Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 2/1991

Donoseći ovakvu presudu drugoste. peni sud polazi od činjenice da je za krivično djelo iz člana 204. stav 2. KZ SRSiH propisana kazna zatvora od 3 mjeseca do 5 godina, da je krivično djelo učinjeno 15. marta 1981. godine, te da je predsjednik vijeća prvostepenog suda 7. novembra 1986. godine izdao naredbu za zakazivanje glavnog pretresa.

Iz tih činjenica drugostepeni sud izvodi zaključak da je od izvršenja krivičnog djela do preduzimanja prve procesne radnje preteklo više od 5 godina i da je nastupila relativna zastara krivićnog gonjenja u smislu odredbi iz člana 95. stav 1. tačka 4, KZ SFRJ Protiv drug os tepene presude Republički javni tužilac je podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede odredbi iz člana 95. stav,_ tačka 4. i člana 96, stav 3. i 5. KZ SFRJ, a u vezi sa članom 365. stav 1. tačka 3. ZKP, učinjenih u korist okrivljenih, te je predložio da se ta povreda samo utvrdi, a da se drugostepena presuda ne dira. Obrazlažući svoj zahtjev javni tužilac je na. veo daje krivično djelo učinjeno 15. marta 1981. godine, te da je od tada pa do 7. novembra 1986. godine, kada je za.kazan glavni pretres. prvostepeni sud preduzeo niz drugih procesnih radnji koje prekidaju zastaru krivičnog gonjenja, tako da od svake te radnje relativna zastara krivičnog gonjenja pono1 to počinje da teče.

Tako je naveo, a što je i Vrhovni sud iz stanja spisa utvrdio da je prvostepeni sud 7. oktobra 1985. godine dostavio optuinicu okrivljenima, ()., a radnja predstavlja procesnu radnju koja prekida relativnu zastaru krivičnog gonjenja. Od izvršenja krivićnog djela do tog dana nije proteklo 5 godina. niti je od tada do zakazivanja glavnog pretresa protekro 5 godina, S druge strane između dana izvršenja krivičnog djela i zakazivanja glavnog pretresa 7. novembra 1986. godine prvostepeni sud je izvršio i više drugih procesnih radnji koje prekidaju zastaru krivičnog gonjenja. Radi toga se u zahtjevu javnog tužioca za zaštitu zakonitosti osnovano tvrdi da je drugostepeni sud donoseći odbijajuću presudu povrijedio odredbe iz člana 95. stav 1, tačka 4. i člana 96 stav 3. i 5.

KZ SFRJ. u vezi sa članom 365. stav 1. tačka 3. ZKP u korist okrivljenih. Naime, prema odredbi iz člana 95 stav 1. tačka 4. KZ SFRJ krivično gonjenje se ne može preduzeti kada prolekne 5 godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora preko 3 godine. S druge strane, prema članu 96. stav 1, 3. i 6. KZ SFRJ zastarjevanje krivičnog gonjenja počinje od dana kada je krivično djelo učinjeno, a prekida se svakom procesnom radnjom koja je preduzeta radi gonjenja učinioca krivičnog djela, tako da taj rok zastare počinje ponovo da teče od preduzimanja te radnje. Zbog svega izloženog zahtjev javnog tužioca za zaštitu zakonitosti je uvažen, te je odlučena kao u izrec; i ove presude na osnovu člana 422. stav 3.

ZKP

U obrazloženju.zahtjeva osude ni smatra da iz člana 246. stav 1. KZ SFRJ proizlazi da se pod pojmom daje opojna droga na uživanje podrazumijeva ponavljanje tih radnji, dakle, da se radi o trajnom glagolu. a ne o jednokratnom davanju opojne droge.

Zbog toga je mišljenja da nije mogao biti oglašen krivim za navedeno krivično djelo kada je samo jedanput dao opojnu drogu na uživanje trećem licu. Kada je i pored toga oglašen krivim, tvrdi da je na njegovu štetu povrijeden krivični zakon. Zbog toga je predložio da se navedene presude ukinu i predmet vrati osnovnom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud BiH je odbio zahtjev osudenog kao neosnovan. KRIVIČNI ZAKON SRBiH 3. Član 36. stav 2. tačka 6. KZ SRBiH Krivično djelo omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ SFRJ, čini ono lice koje navodi drugog na uživanje opojne droge ili mu daje opojnu drogu da je uživa on ili drugo lice, ili stavi na raspolaganje prostorije radi uživanja opojne droge ili na drugi način omogućuje drugom da uživa opojnu drogu.

Analizom prednjeg stava kada se glagol da je" posmatra odvojeno proizlazi da se radi o trajnom glagolu. Medutim, kada se ovaj glagol posmatra u strukturi ostalih elemenata iz stava t, člana 246. KZ SFRJ, onda jasno p, oiz1 azi da glagol "daje" znači i jednokratno davanje opojnih droga na uživanje. lz tih razloga, ovaj sud nije prihvatio osnovanim.zahtjev osudenog za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, kojim tvrdi da je na njegovu štetu povrijeden krivični zakon time što je u pravosnažnoj presudi zauzet stav da se i jednokratnim davanjem opojnih droga na uživanje čini krivično djelo iz člana 246. stav 1-KZ SFRJ. S druge strane. kada je riječ o konkretnom slučaju osudeni nije u pravu ni zbog toga što je on u tri navrata dao opojnu drogu na uživanje.

Radi toga je zahtjev osudenog odbijen kao neosnovan.

Vrhovni sud BiH je ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih prigovora okrivljenog kao i po sluibenoj dužnosti u smislu odredbi iz člana 376 stav t. ZKP Ispitujući pravilnost primjene krivićnog zakona po službenoj dužnosti, ovaj sud je našao da je prvostepeni sud radnje okrivljenog, koji je lišio života dva lica, a treće pokušao, pravilno pravno kvatilikovao kao krivično djelo ubistva više lica iz člana 36. stav 2. tačka 6. KZ SRBiH i za isto izrekao smrtnu kaznu, koja je za to djelo propisana alternativno sa kaznom zatvora od 20 godina. 4. Član 42. stav 5. KZ SRBiH Obzirom na to i da ni ostali žalbeni prigovori okrivljenog nisu osnovani, njegova žalba je odbijena I prvostepena presuda potvrđena.

Vrhovni sud BiH je našao da je ovakva izreka (budući da joj manjka supstrat jednog bitnog obilježja djela) nerazumljiva i da je time učinjena bitna povreda određaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP, a o suštini ovog bitnog obilježja krivičnog djela teške tjelesne povrede na mah zauzeo je ove stavove: Da bi postojalo krivično djelo teške tjelesne povrede na mah iz člana 42. stav 5.

KZ SRBiH nužno je, pored ostalog, da učinilac zapadne u stanje jake razdraženosti usljed napada ili teškog vrijeđanja od strane povrijeđenog. Rela vantno je, dakle, samo ono stanje jake razdraženosti koje je prouzrokovano napadom ili 5. Član 44. KZ SRBiH teškim vrijeđanjem od strane povrijedenog, a ne nekog drugog lica, bez obzira na odnos tog lica sa povrijeđenim Napad ili teško vrijedanje ne moraju doduše, biti upravljeni na samog učinioca, ali se zato moraju uvijek preduzeti od strane povrijedenog, što jasno izlazi već iz jezička-logičkog tumačenja ove zakonske odredbe. Nije ovdje riječ o nekom apsolutnom ekskluzivitetu povrijedenog kao autora ovih djelatnosti (napada, teškog vrijeđanja), jer zajedno s njim u ovim djelatnostima mogu učestvovati i druga lica.

Njegovo neposredno učešće u ovim djelatnostima ne negira činjenica da u tim djelatnostima učestvuju i druga lica. I u takvim situacijama se s osnovom mo: že reći da je ućinilac zapao u stanje jake razdraženosti usljec: l napada ili teškog vrijeđanja od strane povrijedenog. Dakle, i u takvim situacijama stanje jake razdraienosti ima upravo onaj uzrok koji ga konačno uspostavlja kao bitno obilježje ovog krivičnog djela.

Okrivljeni su protiv te presude izjavili žalbe, pa je Viši sud u Mostaru odbio žalbu okrivljenog koji je oglašen krivim zbog krivičnog djela teške tjelesne povrede, dok je žalbu onoga okrivljenog koji je oglašen krivim zbog krivičnog djela učestvovanja u tuči uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je ovoga okrivljenog na osnovu člana 350. tačka 1.

ZKP oslobodio od optužbe smatrajući da u njegovim radnjama nema elemenata krivičnog djela učestvovanja u tuči iz člana 44. KZ SRBiH. k Donoseći ovakvu presudu viši sud, kao drugostepeni polazi od dvije činjenice koje je prvostepeni sud utvrdio, ali koje je pogrešno ocijenio, a to su: prvo što se ovaj okrivljeni ukljućio u fizički obračun sa oštecenim tek nakon toga što je onaj prvi okrivljeni već: nanio tešku tjelesnu povredu oštećenom. Dalde, ovaj okrivljeni nije učestvovao u fizičkom obračunu u vrijeme kada je oštećenom nanesena teška tjelesna povreda. One se uključio u fizički obračun naknadno, kada su oštećenom nanesene samo lake tjelesne povrede, I drugo: činjenica je to što u fizičkom obračunu kada je 6.

Član 150. KZ SRBiH oštećenom nanesena teška tjelesna povreda, nije učestvovala tri ili više lica. Pri tome viši sud u ta lica ne ubraja oštećenog, jer se on nije tukao. On je pružao samo pasivan otpor okrivljenima koji su ga tukli, Zbog svega izloženog drugostepeni sud je našao da u radnjama okrivljenog koji je bio oglašen krivim zbog učestvovanja u tuči nema elemenata krivičnog djela iz člana 44. KZ SAB, H, radi čega ga je oslobodio od optužbe.

Javni tužilac u žalbi ističe da odvođenje oštećene u drugu sobu i njena zaključavanje u stvari predstavlja upotrebu sile i njeno onemogućavanje da pruži drugi otpor pretresanju stvari i prisvajanja novca. Radi toga je predložio da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudenje. Vrhovni sud Bi H je uvažio žalbu javnog tužioca i prvostepenu presudu ukinuo, te predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje. Naime, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da su se okrivljeni dogovorili da od oštećene pri svoje devize, da su napravili plan, prema kome je jedan od njih koji je znao oštećenu i raspored 8 prostorija dao upute drugom, koji je ušao u stan oštećene, a zatim tražio da mu preda devize i kada je ona poricala da ih posjeduje, sam pretresao stvari, a zatim rekao oštećenoj da će je prijaviti miliciji zbog posjedovanja deviza, a na. kon toga je uzeo za rukav, odveo u drugu sobu i zaključao je, a potom pretresao ponovo stvari, našao 20,00 dinara, uzeo ih i udaljio se iz stana.

Međutim. iz prednjih činjenica pNostepeni sud je izveo pogrešan zaključak da okrivljeni prema oštećenoj nisu upotrijebili silu ili prijetnju. Iz toga je proizašao i dalji pogrešan zaključak da prednje radnje okrivljenih ne predstavljaju bitne elemente krivičnog djela razbojništva iz člana 150. KZ SRBiH, što je rezultiralo pogrešnom donošenju presude kojom se okrivljeni oslobađaju od optužbe. Po nalaženju Vrhovnog suda BiH, sila i prijetnja se mogu ispoljiti na razne naćine. Bitno je da je time onemogućen ili savladan otpor oštećenog i da je stvorena mogućnost prisvajanja stvari. U konkretnom slućaju samo odvođenje oštećene i zaključavanje u drugoj prostoriji predstavlja njeno onemogućavanje zadržavanja svoje imovine.

Ovo posebno ako se ima u vidu da se radi o ženi određene životne dobi koja i nije bila u mogućnosti da se suprotstavi okrivljenom i da ga spriječi u pretresanju stana, njenog odvođenja i zaključavanja u drugoj prostoriji, te prisvajanje novca kojeg je okrivljeni, koji je ušao u stan, uzeo i odnio. Zbog svega izloženog osnovana je žalba jav. nog tužioca, kojom ukazuje da je prvostepeni sud pogriješio kada je našao da u radnjama okrivljenih nema elemenata krivičnog djela iz člana 150. KZ SRBiH i kada je okrivljene zbog toga oslobodio od optužbe. Iz tih razloga žalba javnog tužioca je uvažena i prvostepena presuda ukinuta. U ponovnom postupku prvostepeni sud će izvesti iste, a po potrebi i druge dokaze, ali koje 7. će cijeniti sa više pažnje. vodeći pri tome računa i o prednjim primjedbama, nakon čega će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku.

Protiv prvostepene presude okrivljeni su izjavili žalbe, kojima pobijaju tu presudu u pogledu krivičnog djela razbojništva iz člana 150. KZ SRBiH, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, kao i zbog odluke o kazni u odnosu na oba krivična djela Prvi okrivljeni pogrešno i nepotpuno utvrdeno činjenično stanje i povredu krivičnog zakona na njegovu štetu vidi u tome što smatra da upotreba spreja ne predstavlja silu. paprema tome ni postojanje krivičnog djela razbojništva iz člana 150.

KZ SRBiH. Drugi okrivljeni pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenićno stanje i povredu krivičnog zakona vidi u tome što ističe da je on bio pred vratima prodavnice i da nije upotrijebio sprej, već onaj prvi okrivljeni. Vrhovni sud BiH je odbio žalbe okrivljenih kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. Naime, prvostepeni sud je utvrdio. a što je prihvatio i vrhovni sud, da su se okrivljeni dogo-varili da iz prodavnice zlatnog nakita, u kojoj se nalazila jedna prodavačica, uzmu zlatni nakit. da su u vezi s tim napravili plan prema kome će prvi okrivljeni ući u prodavnicu, razgledati nakit, a drugi ostati pred ulazom u prodavnicu i paziti da li će ko naići, pa kada prvom prodavačica iznese nakit da ga razgleda, da upotrijebi sprej. kojeg su nabavili i znali da isti ima takvo dejstvo kada se ušprica u oči i lice, da to lice za kraće vrijeme uopšte ne vidi niti može da govori. dakle. da ne može pružati otpor niti dozivati u pomoć. da uzmu zlatni nakit i da pobjegnu, što su i učinili.

Kod ovakvog stanja stvari neosnovani su žalbeni prigovori onoga okrivljenog koji tvrdi da nije upotrijebio silu prema prodavačici kao i da se ne radi o krivičnom djelu razbojništva iz člana 150. KZ SRBiH. Isto tako Vrhovni sud je prihvatio zaključak prvostepenog suda kao ispravan, da su oba okrivljena učinila to krivično djelo, dakle. da su djelovali kao saizvršioci prema unaprijed napravljenom planu. prema kome je prvi ušao u prodavnicu i upotrijebio sprej, te oduzeo zlatni nakit, dok je je za to vrijeme drugi "čuvao stražu", a zatim oba pobjegli sa zlatn; m naki tom. Prema tome, čuvanje straže od strane drugo okrivljenog p redstaYlja učestvovanje u izvršenju krivičnog djela na drugi način sa prvookrivljenim koji je upotrijebio sprej i uzeo zlatni nakit, dakle, koji je direktno učestvovao u samoj radnji, a uz prethodni dogovor i razrađen plan o podjeli uloga u izvršenju krivićnog djela.

KZ SRBiH. Osnovani su i žalbeni prigovori javnog tužioca da prvostepeni sud nije riješio optužbu kada je iz dispozitiva optužnice ispustio rijeći "da je oštećena pala i slomila nadlaktičnu kost lijeve ruke", i kada okrivljenog nije oglasio krivim i za taj dio radnji okrivljenog i posljedice koje su kao rezultat tih radnji nastale kod oštećene. Prvostepeni sud je ispravno pošao od toga da se krivično djelo razbojništva iz člana 151. stav 1. KZ SABiH čini ako je, izmedu ostalih elemenata toga djela, drugom licu sa umišljajem nanesena teška tjelesna povreda. Očigledno da prvostepeni sud u činjenici što je pesnicom udario u rame oštećenu, kada nije nastala ni kakva povreda imao problema oko postojanja g_ Član 227.

KZ SRBiH umišljaja u pogledu preloma lijeve nadlaktice kod oštećene, koja je nakon udara u rame pala na zemlju i slomila lijevu nadlakticu. To jevjerovatno i bio razlog iako pogrešan da izostavi iz činjeničnog opisa djela pad oštećene na zemlju i p1elom nadlaktice. Zbog toga što nije utvrdio da je okrivljeni sa umišljajem nanio tešku tjelesnu povredu oštećenoj, izostavlja dio činjeničnog opisa, ali pravi dvije greške, jer okrivljenog oglašava krivim samo za krivično djelo razbojništva iz člana 150. KZ SRBiH, ali ostavlja i neriješenu optužbu. Iz tih razloga osnovani su žalbeni prigovori javnog tužioca kojima ukazuje i na povredu krivičnog zakona i na bitnu povredu odredaba krivićnog postupka.

Radi toga je žalbu javnog tužioca valjalo uvažiti i prvostepenu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudenje. U ponovnom postupku prvostepeni sud će unijeti u činjenični opis djela onaj dio koji je izostavio u izreci pobijane presude, te će utvrditi sa kojim oblikom vinosti je okrivljeni nanio tešku tjelesnu povredu oštećenoj i u zavisnosti od toga, biće u moguć nostl da ocijeni da li se ovdje radi o teškom slučaju razbojništva iz ćlana 151. stav 1. KZ SRBiH (ako se lom nadlaktice mogne p ipisati umišljaju okrivljenog) ili o sticaju krivičnog djela razbojništva iz ćlana 150. KZ SRBiH sa krivičnim djelom teške tjelesne povrede iz nehata iz člana 42. stav 4. u vezi stava 1.

KZ SRBiH.

Protiv te presude okrivljeni je izjavio žalbu zbog povrede krivičnog zakona, odluke o kazni i mjeri bezbjednosti Predložio je da se ta presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje ili da se ta presuda preinači, tako da mu se izrekne blaža kazna.

Povredu krivičnog zakona okrivljeni vidi u tome što prisvajanjem žetona, koji su mu povjereni na radu u društveno pravnom licu nije pribavio ni sebi ni drugome imovinsku korist. Stoga i smatra da nije učinio krivično djelo za koje je oglašen krivim. Vrhovni sud BiH je ispitao prvostepenu presudu u vezi sa žalbenim prigovorima okrivljenog, kao i po službenoj dužnosti u smislu člana 376. ZKP, te je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga: Neosnovani su žalbeni prigovori okrivljenog kojima tvrdi da nije učinio krivično djelo za koje je oglašen krivim, kao i kada tvrdi da za sebe i drugog nije pribavio protivpravnu imovinsku korist. Naime, ni po okrivljenom nije sporno da je on u društvenom ugostiteljskom preduzeću, u kome se nalazio automat za igru na sreću, bic zadužen sa žetonima, pomoću kojih su gosti igrali na sreću, tako što su ih kupovali za određen iznos.

Nije sporno ni to da je okrivljeni za sebe bez plaćanja protivvrijednosti prisvojio žetone i pomoću njih igrao na sreću. Kada se uzme vrijednost žetona po kojoj su se prodavali trećim licima i broj koji je okrivljeni za sebe prisvojio, proizilazi, a što ni okrivljeni ne osporava da je prisvojio žetona u vrijednosti od 10. 77.936.00 dinara. S druge strane nije uopšte sporno radi čega je to okrivljeni činio, a to je da bi učestvovao u igri na sreću i pribavio za sebe imovinsku korist. Da okrivljeni nije tako prisvajao žetone. on bi ih morao platiti kao i druga lica po cijeni po kojoj su se prodavali. Sem toga, prisvajajući žetone na taj način on je oštetio svoju radnu organizaciju za iznos od 77.936,00 dinara.

Žetoni o kojima je riječ predstavljaju ekonomsku vrijednost u iznosu po kome su se prodavali. Oni, u stvari, kada se kupe sadrže u sebi tu ekonomsku vrijednost kao zamjenu za novac u označenoj v, ijednosti. Žetoni, kao npr. marke, bonovi i drugi predmeti koji zamjenjuju novac sadrže ekonomsku vrijednost i zamjenjuju novac, koji nije prilagođen za određene uredaje za igru na sreću ili obavljanja drugih funkcija koje se mogu obaviti novcem. Tako postoje žetoni za igru na sreču, kao što je riječ u ovom slučaju. ili za telefonske pozive. razne dječiie igračke na javnim mjestima ili poštanske marke, taksene marke ili drugi vrijednosni papiri koji zamjenjuju novac. Zbog toga su neosnovani žalbeni prigovori okrivljenog kada tvrdi da prisvajanjem žetona nije pribavio sebi ili drugom imovinsku korist, a s tim u vezi i kada poriče da je učinio krivično djelo za koje je oglašen krivim.

Iz tih razloga žalbe okrivljenog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

Navedenu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka osude ni vidi u tome što je u donošenju rješenja povodom njegovog zahtjeva za ponavljanje postupka učestvovao i jedan sudija. koji je u tom predmetu vodio istragu, Vrhovni sud SiH je ispitao pobijana rješenje u granicama žalbenih prigovora osudenog, kao i po službenoj dužnosti u smislu odredbi iz člana 397.

ZKP nakon čega je ialbu osudenog od bio kao neosnovanu. a ovo iz slijedećih razloga: Prema odredbi iz člana 364. stav 1. taćka 2. ZKP, bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako je na glavnom pretresu sudijelovao sudija ili sudija porotnik koji se morao izuzeti: U odredbi člana 39. ZKP je taksativno nabrojano u kojim slučajevima sudija ili sudija porotnik moraju biti izuzeti od vršenja sudijsl e dužnosti, Međutim, u članu 406, stav 3. ZKP je navedeno da prilikom rješavanja o zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka. u vijeću po mogućnosti neće učestvovati sudija koji je učestvovao u donošenju presude u ranijem postupku. Dosljedno tome, ako se ne mora izuzeti sudija 11. Član 364. stav 2.

ZKP u ovom slučaju, koji je učestvovao u donošenju presude u ranijem postupku, onda se pogotovo ne mora izuzeti sudija koji je u tom predmetu vodio istragu Obzirom na to i stanje spisa, ovaj sud je našao da prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 2. ZKP zbog koje bi se moralo ukinuti prvostepeno rješenje samo zbog toga što je u njegovom donošenju učestvovao i sudija koji je u ranijem postupku vodio istragu. Zbog toga je žalbu osudenog valjalo odbiti kao neosnovanu,

Naime. u konkretnom slučaju radi se o jednostavnom predmetu i kada su okrivljeni i njegov branilac prisustvovali pretresu. a polazeći od pretpostavke da se branilac ranije, a i tokom pretresa detaljno upoznao sa stanjem spisa, prvostepeni sud je u ovom slučaju sasvim ispravno ocijenio da nema potrebe za odlaga- 12. njem pretresa samo zato da bi branilac okrivljenog pripremio završnu rijeć.

Kod takvog stanja stvari, i po ocjeni Vrhovnog suda BiH, odbijanje takvog prijedloga nije uticalo, niti je moglo uticati na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Suprotno tome da se radilo o sloienom predmetu i da je bilo zaista potrebno posebno pripremanje završne riječi, onda bi postojala bitna povreda odredaba krivićnog postupka na koju okrivljeni ukazuje žalbom. Zato je, i po mišljenju Vrhovnog suda BiH, prvostepeni sud u ovom konkretnom slučaju sasvim ispravno ocijenio da nije potreban poseban rok za pripremanje završne riječi. Od ove ocjene zavisi i zaključak da li je ili nije učinjena bitna poweda odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 2. ZKP, odnosno da li je to uticalo ili moglo uticati na pravilnost i zakonitost presude.

Vrhovni sud BiH smatra da nije uticalo. pa prema tome žalbu okrivljenog je ocijenio neosnovanom, te je istu odbio.

ZKP, te je žalbu osuđenog odbio kao neosnovanu, a ovo iz slijedećih razloga: Izviđaji, koje sud sprovodi povodom zahtjeva za ponavljanje postupka u smislu člana 407. stav 2. ZKP ne predstavljaju istra.ine radnje, a posebno ne radnje iz člana 225. ZKP, tako da u ovoj fazi postupka ne dolazi u obzir primjena odredbi iz člana 168. stav 4. i 6. ZKP Naime, prema odredbi člana 407. stav 2. ZKP, ako sud ne odbaci zahtjev, dostaviće prepis zahtjeva protivnoj stranci koja ima pravo da u roku od 8 dana odgovori na zahtjev. Kada sudu stigne odgovor na zahtjev ili kada protekne rok za davanje odgovora, predsjednik vijeća će 13. odrediti da se izvide činjenice i pribave dokazi na koji se poziva u zahtjevu i u odgovoru na zahtjev.

Prema tome, sud u ovoj fazi postupka sprovodi samo izviđaje, nakon čega odlučuje o osnovanosti zahtjeva za ponavljanje postupka, a ne da li je osuđeni učinio krivično djelo za koje je pravnosnaino osuđen. To će sud utvrđivati u kontradiktornom postupku na glavnom pretresu, naravno ako usvoji zahtjev za ponavljanje postupka. Zbog toga. činjenica što sud nije obavijestio osuđenog i njegovog branioca o izviđajnim radnjama, nije povrijedio pravo okrivljenog na od branu. Ovo tim prije što se ne rdi o izvođenju dokaza u istrazi i na glavnom pretresu. Obaveza suda na obavještavanje o iz vidajnim radnjama okrivljenog i njegovog branioca povodom zahtjeva za ponavljanje postupka ne proizlazi ni iz jedne odredbe Zakona o krivičnom postupku.

Radi toga je žalbu osuđenog izjavljenu protiv rješenja prvostepenog suda valjalo odbiti kao neosnovanu.

Prvostepeni sud je odlučio o ovom prijedlogu samo u njegovom prvom dijelu tj. u dijelu koji ističe osnov iz člana 401 stav 1. tačka 1. ZKP, jer je u proceduri uređenoj u članu 401. stav 2. ZKP donio novu presudu kojom je preinačio u odluci o kazni ranije pravosnažne presude i osuđenom izrekao jedinstvenu kaznu primjenom odredbi o odmjeravanju jedinstvene kazne za krivična djela u sticaju.

O preostalom dijelu prijedloga, ovom presudom nije odlučeno (taj se osnovu njoj uopšte ne spominje), zbog čega je osudeni u zakonskom roku izjavio žalbu. Vrhovni sud BiH je žalbu uvažio, presudu ukinuo i stvar vratio prvostepenam sudu na ponovnu odluku sa ovih razloga: Nova presuda u tzv. nepravom ponavljanju pos.tupka se donosi isključivo na prijedlog stranaka (član 401. stav 5 ZKP). Činjenica da postoje tri različita i uz to samostalna osnova: za vođenje ovog postupka (oni su utvrđeni u tačka ma 1. 2. i 3. stava 1. člana 401. ZKP), otvara mogućnost da stranka u prijedlogu istakne više oyih osnova. jer se više njih i mo: že steći u jednom te istom slučaju. Ako stranka tako postupi tj. ako u prijedlogu istakne više osnova, sud koji odlučuje o prijedlogu dužan je da ispita da li postoji svaki od njih i da u presudi o svakom od njih izričito odluči.

Smisao odredbe člana 401. stav 5. ZKP nije samo u tome da se nova presuda u ovoj proceduri donosi na prijedlog stranaka, već i u tome da se presudom o prijedlogu stranke mora potpuno odlučiti. Odatle izlazi da presuda. koja u izloženom smislu samo djelimično odluči o prijedlogu (makar ova par. cijalna odluka, sama za sebe, bila pravilna), u cjelini uzevši ne može biti pravilna i zakonita baš ' zbog ove svoje ne potpunosti, dakle zbog toga što ne sadrži odluku o svemu o čemu je po zakonu morala da odluči. Stoji da bi stranka dio prijedloga o kome nije odlučeno mogla da ponovi i da bi se o tome mogla donijeti posebna nova presuda, ili to ne dovodi u pitanje pravilnost iznijetog stava. Tu su zapravo sadržani mogući karakteri za slučaj da sud ne ispuni dužnosti koje mu nameće odredba člana 401. stav 5.

ZKP (tj. da o prijedlogu potpuno odluči), a ne nikako negacija ili preoblikovanje ovih dužnosti. Prema tome, kad sud u tzv. nepravom ponavljanju krivičnog postupka, novom presudom samo djelimično odluči o prijedlogu stranke, kao što je u konkretnom slučaju učinjeno. time povredu je odredbu člana 401. stav 5. ZKP, a kako ta povreda utiče očigledno na pravilno i zakonito donošenje presude, time čini i bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 2. ZKP,

Prema tome, u konkretnoj privredno- 15. kaznenoj stvari privredni prestup je učinjen pri stupanjem izgradnji spornog objekta bez odobrenja za građenje. Od tog momenta teče i rok zastarjelosti privredno prestupnog gonjenja. Kako je povreda učinjena 1. 2. 1982. godine i od tada do donošenja prvostepene odluke prošlo više od šest godina, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je nastupila apsolutna zastara privredno-prestupnog gonjenja. shodno odredbi iz člana 42. Zakona o privrednim prestupima ("Službeni list SFRJ", br. 4/77 i 10/86). Shodno tome, žalba javnog tužioca ukazuje se kao neosnovana.

