu oštećenog, koja je ovjerena od strane nadležnog upravnog organa, u kojoj oštećeni tvrdi da je na glavnom pretresu dao lažan iskaz kada je naveo da mu je ovaj osuđeni (podnosilac zahtjeva) oduzeo devize.

Prvostepeni sud je takav zahtjev uvažio i dozvolio ponavljanje krivičnog postupka, nalazeći da se radi o novom dokazu u smislu člana 404. stav 1. tačka 4. ZKP, podobnom da prouzrokuje oslobođenje ovog osuđenog ili kažnjavanje po blažem zakonu. Protiv toga rješenja javni tužilac je izjavio žalbu, u kojoj je naveo da se prednja izjava oštećenog ne može smatrati novim dokazom, te je predložio da se prvostepeno rješenje preinači, tako što će se odbiti zahtjev osuđenog za ponavljanje krivičnog postupka. Vrhovni sud BiH je uvažio žalbu javnog tužioca i pobijane rješenje preinačio tako što je zahtjev osuđenog za ponavljanje pravnosnažno završenog krivičnog postupka odbio. Naime, prema stanju u spisu, a na što javni tužilac s razlogom ukazuje u žalbi, podnosilac zahtjeva je priznao i okolnosno opisao kako je sa još jednim licem napao oštećenog i oteo mu određene predmete i novac, što se podudara i sa iskazom oštećenog datom na glavnom pretresu.

S druga strane, prvostepeni sud je pogriješio kada je izjavu oštećenog kojom tvrdi da je na pretresu dao lažan iskaz, uzeo kao novi dokaz u smislu člana 404. stav 1. tačka 4. ZKP Ovdje bi se moglo raditi samo o lažnom iskazu svjedoka u smislu člana 404. stav 1. tačka 2. ZKP, ali pod određenim uslovima, a prvenstveno da je pravosnažna presuda zasnovana na lažnom iskazu svjedoka i daje lažno svjedočenje utvrđeno u krivičnom postupku (ako je svjedok živ i uračunljiv) pravnosnažnom presudom. Obzirom na sve izloženo Vrhovni sud BiH je našao da su osnovani žalbeni prigovori javnog tužioca kojim tvrdi da se u ovom slučaju nisu ispunili razlozi iz člana 404. stav 1. tačka 4. ZKP, za ponavljanje krivičnog postupka, te je dosljedno tome prvostepeno rješenje preinačio, tako 8.

Član 412. ZKP što je odbio zahtjev osudenog za ponavljanje krivičnog postupka.

Zbog toga je predložio da mu se izrečena kazna vanredno ublaži, tako da mu se izrekne blaža kazna. Prvostepeni sud, postupajući u smislu člana 414. stav 4.

ZKP predložio je da se zahtjev osuđenog za vanredno ublažavanje kazne kao osnovan usvoji, dok je javni tužilac predložio da se taj zahtjev odbije. Vrhovni sud BiH, odlučujući o zahtjevu osuđenog našao je da isti nije osnovan, pa ga je u smislu člana 414. stav 7. ZKP, odbio, a ovo iz slijedećih razloga: Prema odredbi iz člana 412. ZKP ublažavanje pravnosnažno izrečene kazne dozvoljeno je kada se po pravnosnažnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kada se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očigledno dovele do blaže osude. Iz stanja spisa se vidi da je sudu bilo poznato kakve su porodične, materijalne i zdravstvene prilike osuđenog i njegovih roditelja.

Prema tome, ove činjenice nisu nove. One zbog toga i ne mogu poslužiti kao osnov za vanredno ublažavanje kazne, bez obzira što se iz obrazloženja pravnosnažne presude ne vidi da li je sud te činjenice cijenio kao olakašava juće okolnosti na strani osuđenog prilikom izricanja kazne. Zato je zahtjev osudenog odbijen kao neosnovan.

Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i povredu zakona okrivljeni vide, između ostalog, i u tome što je okrivljeno pravno lice, nakon učinjenog privrednog prestupa prestalo da postoji, jer se ono fuzionisalo sa drugom organizacijom udruženog rada.

Vrhovni sud BiH, ispitujući prvostepenu presudu u vezi sa prednjim žalbenim prigovorima, našao je da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje u odnosu na okrivljeno pravno lice kada nije utvrđivao činjenicu da li je to pravno lice prestalo da postoji i od kada, ili nije, jer od te činjenice zavisi i njegova odgovornost za učinjeni privredni prestup. Zbog toga je žalbu pravnog lica valjalo uvažiti i u odnosu na njega prvostepen u presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu, koji će u ponovnom postupku utvrditi prednju činjenicu i donijeti odgovarajuću odluku. Međutim, Vrhovni sud BiH je našao da žalbeni prigovori okrivljenog odgovornog lica, istak- 10. Član 10. Zakona o privrednim prestupima nuti u tom pravcu nemaju nikakvog uticaja na njegovu odgovornost za učinjeni privredni prestup, jer prema odredbama člana 13.

Zakona o privrednim prestupima, odgovornost odgovornog lica za privredni prestup ne prestaje zato što mu je preostao radni odnos u pravnom licu ili što je nastala nemogućnost kažnjavanja pravnog lica usljed njegovog prestanka. Radi toga je žalba okrivljenog odgovornog lica odbijena kao neosnovana, i u odnosu na njega prvostepena presuda potvrđena.

Ovom transformacijom pravni subjektivitet u pogledu odgovornosti za izvršeni privredni prestup nije prenijet na okrivljeno pravno lice. zbog čega je prvostepeni sud pravilno postupio kada ga je oslobodio od optužbe.

Shodno tome žalbeni navodi javnog tužioca u ovom pravcu ukazuju se kao neosnovani. (odluka Vrhovnog suda BiH, Pkž. 335/90 od 1. marta 1991. godine) Član 51. stav 1. tačka 2. i stav 2. Zakona o oporezivanju proizvoda i usluga u prometu, u vezi sa članom 365. tačka 5. ZKP, u vezi sa čl. 60. i 23. Zakona o privrednim prestupima SUD JE UČINIO POVREDU MATERIJALNOG ZAKONA NA ŠTETU OKRIVLJENOG ODGOVORNOG LICA IZ ČLANA 51. STAV 1. TAČKA 2. I STAV 2. ZAKONA O OPOREZIVANJU PROIZVODA I USLUGA U PROMETU U VEZI SA ČLANOM 365. TAČKA 5. ZKP, U VEZI SA ČLANOM 60. ZAKONA O PRIVREDNIM PRESTUPIMA, KADA MU JE ZA NAVEDENI PRIVREDNI PRESTUP BEZ PRIMJENE ODREDBI O POOŠTRAVANJU KAZNE IZ ČLANA 23. ZAKONA O PRIVREDNIM PRESTUPIMA IZREKAO VEĆU NOVČANU KAZNU OD PROPISANE.

Iz obrazloženja: Prvostepenom presudom oglašeni su odgovornim okrivljeno pravno lice i odgovorno lice u pravnom licu zbog privrednog prestupa iz člana 51. stav 1. tačka 2. i stav 2. Zakona o oporezivanju proizvoda i usluga u prometu i osuđeni na novčane kazne, pravno lice u iznosu od 500,00 dinara, a odgovorno lice u iznosu od 200.00 dinara. Protiv te presude javni tužilac je izjavio žalbu zbog odluke o kazni, te je predložio da se ta presuda preinači tako da se okrivljenima izrekne novčana kazna u većem iznosu. Vrhovni sud BiH je od bio žalbu javnog tužioca kao neosnovanu, jer je utvrdio da je prvostepeni sud okrivljenom pravnom licu izrekao najveću novčanu kaznu koja je zakonom propisana za privredni prestup iz člana 51. stav 1. tačka 2. i stav 2.

Zakona o oporezivanju proizvoda i uslu - ga u prometu. Naime, za okrivljeno pravno lice za taj privredni prestup je propisana novčana kazna od 5,00 do 500,00 dinara, a prvostepeni sud mu je izrekao novčanu kaznu u iznosu od 500,00 dinara, dakle najveću propisanu kaznu. Zbog toga je našao da žalba javnog tužioca u odnosu na pravno lice nije osnovana, te je i odbijena. Medutim, za isti privredni prestup za okrivljeno odgovorno lice propisana je novčana kazna u iznosu od 5,00 do 50,00 dinara, a prvostepeni sud mu je izrekao novčanu kaznu u iznosu od 200,00 dinara, dakle, znatno veću kaznu od propisane. Kod takvog stanja stvari, kada prvostepeni sud nije primijenio odredbe o pooštravanju kazne iz člana 23.

Zakona o privrednim prestupima, time je povrijedio materijalni zakon na štetu okrivljenog odgovornog lica, iz člana 12. 51. stav 1. tačka 2. i stav 2. Zakona o oporezivanju proizvoda i usluga u prometu, u vezi sa članom 365. tačka 5. ZKP u vezi sa članom 60. Zakona o privrednim prestupima. Kako drugostepeni sud na povredu materijalnog zakona koja je učinjena na štetu okrivljenog, u smislu člana 376. stav 1. ZKP, u vezi sa članom 60. Zakona o privrednim prestupima, pazi po službenoj dužnosti, to je žalba javnog tužioca i u odnosu na odluku o kazni izrečenu odgovornom licu, odbijena, a povodom iste, u odnosu na odgovorno lice prvostepena presuda je u odluci o kazni preinačena, tako što mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 50,00 dinara.

Ovo iz razloga što prema odredbi iz člana 2. stav 2. Zakona o 13. privrednim prestupima učinjena povreda propisa nije privredni prestup ukoliko se radi o povredi koja predstavlja neznatnu društvenu štetnost zbog malog značaja i zbog neznatnosti ili odsutnosti štetnih posljedica. U konkretnom slučaju učinjena povreda propisa (neobračunat porez na promet) zbog vrijednosnog opsega neobračunatog poreza predstavlja težu povredu propisa o finansijskom poslovanju, pa shodno tome nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu odredbe iz člana 2. stav 2. Zakona o privrednim prestupima, kako to okrivljeni predlažu u žalbi.

Naime, u prvostepenom postupku, između ostalih dokaza, proveden je i dokaz vještačenjem po dvojici vještaka finansijske struke, koji su utvrdili da su okrivljeni prodali devize za poznatog kupca.

Obzirom na to da je kupac deviza poznat, jedan od vještaka je izveo zaključak da okrivljeni nisu učinili privredni prestup za koji su tuženi, a drugi da su odgovorni. Okrivljeni u žalbama smatraju da postoji nesaglasnost u nalazima i mišljenjima vještaka, pa da je tu nesaglasnost prvostepeni sud morao 15. otkloniti, a kada to nije učinio, da je učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 2. u vezi sa članom 251. ZKP, u vezi sa članom 60. ZOPP. Međutim, Vrhovni sud BiH nalazi da prvostepeni sud nije učinio takvu povredu, jer su vještaci saglasni u tome, kome su okrivljeni prodavali devize, u kom periodu i u kom iznosu. Dakle, vještaci su saglasni u onom stručnom dijelu nalaza i mišljenja.

Zaključak o tome da li je takvo postupanje suprotno odredbama iz člana 76. stav 1. i 2. Zakona o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima sa inostranstvom i da li su okrivljeni učinili privredni prestup ili ne iz člana 217. stav 1. tačka 9. i stav 2. toga zakona za koji su tuženi, ne spada u domen vještačenja već suda. Prema tome kada se taj zaključak isključ i iz nalaza i mišljenja vještaka, onda u onom stručnom dijelu vještačenja i nema razmimoilaženj a, a s tim u vezi ne može biti govora o navedenim povredama procesnog i materijalnog zakona. Radi toga je Vrhovni sud žalbe okrivljenih odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

Tu povredu obrazlaže time što navodi da je osnovna organizacija udruženog rada nakon izvršenih privrednih prestupa izvršila transformaciju i organizacionu promjenu, tako što je organizovana kao društveno preduzeće sa istim predmetom poslovanja.

Zbog toga smatra da ne može biti odgovorno za privredne prestupe koje je učinio njegov pravni prethodnik. Kada ga je prvostepeni sud i pored toga oglasio odgovornim, smatra da je na njegovu štetu povrijeđen materijalni zakon. Zato je predložio da se prvostepena presuda preinači, tako da ga sud oslobodi od optužbe ili da se ta presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Na sjednici vijeća Vrhovnog suda BiH. zamjenik Republičkog javnog tužioca je u smislu člana 131. Zakona o privrednim prestupima, odustao od optužnog prijedloga u dijelu koji se odnosi na privredni prestup iz člana 60. stav 1. tačka 5. i stav 2. Zakona o knjigovodstvu, pa je ovaj sud na osnovu člana 349. ZKP, u vezi sa članom 60.

Zakona o privrednim prestupima 16. protiv okrivljenih odbio optužbu za taj privredni prestup. Obzirom na to, za preostali privredni prestup ovaj sud je preinačio pNostepenu presudu i okrivljenima izrekao one novčane kazne, koje im je prvostepeni sud utvrdio za taj privredni prestup. Ovaj sud žalbu okrivljenog pravnog lica zbog povrede materijalnog zakona odbio je kao neosnovanu. Naime, po ocjeni Vrhovnog suda kada je osnovna organizacija udruženog rada učinila privredni prestup, a nakon toga izvršila transformaciju u društveno preduzeće, koje je zadržalo isti predmet posiovanja i istu firmu, onda nije prestao pravni subjektivitet, pa prema tome i odgovornost za privredni prestup koji je učinio pravni prethodnik prije statusne promjene.

Prema tome, kod ovakvog stanja stvari neosnovani su žalbeni prigovori okrivljenog pravnog lica da je na njegovu štetu pNostepeni sud povrijedio materijalni zakon.

Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima o dužini vremena vožnje, prekidima vožnje i vremenu odmora u toku vožnje, smatraju da ne mogu biti odgovorni niti 14 kažnjeni za privredni prestup iz člana 221. stav 1. tačka 4. i stav 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima. Vrhovni sud bih je uvažio prednje žalbene prigovore odgovorno lica u pravnom licu i ukinuo pNostepenu presudu u odnosu na njega, a povodom njegove žalbe i u odnosu na pravno lice. Po ocjeni Vrhovnog suda, kada pNostepeni sud nije utvrdio i ocijeni činjenice. koje se ističu u žalbi okrivljenih, činjenično stanje je ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer ako su prednji navodi tačni onda okrivljeno odgovorno lice ne može biti odgovorno za kršenje saobraćajnih propisa vozača, kojima su obezbijeđeni uslovi, koje navodi okrivljeno odgovorno lice u pravnom licu.

Zato će prvostepeni sud u ponovnom postupku provjeriti prednje žalbene prigovore, nakon čega će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku.

Prije svega u ovoj privredno kaznenoj stvari prvostepeni sud je trebao utvrditi kada su se okrivljeni upoznali sa sadržinom Uredbe o uslovima za davanje kredita gradanima.

Ovo iz razloga što se radi o značajnoj činjenici od čijeg utvrđenja zavisi donošenje pravilne i zakonite odluke. Naime, ukoliko su tačne tvrdnje okrivljenih da su se sa sadržinom pomenutog propisa upoznali nakon 20. 7. 1989. godine kada su primili "Službeni list SFRJ", broj 41/89 od 14. 7. 1989. godine u kome je navedena Uredba i objavljena a stupila na snagu 15.7.1989. godine ova okolnost mogla bi predstavljati osnov za primjenu instituta pravne zablude, ali ne i osnov za isključenje odgovornosti okrivljenih, kako to zaključuje prvostepeni sud. Ovo iz razloga što prema odredbi iz člana 17. Krivičnog zakona SFRJ koja se u smislu člana 17. Zakona o privrednim prestupima primjenjuje i u postupku za privredni prestup učinilac krivičnog djela koji iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo zabranjena može se blaže kazniti ili osloboditi od kazne.

Prema tome, ukoliko se utvrdi da su navodi iz odbrane okrivljenih tačni. a njih je potrebno provjeriti, po ocjeni ovog suda bilo bi osnova za primjenu instituta pravne zablude. Medutim, kako tvrdnje okrivljenih nisu raspravljene, žalba javnog tužioca je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno sudenje, kako bi prvostepeni sud postupio po primjedbama iznijetim u ovom rješenju i nakon toga donio odgovarajuću odluku.

Drugostepeni sud je uvažio takvu žalbu i prvostepeno rješenje preinačio, tako što je okrivljenom utvrdio pojedinačne kazne zatvora od po 20 dana i izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 40 dana.

Okrivljeni je podnio Vrhovnom sudu zahtjev za sudsku zaštitu, kojim pobija rješenje o prekršaju, između ostalog, i zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, sa prijedlogom da se drugostepeno rješenje za prekršaje ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovni postupak i odluku. U vezi sa navede - nom povredom ističe da je povrijede no njegovo pravo na od branu time što mu sud nije dostavio žalbu protivne stranke na odgovor, koja je izjavljena protiv pNostepenog rješenja, tako da je to uticalo na pravilnost i zakonitost odluke. Vrhovni sud BiH je odbio kao neosnovan zahtjev osuđenog za sudsku zaštitu, jer je našao da sudovi za prekršaje nisu učinili navedenu bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka bez obzira na to što žalba protivne stranke nije dostavljena osuđenom na odgovor.

Ovo prvenstveno stoga što je osuđeni u kontradiktornom postupku iznio svoju od branu, koju su sudovi za prekršaje cijenili. S druge strane prema odred- 19. Član 246. Zakona o prekršajima bama, iz čl. 226. i 227. Zakona o prekršajima, koji govore o postupku po žalbi nije ni predviđena obaveza suda da dostavlja žalbu protivnoj stranci na odgovor. Sem toga ni shodna primjena odredbi iz Zakona o krivičnom postupku, na koje upućuje propis iz člana 250. Zakona o prekršaju ne predviđa kao bitnu povredu zakona nedostavljanje žalbe protivne stranke na odgovor okrivljenom u prekršajnom postupku. Radi toga je Vrhovni sud zahtjev osudenog odbio kao neosnovan.