' stavljaju naloge za izmirenje svojih obaveza, najkasnije na dan dospjeća, nadležnoj SOK-a. To p, oizlazi iz člana 113. Zakona o službi dfUš111 enog knjigovodsta. Prema tome. neizvršenje ove zakonske obaveze od strane okrivljenih predstavlja privredni prestup za koji 16. su, po mišljenju ovog suda, od strane prvostepenog suda pravilno oglašeni odgovornim. Stoga se i njihove ialbe ukazuju kao neosnovane.

Ova okolnost, 17. međutim, nije takvog karaktera da bi mogla predstavljati osnov za isključenje odgovornosti. Isto tako, okolnost da žaliteljica prima zajamčeni lični dohodak, nije od značaja niti može uticati na utvrdenu odgovornost za učinjen i privredni prestup. Navedene okolnosti, po mišljenju Vrhovnog suda BiH, mogu biti od značaja samo prilikom odmjeravanja kazne, kako je to i prvostepeni sud pravilno zaključi o prilikom odlučivanja. S iznijetog, zalba okrivljenog odgovornog lica nije osnovana.

Stav i rezonovanje prvo. stepenog suda usvaja i Vrhovni sud BiH. Pri tome potrebno je istaći da je odredbom iz člana 18. 3. stav 1. pomenutog zakona predviđeno da javni prevoz mogu vršiti organizacije udruženog rada i društveno.pravna lica ako ispunjavaju propisane uslove i ako tu djelatnost registruju prema važećim propisima. Izvedenim dokazima u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da su okrivljeni vršili javni prevoz, iako za to okrivljeno pravno lice nije bilo registrovano. Dakle, okrivljeni su postupali suprotno navedenoj zakonskoj odredbi, pa se u njihovom ponašanju i po mišljenju ovog suda stiću obilježja privrednog prestupa za koji su od strane prvostepnog suda pravilno oglašeni odgovornim.

Dakle, u ovom slučaju okrivljeno pravno lice nije izgubilo svoj pravni subjektivitet time što je nastavilo da posluje kao građevinsko preduzeće, umjesto dosadašnje gradevinske radne organizacije. Shodno tome ne može se prihvatiti žalbeni prigovor da okrivljeno pravno lice nije odgovorno za izvršeni privredni prestup.

Obzirom da je prvostepeni sud utvrdio, a što žalitelji i ne osporavaju, da je okrivljeno pravno 20. lice dana 5. 1. 1990. godine povećalo cijene proizvodnje i isporuke toplotne energije sa primjenom od 1. 12. 1989. godine i to suprotno Odluci o dozvoljenom povećanju cijena i za tako uvećanu cijenu ispostavilo račune korisnicima toplotne energije, okrivljeni su odgovorni za privredni prestup iz člana 19. stav 1. i stav 2. Zakona o društvenoj kontroli cijena. Nije od značaja u pogledu odgovornosti činjenica na koju se ukazuje u žalbama da okrivljeno pravno lice nije realizovalo naplatu računa za isporučenu toplotnu energiju po cijenama većim od dozvoljenih Ta okolnost može biti od značaja samo u pogledu oduzimanja imovinske koristi od okrivljenog pravnog lica.

Stavom 3. članom 50. Zakona o računovodstvu propisano je da se pod dalim kreditima pod, azumi jevaju potraživanja po kojima je ugovoren rok dospjeća od tri ili više mjeseci od dana izvršenja činidbe po kojoj je potraživanje nastale, kao i potraživanja sa kraćim rokom dospjeća ako je organizacija udruženog rada ugovorom ili samoupravnim sporazumom predviđena da se i ta potraživanja tretiraju kao kredit.

Obzirom da je okrivljeno pravno lice u konkretnom slučaju robu prodavalo uz fakturu sa rokom dospjeća do tri mjeseca, a da ugovorom odnosno samoupravnim sporazumom nije predvidjelo da se i ta potraživanja tretiraju kao kredit. radnje okrivljenih za koje su optuieni ne predstavljaju privredni prestup iz člana 8, stav l. i stav 2. Uredbe o uslovima za davanje kredita građanima, zbog čega je žalbu javnog tužioca valjalo odbiti i presudu prvostepenog suda potvrditi.

Vrhovni sud je djelimično uvažio zahtjev za sudsku zaštitu, tako što je rješenje Republićkog suda za prekršaje ukinuo u dijelu koji se odnosi na prekršaj iz člana 2. tačka 8, Zakona o javnom redu i miru dok je zahtjev kažnjenog u odnosu na prekršaj iz člana 16.

Zakona o izdavačkoj djelatnosti odbacio kao nedopušten, a ovo iz slijedećih razloga: Kada je u pitanju prekršaj iz člana 16 Zakona o izdavačkoj djelatnosti, obzirom da je kažnjenom izrečena novčana kazna, nisu ispunjeni zakonski osnovi iz člana 245. Zakona o prekršajima, u vezi sa članom 12. Zakona o izmjenama i dopunama toga zakona za podnošenje zahtjeva za sudsku zaštitu. Zbog toga je zahtjev kažnjenog u tom dijelu odbaćen kao nedozvoljen. Međutim, kada je u pitanju prekršaj iz člana 2. tačka 8. Zakona o javnom redu i miru, ovaj sud je našao da je zahtjev u tom dijelu osnovan, te je u odnosu na taj prekršaj drugostepeno rješenje za prekršaje ukinuto i predmet vraćen drugostepenom sudu za prekršaje na ponovni postupak i odluku.

Naime, za prekršaj iz člana 2. tačka 8. Zakona o javnom redu i miru je propisana alternativno kazna zatvora i novčana kazna. Prema odredbi člana 31. Zakona o prekršajima. ako su novčana kazna i kazna zatvora propisane alternativno za jedan prekršaj, izreći će se kazna zatvora ako su prekršajem prouzrokovane teže posljedice Ili ako postoji veći stepen odgovornosti učinioca. Iz ovakve zakonske odredbe proizlazi obaveza suda za prekršaje da pri izricanju strožije kazne mora navesti razloge u rješenju za prekršaje. U konkretnom slučaju, takve razloge nije naveo prvostepeni sud za prekršaje, niti ih je naveo niti taj propust otklonio drugostepeni sud za prekršaje u svom rješenju. Drugostepeni sud je u obrazloženju svoga rješenja u pogledu kazne zatvora dao razloge samo u smislu člana 30. a ne i u smislu člana 31.

Zakona o prekršajima. Obzirom na to izostali su razlozi o tome da li su ispunjeni uslovi iz člana 31. Zakona o prekršajima za izricanje kazne zatvora, kao stroiije kazne za prekršaj iz člana 2. tačka 8. Zakona o javnom redu i miru. Iz tih razloga ovaj sud je našao da je osno"an zahtjev kažnjenog za sudsku zaštitu u dijelu gdje tvrdi da mu je kazna za prekršaj iz člana 2. tačka 8. Zakona o javnom redu i miru izrečena na nezakonit način. Radi toga je i odlučeno kao u izreci presude ovoga suda.

Komplikacije oko određenja sadržaja ovog pojma izaziva u stvari činjenica da pravosnažna presuda može biti izmijenjena. Ako je izmijenjena odlukama koje se donose po vanrednim pravnim tjeko lima i ako izmjena zahvata sankciju, logićki je moguće otvoriti pitanje koja je "osuda" ovdje relevantna za ustanovu brisanja osude - ona iz pravosnažne presude iH ona iz odluke koja je donesena po vanrednom pravnom lijeku.

To pitanje je, međutim, relativno lako riješiti. Odluke koje se donose po vanrednim pravnim ljekovima su takode sudski akti i u formalnom i u materijalnom smislu. Kad te odluke mijenjaju pravosnažnu presudu u dijetu o sankciji, a one, ukoliko to uopšte čine, uvijek čine i ovlašteno i izričito, pravosnažna presuda u izmijenjenom dijelu zapravo više ne postoji, onaje u tom dijelu prestala da važi. Stoga je za brisanje osude mjerodavna sankcija koju je izrekla odluka donesena u postupku po vanrednom pravnom lijeku, a ne ona izrečena pravosnažnom presudom. 18 Neki vidovi odluka sadržanih u aktima amnestije i pomilovanja takođe se odnose na sankciju koju je izrekla pravosnažna presuda. U stvari, odluke sa takvim sadržajem uvijek imaju akti amnestije i pomilovanja doneseni poslije pravosnažnosti presude.

Zato ti akti nužno moraju da stupe u neki odnos sa pravosnažnom presudom jer odlučuju o istoj onoj sankciji koju je ova presuda izrekla. Pri ispitivanju ovog odnosa treba se ograničiti na one vidove akata o amnestiji pomilovanju kojima se daje potpuno ili djelimično oslobodenje od izvršenja kazne ili se izrečena kazna zamjenjuje blažom kaznom ili što se može samo pomilovanjem) uslovnom osudom. Kako se vidi ovdje je ključno pitanje da li akti o amnestiji i pomilovanju sa ovakvim sadržajem odluke mijenjaju pravosnažnu presudu u pogledu kazne. Ako se može reći da se radi o relevantnoj izmjeni, onda je za brisanje osude relevantna sankcija koju ti akti izriču, a ne ona iz pravosnažne presude. Da bi se pak ovo pitanje riješilo mora se najprije odrediti pravna priroda akata o amnestiji i pomilovanju, te najprije iz ovog ugla izvidjeti kako se ti akti mogu odnositi prema pravosnažnoj presudi.

Akt o amnestiji je zakonodavni akt i u formalnom i u materijalnom smislu. Zbog takvog S IOQ karaktera, on se ne može bez ikakvog posredovanja primjeniti na konkretne slučajeve, ma koliko da za te slučajeve važi. Nužan je pojedinačni ("posrednički ") akt kojim se utvrđuje njegovo važenje za svaki konkretni slućaj ponaosob. Ove pojedinačne akte, kojima se utvrduje primjena akta amnestije na konkretne slučajeve, u pravilu donosi sud. Vidi se da između pravosnažne presude i akta o amnestiji nema neposrednog odnosa. U neposrednom odnosu su uvijek pravosnažna presuda i rješenje o primjeni amnestiji na konkretni slućaj. dakle u odnosu su dva sudska akta. Pa ako u ovoj relaciji dođe do kakve izmjene pravosnažne presude, mora se konstatovati da je ta izmjena izvršena sudskim aktom i da je stoga relevantna.

Jasno je da pravac i opseg relevantnosti zavisi od karaktera same izmjene tj. od toga u čemu je njen smisao i koje područje pogađa. Dakle, sve zavisi od modela amnestije tj. da li se njome daje oslobođenje od izvršenja kazne ili se izrečena kazna zamjenjuje blažom kaznom. Istina ni jedan do sada doneseni zakon o amnestiji kod nas nije koristio ovaj drugi model tj. zamjenu izrečene kazne blažom kaznom. tako da je ova "moć'' amnestije sve do sada figurirala kao prazna formula. I akt o pomilovanju može imati ista ova dva modela. Naime njime se može izreci osto bodenje od izrečene kaine ili se izrečena kazna može zamijeniti blažom kaznom, pa čak i uslovnom osudom. Prema tome i on se, zavisno od toga može na dvojak način odnositi prema pravosnažnoj presudi.

Akt o pomilovanju je za razliku od akta o amnestiji pojedinačni pravni akt. S obzirom na organ koji ga donosi, proceduru u kojoj se donosi i druga određenja koja zahtijeva formalni pojam pravnog akta, akt o pomilovanju je sa ovog (formalnog) gledišta upravni akt. No. pošto "odlučuje" o krivičnoj sankciji, dakle odlučuje o materiji koja je eminentno sudska, on je sudski akt u materijalnom s misi u. Može se potvrditi još niz momenat a koji bliže određuju prirodu ovog akta kao što su da se on. za razliku od sudskog akta, ne zasniva na načelu legaliteta, već na načelu oportuniteta, da on ima karakter diskrecionog akta, da je on ipak na području Načelni stav prav nosti (legalnost i) itd. Međutim, važno je uočiti daje za problem o kome se ovdje raspravlja bitna zapravo materijalna strana ovog akta, jer preko te strane on jedino i može stupiti u neki odnos sa pravosnažnom presudom.

Kad odluka o pomilovanju glasi da se osuđeni oslobađa od izvršenja kazne, onda se takvom odlukom ne dira u kaznu koju je izrekla pravosnažna presuda. Egzistentnost te kazne ne zavisi od toga da li je ona ili da li će ona biti izvršena ili neće. Ona može u dijelu ili u cjelini ostati ne izvršena iz drugih razloga (zastarjelost, uslovni otpust), ali to ne pogađa njene postojanje kao takve, ne dira u njen integritet ni u formalnom ni u suštinskom smislu te riječi. Iz toga se vidi da akti o pomilovanju (ili amnestiji) kojima se daje oslobodenje od izvršenja kazne ne mijenjaju pravosnažnu presudu. U takvim slučajevima za brisanje osude relevantna je kaz. na izrečena pravosnažnom presudom. Bitno je drugačija situacija kad odluka iz akta o pomilovanju glasi da se kazna izrečena pravosnažnom presudom "zamjenjuje" blažom kaznom ili uslovnom osudom.

Takva odluka na mjesto kazne izrećena presudom, posta.-lja drugu kaznu (po vrsti ili po iznosu) ili drugu sankciju. Ona dakle stvarno mijenja u ovom dijelu pravosnažne presude. lako se dalje ide ovim putem razmišljanja, onda se mora zaključiti da sankcija iz pravosnaine presude više ne egzistira, ni stvarno ni pravno, već samo ona iz akta o pomilovanju (odnosno akta o amnesti ji), pa ova posljednja isključivo i može biti relevantna za ustanovu brisanja osude. Iz svega ovoga je logično zaključiti da u slučaju kad je aktom o pomilovanju izrečena kazna zamijenjena uslovno m osudom, rokovi tzv. vremena prav jeravanja, za opoziv i za brisanje te osude počinju da teku od dana donošenja akta o pomilovanju.

PAi PREINAĆAVANJU VIŠE PRAVNOSNAŽNIH PRESUDA DONESENIH PROTIV ISTOG OSUOENOG U SMISLU ČLANA 401. STAV 1. TAČKA 1. ZKP, JEDINSTVENA KAZNA IZA.IČE SE TAKO ŠTO SE ZA OSNOV UZIMAJU KAZNE IZREĆENE POJEDINAČNIM PRAVNOSNAŽNIM PRESUDAMA, A NE POJEDINAČNO UTVRĐENE KAZNE ZA SVAKO KRIVIČNO DELO. Obrazloženje Pitanje o tome kako treba da glase presude kojima se preinačava više pravnosnažnih presuda u postupku za nepravo obnavljanje krivičnog postupka u smislu člana 401. stav 1. tačka 1. ZKP nameće se zbog neujednačene prakse sudova u Republici, a i zbog nedovoljno iskri stali ziranog stava o tom pitanju i od strar'le pomatih pravnih teoretičara i praktičara u Jugoslaviji, U tim slučajevima jedni sudovi presudom kojom se preiMčava više pravnosnažnih presuda, donetih protiv istog osudenog u smislu čla-na 401. stav 1. tačka l.

ZKP, jedinstvenu kaznu izriču tako što za osnov uzimaju kazne izrečene pojedinačnim presudama bez obzira na to što je i nekoj od njih bila izrečena jedinstvena kazna za krivična dela u sticaju, dok drugi sudovi za osnovu uzimaju pojedinačno utvrđene kazne za svako krivično delo, a ne jedinstvene kazne izrečene na osnovu takvih pojedinačnih presuda. 0., akvim nejedinstvenim postupanjem od strane sudova u Republici, kao i činjenica da na nivou Jugoslavije nije poznat jedinstven stav po ovom pitanju, potencira se potreba da se o ovome pripremi referat i da se iznese na zajedničkoj sednici da bi se zauzeo jedinstveni načelni stav, sve u cilju ujedna čavanja sudske prakse u zemlji. Ne postoje sigurni argumenti od strane zastupnika bilo jednog, bilo drugog stanovišta u smislu da se izjasne zašto primenjuju takvu praksu.

Nije takvo stanje samo u praksi sudova, već i poznati pravni teoretičari u Jugoslaviji isto tako imaju različita mišljenja o ovom pitanju. Tako, prof. Vasiljević u Komentaru Zakona o krivičnom postupku kaie: "Kada je pravnosnažnim presudama Gednom ili više) već odmerena kazna po odredbama za sticaj, onda se prilikom izricanja jedinstvene kazne po tim presudama za osnovu ne uzimaju kazne, izrečene u njima, već kazne utvrdene za pojedina krivična dela u njima. To gledište brani Komenlarom da bi se druga čijim postupanjem odredbe za odmeravanje kazne za dela učinjena u sticaju, dva puta primenjivale na isto krivično delo. U tom smislu se izjasnio i Vrhovni sud Jugoslavije svojom presudom Kz broj 3/73 od 15_ maja 1973. godine u kojoj zauzima stav da je zakon povređen na štetu osudenog ukoliko pri izricanju jedinstvene kazne u smislu člana 401. stav 1. taćka 1.

ZKP nisu uzete utvrđene kazne za pojedinačna krivična dela učinjena u sticaju, umesto jedinstveno izrečen ih kazni. Isto tako i Vrhovni sud BiH u Ki broj 839/71 i Vrhovni sud Slovenije u Kž broj 828/64. Nasuprol tome, u Komentaru Krivićnog zakona SFRJ od 1978. godine u članu 49. KZ SFRJ kaže se: "Ukoliko se ranija odluka odnosi na više krivičnih dela učinjenih u sticaju nova jedinstvena kazna za sva krivična dela se odmerava tako što sud uzima ranije izrečenu kaznu za sticaj i kaznu utvrdenu za krivlćno delo za koje se osuđenom sudi, pa mu na osnovu tih kazni utvrđuje jedinstvenu kaznu za sva krivična dela". Isto i Srzenti ć, Stajić i laza rević u "Krivičnom pravu SFRJ" opšti deo od 1978. godine, kada govore o odmeravanju kazni za osuđeno lice, u smislu člana 49.

KZ SFAJ kažu: "Ako se osuđenom licu sudi za više krivičnih dela utvrđuje mu se kazna za svako od izvršenih krrvićnih dela, a ranije izrečena kazna se uzima kao jedna bez obzira da li je izrečena za jedno ili za više krivičnih dela'. Čini se da je prihvatljivije stanovište i praksa koje su za to da se, prilikom izricanja jedinstvene kazne u smislu člana 401. stav 1. tačka 1. ZKP za osnovu uzimaju jedinstvene kazne, izrečene pojedinačnim pravnozna2n im presudama koje 20 se preinačavaju, a ne kazne koje su njima utvrdene za svako pojedinačno krivično delo. Ovo i zbog praktičn ih razloga koji prvo stanovište čine neprihvatljivim. Tako na primer: jedno isto lice je izvršilo tri teške krađe za koje mu je sud sudio u isto vrerne i za svako od tih dela utvrdio pojedinačne kazne zatvora od po godinu dana, a primenom člana 48.

KZ SFRJ osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci. Nakon toga je isto lice izvršilo još jednu tešku kradu za koje mu isto tako sud utvrđuje kaznu zatvora u trajanju od godinu dana, no nisu primenjene odredbe iz člana 49. KZ SFRJ, niti je postupljeno u smislu člana 401. stav 1. tačka 1. iz ZKP, a to treba učiniti naknadno. Na osnovu pivog stanovišta koje kaže da će se za osnovu uzeti kazne utvrdene za svako pojedinačno krivično delo, a ne kazne izrečene pojedinačnim pravnosnažnim presudama, može se doći u situaciju da se presudom, kojom treba da mu se odmeri jedinstvena kazna u smislu člana 401. stav 1. tačka 1. ZKP osudenom licu sada za više krivičnih dela izriče blaža jedinstvena kazna od one što mu je već prvom presudom izrečena.

Koje bi bile prepreke da mu se ne može izreći i takva kazna ako se primenjuje navedeno stanovište? Takvo postupanje bi stimulisalo lica osuđena na jedinstvenu kaznu za dela učinjena u sticaju, da zatim učine barem još jedno krivično delo da bi eventualno prilikom odmeravanja jedinstvene kazne u smislu člana 401. stav 1. tačka 1. ZKP dobila blažu kaznu od već ranije izrečene jedinstvene kazne. Takva praksa ne bi bila niti zakonski, niti kriminalno-politički opravdana. Zato je, izgleda. bliže i zakonskoj regulativi i realnosti drugo stanovište na osnovu koga: pri pre inačavanju više pravnosnain ih presuda, donetih protiv istog osudenog u smislu člana 401. stav 1. tačka 1. ZKP, jedinstvena kazna se izriče tako što se za osnov uzimaju kazne izrečene pojedinačnim pravnosnažnim prese dama, a ne pojedinaćno utvrđene kazne za svako krivično delo u njima.

Ovo su stanovište prihvatile i sudije na Opštoj sednici Vrhovnog suda Makedonije, a nakon rasprave sprovedene i na zajedničkoj sednici Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda isto tako je jednoglasno prihvaćeno ovo stanovište i zbog toga je usvojen nap, ed izneti načelni stav. - Načelni stav KADA SE USVAJA ZAHTEV ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE IZREČENE KAO JEDINSTVENE ZA VIŠE KRIVl9 NIH DELA UČINJENIH U STICAJU UBLAŽAVA SE SAMO JEDINSTVENA KAZNA, A NE POJEDINAČNO UTVRDENE KAZNE, OSIM U SLUĆ U KADA UBlAŽAVANJE SAMO JEDINSTVENE KAZNE NIJE MOGUĆE S OBZIROM NA ODREDBU CLANA 48. KRIVlĆNOG ZAKONA SFRJ Obrazloženje Razlog za razmatranje pitanja kako treba da glasi odluka suda kada se uvažava zahtev za vanredno ublažavanje kazne kada je izrečena kao jedinstvena za više krivičnih dela učinjenih u sticaju je to što postoje različita mišljenja medu sudijama Vrhovnog suda Makedonije.

Jedni su privrženi stavu da u takvom slučaju treba ublažiti samo jedinstvenu kaznu, dok drugi zastupaju stav da najpre treba ublažiti poje. dinačno utvrdene kazne, pa potom na osnovu tako ublaženih pojedinačnih kazni izreći jedinstvenu ublaženu kaznu. Oni koji smatraju da treba ublažiti samo je din tvenu kaznu bez ublažavanja pojedinačnih, svoJ stav brane time što se radi o vanrednom pravnom leku koji se odnosi samo na izrečenu jedinstvenu kaznu. U pojedinačno utvrđene kazne za krivična dela učinjena u sticaju sud nema zašto da se upušta, jer se one odnose na pojedinačno utvrđena krivična dela. a u postupku za vaMedno ublažavanje kazne sud se ne upušta niti u činjenično stanje, niti u pravnu ocenu radnje osudenog za svako pojedinačno krivično delo.

Budući da se sud ne upušta u ocenu tih pitanja, smatra da sud ne treba da se upušta niti u pojedinačno utvrdene kazne za dela učinjena u sticaju. Oni što za.stupaju ovo stanovište kažu da je za osuđeno lice bitno da mu se ublaii jedinstvena kazna, jer je ta izrečena kazna poslednja izrečena, a pojedinačno utvrđene ga više ne interesuju. Dalje smatraju da se na taj način ne povređuje ni jedna zakonska odredba, pa je zato ovaj način ublažavanja i praktičniji. Ukoliko u međuvremenu dade do amnestije za neko od tih krivičnih dela ili do pomilovanja, jedinstvena kazna će se osuđenom licu izreći u postupku za nep, avo ponavljanje krivičnog postupka u smislu člana 401. stav 3. ZKP Ostali polaze od činjenice da osnovu za jedinstvenu kaznu za više krivičnih dela, učinjenih u sticaju, predstavljaju pojedinačno utvrđene kaz - Načelni stav ne i bez njihove korekcije - ublažavanjem se ne bi mogla ublažiti niti jedinstvena kazna.

Smatraju da ukoliko se ne postupi tako, može se odlučiti ublažavanjem samo jedinstvene kazne da se eliminiraju - oproste potpuno neke od pojedinačno utvrđenih, što bi znači to da za neka od utvrđenih krivičnih dela učinjenih u sticaju osuđena lica mogu ostati bez kazne, pa čak se može desiti da ako se ublaži samo jedinstvena kazna, da ona ostane blaža od neke ili čak od svih pojedinaćno utvrđenih, što ne bi bilo u redu. Zatim, ako se ublaži samo jedinstvena kazna, pa ako u međuvremenu za neko od tih krivičnih dela dode do amnestije, pomilovanja ili nekog drugog zakonski relevantnog razloga za izvršenje te kazne, ne bi se znalo koje su kazne od ostalih krivičnih dela u sticaju na snazi. Podeljena su mišljenja i medu sudijama na opštoj sednici. međutim, većina je ipak za stav da se treba ublažiti samo jedinstven a kazna.

Na zajedničkoj sednici Saveznog suda i vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda, nakon sprovedene rasprave o referatu i iznetih mišljenja svih učesnika, sa 27 za" i jednim uzdržanim glasom zauzet je načelni stav: Kada se usvaja zahtev 2a vanredno ublažavanje kazne izrečene kao jedinstvene za više krivičnih dela učinjenih u sticaju, ublažava se samo jedinstvena kazna, a ne pojedinačno utvrđene kazne, osim u slučaju kada ublažavanje samo jedinstvene kazne nije moguće, s obzirom na odredbu člana 48. Krivičnog zakona SFRJ. Ovakav načelni stav je zauzet jer su se prihvatili razlozi za ublažavanje samo jedinstvene kazne kada se time ne bi povredila odredba člana 48. Krivič: nog zakona SFRJ, odnosno ako ubtažena jedinstvena kazna nije jednaka ili blaža od jedne ili više pojedinačno utvrđenih kazni.

U tom slučaju treba najpre ublažiti pojedinačno utvrdene kazne, pa zatim na osnovu tako pojedinačno ublaženih kazni izreći jedinstvenu kaznu. OBAVEŠTAVANJE LICA O SEDNICI VEĆA IZ ĆLANA371. STAV 1. ZKP, MOŽE SE IZVRŠITI NE SAMO PISMENIM PUTEM, VEĆ I USMENO, TELEFONOM, TELEGRAMOM I NA SVAKI DRUGI NAČIN KOJIM JE OBEZBEOEN PRIJEM OBAVEŠTENJA. OBAVEŠTENJE SE SMATRA UREDNIM AKO SE SUD NA POUZDAN NAČIN UVERI DA SU LICA IZ PRETHODNOG STAVA OBAVEŠTENA O ODRžAVANJU SEDNICE (DOSTAVNICOM SLUŽBENOM BELEŠKOM, KONSTATACIJOM U PISNIKU, IZJAVOM OPTUŽENOG DA JE BRANILAC PRIMIO OBAVEŠTENJE O SEDNICI VEĆA, IZJAVOM BRANIOCA DA JE OPTUŽENI PRIMIO OVO OBAVEŠTENJE I Sl.). r, Obrazloženje Zakazivanje javnih sednica veća drugostepenog suda potrebno je da bi se dala mogućnost stranki, kada ona to zahteva, da prisustvuje sednici i da se neposredno uveri da li su pred većem iznete sve bitne činjenice i da li su istom pred stavljena sva pravna pitanja od kojih zavisi zakonitost odlučivanja.

U članu 371. stav 1. ZKP navodi se: "O sednici veća obavestiće se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac, koji je u roku predviđenom za ialbu ili za odgovor na žalbu zahtevao da bude obavešten o sednici m je predložio održavanje pretresa pred drugostepenirn sudom. Predsednik veća ili veće može odlučiti da se o sednici veća obaveste stranke i kad nisu to zahtevale ili da se o sednici obavesti i stranka koja to nije 2ahtevala, ako bi njihovo prisustvo bilo korisno za razjašnjenje stvari. Iz ove odredbe proizilazi da se lica, navedena u toj odredbi, samo obaveštavaju o sednici veća, a ne pozivaju da joj prisustvuju. U članu 121. ZKP predvideno je: "Pismeno za koje je u ovom Zakonu odredeno da se ima lično dostaviti predaje se neposredno licu kome je upućeno".

U ćlanu 122. stav,. ZKP predvideno je: "Pismena za koje u ovom Zakonu nije odredeno da se moraju lično dostaviti dostavljaju se takode lično, ali takva pismena u slučaju da se primalac ne zatekne u stanu ili na radnom mestu, mogu se predati kome od njegovih odraslih članova domaćinstva, koji je dužan da primi pismeno. Ako se oni ne zateknu u stanu, pismeno će se predati nastojniku ili susedu ako oni na to pristanu... ". U Zakonu o krivičnom postupku nije predviden način na koji će se izvršiti obaveštenje okrivljenog i drugih lica, navedenih u stavu 1. člana 371. ZKP, da bi se pojavili na sednici veća. Ni teorija se nije mnogo interesovala za ovo pitanje, Postoje mišljenja da se obaveštavanje treba izvršiti na isti način kao i pozivanje.