Naime, prema odredbi iz člana 246. Zakona o prekršajima zahtjev za sudsku zaštitu može se 20. izjaviti ako je rješenjem o prekršaju povrijeđen materijalni propis, ako je u prekršajnom postupku učinjena povreda odredaba postupka koja je uticala ili koja je mogla uticati na zakonito i pravilno donošenje rješenja o prekršaju, i ako je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno ili ako je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja. Dakle, medu taksativno nabrojanim osnovima za podnošenje zahtjeva za sudsku zaštitu nije naveden osnov zbog odluke o kazni. Zbog toga je Vrhovni sud zahtjev kažnjenog za sudsku zaštitu odbacio kao nedozvoljen.

Medu tim osnovima nije predviđen osnov za izuzeće sudije za prekršaje. S druge strane, prema odredbi iz člana 89. Zakona o prekršajima izuzeće mogu tražiti okrivljeni i podnosilac zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka samo do donošenja rješenja o prekršaju. Polazeći od izloženog Vrhovni sud BiH je našao da zahtjev okrivljenog za sudsku zaštitu u kome traži izuzeće sudije za prekršaje u ovoj fazi postupka nije dozvoljen, pa je zbog toga i odbačen.

Prema tome njegova tvrdnja se svodi na to da nije upravljao vozilom na javnom putu u alkoholiziranom stanju i da nije mogao biti kažnjen za navedeni prekršaj. Predložio je da se njegov zahtjev uvaži i da se rješenje za prekršaj ukine i predmet vrati prvostepenom sudu za prekršaje na ponovni postupak i odluku. Vrhovni sud BiH je od bio zahtjev okrivljenog. jer je našao da je parkiralište u smislu člana 10. tačka 9. u vezi sa tačkom 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima takva površina koja se koristi za saobraćaj po ma kom osnovu i koja je dostupna većem broju raznih korisnika. tako da ono ima onaj značaj koji ima nekategorisani put, a koji opet u smislu tačke 1. člana 1 O. navedenog zakona spada u put kao i svaki javni put.

Polazeći od toga. kada je okrivljeni na parkiralištu upravljao automobilom u alkoholiziranom stanju, učinio je prekršaj za koji je oglašen krivim i kažnjen rješenjem o prekršaju. Iz tih razloga njegov zahtjev za sudsku zaštitu, kojim ukazuje na povredu zakona. nije osnovan, pa je u smislu člana 249. Zakona o prekršajnima odbijen.

Sintagma "medunarodno udruženje građana" nije bliže zakonom odrede na, a nije ni uobičajena u teoriji međunarodnog privatnog prava.

Odredbe čl. 44. i 45. ranijeg Zakona o društvenim organizacijama i udruženjima građana, "Službeni list SRBiH", broj 5/85, koje su bile identičnog sadržaja kao odredbe člana 1 O. stav 1. i 2. Zakona o udruživanju građana, koristile su sintagmu "međunarodne organizacije i njihovi organi". Pod međunarodnim udruženjem građana, u smislu člana 10. Zakona o udruživanju građana, polazeći od sadržaja ove sintagme i svrhe registracije sjedišta, treba podrazumijevati međunarodne organizacije, nevladinog karaktera. koje su osnovane na temelju međunarodnog bilateralnog ugovora ili međunarodne konvencije, jer se u tekstu propisa pominje da njihova djelatnost mora biti u skladu i sa međunarodnim ugovorom, pa se takvim ne mogu smatrati nacionalna udruženja građana.

Ovako je shvatano međunarodno udruženje u pravnom sistemu SFRJ kako proizilazi iz odredaba člana 20. ranijeg Osnovnog zakona o udruženjima građana ("Službeni list SFRJ", broj 16/65), po kojima se domaće udruženje građana moglo učlaniti u srodno međunarodno udruženje, a i pojedini jugoslovenski građani. Međunarodnim udruženjem građana moralo bi se, dakle, smatrati samo udruženje čiji su članovi nacionalna udruženja građana ili građani više država. 23. Predlagač je, kako proizilazi iz priloženog akta o osnivanju - registraciji i statuta, na koje se sam predlagač poziva, osnovan isključivo od građana Republike Italije i po odredbama člana 36. stav 2. Građanskog zakonika (Codice civile) Republike Italije, dakle kao nacionalno udruženje građana.

Nacionalno udruženje građana ne može steći svojstvo međunarodnog udruženja samim tim što je po nacionalnom zakonu ovlašteno da razvija aktivnost i u inozemstvu, jer to mogu činiti i druga nacionalna pravna lica. Međunarodno svojstvo pravnog lica cijeni se po personalnom principu (sastav članstva i osnivanje po međunarodnim opštim aktima). Nije relevantna što se predlagač bavi djelatnošću koja nije usmjerena na ugrožavanje mira i ravnopravne međunarodne saradnje, već ovim ciljevima doprinosi, kako se ističe u žalbi, jer strana nacionalna udruženja građana ne mogu registrovati sjedište u SRBiH, bez obzira na vrstu djelatnosti i svrhu osnivanja.

", 31. Članovi 4. i 5. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima SUSJED KOJI NEMA PRAVO SLUŽNOST! OTICANJA OBORINA SA SVOGA KROVA NA TUĐU NEKRETNINU, DUŽAN JE DA POSTAVI ZAŠTITNI OLUK I SNJEGOBRAN. Iz obrazloženja: Parnične stranke su suvlasnici susjednih porodičnih stambenih zgrada, izgrađenih prije 80 godina. Tuženi je nadozidao zgradu pa sada se oborine sa njegovog krova slijevaju na zgradu (terasu) tužioca. Budući da tuženi nema pravo služnosti slijevanja oborina sa svoje zgrade na tužiočevu zgradu (to pravo se mora konstituisati 32. jer ne proizilazi iz samog zakona) dužan je u skladu sa čl. 4. i 5. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima da postavi zaštitni oluk i snjegobran da bi na taj način spriječio slijevanje oborina (kišnice i snijega) sa svoga krova na tužiočevu terasu.

Navedene odredbe mogu se analogno primijeniti jer pravo raspolaganja (tada korištenja) ima svojinske atribute, a postojala je pravna praznina kod uređivanja sticanja prava korištenja (sada raspolaganja) u korist društveno pravnih lica na 33. građevinskim objektima u društvenoj svojini. kao i prava korištenja na zemljištu.

Građen jem je tužilac mogao steći i pravo korištenja na zemljištu koje služi redovnoj upotrebi građevine prije propisivanja posebnog pravnog režima na gradskom građevinskom zemljištu, jer se time nije mijenjao osnovni svojinsko-pravni oblik (zemljište je ostajalo u društvenoj svojini), već je samo drugo društveno-pravno lice sticalo pravo korištenja originarnim putem, dakle dolazilo bi do promjene nosioca prava istog pravnog ranga. Za donošenje zakonite i pravilne presude nije od značaja da li je u zemljišnim knjigama upisane pravo raspolaganja jer građenje predstavlja neposredan osnov i način sticanja prava svojine, pa upis ima samo značaj publiciteta.

Pravilo je da se pravo svojine na nepokretnosti stiče na osnovu pravnog posla upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom (član 33.

Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima - ZOSPO "Službeni list SFRJ", broj 6/80). Za razliku od sticanja prava svojine na pokretnim stvarima, kada je više lica zaključilo pravne poslove radi sticanja prava svojine na istu pokretnu stvar, ZOSPO nije posebno regulisao ko stiče pravo svojine na nepokretnosti kada je 35. vlasnik istu nepokretnu stvar pravnim poslovima prodao u korist dva i više kupaca. U ovakvom slučaju relevantna je savjesnost kupca, naime, nesavjestan kupac u docnijem pravnom poslu ne može imati jači pravni osnov od kupca iz ranijeg pravnog posla. Ukoliko su oba kupca u ugovorima o prodaji iste nepokretnosti savjesna, jač i pravni osnov ima kupac koji se upisao u zemljišnu knjigu, bez obzira kome je kupcu nepokretnost predala, pošto samo takav kupac ispunjava uslove iz člana 33.

ZOSPO za sticanje nepokretnosti. Kada su svi kupci savjesni, a ni jedan od njih nije upisan u zemljišnu knjigu, jači pravni osnov ima onaj kupac kome je predala u posjed nepokretnost, pošto činjenica predaje posjeda ima značaj izvršavanja ugovorne obaveze prodavca, a savjestan posjed dovodi i do održaja, pa ne bi bilo opravdano da se savjesnom kupcu od uzima posjed nepokretnosti. Ako su oba kupca savjesna, ni jedan nije upisan u zemljišne knjige, a ni jednom nije predat posjed stvari, jači pravni osnov ima kupac iz ranije zaključenog ugovora o prodaji.

Odred - bom člana 60. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 6/80), propisano je da se to pravo, kao i pravo upotrebe i plodouživanja, ureduju zakonom, što J/ s obzirom na zakonoda vnu raspodjelu nadležnosti između federacije i republika znači da će ova prava biti regulisana republičkim zakonima o svojinsko-pravnim odnosima. Dotle se pravo stanovanja ureduje s pravnim odnosima. Dotle se pravo stanovanja ureduje s pravnim pravilima imovinskog prava zasnovanim na pa-ragrafu 521. i 522. OGZ-a (član 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih do 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije, "Službeni list FNRJ", broj 84/46).

Obzirom na izloženo u konkretnom slučaju ne radi se o prividnom ugovoru o diobi, koji prikriva ugovor o poklonu (član 66. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima), jer sadržina zaključenog ugovora (da tužilac besplatno ustupa tuženoj svoje suvlasničke dijelove u označenim nekretninama) ukazuje na ugovor o poklonu, pa to što su stranke ovaj pravni posao označile kao ugovor o diobi ne znači da su takav ugovor i zaključile. 39. Pravilno nižestepeni sudovi ističu da naziv ugovora ne opredjeljuje njegova svojstva i pravnu prirodu, već stvarna volja ugovarača i sadržina ugovora (član 99. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima). Prigovor revizije da se odlukom koja je donesena u ovoj pravnoj stvari dozvoljava da egzistira prividan ugovor o diobi nije osnovan, jer bez obzira na pogrešno označenje ugovora (kao diobnog) izmedu parničnih stranaka egzistira punovažan ugovor o poklonu.

Tuženi nije otvorio akreditiv u primjerenom roku i tako isplatio cijenu tužiocu pa je prvostepeni sud pravilno obavezao tuženog (kupca) da ispuni svoju ugovornu obavezu isplate cijene (stav 1. člana 454. ZOO).

Kooperant tužioca nije zastupnik tužioca da bi ugovor koji bi on zaključio neposredno obavezao zastupanog - tužioca i drugu ugovornu stranu - tuženog (član 85. stav 1. ZOO), niti je u času isporuke jabuka nastupao u tom svojstvu. Tužilac izričito ističe da je njegov kooperant bio samo posrednik. Ukoliko je ovo tačno. on nije ovlašćen da u ime nalogodavca zaključi ugovor tako da taj ugovor ovlašćuje neposred- _, / no zastupanu i drugu ugovornu stranu. Posrednik je ovlašćen da nade i dovede u vezu sa nalogodavcem lice koje bi s njim pregovaralo o zaključenju određenog ugovora, a ne i da zaključi ugovor u ime nalogodavca, ili da za nalogodavca primi ispunjenje iz ugovora zaključe- 41. nog njegovim posredstvom - za to je potrebno posebno punomoćje -(član 813. u vezi sa članom 815. ZOO).

U ovom slučaju, tuženi je u prilog svojih navoda, uz žalbu priložio fotokopiju ulaza iz kojeg proizilazi da je tuženi isporuku rebrastog lima primio 30. januara 1989. godine. Ovim je tuženi opravdano doveo u sumnju pravni zaključak prvostepenog suda, da je tuženi sa danom 4. februara 1989. godine pao u zakašnjenje sa ispunjenjem svoje novčane obaveze jer da je tužilac izdao fakturu dana 20. januara 1989. godine.

Ako nije dala izjava o prebijanju sud odlučuje o samostalnim zahtjevima tužbe i protivtužbe i ne može po službenoj dužnosti presudom vršiti prebijanje potraživanja, kojim do određenog iznosa prestaju uzajamna potraživanja stranaka (član 337.

Zakona o obligacionim odnosima). 44. Član 371. Zakona o obligacionim odnosima U smislu odredaba člana 339. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, dug se može prebiti i sa zastarjelim potraživanjem samo ako ono još nije bilo zastarjelo u času kad su se stekli uslovi za prebijanje, ali do tog prebijanja ne može doći ako nema izjave date u smislu člana 337. navedenog zakona. Potraživanje tuženog je zastarjelo prije podnošenja protivtužbe. Stoga je tužilac osnovano istekao prigovor zastarjelosti ovog potraživanja. Tuženi je mogao dokazivati postojanje zastarjelog potraživanja samo isticanjem prigovora prebijanja ako priznaje tužiočevo potraživanje. odnosno ako se tužiočevo potraživanje utvrdi. Kada nema izjave o prebijanju nije relevantna da li su postojali drugi uslovi za prebijanje potraživanja, pa prvostepeni sud nije bio dužan utvrđivati činjenice koje se odnose na te uslove.

Plaćanje beskamatnog avansa predstavlja plaćanje akontacije radi ispunjenja obaveze plaćanja dijela cijene izvedenih građevinskih radova. Prema odredbama Ugovora dio avansa ima karakter plaćanja dijela cijene tek kad izvođač ispostavi situaciju za izvedene radove u skladu sa ugovorom i 25% iznosa situacije smatra se izmirenim iz avansa.

Prema tome tuženi kao izvođač radova sa pravnim osnovom stiče samo onaj dio sredstava kojim se izmiruje 25% od iznosa svake situacije. Sredstva avansa koja nisu stečena na taj način nakon prestanka izvođača radova, izvođač drži bez pravnog osnova, pa o zahtjevu za povrat tih sredstava treba odlučiti u smislu pravila o sticanju bez osnova član 210. Zakona o obligacionim odnosima). U smislu člana 371. Zakona o obligacionim odnosima, potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Rok zastarjelosti za stečeno bez osnova zakonom nije određen, pa se na ovo potraživanje primjenjuje opšti zastarni rok određen članom 371. navedenog zakona. Tuženi pogrešno zaključuje da njegov prigovor zastare treba cijeniti u smislu odredaba člana 374. stav 1. navedenog zakona.

Odredbe ovog člana imaju u vidu međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi sa tim ugovorima. Obaveza tuženog kao izvođača, iz ugovora zaključenog u smislu odredbi člana 630. Zakona o obligacionim odnosima, je izgradnja objekta a obaveza tužioca je da mu za to plati cijenu. Plaćanje avansa je ugovorom određena obaveza tužioca, a pravo tuženog. Za ostvarivanje ovih prava zastarni rok je predviđen članom 374. navedenog zakona. Tužilac stiče pravo da zahtijeva vraćanje avansa ili dijela avansa datog po ugovoru o građenju kada otpadne osnov držanja neiskorištenog avansa, odnosno njegovog dijela. Zahtjev za vraćanje neiskorištenog avansa nema karakter zahtjeva za naknadu izdataka učinjenih u vezi sa ugovorom o građenju na koje bi tužilac imao pravo po ugovoru, a za koje je predviđen zastarni rok od tri godine (član 374. navedenog zakona).

Zastarjelost potraživanja tužioca ne može se cijeniti uz primjenu odredaba Zakona o ugovorima o prevozu u željezničkom saobraćaju, jer 46. postoji poseban zakonski propis koji reguliše zastarjelost povremenih potraživanja, a takvo potraživanje su zatezne kamate.

Stav izražen u obrazloženju prvostepene presude, da potraživanje kamata zastarijeva u istom roku u kome i osnovno potraživanje iz koga kamata proizlazi, nema uporišta u zakonu. Predvideno je samo, odredbama člana 369. ZOO, da nastupa zastarjelost i sporednih potraživanja, kao što su potraživanja kamata, kad zastari glavno potraživanje (ovo zbog akcesorne prirode sporednih potraživanja), ali ne i da se rok zastare glavnog potraživanja primjenjuje i na kamate, kada je glavno potraživanje prestalo isplatom (kao u konkretnom slučaju), a utuženo potraživanje zateznih kamata egzistira kao samostalno potraživanje.

Za zaključenje ovog ugovora nije propisana forma, pa se volja za zaključen je ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju (član 446. stav 1. u vezi sa članom 28. stav 1. ZOO). Prvostepeni sud, medutim, nije utvrdio da li je izmedu tužene i mjesne zajednice zaključen ugovor o preuzimanju duga ili ugovor o preuzimanju ispunjenja (član 453. ZOO). Postojanje takvog ugovora ne može se izvesti iz činjenice da se tužilac (povjerilac) nije ogradio prilikom prijema ispunjenja od strane tužene (član 446. stav 3. ZOO), jer ovakvo ponašanje povjerioca ima značaj pristanka na ugovor o preuzimanju duga samo ako je takav ugovor stvarno i zaključen.

S obzirom na vrijeme zaključenja ugovora na obligacione odnose stranaka primjenjuju se Opšte uzanse za promet robom -"Službeni list FNRJ", broj 15/54 (Opšta uzansa broj 2. i član 1106. u vezi sa članom 1109.

Zakona o obligacionim odnosima -"Službeni list SFRJ", broj 29/78 do 57/89). 48. Prevara zastupnika tužioca (kupovinom i prodajom patvorenog vina) predstavlja krivično djelo (utvrdeno pravomoćnom presudom u krivičnom postupku), te kupac može staviti prodavcu prigovore na kvalitet robe i po isteku šest mjeseci od dana prijema isporuke - Opšta uzansa za promet robom broj 151. stav 2. (ova odredba je u osnovi prihvaćena u članu 485. ZOO). Tužilac ne samo da je znao za nedostatak vina koga je prodao tuženom, nego se poslužio i prevarom koja predstavlja krivično djelo za koje je pravosnažnom krivičnom presudom osuđen zastupnik tužioca, a pošto mu je kupac (tuženi) stavio prigovore zbog utvrđenih mana robe (s obzirom na prevaru tužioca taj prigovor nije ograničen na rok - Opšta uzansa za promet robom broj 151. stav 2), osnovano se opredijelio za odustanak od ugovora stavljajući vino prodavcu (tužiocu) na raspolaganje - Opšta uzan sa za promet robom broj 154. stav 1. alineja 1.

Sud nije mogao uračunati u naknadu štete preostalu vrijednost oštećene školjke, jer tuženi nije postavio takav zahtjev (član 2. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Vrhovni sud BiH, Rev. 89/90 od 19. oktobra 1990. godine) 49.

Član 557. Zakona o obligacionim odnosima ZAJMOPRIMAC DUGUJE ISTU KOLIČINU ISTOVRSNIH STVARI AKO NIJE DRUKČIJE UGOVORENO. Iz obrazloženja: Prema utvrđenj u prvostepenog suda parnične stranke su zaključile samoupravni sporazum o poslovno-tehničkoj saradnji po kom su međusobno davale na zajam materijal i angažovale radnu snagu. Na osnovu tog sporazuma tužilac je predao na zajam tuženom 501 m opisanog kabla koji je po nalogu tehničkog direktora tuženog preuzeo rukovodilac gradilišta tuženog za potrebe gradilišta tuženog i koji je ugrađen na njegovim gradilištima. 50. Član 629. Zakona o obligacionim odnosima U smislu člana 557. Zakona o obligacionim odnosima, ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta.

Polazeći od navedenog utvrđenj a i Opštih uslova dinarske štednje kod Poštanske štedionice B, koji se u konkretnom slučaju primjenjuju (čl. 10. i 1046. Zakona o obligacionim odnosima), ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužioca za isplatu kamate po stopi koja se plaća na oročene štedne uloge i za 1987. godinu, u kojoj je prekinuo ugovor o oročenoj štednji.

Ovo stoga, jer se prema Uslovima o oročavanju dinarskih štednih uloga kod Poštan - ske štedionice, u slučaju isplate oročenog iznosa prije isteka roka oročavanja, kamata na podignuti iznos obračunava po stopi koja se plaća na štedne uloge po viđenju. Kako je prvotužena postupila u skladu sa uslovima oročavanja, koji čine sastavni dio ugovora o dinarskoj štednji uloga kod poštanske 52. štedionice. nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja za isplatu kamata po stopi koja se plaća na oročene štedne uloge za 1987. godinu.

Podnošenje tužbe sudu u istom roku nije uslov za ostvarivanje pomenutih prava. Polazeći od izloženog pravnog stava, ovaj sud ocjenjuje daje u toku prvostepenog postupka trebalo utvrditi da li se tužilac obraćao tuženom radi ostvarivanja prava iz garancije do isteka roka iz garancije. Ako se tužilac obraćao tuženom u navedenom roku za ostvarivanje pomenutih prava, onda bi bio pravilan stav prvostepenog suda da obaveza iz garancije nije prestala.

Tuženi kao naručilac preveza ne pristaje da plati cjelokupnu ugovorenu vozarinu (platio je samo za stvarno prevezeni teret), jer smatra da tužilac nije izvršio ugovor u cijelosti pa nema pravo da od tuženog traži ispunjenje ugovora u cijelosti. 30 Prvostepeni sud je obavezao tuženog da isplati cjelokupnu ugovorenu vozarinu, polazeći od navedenih odredaba ugovora, a imajući u vidu da je nosivost broda omogućavala da se preveze cjelokupni teret, te da je tuženi angažovao krcatelja i da je sam trebao da plombira brod.

Prema odredbi stav 1. člana 457. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi ("Službeni list SFRJ", br. 22/77, 13/82, 30/85) brodar je dužan da teret preveze brodom koji je izričito ugovoren ili koji ima ugovorena svojstva. Odredbama stava 2. člana 457. istog zakona propisano je da, ako stranke nisu izričito ugovorile odreden brod, odnosno svojstva broda, brodar je dužan da preveze teret brodom koji ima uobičajena svojstva za izvršenje ugovorenog preveza. Polazeći od navedenih odredaba zakona, a imajući u vidu kontradiktorne navode stranaka u,,.1f I prvostepenom postupku (tuženi je isticao da je obavijestio tužioca o vrsti robe i da je tužilac trebao da vodi računa da se sav teret može prevesti, dok je tužilac navodio da je tuženom ukazivao na problem utovara kompletnog tereta i da je tuženi garantovao da se sav teret može utovariti) ovaj sud ocjenjuje da je trebalo utvrditi da li je tužilac obezbijedio odgovarajući brod, odnosno da li je upozoravao tuženog na nemogućnost ukrcavanja cjelokupnog tereta, ali je tuženi insistirao na odredenom plovilu.

Navede-ne činjenice su odlučne, jer tužilac, ukoliko je postojao njegov propust da obezbijedi brod odgovarajuće zapremine za utovar tereta u vrećama, a ne samo dovoljne nosivosti, ne bi, u smislu člana 262. Zakona o obligacionim odnosima. mogao da traži cjelovite ispunjenje ugovora od tuženog.

Zakona o izdavanju i usmjeravanju sredstava za stambene potrebe i o samoupravnim interesnim zajednicama u stambenoj oblasti ("Službeni list SRBiH", br. 13/74, 34/80 i 39/84). U konkretnom slučaju, tužilac zahtijeva od tužene da pred uzme odgovarajuće mjere koje treba da spri- 57. ječe nastanak znatnije štete tužiocu i sud je bio dužan utvrditi da li zaista postoji opasnost nastupanja takve štete, kakve su mogućnosti preduzimanja mjera koje bi trebale spriječiti nastupanje daljnje štete i da li bi takva šteta bitno ometala uobičajeno korištenje poslovnog prostora (trgovinsku djelatnost). Kod ocjene ovih okolnosti, a posebno šta se smatra znatnijom štetom, sud će morati imati u vidu i okolnost da je tužiocu već nastala šteta dosadašnjim curenjem vode i vlaženjem iz mokrih čvorova stambenog dijela zgrade i da to može imati uticaja na zdravlje zaposlenih (prodavača), a i potrošača.

U smislu člana 156. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89), svako može zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od kojega prijeti znatnija šteta njemu ili određenom broju osoba, a sud će na zahtjev zainteresovanog lica narediti da se pred uzmu odgovarajuće mjere za sprečavanje nastanka štete.

Kada bi se obavezao štetnik da plati zateznu kamatu od prouzrokovanja štete na novča ni iznos utvrđen po cijenama oštećene stvari u vrijeme suđenja, došlo bi do dvostruke revalorizacije novčanog potraživanja (zatezna kamata u našem pravu ima funkciju revalorizacionog instrumen ta u uslovima inflacije) pa bi na taj način oštećeni dobio veću vrijednost nego što predstavlja manjak u njegovoj imovini, a to bi bilo u sukobu sa načelom iz člana 190. ZOO, prema kome je štetnik obavezan da uspostavi prijašnje stanje, kao da nije bilo štetne posljedice, što znači da nadomiri manjak koji nastaje u imovini oštećenog (član 155. ZOO).

U stavu drugom iste zakonske odredbe propisano je da je odgovorno lice povrijedenom dužno plaćati rentu ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu. Kako je u konkretnom slučaju zbog posljedica povređivanja tužilac trpio gubitak u imovi i zbog nemogućnosti da radom stiče zaradu koj je sticao do povređivanja, to je tužena u obavezi da tužiocu naknadi štetu koju je zbog posljedica povređivanja pretrpio.

To znači da je za odlučivanje o odgovornosti tuženih bilo potrebno utvrditi samo to da li su oštećenja koja su konstatovana na tužiočevoj porodičnoj stambenoj zgradi u uzročnoj vezi sa izvođenjem gradevinskih radova na izgradnji susjednog kompleksa stambenih zgrada od strane tuženih i da li postoje ekskulpacioni ra- 63.

Članovi 40. i 43. Zakona o vodama - raniji zlozi predviđeni odredbom člana 177. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, na koje su se tuženi pozivali (tvrdili su da je šteta djelimično posljedica konstruktivnih grešaka tužiočeve stambene zgrade, što ponavljaju i u reviziji), a ne i to da li je drugotuženi, kao izvođač radova, u svemu postupao prema odobrenom projektu. Kako su nižestepeni sudovi utvrdili da je isključivi uzrok oštećenja na tužiočevoj stambenoj zgradi bilo aktiviranje latentnog kližišta izazvanog izvodenjem širokih otkopa na ovom padinskom području od strane drugotuženog, na izgradnji susjednog građevinskog objekta čiji je investitor bio prvotuženi, pri čemu nisu utvrđeni i eventualni konstruktivni nedostaci u izgradnji tužiočevog stambenog objekta kao jednog od mogućih daljih uzroka štete koja se, prema priloženim fotografijama objekata, nije ranije ispoljila, pravilan je stav pobijanih presuda da su tuženi solidarne odgovorni za puni obim štete koja je predmet tužbenog zahtjeva.

Ovo stoga, jer prema odredbi člana 40. tada važečeg Zakona o vodama ("Službeni list SRBiH", br. 7/68, 31/69, 14/72 i 10/73) skupština opštine utvrduje radove i mjere potrebne radi zaštite od poplava, a prema odredbi člana 43, naknada štete pričinjene drugim licima radovima na odbrani od poplava od strane organa kojeg ovlasti opština, isplaćuje se na teret sredstava koje u tu svrhu obezbjeduje skupština opštine, u smislu člana 40. citiranog zakona.

Postoji eventualno sticanje bez osnova u korist nastavnika ali samo pod pretpostavkom da iznosi koje je primio na ime ličnog dohotka nisu pokriveni odgovarajućim radom kod tužiteljice. ali to nije predmet ovog spora.

Vrhovni sud BiH, Gvl. 32/90 od 21. februara 1991. godine) MOŽE SE SMATRATI DA JE DUŽNIK ZADRŽAO PRAVO DA TRAŽI VRAĆANJE VIŠE PLAĆENOG AKO JE U POTVRDI O PREDAJI MJENICE POVJERIOCU NAVEO DA ODREĐENI IZNOS OBUHVAĆEN MJENIČNOM SVOTOM PRELAZI IZNOS DUGA. Iz obrazloženja: Tužilac traži vraćanje više plaćenog iznosa od dugovanog. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev jer tužilac nije isticao da je zadržao pravo da traži vraćanje navedenog iznosa ili da je platio nedugovano da bi izbjegao prinudu. Medutim, tužilac je dostavio potvrdu o predaji mjenice iz koje bi proizilazilo da je u samoj potvrdi navedeno da je plaćeno više od dugovanog iznosa za 695.279 dinara. Činjenice koje proizilaze iz navedene potvrde neophodno je ocijeniti. jer bi navedeno naznačenje u potvrdi o predaji mjenice moglo, u smislu člana 211.

Zakona o obligacionim odnosima, predstavljati izjavu volje tuženog - protivtužioca da zadržava pravo da traži vraćanje više plaćenog (obzirom na način na koji je dug morao biti izmiren naplatom iznosa iz mjenice obezbjedenja plaćanja, navedeno postupanje tuženog - protivtužioca je sasvim razumljivo). Vrhovni sud BiH, Pž. 235/90 od 23. januara 1991. godine) 66. Član 277. Zakona o obligacionim odnosima ZATEZNA KAMATA NA IZNOS NAKNADE ŠTETE TEČE OD DANA KADA SU STRANKE SAME PROCIJENILE VISINU ŠTETE. Iz obrazloženja: Obaveza povraćaja u pređašnje stanje - naturalna obligacija pretvara se u novčanu obavezu, u pravilu, od dosudenja naknade štete ili zaključenja poravnanja. U ovom slučaju nije zaključe no poravnanje, ali su same stranke procijenile štetu prije dosudenja, imajući u vidu aktuelne cijene, pa se uzima kao da je promijenjena obaveza naturalne restitucije u novčanu obavezu danom procjene štete.

U protivnom bi 67. Član 277. Zakona o obligacionim odnosima se računao tok zatezne kamate tek od presudenja, a to bi bilo na štetu oštećenog jer su u intervalu od procjene štete do dosudenja promijenjene cijene oštećene stvari usljed djelovanja inflacije, koje se mogu kompenzirati samo zateznom kamatom koja ima revalorizacionu funkciju u našem pravu.

Kako je medu parni čnim strankama ugovorena kamata i visina stope, tužilac je mogao počev od 9. decembra 1988. godine u smislu tačke 1. navedene odluke, obračunati neisplaćene za. tezne kamate po stopi većoj za 50% od stope ugovorene kamate. To podrazumijeva obračun kamata na nominalni iznos glavnog duga bez njegove revalorizacije, jer kamatna stopa u srni- 69. slu tačke 1. navedene odluke ima revalorizacioni karakter.

Poslije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ", broj 27/90), zatezne kamate na naknadu parničnih troškova, po odredbi člana 20-a, stav 2. spomenutog zakona, povjerilac može zahtijevati u izvršnom postupku i ako mu nisu dosuđene izvršnom ispravom. a one teku od dana donošenja izvršne isprave do dana naplate troškova spora koji su određeni izvršnom ispravom.

Zaključenje ugovora sa tužiocem bilo je u funkciji osnovne vanprivredne djelatnosti tužene, pa tužilac može zahtijevati zatezne kamate u smislu člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

U smislu člana 25. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, ugovori u privredi su ugovori koji među sobom zaključuju organizacije i zajednice, odnosno pojedinci koji obavljaju privrednu djelatnost, ako se zaključuju u obavlja- 72. nju te djelatnosti ili u vezi sa njom.

Odlukom o jedinstvenoj klasifikaciji djelatnosti ("Službeni list SFRJ", broj 34/76) i Odlukom o privrednim i vanprivrednim djelatnostima ("Službeni list SFRJ", br. 14/77 i 18/80), samoupravne interesne zajednice razvrstane su u oblast 14 kao vanprivredne djelatnosti. Prema odredbi tačke 2. stava 1. člana 26. Zakona o željeznicama, samoupravna interesna zajednica koja upravlja putem dužna je da snosi troškove održavanja putnog prelaza. Ugovor koji zaključi samoupravna in eresna zajednica za puteve u granicama ovih poslova (u okviru svoje osnovne djelatnosti) nije ugovor u privredi, u smislu člana 25. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, pa tužiocu pripada pravo na zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge oročene bez utvrđene namjene preko godinu dana sve do stupanja na snagu Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službeni list SFRJ", broj 57/89).

Medutim, ako su glavni dug u ovome sporu činile i ugovorne kamate, onda bi tuženi - kupac, na ugovorne kamate dugovao procesne kamate od podnošenja tužbe za isplatu ugovorne kamate, bez obzira što nije prestalo glavno potraživanje na koje su obračunate, pa do dana plaćanja u toku parnice.

Ugovorne kamate dospijevaju, u smislu člana 399. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, po isteku godine u kojoj su nastale, ako nije drugačije ugovorene. Ove kamate predstavljaju ugovorom utvrđenu cijenu za upotrebu tuđih novčanih sredstava i s obzirom na ovakav karakter, moraju se smatrati osamostaljenim potraživanjem nakon dospijeća, te se na takva potraživanja može zahtijevati procesna kamata (zatezna) u smislu člana 279. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima od dana utuženja, iako nije prestalo glavno potraživanje od koga su nastala.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud, primjenom čl. 897. i 901. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, pravilno nalazi da je tužbeni zahtijev za isplatu sume osiguranja osnovan.

Ugovorom o višegodišnjem trajanju osiguranja, na kome se zasniva tužba u ovoj parnici, tužilac se obavezao da će svoja osnovna, obrtna i sredstva zajedničke potrošnje osigurati kod tuženog za period od 1. januara 1986. do 1. januara 1996. godine. Odredbama ugovora predviđeno je da su, pored ostalih, sastavni dio ovog ugovora Opšti uslovi za osiguranje imovine i Uslovi za osiguranje od požara i nekih drugih opasnosti. Ovim ugovorom su regulisani predmet osiguranja, osigurani slučaje vi, način određivanja sume osiguranja i premije osiguranja sa bonifikacijom i vrijeme trajanja ugovora o osiguranju. Ugovor o višegodišnjem trajanju osiguranja sadrži sve bitne elemente ugovora o osiguranju, pa tuženi neosnovano prigovara da se ovim ugovorom tužilac samo obavezao da će biti osiguranik tuženog i da je samo stekao pravo 74.

Član 939. Zakona o obligacionim odnosima na bonifikaciju u visini od 10% premije osiguranja. U smislu člana 901. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, ugovor o osiguranju je zaključen kad ugovarač i potpišu policu osiguranja ili listu pokrića. St. 2, 3. i 4. ovog člana predviđen je način zaključenja ugovora o osiguranju pismenom ponudom osiguravaču za zaključenje ugovora o osiguranju. Prema odredbi člana 903. istog zakona, ugovorni odnos može nastati i samim plaćanjem premije, ako je to predviđeno uslovima osiguranja. Polica osiguranja nije ugovor o osiguranju nego isprava o zaključe nom ugovoru o osiguranju koja sadrži sve bitne elemente ugovora o osiguranju u skladu sa odredbama člana 902.

Zakona o obligacionim odnosima. Kako je ugovorom o višegodišnjem trajanju osiguranja zaključen ugovor o osiguranju, po kome prava i obaveze teku za vrijeme trajanja osiguranja određenog ovim ugovorom, potpisivanjem police za određenu godinu nije zaključen ugovor o osiguranju za tu godinu, nego izdala isprava o zaključenom ugovoru. Zato tuženi pogrešno zaključuje da su parnične stranke policama osiguranja od 29. maja 1987. i od 15. septembra 1988. godine zaključile ugovor o osiguranju za 1987. i 1988. godinu. Ugovor o osiguranju je zaključen sa određen im rokom trajanja i do produženja ugovora može doći samo po isteku roka na koji je zaključen. Radnje koje ugovorne stranke preduzimaju u skladu sa ugovorom imaju karakter radnji ispunjenja ugovornih obaveza (do isteka roka trajanja osiguranja) a ne radnji kojima se produžava ugovor o osiguranju.