Postoji drugo mišljenje, po kome se obaveštavanje ne treba vršiti na isti način kao i pozivanje, ali se ono može izvršiti i na drugi način. Sama reč obaveštavanje znaći da lice kome je isto poslato se samo obaveštava da če veće održati sednicu i on se može javiti i prisustvovati joj, a njegovo je pravo da li će koristiti to pravo ili ga neće koristiti i zbog toga ne trpi bilo kakve pravne posledice, dok ukoliko bude pozvan u smislu člana 123. stav 1. ZKP, a ne dode, i svoj izostanak ne opravda, trpiće posledice, s tim što će biti prinudno doveden pred sud u smislu člana 184. ZKP-a. U praksi sudova javljaju se teškoće kada se okrivljeni i druga lica koja su zahtevala da budu obaveštena o održavanju sednice drugostepenog veća, navedena u stavu 1. člana 371.

ZKP-a, ne pojave na sednici, a obaveštenje je nečitka potpisano i ne može se sa sigurnošću utvrditi ko ga je potpisao, ako je potpisano od stra11e nekog člana njegove porodice kao: žene. deteta, oca, majke, sestre, brata i to je konstatovano na povratnici, ako je ostavljena u poštanskom sandučetu okrivljenog, da li će se u takvim slučajevima smatrati da je to lice bilo uredno obavešteno, pa se nije pojavilo na sednici veća i da li može ista da se održi u njegovom odsustvu ili će se smatrati da nije uredno obavešten o sednici veća, pa istu treba odložiti. Postoje mišljenja da se, i ukoliko na takav način budu okrivljeni i ostala gore navedena lica obaveštena o sed n ici veća, sednica može održati, a zatim lice, ukoliko nije primilo obaveštenje, može preko vanrednih pravnih sredstava zahteva za vanredno prispitivanje i zahteva za zaštitu: zakon itostl, da zahteva da se ta odluka ukine.

Postoji drugo mišljenje na osnovu koga okrivljeni i druga gore navedena lica moraju lično potpisati obaveštenje, i ukoliko ne dođu na sednicu, tek tada se stiču uslovi da se u njihovom odsustvu održi sednica. Na zajedničkoj sednici delegacije su prihvatile prvo mišljenje. Za razliku od pozivanja okrivljenog koje se može izvršiti samo pismenim putem obaveštavanje se može izvršiti na tri načina, i to: pismenim putem, usmeno i telefonom. Pismenim putem se može izvršiti ukoliko obaveštenje bude potpisano tično od strane tog lica, članova njegove uže i šire pmodice i slanjem telegrama, Usmeno obaveštavanje postoji: ako se usmeno saopšti gore navedenim licima, od strane predsednika veća ili sudije izvestioca ili nekog drugog sudskog radnika, a o tome se sastavi službena beleška u spisima predmeta, ako se odloži sednica, iz drugih razloga i zapisnikom se saopštava licu kada će se održati naredna sednica veća, ako bude usmeno obavešten o sednici veća od strane nekog od saokrivljenih. ako bude obavešten telefonom od strane sudskog radnika i o tome se sastavi službena beleška ili ako bude obavešten od strane svog branioca ili punomoćnika.

Da bi se mogla održati sednica drugostepenog veća bez prisustva stranaka koje su zahteva1e da budu obaveštene o održavanju iste, potrebno je da postoji dokaz da su one bile uredno i blagovremeno obaveštene o tome. Međutim, u praksi se uzima kao dokazana daje okrivljeni uredno obavešten iako ne postoji potvrda u predmetu u slučajevima kada na sednici njegov branilac izjavi da je okrivljeni koji je odsutan primio obaveštenje ili je pak okrivljeni njemu rekao da dode na sednicu veća. Isto važi i u slućajevima kada na sednicu dode okrivljeni i pred većem da sličnu izjavu o svom braniocu koji je odsutan da je bio obavešten o sednici veća. Kada stranke podnesu zahtev da budu obaveštene o sednici veća, sud je dužan da ih obaves1i čak i u slučajevima kada je unapred očigledno da će presuda biti ukinuta zbog konstatovanih bitnih povreda krivičnog postupka iz člana 364.

ZKP Medutim, ako se radi o neblagovremenim ili nedozvoljenim žalbama. rešenja po njima se mogu doneti i bez obaveštavanja stranaka o sednici, i pored toga što je postajao njihov zahtev da budu obaveštene. U napred navedenom smislu Savezni sud je već zauzeo stav, i to o načinu obaveštavanja okrivljenog o sednici veća, iznet u odluci Kzs - 6/80 od 18. marta 1980. godine u kojoj je iz medu ostalog navedeno: ".,. konstatacija u zapisniku o sednici veća drugostepenog suda da okrivljeni i njegov branilac budu uredno obavešteni o sednici ne može se smatrati tačnom samim tim što postoji takva konstatacija od strane suda, no smatraće se da je ista istinita samo ako postoje dokaz i koji to potvrđuju. Oba. 23. veštavanje o sednici veća drugostepenog suda može se izvršiti pismenim dostavljanjem istog, potvrdom o prijemu dostavnice, zatim telegramom i telefonom, u kojim slučajevima se o tome sastavlja i službena beleška u spisima kao i usmenim saopštavanjem u sudu koje se potvrđuje zapisnikom o saopštavanju i službenom beleškom.

Na osnovu dostavnice. odnosno službene beleške i zapisnika može se konstatovati da je izvršeno uredno dostavljanje obaveštenja o sednici veća". Zbog toga se zajednička sednica o spornom pitanju opredelila za načelni stav iz naslova da se obaveštavanja lica o sednici veća iz člana 371. stav 1. ZKP može izvršiti ne samo pismenim putem. već i usmeno, telefonom, telegramom i na svaki drugi način kojim je obezbeden prijem obaveštenja i da se isto smatra urednim kada se sud na pouzdan način uveri da su lica, navedena u pomenutoj odredbi obaveštena o održavanju sednice (dostavnicom, službenom beleškom, konstatacijom u zapisniku, izjavom optuženog da je branilac primio obaveš1 enje o sednici veća, izjavom branioca da je optuženi primio ovo obaveštenje i slično).

PREDSTAVNICI KRIVIČNIH ODJELJENJA SAVEZNOG SUDA. VRHOVNOG SUDA I VRHOVNIH SUDOVA REPUBLIKA I POKRAJINA NA SAVJETOVANJU U HERCEG NOVOM 23. NOVEMBRA 1990. GODINE USVOJILI SU SLIJEDEĆE ZAKLJUČKE: Zaključak br. 1/90 kojim su prihvaćeni stavovi iz referata Vrhovnog suda Makedonije sa dopunom predloženom na današ njem savjetovanju od strane Saveznog suda, a koji glasi: Kada se na glavnom pretresu ili u žalbenom postupku izmijeni pravna kvalifikacija krivičnog Zaključak br. 2/90 kojim su prihvaćeni stavovi iz referata Vrhovnog vojnog suda, a koji glasi: Sud (veće iz člana 23. stav 6. ZKP, predsjednik vijeća odnosno sudija pojedinac u skraćenom postupku član 436. stav 1. istog zakona) može, ispitujući osnovanost optužbe ovlašćenog tužioca, odnosno odlučujući povodom Zaključak br. 3/90 kojim su prihvaćeni stavovi iz referata Vrhovog suda Vojvodine sa precizira.njem koje je na današ njem savjetovanju predložio Savezni sud, a koji glasi: djela (sa teže na lakšu i obratno) smatra se da su sve ranije, od strane ovlašćenog lica, preduzete procesne radnje radi krivičnog gonjenja istog učinioca prekidale zastarjevanje krivičnog gonjenja i u odnosu na krivično djelo po izmijenjenoj pravnoj kvalifikaciji, ukoliko se krivično djelo odnosi na isti krivični-pravni događaj. zahtjeva za sprovodenje istrage u slučajevima odredenim zakonom, samo na osnovu opisa djela, bez obzira na postojeće dokaze i njihov kvaHtet, ocijeniti da djelo nije krivično djelo, jer predstavlja neznatnu društvenu opasnost zbog malog značaja i zbog neznatnosti ili odsutnosti štetnih posljedica (član 8. stav 2.

KZ SFRJ) i shodno tome donijeti odgovarajuću odluku u skladu sa zakonom. 1. Zahtjev za nepravo ponavljanje krivičnog postupka (član 401. stav 1. ZKP) odbacuje se rješenjem u slučajevima kada: zahtjev nije podnio osuđen i ili njegov branilac u njegovo ime, ili javni tužilac, ili kada u odnosu na istog osudenog ne postoje jedna ili više pravnosnažnih osudujućih presuda na kaznu, ćija se izmjena traži, ili kada zahtjev ne sadrži sve ono što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, u kojim slučajevima rok za žalbu pwtiv ovog rješenja iznosi 3 dana. Zaključak br. 4/90 kojim su prihvaćeni stavovi iz referata Vrhovnog suda Republike Slovenije, a koji glasi: 1. Zakonska oznaka "veća šteta kod krivičnog djela zloupotrebe položaja ili prava odgovornog lica iz člana 133. stav 1.

KZ RS postoji ako šteta prelazi 5.000,00 dinara. 2. Zakonska oznaka "znatno ošteti" kod krivičnog djela oštećenja povjerilaca iz člana 140. stav 1. KZ RS (član 120. stav 1. KZ SRBiH, ćlan 126. stav 1. KZ SRCG, član 105. stav 1. KZ SRH, član 107. stav 1. KZ SAPK, član 138. stav 1. KZ SRS i član 100. stav 1. KZ SAPV) postoji ako vrijednost imovinske štete prelazi 15.000,00 dinara. 3. Zakonska oznaka "veća vrijednost" kod krivićnog djela nedozvoljene trgovine (član 129. stav 1. KZ SRBiH, član 136. stav 1. KZ SACG, ćlan 113. stav 1. KZ SRH, član 114. stav 1. KZ SAPK, član 137. stav 1. KZ SAM, ćlan 14 7. stav 1. KZ SRS i član 109. stav. KZ SAPV) postoji ako vrijednost nabavljene količine robe prelazi 15.000,00 dinara. 4.

Zakonska oznaka veća imovinska korist" kod krivičnog djela nedozvoljenog, aspolaga nja stanovima iz člana 149. stav 2. KZ AS (ćlan 132. stav 1. KZ SRBiH, član 139. stav 1. KZ SRCG, ćlan 116. stav 1. KZ SRH, član 119. stav 1. KZ SAPK, član 140. stav 1. KZ SAM, član 150. stav 1. KZ SRS i član 112. stav 1. KZ SAPV) postoji ako vrijednost krivičnim djelom postignute koristi prelazi 15.000,00 dinara. 5. Zakonska oznaka "imovinska šteta velikih razmjera"kod teškog djela protiv opšte sigurnosti iz člana 247. stav 1. i 3. KZ AS (član 177. stav 1. i 4. KZ SRBiH, član 183. stav 1. i 4. KZ SRCG, član 162. stav 1. i 4. KZ SRH, član 164. stav 1. i 4. KZ SAPK, član 235. stav 1. i 4. KZ SAM, član 194. stav 1. i 4.

KZ SRS i član 158. stav 1. i 4. KZ SAPV) i kod teškog djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 255. stav t. i 3. KZ RS (ćlan 186. stav 1. i 4. KZ SRBiH, član 190. stav 1. i 4. KZ SRCG, član 168. stav 1. i 4. KZ SRH, ćlan 171. stav 1. i 4. KZ SAPK, član 243 stav 1. i 4. KZ SRM, član 201. stav 1. i 4. KZ SRS i član 164. stav 1. i 4. KZ SAPV) postoji kada šteta prelazi 150.000,00 dinara). 6. Zakonska oznaka "znatna šteta" kod krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja. odnosno službenih prava iz člana 191. stav 2 KZ AS (član 226. stav 2. KZ SRBiH, ćlan 231. stav 24 2. U svim ostalim slučajevima donosi se presuda kojom se zahtjev odbija, ili djelimično odbija, uvažava ili odbacuje protiv koje ovlašćena lica mogu izjaviti žalbu u zakonskom roku. 2.

KZ SRCG, član 222. stav 2. KZ SRH, član 21 O. stav 2. KZ SAPK, član 177. stav 2. KZ SRM, član 242. stav 2. KZ SRS i ćlan 202. stav 2. KZ SAPV) postoji ako imovinska šteta prelazi 15.000,00 dinara. 7. Zakonska oznaka "imovina većeg obima kod krivičnog djela izazivanja opšte opasnosti iz člana 240. stav 1. i 2. KZ RS (ćlan 172. stav 1. i 2. KZ SRBiH, član 176. stav 1. i 2. KZ SRCG, ćlan 153. stav 1. i 2. KZ SRH, član 157. stav 1. i 2. KZ SAPK, član 231. stav 1. i 2. KZ SAM, član 187. stav 1. i 2. KZ SRS i član 150. stav 1. i 2. KZ SAPV), kod krivićnog djela oštećenja zaštitnih uređenja na radu iz člana 245. stav 1. i 2. KZ RS član 175. stav 1. i 2. KZ SRBiH, član 178. stav 1. i 2. KZ SRCG, član 156. stav 1.

KZ SRH, član 159. stav 1. i 2. SAPK, ćfan 232. stav 1. i 2. KZ SAM, član 189. stav 1. i 2. KZ SRS i član 152. stav 1. KZ SAPV), kod krivičnog djela nepropisnog i nepravilnog izvođenja gradevinskih radova iz člana 246. stav 1. KZ AS (ćtan 176. stav 1. KZ SABiH, član 179. stav 1. KZ SRCG, ćtan 155. stav 1. KZ SRH, ćlan 160. stav 1. KZ SAPK. član 232. stav 1. KZ SAM, član 190. stav 1. KZ SRS i član 153. stav 1. KZ SAPV) kod krivičnog djela neotklanjanja opasnosti iz člana 249. stav 1. i 2. KZ RS (član 180. stav 1. i 2. KZ Srbih, član 182. stav 1. i 2. KZ SRCG, član 160. stav 1. i 2, KZ SRH. član 163. stav t. i 2. KZ SAPK, član 238. stav 1. i 2. KZ SAM, član 193. stav 1. i 2. KZ SR i član 157. stav 1. i 2.

KZ SAPV), kod krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 251. stav 2. KZ AS (član 181. stav 1. i 2. KZ SABiH, član 185. stav 1. i 3. KZ SRCG, član 163. stav 1. i 2. KZ SRH, član 165. stav 1. i 2. KZ SAP K, član 239. stav 1. i 2. KZ SAM, član 195. stav 1. i 2. KZ SRS i član 159. stav 1. i 2. KZ SAPV), kod krivičnog djela ugrožavanja saobraćaja opasnom radnjom ili sredstvom iz člana 252. stav 1. KZ AS (član 183. stav 1. KZ SRBiH, član 184. stav 1. KZ SRCG, član 167. stav 1. KZ SAPK, član 241. stav 1. KZ SAM, ćlan 197. stav 1. KZ SRS i član 160. stav 1. KZ SAPV), kod krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja usljed omamljenosti (član 182. stav l. KZ SRBiH, član 86. stav 1. KZ SRCG, član 164. stav 1.

KZ SRH, član 166. stav 1. KZ SAPK, član 240. stav 1. KZ SRM, član 196. stav 1. KZ SRS i član 161. stav 1. KZ SAPV) i krivičnog djela nesavjesnog vršenja nadzora nad javnim saobraćajem iz člana 253. stav 1. i 2 KZ AS (član 184. stav 1. i 2. KZ SRBiH, član 187. stav 1. i 2. KZ SRCG, član 169. stav 1. i 2. - KZSAPK, član 242. sta111. i 2. KZSRM, član 199. stav 1. i 2. KZ SAS i član 162. stav 1. i 2. KZ SAPV) postoji ako vrijednost imovine prelazi 50.000,00 dinara. 8. Zakonska oznaka "imovina...elikih razmjera kod krivičnog djela nesavjesnog vršenja nadzora nad javnim saobraćajem iz člana 166. stav 1. i 2. KZ SRH i krivičnog djela ugrožavanja saobraćaja opasnom radnjom ili sredstvom iz člana 167, stav 1. i 2.

KZ SRH postoji ako vrijednost imovine prelazi 150.000,00 dinara. Kod ostalih krivičnih djela u republičkim i pokrajinskim krivičnim zakonima, koji takođe sadrže zakonske oznake neodredene vrednosne količine, te oznake ne treba unaprijed vrednovati u dinarskim iznosima. 24. Ćlan 19. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti NlŠTAV JE UGOVOR O PRODAJI NEPOKRETNOSTI IZ DRUŠTVENE SVOJINE AKO U JAVNOM OGLASU O PRODAJI NIJE NAZNAČEN NAČIN PLAĆANJA KAUCIJE. Iz obrazloženja: Prvotužena je u dnevnom listu objavila prodaju predmetne garaže. Prema oglasu pravo učešća u nadmetanju imaju pravna i fizička lica pod jednakim uslovima, uz obavezu polaganja kaucije od najmanje 10% početne cijene na licitaciji. Tužiočeva ponuda je bila najpovoljnija, o čemu je obaviješten 18. 10. 1985. godine i pozvan da zaključi ugovor.

Povodom prigovora drugotuženog izvršni odbor prvotu!ene preinačio je svoju odluko i utvrdio da je najpovoljnija ponuda drugotuženog, s obrazloženjem da tužilac nije u skladu sa odredbama člana 24. stav 2. Pravilnika o postupku javnog nadmetanja o prodaji nepokretnosti iz društvene svojine priložio dokaz o uplaćenoj kauciji. S obzirom na izložena, nižestepene odluke su u dijelu, kojim je tužilac odbijen sa zahtjevom 25. za poništenje ugovora, zasnovane na pogrešnoj primjeni prava. Postupak javnog nadmetanja obavlja se u skladu sa odredbama Pravilnika o postupku javnog nadmetanja za prodaju nepokretnosti iz društvene svojine ('Službeni list SRBiH", broj 28/79). U slućaju kada postupak nije preveden u skladu sa Pravilnikom ne može se zaključiti punovažan ugovor (član 19. stav 2.

Zakona o prometu nepokretnosti, ("Službeni list SRBiH", broj 38/78). Oglas o prodaji garaže, naime, ne sadrži sve uslove prodaje ako ne sadrži način plaćanja kaucije, onako kako je propisano u članu 7. Pravilnika. U tom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za zaključenje pobijanog ugovora.

Neizgrađena površina zemljišta u društvenoj svojini ne može se otuđiti (izuzetak je ućinjen samo u pogledu privremenog prava korištenja bivšeg vlasnika koji to pravo može prenijeti na b, aćnog druga i zakonski krug bliskih srodnika).

Međutim, po Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradevinskog zemljišta, bivši vlasnik podruštvljenog zemljišta mogao je svoje pravo korištenja na neizgrađenom gradevin skom zemljištu otuđiti ili prenijeti na bilo koje lice fizičko ili pravno. Ovo pravo mu je bilo zajamčeno odredbom iz člana 39. stav 1. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradevinskog zemljišta (autentično tumačenje od 9. 6 1959. godine). Upravo zbog toga okolnost što je nakon zaključenja punovažnog ugovora (ovjereni potpisi ugovarača od strane nadležnog organa) u 1965. godini, došlo do cijepanja parcele koja je tim ugovorom prodata zajedno sa zgradom, ne predstavlja razlog za ništavost ugovora koji je do stupanja na snagu Zakona o određivanju gradevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera bio već izvršen (član 5. stav 4. citiranog zakona).

Ovo i pod pretpostavkom da je dio koji je otcijepljen od ranije katastarske čestice sa stanovišta Zakona o prostornom uređenju neizgradena površina.

Pravo vlasništva stiče savjesni graditelj pod pretpostavkama iz člana 24. stav 1. i 26. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ, br. 6/80 i 36/90), ali jedna od bitnih 29. pretpostavki je da je građevinski objekat priraštaj zemljišta, a priraštaj zemljišta su samo oni građevinski objekti koji su izgrađeni s namjerom da trajno ostanu tamo gdje su podignuti i uz odobrenje nadležnog organa ili uz naknadnu legalizaciju bespravne izgradnje (član 255. stav 1. tačka 5. Zakona o prostornom uređenju ("Službeni list SRBiH", br. 13/74 i 21/81) U konkretnom slučaju tuženi, savjestan kupac, podigao je privremeni građevinski objekat na zemljištu tužioca, koje mu je prodalo treće lice, pa nema nikakve prepreke da tužilac zahtijeva uklanjanje tog objekta i predaju u posjed nekretnine, s obzirom da tuženi nije mogao steći pravo vlasništva gradenja na zauzetom zemlJištu, Time se ne zadire u eventualno pravo tuženog kao savjesnog kupca, na naknadu štete prema prodavcu (član 460.

ZOO).

Formalno tuženi bi mogao konstituisati pravo služnosti na toj nekrelnini u korist kupca jer je još uvijek vlasnik, s obzirom da nije došlo do promjene u zernljišnoj knjizi, ali to nije cjelishodno. jer 31. tužilac, kao kupac, može tražili uknjižbu prava vlasnišl la na temelju ugovora o kupoprodaji, a na vlastitoj nekretnini. po našem pravu, nil o ne može imati pravo služnosti, (služnosl je po zakonskoj definiciji stvarno pravo r, a tuđoj nekretnini).

Samo u slučaju kada ne bi postojala mogućnost da se uknjiži pravo vlasništva u ko. rist tužioca, ali da pribavi pravo vlasništva na nekretnini na drugi odgovarajući način određen zakonom (na primjer, deponiranjem tabulamih isprava tamo gdje nema zemljišne knjige), imao bi tužilac pravni interes da mu tuženi konstituiše pravo sluinosti preko nekrelnine koju je od njega kupio, da bi mogao nesmetane koristiti svoju nekretninu na koju ima pravo vlasništva,

Ovo stoga, jer zakonska pretpostavka prema kojoj su šume u SRBiH u državnom vlasništvu važi još od otomanske (turske) vladavine (Zakon o šumama iz 1867. godine). koja je bila potvrđena propisima austrougarske uprave (Naredba o davanju tapija na šumskom zemljištu od 1884. godine i obrazloženje Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine uz član 26. nacrta Grunlovničkog zakona za Bosnu i He, cegovinu), je odredbama člana 2. jugoslovenskog Zakona o šumama iz 1929. godine.

Prema odredbi člana 88. Zakona o šumama SRBiH od 26. 12. 1971. godine ("Službeni list SABiH", broj 38/71) ne može se 33. doka: z, vati da je pravo vlasništva na šumi stečeno održajem ni po pravnim pravilima građanskog prava (paragraf 1472 bivšeg OGZa), koja su važila do 6. 4. 1941. godine kao pozitivni zakon. Odredbom člana 8. Zakona o šumama SRBiH iz 1971. godine, koja je istovjetna odredbi člana 9. sada važećeg Zakona o šumama ("Službeni list SRBiH", br. 11/78 i 12/87), iz1 ići10 je propisano da se na šumi u društvenom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva putem održaja. (abayni sud BiH. br. Rev. 234/90 od..22. 2. 1991. godine) Član 70. sl. 3. i 78. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima BUDUĆI DA I NEZAKONITI POSJEDNIK STVARI ILI PRAVA UŽIVA SUDSKU ZAŠTITU, PRAVO NA SUDSKU ZAŠTITU PRIPADA POSJEDNIKU PRAVA SUŽNOST1 PROLAZA BEZ OBZIRA ŠTO JE IZGUBIO PRAVNI OSNOV POSJEDA.

Iz obrazloženja: Prilikom diobe nekretnina parnične stranke su ugovorile pravo služnosti prolaza u korist tužilaca ali samo za izgradnju porodične stambene zgrade na povlasnoj parceli. Ovo je pravo prestalo 25. 10. 1983. godine. Tada je tuženi zab, anio prolaz tužiocima. Radnje tuženog imaju karakter smetanja posjeda iako je prestao pravni osnov posjeda prava služnosti (tužioci su izgradili zgradu). 34. Drugostepeni sud je izveo pravilan zaključak kada je ocijenio da postoji osnov za zaštitu posjeda u odredbama iz ćlana 78. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Posjed prava stvarne služnosli ima ono lice koje se ponaša tako kao da mu pripada pravo stvarne služnosti, koje koristi ludu nekretninu u obimu koji odgovara sadržaju te služnosti (član 70. stav 3.

ZOSPO-a).

Samo u slučaju kada vlasnik nekretnine povrijedi pravo preče kupnje time što ne ponudi imaoca prava preče kupnje na propisan način ili time što otudi nekretninu pod povoljnijim uslovima nego što su oni koje je učinio imaocu prava preče llupnje, ovaj može da traži utvrdenje da je ugovor ništav sa kupcem i da on dode na mjesto kupca tj. da se njemu ustupi prodala nepokretnost pod istim uslovima, Prema tome, vlasnik nekretnine može uvijek odustati od prodaje i nakon što imalac prava preće kupnje izrazi spremnost da prihvati uslove prodaje, navedene u obavještenju o prodaji. (Vrhovni sud BiH, br.

Rev. 200/90 od 31. 1. 1991. god111 eJ - ' 35. Član 20 Zakona o građevinskom zemljištu u POSTUPKU UREOENJA MEDA NA GRADSKOM ZEMLJIŠTU se NE MOGU MIJENJATI MEDE UTVRD N E AKTOM UR ANISTIČKE REGULATIVE KAO NI MEDE ZATECENE U ČASU POORUSTVLJENJA 2EMLJfSTA. Iz obrazloženja; Oblik i površina parcela na gradskom gradevinskom zemljištu određuju se aktom urbanističke regulative (regulacionim planom ili planom parcelacije) u javnom interesu. Zato se oblik i površina gradevinske parcele ne mo: ze promijeniti ni dispozicijom susjeda. Također se ne mogu mijenjati zatečene mede jer bi se u tom slučaju mogle vještački stvarati pretpostavke za sticanje prvenstvenog prava građenja. Stoga Zakon o gradevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH", br. 34/86 i 1/90) izričito propisuje da se oblik i površina parcele gradskog gradevinskog zemljišta može mijenjati samo u postupku preuzimanja i dodjele zemljišta, na osnovu regulacionog p!aM ili plana parcelacije.

jednu ugaonu seć iju i isplatio dio ugovorenog novčanog iznosa od 252.246 dinara, kome su st, anke saglasno izjavljenom voljom dale dvostruku funkciju time što su ga predvidile i kao kaparu i kao anticipirane djelimično ispunjenje obaveze tuženog (akontacije isplate ukupno ugovorenog iznosa od 1.000.000 tadašnjih dinara), što proizilazi iz sadržine pismene isprave ugovora.

Polazeći upravo od tih nespornih činjenica iz kojih proizilazi da je tuženi djelimično izvršio ugovorne obayeze trebalo je o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na pravo tužioca da zadrži primljeni iznos kapare prosudivati prema uslovima 30 predvidenim u članu 81. Zakona o obligacionim odnosima, a ne prema pravilima predvidenim u odredbi člana 80. istog zakona koja se odnosi na slučaj kada jedna od ugovornih stranaka nije izvršila ni dio ugovorne obaveze u predvidenom roku, u kom slučaju druga stranka koja je vjerna ugovoru ima pravo da zadrži kaparu. Suprotno tome. prema odredbi člana 81. navedenog zakona, stranka koja nije skrivila što ugovor nije realizovan nema pravo da zadrži kaparu ukoliko je njen saugovornik makar i samo djelimično ispunio svoju obavezu, kao u konkretnom slučaju.

U takvoj situaciji stranka koja je vjerna ugovoru moie da se koristi jedino ovlaštenjima koja joj pripadaju prema opštim pravilima ugovornog prava, što znači da može da traži ili ispunjenje preostalog dijela obaveze i naknadu štete koju trpi zbog rakašnjenja, ili samo naknadu štete prouzrokovane zbog nepotpunog ispunjenja obaveze u predvidenom roku (član 262. Zakona o obligacionim odnosima). U oba slučaja naknada se uračunava u naknadu štete (član 81. stav 1. ZOO).

U ovom slučaju je utvrdeno da su ugovarači dobrovoljno ispunili obavezu iz usmenog ugovora o kupoprodaji prije stupanja na snagu sadašnjeg Zakona o prometu nepokretnosti ('Službeni list SRBiH", broj 38/78) pa je taj ugovor konvalidiran (član 46. stav 1.) a time je konvatidirana i punomoć.

Njihov nastanak je vezan za različite činjenice koje mogu biti i predmet posebne tužbe, a o svakom od ovih zahtjeva moglo se odvojeno i odlučiti, pa i u ovoj parnici donošenjem djelimične presude u smislu člana 329 Zakona o parničnom postupku.

Prvostepeni sud je pravilno zaključio da se iznos koji je tužena platila uz naknadu da uplatom podmiruje naknadu štete zbog izgubljene franšize treba uračunati u otplatu ovog potraiivanja, pozivom na odredbu člana 312. ZOO. Kod uračunavanja, međutim, prvostepeni sud je propustio da primijeni odredbe člana 313. ZOO. Potraživanje naknade štete zbog izgubljene franšize prati i potraiivanje zateznih kamata, pa je uplaćeni iznos trebalo na1prie uračunati u otplatu zateznih kamata na iznos od 650 DM do časa uplate, a ostatak u olplatu glavnice od 650 DM. Dužnik nije, naime, ovlašlen da jednostrano odredi red uračunavanja kada pored glavnice duguje i kamate i troškove, jer se tada uračunavanje vrši u smislu člana 313 ZOO, tako što se prvo podmiruju troškovi, potom kamata, a tek onda glavnica.