Na osnovu dinarskog kursa na dan štetnog događaja utvrđuje se iznos ASCH koji odgovara dinarskoj šumi osiguranja i oštećen i može zahtijevati naknadu sve do tog iznosa ASCH, bez obzira na kasniju dinarsku protuvrijednost isplaćenih ASCH i momenat isplate. Kada se iznosi naknade štete koje je isplatila zajednica penzijskog osiguranja saberu i uporede sa dinarskom protuvrijednošću od 5.000.000 dinara po kursu na dan štetnog događaja (29. juna 1981) proizilazi da limit osiguranja nije dostignut.

U konkretnom slučaju je utvrđeno da davalac stana na korištenje nije nosilac prava raspolaganja niti da mu je po nekom drugom osnovu pripadalo pravo da dodijeli stan na korištenje, što znači da je akt o dodjeli ništav, a na temelju ništavog akta o dodjeli ne može se zaključiti ni pravno valjan ugovor o korištenju stana (član 26. stav 1. Zakona o stambenim odnosima). 78. Član 20. Zakona o stambenim odnosima Radi se o tome da je društveno-pravno lice koje je dodijelilo stan na korištenje pribavilo taj stan od "nevlasnika ", tj. od društveno-pravnog lica koje nije imalo pravo raspolaganja, pa takav ugovor, iako obavezuje ugovarače, ne može biti osnov za prenos prava raspolaganja koje pripada trećem licu.

Treće lice ima pravo da, bez vremenskog ograničenja, istakne zahtjev za utvrđenje da ga takav ugovor ne veže, da je prema tome ništav akt o dodjeli stana na taj način pribavljenog i da je shodno tome ništav i sam ugovor o korištenju stana. U ovom slučaju se nije raspravljalo o tome da li je tužiocu prekludiran zahtjev za iseljenje iz stana tužene kao korisnika stana (član 30. Zakona o stambenim odnosima).

Za zahtjev za iseljenje tužene i predaju stana aktivno je legitimisan samo davalac stana na korištenje, odnosno nosilac prava raspolaga - nja, pa kako tužiteljica kao samoupravna interesna zajednica stanovanja nije u konkretnom slučaju takav davalac stana na korištenje, nema ni stvarnu legitimaciju da zahtijeva iseljenje tužene i predaju u posjed stana upravo zbog toga tužiteljica nema ni pravni interes za utvrđenje da je ugovor o korištenju stana ništav (član 109.

Zakona o obligacionim odnosima). Kada bi se i radilo o bespravnom useljenju (zbog nedostataka akta ovlaštenog nosioca 80. Član 34. Zakona o stambenim odnosima prava raspolaganja i s tim u vezi zbog ništavog ugovora o korištenju stana). u smislu odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima SRBiH, pravo tražiti iseljenje bespravno useljenog lica kod nadležnog suda ima samo davalac stana na korištenje.

Nižestepeni sudovi su utvrdili da su tuženi zaključili ugovor o zamjeni stanova 24. maja 1984. godine, te da je tužilac zaključno sa mjesecom junom 1987. godine, iz zvaničnih podataka saznao da prvotužena ne koristi stan dobijen zamjenom.

Kako je tužilac tužbu podnio 3. oktobra 1987. godine, nižestepeni sudovi su pravilno primije- 81. nili materijalno pravo kada su ocijenili da tužitelju zbog proteka roka od 30 dana od dana saznanja da je ugovor o zamjeni stanova fiktivan, ne pripada pravo da zahtijeva poništaj ugovora o zamjeni stanova i shodno tome tužbu odbacili. Drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim žalbene navode da je o tužiteljevom zahtjevu trebalo odlučivati sa aspekta odredbe člana 11 O. odnosno čl. 51. i 52. Zakona o obligacionim odnosima, jer je Zakonom o stambenim odnosima SRBiH, kao specijalnim zakonom, regulisano da je zabranjeno vršenje fiktivne zamjene stana (član 32. stav 7) i određeni rokovi u kojima davalac stana na korištenje može tužbom tražiti poništenje fiktivnog ugovora o zamjeni stanova, pa se stoga ne može primijeniti Zakon o obligacionim odnosima.

U konkretnom slučaju tužena (nosilac stanarskog prava) je sama izjavila da će tek po završetku specijalizacije odlučiti da li će se vratiti iz Beograda u B.K. gdje joj se nalazi stan, čime je dovela u sumnju čvrstu namjeru da nastavi koristiti stan po završetku školovanja. Nakon toga je tužena sa svojim suprugom zasnovala stalni radni odnos u Beogradu i time definitivno neutralisala razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva jer više i nema odsustva iz stana zbog školovanja.

Nedopustivo je ekstenzivna tumačenje ove zakonske odredbe tj. proširivanje i na druge razloge prestanka radnog odnosa. Zasnivanjem radnog odnosa kod druge radne organizacije tuženi je prestao biti član radne zajednice tužioca. Međutim, prestanak radnog odnosa pod navedenim okolnostima ne može se poistovjetiti sa prestankom radnog odnosa na osnovu pismene izjave, a što je osnov za otkaz ugovora o korištenju stana u smislu odredbe člana 49. stav 1. Zakona o stambenim odnosima SRBiH.

S obzirom na utvrđene pravno relevantne činjenice da su se tužitelj i tuženi (braća) koji su živjeli u porodičnom domaćinstvu, sporazumjeli da zajedničkim radom za potrebe stanovanja izgrade stambenu zgradu s tim da tužitelju pripada prizemlje, a tuženom sprat, da su zgradu izgradili zajedničkim radom i sredstvima, uz pomoć oca, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je tužitelj suvlasnik zgrade sa 1/2 (što u naravi predstavlja prizemlje zgrade), a pravilno ocijenili irelevantnim navode tuženog u pogledu veličine njegovog doprinosa u sticanju zgrade, jer ugovorna stranka čiji je doprinos u izgradnji bio veći ima pravo da u odnosu na drugu ugovornu stranku u posebnoj parnici ostvaruje obligaciono-pravni zahtjev.

Kako je tuženi zaključio sporazum o zajedničkoj izgradnji sa tužiteljem, a njegova supruga i u vrijeme zaključenja sporazuma prećutno s& saglasila sa navedenim sporazumom, pripada joj pravo da samo u odnosu na tuženog ostvaruje zahtjev za utvrđenje suvlasničkog dijela, po osnovu zajednički stečene imovine u braku (član 267. Porodičnog zakona SRBiH).

Za odlučivanje u sporu po tužbi za poništenje odluke unutrašnje arbitraže nisu nadležni ni sudovi udruženog rada, jer je Odlukom Ustavnog suda Jugoslavije broj U. 311/87 od 14. septembra 1988. godine (objavljena u "Službenom listu SFRJ", broj 8/89) utvrde no da je odredba člana 17. stav 2.

Zakona o sudovima udruženog rada ("Službeni list SFRJ", broj 38/84) prestala da važi sa danom 27. juna 1989. godine. Odredbom člana 386. stav 1. Ustava SFRJ predvideno je da se zakoni za koje je utvrdeno da su prestali da važe ne primjenjuju na odnose nastale prije dana objavljivanja odluke Ustavnog suda Jugoslavije ako do tog dana nisu pravosnažno riješeni, pa stoga osnovni sud udruženog rada nije stvarno nadležan za odlučivanje o spornom pravnom odnosu. Medutim, prema izloženom, Osnovni sud u B.L. kome je tužba podnesena, nije mogao dostaviti predmet na nadležnost redovnom sudu, jer ni taj sud nije stvarno nadležan za odlučivanje, nego je u nastaloj situaciji trebao da se oglasi apsolutno nenadležnim (analognom primjenom odredbe člana 16. stav 2.

Zakona o parničnom postupku) i tužbu odbaci, pa pošto nije tako postupio predmet je vraćen tom sudu na dalji postupak u smislu već navedenih primjedaba i uputa.

U smislu odredbi člana 36. stav 3. Zakona o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ", broj 20/78) neosnovanu potvrdu o izvršnosti ukinuće rješenjem isti sud, odnosno organ, na prijedlog ili po službenoj dužnosti. Kada tužilac samo iz ovog razloga podnese tužbu radi proglašenja da je izvršenje nedopušteno sud će postupiti u smislu odredbi člana 19. Zakona o parničnom postupku, jer je za odlučivanje o ovom razlogu za prigovor, postupak određen članom 36. stav 3. navedenog zakona.

Po ocjeni ovog suda odredba citiranog stava 2. člana 52. Zakona o parničnom postupku, omogucuie izbor mjesne nadležnosti samo onim tužiocima koji su kao fizička lica, pretrpjeli štetu usljed smrti. To mogu napr. biti bliski srodnici umrlog odnosno lica koja je on izdržavao, a koja imaju pravo, prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima (članovi 201. i 194), na naknadu nematerijalne i materijalne štete.

Mogućnost izbora mjesne nadležnosti suda u navedenom slučaju svakako je uzrokovana oblikom štete koju trpe navedena lica, a posebni obziri prema njima motivisali su zakonodavca da im omogući da izaberu da se sudski postupak vodi u mjestu njihovog prebivališta, odnosno boravišta. Navedeni razlozi ne opravdavaju pravo izbora mjesne nadležnosti tužioca SIZ-a penzijsko-invalidskog osiguranja koji zahtijeva naknadu štete zbog isplate porodične penzije djeci poginulog osiguranik a. Ispravnost navedenog stava proizilazi i iz činjenice da se u navedenom zakonskom propisu 94. Član 68. Zakona o parničnom postupku pominje prebivalište ili boravište, a ne sjedište pravnog lica.

ili kada ima pravni interes da jedna od stranaka uspije u sporu može se pridružiti toj stranci (sporedno miješanje, kao i konkretnom slučaju) kada se sva prava, dužnosti i ovlaštenja umješača svode na to da preduzimanjem određenih procesnih radnji utiče na uspjeh stranke kojoj se pridružio u sporu, što znači da nikako ne može biti tretiran strankom u postupku.

Tuženi je u ovakvoj situaciji bio dužan da na konkretan način prigovori eventualnim nedostacima u obračunu kamata, jer je raspolagao istim ispravama na kojima se obračun zasniva kao i tužilac. Tuženi u prigovoru na platni nalog niti u žalbi ne navodi činjenice na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da tužilac traži isplatu zateznih kamata suprotno odredbama čl. 324. i 277. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Takvo postupanje tuženog je u suprotnosti sa odredbom 100. člana 219. Zakona o parničnom postupku, koja reguliše dužnost parničnih stranaka na preduzimanje parničnih radnji koje doprinose da se sudska odluka zasniva na potpuno i pravilno utvrđenim činjenicama, odnosno radi ostvarenja načela materijalne istine.

Samim navodima u žalbi da je glavni dug plaćen 30. septembra 1988. godine, bez predloženih dokaza kojima bi se ta činjenica utvrdila, nije dovedena u sumnju osnovanost priznatih pravno relevantnih činjenica da je glavni dug tužiocu plaće n mjenicama dana 30. decembra 1988. godine.

U ovom slučaju je, shodno tome, tuženi podneskom osporio tužbeni zahtjev, tako da je presuda zbog izostanka donesena protivno odredbama člana 332. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

Međutim, ovaj uslov nije ispu- 103. njen, iako tuženi podneskom nije osporio tužbeni zahtjev, ako je u drugom postupku. u kom je tužilac upućen na parnicu, tuženi osporio takav zahtjev i ako je to vidljivo iz tužbe, odnosno priloga uz tužbu. Prema navodima tužbe, u stečajnom postupku ovo potraživanje je osporio tuženi (stečajni upravnik), pa za donošenje presude zbog izostanka nije bio ispunjen uslov predviđen članom 332. stav 1. tačka 3. navedenog zakona.

Tužilac može povući tužbu samo u dijelu u kome, po prigovoru protiv platnog naloga, parnica teče, pa je izjava tužioca da povlači tužbu u cjelini značajna samo za odlučivanje u tom dijelu, a ne i u dijelu u kome je platni nalog postao pravosnažan i u kome prvostepeni sud ne može ponovo odlučivati jer bi time počinio bitnu povredu iz člana 354. stav 2. tačka 11. Zakona o parničnom postupku.

Vrhovni sud BiH, R. 415/90 od 31. januara 1991. godine) Članovi 117. i 499. Zakona o parničnom postupku STRANKA KOJA IZOSTANE SA PRIPREMNOG ROČIŠTA ILI PRVOG ROČIŠTA ZA GLAVNU RASPRAVU NE MOŽE TRAŽITI POVRAĆAJ U PREĐAŠNJE STANJE ZBOG PROPUŠTANJA TOG ROČIŠTA, POŠTO POSLJEDICE IZOSTANKA (ZAKONSK A FIKCIJA POVLAČENJA TUŽBE) NASTAJU TEK AKO IZOSTANE I SA DRUGOG UZASTOPNOG ROČIŠTA, O KOME JE UREDNO OBAVIJEŠT ENA.

Iz obrazloženja: U smislu Člana 499. Zakona o parničnom postupku (u postupku u privrednim sporovima), neće nastupiti mirovanje postupka ako sa pripremnog ročišta ili sa pNog ročišta za glavnu raspravu izostanu obje stranke. U tom slučaju sud će odložiti ročište, a ako ni na novo ročište ne dođu obje stranke, smatraće se da je tužilac povukao tužbu. Tužilac ne osporava izostanak sa prvog i drugog ročišta za glavnu raspravu i da je na ova ročišta uredno pozvan. Prema podacima u spisu tužilac je telegramom obavijestio sud da nije u mogućnosti pristupiti na pNo ročište. Izostankom sa ovog ročišta tužilac nije izgubio pravo na preduzimanje određene radnje u postupku (dolaska na ročište za glavnu raspravu), jer je sud dužan odložiti ročište.

Ispunjena je samo jedna od pretpostavki zakonske fikcije povlačenja tužbe. 107. Pravne posljedice su nastupile izostankom sa drugog ročišta za glavnu raspravu jer je ispunjena i druga pretpostavka za donošenje rješenja u smislu člana 499. Zakona o parničnom postupku. Obavještavanjem o spriječenosti tužioca da pristupi na zakazane ročište ne gubi se zakonski značaj ove procesne radnje suda ako se ispuni druga pretpostavka za donošenje rješenja u smislu člana 499. stav 2. navedenog zakona. Tužilac tek propuštanjem drugog ročišta gubi pravo na preduzimanje radnje u postupku, pa ukoliko za to propuštanje postoje opravdani razlozi sud na njegov prijedlog dozvoljava povraćaj u pređašnje stanje. Zato sud nije dužan ispitivati opravdanost razloga za propuštanje prvog ročišta.

Vrhovni sud BiH, Pž. 381/90 od 25. februara 1991. godine) 108. Član 98. stav 3. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima IZMEDU SFRJ I DRŽAVE KUVAJT NE POSTOJI RECIPROCITET U PRIZNANJU SUDSKIH ODLUKA Iz obrazloženja: SFRJ nije zaključila ugovor sa državom Kuvajt o uzajamnom priznavanju sudskih odluka.

U takvom slučaju se faktički reciprocitet može samo pretpostavljati (član 92. stav 3. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, "Službeni list SFRJ", broj 43/82. Prvostepeni sud je, međutim, provjeravao preko nadležnog organa - Saveznog sekretari-jata za pravosude i upravu - da li postoji faktička uzajamnost (reciprocitet) o priznanju sudskih odluka između naše države i države Kuvajt, pa pošto je dobio negativan odgovor. pravilno je odlučio kada je odbio da prizna punovažno! sudske odluke države Kuvajt.

Pri tome, takoder, treba imati u vidu da se radi o građansko-pravnoj sankciji, koja ima izrazito penalni karakter i da se i s obzirom na to, prilikom izricanja novčanih kazni zbog neispunjenja obaveze koja je dužnicima naložena rješenjem o izvršenju, nikako ne može prevazići maksimalni iznos novčane kazne, koji je predviđen odredbom stava petog člana 225.

Zakona o izvršnom postupku. Ovo i s obzirom na to da je Zakonom o izmjenama Zakona o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ", broj 57/89), koji je stupio na snagu dana 7. oktobra 1989. godine, odredba člana 225. stav 2. Zakona o izvršnom postupku izmijenjena tako što je propisano da se novčana kazna pojedincu može izreći do 4.500.000 dinara (što sada iznosi 450,00 konvertibilnih dinara), a pravnom licu do 15.000.000 dinara (što sada iznosi 1.500,00 konvertibilnih dinara). Naime, navedenom izmjenom povišeni su iznosi novčanih kazni, koje se u izvršnom postupku mogu izreći dužnicima ako u odredenom roku ne ispune obaveze na-!ožene rješenjem o izvršenju, ali time ni na koji način nije izmijenjen smisao odredbe stava petog člana 225. citiranog zakona kojim je izričito propisano da se protiv dužnika koji, i pored izrečene novčane kazne, ne ispuni svoju obavezu mogu izricati novčane kazne "sve dok ukupan zbir novčanih kazni po pojedinim rješenjima ne dostigne desetostruki iznos prve izrečene kazne".

Na sjednici gradansko-privrednog odjeljenja Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine usvojeno je -u smislu čl. 53. i 54. Zakona o redovnim sudovima SRBiH - naprijed navedeno pravno 114_ shvatanje koje nije osporio nijedan od viših sudova na području SRBiH. Usvojeno pravno shvatanje se obrazlaže slijedećim razlozima: Naprijed navedenim odredbama Zakona o javnom informisanju iz 1986. godine i sada važećim odredbama Zakona o Radio-televizij i Sarajevo, koji je donesen na osnovu ovlaštenja iz člana 304. stav 1. tač. 13. i 19. Ustava SRBiH, ureden je poseban mandatni postupak (postupak izdavanja platnog naloga) umjesto redovnog postupka izdavanja platnog naloga u sudskoj proceduri propisanoj Zakonom o parničnom postupku, u cilju brže realizacije potraživanja Radio-televizije Sarajevo čije usluge koristi veliki broj subjekata. Tim odredbama ni djelimično se ne reguliše izvršni postupak. Zato se u cjelini primjenjuje postupak propisan saveznim Zakonom o izvršnom postupku uključujući i noveliranu odredbu iz člana 21. stav 1. ZIP-a. To znači da se Radio-televizija Sarajevo po svom izboru može opredjeliti za postupak propisan u Zakonu o Radio-televizij i Sarajevo (izdavanja platnog naloga) ili za izvršni postupak uređen članom 21. Zakona o izvršnom postupku. Na XLIII zajedničkoj sednici Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda održanoj 23. oktobra 1990. godine, u Subotici, usvojeni su NAČELNI STAV 1/90 DOGRADNJOM, NADZIDIVANJEM ILI ADAPTACIJOM TUĐEG ILI SUVLASNIČKOG GRAĐEVINSKOG OBJEKTA NE STIČE SE PRAVO SVOJINE, AKO ZAKONOM ILI UGOVOROM NIJE DRUKČIJE ODREĐENO. IZUZETNO, DOGRADNJOM I NADZIDIVANJEM POSEBNOG DELA ZGRADE, SAVESTA N GRADITELJ STIČE PRAVO SVOJINE NA POSEBAN DEO ZGRADE SAMO AKO JE VLASNIK ZGRADE ZNAO ZA GRADNJU I NIJE SE TOME PROTIVIO (SHODNO ČLANU 24. STAV 1. ZAKONA O OSNOVNIM SVOJINSKO-PRAVNIM ODNOSIMA). Obrazloženje načelnog stava Načelni stav daje odgovor na moguće razrešenje nastalog odnosa preduzimanjem građevinskih radova dogradnjom nadziđivanjem ili adaptacijom na tuđem ili suvlasničkom objektu, kada te radove preduzima treće lice ili jedan od suvlasnika. Adaptacija predstavlja prilagođavanje objekta za izmenjenu ili novu funkciju i njom se ne menja supstanca postojećeg objekta. Dogradnjom i nadziđivanjem supstanca postojećeg objekta se po svom obimu povećava. Zbog toga je potrebno ove dve situacije razlikovati. I pored postojeće razlike za adaptaciju, gde supstanca postojećeg objekta ostaje ista, i dogradnju i nadziđivanje, gde se ta supstanca povećava, u stavu prvom načelnog stava dato je isto rešenje. Ovo je učinjeno zbog toga što sve ove situacije i ako različite imaju isti zaključak. Da se adaptacijom, dogradnjom i nadziđivanjem na tuđem ili suvlasničkom objektu ne može steći pravo svojine. Ovo rešenje prihvaćena je kao pravilo. Ipak, ostavljena je mogućnost da se od tog pravila odstupi u slučajevima kada takvu mogućnost dopušta zakon ili ugovor. Unošenje u ovaj deo načelnog stava odrednice "ako zakonom ili ugovorom nije drukčije određeno " uzrokovano je postojanjem mogućnosti i takvih rešenja. Naime, kada pojedina republička zakonodavstva predviđaju mogućnost sticanja svojine adaptacijom, dogradnjom ili nadziđivanjem (primer: -Zakon o susvojini na stanu "Službeni glasnik SR Srbije", broj 14/80 od 5. aprila 1980. godine u članu 2. stav 3, članu 3. stav 2. i 3. i članu 6; -Zakon o stambenim odnosima "Službeni glasnik SRS", broj 12/90 od 19. marta 1990. godine u čl. 3, 5. i 7. stav 2. i članu 8. stav 2) a kada i stranke to ugovorom mogu da odrede (ako je takvo raspolaganje dozvoljeno i nije suprotno pozitivnim propisima) onda ima osnova da i formulacija načelnog stava bude takva da pokrije i te situacije, kao i one situacije koje bi mogle nastati donošenjem novih zakona. Pomenuta zakonska rešenja za sada propisuju mogućnost sticanja svojine samo na društvenim stanovima ali ne i na stanovima u privatnom vlasništvu (ocenjeno je da postoji društveni interes da se takva zakonska mogućnost dozvoli). Potrebno je napomenuti da interes titulara društvene svojine i interes titulara privatne svojine nije isti pa su rešenja koja se odnose na privatno vlasništvo mogu ća samo uz poštovanje interesa titulara privatne svojine. U odnosu na privatno vlasništvo moguća su odstupanja od izraženog pravila samo u slučaju kada su to stranke ugovorile i kada je takvo raspolaganje dozvoljeno. 56 Obzirom na prirodu postojećeg odnosa i mogućnost novonastalih odnosa između vlasnika i trećih lica, između suvlasnika i između suvlasnika i trećih lica (postojanje suprotnih interesa; vlasnika da zaštiti postojeće dobro i korisnika da to dobro prilagodi svojim potrebama poboljšanjem uslova stanovanja i slično) postavilo se pitanje kakvu formu mogućeg ugovora predvideti. Potrebna pribavljanja saglasnosti od vlasnika odnosno suvlasnika za preduzimanje radova na adaptaciji, dogradnji i nadzidivanju, potreba pribavljanja građevinske dozvole od upravnog organa, i potreba zaštitne i dokazne funkcije forme ugovora upućuje na zaključak da je potrebna pismena forma ugovora (za to je bilo i pojedinačno opredeljenje većine). Međutim, mogućnost da uvek nismo u prisustvu pismenog ugovora i da konkretna situacija nesumnjivo ukazuje da je takav ugovor zaključen, da je moguća konvalidacija takvog ugovora i legalizacija postojećeg stanja, usvojen je pravni stav izostavljanjem odrednice pismeni ugovor a ostavljena je samo odrednica ugovor. Ovo je i okvir dometa za načelan stav jer samo zakon propisuje formu ugovora, zavisno od prirode odnosa koji reguliše. Ova odstupanja kod utvrđenog pravila došla su, kako je već naglašena, kao rezultat već postojećih zakonskih rešenja i dozvoljenog raspolaganja stranaka i ne menjaju značaj, smisao i sadržinu osnovnog pravila formulisanog u stavu prvom. Stav drugi načelnog stava predstavlja izuzetak od pravila da se adaptacijom, dogradnjom i nadziđivanjem ne stiče pravo svojine. Ovaj izuzetak je vezan za savesnost graditelja i postojanje posebnog dela zgrade kao rezultata izvršenih građevinskih radova. Naime, ako se dogradnjom ili nadziđivanjem izgradi poseban deo zgrade koji predstavlja zasebnu celinu a vlasnik je za takvu gradnju znao i tome se nije protivio savestan graditelj stiče pravo svojine na tom posebnom delu shodno članu 24. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Za savesnost graditelja potrebno je da on nije znao niti je mogao znati da gradi na tuđem zemljištu, odnosno građevinskom objektu, a da je vlasnik znao za izgradnju i da se tome nije usprotivio. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima u članu 24. stav 1. propisuje za vlasnika "da je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio". Usvojeni pravni stav izostavio je reč odmah, zbog razlike u mogućnosti saznanja vlasnika za aktivnosti graditelja. Kod situacija koje predviđa član 24. pomenutog Zakona radi se o zemljištu bez građevine kada su odmah uočljive sve aktivnosti graditelja nasuprot situacijama kada se vrši dogradnja i nadzidivanje, kada mnoge aktivnosti graditelja nisu odmah „v uočljive i prepoznatljive (može da se radi o adaptaciji a ne dogradnji i slično). Radi specifičnosti situacija koje tretira stav drugi i potrebe pune zaštite vlasnika koju nije u mogućnosti da odmah uoči preduzete radnje graditelja i da odmah reaguje izostavljenja je 115. NAČELNI STAV 2/90 reč odmah. Time je data mogućnost vlasniku da reaguje i kasnije, tj. onda kada sazna za radnje graditelja na dogradnji i nadzidivanju, tj. kada te radove prepozna a to je rok koji će se za svaku faktičku situaciju oceniti primerenim. PUNOVAŽAN JE USMENI SPORAZUM O CIJENI IAKO JE U PISMENOM UGOVORU O PRODAJI NEPOKRETNOSTI OZNAČENA DRUGA CIJENA. Ubrzo poslije donošenja Zakona o prometu zemljišta i zgrada (1954. godine) koji je dozvolio slobodan promet prava na nekretninama, sudovi su se suočili sa ugovorima u kojima nije bila istinito označena cijena, bilo da se izbjegne veći porez na promet ili da se izigra imalac prava preče kupnje ili iz drugih razloga. U sudskoj praksi pedesetih godina kristalisala su se tri gledišta. Po jednom kupac je dužan da plati onu cijenu koja je označena u pismenom ugovoru, jer usmeni uglavak o cijeni, zbog nedostatka propisane forme ne obavezuje ugovarače. Po drugom gledištu kupac duguje usmeno ugovorenu cijenu, jer su upravo tu cijenu stranke htjele, a ne onu koju su označile u pismenom ugovoru. Jedan vrhovni sud, koji zastupa ovo gledište, ističe da je zakonom propisana konstitutivna pismena forma ugovora radi kontrole prometa prava na nepokretnostima, a ne radi cijene, pa je punovažan i usmeni uglavak o cijeni. Drugi vrhovni sud, z?stupnik ovog stava, poziva se na etičko načelo savjesnosti i poštenja. Po trećem gledištu u tom slučaju ugovor je ništav jer usmeni uglavak o cijeni, koju su ugovarači htjeli, ne proizvodi pravne posljedice zbog toga što nije izražen u propisanoj formi, a pismeni uglavak o cijeni ne obavezuje ugovarače jer oni tu cijenu nisu htjeli. Ovo gledište je usvojeno u načelnom stavu na Proširenoj opštoj sjednici Saveznog vrhovnog suda od 17. aprila 1962. godine. Proširena opšta sjednica obrazložila je načelni stav sljedećom argumentacijom: Odredba: "ugovor mora biti pismen". tiče se ugovora u cjelini i svake tačke koja je za postojanje ugovora bitna (pa, dakle, i cijene). Zbog toga zakonom predviđena posljedica "da ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvod i nikakvo pravno dejstvo" tiče se i odredbe o predmetu prodaje i odredbe o cijeni. To znači da nijedna ugovorna strana ne može prema drugoj u sudskom postupku "ostvarivati prava na činidbu niti može biti sudom obaveza-na" na izvršenje činidbe koja nije obuhvaćena ugovorom u njegovom pismenom obliku. Time se osigurava primjena svrhe propisane forme, jer su ti ugovori pod naročit om kontrolom, a ujedno se jača disciplina u pravnom prometu koja bi oslabila ako bi se smatralo da se forma odnosi samo na predmet ugovora, a ne i na cijenu, iako iskustvo pokazuje da baš oko visine cijene nastaju sporovi. U toku vremena je većina sudova odstupila od usvojenog načelnog mišljenja Proširene opšte sjednice. Zato je ovo pitanje stavljena na dnevni red Zajedničke sjednice od 23. oktobra 1990. godine. Na toj sjednici usvojen je gornji načelni stav sa sljedećim obrazloženjem: Usmeno ugovorena cijena obavezuje ugovarače kad je u ugovoru, koji je zaključen u propisanoj formi, označena druga cijena, jer je to u saglasnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, po kome su ugovarači dužni da se ponašaju kako pri zasnivanju obligacionih odnosa, tako i pri ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa (član 12. Zakona o obligacionim odnosima). Kupac koji nije lojalan usmenom sporazumu o cijeni, koji izražava volju ugovarača, ne postupa u saglasnosti sa načelom savjesnosti i poštenja ako odbija da plati tu cijenu pozivajući se na prividnu cijenu iz pismenog ugovora. S obzirom da se ugovaranjem više cijene, nego što je označeno u pismenom ugovoru ne ugrožava društveni interes, jer poreski organi utvrđuju cijenu nezavisno od ugovora, a ukoliko bi se vodilo računa o stvarno ugovorenoj cijeni bilo bi u interesu društvene zajednice da se utvrdi i prema njoj odmjeri porez na promet, proizlazi da bi se pri rješavanju ovih sporova moralo u pNom redu voditi računa upravo o tom etičkom načelu. Pokazalo se da argument Načelnog mišljenja o jačanju svijesti ugovarača nije potvrila praksa, jer raskorak između usmeno ugovorene cijene i one koja je pismeno označena u ugovoru gotovo je postalo pravilo, pa se ta činjenica mora uvažavati. 116. Na Savjetovanju građanskih i građansko-privrednih odjeljenja Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda održanom 24. i 25. oktobra 1990. godine u Subotici usvojeni su ZAKLJUČAK BROJ 1/90 NAKNADA NUŽNIH I KORISNIH TROŠKOVA SAVJESNOM I NESAVJESNOM POSJEDNIKU I STICAOCU BEZ OSNOVA (ČLAN 38. ST. 3. I 4. I ČLAN 39. ST. 4. I 5. ZOSPO TE ČLAN 215. ZOO) UTVRDUJE SE PO CIJENAMA U VRIJEME PREDAJE STVARI VLASNIKU, A PREMA TIM CIJENAMA SE UTVRDUJE I VRIJEDNOST KORISTI KOJU JE OVAJ POVJERILAC IMAO OD STVARI. Obrazloženje: U sudskoj praksi je sporno po kojim se cijenama utvrđuje visina naknade nužnih i korisnih troškova (član 38. stav 3. i 4. i član 39. stav 4. i 5. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, te član 215. Zakona o obligacionim odnosima). lspoljena su tri različita stava. Prema jednom, ova naknada se određuje po cijenama rada i sredstava uloženih u održavanje i poboljšanje vrijednosti stvari -u vrijeme ulaganja. Po drugom naknada se određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, a po trećem, po cijenama u vrijeme predaje stvari vlasniku. Na Savjetovanju građanskih i građansko-privrednih odjeljenja Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda održanog 24. i 25. oktobra 1990. godine u Subotici, većinom glasova, usvojen je naprijed izloženi zaključak, iz slijedećih razloga: Naknada nužnih i korisnih troškova na koju se odnose naprijed spomenuti propisi, može se zahtijevati tek nakon predaje stvari vlasniku, što se može zaključiti i iz okolnosti da, u smislu člana 38. stav 8. i člana 40. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, tek od tog momenta počinje teći zastarjelost potraživanja naknade nužnih i korisnih troškova savjesnog i nesavjesnog posjednika (u smislu člana 361. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, zastarjelost u pravilu počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze), a da se konačni obim naknade za korisne troškove sticaocu bez osnova, u smislu člana 215. Zakona o obligacionim odnosima, utvrđuje prema uvećanju vrijednosti vraćene stvari u trenutku vraćanja. Efekat korisnih troškova kod savjesnog posjednika cijeni se u mjeri u kojoj je vrijednost stvari uvećana, a kod nesavjesnog samo ako su učinjeni troškovi korisni za vlasnika stvari, pa se ovi troškovi ne mogu ni procijeniti prije predaje stvari vlasniku, što dovodi do zaključka da posjednik stiče pravo da zahtijeva 58 naknadu za ove troškove tek u momentu predaje stvari vlasniku. Logičan je stav da se naknada ne može zahtijevati sve dok posjednik, odnosno sticalac bez osnova, koristi stvar sa svim poboljšicama, pa je jedino prihvatljiv zaključak da se pravo na ovu naknadu stiče (a i dospijeva) na dan vraćanja stvari vlasniku. Kako se radi o izvorno novčanom potraživanju, u skladu je sa odredbama člana 394. Zakona o obligacionim odnosima, utvrditi obim obaveze vlasnika vraćene stvari po cijenama u vrijeme vraćanja stvari, kada posjednik, odnosno sticalac bez osnova, svoje potraživanje iskazuje u novčanoj vrijednosti i kada ovakvo potraživanje i nastaje. S obzirom na odredbe pomenutog propisa ne bi se mogao prihvatiti stav da se naknada određuje po cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Ne radi se. naime, o novčano m ekvivalentu naturalne obaveze, pa se ne može ni analogno primijeniti princip izražen u odredbama člana 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, a efekti stalnog obezvređivanja novčanih potraživanja u uslovima inflacije biće ublaženi obavezom plaćanja zateznih kamata na utvrđeno potraživanje, koje teku od dana vraćanja stvari, kao momenta i nastanka i dospijeća potraživanja. Kako potraživanje nastaje tek danom vraćanja stvari vlasniku, neosnovan je i stav koji se poziva na načelo monetarnog nominalizma, da se naknada određuje prema cijenama u vrijeme ulaganja rada i sredstava, jer načelu monetarnog nominalizma upravo odgovara određivanje obima naknade prema momentu nastanka novčane obaveze. Suprotan stav bi teško pogađao povjerioca ovog potraživanja, pošto on ne može zahtijevati zateznu kamatu koja u uslovima stalne inflacije, ima revalorizacioni karakter, prije vraćanja stvari vlasniku, kada potraživanje dospijeva. Kako se obaveza naknade nužnih i korisnih troškova umanjuje za vrijednost koristi koju je povjerilac ovog potraživanja dobio od stvari (član 38. stav 5. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima), opravdano je i tu vrijednost utvrđivati prema istom momentu prema kome i visinu naknade za nužne i korisne troškove, saglasno opštim načelima obligacionog prava (shodna, odnosno analogna primjena načela 117. ZAKLJUČAK BROJ 2/90 izraženih u članovima 11. i 15. Zakona o obligacionim odnosima), jer bi druga čiji stav vrijedao načelo ekvivalenc ije. U NAKNADU ŠTETE PROUZROKOVANE NEISPUNJENJEM UGOVORA URAČUNAVA SE ZATEZNA KAMATA NA VRAĆENI IZNOS NOVCA OŠTEĆENOM (ČLANOVI 124. 1132. ST. 1. 15. ZOO) Raskid ugovora djeluje tako da se obje strane oslobađaju svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu štete (stav 1. člana 132. Zakona o obligacionim odnosima, "Službeni list SFRJ", broj 29/78 do 57/89-ZOO); a strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila (stav 5. člana 132. ZOO). Iznos zateznih kamata koji je dužna platiti strana koja vraća novac može višestruko prevazići iznos vraćenog novca i visinu štete koju je pretrpjela druga strana kada kamata ima revalorizacioni karakter. Takav karakter zatezna kamata ima od stupanja na osnovu Odluke SIV-a o visini stope zatezne kamate, dana 17. aprila 1982. godine ("Službeni list SFRJ", broj 19/82) za novčana potraživanja iz ugovora u privredi, a za drugo novčano potraživanje od noveliranja člana 277. stav 1. ZOO ("Službeni list SFRJ". broj 39/85). Pitanje je da li se zatezna kamata koju je dužna platiti strana koja vraća novac - stav 5. člana 132. ZOO, uračunava ili neuračunava u iznos naknade štete nastale povredom (neispunjenjem) ugovorne obaveze. Odgovor na ovo pitanje suprotstavio je mišljenja na savjetovanj u. Preovladalo je mišljenje da se u naknadu štete prouzrokovane neispunjenjem ugovora uračunava zatezna kamata na vraćeni iznos novca oštećenom, dok je manjina prihvatila alternativno rješenje - da se u naknadu štete prouz rok ovan e neispunjenjem ugovora ne uračunava zatezna kamata na vraćeni iznos novca oštećenom. Mišljenje koje je preovladalo ističe slijedeće argumente: Ako se iznosi kamata ne bi uračunali u naknadu štete bilo bi narušeno osnovno načelo instituta naknade štete - da se dosuduje naknada u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja (član 190. ZOO). Uračunavanje iznosa dospjele zatezne kamate u naknadu štete je u skladu sa jednim od osnovnih načela obligacionog prava - načelom jednake vrijednosti davanja (stav 1. člana 15. ZOO) koje bi, u suprotnom, bilo ozbiljno na-rušeno iako zakon izričito nije odredio takve posljedice. Restitucija ima za cilj da uspostavi predašnje stanje. Tom cilju služila je i odredba stav 5. člana 132. ZOO. koja obavezuje stranu koja vraća novac da plati zatezne kamate za upotrebu novca. U vrijeme donošenja ZOO kamata nije imala revalorizacion u funkciju tako da su odredbe člana 132. ZOO i odredbe koje regulišu zateznu kamatu bile uskladene. Onda kada je stopa zatezne kamate postala revalorizaciona. odredbe o zateznoj kamati došle su u sukob sa odredbama o restituciji i naknadi štete. Pošto kamata ima revalorizacionu funkciju kupac kome se, osim vraćene cijene plaća i kamata, dovodi se u povoljniji položaj, a ne u pređašnje stanje kada bi, osim toga, imao pravo i na punu naknadu štete. Povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje (oslobođen je dokazivanja) -stav 1. člana 278. ZOO. Ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete (stav 2. člana 278. ZOO). Ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete (stav 2. člana 278. ZOO). Prema tome zatezna kamata uračunava se u naknadu potpune štete. Odredbama stava 5. člana 132. ZOO propisano je od kada se smatra da je u docnji strana koja vraća novac - to je momenat kad je isplatu novca primila. Obaveza vraćanja novca je novčana obaveza, a stav 5. člana 132. ZOO je izričito propisao plaćanje zateznih kamata. Stoga se na ovu kamatu primjenjuju pravila o zateznim kamatama propisana odredbama čl. 277. do 279. ZOO, pa i pravilo iz stava 2. člana 278. ZOO o uračunavanju zateznih kamata u naknadu štete. Zakonska odredba da zatezna kamata teče odkad je strana koja vraća novac isplatu primila predstavlja izuzetak od pravila kojima je određeno kada pada u docnju dužnik novčane obaveze (član 324. ZOO). Takvim regulisanjem nije promijenjena pravna priroda zatezne kamate u stavu 5. člana 132. ZOO. Mišljenje koje je ostalo u manjini ističe slijedeće argumente: Zatezne kamate iz člana 132. stav 5. ZOO strana, koja na njih ima pravo nije dužna uračunati u eventualnu štetu na koju ima pravo na osnovu člana 132. stav 1. ZOO. Ova dužnost ne proizilazi iz člana 278. ZOO, niti iz bilo koje druge zakonske odredbe. Zbog docnje u ispunjenju novčane obaveze može povjerilac tražiti plaćanje zateznih kamata (nezavisno od toga da li je nastala šteta - član 278. stav 1. ZOO). Ako je usljed docnje nastala šteta. oštećeni može zahtijevati i naknadu štete. ali samo u slučaju ako je šteta veća od iznosa zateznih kamata. Situacija koju reguliše član 132. ZOO je različita od situacije koju reguliše član 278. ZOO. Na naknadu štete iz člana 132. stav 1. ZOO povjerilac nema pravo zbog dužnikove docnje u ispunjenju svoje novčane obaveze. Na nju ima pravo, shodno opštim pravilima o pravu na naknadu štete, zato jer dužnik nije ispunio svoju nenovčanu obavezu (a posljedica toga je i raskid ugovora). Zbog neispunjene nenovčane ugovorne obaveze povjerilac ne može zahtijevati kamate iz člana 132. stav 5. ZOO. Povjerilac može zahtijevati kamate iz člana 132. stav 5. ZOO samo ako je u ispunjenju obaveze dužniku nešto platio. Obaveza vraćanja već primljenog novca od strane dužnika, je uostalom, posredno posljedica neispunjenja njegove nenovčane obaveze. 118. ZAKLJUČAK BROJ 4/90 Prijem isplate unaprijed nije deliktna činjenje. nego činjenje koje je bilo u skladu sa tada važećim ugovorom. Obaveza vraćanja već primljenog novca postaje obaveza dužnika tek kada se ugovor raskine. Zato dužnik tek tada može pasti u docnju sa vraćanjem primljenog iznosa. Kamate, koje mora platiti za vrijeme od prijema novca do raskida ugovora zbog toga uopšte nisu zatezne kamate, iako ih zakon tako označava. Dužnik, naime, još nije u docnji. Obaveza plaćanja ne proističe iz člana 277. ZOO, nego je zasnovana temeljem specijalne zakonske odredbe iz člana 132. stav 5. ZOO (da ovoga nema mogla bi se u slučaju dužnikove nesavjesnosti ustanoviti njegova obaveza plaćanja "zateznih" kamata od prijema novca do raskida ugovora i na osnovu člana 214. ZOO) -kao zamjena za upotrebu tudeg novca po kamatnoj stopi po kojoj se plaćaju zatezne kamate. Tek od tada pa nadalje, kada je dužnik pao u docnju sa vraćanjem primljenog novca, dobivaju kamate iz člana 132. stav 5. ZOO karakter zateznih kamata. Samo za ovaj dio kamata iz člana 132. stav 5. ZOO važi i član 278. ZOO, ali ne za štetu koja je povjeriocu nastala zbog neispunjenja dužnikove nenovčane obaveze iz raskinutog ugovora, već za štetu koja bi eventualno povjeriocu nastala zbog toga što je dužnik zakasnio sa vraćanjem unaprijed primljenog iznosa. Pravilnim tumačenjem čl. 278. ZOO, dolazi se do zaključka, da mora povjerilac uračunati zatezne kamate uz naknadu štete samo kada i šteta i obaveza plaćanja zateznih kamata proizilaze iz istog činjeničnog i pravnog osnova. Ovo obrazloženje ne može se primijeniti u stavu koji je na savjetovanju usvojen većinom glasova. NE RADI SE O ALTERNATIVNOM ISTICANJU VIŠE TUŽBENIH ZAHTEVA U ISTOJ TUŽBI KADA SE OD TUŽENOG TRAŽI DA IZVRŠI OBAVEZU S TIM DA OD OVE ILI VIŠE ALTERNATIVNO ODREĐENIH ČINIDB I IZABERE JEDNU (ALTERNATIVNA OBAVEZA PO IZBORU DUŽNIKA - ČL. 403-408. ZOO), VEĆ O JEDNOM ZAHTEVU. KADA SE PO MATERIJALNOM PRAVU NE MOŽE TRAŽITI IZVRŠENJE JEDNE ILI VIŠE ALTERNATIVNIH OBAVEZA, TAJ DEO ZAHTEVA TREBA ODBITI Obrazloženje: Isticanje više tužbenih zahteva u tužbi ili u toku postupka, nije retka pojava u sudskoj praksi, naročito u sporovima odredene vrste. U većem broju ovih sporova, primena pravila koja se odnose na mogućnost kumuliranja tužbenih zahteva ne stvara posebne teškoće. Medutim, u jednom ne tako malom broju slučajeva, kada se radi o isticanju tzv. "alternativnih tužbenih zahteva", prisutna je pojava različitog postupanja sudova u primeni i tumačenju ovih pravila. Ova pojava ukazuje na potrebu zauzimanja jasnog stava o mogućnosti kumuliranja tužbenih zahteva koji se alternativno predlažu sa stanovišta procesnog prava. Zakon o parničnom postupku u članu 188. predvida dve mogućnosti isticanja više tužbenih zahteva i to kumulativne i eventualno, isticanje tužbenih zahteva. Treći, alternativni način isticanja tužbenih zahteva, prisutan je, takode, u praksi sudova, a ima i teorijsku podršku u mišljenju pojedinih autora teorije procesnog prava. Alternativno isticanje tužbenih zahteva u praksi sudova primenjuje se u veoma različitim slučajevima. Tako, u slučaju kada potraživanju tužioca odgovaraju dve ili više činidbe tuženog, koje su u alternativnom odnosu može se istaći alternativni tužbeni zahtev kojim se predlaže da tuženi izvrši prvu ili drugu činidbu. Pristalice ovog mišljenja, smatraju da mogućnost isticanja alternativnog tužbenog zahteva postoji samo u slučaju kada pravo izbora na činidbu pripada tuženom. Međutim, ukoliko pravo izbora na činidbu pripada tužiocu, on nema prava na isticanje alternativnog zahteva, pošto je dužan da svoje pravo izbora izvrši pre podnošenja tužbe. Prema drugom suprotnom mišljenju, kada potraživanju tužioca odgovara alternativna obaveza, ne radi se o dva zahteva (potraživanja) već o jednom, čiji je predmet alternativno određen. Ovo stanovište svoje uporište nalazi u odredbi člana 403. Zakona o obligacionim odnosima, koja određuje sadržinu alternativne obaveze na taj način što predviđa daje alternativna obaveza ona koja ima dva ili više predmeta i da se gasi ako dužnik preda samo jedan predmet. Prema ovom shvatanju sa stanovišta procesnog prava, alternativna obaveza tuženog čine jedan tužbeni zahtev, koji se mora tako i postaviti u sporu, jer tužilac nema mogućnosti da podnese posebne tužbe za svaki zahtev, ako je u pitanju potraživanje sa alternativnom obavezom. Na savetovanju je nakon rasprave u kojoj je ukazano na funkcionalnu povezanost materijalnog i procesnog prava jednoglasno usvojen zaključak, prema kome se sa procesnog stanovišta, ne radi o alternativnom isticanju više tužbenih zahteva u istoj tužbi, kada se od tuženog traži da izvrši obavezu s tim da od dve ili više alternativno određenih činidbi izabere jednu (alternativna obaveza po izboru dužnika - čl. 403- 408. ZOO), već o jednom zahtevu. U praksi je čest slučaj da se alternativni zahtevi ističu i u svojinskim parnici ma. Najčešće se radi o tužbi sa više tužbenih zahteva u kojima se pored zahteva za utvrđivanje suvlasničkog udela tužioca na zajednički stečenim stvarima, u toku trajanja bračne ili porodične zajednice, ističe istovremeno i alternativni zahtev za predaju ili isplatu utvrdenog suvlasničkog udela na pokretnim nedeljivim stvarima (automobilu, stvarima iz domaćinstva, i si). Postupanje sudova u ovim sporovima po pravilu se odvija tako što se utvrđuje pojedinačna vrednost svake pokretne stvari i nalaže predaja ili isplata utvrđenog suvlasničkog udela tužioca na tim stvarima. Ovako postupanje sudova upućuje na zaključak da sudovi prihvataju postavljeni alternativni zahtev, jer utvrđuju vrednost suvlasničkog udela tužioca na tim stvarima i nalažu predaju utvrdenog suvlasničkog udela na stvari ili isplatu njene protivrednosti. Međutim, tako postupanje sudova nema oslonca u odredbama materijalnog prava, jer se ne radi o alternativnoj obavezi, a isto tako ni u odredbama procesnog prava. U navedenim slučajevima radi se, pre svega, o pogrešnoj primeni materijalnog prava. a sa stanovišta procesnog prava, tako postupanje je i u suprotnosti sa pravilima koja regulišu mogućnost kumulacije tužbenih zahteva, a posebno preduslova za kumulaciju koji se odnosi na primenu istog postupka kod oba kumulirana zahteva. Isplata suvlasničkog udela na nepodeljenoj pokretnoj stvari, moguća je samo u vanparničnom postuku, pod uslovima koji predvida taj postupak. U svojinskoj parnici može se istaći fakultas alternativ a solutionis (alternativno ovlašćenje - član 314. ZPP), s tim što se uloga suda u takvom slučaju svodi samo na obavezu da takvu izjavu unese u izreku presude. Takva izjava tužioca nema karakter tužbenog zahteva, pa samim tim nije potrebno da se u postupku utvrduje da li označena protivrednost, koju tužilac prihvata umesto tražene stvari ili njenog dela, predstavlja njenu ekvivalentnu vrednost. Osim iznetih razloga, koji sa stanovišta materijalnog prava isključuju mogućnost usvajanja alternativno predloženih tužbenih zahteva u ovim sporovima, potrebno je istaći da i postojeća rešenja u odredbama Zakona o izvršnom postupku, isključuju uopšte, potrebu za isticanjem alternativnih tužbenih zahteva. Naime, prema odredbi člana 214. stav 1. ZIP-a, u postupku izvršenja. radi predaje odredene stvari, kada se ta stvar ne nade kod izvršenika ili trećeg lica, sud će na predlog poverioca, proceniti vrednost te stvari i rešenjem naložiti isplatu njene protivrednosti. Dakle, ovo rešenje izvršnog postupka daje mogućnost poveriocu da u slučaju nemogućnosti izvršenja obaveze iz izvršnog naslova. traži isplatu protivrednosti stvari koja je predmet činidbe. Ovo pravo poveriocu pripada u izvršnom postupku samo u slučaju kada se stvar ne pronađe kod dužnika ili trećeg lica. Polazeći od ovih razloga, na savetovanju je jednoglasno zauzet stav, izražen u zaključku da treba odbiti deo istaknutog alternativnog tužbenog zahteva, kada se po materijalnom pravu ne može tražiti izvršenje jedne ili više alternativnih obaveza. 119. ZAKLJUČAK BROJ 5/90 PRAVOSNAŽNO RJEŠENJE O NASLJEOIVANJU NE SPREČAVA UČESNIKA OSTAVINSKOG POSTUPKA DA U PARNICI ISTIČE ZAHTJEV KOJI NE PROIZILAZI IZ NASLJEDNO PRAVNOG ODNOSA, DA SE IZDVOJI DIO, POJEDINE STVARI ILI PRAVA IZ RASPRAVLJE NE ZAOSTAVŠTINE. U sudskoj praksi postoje dva oprečna gledišta o granicama pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju. Po jednom gledištu pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ne sprečava učesnike ostavinskog postupka da u parnici ističu zahtjev za ostvarenje prava koja ne potiču iz nasljednopravnog odnosa, na primjer pravo supruga ili potomka ostavioca da traže izdvajanje dijela iz zaostavštine, pojedinih stvari ili prava, srazmjerno njihovom doprinosu u sticanju tih dobara. Po drugom gledištu pravomo ćno rješenje o nasljeđivanju sprečava učesnika ostavinskog postupka da ističu takav zahtjev. Ova oprečna shvatanja nisu prevaziđena ni na savjetovanju. Prvo shvatanje zastupa većina, a drugo manjina. Većina ističe slijedeće argumente: U ostavinskom postupku se uopšte ne može raspravljati o zahtjevu za izdvajanje dijela zaostavštine, pojedinih stvari ili prava, po pravnom osnovu koji ne izvire iz nasljednopravnog odnosa, pa ni u slučaju kada postoji samo spor o pravu, a ne i o činjenicama. Sud prekida ostavinsku raspravu i upućuje stranku da povede parnicu (ili postupak pred upravnim organom), ako između nasljednika postoji spor o tome da li pravno neka imovina ulazi u ostavinu, kao i u slučaju kada postoji spor o pravu povodom zahtjeva potomaka ostaviočevi h koji su s njim živjeli u zajednici da im se iz ostavine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine (član 223. Zakona o nasljeđivanju SRBiH i analogne u zakonima drugih republika). Radi se, dakle, o zahtjevu koji je nastao iz pravnog odnosa sa ostaviocem prije njegove smrti, pa se zbog toga o tom zahtjevu ne može raspravljati u ostavinskom postupku koji se ograničava na raspravljanje samo o pravima koja izviru iz nasljednopravnog odnosa. Zato pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ne sprečava učesnika ostavinskog postupka da svoja prava, koja ne izviru iz nasljednopravnog odnosa, ostvaruju u parnici. Manjina obrazlaže svoj stav slijedećim argumentima: Rješenjem o nasljeđivanju ne odlučuje se samo o nasljednim pravima učesnika ostavinskog postupka, već i o objektu tih prava, a to znači da se utvrđuje opseg i sastav ostavine. Ako učesnici ostavinskog postupka nisu isticali zahtjev za izdvajanje dijela iz ostavine, pojedinih stvari ili prava, sud nije bio ovlašten da ispituje opseg i sastav ostavine, tj. da li sve stvari ili prava koja su prijavljena kao ostavina ulaze u njen sastav, odnosno da li alikvotni dio pripada nekom učesniku ostavinskog postupka po drugom osnovu, koji ne izvire iz nasljednopravnog odnosa. Ako bi se dozvolilo da učesnici ostavinskog postupka ističu zahtjev za odvajanje dijela iz raspravljene ostavine, pojedine stvari ili prava, vrijeđalo bi se bitno svojstvo pravomoćnosti ne bis in idem, a time i svrha ove pravne ustanove: pravna sigurnost. Upravo zbog pravne sigurnosti se uzima da je istinito ono što je utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom (res iudicata pro veritatae habetur), pa dakle, i obujam ostavine i njen sastav, koji je utvrđen pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju. Samo ako se isključi pravo lica koja su učestvovala u ostavinskom postupku, da ističu zahtjev za odvajanje dijela, pojedinih stvari ili prava iz raspravljene ostavine, može se sačuvati treće svojstvo pravomoćnosti, a to je da pravomoćna sudska odluka obavezuje stranke koje su učestvovale u postupku, pa i kada se time stvara (konstituiše) neko subjektivno pravo koje ne izvire iz gradanskopravnog odnosa na koji se odnosi odluka. XXXI ZAJEDNIČKA SEDNICA SAVEZNOG SUDA, REPUBLIČKIH I POKRAJINSKIH VRHOVNIH SUDOVA I VRHOVNOG VOJNOG SUDA održana 25. i 26. novembra 1986. godine u Beogradu, usvojila je 120. NAČELNI STAV BROJ 3/86 ZASTARELOST ZAHTEVA ZA NAKNADU ŠTETE CENI SE PREMA PROPISU ČL. 376. I 377. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA BEZ OBZIRA DA LI SE NAKNADA ZAHTEVA ZA VEĆ NASTALU ŠTETU ILI ZA ŠTETU ZA KOJU JE PO REDOVNOM TOKU STVARI IZVESNO DA ĆE SUKCESIVNO NASTAJATI U BUDUĆNOSTI, KAO I BEZ OBZIRA DA LI SE NAKNADA BUDUĆE ŠTETE ZAHTEVA U OBLIKU NOVČANE RENTE ILI U JEDNOKRATNOM IZNOSU. V NAKNADU ŠTETE KOJA ĆE SUKCESIVNO NASTAJATI U BUDUĆNOSTI (IZGUBLJENO IZDRŽAVANJE IZGUBLJENA ZARADA NAKNADA ZA TUDU POMOĆ I NEGU I U DRUGIM SLUČAJEVIMA KADA SE MOŽE TRAŽITI NAKNADA BUDUĆE MATERIJALNE ŠTETE) OŠTEĆENI MOŽE OSTVARIVATI I SUKCESIVNIM UTUŽIVANJEM NAKNADE ZA PROTEKLI PERIOD A NE SAMO U VIDU RENTE. U TOM SLUČAJU ROKOVI ZASTARELOSTI ZA PRVO UTUŽENO POTRAŽIVANJE RAČUNAJU SE PO ODREDBAMA ČLANA 376. ODNOSNO 377. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA, A ZA SVAKO SLEDEĆE UTUŽENO POTRAŽIVANJE (UTUŽENJE) TEČE NOVI ROK ZASTARELOSTI OD DANA KAD JE PRETHODNI SPOR OKONČAN (ČLAN 392. STAV 3. ZOO). PREDNJI STAV PRIMENJUJE SE I NA ODNOSE NASTALE ZA VREME VAŽENJA ZAKONA O ZASTARELOSTI POTRAŽIVANJA - ČL. 19. 120. TOG ZAKONA. Obrazloženje: Na XVII zajedničkoj sednici Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda, održanoj 7. i 8. svibnja 1981. godine, bio je usvojen Načelni stav broj 3/31, koji je sadržan u ovom načelnom stavu pod I i IV, prema kojem se zastarelost zahtjeva za naknadu štete ravna prema odredbama čl. 376. i 377. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), bez obzira da li se naknada zahtijeva za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom toku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budu'ćnosti, kao i bez obzira da li se buduća šteta zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu. Kako proizlazi iz obrazloženja ovog načelnog stava, sudska praksa koja je prethodila usvajanju tog načelnog stava, u prosudivanju instituta zastare buduće štete, bila je vrlo različita, te je bilo stavova, prema kojima se zastarijevanje zahtjeva za naknadu štete ravna prema odredbama čl. 376. i 377. ZOO, bez obzira da li se naknada traži za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom toku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira da li se buduća šteta traži u obliku mjesečne novčane rente ili u jednokratnom iznosu, kao i stavova prema kojima zastarijevanje potraživanja naknade štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti ne nastupa sve dok šteta traje, s tim da pojedini iznos takve štete (mjesečni rentni iznos) zastarijeva za tri godine u skladu s prije citiranim zakonskim odredbama. Ima i nekoliko podvarijanti izloženih osnovnih stanovišta. Usvajajući navedena stajališta XVII je zajednička sjednica imala u vidu u osnovi ove razloge: Jedna od općih osobina ustanove zastarjelosti u našem važećem zakonodavstvu jest načelo po kojem svako potraživanje s područja o kojem je riječ podliježe zastarjelosti osim ako zakon izrijekom nije za pojedine slučajeve odredio što drugo. Ta opća osobina ovog instituta utemeljena je već na odredbi člana 1. ZZP, odnosno člana 360. ZOO, na propisima koji ureduju izuzetke (član 9. ZZP, odnosno član 369. ZOO - član 16. stav 3. ZZP, odnosno član 373. stav 3. ZOO), kao i u smislu i suštini tog instituta kako je on oblikovan našim pozitivnim pravom. Nije sporno da takav izuzetak za zastarjelost ove vrste nije u zakonu izričito predviden. Nadalje: Vrijeme zastarjelosti potraživanja naknade štete počinje teći otkad je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila - član 19. stav 1. ZZP, član 376. stav 1. ZOO. Prema tome za buduće štete rok zastare počet će teći od dana kad u budućnosti ta šteta bude nastala. To vrijedi za štetu koja je posljedica uzroka ranije štetne radnje i koja vremenski nije s njom povezana, niti je njeno nastupanje izvjesno. Medutim, ako se buduća šteta može već zajedno sa sadašnjom sagledati, ako je ona već sada po redovnom toku stvari izvjesna, posebno na primjer kod gubitka na osobnom dohotku zbog potpune ili djelimične nesposobnosti oštećenog za rad, tada je očito riječ o šteti za koju je oštećeni već saznao, a ne o šteti za koju će on doznati tek u ono vrijeme kad nastupi gubitak u zaradi. Zbog toga, u tom slučaju i rok zastarjelosti za tu štetu počinje teći već saznanjem za nju a ne tek onim danom kad u budu ćnosti nastane gubitak zarade. Šteta kod gubitka zarade, odnosno uzdržavanja i sličnih situacija nastaje doduše sukcesivno, sada i ubuduće, i u pravilu, traje sve dok traju štetne posljedice, ali takva šteta ima svoj uzrok u već svršenoj štetnoj radnji, a i sama je već nastala. Istina, radi se o budućoj šteti, ali o takvoj koja je u sadašnjosti već izvjesna, na koju oštećeni odmah ima pravo, za čije su odredivanje u odštetnom pravu sadržana sva potrebna pravna pravila. Kad stoga oštećeni, po završenom liječenju, znajući za 1.; činioca i štetu, uključivo i buduću, zahtijeva naknadu, on je u pogledu te buduće štete, sa gledišta zastarjelosti, u istom položaju kao i u odnosu na zahtjev za naknadu štete - jednako zna za jednu i za drugu, ima sve elemente koji mu omogućuju (prema stanju pozitivnih propisa i sudske prakse) da ustane s odredenim zahtjevom da mu se na teret odgovorne osobe dosudi naknada u rentnom obliku sve dok traju štetne posljedice. Vrsta štete, o kojoj je riječ, nastaje u jednom odredenom trenutku i oštećeni za nju i njenu osobinu da će trajati i ubuduće doznaje, također, u jednom određenom trenutku, pa zastarijevanje počinje istog dana kad bi počelo i za štetu čija ukupnost nastaje odjednom. Postoje, doduše, izvjesni rizici sadašnjeg zahtjeva za naknadu buduće štete, ali te razlike u odgovarajućoj mjeri otklanja institut izmjene dosuđene naknade iz člana 196. ZOO. U primjeni citiranih načelnih stavova (I, IV) u sudskoj praksi i njegovoj interpretaciji, izraženi su različiti stavovi, što je dovelo do potrebe da se problem iznese u smislu odredbe člana 33. stav 2. Zakona o Saveznom sudu ponovo na zajedničku sjednicu, pa je radi razrješenja nastalog problema u vezi s tumačenjem načelnog stava isti dopunjen stavovima li i Ili, pri čemu je XXXI zajednička sjednica imala u vidu slijedeće razloge: Odredbe člana 194. stav 2. i člana 195. stav 2. ZOO predviđaju kao oblik naknade štete za izgubljeno uzdržavanje, pomaganje, za izgubljenu zaradu, trajno povećane potrebe, za smanjenu mogućnost daljnjeg razvijanja i napredovanja, novčanu rentu. Stoga se kao prvo pitanje u vezi s time postavio problem da li je za takve oblike budu će štete moguće naknadu dosudivati u obliku glavnice za određeno vrijeme, ili samo u obliku novča ne rente, kako je to predviđeno u navedenim zakonskim odredbama. U vezi s time je prihvaćen stav da je za takve štete moguće dosudivati ne samo novčanu rentu, već i glavnicu, kojom se pokriva šteta za određeno vremensko razdoblje, sukcesivnim utuživanjem. Taj se stav zasniva na tome, što se naknade navedenih šteta uvijek dosuduje u obliku glavnice, kad su u pitanju dospjeli iznosi, da su zakonske odredbe člana 194. stav 2. i člana 195. stav 2. ZOO dispozitivni propisi s jedne strane, dok s druge strane radi se o odredbama kojima je propisano pravo oštećenog da traži naknadu štete u obliku novčane rente, a njegovo je pravo, kad to odgovara njegovim interesima, tražiti i dosuđivanje dospjelih iznosa izgubljene zarade, uzdržavanja pomoći i sličnih šteta, jer nema zakonskih propisa, koji bi isključili pravo oštećenog na sukcesivno utuživanje štete. Isto je tako činjenica da oštećeni, kome je dosuđena novčana renta, koja regulira vjerovnička-dužničke odnose između oštećenog i 64 štetnika za vrijeme do podnošenja zahtjeva za promjenu rente, a posebno u inflacijskim uvjetima ne dobiva punu odštetu, na koju ima pravo po odredbama čl. 189. i 190. ZOO, pa ni uz primjenu odredbe iz člana 196. ZOO, na koju su upućivali razlozi dosadaćnjeg načelnog stava, jer prema toj odredbi (i njezinom gotovo jednoglasnom tumačenju) povećanje rente može se dosuditi samo za ubuduće (od podnošenja tužbe pa nadalje). Odredbom člana 388. ZOO propisano je da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika podužetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. U slučaju sukcesivnog utuživanja budu ćih šteta tužbe moraju biti podnesene u rokovima iz čl. 376. i 377. ZOO, time da prethodna u smislu odredbe člana 392. stav 3. ZOO prekida zastaru za slijedeće razdoblje, za koje počinje teći zastarni rok iznova kad je prethodni spor okončan. U pitanju je naime trajna šteta, koja je već nastala i koja traje i u budućno stiče nastupati sa svim štetnim posljedicama, gubitka određenih prihoda, pa takva šteta po prirodi stvari čini cjelinu, te svako sukcesivno utuženje u smislu člana 388. ZOOO treba shvatiti kao radnju oštećenog poduzetu pred sudom ne samo da se ostvari naknada za protekli period, već i da se očuva osnovno pravo iz kojega proističu buduća potraživanja. To se naravno ne odnosi na moguće štete, koje još nisu nastale, jer rokovi zastare za takve štete teku od nastanka štete. Konačno valja reći da neki propisi (vidi tako npr. član 226. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranja SRB - NN broj 20/78) drukčije ureduju pojedina pitanja zastare ili pak mogućnosti utuživanja (dospjelosti) potraživanja naknade ovakvih šteta koje sukcesivno nastaju u budu ćnosti, a također valja računati i s tim da pojedini zakoni (savezni, republički, pokrajinski) mogu pojedina pitanja na koja se odnosi (ili bi se mogao odnositi) predmetni načelni stav i drukčije urediti, pa je stoga to valjalo i istaknuti u načelnom stavu (toč. V). (Iz Biltena sudske prakse Saveznog suda, broj 26, Beograd 1987 121. Član 49. Zakona o opštem upravnom postupku Članovi 12. i 19. Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini U POSTUPKU UTVROIVANJA PRVENSTVENOG PRAVA NA PRETVARANJE ZAJEDNIČKIH PROSTORIJA (TAVANA I DRUGIH) U STANOVE, U ZGRADI U DRUŠTVENOJ SVOJINI, NOSIOCI STANARSKOG PRAVA I KUĆNI SAVJET TE ZGRADE IMAJU SVOJSTVO STRANKE.