Uplatom iznosa od 657, 1 O DM treba, dakle, smatrati pod. mirenim zateznu kamatu na iznos od 650 DM i za period od 20. 8. 1987. godine do 6. 7. 1988. godine, a za iznos koji preostane treba umanjiti glavnicu od 650 DM i dosuditi ostatak glavnice sa zateznom kamatom od 6. 7. 1988. godine do isplate, Kako je prvostepeni sud zbog pogrešnog reda uračunava nja našao da je ugašeno potraživanje glavnice u iznosu od 650 DM. a da je ostalo potraživanje l amata na ovaj i: rnos od nastanka potraživanja do djelomične uplate, djelomično je uvažena ialba tuiitelj 1 i ukinuta prvostepena presuda u dijelu u kojem je zahtjev za isplatu glavnice ovog potraživanja od bio.

U času plaćanja iznosa od 8.862,75 ASCH tužiocu je već bilo pravosnažno dosuđeno glavno potraživanje u tom iznosu, ali je bilo u toku 40. raspravljanje pred sudom o potraživanju kamata na glavno potraživanje i plaćenim iznosom tužilac je mogao najprije podmiriti dosuđenu naknadu parničnih troškova, zatim zatezne kamate na glavno potra!ivanje (u iznosu koji će biti utvrđen u daljem toku parnice) i tek ostatak uračunati u otplatu glavnice.

Na preostali neplaćeni iznos glavnice teće i nadalje zatezna kamata. Kasnijim plaćanjem i iznosa od 4.278,65 ASCH, tužilac može podmiriti u meduvremenu dospjele zatezne kamate na glavnicu i dio glavnice, a i nadalje zahtijevati iatezne kamate na eventualno, još uvijek nei splaćeni dio glavnice. Vrhovni sud BiH, br. Pž. 534/90 od 18. 4. 1991. godine) Ćlan 103. stav 1. i 105, stav 1. i 313. Zakona o obligacionim odnosima Članovi 6, 7. i 8. Zakona o obezbjedivanju plaćanja izmedu korisnika društvenih sredstava - raniji MJENIČNA SVOTA IZ NAPLAĆENE MJENICE DATE ISKLJUČIVO AADI OBEZBJEDENJA GLAVNOG POTRAŽIVANJA, U SKLADU SA ODREDBAMA POSEBNOG ZAKONA O OBEZBJEDIVANJU PLAĆANJA, NE MOŽE SE URAČUNATI NAJPRIJE U OTPLATU KAMATA, A TEK POTOM GLAVNICE PA I KADA JE TAKAV NAČIN URAČUNAVANJA UGOVOREN PRIJE DOSPIJEĆA MJENICE, UGOVOROM O PRODAJI ROBE.

Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je konstatovao da je zaključenim ugovorima 14/85 i 14/86 o prodaji robe ugovoren o pravo prodavca da iz mjenične sume najprije naplati kamate, a ostatak mjenične svote uračuna u otplatu glavnog duga i našao da ove ugovorne odredbe nisu nezakonite. Tuženi tvrdi da tužilac iz mjeničnih suma nije mogao vršiti najprije naplatu kamata, a ostatak uračunati u otplatu glavnog duga. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizilazi da je tužilac po prijemu mjenica od tuženog prvo vršio obračun i naplatu kamata za period od valute računa do dospijeća mjenica, a ostatak mjenične sume uračunao u otplatu glavnog duga. U nalazu nije navedeno kakav karakter su imale te mjenice, odnosno da li ih je tuženi izdao ili indosirao u svrhu obezbjeđenja plaćanja određenog potraživanja iz konkretnih duzničko-povjer ilačkih odnosa ili su izdate ili indosirane u druge svrhe. 32 Pravni zaključak prvostepenog suda da ugovoreni uslovi plaćanja nisu u suprotnosti sa zakonom nije pouzdan.

U smislu č:1. 6. i 7. tada važećeg Zakona o obezbjedenju plaćanja izmedu korisnika društvenih sredstava. obezbjedenje plaćanja se moglo izwšili i2davanjem i predajom povjeriocu jednog ili više instrumenata obezbjedenja plaćanja sa.glasno ugovoru.s tim što se mjenica sa avalom nije mogla predati povjeriocu prije nastanka dužničko-povjerilačkog odnosa, kao ni poslije isteka roka od 15 dana od nastanka dužničko-povjerilačkog odnosa. Mjenice kao sredstvo obezbjedenja plaćanja izdavale su se i predavale po navedenom zakonu, radi izmirenja odredenog potraživanja iz konkretnog dužničko-povjerilačkog odnosa i dužnik ih je predavao prije nego što su i dospjele kamate, pa ako mjenična suma nije obuhvatala i kamate, mogle su se upotrijebiti samo za izmirenje dospjele obaveze za ćije obezbjedenje su izdate ili indosirane.

Ovo iz razloga, što je po članu S. navedenog zakona, korisnik društvenih sredstava dužan da plaćanja po izdatim instrumentima obezbjeđenja izvrši na način propisan tim zakonom i što su po odredbama tada važećeg Zakona o utvrđivanju i obračunavanju ukupnog prihoda, u ukupan prihod, pored naplaćenih suma, utazili i iznosi potraživanja sadržanih u instrumentima osiguranja plaćanja, uz uslov da rok njihova dospijeća nije protekao, Stoga je bilo neophodno utvrditi kakav je bio karakter predmetnih mjenica, kako i kada su između stranaka nastali du!ničko-povjerilački odnosi i da li su mjenice izdavane ili indosirane u zakonom određenom roku i za obezbjedenje plaćanja određenog potraživanja iz konkretnih dužničko-povjerilačkih odnosa. te kako su ta potraživanja knjižena u poslovnim knjigama tužioca.

Samo u slučaju da mjenice nisu preda te ili indosirane u skladu sa Zakonom o obezbjedenju plaćanja između korisnika društvenih sredslava, tužilac bi imao pravo da u smislu člana 313. Zakona o obligacionim odnosima i ugovorenim uslovima plaćanja, izvrši uračuna- 41. Član 374. Zakona o obllgacionim odnosima vanje najprije kamata, a tek ostatak naplaćene mjenične sume uračuna tuženom u otplatu glavnog duga. Odredbe člana 313. Zakona o obligacionim odnosima su dispozitivne prirode i odnose se na ispunjenje dužnikovih obaveza koje su dospjele i po osnovu glavnice i po osnovu sporednih potraživanja, kao što su kamate i troškovi. U konkretnom slučaju u času prijema mjenica sve obračunate kamate nisu bile dospjele, pa ugovorna odredba iz uslova plaćanja da je tuženi dužan prvo platiti kamatu po mjenici, a za ostatak mjenične sume specifirati obaveze koje plaća, nnože biti u suprotnosti sa kogentnim odredbama čl. 6, 7. i 8.

Zakona o obezbjedenju plaćanja između korisnika društvenih sredstava i zbog toga, u smislu člana 105. stav 1. u vezi sa članom 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. ništava.

Ako bi se utvrdilo da predmetna ambalaža ima kraće vrijeme trajanja i da se povremeno vrši knjigovodstveni otpis njene vrijednosti, onda bi zahtjev za povrat ambalaže, obtirom na istaknuti prigovor zastare, dijelio sudbinu 42. osnovnog polraiivanja iz ugovora o isporuci robe.

Prema članu 374, Zakona o obligacionim odnosima. medusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga, te potraživanje naknade za izdalke učinjene u vezi sa tim ugovorima, zastarijevaju za 3 godine, a zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ii! uslugu. Medutim, ako bi se utvrdilo da ambalaža ima trajniji karakter i da tužilac na njenu nabavnu vrijednost vrši obračun amortizacije, onda bi se radilo o samostalnom zahtjevu iz ugovora o posluzi. A to znači, da tada nema zastare za povrat ambalaže, ali da bi tuženi mogao odriajem steći pravo raspolaganja na ambalaži (1/rhovni sud BiH, br. Pi. 919/90 od 18. 4. 1991. godine) Ćlanovi 10, 12, 14,103,141. i 394. Zakona o obligacionim odnosima Članovi ZB, 28-a i 28-b Zakona o ukupnom prihodu i dohotku raniji TOKOM 1987.

I 1988. GODINE BILO JE DOZVOLJENO UGOVARATI REVALORIZACIJU POTR.AŽIVANJA lZMEOU KORISNIKA DRUŠTVENIH SREOST AVA, PA I ZA SLUČAJ PLAĆANJA PRODAJNE CIJENE STANA SA ZAKAŠNJENJEM, NO NE I AKO BI TAKVO UGOVARANJE VODILO NESRAZMJERNOM STICANJU KORISTI LICA KOJE NASTUPA SAMO KAO FAKTIČKI KOMISIONAR KUPCA STANA. li/ Iz obrazloženja: Tužiteljica SIZ stanovanja u ovom sporu zahtijeva plaćanje razlike u cijeni iz medu prvobitno utvrđene programske cijene stana na dan 28. 1. 1987. godine u iznosu od 39.288.399 dinara i programske cijene stana po aneksu ugovora broj 926 od 25. 5. 1988. godine u iznosu od 59.392.315 dinara. Tuženi je osporio tužbeni zahtjev i naveo da je isplatom iznosa od 61.801 386 dinara svoje obaveze iz ugovora broj 336 od 14. 3. 1988, godine, u cijelosti izmirio.

Pozivanje suda samo na odredbu zaključenog ugovora kojom se utvrđuje način konačnog obračuna (konačna cijena stana), bez ocjene cjelokupne sadržine svih ostalih odredbi zaključenog ugovora, a naročito bez ocjene odredbi člana 2. ugovora, opravdano dovodi u sumnju pravilnost zaključka suda da zahtjev nije osnovan. Iz člana 2. zaključenog ugovora na jasan i nedvosmislen način proizilazi da su ugovorne strane iznos od 22.513.167 dinara isključile iz uračunavanja u programsku cijenu stana, a time i u konačnu cijenu stana. To znači da se isplata iznosa od 61 801.566 dinara na dan 4. 4. 1988. godine, tretira kao da je tuieni uplatio tužiteljici iznos od 39.288,399 dinara na dan 28.1.1987. godine. Ovakvim utanačenjem parnične stranke su ugovorile revalorizaciju početne programske cijene koja je trebala bili uplaćena 28. 1 1987. godine, do dana uplate 4. 4. 1988, godine, a iz odredaba tada vaiećeg Zakona o ukupnom prihodu i dohotku (članovi 28, te 18-a i b proizilazi da se revalorizacija mogla ugovoriti i time odstupati od principa monetarnog nominalizma (č!an 394.

Zakona o obligacionim odnosima), u odnosima izmedu lica na koja se taj zakon odnosi. Iz kompleksa odnosa nastalih povodom kupovine stana proizilazilo bi, međutim. da je 43. Član 96. i 104. Zakona o izvršnom postupku Član 444. Zakona o obligacionim odnosima tužiteljica, preko koje su se udruživala sredstva, zaključivala za račun udružilaca, a u svoje ime ugovore o građenju stanova i potom u!ormi ugovora o prodaji, prenosila te stanove udružiocima sredstava, uzimajući 2a sebe pro1Jiziju. Ako je stvarno postajao takav odnos. trebalo bi ocijeniti da li je ovakvo ugovaranje revalorizacije pravno dopušteno. Da bi se ovo moglo ocijeniti treba utvrditi da li je tužiteljica iznos od 22.513.167 dinara ugovoren na ime revalorizacije, isplatila organizaciji udruženog rada koja je izvodila gradevinske radove ili organizaciji udruženog rada koja je odustala od kupovine predmetnog stana.

Stoga je prvostepeni sud bio dužan raspraviti na koji način je došlo do zaključenja ugovora između ugovornih strana dana 14. 3. i 988. godine, te zašto stranke nisu zaključile ugovor početkom 1987. godine, da li je predmetni stan ranije bio predat nekoj drugoj organizaciji udruženog rada koja je kasnije odustala od kupovine i ako je tako bilo. neophodno je utvrditi koloko je raniji kupac uplatio na ime programske cijene slana i kada, te koji iznos mu je tužiteljica vratila i kada. Ukoliko je u pitanju stan koji ranije nije bio prodat, neophodno ie utvrditi da ti je tuiiteljica naplaćeni iznos od 22.513.167 dinara na ime revalorizacije isplatila izvodaču građevinskih radova i kada. Obzirom da tužiteljica ne raspolaže svojim sredstvima i da poslove prodaje stanova obavlja uz proviziju. ukoliko se utvrdi da navedena sredstva nije isplatila izvođaču radova ili ranijem kupcu, nego ih zadržala za sebe, neophodno je nakon utvrđenih svih naprijed navedenih okolnosti, ocijenili da li je ugovorna klauzula o obavezi tuženog da plati revAlorizovani iznos tužiteljici ništava, a u smislu člana 141.

Zakona o obligacionim odnosima, odnosno člana 103, u vezi sa čl. 10. 12. i 14. pomenutog zakona,

Sve dok postoji ovlašcenje povJenoca za naplatu po. traživanja, dužnik ne može svoje potraživanje od svog dužnika ni djelimično naplatiti. Iz naplaćenog potraživanja povjerilac naplaćuje svoje potraživanje kao založni povjerilac.

Višak prenesenog potraživanja koji je naplatio od dužnikovog dužnika, povjerilac je dužan položiti sudu, koji ga predaje dužniku, ako na njemu nema stećenih prava drugih založnih povjerilaca. Zato tuženi neosnovano prigovara da tužilac nije aktivno legitimisan da zahtijeva dio potraživanja prenesenog radi naplate koji ostaje nakon izmirenja povjerioćevog potraživanja. Tuženi pogrešno zaključuje da prenos radi naplate potraživanja ima karakter prinudne cesije. Prinudna cesija nastaje prenosom umjesto 44. isplate, u smislu člana 117. Zakona o izvršnom postupku. Kako je povjerilac stekao pravo da naplati tužiočevo potraživanje od tuženog po ugovoru o kreditu, a tuženom zabranjena da ovo potraživanje isplati tužiocu, za odlučivanje u ovom sporu bilo je relevantne utvrditi da li je povjerilac naplatio svoje ukupno potraživanje zbog koga je izvršen prenos radi naplate, da li je izvršni postupak obustavljen (što podrazumijeva da se povjerilac odrekao ovlašćenja da preneseno po. traživanje naplati u preostalom dijelu). koliko iznosi ostatak neplaćenog potraživanja i iz čega se sastoji.

Nisu osnovani navodi žalbe tuženog da je novacijom ugovora o izvođenju pokrivačkih, li marskih i fasaderskih radova prestala obaveza tuženog da isplati tužiocu nastalu razliku u cijeni.

Zapisnikom od 27. 12. 1983. godine nije došlo do novacije ugovora. U smislu člana 438. Zakona o obligacionim odnosima, obaveza prestaje ako se povjerilac i dužnik saglase da postojeću obavezu zamijene novom i ako nova obaveza ima različit predmet ili različitu pravnu osnovu. Time, što su potpisnici zapisnika pošti gli sporazum "da će sve eventualno nastale sporove po pitanju kvaliteta izvedenih radova koji se odriose na ugrađene panel ploče sporazum no rješavati investitor i podizvodač bez ikakvih obaveza glavnog izvodača ", nije došlo do prestanka obaveze, zamjenom postojeće obaveze novom, U ovom slučaju, garanciju tuženoga kao dužnika za kvalitet izvedenih radova na krovu i zidovima od panela, preuzeo je tužilac kao preuzimalac, a na to je pristao investilor kao povjerilac.

U smislu člana 446. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. dug se preuzima ugovorom između dužnika i preuzimaoca na koji je pristao povjerilac. Kako je tužilac preuzeo dug tuženoga, prvostepeni sud je pravilno zaključio da prigovor luženoga da ugovorene radove tužilac nije kvalitetno izveo, nema uticaja na osnov i visinu zahtjeva. Preuzimanjem duga, odgovornost za kvalitet izvedenih radova prema investitoru, sa istom sadržinom prešla je sa starog na novog dužnika (s tuženog na tužioca), pa prigovor tuženoga da ugovorene rado11e tužilac nije kvalitetno izveo, ne može koristiti luženome.

U Odsustvu takvih, posebnih odredbi, važi dopunsko dispozitivno pravilo - da je prodavac izvršio obavezu predaje kupcu, kad stvar uruči kupcu (stav 2. ćlana 467. ZOO)- Ugovor o prodaji je dvostrano obavezan pa je tužilac kao prodavac bio dužnik u pogledu pre- 46. daje stvari.

Žalba nije istekla okolnosti da tužilac nije ispunio obavezu u roku određenom za ispunjenje (član 324. stav 1. ZOO), pošto bi kršenjem te obaveze pao u docnju. Tužilac nije, medutim, pao u docnju kada sa robom i računima, koje je predao tuženom, nije dostavio i otpremnicu, što nije bilo predviđeno ugovorom, a to ne proizilazi ni iz prirode posla. Nedostavljanje otpremnica, istovremeno sa robom, u tom slučaju, ne sprečava padanje u docnju tuženog. Tuženi je zadocnio sa ispunjenjem novčane obaveze - isplate cijene proizašle, z ugovora u privredi. pa duguje tužiocu zatezne kamate, kako je to određeno prvostepenorn presudom (član 277. stav 2. Zakona o obltgac, onim odnosima u vezi sa tada važećom Odlukom SIV-a o visini stope zatezne kamate).

Prodavac odgovara za materijalne nedostatke stvari koje je ona imala u času prelaska rizika na kupca, bez obzira na to da li mu je to bilo poznato, kao i za one materijalne nedostatke koji se pojave poslije prelaza rizika na kupca. ako su posljedica uzroka koji je postojao pn1e tooa (član 478-Zakona o obligacionim odnosima ('"Službeni list SFRJ", br. 29/78 i 39/85), 36 važećeg u vrijeme nastanka obligac, onih odnosa izmedu stranaka).

Materijalni nedostaci postoje u slučajevima određenim članom 479. ZOO, a tuženi nije ućinio osnovanim tvrdnje da je stvar koju je isporučio tužilac u 1am smislu imala nedostatak. Pošto stranke nisu ugovorom odredile da je predaja stvari izvršena samo sa predajom atesta, nedostavljanje alesta u ovom slučaju ne predstavlja materijalni nedostatak koji bi uticao na trenutak nastanka dužničkopovjer ilaćko g odnosa i trenutak dolaska tuženog u docnju. Tuženi kao kupac i da je blagovremeno i uredno oba', lijestio prodavca nije istakao n, jedan zahtjev u smislu člana 488. ZOO prije podnošenja tužbe, a ni u toku prvostepenog postupka. Nasuprot tome, tuženi je preuzeo robu koju mu je isporučio tužilac bez, sličan1a prigovora i dalje njom raspolagao.

no sa stanovišta kupca ovi serviseri i kada imaju svojstvo pravnog lica moraju se smatrati saradnicima poslenika proizvođača automobila za ćiji rad poslenik odgovara kao da ga je sam izvršio (član 611. 200).

U konkretnom slučaju do oštećenja automobila i teške havarije došlo je zbog nehatnog rada radnika ovlaštenog servisa kome je, poštujući obaveze iz garantnog lista tuženog, unutar garantnog roka, tužilac povjerio automobil na jedan od obaveznih servisa. Kako je povjeravanje vozila na obavezne servise u toku garantnog roka i to serviseru na koga kupca upučuje tuženi, uslov za realizaciju prava iz garancije (garantnog lista), mora se i rad servisa tokom obaveznog servisiranja automobila kupca srna- 48. Član 514. Zakona o obligacionim odnosima trati pružanjem usluge za tuženog, pa se ovlašteni servis i kod ovakvog rada smatra sa radnikom proizvođača (tuženog u ovoj parnici) kao poslenika. Na ovakav odnos servisera i tuženog upućuje i sadržaj njihovog međusobnog ugovora, Iz koga proizilazi da će niz radnji na automobilu tokom obaveznog servisiranja ovlašteni servis obaviti na trošak proizvođača, a proizvodač (tuženi) se obavezao da će vlasniku automobila u okviru garancije za vozilo garantovati kvalitet usluga, što podrazumijeva kvalitet radova na vozilima i kvalitet ugrađenih rezervnih djelova.

Nesumnjivo je da serviser koji ima svojstvo pravnog lica (radna organizacija. sada preduzeće) odgovara za štetu u smislu člana 170. stav 1. ZOO, ali ta njegova odgovornost ne isključuje odgovornost tuženog za koga je rad na obaveznom servisiranju obavijen. Ta odgovornost tuženog se zasniva na od, edbama člana 611. 200, te čl. 262. i 266. i člana 154. u vezi sa članom 269. ZOO. Odgovornost za štelu i servisera i proizvođača vozila u ovom slučaju je solidarna i to za puni obim štete, jer na to upućuje njihov medusob ni odnos (ćlan 206. u vezi sa članom 269. 200), pa je tužilac osnovano mogao zahtijevati punu naknadu štete i samo od tuženog (član 414. stav 1. ZOO). (vrhovni sud BiH, br. Rev. 312/90 od 18. 4. 1991. godine) PRODAVAC ODGOVARA ZBOG EVIKCIJE AKO KUPAC NIJE ZNAO, NITI JE MOGAO ZNATI DA JE PRODATO MOTORNO VOZILO (MOTOCIKL) PROTUPRAVNO UVEZENO IZ INOSTRANSTVA ZBOG ČEGA JE KASNIJE ODUZETO LICU KOJE GA JE UVEZLO, PRIVREMENOM MJEROM, U PREKRŠAJNOM POSTUPKU.

Iz obrazloženja; Parnične stranke su 4. 8. 1986. godine zaključile ugovor o prodaji motocikla. Kasnije je protiv lica koja je uvezlo taj motocikl iz inostranstva pokrenut prekršajni postupak iz ćlana 108. Zakona o prometu robe i usluga sa inostranstvom, kojom prilikom mu je oduzet motocikl privremenom mjerom. Na osnovu navedenog utvrđenja nižestepeni sudovi su, primjenom odredaba iz čl. 508. i 510. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima ocijenili da je tuženi prodao tužiocu stvar sa pravnim nedostatkom, pa je oba lezan da mu vrati kupovnu cijenu. Polazeći od navedenog utvrdenja ovaj sud nalazi da se radi o odgovornosti prodavca za posebna ograničen ja javno-pravne prirode u smislu ćlana 514. Zakona o obligacionim odnosima.

Ovom odredbom je propisano da prodavac odgovara za posebna javno-pravna ograničenja koja kupcu nisu bila poznata, a prodavac je za njih znao ili je znao da se mogu očekivati, a nije ih saopštio kupcu. I I U pogledu motocikla je postojalo javno-pravno ograničenje raspolaganja jer je protivno članu 78. Zakona o prometu roba i uslvga sa inostranstvom uvezeno u zemlju, a za ovo ograničenje je tuženi - prodavac morao znati, jer je 49. motocikl pribavio od lica za koje je znao da ga nije uvezlo 2a lične potrebe.

Citiranom odredbom propisano je da čini djelo špekulacije u prometu robe prometna organizacija ako uslovljava prodaju uplatom kupovne cijene unaprijed, a nakon isporuke, pri konačnom obračunu ne prizna, odnosno ne obračuna kupcu odgovarajuće kamate na uplaćeni iznos.

Medutim, pri odlučivanju o ovakvim zahtjevima mora se p 0- 50. sudivati sa stanovišta ćlan 15. Zakona o obligaclonim odnosima, prema kome učesnici u zasnivanju dvostranih ugovora polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Isto tako odredbama Zakona o obligacionim odnosima o naknadi štete izražena je načelo da se ta naknada moie tražiti samo do visine prouirokovane štete. Ako je kupcu garantovana cijena u vrijeme važenja ugovora to je od značaja kod ras1 uće inflacije. U konkretnom slučaju iz tačke 3. Ugovora (o namjenskom depozitu za kupovinu vozila proizlazi da su slranke ugovorile da se kupcu ne garantuje visina cijene. S obzirom na ovo, budući da je prodavac zakasnio sa isporukom, proizlazi da je u obavezi da plati zateznu kamatu na unaprijed plaćen, iznos na ime kupovne cijene. (Vrhovni sud BiH, br Rev. 622/90 od 18 4. 1991. godinej Članovi 15,124,132,178. i 525.

Zakona o obligacionim odnosima U "JAl/t, J.o.QIJ ŠTETE' ZBOG RASKIDA UGOVORA O PRODAJI, PROUZROKOVANU KUPOVINOM RAOI POKRIĆA URAČUNAVA SE ZATEZNA KAMATA NA IZNOS UNAPRIJED PLAĆENE CIJENE, ZA PEn 00 00 UPLATE DO VRAĆANJA. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud utvrduje da su parnične stranke zaključile ugovor o prodaji sistema modulacije radio difuzije. Tuženi je, kao prodavac, bio dužan isporučiti i montirati sistem do 31. 12. 1987. godine, a tužiteljica platiti cijenu u iznosu od 198,80 dinara. Tužiteljica je tuženom platila cijeno dana 13. 11. 1987. godine, ali tuženi nije ispunio svoju ugovornu obavezu, zbog čega je ugovor rasl inut. Tužiteljica je, zatim, izvršila kupovinu radi pokrića (član 525. stav 1.

Zakona o obligacionim odnosima ZOO, Službeni list SFRJ", br. 29/78 i 39/85, važećeg u vrijeme nastanka obligacionih odnosa između stranaka). 38 Tužiteljica zahtijeva, što prvostepeni sud dosuđuje, razliku cijene zbog kupovine radi po. krica, sa zateznom kamatom od momenta kada je tužiteljica izvršila tu kupovinu, vraćanje iznosa cijene iz raskinu tog ugovora o prodaji i zatezne kamate na taj iznos cijene od dana kada je tuženi tu isplatu primio. Prvostepeni sud je, medulim, bio duian u naknadu štete prouzrokovanu neispunjenjem ugovora o prodaji i u slučaju iz člana 525. Zakona o obligacionim odnosima (kada je izvršena kupovina radi pokrića) uračunati i zateznu kamatu na vraćeni iznos novca tužiocu (kupcu) iz raskinutog ugovora o prodaji - čl. 124. i 132. stav 1.; s. zao.

Kupac bi, vraćanjem cijene iz raskinutog ugovora o prodaji i kamate na iznos cijene, kao i plaćanjem pune razlike u cijeni, nastate kupovinom radi pokrića, bio doveden u stanje koje je znatno povoljnije od stanja u kome bi se nalazio da nije bilo povrede ugovora od strane prodavca. Uračunavanje iznosa dospjele zatezne kamate u naknadu štete je u skladu sa jednim od osnovnih načela obligacionih odnosa. načelom jednake vrijednosti davanja (stav 1. člana 15. ZOO) koje bi u suprotnom bilo ozbiljno na. rušeno, iako zakon izričito nije odredio takve posljedice. Restitucija ima za cilj da uspostavi predašnje stanje. Tom cilju služila je i odredba stava 5. člana 132. ZOO, koja obavezuje stranu koja vraća novac da plati zatezne kamate za u potrebu novca.

U vrijeme donošenja ZOO kamala nije imala revalorizacionu funkciju, tako da su odredbe člana 132. ZOOi odredbe koje regulišu 51. zateznu kamatu bile usklađene. Onda kada je stopa zatezne kamate postala revalorizaclona, odredbe o zateznoj kamati došle su u sukob sa odredbama o restituciji i naknadi štete. Ako kamata ima revalorizacionu funkciju kupac kome se, osim vraćene cijene plaća i kamata, dovodi se u povoljniji položaj, a ne u pređašnje stanje ako, osim toga, ima pravo i na punu naknadu štete. Uporište za uračuna vanje zatezne kamate u naknadu štete nalazi se i u stavu 1, člana 278. ZOO, koji određuje da povjerilac ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete ako je šteta koju je pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća.

Kada po specijalnim propisima nije određeno niti ugovoreno izmedu stranaka (kao u ovom slučaju), jedna strana koja je drugoj unaprijed platila dio cijene (avans) ne stiče pravo da od tog ili nekog kasnijeg momenta zahtijeva plaćanje zatezne kamate. Na plaćanje zatezne kamate obavezan je samo dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze (član 277. stav 1. u vezi sa članom 324. Zakona o obligacionim odnosima). Obaveza tužioca, kao izvodača radova, nije, međutim, novčana nego nenovčana, za razliku od obaveze naručioca radova.

Način određivanja cijene u smislu člana 8. Zakona o sistemu društvene kontrole cijena ne dozvoljava alternativno ugovaranje cijene kojim bi bila ugovorena cijena koja nije određena i nepromjenjiva.