Polazeći od odredaba čl. 12. i 19. Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini ("Službeni list SRBiH", broj 32/87) kojima je regulisan prestanak prava korištenja zajedničkih prostorija odnosno njihovih dijelova nosioca prava korištenja, obaveze stanara stambene zgrade prema investitoru i obaveze investitora prema nosiocima stanarskog prava, kao i sadržaj rješenja o pravu na nadziđivanje odnosno na pretvaranje zajedničkih prostorija u stanove, sud nalazi da u postupku utvrđivanja ovog prava u korist društveno pravnog lica, nosioci stanarskog prava i kućni savjet zgrade u kojoj se ostvaruje ovo pravo, imaju svojstvo stranke u smislu člana 49. Zakona o opštem upravnom postupku. Ovo stoga što u postupku donošenja navedenog rješenja mogu biti povrijeđena prava nosioca stanarskog prava utvrđena navede- 122. nim zakonom, pogotovu ako rješenje kojim se utvrđuje prvenstveno pravo ne sadrži i sve obaveze investitora u odnosu na nosioce stanarskog prava, pa kako prema odredbi člana 49. Zakona o opštem upravnom postupku svojstvo stranke imaju i lica koja radi zaštite svojih prava i pravnih interesa imaju pravo da učestvuju u postupku, to je neosporno da u konkretnom slučaju tužitelji imaju svojstvo stranke. Kako je tuženi organ izveo pogrešan zaključak o stranačkom svojstvu tužitelja, to je valjalo primjenom člana 39. stav 2. Zakona o upravnim sporovima tužbu uvažiti i osporeno rješenje poništiti, kako bi se u ponovnom postupku uzela u meritorna rješavanje izjavljena žalba tužitelja i po istoj donijelo odgovarajuće rješenje.

Navedenom inspekcijskom mjerom naložena je obaveza organizaciji udruženog rada i ta organizacija je jedina i bila stranka u upravnom postupku, tako da je ona mogla i da u skladu sa citiranim zakonskim odredbama pokrene upravni spor ako je smatrala da joj je osporenim aktom povrijedeno neko njeno pravo ili neposredan interes zasnovan na zakonu.

Nasuprot ovom, tužilac nije ni bio stranka u upravnom postupku. niti je nala- 124. ganjem obaveze organizaciji udruženog rada povrijedeno neko njegovo pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu. Tek kada organizacija udruženog rada donese odluku kojom će odlučiti o pravu tužioca, odnosno kada dođe.do promjene njegovog statusa u organizaciji, tužilac ima pravo da u okviru organizacije udruženog rada traži zaštitu svojih prava, a nakon toga i kod nadležnog suda ako smatra da su povrijeđena njegova subjektivna prava. Budući da je očevidno da se osporenim aktom, koji se tužbom osporava, ne dira u pravo tužioca ili u njegov neposredni lični interes zasnovan na zakonu, valjalo je na osnovu odredbe tačke 3. stava 1. člana 30.

Zakona o upravnim sporovima rješenjem odbaciti tužbu.

U konkretnom slučaju radi se o upravnoj stvari u kojoj je glavnoj stranci Mjesnoj zajednici D.G. izdata urbanistička saglasnost za izgradnju kaptažnog objekta.

Ovaj postupak pokrenula je navedena mjesna zajednica na inicijativu grupe građana - lica koja su podnijela tužbu za upravno-sudski spor. Dakle, u pNostepeno m upravnom postupku odlučeno je o zahtjevu glavne stranke, a u drugostepenom postupku uvažena je žalba grupe građana koji se protive izgradnji navedenog objekta, zainteresirane stranke, pa je prvostepeno rješenje poništeno, da prvostepeni organ u ponovnom postupku dozvoli učešće zainteresiranim strankama da učestvuju u postupku (član 49. Zakona o opštem upravnom postupku u vezi sa članom 132. Zakona o prostornom uređenju). Podnosioci tužbe koji osporavaju drugostepeno rješenje su lica na čiju inicijativu je mjesna zajednica pokrenula upravni postupak, dakle, podnosioci tužbe nisu u smislu člana 49.

Zakona o opštem upravnom postupku, učestvovali u upravnom postupku ni kao glavna stranka niti uzgredna stranka, pa podnosiocima tužbe ne pripada pravo da u smislu člana 12. i člana 2. 125. stav 1. Zakona o upravnim sporovima pokreću upravni spor protiv navedenog rješenja. Tužbu za upravno-sudski spor, u konkretnom slučaju, mogla je podnijeti Mjesna zajednica D.G. kao glavna stranka, koja je pokrenula upravni postupak i o čijem je zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti u prvostepenom postupku odlučeno.

Tuženi je u žalbenom postupku ocijenio kao zakonit prvostepeni zaključak o prekidu postupka. Po ocjeni ovog suda prvostepeni organ nije imao zakonskog osnova da u konkretnom predmetu prekida postupak primjenom člana 144. Zakona o opštem upravnom postupku. I pod pretpostavkom da tužitelj drži u posjedu dio društvenog zemljišta, odnosno da postoji 126. Član 6. Zakona o upravnim sporovima uzurpacija, ne bi se mogao izvesti zaključak da se zbog toga ne može provoditi postupak utvrđivanja granica šuma u društvenoj svojini u smislu odredaba čl. 67-69. Zakona o šumama ("Službeni list SRBiH", broj 11/78). Ovo stoga što ni jednom odredbom Zakona o šumama nije propisano da se utvrđivanje granica šuma u društvenoj svojini ne može provoditi na područjima na kojima postoje neriješene uzurpacije.