Odredbe ugoYora o gradenju zaključenog medu parničnim strankama, kojim se odreduje promjenjivost cijene ako ne bude plaćen avans, u suprotnosti su sa odredbama ćlana 8. Zakona o sistemu društvene kontrole cijena, a stoga i ništave. Neispunjenjem ugovorne obaveze plaćanja avansa od strane dužnika 53. povjerilac stiče pravo po osnovu docnje dužnika. Po tom osnovu stranke ne mogu ugovarati prava koja nisu u skladu sa kogentnim propisima. Zbog toga prvostepeni sud pogrešno zaključuje da tužilac može zahtijevati razliku u cijeni po osnovu odredaba ugovora o pravu na razliku u cijeni ukoliko tuženi ne plati ugovoreni avans. Prema tome, tužilac može, po ugovoru zaključenom u skladu sa odredbama člana 8.

Zakona o sistemu društvene kontrole cijena, zahtijevati razliku u cijeni u smislu člana 637. Zakona o obligacionim odnosima. Medutim, pri tom tužba imati u vidu odredbe člana 4. ugovora kojim je konstatovano da je izvođač, prilikom ugovaranja jediničnih cijena, pošao od najnepovoljnijeg mogućeg kretanja cijena elemenata ocl kojih zavisi cijena gradenja u ugovorenom roku. Zato bi tužilac kao izvodač mogao zahtijevati samo razliku u cijeni koja prelazi procenat za koji su ugovorne stranke povećale ukupnu cijenu, uvećao za 10%.

Za aktivnu legitimaciju u parnici-otkaz ugovora o zakupu poslovnih prostorija-nije odlučan upis prava raspolaganja u zemljišnu ili drugu javnu knjigu. Bitno je da je tuženi držalac stvari po osnovu ugovora za. ključenog sa tužiocem. pa ovaj relativni (obli ga ci oni) odnos može prestati po zahtjevu tužioca, a njegovim prestankom tuženi gubi osnov za posjed i dužan je stvar predati u posjed ono me po čijem je ovlašćenju bio u neposrednom posjedu.

Sama tužba predstavlja opomenu zakupniku luženom da plati zaostalu, odnosno dospjelu, zakupninu, pa kad tako ne postupi u roku od dva mjeseca od dana prijema tužbe postoji razlog za jednostrani odustanak od ugovora o korištenju poslovne prostorije (član 34. tačka 2. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, "Službeni list SRBiH", broj 33/77). (v'rhovni sud a; H, br.

Rev. 113/91 od 27. 3. 1991. god; ne) 57. Član 23. i 34. tačka 1. i 37. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostor.Ja ZAl UPODAVAr Je OVLAŠTEN DA u SVAKO DOBA ODUST A SE OD LJGOVOA A o V. UP J POSLOVNE ZGRADE Ili PROSTOttl IE I 111.1 Z N tr W P ED J J JlKOJE ZAKUPAC BEZ EGOVE SAGL.ASNOSTI IZVRŠIO PREINAKE U ZAKUPLJENOM OBJEKTU. Iz obrazloienja: Tuženi je rušenjem dva zida u zakupljen im poslovnim prostorijama, bez saglasnosti zakupoda11 ca izvršio takve preinake da je t1rne čak prouzrokovao nestabilnost objekta, pa kako nije uspostavi o prijašnje stanje po zahtjevu zakupe- 58. davca i predao prostorije, osnovan je zahtjev za prestanak ugovora i za predaju predmeta zakupa (član 23. i 34. tačka 1. i 37.

Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija).

Prema pravilu iz paragrafa 948. bivšeg OGZa poklonodavac moie opozvati ugovor o peklo. nu ako je poklonoprimac prema njemu grubo neblagodaran. a smatra se da postoj, gruba neblagodarnost ukoliko se u ponašanju pokla no-primca prema poklonodavcu stiču obiljeja krivičnog djela kojim se povređuje tijelo 111 vr,. jeda poštenje, sloboda ili imovina poklonodav. ca.

Ujugoslovenskoj sudskoj praksi je prevlada lo gledište da se to p, avilo ne može tako usko 42 primjenjivati, jer ono zanemaruje et, čke kr1 ter11e. Moguće je, n 1 ime. da se u ponašanju obdare. noga prema poklonodavcu ne stlču ob1ljez1a krivićnog djela, a da ipak to ponašanje nalazi na moralnu osudu. Prema tome. etick1 kr1teri11 se moraju uzeti u obzir prilikom prosuđ van1a ponašanja poklonoprimca prema poklonodavcu u slučaju kada poklonodavac ističe zahtiev za opoziv poklona. U ovom slučaju tuženi je u prepirci sa tuž, teljicom (svojom majkom), za koju nije isključ, vo kriv u afektivnom stanju razbio ćehn crijepa psujući "majku i "boga. S obzirom na dosadašnje odnose stranaka, a pogotovo s obz1f0m na kasnije ponašanje tuienoga koji je pokušao da normali zuje odnose sa svojom majkom (po. klonodavcem) preko mirovnog vijeća, a da Je tužiteljica odbila da kontaktira s npm pod ut, ca- 1 em druge djece, kod kojih se u među vremenu nastanila, a koji imaju interes da se ugovor o poklonu opozove, tuženikovo ponašanje se ne bi moglo podvesti pod pojam "grube neblagodarnosti" kao pretpostavke za opoziv poklona.

Prije svega, nižestepeni sudovi ne sagledavaju u cjelini činjenično stanje, a nespomo je da dalekovod 63. nije bio obezbijeden u skladu sa odredbama člana 79.

Pravilnika o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektro-magnetskih vodova ("Službeni list SFRJ", br. 51/73 i 63/73), jer su nedostajala upozorenja na opasnost. U ponovnom postupku prvostepeni sud će prosuditi da li postoje pravne pretpostavke za odgovornost tuženog po odredbama iz člana 177. stav 2. ZOO, tj. da li je, s obzirom na stručna svojstva, koja se pretpostavljaju kod takvog preduzeća, mogao predviđati štetnu posljedicu. Dalekovodi u naseljenim mjestima moraju se povremeno kontrolisati i održavati u takvom slanju koje ne ugrožava okolinu. Nije pouzdano utvrdeno da li je tako postupao tuženi, odnosno njegovi radnici (član 170. stav 1. ZOO). fl/rhovni sud BiH, br. Rev. 243/90 od 22. 2. 1991. godine) Cln TR5. stav 1. i 190.

Zakona o obligacionim odnosima NE IAOžE SE A PRIORI ODBITI ZAHTJEV ZA NAKNAC-U TROŠKOVA PAE'-IOZA AUTOTAKSl, JEM U MJE 310 PREBIVALIŠTA LICU KOME JE TOTALNO OŠ fEĆE N AUTOMOB I _ U SAOBRAĆAJU IAKO SE MOGAO KORISTITI JAVNIM PREVOZOM. 12 obrazloženja: Tužilac je odbijen sa zahtjevom da mu tuženi naknadi troškove prevoza autotaksijem u mjesto prebivališta u iznosu od 289 DM sa obrazloženjem da se mogao vratiti llući, nakon totalnog oštećenja njegovog automobil a, javnim prevozom. U žalbi se, međutim, osnovano ističe da su u pobijanoj presudi ostale nerasvijetljene činjenične tvrdnje tužioca na kojima je zasnovan 64. Član 185. Zakona o obligacionim odnosima navedeni zahtjev, a to je da povodom totalnog uništenja automobila u saobraćaju, kao strant drlavljanin koji ne zna naš jezik nije bio u stanju da se sn ade; da ie zbog toga bio izložen ne pred. viđenim izdacima da je s njim bila porodica i da je takva vanredna situacija iziskivala vraćanje u domovinu autotaksijem (čl. 155. i 185. stav 1. 1 190.

Zakona o obligacionim odnosima. fl/rhovni sud BiH, br. Gi. 35/90 od 28. 11. 1990. godine) K.AOA SU OŠTEĆE"l.-A ZE W ŠTI. TJ.. vA. DA NE MOGU UKLONITI SUD ĆE OBAVEZATI TUŽE OGA - ŠTETNIKA, DA Tu.bocu OŠTEĆENOM PLATI Nf K ADU OJOM MOŽE PRIBAVITI DRUGO OOGOV.ARAJUCE ZEMWIŠl UZ OOBITA. P EOSlALE VR.IJEO TI ZEM JIŠTA. Iz obrazlolenja; U ovom slučaju utvrdeno je da je tužiočevo zemljište u površini od 450 m2 zasulo velikom kolićinom sitnog i krupnog kamenja u toj mjeri da je neekonomično uklanjanje ovog materijala, jer bi troškovi restitucije bili veći od vrijednosti zemljišta. Ali samo zbog toga zemljište nije izgubilo svaku vrijednost. 65. U smislu odredbe člana 185. stav 3. Zakona o obhgacionim odnosima, odlučeno je da se tuženi obaveže da tužiocu plati odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete, ali da se pri tome odbije preostala vrijednost zemljišta.

Pravilno su, međutim, niiestepeni sudovi odbili zahtjev da se tuženi obaveže da tužiocu obezbijedi privremeni smještaj. Tužilac još uvijek koristi oštećenu stambenu zgradu a imao bi pravo na naknadu troškova za korištenje drugog stana do izgradnje nove porodične stambene zgrade.

Pod pretpostavkom da stan, odnosno nova porodična stambena zgrada više vrijedi nego uništena stambena zgrada. ne može se primijeniti pravilo o preboju koristi sa štetom, jer korist - veća vrijednost supstituta: stana ili porodične stambene zgrade, ne proizlazi iz štetne radnje, nego iz obaveze uspostavljanja stanja kakvo bi bilo da nije bilo štetne radnje.

To što se isto 68. stanje doslovno ne može uspostaviti, ne može da ide na štetu oštećenog, koji bi u slučaju da mu se dosudi tržišna vrijednost uništene zgrade bio spriječen da uspostavi prijašnje stanje, tj. da sebi i porodici u svome stambenom objektu osigura odgovarajud smještaj. Dakle, pod prijašnjim stanjem se ovdje podrazumijeva stambeno stanje, a ne tržišna vrijednost uništenog stambenog objekta. (Yrhovni sud BiH, br. Rev. 23..§đ0 8. 2,_ 1991. godine) Član 155. i 195. Zakona o obligacionim odnosima P() 1AM "7ARADA" KOJU JE DUžAN NAKNADITI ŠTETNIK OBUHVATA I DO "DNEVNICA" POD PRETPOSTAVKOM DA. PREMA OKOLNOSTIMA SLUČAJ A, OŠTEĆENI GUBITKOM "DNEVNICA TRPI MANJAK U IMOVINI. Iz obrazloženja: Tužilac je u vrijeme povrediYanja obavljao rad na terenu Yan Sarajeva, gdje ima prebivalište.

Budući da nema porodicu. sa dnevnicom koju je dobivao za rad na terenu, kako on navodi, štedio je lićni dohodak u pogledu izdataka na hranu koje bi imao da nije bio na terenskom radu. Dakle, tužilac tvrdi da je uslijed povredi vanja, gubeći mogućnost da radi na terenu. pretrpio manjak u svojoj imovini (član 155. Zakona o obligacionim odnosima) pa zbog toga traži da mu se dosudi naknada štete u skladu sa ćlanom 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. 69. Pogrešno je gledište da se gubitkom dnevnica - nikad ne trpi gubitak u imovini, jer da su dnevnice nadoknada za povećane izdatke. Na protiv, mma se u svakom konkretnom slučaju ocijeniti da li je gubitkom dnevnica kao posljedice štetne radnje, uslijedio manjak u imovini oštećenog.

Ovo posebno važi za lica koja nemaju porodicu, pa sa dnevnicama pokrivaju troškove ishrane koji bi inače opterećivali lićni dohodak.

Polazeći od takvih činjeničnih utvrđenja nižestepeni sudovi su zaključili da uslijed vodenja krivičnog postupka tužiocu nije pričinjena šteta za koju bi tužena bila odgovorna, jer je pravo na naknadu štete neopravdano osuđenim licima regulisano odredbama ćl. 12, 541. i 545 stav 1. tačka 1 Zakona o krivičnom postupku, tako što je odgovornost za štetu uslovljena postojanjem pretpostavki propisan'ih odredbama člana 541. ili 545. Zakona o krivičnom postupku, koje u konkretnom slučaju, prema pravilnom zaključivanju nižestepenih sudova. nisu ispunjene. U razlozima nižestepenih presuda se, medutim, pogrešno zaključuje da se u konkretnom slučaju ne može prihvatiti da je tužilac pretrpio štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada pravosudniti organa u smislu odredbe člana 283, u vezi sa članom 303. Zakona o državnoj upravi ("Službeni list SRBiH", broj 38/78), kao specijalnog propisa, na kome tužilac zasniva osnov odgovornosti tužene, jer se na osnovu rezultata izvedenih dokaza ne može izvesti zaključak da su ti organi prilikom vođenja krivičnog postupka u svemu pravilno postupili, odnosno da nema propusta koji bi bio u uzročnoj vezi sa štetnim posljedicama, za koje tutilac u ovom sporu tvrdi da ih je pretrpio. S tim u vezi u razlozima drugostepene presude se pogrešno ocjenjuje okolnost što se tužilac nije prijavio Zavodu za zapošljavanje da bi tražio bilo kakvo radno rnje-što kojem nije bila smetnja vođenje krivičnog postupka protiv njega, jer daje to smetnja samo za određena radna mjesta. kakvo je radno mjesto na kome se tužilac ranije nalazio, kao i da je tužilac takvim propustom sam prouzrokovao štetu što nije našao novo zaposlenje do okončanja krivičnog postupka. U reviziji se, naime, s razlogom ukazuje na nespornu okolnost da se tužilac do prestanka radnog odnosa 20 7. 1972 godine nalazio na osjelljivom radnom mjestu rukovodioca računovodstva i da su neopravdano dugotrajnim vođenjem krivičnog postupka protiv njega oduzeti realni izgledi da se zaposli na poslovima za koje je jedino bio kvalifikovan, a pogotovo što je krivični postupak voden prvo zbog krivićnog djela pljačke (koje predstavlja teško krivično djelo protiv privrede), a zatim zbog nesavjesnog poslovanja, te da su oba ova krivična djela, po svom značaju, predstavljala neotklonjivu smetnju prilikom zapošljavanja radnika na radnom mjestu računovodstveno-finansijske struke U reviziji se u vezi s tim ponavlja objašnjenje da su pravosudni organi i necjelishodno vodili krivični postupak protiv tužioca u više nego dugom desetogodišnjem razdoblju 1971, do 1981. godine. U opisanoj situaciji, a imajući u vidu izuzetno dugo trajanje krivičnog postupka protiv tužioca, kao i specifičan karakter tužiočevih radnih zadataka i poslova koje je obavljao, te karal ter stručne spreme koju je tužilac posjedovao (koja mu je omogućavala da obavlja ograničeni krug poslova i radnih zadataka, vezanih za finansijsko poslovanje, pa je samo u lom krugu poslova mogao da se zaposli), nižestepeni sudovi su bili dužni s pouzdanjem utvrditi da li se radilo o nepravilnom radu pravosudnih organa, koji je kao osnov za naknadu štete u vrijeme nastanka spornog odnosa bio regulisan odredbom člana 283. Zakona o državnoj upravi ("Službeni list SABiH", broj 38/78), a koja je istovjetna odredbi člana 319. Zakona o državnoj upravi ("Službeni list SRBiH", broj 8/90, prečišćeni tekst, koja je sada na snazi. _('.'rhovni sud BiH, br. Rev. 249/90 od 29, 3 1991-go ine

OBLIGACIONO PRAVO-ZAKONSKE OBAVEZE 71. Član 210. i 295. Zakona o obligacionim odnosima PRODAVAC STANA. KOJI JE NAKON OBOSTRANOG ISPUNJENJA UGOVORA O PRODAJI, PO NALOGU SLUŽBE DRUŠTVENOG KNJIGOVODSTVA. JEDNOSTRANO UTVRDIO VEĆU CIJENU I POSREDSTVOM TE SLUŽBE, RAZLIKU NAPLATIO IZ SREDSTAVA KUPCA STANA, BEZ NJEGOVE SAGLASNOST!, DUžAN JE DA NAPLAĆENI IZNOS VRATI KUPCU. Iz obrazloženja: Između tužioca kao kupca i tužene kao prodavca u 1980. godini ispunjenjem je prestao ugovor o prodaji jednosobnog stana, a u 1985. godini protivno volji tužioca, sa računa tužioca prenijetje utuženi iznos u korist računa tuženog. Nije sporno ni to da utuženi iznos predstavlja razliku između ranije konačno utvrđene cijene stana u 1980. godini (po ugovoru) i novo utvrđene cijene u 1985. godini. koju je utvrdila komisija Imenovana od direktora tuženog, a na osnovu naloga finansijskog inspektora SOK FilijalaZ. U smislu člana 295-stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. obaveza prestaje kada se ispuni. U ovoj pravnoj stvari, ugovorne stranke su u 1980. godini obostrano ispunile svoje obaveze iz ugovora o prodaji jednosobnog stana, pa postupanje tulenog po nalogu DK-u 1985. godini da tuženi formira stručnu komisiju, koja će da izvrši kolaudaciju objekta i utvrdi konačne 72. cijene za koje to nije učinjeno, ne može imati uticaja na osnovanost iahtjeva tužioca. To što je SOK kontrolom ažurnosti i ured nosti knjigo. vodstva, konstatova la da tuženi "pri aktiviranju stambenih zgrada i utvrđivanju cijene koštanja kvadratnog metra stambenog prostora" nije uključivao sve učinjene troškove koji utiču na cijenu koštanja i što je formirana stručna komisija u svom izvještaju od 24. 9. 1985. godine utvrdila veću cijenu stambenog prostora od ranije ugovorom utvrdene konačne cijene u 1980. godini, ne daje tuženom pravo da tu razliku u cijeni i naplati od tužioca na način kako je to učinjeno. Tužena drži utuženi iznos bez osnova, pošto prenos sredstava nije izvršen na osnovu pravnog posla ili zakona, pa je u smislu člana 210. stav 1, Zakona o obligacionim odnosima, u obavezi da ga vrati tužiocu.

Tuženi u 01 Joj parnici može isticati prigovore koji se odnose na tužbeni zahtjev i druge prigovore iz odnosa sa tužiocem. 48 Prema navodima odgovora na tužbu koje ponavlja i u žalbi, tuženi je samo preko svog računa ispunio tužioćeve obaveze.

Međutim, tuženi nije dobio od tužioca akceptni nalog, niti je sa tužiocem bio u poslovnim odnosima. Postupanje tuženog i obaveze koje iz tog nastaju ne mogu se., poistovjećiva ti sa postupanjem ranijeg radf1fka tužioca, jer se radi o dva lica (fizičkom i pravnom licu). Plaćanjem potraživanja trećih lica, smatrajući da ispunjava tužiočeve obaveze, tuženi je nezvane pristupio vršenju tudeg posla. U smislu člana 220. Zakona o obligacionim odnosima, vršenju tuđeg posla može se ne zvano pristupiti samo ako posao ne trpi odlaganje, te predstoji šteta ili propuštanje očigledne koristi. Poslovođa bez naloga koji je postupao u svemu kako treba i radio ono što su okolnosti zahtjevale, ima pravo zahtjev ali da mu onaj ćiji ' je posao vršio naknadi sve nužne i korisne izdatke, kao i da mu naknadi pretrpljenu štetu, čak i ako očekivani rezultat nije postignut (član 223. navedenog zakona).

Odredbe člana 220. Zakona o obtigacionim odnosima imaju u vidu interes lica čiji se posao obavlja, a ne interes trećeg lica. Ovim odredbama je utvrđen pravno-relevantan interes lica čiji je posao i drugi interesi nisu pravno relevantni i ne daju osnova za postupanje trećeg lica. Ispunjenje novčanih obaveza dutnika proizlašlih iz ugovora u privredi nije posao koji ne trpi odlaganje. Tuženi ne tvrdi da je zbog neispunjenja tužiočevih obaveza predstojala šteta koja bi prelazila uobičajene posljedice docnje u ispunjenju 73. Član 212. Zakona o obligacionim odnosima novčane obaveze iz ugovora u privredi ili propuštanje očigledne koristi. Zato tuženi nije mogao nezvano pristupiti ni ispunjenju obaveze koje tužilac ne osporava, pa nije relevantna da li postoje tuiiočeve obaveze prema licima kojima je tuženi doznačio sredstva radi ispunjenja tih obaveza.

Radnjom tuženog nije nastala obligacija iz koje bi on stekao pravo, a tužilac obavezu na naknadu nužnih i korisnih izdataka u smislu člana 223. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Raspravljanjem o zahtjevu zbog neosnovanog obogaćenja na osnovu izvršenja sudske odluke ponovo bi se raspravljala stvar o kojoj je već pravosnaino presudeno, a to nije dozvoljeno. Pravni osnov za prvo plaćanje, koje je bilo do. brovoljno i osnovano, zbog kasnije prinudne naplate je otpao.

Rev. 235/90 od 22. 2. §oome; DUŽNIK JE OBAVEZAN DA PLATI ZATEZNE KAMATE l.A VRIJEME DOCNJE I KADA JE DO NEBLAGOVREMENE ISPLATE DUGA DOŠLO ZBOG PROPUSTA ORGANIZACIONE JEDINICE SLUŽBE DRUŠTVENOG KNJIGOVODSTVA.

I J Iz obrazloženja: Neblagovremeno postupanje organizacione jedinice Službe društvenog knjigovodstva po nalogu dužnika ne oslobađa dužnika obaveze prema povjeriocu po osnovu docnje u ispunjenju novčane obaveze. To može biti samo osnov odgovornosti SOK za štetu koja usljed toga nastane dužniku. Stoga tuženi pogrešno za 16. ključuje da je u ovoj parnici prvostepeni sud bio dužan utvrdivati blagovremenost njegovih naloga za prenos sredstava, njegovu likvidnost u vrijeme docnje u ispunjenju ove obaveze i da je docnja nastupila bez njegove krivnje.

Zakona o obligacionim odnosima (obaveza plaćanja ovih kamata je nastaI a tek postavljanjem zahtjeva prema postoje m subjektu). Stoga je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu odluke kojim je tužiocu dosudio plaćanje procesnih zateznih kamata za period od podnošenja tužbe protiv nepostojećeg subjekta do njene ispravke. (Vrhovfli sud BiH, br. Pi. 416/90 od 21. 3. 1991. godine) 77. Članovi 901. stav 1, 940. stav 1. i 941, stav 1. Zakona o obligacionim odnosima OŠTEĆE I IOZE DO V, NE OStGUAANE SU'.; E ZAI-ITIJEVA I NEPOSPED: O 00 OSIGUAAVACA NAKNADU ŠTETE P91 ČINJE E UPOT, REBOU NEREG STROVA 'OG TRAKTORA NA ŠUMS' OM PUTU r,/A JAV'l.lE UPOTREBE, MO SE I.'ALAC irRAKTORA POSE8NJM UGOVOROM OSIGURAO 00 ODGOVOANOSTI 'ZA ŠTETE ASTAtE KORIŠCENJEM TRAKTORA U Df VIRU REDOVNE DJELATNOSTI.

Iz obrazloienja: Prvostepeni sud utvrđuje, a to žalba i ne pobija, da je dana 6. 6. 1986. godine na poslu poginuo osiguranlk tužiteljice, koga je na traktoru drugotuženog vozio radnik drugotuženog. Smrt osiguranika tužiteljice prouzrokovana je traktorom sa zelenim tablicama, namijenjenim za šumske radove i na šumskom putu. Tužiteljica zajednica penzijskog osiguranja zahtijeva od tuienih radne organizacije i zajednice osiguranja imovine i lica naknadu obične štete u visini isplaćene porodične penzije. 50 Prvotužena je sa drugotuženom zaključila ugovor o osiguranju od odgovornosti (ćlan 90 t. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima) kojim se osigurala od odgovornosti za štete prićinjene trećim licima iz djelatnosti, posjedovanja stvari, pravnog odnosa ili određenog svojstva kao izvora opasnosti, do iznosa osiguranih suma po štetnom događaju od 500.000 dinara.

Ugovor o osigu, anju od odgovornosti, obuhvata, prema tome, i osigurani slučaj (dogodio se za vrijeme trajanja ugovorenog osiguranja). Pošto se osigurani slučaj dogodio, a tužiteljica (oštećena) zahtijeva naknadu štete nastale na taj naćin, osiguravač (prvolužena) odgovara za tu štetu. Oštećeni može zahtijevati neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpio događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravačeve obaveze (član 940. stav 1. i član 94 1. stav 1. 200). S obzirom da prvotuiena odgovara na osnovu ugovora o osiguranju od odgovornosti nije 78. relevantno da li je traktor drugotužene šumsko ili poljoprivredno vozilo, da li je registrovano i gdje je nastupio osigurani slučaj (na šumskom putu ili putu namijenjenom za saobraćaj vozila).

Zato, ako bi tužena koja odgovara za štetu po odredbama člana 170_ stav 1. ZOO, imala zaključen ugovor o osiguranju od odgovornosti, takvo osiguranje ne bi isključivalo njenu odgovornost, je, se ugovorom ne može prenijeti zakonska odgovornost na treće lice.

Postojanje takvog osiguranja bi bilo relevantno za regres osiguranika prema osiguravačv, ako bi naknadio štetu oštećenom licu. (Vrhovni svd BiH, br. Pi. 410/90 od 21. 3. 1991. godine) Član 54. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica - dosadašnji Ćlan 93. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica - novi OSIGURAVAJUĆA ORGANIZACIJA NE MOŽE U PARNICI ZA NAKNADU ŠTETE IZ OSNOVA OSIGURANJA OD AUTO-ODGOVORNOSTI, KADA JE OSIGURANI SLUČAJ NASTUPIO PRIJE STUPANJA NA SNAGU NOVOG ZAKONA, USPJEŠNO ISTICATI PRIGOVOR DA POSTOJE I DRUGA OŠTEĆENA LICA U ISTOM ŠTETNOM DOGADAJU I DA SE O NJIHOVOM ODŠTETNOM ZAHTJEVU VODI POSEBNA PARNICA, TE DA BI DOSUDENJEM NAKNADE I TIM LICIMA BILA PAEMAŠENA SUMA OSIGURANJA.

Iz obrazloženja; Tužena osiguravajuća organizacija ističe u žalbi da su u toku još dvije parnice po zahtjevima za naknadu štete drugih lica oštećenih u istoj saobraćajnoj nezgodi, pa ako se tužbeni zahtjevi usvoje biće premašena osigurana suma do koje odgovara tužena (član 54. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica, "Službeni list SFRJ", broj 24/76 u vezi sa stavom 1. taćka 2. Odluke o određivanju iznosa na koje se mora ugovoriti osiguranje od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima upotrebom motornog vozila "Službeni list SFRJ". broj 25/76). Tužena, prema tome, samo tvrdi da je pokrenut postupak po zahtijeliima i drugih oštećenih i to van ove parnice, a ne da je o njima pravnosnažno odlučene i da je tužena izvršila isplate oštećenima.

Samo u slučaju da je tužena obavezana pravnosnažnom presudom ili sudskim poravnanjem na isplatu naknade štete ili je naknadu već isplatila oštećenima, to se uzima u obzir prilikom utvrđivanja da li zahtjevana naknada prelazi osiguranu sumu. Naime, odredbama Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica ("Službeni list SFRJ", broj 24/76) važećeg u vrijeme nastupanja štetnog događaja. nije bilo predvideno da se uzimaju u obzir kod utvrdivanja da li je dostignuta suma osiguranja iznosi koji nisu isplaćeni ili barem dosudeni pravnosnažnom sudskom odlukom ili određeni sudskim poravnanjem. Član 93. stav 4. i 5. sada važećeg Zakona o osnovama sistem a osiguranja imovine i lica ("Službeni list SFRJ", br. 17/90 i 67/90) propisuje da se (kada ima više oštećenih lica, a ukupna naknada pre - mašuje osigurani iznos - sumu). prava oštećenih lica prema organizaciji za osiguranje smanjuju srazmjerno i oa organizacija koja je isplatila jednom oštećenom licu iznos već, od onog koji mu pripada s obzirom na srazmjerno sniženje naknade, jer nije znala niti je mogla znati da postoje i druga oštećena lica, ostaje u obavezi prema tim drugim licima samo do visine osiguranog iznosa (sume).

Sada važeći propisi predviđaju, dakle, obavezu osiguravajuće organizacije da naknadi srazmjeran dio štete i licu za koga je znala i i mogta znati da ima pravo 80. povodom istog štetnog događaja, ako je drugim oštećenim licima isplatila naknadu do visine osigurane sume, zanemarujući i ovog oštećenog. Odredbe tog zakona se. međutim, ne mogu primjeniti na odnose nastale prije njegovog donošenja i stupanja na snagu pošto takva (retroaktivna) primjena zakona nije izričito njime propisana.

Prilikom utvrđivanja navedene odlučne činjenice prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je suprotno odredbama člana 2 6. Zakona o putevima ("Službeni list SRBiH", br. 6/78 i 21/83) zaključio da samo zbog toga što se štetni događaj desio na nekategorisanom putu se ne može smatrati da je šteta prouzrokovana na javnom putu, pa da traktor nije podlijegao obaveznoj registraciji u smislu navedene odredbe. Prema Zakonu o putevima putem se smatra svaka površina na kojoj se trajno obavlja saobraćaj, koja predstavlja dobro u opštoj upotrebi (član 6), a ovamo spadaju i nekategorisani putevi ukoliko su povezani sa kategorisanirn putevlma.