Uostalom u tužiteljevom slučaju radi se o utvrđivanju granica njegovih vlastitih parcela označenih kao k.č. br. 1370/3 i 1369/3, upisane u zk. ul. broj 532 k.o. B. prema društvenoj parceli označenoj kao k.č. broj 474/1 k.o. B, pri čemu se tužitelj izjasnio u žalbi da je voljan napustiti onaj dio zemljišta za koji se prilikom utvrđivanja granica utvrdi da je uzurpacija. Zbog toga sud smatra da je bilo zakonskog osnova da se tražena granica utvrdi i obilježi na terenu i u planovima, kako bi se tužitelju i organizaciji koja gazduje šumama u društvenoj svojini omogućilo da nesmetano koriste svoje zemljište.

Pomenuta komisija za raspodjelu stanova boraca NOR-a nije državni organ, ni organizacija udruženog rada, ni samoupravna organizacija a ni zajednica, već skupštinske tijelo, a njeno rješenje predstavlja akt raspolaganja.

Sljedstveno tome ni rješenje izvršnog odbora SO T.D. od 5. aprila 1990. godine ne predstavlja upravni akt u smislu citirane zakonske odredbe kojim je žalba S.O. od- 127. bijena, pa se protiv tog akta, kao konačnog akta, ne može voditi upravni spor. Kod takvog stanja stvari, članu opštinske organizacije SUBNOR-a Š.O. ostalo je jedino da tu odluku pobija pred redovnim sudom, jer su redovni sudovi nadležni - član 34. stav 1. tačka 1-c Zakona o redovnim sudovima ("Službeni list SRBiH", broj 19/86 i 25/88) da sude po tužbi kojom član opštinske organizacije SUBNOR-a pobija odluku te organizacije o dodjeli stana na korištenje drugom članu iste organizacije, u kojem smislu je i dala uputa prvostepenog organa.

Prema tome, nije bilo osnova da Viši sud u B. u svojoj nadležnosti rješava ovu upravnu stvari presudom meritorne odlučuje na način da tužbu Š.O. podnesenu protiv rješenja drugostepenog organa od 3. aprila 1990. godine uvaži i to rješenje poništi, nego je morao da tužbu odbaci.

Na drugačije rješenje ove upravne stvari bez uticaja su navodi tužbe u pogledu promjene prvobitne namjene predmetnog zemljišta jer odredbama Zakona o građevinskom zemljištu nije predviđena mogućnost da se u slučaju promjena namjene objekata radi čije izgradnje je zemljište izuzeto može naknadno postavljat i zahtjev za ostvarivanje prvenstvenog prava korištenja.

Istina, raniji vlasnik je oslobođen od dužnosti plaćania naknade za preuzeto zemljište prema odredbi člana 52. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu, međutim, u ovoj upravnoj stvari se ne radi o naknadi za preuzeto zemljište, već o naknadi za pogodnosti.

koja je sastavni dio navedene opštinske odluke, određeno da se za zauzimanje površina izvan poslovnih prostorija plaća od svakog kvadratnog metra mjesečno unaprijed 20,00 dinara, te da taksu iz tog tarifnog broja plaća svako ko zauzima površine, ipak se u skladu sa citira- 130. nom zakonskom odredbom kao i odredbom tačke 2. člana 2.

Odluke o komunalnim taksama, komunalna taksa po tom tarifnom broju može plaćati samo za zapremanje trotora ispred poslovnih prostorija, kako je to zakonom propisano. U zapisniku prvostepenog organa od 4. juna 1990. godine navedeno je da tužilac zauzima površinu od 90 m2 ali se ne vidi da li je zauzeo trotoar ispred poslovnih prostorija ili neku drugu površinu, tako da se ne može ocijeniti da li je prvostepeni organ tužioca pravilno zadužio komunalnom taksom, tim prije što tužilac u žalbi kao i tužbi ističe da zauzima dio svog dvorišta koji je sastavni dio građevinske parcele koju koristi i za koju plaća naknadu za korišćenje građevinskog zemljišta.

Tužiteljica, pak, ni u kojem slučaju ne može imati pravo na pretvaranje potkrovlja navedene zgrade u stan, pa zato ni pravo da traži odobrenje za građenje bez obzira da li je podstanar kod jednog od nosilaca stanarskog prava na stanu u toj zgradi ili član njegovog domaćinstva (prema podacima spisa predmeta bi proizilazilo da nije član domaćinstva) jer kako to proizilazi iz navedenih zakonskih propisa, ona kao građanin, uopšte ne može biti investitor pretvaranja zajedničkih prostorija u stanove, pošto to može biti samo društveno pravno lice, a građanin samo preko stambene zadruge i to putem konkursa (tužiteljica nastupa sama, a ne putem stambene zadruge) koji u konkretnom slučaju i ne dolaze u obzir, budući da je nosilac prava raspolaganja nacijeloj zgradi koristio svoje pravo na pretvaranje potkrovlja kao zajedničke prostorije u stan. 131.

Organi uprave su, prema tome, postupili zakonito kada su usvojili zahtijev društvenog preduzeća i odobrili mu da može pristupiti izvođenju radova na pretvaranju potkrovlja zgrade u stambeni prostor, a odbili prigovore tužiteljice kojim se ona protivila gradnji želeći da za sebe ostvari to isto pravo budući da joj to pravo ne može pripasti.

Prema toj odredbi prilikom prometa upotrebljavanih motornih vozila potrebno je utvrditi poresku osnovicu ltoju čini prometna vrijednost i u tom postupku procjene neophodno je omogućiti stranci da se izjasni o prometnoj vrijednosti koju je utvrdila opštinska uprava društvenih prihoda Kako je u konkretnom slučaju izvršen promet motornog vozila koje je oštećeno bilo je neophodno utvrditi prometnu vrijednost motornog vozila u takvom stanju, a ne utvrđivati vrijednosti primjenom kataloga jer navedenim zakonom nije predviđena mogućnost da se utvrđivanje prometne vrijednosti vrši primjenom kataloga.

Kako je prvostepeni organ primjenom propisanih stopa na utvrđenu osnovicu pravilno izvršio razrez poreza, doprinosa i drugih obaveza, to je i tužena pravilno postupila kada je odbila žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostepenog rješenja. I, Navodi tužiteljice da je kažnjena za pronađenu neznatnu razliku i da to ne može biti razlog neprihvatanja poslovnih knjiga nisu se mogli uvažiti. Naime, da bi bio ispunjen uslov za neprihvatanje poslovnih knjiga, saglasno odredbi tačke 2. stava 3. člana 208. Zakona o porezima građana, od značaja je da li je poreski 133. obveznik oglašen krivim i kažnjen za određen i prekršaj ili ne, dok je bez uticaja težina počinje nog prekršaja kao i eventualna visina izrečene novčane kazne.

Odredbom tačke 1. stava 3. člana 208. Zakona o porezima građana propisano je da se poslovne knjige ne smatraju vjerodostojnim i ne služe kao osnov za utvrđivanje poreza ako uopšte nisu vodene.

Iz spisa predmeta proizilazi da tužilac nije postupio u skladu sa citiranim zakonskim odredbama, jer prije upotrebe nije ovjerio poslovne knjige, pa je prvostepeni organ pravilno 134. zaključio da iste uopšte nisu vodene i pravilno je postupio kada je osnovicu za razrez poreza utvrdio u skladu sa odredbom tačke 3. stava 3. člana 57. Zakona o porezima građana, odnosno kada je osnovica poreza utvrđena na osnovu realno utvrđene osnovice iz 1989. godine, uvećane za prosječan rast cijena. Stoga je i tužena pravilno postupila kada je odbila tužiočevu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja kao neosnovanu. Navodi tužioca da neovjeravanje poslovnih knjiga ne može biti isključivi razlog da se iste ne prihvate kao vjerodostojne nisu se mogli uvažiti.

Naime, da bi se smatralo da se poslovne knjige vode potrebno ih je voditi na propisanim obrascima i iste je neophodno prije upotrebe ovjeriti kod opštinske uprave društvenih prihoda, a u konkretnom slučaju tužilac nije tako postupio.

Odluka tuženog zasniva se na pogrešnoj primjeni Zakona o prostornom uređenju ("Služ-beni list SRBiH", broj 9/87). Odredbama ovog zakona propisano je da se u postupku izdavanja odobrenja za gradnju utvrđuje postojanje uslova navedenih u odredbi člana 144. citiranog zakona, pa je regulisano da se odobrenje za izgradnju izdaje na osnovu urbanističke saglasnosti, tehničke dokumentacije, dokaza o vlasništvu, građevinsko-tehničkim uslovima, uslovima u odnosu na gradilište.

Prema tome, Zakonom o prostornom uređenju nije predviđeno da organ uprave u postupku izdavanja odobrenja za gradnju može utvrđivati i ispitivati okolnosti od kojih zavisi da li će gradnjom biti ugroženi uslovi življenja i stanovanja susjeda i drugih lica. Ove okolnosti utvrđuju se u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti, kako je to predviđeno odredbom člana 124. stav 1. tačka g) Zakona o prostorno m uređenju. Ovom odredbom propisano je da će organ uprave koji izdaje urbanističku saglasnost u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti ispitati eventualne obaveze investitora u odnosu na susjede i prava drugih lica. Zbog toga je tuženi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je poništio odobrenje za gradnju i kada je naložio prvoste- 135. penom organu da u postupku izdavanja odobrenja za gradnju utvrđuje i ispituje okolnosti od kojih zavisi da li će izgradnjom navedenog objekta biti ugroženi uslovi stanovanja i života susjeda investitora.

To sve samo po sebi upućuje da se u konkretnom slučaju nisu ispunili svi potrebni zakonski uslovi - čl. 32, 33. i 34. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84 i 12/87) da se 137. tužiočevom zahtjevu za zamjenu stana udovolji.

Predmet zamjene, naime, može biti samo stan u smislu člana 3. Zakona o stambenim odnosima, a ne i prostorije ili stan u smislu člana 4. tog zakona, a subjekti zamjene mogu biti samo nosioci stanarskog prava. Namjenski stanovi ne smatraju se stanom u smislu člana 4. stav 1. tačka 3. istog zakona i na takvim prostorijama odnosno stanovima ne može se steći stanarsko pravo, koje se stiče samo na stanu, čija je definicija data u članu 3. Zakona. Prema tome, bilo je osnova u utvrđenom činjeničnom stanju da prvostepeni organ donoseći svoje rješenje odbije zahtjev tužioca pobliže naveden u dispozitivu prvostepenog rješenja.

Tuženi je, naime, kao i prvostepeni organ, pravilno utvrdio da tužiocu ne pripada pravo da nakon smrti nosioca stanarskog prava nastavi sa korištenjem predmetnog stana, jer je, s obzirom na naprijed izloženo a u postupku donošenja konačne odluke u stvari na vjerodostojan i pouzdan način utvrđeno, da tužilac nije lice iz člana 6. stav 2. navedenog zakona pošto sa nosiocem stanarskog prava nije živio u predmetnom stanu u ekonomskoj zajednici više od deset godina. odnosno više od pet godina po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju.

Zakon nije odredio koji su to drugi razlozi zbog kojih se smatra da je nosilac stanarskog prava trajno prestao da koristi stan, pa je za prakt ičnu primjenu ove zakonske norme, neophodno u svakom konkretnom slučaju procjenjivati koji su to drugi razlozi zbog kojih se smatra da je nosilac stanarskog prava prestao trajno da koristi stan i da su nastupili uslovi da član domaćinstva koji je nastavio da koristi stan stekne svojstvo nosioca stanarskog prava.

Prema shvatanju ovog suda postojanje drugih razloga zbog kojih se smatra da je nosilac stanarskog prava trajno prestao da koristi stan, cijeni se prema subjektivnom elementu tj. namjeri nosioca stanarskog prava da trajno prestane koristiti stan, kao i prema objektivnom elementu tj. okolnostima na osnovu kojih se pouzdano i sa sigurnošću može zaključiti da je nosilac stanarskog prava trajno prestao da koristi stan. Kada je očigledno da je nosilac stanarskog prava iselio u drugo mjesto u zemlji ili u inostranstvo odnosno ako je odabrao drugo mjesto stalnog boravka, smatraće se da je trajno prestao da koristi stan. U ovim okolnostima nastupaju uslovi za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u smislu člana 28.

Zakona o stambenim odnosima. Ako nije očigledno da je nosilac stanarskog prava trajno prestao da koristi stan potrebno je u postupku na siguran i pouzdan način utvrditi da se nosilac stanarskog prava iselio u drugo mjesto, odnosno u inostranstvo. Da bi se ocijenilo da li je nosilac stanarskog prava trajno prestao da koristi stan potrebno je, dakle ispitati namjeru nosioca stanarskog prava i u tom smislu zatražiti izjavu nosioca stanarskog prava da neće nastaviti daljnje korištenje stana (sporazumni ili jednostrani raskid ugovora o korištenju stana - člana 53. Zakona o stambenim odnosima). Tek na osnovu utvrđenja objektivnih okolnosti i subjektivnog elementa može se sa sigurnošću izvesti zaključak da li je zaista došlo do trajnog prestanka korištenja stana od strane nosioca stanarskog prava.

Ovo zbog toga što je u primjeni ove odredbe sudska praksa zauzela stav da je nosilac stanarskog prava dužan da se iseli iz stana sa članovima porodičnog domaćinstva, ako se u postupku utvrdi da postoji faktička mogućnost korištenja porodične stambene zgrade, odnosno stana kojeg 140. je nosilac stanarskog prava stekao u svojinu.

Prema nalazu vještaka proizilazi lo bi da radovi koje nosilac stanarskog prava treba da izvede na porodičnoj zgradi nisu takve prirode da se zbog istih faktično ne može koristiti porodična zgrada, tim prije ako je tačna tvrdnja tužioca da nosilac stanarskog prava faktično i koristi istu. Za pravilno rješenje ove upravne stvari potrebno je u ponovnom postupku da vještak, nakon izvršenog vještačenja, da nalaz i mišljenje o tome da li prema sadašnjem stanju porodične stambene zgrade postoji faktička mogućnost korištenja zgrade. Na osnovu ovog utvrđenja organi uprave će odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužioca za iseljenje nosioca stanarskog prava iz predmetnog stana.

Ovo tim prije, kako je naprijed istaknuto, što je nosilac stanarskog prava jedino lice koje može tražiti utvrđivanje prava na zamjenu stana a posebno, nakon što rješenje o utvrđivanju prava na zamjenu stana postane konačno (dakle, uručeno nosiocu stanarskog prava) tražiti, odnosno realizovati odobrenu zamjenu stana.

Pravilnim tumačenjem ove odredbe slijedi da je odbijanje saglasnosti za zamjenu stana vezano za obavezu davaoca stana na korištenje da nosiocu stanarskog prava obezbijedi konkretan - određen stan koji mu može u roku od šest mjeseci, dati na korištenje.

Zbog toga se ne može smatrati da je davalac stana na korištenje postupio u skladu sa citiranom odredbom Zakona o stambenim odnosima ako je, odbijajući saglasnost za zamjenu stana, nosiocu stanarskog prava predložio eventualnu mogućnost kupovine drugog stana, jer time davalac stana na korištenje nije nosiocu stanarskog prava ponudio drugi konkretan stan. Također, se ne može smatrati da je davalac stana ponudio nosiocu stanarskog prava drugi stan na propisani način i u roku propisanom u odredbi člana 142. Član 56. Zakona o stambenim odnosima 33. stav 4. Zakona o stambenim odnosima, ako je u upravnom postupku donošenja rješenja koje zamjenjuje saglasnost davaoca stana za zamjenu, predložio niz stanova čiji nosioci stanarskog prava bi bili saglasni da izvrše zamjenu sa nosiocem stanarskog prava.

Naime, obaveza davaoca stana na korištenje je da drugi stan ponudi u roku koji predvida odredba člana 33. stav 4. citiranog zakona, tj. u roku od 60 dana od dana kada mu je podnesen zahtjev za davanje saglasnosti, pa mu zbog toga ne pripada pravo da u postupku kod upravnog organa, koji je pokrenut zbog toga što je davalac odbio saglasnost, predlaže i nudi nosiocu stanarskog prava zamjenu stanova za druge stanove. Zbog toga su organi uprave pravilno zaključili da je tužilac neopravdano odbio davanje saglasnosti za zamjenu stana nosiocu stanarskog prava M.K. Organi uprave su pravilno primijenili materijalno pravo kada su osporenim rješenjem utvrdili da nosiocu stanarskog prava predmetnog stana pripada pravo na zamjenu stana budući da ne postoje smetnje za zamjenu stanova predviđene u stavu 1. člana 33.

Zakona o stambenim odnosima.

Međutim, Zakon o stambenim odnosima nije utvrdio mogućnost useljenja vlasnika stana u svoj stan na osnovu ponude drugog stana u zamjenu licu koje koristi stan na osnovu doživot-nog prava uživanja.

Prema tome, zakonodavac nije propisao pravo vlasnika na useljenje u stan na kome postoji doživotno pravo uživanja u korist lica koje koristi stan prema uslovima i na način predviđen u odredbi člana 56. citiranog zakona. Zbog toga su organi uprave pravilno odlučili kada su odbili zahtjev tužioca za useljenje u predmetni stan iseljenje P.A. iz predmetnog stana u drugi stan koji joj tužilac nudi u zamjenu, budući da je u postupku utvrđeno da P.A. pripada pravo doživotnog uživanja ovog stana. U postupku je utvrđeno da je u korist P.A. na predmetno m stanu, u zemljišnim knjigama uknjiženo doživotno pravo uživanja, pa tužilac neosnovano u tužbi osporava pravilnost ovog utvrđenja.