Kada stranke ne bi unaprijed pouzdano znale od kada teče i kada se završava rok za protest mjenice nego bi tu ćinje-nicu trebalo dokazivati u s akom pojedinom slučaju, zavisno od toga da li sud tog dana radi ili ne radi i da li je to bilo poznato SOK, to bi narušilo pravnu sigurnost i pravni promet u ovoj oblasti odnosa.

Prvostepeni sud je propustio da ocijeni da li su tužiteljica i tuženi izvršili u pretežnom dijelu obaveze iz ugovora. Tužiteljica je dodijelila stan tuženog na korištenje svom radniku, koji je i uselio u dodijeljeni stan u 1987. godini.

Tuženi je ostao u obavezi samo još da donese rješenje 83. o korištenju stana na ime tog radnika, a koje bi poslužilo kao osno11 za zaključenje ugovora o korištenju stana. Okolnost da ugovor o jednokratnom prenosu prava davanja stana na korištenje nije sačinjen u pismenoj formi ne čini sama po sebi ugovor nevaljanim, ako su tužiteljica i tuženi u pretežnom dijelu izvršili svoje ugovorne obaveze. Takvom se ugovoru priznaje valjanost u smislu člana 73. Zakona o obligacionim odnosima i takav ugovor proizvodi sve pravne učinke ugovora o prenesu davanja stana na korištenje zakljućenog u pismenoj formi. Kasnijim izvršavanjem ugovornih obaveza u cjelini ili pretežnom dijelu, ugovaraći na osnovu zakona naknadno pribavljaju pravno djejstvo usmenom ugovoru.

Tužena je u molbi navela da traži dodjelu stana i za tu!iteljicu, kao i za njenu mladu sestru, što znači da je stan dodijeljen za sve tri osobe. Bez obzira što je prekinut kontinuitet stanovanja iseljenjem iz ruševnog stana. ne može se smatrati da je tužiteljica izgubila svojstvo člana porodićnog domaćinstva (član 6. Zakona o stambenim odnosima), pa ima pravo tražiti useljenje u novi stan.

Iz ovih razloga se tužiteljica ne može pozivati na odredbu iz člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima prema kojoj se po proteku roka od osam godina od bespravnog useljenja, ne može podnijeti tužba za isp, ažnjenje stana, jer će presuda po tužbi za iseljenje supruga tužiteljice jednako se ticati i same tužiteljice.

Prema odredbi člana 44. stav 1. taćka 1. Zakona o stambenim odnosima SRBiH ("Službeni list SRBiH", broj 14/84), davalac stana na korištenje odnosno zajednica stanovanja. nosiocu stana, skog prava može dati otkaz ugovora o korištenju stana ako nosilac stanarskog prava, drugi korisnici stana kao i drugi stanari, koriste stan protivno ugovoru ili na način kojim se u stanu, zajedničkim prostorijama ili uredajima. njihovom krivicom nanosi šteta.

Prema odredbi člana 45. stav 1. navedenog zakona, otkaz ugovora o korištenju stana iz navedenog razloga može se dati ako je nosilac stanarskog prava prethOdno pismeno opome- 91. Član 47. Zakona o stambenim odnosima nut i ako u određenom roku nije postupio po opomeni zbog koje se otkaz daje. Nižestepeni sudovi su, međutim, propustili da utvrde da li je tužiteljica prije podnošenja tužbe pismeno opomenula tuženu i odredila rok za postupanje po opomeni (iz stanja spisa se to ne može zaključiti), te da li je tužena postupila po opomeni, pa stoga nije moguće ocijeniti da li su ispunjene zakonske pretpostavke za usvajanje otkaza ugovora o korištenju stana iz navedenih razloga.

Obzirom na to u postupku kod nižestepenih sudova utvrđeno je da u evidenciji nadležnog organa unutrašnjih poslova. odnosno obavijesti koju je taj organ dostavio sudu na osnovu takve evidencije. nije istinita činjenica koja se odnosi na prebivalište tužene (da stanuje u Ulici Kozarska), uz napomenu da se po odredbi člana 230. stav 2. Zakona o parničnom postupku, može dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice.

Okolnost da je primalac izdržavanja pokrenuo postupak za opoziv darovanja, ne utiče na ishod ovog spora, jer ovo pravo opozivanja poklona zbog osiromašenja (paragraf 947. OGZ-a) ne prelazi ni na nasljednika ni na davaoca izdržavanja. Nužni nasljednik može jedino tražiti redukciju poklona u skladu sa odredbama Zakona o nasljedivanju (čl. 28. i 29).

Rev. 182/91 od 21. 3. 1991. godine) 100. Član 34. tačka 1-c i 38. stav 1. tačka 1.d Zakona o redovnim sudovima REDOVNI SUD SE NE MOŽE OGLASITI STVARNO NENADLEŽNIM DOK NE UTVRDI OBILJEŽJA PREDMET A SPORA OD KOJIH ZAVISI STVARNA NADLEŽNOST. li obrazloženja: Da bi se moglo odrediti koji je sud stvarno nadležan za suđenje u ovom sporu neophodno je utvrditi da li se radi o sporu iz pravnog odnosa estradne djelatnosti, u kojem slučaju bi bio nadležan osnovni sud (član 34. stav 1. tačka 1 c Zakona o redovnim sudovima u SRBiH) ili o sporu iz sfere prava umjetnika izvodaća, jer bi u tom slučaju za suđenje bio nadležan viši sud (član 38. stav 1. tačka 1-d Zakona o redovnim sudovima).

Estradna djelatnost definisan a je Zakonom o estradnoj djelatnosti CSlužbeni list SRBiH", br. 25/84. 5/88 i 20/90) a prava umjetnika izvodača regulisana su odredbama iz člana 99-a, 99-bi 99-v Zal ona o izmjenama i dopunama Zakona o autorskom pravu ("Službeni list SFRJ", broj 21/90). Vrhovni sud BiH, br. Gl. 56/90 od 28. 2. 1991. bih 101. Član 34. stav 1. taćka 1-c Zakona o redovnim sudovima RJEŠENJE IZVRŠNOG ODBORA SKUPŠTINE OPŠTINE O DODJELI STANA NA KORIŠTENJE ČLANU BORAČKE ORGANIZACIJE JE AKT RASPOLAGANJA, A NE UPRAVNI AKT, PA JE O ZAHTJEVU ZA NJEGOVO PONIŠTENJE NADLEŽAN DA SUDI OSNOVNI SUD (REDOVNI). Iz obrazloženja: U ovom Slučaju tužilac pobija rješenje Izvršnog odbora Skupštine opštine T.D. kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja Opštinske komisije za pitanje boraca i ratnih vojnih invalida o dodjeli stana članu boračke organizacije. 102.

Pobijane rješenje nije upravni akt u smislu člana 6. Zakona o upravnim sporovima, već akt raspolaganja. Zbog toga je redovni sud nadležan da sudi o tuibenom zahtje11u za pon'1štenje ovog akta - rješenja, (član 34. stav 1. tačka 1-c Zakona o redovnim sudovima). Ci. t!Pvni sud BiH br 8 760/91 od 30 4. 1991, _flodine, I Član 34. stav 1. tačka 1-d Zakona o redovnim sudovima Član 494. stav 1. Zakona o parničnom postupku OSNOVNI SUD U SRBiH NADLEŽAN JE DA U PANREDNOM SPORU SUDI O ZAHTJEVU ZA ISPLATU KAMATE BEZ OBZIRA NA VRIJEDNOST PREDMETA SPORA. Iz obrazloženja: Zakon o redovnim sudovima SRBiH propisuje da su osnovni sudovi stvarno nadletni za suđenje u sporovima u kojima su obje stranke društveno-političke zajednice, organizacije udruženog rada. samoupravne interesne zajednice i druge samoupravne organizacije i zajednice, kao i kada u tim sporovima pored ovih lica, učestvuju kao suparničari lica iz člana 196. stav,. tačka,.

Zakona o parnićnom postupku (privredni sporovi), ako se radi o sporu iz nadležnosti sudije - pojedinca (član 34. stav 1. tačka 1-d). 103. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ, broj 27/90) koji je stupio na snagu 1. 7. 1990. godine. izmijenjena je odredba člana 494. tav 1. Zakona o parničnom postupku, tako što je poslije tog datuma sudija - pojedinac nadležan za sude nje u svim sporovima za plaćanje kamate bez obzira na vrijednost predmeta spora, tj. potraživanja (ćlan 52. stav 1).

iz koje se može izmiriti potraživanje o kome se vodi spor, Nadležnost su da u SFRJ koja bi se zasni11 ala na odredbama ovog propisa nije uslo11 ljena time da su stranke državljani SFRJ, odnosno domaća pravna lica, a ni da je prebivalište odnosno boravište ili sjedište tuženog u SFRJ, tako da se pred jugo-

' slovenskim sudom moie raspraviti i spor iz. medu stranih fizičkih i pravnih lica. Ovo i kada je pravni odnos nastao izvan teritorije SFRJ. ukoliko bi se tužilac, pod pretpostavkom da uspije u sporu. mogao na teritoriji SFRJ namiriti iz imovine tuženog na teritoriji SFRJ. Ovim institutom želi se olakšati položaj povjerilaca koji inače ne bi mogli obezbijediti naplatu dosuđenog potraživanja na teritoriji prebivališta odnosno sjedišta du!nika, a niti kroz redovan postupak egzekvature. priznanja strane sudske odluke, zahtijevati izvršenje odluke suda mjesta dužnika na teritoriji druge države. Polazeći od cilja propisa,.pod imovinom tuienog u smislu člana 54. pomenutog zakona, ne treba zhvatiti samo pokretne i nepokretne stvari u svojini tuženog, već i potraživanja tuženog, ako su dužnici na području SFRJ, jer i taj dio imovine može biti predmet eventualnog sudskog izvršenja u SFRJ. Kako se, međutim, radi o izuzetku koji od stupa od opšteg pravila, sud kome je podnese na tužba dužan je pouzdano utvrditi da li tuženi posjeduje imovinu na teritoriji SFRJ (u konkretnom slučaju potraživanje navedeno u tužbi), iz koje bi se moglo izmiriti potraživanje tužioca koje je predmet tužbe i tek ako ovu činjenicu pouzdano utvrdi može prihvatiti svoju nadležnost, pri ćemu će imati u vidu odredbe člana 81. naprijed navedenog zakona.

U smislu člana 98. stav 2. i 3. Zakona o par. ničnom postupku, sud mme dozvoliti da radnju u postupku za stranku privremeno izvrši lice koje nije podnijelo punomoć, ali će istovremeno narediti tom licu da naknadno u odredenom roku podnese punomoć ili odobrenje stranke za izvršenje parnične radnje.

Dok ne protekne rok za podnošenje punomoči sud će odložiti donošenje odluke. Ako taj rok bezuspješno protekne sud će nastaviti postupak ne uzimajući u obzir radnje koje je izvršilo lice bez punomoći. Izjava lica koje se pojavljuje kao punomoćnik, odnosno kao lice ovlašteno za oba vijanje neke radnje u postupku. da će dostaviti punomoć, odnosno ovlaštenje za obavljanje te radnje, ne može zamijeniti naredbu suda u srni slu odredaba ćlana 98. stav 2. i 3. Zakona o parničnom postupku. Naredba suda u smislu odredaba ovog člana, pored određene obaveze, mora sadržavati i upozorenje na pravne posljedice koje će nastupiti neizvršenjem te radnje. Odredbe ovog člana ne prave razliku u tome da li se obaveza nalaže advokatu ili drugom licu.

Prvostepeni sud nije naredio dostavljanje punomoći i ovlaštenja za preduzetu radnju, niti upozorio na pravne posljedice, pa je pri donošenju pobijanog rješenja nepravilno primijenio odredbe člana 98. stav 2 i 3. Zakona o parničnom postupku. Na taj način prvostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba parnićnog postupka iz člana 354. stav 1. u vezi sa članom 98. stav 2. i 3. navedenog zakona, pa tužilac osnovano prigovara da nije bilo osnova za donošenje rješenja.

Tužilac je naveo mjesto sttob raćajne nezgode (Vrapčići kod Mostara), pa odgovornost 106. tužene ZOIL sarajevo" postoji i u slučaju da je šteta učinjena od vozila nepoznate registracije. Zbog toga izostavljanje registarskog broja štetnikovog motornog vozila ne predstavlja nedostatak zbog kojega sud ne bi mogao raspravljati o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Tužena time nije spriječena da dokazuje da je šteta prouzrokovana vozilom čiji je vlasnik osiguranik drugog osiguravača. Nisu bili. dakle, ispunjeni uslovi za odbacivanje tužbe kao neuredne član 106, 109. i 186. Zakona o parničnom postupku). (Vr!Jovni sud BiH, br. Gv!. 14/91 od 24. 5. 1991. godine) Članovi 119. i 121. stav 1. Zakona o parničnom postupku NE MOŽE SE ODBITI PRIJEDLOG ZA POVRAĆAJ U PREOAŠNJE STANJE SAMO ZATO ŠTO JE PREDLAGAČ IZOSTAO SA ROČIŠTA ZAKAZANOG ZA RASPRAVLJANJE O PRIJEDLOGU ZA POVRAĆAJ U PREOAŠNJE STANJE. tz obrazloženja: U smislu člana 119. Zakona o parničnom postupku, neće se dozvoliti povraćaj u pređašnje stanje ako je propušteno ročište određeno povodom prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje.

Propuštanje ročišta u smislu odredbe ovog člana podrazumijeva samo ono propuštanje usljed koga je izgubljeno pravo na preduzimanje neke radnje, odnosno da se u postupku odlučivanja o povraćaju u predašnje stanje ne može dozvoliti novi povraćaj u predašnje stanje. Prema odredbi člana 121. stav 2. Zakona o parničnom postupku, po prijedlogu za povraćaj u predašnje stanje sud će zakazati ročište. osim ako su činjenice na kojima se prijedlog zasniva opšte poznate. Svrha zakazivanja ovog ročišta je utvrđivanje činjenica od kojih zavisi odluka o prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje. Na ročište zakazana po prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje pristupio je punomoćnik tužioca. a punomoćnik tuženog 62 predlagača je izostao sa ovog ročišta.

Zbog ovog izostanka sud je bio dužan provesti ročište u odsutnosti tuženog ili odgoditi ročište. Odredbe ćlana 119. Zakona o parničnom postupku ne daju ovlaštenje prvostepenom sudu da smo zbog izostanka predlagača sa ročišta ne dozvoli povraćaj u pređašnje stanje. Ove odredbe imaju u vidu slučajeve kada je prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje nedozvoljen zbog propuštanja roka za stavljanje prijedloga da se dozvoli povraćaj u pređašnje stanje ili zbog propuštanja ročišta odredenog povodom prijedloga za po. vraćaju pređašnje stanje usljed kojih je stranka izgubila pravo na preduzimanje odredene radnje. O takvom prijedlogu odlučuje se u smislu odredbi člana 121. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

Stoga je prvostepeni sud nepravilno primijenio odredbe člana 119. Zakona o parničnom postupku kada samo zbog izostanka luženog - predlagača sa ročišta, zakazanog po prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje, nije dozvolio povraćaj u pređašnje stanje.

nije naveden i čas. kao i razlog odbijanja prijema, kod već navedenih odlučnih činjenićnih utvrdenja, nije dovoljna za zaključak da dostavljanje nije bilo izvršeno u skladu sa odredbom iz ćlana 144.

Zakona o parničnom postupku. Odredba iz člana 144. Zakona o parničnom postupku, predstavlja mjeru protiv nesavjesn ih stranaka koje bezrazložnim odbijanjem prijema sudskih pismena odugovlače postupak, pa stoga pretpostavka da je dostavljanje propisno izvršeno ostavljanjem pismena u stanu uvijek nastupa kada prijem pismena nije odbijen iz nekog od zakonom dopuštenih razloga (ako je dostava pokušana neovlaštenom licu, ako čla- 108. novi porodičnog domaćinstva lica kome je pi-. srne no upućeno saopš1e dostavljaču da odbijaju prijem zato što je to lice odsutno, ako je dostavljanje pokuša no licu koje ima zakonskog zastupnika ili punomoćnika advokata pa ono zbog toga odbije prijem itd.), o čemu je samo lice kome se dostava vrši dužno obavijestiti dostavljača i samo u tom slučaju je dostavljač duian da konstatuje razlog odbijanja, ali ne i u slučaju kada lice kome se dostava vrši ne saopšti bilo kakav razlog iz kojeg odbija prijem.

Kako se, uz 10, tužena ni u žalbi i reviziji ne poziva na bilo koji zakonski razlog odbijanja, niti tvrdi da je takav razlog saopštila poštanskom dostavljaču, to je očigledno da okolnost šlo dostavljač u takvoj situaciji nije konstatovao i ra2I09 odbijanja prijema otpravka prvostepene presude nije od bilo kakvog uticaja na zaključak da je dostavljanje propisno izvršeno Ni izostanak konstatacije poštanskog dostavljača o satu kada je pismeno, nakon odbijanja prijema. bilo ostavljeno u stanu tužene, nije od uticaja. Jer tuiena ni sama ne tvrdi da je dostavljanJe bilo pokušano u nevrijeme (član 140. Zakona o parničnom postupku) i da je to bio razlog odbijanja prijema pismena.

Stoga se u 011 cm slučaju ne može primijeniti odredba etana 49. stav 2. navedene tarife prema kojoJ punomocmk stranke ima pravo izvršeni, a r, enaplacen, rad naplatili po odredbama te tarife. 110.

Kada obaveza, kao i u ovom slučaju,, ma za predmet svotu novca. dužnik Je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon odreduJe nešto drugo (član 394. Zakona o obligac, onrm odnos, ma, "Stuibeni list SFRJ", broj 29/78 i 39/85 važećeg u vrijeme preduzimanja procesnih radnJI). U pogledu potraiivanja naknade troškova po stuoka posebni zakon ne odstupa od ov" načela monetarnog nominalizma pa Je sud dužan pri odlučivanju o naknadi parn, cnih troškova, odmjeriti troškove po tar, fi po koJOJ b t, ihei plaćena naknada advokatu (član 155. stav 2 ZPP) a to je, po pravilu, ona tarifa koja je brla na snazi kada je izvršen rad (parn, cna radn1a) za koju se plaća naknada.

Usva1 an1 em zaht1 eva ko iim se traži izvršenje činidbe koja rne konkretna i precizno određena, prvostepeni sud Je poč, nio bitnu povredu odredaba parnrcnog postupka 12 člana 354. stav 2 taćka 13. Zakona o parn, čnom postupku.

Prijedlog za spajanje parnica nema značaj prijedloga da se postupak nastavi. Zato prijedlog tužioca za spajanje nije bio od uticaja na mirovanje postupka. Kako postupak nije nastavljen u zakonom predviđenom roku, prvostepeni sud je, pri donošenju pobijanog rješenja, pravilno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku na koje se pozvao u rješenju,

S tim u vezi nužno je upozoriti da je odredbom člana 4. citiranog zakona propisano da na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo vlasništva, a prema odredbi člana 5, istog zakona, građevinsko zemljište se ne može otuđiti iz društvenog vlasništva, ali se na njemu mogu steći prava odrede na zakonom.

Odredbom člana 24. stav 1. citirariog zakona propisano je da raniji vlasnik može privremeno pravo korištenja zemljišta prenijeti samo na bračnog druga, potomke. usvojenike i njihove potomke, roditelje i usvojioce, a da prema odredbi člana 25. stav 1. istog zakona, skupština opštine donosi rješenje o preuzimanju iz posjeda neizgrađenog gradskog gradevinskog zemljišta radi privodenja trajnoj svrsi. odnosno radi uređenja za građenje. kao i da u smislu člana 37. stav 1. citiranog zakona, ostvareno pravo korištenja zemljišta radi građenja raniji vlasnik može pravnim poslom prenijeli samo na krug lica navedenih u tom ćlanu. S druge strane, trajno pravo korištenja r-- zemljišta, može se u smislu člana 42. stav 1.

Zakona o građevinskom zemljištu otuđili samo zajedno sa zgradom. Ništavi su pravni poslov, o raspolaganju gradskim zemljištem protivno Zakonu o gradevinskom zemljištu (član 10) Iz pobijane presude proizilazi da je udovolje no tužbenom zahtjevu i naložen upis prava korištenja na spornim nepokretnost ima. iako se radi o neizgrađenom gradevinskom zemljištu. 114. što je suprotno citiranim odredbama Zakona o gradevin-skom zemljiš1u (koje su prinudnog karal tera) bez obzira kakvo je stanje bilo eviden tirar, o u zemljišnim knjigama u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora, jer podruštvljenje nastupa po samom zakonu. (vrhovni sud BiH, br. Gv/. 28/90 od 25. 1. 7991. godine) Član 3. stav 3, član 331. stav 2. i 354. stav 2. tačka 5. i 6.

Zakona o parničnom postupku U USLOVl A VISO, E STOPE FL..ACU SUD lE MO!E 00 IJE I PRESUDU A O OVU PP zp,.:.N A. I n l"'R lt.lOGUĆ.'OST TUltOCU OA f'OVISI lUZBl.: NI ZAHTJEV U S LADU PORASTOM INFLACIJE. Iz obrazloženja; Od podnošenja tuibe do donošenja presude na osnovu priznanja prosio je više od deset i po mjeseci, a u tom vremenu je kulm1n1rala super inflacija (1988-1989. godine). Vsna naknade nematerijalne štete i naknade štete zbog oštećenja stvari određuje se prema cijenama u vrijeme suđenja Proizlazi da tužbeni zahtiev za isplatu novčane naknade nemateriialne štete. kao i štete zbog oštećenja stvari niJe b, o n1 iz daleka realan u vnjeme kada je dom1 eta presuda na osnovu priznanja. U takvoj situac111 prvo- 115. stepeni sud nije mogao prihvatit, pn 'lan,, tužbenog zahtjeva bez izjasni en1a tuž, tetpce (član 3. stav 3 Zakona o parnićnom postupku).

Donoseći presudu na osnovu priznanJa uskraćena je tužiteljici mogućnost da saobraz1 tužbeni zahtjev sa cijenama u vrijeme suđenja. čime joj je nanesena nesrazmjerna šteta. Donošenjem presude učinjena ie bitna,,-.1 postupka iz člana 354. stav 2. tač. 5.16. Zakona o parničnom postupku. (Vrhovni sud BiH, br, Rev. 201/90 od 25. 1. -r r oodin l--- Član 332. I 354.., lftv 2. laćka 6. Zokona o parničnom postupku SUD MO/E DONtš' 111 DJ:.L1V, C.NIJ PRESUDU lP " 7O t..r,.AACJ SPU i:: NE PROCESNE PRETPOSTAVKE ZA DONOŠENJE TE PAt: SUDE SAMO U POGLEDU DIJELA J UZSt:: OG VHT JEVA Iz obrazloženja: O zahtjevu za kamate prvostepeni sud nije mogao odlučiti donošenjem presude zbog, zostanka, kojom se usvaja zahtjev za kamate Ta1 zahtjev tužilac nije postavio na određen način, Tužilac nije odredio od kada trati kamatu na alavni zahtjev, pa je sud presudorn zbog, zo stanka dosudio kamate tuiiocu od dana kada smatra da bi tužilac po zakonu imao pravo na te kamate.

Međutim, u parničnom postupku. sud ima zadatak da ispila osnovanost zahtjeva tužioca, a ne da pruža zaštitu na koju b1 tužilac po zakonu imao pravo, pa i bez obzira kako je postavljen zahtjev. Iz činjenica navedenih u tužbi ne pro121 lazi osnovanost dosudenog zahtjeva za kamate. a ponudenim dokazima ne može se utvrditi od kada bi tužilac po zakonu zaista i imao pravo na kamate. Kako postavljeni zahtjev za kamate navedene u tužbi nije konkretan i precizno odreden u pogledu kamata, niti su u tužb, navedene činjenice potrebne za ocjenu osnovanosti tako postavljenog zahtjeva, a one koJe su navedene zajedno sa predloženim dokazima. nisu dovoljne da bi iz njih proizilazila osnovanost dosudenog zahtjeva o kamatama, to u smislu člana 332. stav 1. tač. 4. i 5.

ZPP. nisu n1 bili ispunjeni uslovi za donošenje presude koJom se usvaja zahtjev o kamatama. Donošenjem presude zbog izostanka u dijelu koiim je odlučene o l amatama. prvostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba parnićnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 6 ZPP Suprotno tome, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je o glavnom zahtjevu odlučio presudom zbog izostanka. Da se o glavnom zahtjevu odluči presudom zbog izostanka I taJ zahtjev usvoji. pored opštih procesnih pretpostavki, postojale su i sve procesne, maten1alnooravne pretpostavke predviđene u članu 332. Zakona o parničnom postupku. tz crnien, ca navedenih u tužbi proizilazi osnovanost glavnog zahtjeva i te činjenice nisu u prot, vnosh sa dokazima koje je tužilac priložio uz tužbu, Vrhovni sud BiH, br.

Pž. 127/91 od 18. 4. 1991. godine) 116. Član 211. Zakona o obligacionim odnosima Član 332. Zakona o parnićnom postupku ISPUNJENI SU USLOVI Z.A DONOŠENJE PRESUDE ZBOG IZOSTANKA AKO SE U TUŽBI TVRDI DA JE TUŽILAC GREŠKOM ISPLATIO TUŽENOM NEOUGOVANI IZNOS. Iz obrazloženja: Tužilac je u tužbi naveo činjenice i podnio isprave (dokaze) iz kojih proizilazi osnovanost tuibenog zahtjeva (član 332. stav 1. tač. 4. i 5 ZPP). Uopšteria tvrdnja, izrečena u žalbi. da se radi o potraživanju koje nije fiksno već se mora u sudskom postupku utvrditi postojanje obogaćenja ili nepostojanje obogaćenja", ne dovodi u sumnju ocjenu prvostepenog suda da su, pored ostalih, ispunjene procesne pretpostavke i iz člana 332. stav 1. tač. 4. i 5.

ZPP, za donošenje presude zbog izostanka. 117, Član 352. Zakona o parničnom postupku Iz navoda tužbe, koji se moraju smatrati istinitim, odnosno ne osporenim od tuženog, ako je uredno pozvani tuženi izostao sa pripremnog ročišta, odnosno prvog ročišta 2a glavnu raspravu, proizilazi da je tužilac nedugovanu razlil u u cijeni isplatio greškom, pa nisu ispunjeni uslovi iz člana 211. Zakona o obligacionim odnosima da tuženi zadrži novčani iznos koji mu tužilac nije dugovao. (Vrhovni sud BiH, br. Pž. 566/90 od 23. 5. 7991. godine. DRUGOSTEPENI SUD NEĆE SMATRATI ISTINITOM NOVU ČINJENICU NA KOJU SE POZIVA ŽALILAC, AKO NIJE NI U ŽALBI. NI NA TRAŽENJE PRVOSTEPENOG SUDA, PUNUDIO ODGOVARAJUĆE DOKAZE RADI NJENOG UTVROIVANJA Iz obrazloženja: Tuženi se koristi pravom iz člana 352. stav 1.

ZPP-a i u žalbi ističe novu činjenicu da je utužena tražbina plaćena mjenicom i virmanom, ali uz žalbu ne nudi odgovarajuće dokaze o izvršenom plaćanju, što je bio dužan učiniti saglasno odredbi člana 352. stav 1. ZPP-a, a te 118. Član 354. Zakona o parnićnom postupku dokaze nije ponudio ni na dva uzastopna traženia suda. Stoga se ne može uzeti kao tačna tvrdnja tuženog da je utuzenu tražbinu zaista i platio.

Zato, okolnost što je predsjednik drugostepenog suda propustio da odluči o očigledno neosnovanom zahtjevu za izuzeće, ne predstavlja bitnu povredu postupka, jer taj propust nije uticao na zakonitost sudenja (član 354. stav 1. Zakona o parničnom postupku).

Navedenim platnim nalogom procesne zatezne kamate određene su po stopi propisanoj Odlukom SIV-a o visini stope zatezne kamate bez naznake da se kamata obračunava na revalorizovani iznos glavnog duga.

Stoga, odluka o stopi procesne zatezne kamate u ovom platnom nalogu podrazumijeva da se procesne za. 120. tezne kamate obračunavaju po stopi od 8% godišnje na nominalni iznos glavnog duga (u tužbi na osnovu koje je izdat platni nalog nije zahtijevana revalorizacija glavnog potraživanja). U smislu člana 358. stav 3. Zakona o parničnom postupku, žalba je nedozvoljena i kada lice koje je izjavilo talbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe. Tuženi u žalbi predlaže da ga sud obaveže na plaćanje kamata po kamatnoj stopi od 8% na nominalni iznos glavnog duga od podnošenja tužbe do 7. 10. '989. godine, a od toga dana do isplate po kamatnoj stopi u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje Narodna banka Jugoslavije. uvećane za 20%.

Izdati platni nalog će upravo ovako biti prinudno izvršen, ako tuženi dobrovoljno ne ispuni obavezu, je, je od 7. 10. 1989. godine prestala primjena Odluke SIV-a.

Zakona o javnom pravobranilaštvu -"Službeni list SRBiH', broj 2/89). Prema odredbi člana 10. ovog zakona, ako javno pravobranilaštvo treba po zakonu da zastupa stranke čiji su interesi u suprotnosti, društveno političku zajednicu zastupa lice koje odredi izvršni organ skupštine društveno političke zajednice, a drugu stranku njegov ovlašteni predstam ik. Kako su u ovom sporu u suprotnosti interesi tužiteljice i drugotužene (obje su mjesne z; ijednice) drugotuženu zastupa ovlašteni prertstavnik. U smislu ćlana 134. stav 1. Zakona o parnićnom postupku, dostavljanje državnim organima, organizacijama udruienog rada i drugim društvenim ili građanskim pravnim licima vrši se predajom pismena licu ovlaštenom za primanje pismena ili radniku koji se zalekne u kancelariji, odnosno poslovnoj prostoriji Dostavljanje po odredbama stava 1. ovog člana vrši se i kad su stranke navedene u ovom stavu za svog punomoćnika odredile lice koje je njihov radnik.

Dostavljanje zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku, vrši se po odredbama člana 138. navedenog zakona. Prema podacima u spisu drugo tuženu je u parnici zastupao sekretar mjesne zajednice. koji 121. nije predao sudu punomoć, a nije ovlašleni predstavnik tužene. Kako drugotuženu nije zastupalo opštinsko javno pravobranilaštvo, a nije imala ni punomoćnika koji nije njen radnik, dostavljanje pismena u parnici trebalo je vršiti u smislu odredaba člana 134 stav 1. Zakona o parničnom postupku. Zato su poziv na ročište za glavnu raspravu sa tužbom i presuda uredno dostavljeni kada je dostava izvršena neposredno tuženoj. Kod takvog naćina dostavljanja prijedlog za ponavljanje postupka može se podnijeli u roku od 30 dana od dana kad je odluka dostavljena stranci.

To što je u žalbi tužioca navedeno da se na-dležnost Višeg suda u S. zasniva i na odredbi člana 492. ZPP, nije dovoljno da bi tužilac mogao koristrti izberivu nadležnost. Potrebno je da su stranke i zaključile sporazum u kome su odredile mjesto ispunjenja ugovora. Prema podacima spisa tužilac nije uz tužbu, a ni naknadno u žalbi, pozvao se na postojanje sporazuma o mjestu izvršenja obaveze tužbenog, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada se, primjenom člana 46. stav 2, u vezi sa članom 48. stav 2. ZPP-a, oglasio mjesno nenadležnim i predmet uslupio sudu opšte mjesne nadležnosti. Pri tome su bez značaja žalbena razlagania vezana za primjenu člana 320. ZOO, jer je osnov za izberivu nadležnost u smislu ćlana 492. ZPP postojanje sporazuma stranaka o mjestu izvršenja obaveze tuženoga, a ne pozitivni pro- 123. ps koji odreduje mjesto ispunjenja novćanih obaveza.

U vanparničnom postupku u načelu nije dozvoljena revizija protiv pravosnažno g drugostepenog rješenJa. Od ovoga načela zakon ćini samo dva izuzetka: revizija je dozvoljena u stambenim stvarima i u postupku određivanja naknade za eksprop, i sane nekretnine (član 26. Zakona o vanpamičnom postupku, "Službeni list SRBiH", broj 10/89). Revizija u vanparnićnom postupku nije bila dopuštena u načelu ni po pravilima predratnog prava, koja su se 125. primjenjivala do stupanja na snagu sadašnjeg Zakona o vanpam ićnom postupku, a ne predvida je ni Zakon o redovnim sudovima SRBiH (član 111). Prema tome, u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina (diobe) nije dozvoljena revizija protiv pravosnažnog rješenja drugostepenog suda.

Neosnovani su svi žalbeni prigovori koji se odnose na propuste u postupku kod stranog suda, jer su u suprotnosti sa dokumentacijom '126. spisa. iz koje proizilazi da je žalitelju omogućeno raspravljanje. lime š!o mu je postavljen zastupnik, uredno obavještavan o ročištu i dostavljena mu presuda na koju je stavljena klauzula pravomoćnosti.

Propuštanjem prvostepenog suda, da odredi ročište za priznanje strane sudske odluke nije počinjena povreda odredaba postupka na štetu žalitelja. O prijedlozima učesnika sud odlučuje na ročištu samo kada je to zakonom određeno ili kada ocijeni da je održavanje ročišta potrebno radi razjašnjenja ili utvrđenja odlučnih činjenica ili kada smatra da je zbog drugih razloga održavanje ročišta cjelishodno. Medutim, u ovom slučaju, obzirom na stanje spisa. prvostepeni sud je opravdano ocijenio da održavanje ročišta nije neophodno. (Vrhovn; sud BiH, br. Gi. 7/91 od 18. 4. 1991. godine) Član 92. stav 2. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim propisima NE TRAžl SE UZAJAMNOST ZA PRIZNANJE STRANE SUDSKE ODLUKE O UTVRĐIVANJU OČINSTVA I PLAĆANJU DOPRINOSA PO OSNOVU ZAKONSKE OBAVEZE IZDRŽAVANJA DJETETA lz obrazloženja: Prema odredbi člana 101. stav 2.

Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u odredenim odnosima ("Službeni list SFRJ'. br 43/82 i 72/82 u postupku priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka, ocjena suda ograničena je na ispitivanje postojanja uvjeta iz čl. 86 96. navedenog zakona (da li je odluka pravosnažna i izvršna. da li je protivnik učestvovao u postupku i da odluka nije u suprotnosti sa Ustavom SFRJ utvrdenim osnovama društvenog uređenja) Kako su u konkretnom slučaju, prema podacima spisa, ispunjene pretpostavke iz naprijed citiranih odredaba za priznanje odluke stranog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je usvojio zahtjev predlagača za priznanje naprijed navedene odlul e Nije pravnorelev3ntan prigovor tuženog da je uzajamnost sporna, jer uzajamnost nije nužna u slučaju kada se radi o priznanju strane sudske ođluke u bračnom i paternitetskom sporu (u sporu radi utvrdenja, postojanja ili nepostojanja braka. poništenja braka ili razvoda braka ili u sporu radi utvrdenja očinstva ili materinstva) člana 92. stav 2. naprijed cifoanog zakona.

Prema odredbi člana 48. Zakona o izvršnom postupku dužnik može pobijati rješenje o izvršenju, a prema članu 49. istog zakona o prigovoru odlučuje sud koji je donio rješenje. 128.

Al o ne dode do upućivanja na parnicu u smislu ćlana 54 Zakona o izvršnom postupku isti sud nastavlja postupak. jer se taj sud mogao oglasiti mjesno nenadleinim do donošenja rješenja o izvtšenju (shodna primjena člana 453. Zakona o parničnom postupku u vezi sa ćlanom 24. Zakona o izvršnom postupku), osim u slučaju kada dužnik u prigovoru protiv rješenja istakne prigovor mjesne nenadleznosti. Vrhovni sud BiH, br. R. 100/91 od 30. 5. 1991. godine) Član 55, 55•a i 194. Zakona o izvršnom postupku Član 48 stav 2. Zakona o parničnom postupku AKON roo ŠF -. Pl'llGOVOAA PROTIV RJEŠENJA O llVRŠENJU OO ES 00 A OSNOVU VJE OOOS. OJNE S RAVE o. ESNOJ NAOlE2: NOSl I SUDA se PROSU0 UJE PO OOA(OB AA „ ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU.

Iz obrazloženja: Osnovni sud u S. je na prijedlog povjerioca na osnovu vjerodostojne isprave (član 21. Zakona o izvršnom postupku, "Službeni list SFRJ, br. 20/78-27/90) donio rješenje o odredi van Iu izvršenja protiv koga je dužnik u zakonskom roku izjavio prigovor. Osnovni sud u S. se nakon toga oglasio po službenoj dužnosti mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj pravnoj stvari jer je utvrdio da se sredstva dužnika vode kod SOK na području Osnovnog suda u 8. pozivajući se na član 194. Zakona o izvršnom postupku. Dužnik nije odredio u kom dijelu pobija rješenje o izvršenju, te se smatra da rješenje pobija u cjelini u smislu člana 55-a ZIP-a. Osnovni sud u S. je dužan, na osnovu člana 55. ZIP-a, staviti van snage rješenje o izvršenju, ukinuti sprovedene radnje i postupak nastaviti kao povodom prigovo, a protiv plalnog naloga (podnese ni prijedlog za izvršenje smatra se mandatnom tužbom).

Iz prijedloga za izvršenje i priloženih dokaza proizilazi da je Osnovni sud u S. stvarno i mjesno nadležan za sudenje u ovom sporu, nakon stavljanja van snage rješenja o izvršenju (član 48. stav 2. ZPP). Osnovni sud u S. se, po službenoj dužnosti. oglasio mjesno nenadležnim suprotno odredbama ZPP, pa Ie ovaj sud na osnovu člana 23. 7. PP odlučio da je za postupanje u ovom sporu on nadležan.

Rok za žalbu protiv rješenja je prekluzivan rok i po njegovom proteku ne može se izjaviti žalba. Rok počinje da teče i završava se na zakonom predviđen način za sve povjerioce istovremeno. Stoga povjerilac neosnovano prigovara da rok za njegovo izjavljivanje žalbe teče od dana kad ga je likvidacioni upravnik obavijestio o donošenju rješenja. Povjerilac, takođe, neosnovano prigovara da je notorno da se Službeni list SFRJ neblagovremeno dostavlja u T. i da je zbog toga žalba blagovremena. U postupku likvidacije ne može se dokazivati da je blagovremena žalba koja je izjavljena po proteku roka predviđenog članom 88. stav 4. navedenog zakona, jer se prema odredbi člana 8. stav 3. u vezi sa članom 157. stav 1. istog zakona, u postupku likvidacije ne može tražiti povraćaj u pređašnje stanje (niti podnositi prijedlog za ponavljanje postupka, niti izjaviti reviziju).

Ovo znači da je dužna, prije donošenja pojedinačnog akta u postupku kontrole materijalno-finansijskog poslovanja korisnika društvenih sredstava, zastati sa postupkom i sačekati odluku ustavnog suda.

U kon - kretnom slučaju ne postoji rješenje (upravni akt) ni prvostepenog, ni drugostepenog organa SOK, pa mogućnost pokretanja upravno-račun skog spora ne postoji.

Tužilac je, u smislu člana 53. Zakona o Službi društvenog knjigovodstva, bio ovlašten da stavi pismene primjedbe u roku od 8 dana. određenom u zapisniku o kontroli završnog računa, koju je obavio ovlašteni radnik Službe društvenog knjigovodstva u SRBiH - Filijala u B. no i da ih je stavio, prvostepeni organ SOK ne bi morao donijeti rješenje, već samo na primjedbe odgovorili, pošto je tužilac već u toku kontrole postupio po nalogu inspektora SOK i izvršio ispravku knjiženja, kako proizilazi iz zapisnika o kontroli (tužilac tvrdi da je ispravio knjiženje i prije kontrole). 132. U takvoj procesnoj situaciji ne može se radit o povredi sloboda i prava zajamčenih ustavom, konačnim pojedinačnim aktom, odnosno radnjom službenog lica, protiv kojih nije obezbi jedena sudska zaštita (članovi 66. i 67.

Zakona o upravnim sporovima), pa se tužba ne bi mogla smatrati ni prijedlogom za zaštitu mog ezakonite radnje iz člana 68. Zakona o upravn, m sporovima, za što pledira žalba. Tužiocu nije onemogućena sudska zaštita prava, jer će moći u privredno-kazne nom postupku, pokrenutom po prijavi prvostepenog organa SOK, u smislu člana 57. Zakona o Službi društvenog knjigo. vodstva, dokazivati da nije počinio privredni prestup neblagovremenim tom postupku nije vezan za zaključke iz zap, sn,. ka o kontroli završnog računa.

Sa ovim radnicima i njihovim organizacijama tužilac je zaključio samoupravne sporazume kojima je utvrđena cijena motočasa, ali je saradnicima od ovako utvrđene cijene isplaćivao samo 10% u gotovu, a preostali dio cijene u bonovima za gorivo, bez obaveze da pravdaju troškove goriva podnošenjem računa. 90% cijene motočasa isplaćivano je angažovanim saradnicima na ime pokrića troškova goriva, maziva i amortizacije vozila.

Iz isprava u spisu ne proizlazi da je tužilac sa angažovanim saradnicima zasnovao radni odnos, već građanskopravni (po ugovoru o djelu) u smislu člana 111. Zakona o radnim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 4/84, sa kasnijim izmjenama i dopunama), te se prihodi spoljnih saradnika moraju smatrati ličnim dohotkom od samostalnog vršenja profesionalne djelatnosti. Porez koji je dužno da uplati lice koje se ovom profesionalnom djelatnošću povremeno bavi, treba obračunati u smislu odredaba čl. 66-74. Zakona o porezima građana (“Službeni list SRBiH”, broj 39/84, sa kasnijim izmjenama i dopunama) imajući u vidu i odredbe člana 55. istog zakona, a shodno tome i doprinose.

Revalorizacija je obavlja na u smislu navedenih odredaba pomenutih zakona, razradenih odredbama Pravilnika o načinu obračunavanja revalorizacije sredstava ("Službeni list SFRJ", br. 42/87-63/88) koji se primjenjivao u toku 1988. godine i Pravilnika o revalorizaciji ("Službeni list SFRJ", br. 36/89 i 57/89) koji se primjenjivao u prvih devet mjeseci 1989. godine, a ovim odredbama predvidena je revalorizacija primjenom konformne metode, u skladu sa mjesečnim rastom maloprodajnih cijena, odnosno cijena proizvođača industrijskih proizvoda. Na osnovu ovog metoda izračunate su i konformne stope na štedne vlage oročene bez utvrđene namjene pro godinu dana, a prema tom metodu obračuna podešen je i centralizovani kompjuterski sistem banaka. Bilo je mišljenja da i pored ove izmjene metoda obračuna kamata na štedne uloge, zatezne kamate iz člana 277. stav 1. ZOO treba i u ovom periodu obračunavali po prostom (običnom) interesnom računu od što, pošto bi zakonom bio odreden drugačiji metod obračuna da se htjelo odstupiti od klasičnog obračuna (kako je to učinjeno u članu 1. Zakona o visini stope zatezne kamate). Odredbe člana 277. stav 1. ZOO nisu odredbe o revalorizaciji, niti predviđaju obavezu revalorizacije, a imaju uvijek u vidu godišnju stopu kamate (mjesečne stope se transpor1 uju na cijelu godinu). Zauzet je stav izložen u zaključku iz slijedećih razloga: Intencija odredbe člana 277. stav 1. ZOO (prije posljednje novele) bila je da dužnik koji izmiri novčano potraživanje sa zakašnjenjem, plati povjeriocu naknadu u visini kamate koju dobijaju građani na štedne uloge oročene bez utvrđene namjene preko godinu dana. Polazeći od ove intencije zakona, bilo bi neopravdano da se kroz obračun zateznih kamata vršen obićnim interesnim računom (koji je znatno povoljniji za povjerioca) i to primjenom stopa podešenih zakonformni metod. povjerioci kojima pripada zatezna kamata obračunata po stopama iz člana 277. stav 1. ZOO dobiju znatno veće novčane iznose od samih štediša. To što odredbama člana 277. stav 1. ZOO (prije posljednje novele) nije bio određen metod obračuna zateznih kamata, ne treba da navodi na pogrešan zaključak. U vrijeme stupanja na snagu 200 (1978. godine) i prve novele člana 277. stav 1. ZOO (1985. godine) finansijske organizacije koje su se bavile dinarskom štednjom jedinslveno su primjenjivale godišnje kamatne stope i obračun po običnom interesnom računu, pa ZOO nije imao posebnu potrebu da propisuje metod obračuna. Sve do 1. 1. 1988. godine povjerioci su zbog docnje dužnika, dobijali zatezne kamate u istoj visini po kojoj i vlasnici štednih uloga oročenih preko godinu dana, a tek bi se, i to samo zbog drugačijeg načina obračuna, od 1. 1. 1988. godine taj odnos pro - mijenio. Opravdano je, stoga, primijeniti do 7. 1 O. 1989. godine kod obračuna zatezne kamate iz stava 1. člana 277. 200, ne samo iste stope, već i isti metod obračuna kao za vlasnike štednih uloga oročenih bez utvrđene namjene preko godinu dana. "134. Usvajanjem ovog zaključka mijenjaju se odgovarajući dijelovi rezimea iz dopisa Vrhovnog sudaBiH broj Su: 282/90 od 13. 6. 1990. godine, dostavljenog svim redovnim sudovima na području SRBiH. li Pravno &hvatanje ZA VRIJEME VAŽENJA ČLANA 8. RANIJEG ZAKONA O SISTEMU DRUŠTVENE KONTROLE CIJENA (OD 1. 1. 1985. GODINE DO 30. 12. 1989. GODINE). RAZLIKA U CIJENI IZ UGOVORA O GRAĐENJU MOŽE SE DOSUDITI SAMO POD PRETPOSlAVKAMA IZ ČLANA 637. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA.

Članom 8. Zakona o sistemu društvene kontrole cijena ("Službeni list SFRJ, broj 64/84), koji je stupio na snagu 1. 1. 1985. godine i u nepromijenjenom tekstu bio na snazi do 30. 12. 1989. godine, bilo je propisano da se cijene proizvoda i usluga koji se izrađuju, odnosno obavljaju na osnovu posebnih porudžbina ili po posebnim tehničkim uslovima i prodaju neposredno, putem prikupljanja ponuda ili putem javnih licitacija, utvrđuju ugovorom u fiksnom iznosu i mogu se mijenjati samo promjenom ugovora i u prvobitno ugovorenom roku. Nakon stupanja na snagu pomenutog zakona, u sudskoj praksi je postalo sporno da li se ovaj propis odnosi i na ugovor o građenju, te da li i u kom obimu i smjeru utiče na primjenu odredaba članova 397, 636. i 637. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO), u periodu u kome je bio na snazi. Neki smatraju da taj propis nije ograničavao primjenu članova 397, 636. i 637. ZOO, dok je po drugom mišljenju, za vrijeme njegovog važenja, suspendovana primjena ovih odredaba, a po nekima samo odredbe člana 397. 200, a ne i članova 636. i 637. ZOO, jer su ovo posebne odredbe o izmjeni cijene u ugovoru o građenju zbog djelovanja promijenjenih okolnosti. Na sjednici gradansko-privrednog odjeljenja Vrhovnog suda BiH, u cilju ujednačavanja sudske prakse u ovom pitanju, usvojen je prednji zaključak iz slijedećih razloga: Odredbe člana 8. ranijeg Zakona o sistemu društvene kontrole cijena odnose se i na ugovor o građenju, jer su i pored ne uobićajene formulacije, u bitnom podudarne sa osnovnim pojmom ugovora o gradenju datim u članu 630. ZOO (obaveza izvođača da prema određenom projektu sagradi određenu građevinu na odredenom zemljištu ili izvede kakve druge gradevinske radove). Cilj ovog propisa je da u odredenoj sferi proizvodnje i usluga uvede disciplinu i spriječi da proi2vodači i davaoci usluga koriste neodređenost odredaba o cijeni. da 76 bi ovu mogli konačno ugovarati na što višem nivou. Ovaj cilj se ne bi mogao postići ako pomenuti prinudni propis ne bi mogao i izravno uređivati ugovor o građenju u pogledu određivanja cijene. Član 8. navedenog zakona zahtijeva da cijena u ugovoru o građenju bude određena, a ne odrediva, što znači da nije dozvoljeno ugovaranje klime skale, pa nema mjesta primjeni člana 397. ZOO. Nije, međutim, ni za vrijeme njegovog važenja prestala primjena odredba Zakona o obligacionim odnosima o raskidu, odnosno izmjeni ugovora zbog promijenjenih okolnosti, jer se te odredbe odnose na sve ugovore. Pored opštih odredaba koje regulišu taj institut (ćlanovi 133. do t36. ZOO), mogu se smatrati posebnim propisima u okviru ovog instituta i odredbe članova 636. i 637. ZOO, jer se njima predviđa pravo na razliku u cijeni kada u ugovorenom roku gradnje dođe do porasta cijena preko određenih procenata, dakle, do promjene okolnosti koje su ugovorne stranke imale u vidu u času zaključenja ugovora o gradenju. Ove posebne odredbe se razlikuju od opštih odredaba ovog instituta u tome što dovode do neposredne izmjene ugovornih odredaba o cijeni, čim nastupe promijenjene okolnosti predviđene tim propisima i bez utvrdivanja intenziteta promijenjenih okolnosti koji se traži po opštim odredbama iz člana 133. stav 1. ZOO. Osim toga, po opštim odredbama, zbog promijenjenih okolnosti se može zahtijevati samo raskid ugovora, a do izmjena ugovora može doći jedino ako na to pristane i druga ugovorna stranka. Odredbama ćlana 8. Zakona o sistemu društvene kontrole cijena bilo je naložeoo strankama iz ugovora o građenju da utvrde cijenu u fiksnom iznosu. S obzirom na opšte znanje ovog pojma (odgovara pojmu "određen" ali i "čvrst" odnosno "postojan"), kao i na naprijed izloženi cilj propisa, mora se zaključiti da je u ugovoru o građenju, za vrijeme važenja člana 8. naprijed spomenutog zakona, morala biti ugovorena ne samo odredena cijena, već i nepromjenjiva, koja se mogla mijenjati samo aneksom ugovora u prvobitno ugovorenom roku (članom 28. stav 1. tačka 2 Zakona o sistemu društvene kontrole cijena iz 1984. godine bilo je propisano da ugovorne stranke čine privredni prestup ako ne utvrde cijenu u fiksnom iznosu ili je promijene nakon isteka provobitno ugovorenog roka, što takode upućuje na zaključak da je cijena morala biti ne samo određena, a ne odrediva, već i nepromjenjiva u smislu u kome je taj izraz upotrijebljenu članu 637. ZOO), S obzirom na navedeno, za vrijeme važenja člana 8. Zakona o sistemu društvene kontrole cijena iz 1984. godine, nije mogla biti utvrdivana razlika u cijeni kod ugovora o gradenju primjenom člana 636. ZOO (ovaj član je inače dispozitivne naravi, jer se primjenjuje samo ako ugovorom u pogledu izmjene cijene nije predviđeno što dfUgo). Nema, međutim. razloga da se i u periodu važenja člana B. raniteg Zakona o sistemu društvene kontrole cijena (period od 1. 1. 1985. godine do 30. 12. 1989. godine, kada je stupio na snagu novi istoimeni zakon, objavljen u "Službenom listu SFRJ", broj 84/89, koji više nema ovakvu odredbu) primjenjuje član 637. ZOO, kao posebna odredba o izmjeni ugovora o građenju u pogledu cijene zbog promijenje. nih okolnosti u toku ugovorenog roka gradnje, jer se taj propis primjenjuje upravo u situaciji kada je u ugovoru o građenju ugovorena određena i nepromjenjiva cijena, Ovim zaključkom izmijenjen je stav vijeća Vrhovnog suda BiH, zauzet u odlukama broj Pž. 417/87 i Pž. 125/88, objavljenim u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda BiH, br. 2/89 pod. red. br, 61. 135. Član 125. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku ODLUĆIVANJE O ZAHTJEVU ZA ZAMJENU GRAOEVINSKIH PARCELA NE PREDSTAVLJA RJEŠAVANJE U UPRAVNOJ STVARI, PA TAKAV ZAHTJEV STRANKE Z.A POKRETANJE POSTUPKA UPRAVNI ORGAN TREBA ZAKLJUČKOM ODBACITI. Iz obrazloženja: Zbog navedenih razloga prvostepeni organ je zaključio da je zahtjev G.I. i drugih, kojim su tražili zamjenu zemljišta k.č. broj 1316/2 za zemljište k.č. broj 852/2 i 852/3 nije osnovan, pa je stoga njihov zahtjev odbijen. Povodom žalbe tuženi je prihvatio razloge rješenja prvostepenog organa i isto osnažio u cijelosti. Medutim, tom prilikom tuženi nije vodio raćuna da se u konkretnom slučaju ne radi o upravnoj stvari, jer se zamjena građevinskih parcela ne može tražiti i ostvarivati u upravnom 136, postupku, pa se stoga nije moglo meriotorno odlučivati po zahtjevu tužitelja. U konkretnom slučaju, prvostepeni organ upra..-e nije mogao donositi rješenje, s obzirom da se ne radi o upravnoj stvari već je zahtjev za zamjenu zemljišta trebao riješiti u skladu sa članom 125. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku. Stoga je uvaženjem tužbe osporeno rješenje poništeno na osnovu člana 39. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.

To znači da odustanak može uslijediti kako u toku trajanja upravnog postupka, tako i u toku upravnog spora. koji je pokrenut protiv rješenja o eksproprijaciji, s tim što u slučaju potpunog odustajanja od prijedloga za eksproprijaciju nadležni organ, a to je organ koji je po prijedlogu 2a eksproprijaciju rješavao u prvom stepenu. je dužan usvojiti izjavu o odustanku i prvostepeno rješenje o eksproprijačiji poništiti obzirom da je njime zahtjev bio pozitivno riješen uiwojen.

Imajući u vidu odredbe člana 32. stav v 1. Zakona o eksproprijaciji, te činjenicu da je korisnik eksproprijacije pismeno obavijestio prvostepeni organ uprave da odustaje od prijedloga za eksproprijaciju, te da je obavijest o odustanku uslijedila prije pravomoćnosti rješenja o ekspro- 137. Član 9. stav 1. Zakona o eksproprijaciji prijaciji. to je uvaženjem tužbe osporeno rješenje poništeno na osnovu člana 39. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, kako bi opštinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove riješio o odustanku korisnika eksproprijacije od prijedloga za eksproprijaciju.

Međutim, pribavljeno mišljenje navedenih vještaka se temelji na pretpostavkama, koje ni na koji način nisu učinjene realnim, odnosno izvjesnim, pa se na takvom mišljenju nije mogao izvoditi zaključak kakav je izveo prvostepeni organ uprave.

Na drugačije rješenje ove upravne stvari nije od uticaja ni prigovor u pogledu primjene starog 138. odnosno novog Pravilnika o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih vodovoda, jer i u jednom ili drugom slučaju tužiteljeva porodićna stambena zgrada zadovoljava propisane elemente u pogledu sigurno. sne udaljenosti i visine od visokonaponskih vodova. Kako je. dakle, predmetni dalekovod projektovan i izgraden u skladu sa propisanim normativima, ne može se prihvatiti tvrdnja tužitelja da je zbog nepotpune eksproprijacije izgubio privredni interes da koristi preostale nekretnine, odnosno da mu je usljed toga na preostalim nekretninama onemogućena ili bitno pogoršana dotadašnja egzistencija ili da mu je onemogućena normalno korištenje sporne kuće, kako je to pravilno zaključio i tuženi organ.

Svoje stanovište sud temelji ne samo na odredbama i intenciji Zakona o gradevin- ' skom zemljištu, već i na odredbama Zakona o prostornom uredenju.

Naime, odredbama Zakona o prostornom uredenju (član 2. stav 2) regulisano je da društveno-političke zajednice na svom području utvrđuju i ostvaruju politiku prostornog uredenja razvojnim i provedbenim planovima, kao i drugim aktima i mjerama za njihovo provođenje, Tako je skupština opštine članom 93. citiranog zakona ovlaštena da dono. si regulacione planove, a s tim u vezi i planove parcelacije kojima se formiraju građevinske parcele. Skupština opštine je, takođe. ovlaštena (član 112. Zakona) da pod zakonom propisanim uslovima vrši i reviziju regulacionih planova, odnosno planova parcelacije, pri čemu može doći do izmjene oblika i površine izgrađenih građevinskih parcela bez pristanka nosioca trajanog prava korišćenja.

Proizilazi, dalde, da skupština opštine na području opštine ureduje prostor donošenjem odgovarajućih planova i stara se o provođenju tih planova. Zakonom o građevinskom zemljištu propisano je, pak, da opština upravlja i rasplaie gradskim građevinskim zemljištem na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona (član 6. Zakona). Ovo svoje pra- 139. vo opština realizuje, između ostalog, i preuzimanjem i dodjelom građevinskog zemljišta radi realizacije US lojenih planova odnosno privođenja njegovoj trajnoj namjeni. Ukoliko bi se prihvatilo stanovište podnosioca zahtjeva da se preuzimanje i dodjela građevinskog zemljišta moie vršiti samo radi buduće gradnje, time bi se ne samo uskratilo zakonsko pravo opštine da raspolaže građevinskim zemljištem, već i njena pravo da na svom području realizuje usvojene planove, a prije svega regulacione planove i planove parcelacije, što ni u kom slučaju ne predstavlja intenciju pomenutih zakona.

Uostalom i odredbe člana 66. Zakona o građevinskom zemljištu upućuju na zaključak da se i naknadno može konstiluisati trajno pravo korišćenja građevinskog zemljišta za objekte koji su ranije izgrađeni, a što je u skladu sa članom 40. stav 1. ovog zakona prema kojem vlasnik zgrade po sili zakona stiče trajno pravo korišćenja na građevinskoj parceli na kojoj se ta zgrada nalazi.

U. 2209/90 od 14. 2. 1991. godine) Članovi 25, 43. stav 2. i 3. i 47. Zakona o građevinskom zemljištu U RJEŠENJU KOJIM JE RANIJEM VLASNIKU PRIZNATO PRVENSTVENO PRAVO KORIŠTENJA ZEMLJIŠTA RADI GAADENJA INKORPORIRANO JE RJEŠENJE O PREUZIMANJU I DODJELI GRADEVINSKOG ZEMLJIŠTA, ČIME JE DEFINITIVNO RIJEŠENO PITANJE NOVOG KORISNIKA GRAĐEVINSKE PARCELE KOJI MOŽE TRAŽITI ODOBRENJE ZA GRAĐENJE NA TOJ PARCELI I ISKLJUČENA POTREBA DONOŠENJA RJEŠENJA O PREUZIMANJU I DODJELI ISTE PARCELE RANIJEM VLASNIKU KAO TITULARU NAVEDENOG PRAVA

Iz spisa predmeta se vidi da je u ovom predmetu voden postupak za utvrđivanje prvenstvenog prava korišćenja na spornoj gr.:1devinskoj parceli koju čine k.č. broj 248/296 i 248/297 (n. broj 2430) u ukupnoj površini od 454 m2 i da je pravnosnažnim rješenjem nadležnog prvostepenog organa uprave broj 04-475-530/88 od 27. 12. 1988. godine ovo pravo utvrdeno u korist B.0. iz B.L, na osnovu člana 43. stav 2. i 3. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBIH", br. 34/86, 1/90 i 29/90). Kod ovakvog činjeničnog stanja nije bilo zakonskog osnova da se u odnosu na, što gradevinsko zemljište vodi postupak preuzimanja i dodjele, kako je to učinjeno rješenjem Skupštine opštine 8.L broj 04-475-631/89 od t 1. 7. 1989. godine, koje je doneseno primjenom članova 25. i 47. Zakona o gradevinskom zemljištu. Ovo stoga što je rješenjem o utvrdivanju prvenstvenog prava korišcenja na spornoj građevinskoj parceli u korist B.O. u cije- 141. losti riješeno pitanje prava korišćenja novog korisnika na građevinskoj parceli i na taj način mu omogućeno da postavi zahtjev za izdavanje odobrenja za gradenje i da se u gruntovnici uknjiži sa pravom korišćenja radi gradenja. Istovremeno ovakvo rješenje je pravni osnov da se u gruntovnici brišu svi dosadašnji korisnici. Drugim riječima, rješenje o utvrdivanju prvenstve n09 prava k0 išćenja u suštini predstavlja i rješenje o preuzimanju gradevinskog zemljišta i rješenje o dodjeli istog zemljišta, jer se na osnovu njega brišu dosadašnji korisnici i upisuje novi korisnik, kak&v je slučaju ovom predmetu. Uostalom, navedeno rješenje o utvrđivanju prvenstvenog prava korlšćenja na spornoj građevinskoj parceli sadrži klauzulu o ukn11ibi prava korišćenja radi gradenja u korist B.O., što istovremeno znaći da se na osnovu ovog rješenja vrši i bcisanIe podnosioca zahtjeva i drugih sukorisnika predmetnog gradevinskog zemljišta, kako u gruntovnici, tako i u katastru.

očigledno nije bilo osnova za odlučivanje o tužiočevom zahtjevu kojim traži da se ponovo odlućuje o troskovlma izvršenja, jer je o tim troškovima odlučeno zaključkom broj 04-372-647/89 od 19. 3. 1990. godine, pa se takav tužiočev zahtjev mogao odbaciti primjenom odredbe iz člana 125.

Zakona o opštem upravnom postupku, jer nije bilo uslova za donošenje upravnog akta. Međutim, odbijanjem tuzioćevog zahtjeva nije povrijeden zakon na njegovu štetu, s obzirom na istu posljedicu. Radi se, naime. o specifičnoj pravnoj situaciji, tj. o novćanom potraživanju nastalom u postupku izvršenja nenovčane obaveze koja je izvršena prinudnim putem. u kom izvršenju su nastali novčani troškovi predujmljeni od strane tužioca. Meduhm, na isplatu tih troškova navedenim zaključkom je obavezan izvršenik, pa zaključak od 9. 3. 1990. godine predstavlja osnov za izvršenje i takve novčane obaveze kod redovnog suda, a u smislu člana 276. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku. po propisima Zakona o izvršnom postupku.

a u upravnom postupku će se utvrditi koje od njih ima pravo raspolaganja na polovini ili više stanova i kojem od njih pripada prvenstveno pravo da na toj zgradi nadzida stanove.

Po odredbi člana 8. stav 1. istog 143. zakona, ako se društveno-pravno lice iz prethodnog člana izjasni da neće koristiti pravo iz stava 1. ovog člana ili se o tome ne izjasni, pravo na nadzidivanje odnosno na pretvaranje zajedničkih prostorija u stanove stiče se p:.item konkursa. Prema tome, pravo na nadzidivanje na određenoj zgradi u društvenoj svojini može imati samo jedno društveno-pravno lice, i to ono koje je nosilac prava raspolaganja na polovini ili više stanova u zgradi. Ako iz bilo kojih razloga to društveno-pravno lice ne iskoristi ovo pravo, ono se ne može prenijeti na drugo druš1venopravno lice. nego se pravo na nadzidivanjc u toj zgradi stiče konkursom.

Isto tako odredbom stava 24. člana 33. Pravilnika o primjeni poreskih stopa i o načinu vođenja evidencija obračunavania i plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga ("Službeni list SFRJ", br. 31/85. 42/85, 8/86, 18/87. 51/88 i 49/89) propisano je da je invalidno lice dužno da, pored nalaza i mišljenja nadležne invalidske komisije o odredenim tjelesnim gubicima, oštećenjima ili oduzetoslima. podnese dokaz da je lićno sposobno da upravlja putnićkim automobilom ili ako lično ne može imati vozačku dozvolu zbog tjelesnih gubitaka, oštećenja ili oduzetosti, da je po propisima ostvarilo pravo na njegu i pomoć drugog lica koje ima vozačku dozvolu i koje će upravljati tim automobilom isključivo za prevož enje tog invalidnog lica. što se dokazuje odgovarajućim rješenjem kojim je to pravo na njegu i pomoć ostvareno, kao i vozačkom dozvolom lica koje pruža tu njegu i pomoć tom invalidnom licu u l koju je organ nadležan za izdavanje dozvole prethodno unio podatak da je to lice ovlašteno da upravlja i automobilom tog iovalidnog lica isključivo radi njegovog ličnog preveza.

Iz spisa predmeta proizilazi da tužilac nije prvostepenom organu podnio dokaz daje lićno sposoban da upravlja putničkim automobilom, niti rješenje da je ostvario pravo na pomoć i njegu drugog lica koje ima vozačku dozvolu, kako je to propisano citiranim odredbama, pa je prvostepeni organ pravilno postupio kada je izvršio razrez poreza i kamata u ukupnom izno- 144. Član 107. Zakona o porezima građana su od 15.410,70 dinara. Isto tako pravilno je postupila i tužena kada je odbila tužiočevu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja. Navodi tužioca da treba da položi vozački ispit i da ne treba da plati porez nisu se mogli prihvatiti, jer tužilac u trenutku nastanka obaveze nije ispunjavao jedan od uslova za oslo badanje od plaćanja poreza na promet putničkog automobila.

Stoga je i tužena pravilno postupila kada je odbila tužiočevu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja, Navodi tužioca da je poresku osnovicu trebalo umanjiti za iznos od 14.629 dinara na ime troškova izgradnje spomenika i troškova održavanja groba nisu se mogli prihvatiti. Naime, u konkretnom slučaju ne radi se o troškovima koji terete naslijeđen u imovinu, već o troškovima koje po svojoj volji snosi nasljednik.

Naime, u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti utvrđeno je da se smetljarnik koji je uebao da se pretvori u stambeni prostor -u sobu koja bi se pripojila stanu G.R, nalazi u prizemlju stambeno poslovnog objekta u društvenoj svojini, u kojem su poslovni sadržaji, kao i smetljamici, s tim što su ovi sadržaji orijentisani prema ulici i obrađeni sa staklenim portalima.

Pretvaranje smetljarnika u stambeni prostor zahtijevalo bi otvaranje prozora za buduću sobu, što bi izmijenilo izgled prizemnog dijela fasada, čime bi postojeći niz zastakljenih fasada poslovnih i zajedničkih prostorija bio narušen. Prema tome, ne stoji tvrdnja tužitelja da izgradnjom stambenog prostora ne bi bio narušen izgled prizemlja zgrada. Stoji činjenica da je pravnosnažnim rješenjem broj 05/B-457-225/89 od 13. 3. 1990. godine u korist OOUR "Koševe" S. utvrđeno prvenstveno pravo na pretvaranje spornog smetljarnika u stambeni prostor, ali ova činjenica sama po sebi nije mogla dovesti do izdavanja urbanističke saglasnosti. Utvrđivanjem prvenstvenog prava na pretvaranje zajedničkih prostorija u stambeni prostor samo se utvrđuje prioritet određenog društveno-pravnog lica na pretvaranje zajedničkih prostorija u stanove, ali se samim rješenjem kojim se utvrduje ovo pravo ne garantuje i njegova realizacija.

Ovo je i razumljivo kada se ima u vidu da se navedeno 146. prvenstveno pravo utvrdunje po Zakonu o nadzidivanju zgrada i pretvaraNju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini. a urbanistička saglasnost izdaje na osnovu odredaba Zakona o prostornom uređenju, s tim šlo ni jednom cdredbom ovih zakona nije propisano da će se obavezno izdati urbanistička saglasnost društveno-pravnom licu koje je ostvarilo navedeno prvenstveno pravo. Zbog toga nije osnovan prigovor tužitelja da se zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti moralo udovoljiti i da je tom saglasnošću trebalo samo da se riješi pilanje urbanističkotehničkih uslova same gradnje, odnosno načina na koji će se izvesti pretvaranje smetljarnika u stambeni prostor.

Prema tome, od dana primjenjivanja navedenih izmjena 1. januara 1987. godine, susjedi i druga lica stiću svojstvo stranaka u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti i u tom postupku im se obezbjeduje učešće u postupku, dok u postupku izdavanja odobrenja za gradenje ova lica nemaju svojstvo stranke i ne mogu pobijati rješenje o odobrenju za građenje.

Pri tome je potrebno ukazali da se pitanje stranačkog svojstva susjeda i drugih lica u postupku pribavljanja odobrenja za građenje ne cijeni samo po odredbama člana 49. Zakona o opštem uprnvnom postupku, kako to tuženi organ ćini, već i po odredbama Zakona o prostornom urede nju kao posebnog zakona kojim su posebno uređena pojedina pitanja postupka koja se odnose na pribavljanje odobrenja za građenje. Iz naprijed izloženog slijedi da je tuženi u ovom predmetu izveo pogrešan zaključak o stranačkom svojstvu žalitelj a, pa je stoga valjalo primjenom člana 42. stav 3. Zakona o upravnim sporovima osporeno rješenje poništiti i žalbu T.A. i M. odbaciti kao izjavljenu od neovlaštenih lica. (Presude Vrhovnog suda BiH, br.

U. 236/91 od 28. 3. 1991. godine i u. 1986/90 od 26. 2. 1991. godine) ' 147. Ćlan 48. stav 1, 3, 4. i 5. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidsl og osiguranja Članovi 1. i 2. Samoupravnog sporazuma o listi tjelesnih oštećenja ZAKONOM NIJE PREDVIĐENA MOGUĆNOST PRIZNANJA PRAVA NA VEĆU NOVČANU NAKNADU OSIGURAN lKU ZBOG POVEĆANJA PROCENTA NJEGOVOG TJELESNOG OŠTEĆENJA NAKON ŠTO MU JE PRESTALO OSIGURANJE. PROCENAT SMANJENJA OPŠTE RADNE SPOSOBNOSTI OSlGURAN IKA USLJED TJELESNOG OŠTEĆENJA NASTALOG ZA VRIJEME TRAJANJA OSIGURANJA NE MOŽE BITI OSNOV ZA ODLUČIVANJE O PROCENTU TJELESNOG OŠTEĆENJA, PA NI O NOVČANOJ NAKNADI KOJA MU PRIPADA PO TOM OSNOVU. Iz obrazloženja: O tužiočevom pravu na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje, a koje je nastale u vrijeme osiguranja usljed nesreće na poslu, odi učeno je rješenjem broj 1052550467 od 18. 2. 1983. godine, kada je nadeno da tjelesno oštećenje postoji u visini od 60% po listi tjelesnih oštećenja, a pored toga počev od 12. 3. 1983. godine priznato mu je i pravo na invalidsku penziju.

Na osnovu iznesenih ćinjenica, ovaj sud nalazi da donošenjem pobijane presude nije povrijeđen zakon na štetu tužioca kao ni pravila postupka koja bi mogla uticati na drugačije rješenje ove stvari. Naime, nesporna je da kod tužioca postoji tjelesno oštećenje koje prelazi visinu od 60%. od koje visine mu je već navedenim rješenjem odredena novčana naknada. Sporno je da li mu se moglo priznati pravo na povećanje te novčane naknade, s obzirom da je nalazom, ocjenom i mišljenjem nadležnog stručnog organa broj 5564/86 od 12. 12. 1986. godine nadeno postojanje tjelesnog oštećenja u visini od 80%, a imajući u 'Jidu propise iz penzijskog i invaHdskog osiguranja. Odredbom člana 48. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službeni list SFRJ", br. 23/82, 77/82. 75/85, 8/87 i 65/87) je propisano da osiguranik stiče pravo na novčanu naknadu 2a tjelesno oštećenje nastala u toku osiguranja, a to pravo je tužiocu, kako je već iznesena i priznato, s 148. obzirom na tjelesno oštećenje koje je utvrđeno u visini od 60% u vrijeme osiguranja.

Za pogoršanje, odnosno povećanje procenta tjelesnog oštećenja nakon prestanka osiguranja, kakvo osiguranje ima u vidu navedena odredba, tj. vrijeme dok je trajao radni odnos, navedenim zakonom niti bilo kojim propisom iz penzijskog i invalidskog osiguranja nije predviđena mogućnost priznanja prava na novčanu naknadu. U vezi navoda iznesenih u zahtjevu za vanredno prispitivanje pobijane presude koji se odnose na ocjenu umanjenja opšte radne sposobnosti u visini od 100%, ukazuje se da su tjelesna oštećenja od kojih zavisi predmetna novčana naknada propisana Samoupravnim sporazumom o listi tjelesnih oštećenja ('Službeni list SFRJ", br. 38/83 i 66/89) u kojem su predvidena tjelesna oštećenja pojedinačno sa iskazanim procentima na osnovu čega je tužiocu i utvrđen procenat od 60%, a s tim u vezi odredena i novčana naknada.

Umanjenje radne sposobnosti nije moglo ni biti osnov za odlučivanje o procentu tjelesnog oštećenja i s tim u vezi za odlućivanje o predmetnoj novčanoj naknadi sve i da je kod tužioca u vrijeme osiguranja postojalo umanjenje radne sposobnosti u visini od 100% kako je nađena mišljenjem vještaka, na koje mišljenje tužilac ukazuje u zahtjevu.

ako utvrdi da je to potrebno, s obzirom na opšte stanje njegovog zdravlja i radne spo sobnos1i... Iz navedene odredbe proizilazi da se ovakva starosna penzija priznaje izuzetno od pravila o određivanju starosne penzije za ostale osigura. nike pa i borce NOR a u pogledu penzijskog staža i staža osiguranja, kao i propisanih rokova za ostvarivanje prava za njih, Naime, odredba navedenog člana podrazumijeva ovlaštenje dato posebnoj komisiji da izuzetno prizna pravo 149. na starosnu penziju ako utvrdi da je priznavanje tog prava potrebno, s obzirom na opšte stanje zdravlja i radne sposobnosti iz čega, nadalje, proizilazi da je ta komisija ovlaštena da utvrdi i datum od kada pripada to pravo, s obzirom na stanje zdravlja i radne sposobnosti takvog borca.

Nisu osnovani tužbeni navodi da je tužiocu trebalo priznati navedeno praYo od dana kada je podnio zahtjev, jer iz provedenih dokaza, pa i presuda, na koje se tužilac poziva u tužbi, ne proizilazi da su ranije utvrđene činjenice koje ima u vidu navedena odredba.

Naime, prvostepeni sud je našao da u smislu člana 2. Ugovora o socijalnom osiguranju muzičara članova Udruženja muzičara zabavne i narodne muzike SRBiH ("Službeni list SRBiH", broj 31/66) u vezi sa odredbom člana 82. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SABiH", br. 21/83, 22/85, 12/86, 36/86, 17/88 i 26/89) nije utvrđeno da li je tužilac za vrijeme obavljanja muzičke djelatnosti stekao svojstvo osiguranika od strane tuženog i pod kojim uslovima, bez obzira što je u spornom periodu bio redoYan student na Gradevinskom fakultetu u S.

Kako od utvrđivanja navedenih činjenica za viši osnovanost tužiočevog: zahtjeva, o kojim u spisu ne postoje dokazi, prvostepeni sud je imao osnova da zbog navedenog propusta osporeno rješenje poništi. Ovo stoga jer se ne mogu prihvatiti osnovanim navodi u osporenom rješenju i zahtjevu za vanredno preispiti-vanje presude da se tužilac za vrijeme redovnog školovanja nije mogao baviti muzičkom djelatnošću u smislu jedinog i glavnog zanimanja iz razloga što redovno školovanje ima značaj zanimanja i isključuje mogućnost drugog zanimanja kao glavnog. Po ocjeni ovog suda status studenata za vrijeme redovnog školovanja, odnosno samo školovanje ne predstavlja djelatnost koja bi se mogla smatrati odredenim zanimanjem.

Stoga redovno školovanje ne isključuje, po ocjeni ovog suda, mogućnost ba vljenja muzičkom ili nekom drugom djelatnošću kao jedinog ili glavnog zanimanja. U slučaju kada bi se i prihvatio kao pravilan stav tužene da biti student predstavlja zanimanje, ni tada se zahtjev za utvrđivanje staža po osnovu obavljanja muličke djelatnosti, odnosno priznavanje svojstva osiguranika po tom osnovu za isti period ne bi mogao odbiti a da se prethodno ne utvrdi da li je obavljanje muzičke djelatnosti odnosnom licu bilo glavno zanimanje, jer član 2, pomenutog ugovora ne isključuje istovremeno bavljenje sa dva ili više zanimanja (uslov jedino ili glavno predstavljanje alternativno). Stoga je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je tužiocu obavljanje muzičke djelatnosti u spornom periodu predstavljalo glavno li zanimanje što se u svakom konkretnom slučaju postavlja k: ao taktičko pitanje, te da li tužilac u pogledu osiguranja ispunjava uslove iz člana 6. i 12. pomenutog ugovora.

Na osnovu izloženog slijedi da sve i kada bi se prihvatio kao pravilan stav tužene da redovno 150. školovanje ima značaj zanimanja, trebalo bi utvrditi šta je za tužioca predstavljalo glavno zanimanje, te zavisno od ove činjenice cijeniti osnovanost zahtjeva.

Iz navedenog nalaza i mišljenja vidi se da komisija nije cijenila invaliditet po osnovu oštećenja sluha iz razloga što to navodno od komisije nije traženo. pa se s obzirom na ovu okolnost ne može utvrditi da li je ukupno oštećenje tužiočevog organizma kada se uzme u obzir i navedeno oštećenje sluha jednako oštećenju organizma vojnog invalida I-grupe, u kom slučaju bi prema odredbi člana 42. stav 1. tačka 2.

Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca kod tužioca postajao osnov za priznavanje prava na dodatak za njegu i pomoć od strane 151. drugog lica. Ocjenu koja oštećenja organizma treba uzeti u obzir u svakom konkretnom slučaju cijeni ljekarske komisija u prvom i drugom stepenu kao stručni organ za davanje takve ocjene, pa okolnost što od komisije nije traženo da kod tužioca cijeni i oštećenje sluha, ili neko drugo oštećenje, ne isključuje mogućnost takve ocjene Naprotiv, komisija je dužna da prilikom davanja mišljenja o potrebi za njegu i pomoć od strane drugog lica cijeniti kod invalida sva oštećenja organizma koja obaveza za komisiju kao stručni organ za davanje takve ocjene proizilazi iz odredbe člana 99. naprijed navedenog zakona.

Tužilac je uz zahtjev kojim je tražio priznavanje prava na dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica priložio medicinsku dokumentaciju o oboljenju oba uha, pa je tim prije navedenu dokumentaciju trebalo cijeniti prilikom davanja mišljenja o potrebi za tuđom nje gom i pomoći,

godine obratili sa zahtjevom u pravnom organu navodeći da je potrebno utvrditi prestanak odobrene zajedničke djelatnosti sa danom 4. 6. 1990. godine ističući da su toga dana sačinili ugovor o udruživanju rada i sreds!ava sa TTP "Trgovina" iz K. od kog dana da su stupili u radni odnos kod tog preduzeća.

Polazeći od toga da je odredbom člana 33. Zakona o samostalnom privredivanju ("Službeni list SRBiH", broj 26/89) propisano da se odjava obavljanja samostalne djelatnosti vrši pismenim putem kod nadležnog organa uprave prije prestanka rada, te da se prestanak utvrđuje danom podnošenja zahtjeva, ako u njoj nije naznačen datum prestanka djelatnosti, ovaj sud je mišljenja da je tuženi pravilno postupio kada je odbio zahtjev da se utvrdio prestanak djelat- 152. nosti sa 4. 6, 1990. godine i istovremeno utvrdio pres; iriak sa aom '?odnošenja navedenog zahtJeva o od 1 av1. Narme, smisao navedene odredbe je da se zbog pravne sigurnosti kao i svih pitanja vezanih za obavljanje samostalne djelatnosti, prije prestanka rada podnese zahtjev za odjavu.

Stoga kada su tužioci 29. 10. 1990. godine podnijeli zahtjev za odjavu svoje zajedničke ugostiteljske djelatnosti koja je odobrena već navedenim rješenjem, tuženi je pravilno postupio kada je konačno u upravnom postupku taj dan uzeo kao dan prestanka odobrene djelatnosti.

Zamjenom stana, pak, i u skladu sa navedenim odredbama, dolazi do promjene nosilaca stanarskog prava na zamijen jenim stanovima i sticanja stanarskog prava danom usljenja na osnovu pravno valjanog ugovora o zamjeni stanova, što je jedan od naćina sticanja stanarskog prava u smislu člana 32. stav 6. tog zakona.

Izvršenom zamjenom stanova, dakle, lice koje je imalo status nosioca stanarskog prava, zadržava to svojstvo i nakon izvršene zamjene stana samo na zamijenjenom stanu, Zamjenom stana, medutim, ne mogu se ni proširivati ni sužavati prava koja su nosioci stanarskog prava imali prije zamjene, a pogotovo se ne mogu sticati (ili gubiti) prava mimo Zakona o stambenim odnosima, čije su odredbe kogentne priro. de. U konkretnom slučaju, izvršenom zamjenom stanova, L.Z. bi izgubila svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu u Ulici M.O. 19. S, a ne bi ga stekla na stanu u koji bi se putem zamjene uselila zajedno sa O.E. (u Ulici B.V. broj 5) jer bi to svojstvo imao 0.E, a ona bi bila član 7. /4 njegovog domaćinstva i to ne porodičnog domaćinstva, jer ne spada u krug lica iz člana 6. stav 2. prva rečenica Zakona o stambenim odnosima, nego bi položaj člana porodičnog domaćinstva stekla tek nakon deset godina življenja i stanovanja s njim u tom stanu ili pet godina. ukoliko bi se uselila ili kasnije zakljućila ugovor o doživotnom izdržavanju 0.E, kao nosioca stanarskog prava.

Tačno je da L.Z. ima pravo da se odrekne svojstva nosioca stanarskog prava koje ima, ali u takvom slučaju dužna je da stan vrati davaocu na korišćenje, a ne da drugačije raspolaže sa stanarskim pravom. Zamjenom, koja je predmet ovog spora, pak, ona bi faktički raspolagala sa svojim stanarskim pravom, tako da bi to svojstvo na njenom ranijem stanu, nakon što bi ga se ona odrekla, stekao M.V. sin M.R (koji je nosilac stanarskog prava na stanu u l; llici S.V. broj 5 u S) na način koji nije u skladu, nego u suprotnosti sa odredbama Zakona o stambenim odnosima (član 2. te 11. do 22. Zakona o stambenim odnosima). pa ne može ni da proizvodi pravno djejstvo. Ako bi, pak. M.R. u zamjenu za svoj stan, dobio dva stana, ne može biti nosilac stanarskog prava na dva stana, jer je to u suprotnosti sa članom 12. navedenog zakona.

Pravo raspolaganja stanom. koje uključuje i pravo davanja na korištenje, može dati nekom licu samo nosilac tog prava, a isto se ne moie steći drugačije, pa ni zamjenom na način kakav je u konkretnom slučaju, jer bi to u stvari predstavljalo neovlašcenu dodjelu stana na liorišćenje od strane nosioca stanarskog prava trećem licu izvršenu pod vidom "trojne zamjene stana (trojne zamjene u konkretnom slućaju faktički ne bi ni bilo, nego samo dvojne, uz ostvarenje nezakonitog &ticanja i gubitka stanarskog prava). Pri tome, nije od značaja činjenica da je M.V. član domaćinstva svog oca M.R, jer ni u takvom slučaju 153. nije dozvoljena zamjena kakva se u konkretnam slućaju ieli postići. te sticanje stanarskog prava mimo Zakona o stambenim odnosima. (Presude Vrhovnog suda BiH, br.

U. 2178/90 od 7. 2. 1991. godine i U. 151/91 od 14. 3. 1991. godine) Članovi 6. stav 2, 21. stav 2. i 22. stav 3. Zakona o stambenim odnosima CLANQVIMA POAOOIČNOG DOMAĆINSTVA NE PRIPADA PRAVO DA NASTAVE KORIŠTENJE STANA KOJI JE NOSILAC STANARSKOG PRAVA PRESTAO TRAJNO DA KORISTI PAESEWENJEM U DRUGI STA"J k'.OJI MIJ.JF OOOIJELJEN I ZA SVE ČLANOVE PORODIČNOG DOMAĆINSTVA. RADI ČEGA SE MOAAJLI l EUTI IZTOG STANA I USELITI U DODIJELJENI STAN BEZ OBZIRA DALI DRUGI STAN PO VELIČINI I OST AUM OSOBINAMA ODGOVARA POTREBAMA SVIH ČLANOVA PORODIČNOG DOMAĆINSTVA. Iz obrazloženja: Budući da otac tu ii oca nije pobijao rang-listu, niti se protivio priznatom broju bodova po osne lfu ćlanova domaćinstva, to se i po ocjeni ovog suda saglasio sa načinom i kriterijima na osnovu kojih je bodovan, pa time i dodijeli stan za sve članove porodičnog domaćinstva.

Zbog toga ovaj sud nalazi da je pravilan zaključak organa uprave da je drugi stan ocu tužioca dodijeljen i za tužioca, zbog čega nisu ispunjeni uslovi iz odredbe čl. 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, da tužilac kao ćlan porodićnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava nastavi daljnje korištenje stana. Okolnost da je dodijeljen i stan dvosoban i da ima " 54. površinu od 63 m2, a predmetni stan dvoiposo ban sa 60 m2, nema značaja na pravilnost odluke. jer pitanje veličine stana i površine stana, te pitanje da li je stan odgovarajući za sve članove porodičnog domaćinstva ne može se raspravljati u postupku iseljenja ćlanova porodičnog domaćinstva Iz stana. nego je za rješenje ove upravne stvari odlučno da li je stan dodijeljen za sve članove porodićnog domaćinstva.

Prigovor da li stan odgovara svim članovima porodičnog domaćinstva može biti istaknut samo u postupku dodjele stana ili eventualno u postupku u kojem se pobija rješenje o dodjeli stana.

Kada se ovaj iznos podijeli na tri člana domaćinstva, jer se izuzima sin koji je na odsluženju vojnog roka, pravilno se zaključuje da prihod po jednom članu tužiteljičinog domaćinstva prelazi propisani cenzus prema Naredbi o usklađivanju imovinskog uslova za sticanje prava na materijalno obezbjeđenje u 1990. godini (“Službeni list SRBiH”, broj 9/90), pa se opravdano zaključuje, da iz tog razloga tužiteljici ne pripada pravo na materijalno obezbjeđenje, zbog čega ni tuženi nije povrijedio zakon na njenu štetu, kada joj je žalbu odbio kao neosnovanu.