Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 3/1991

Protiv toga rješenja javni tužilac je izjavio žalbu zbog povrede krivičnog zakona sa prijedlogom da se to rješenje ukine ili preinači tako da se protiv okrivljenog odredi sprovođenje istrage za navedeno krivično djelo.

Vrhovni sud BiH je odbio žalbu javnog tužioca kao neosnovanu iz ovih razloga:

U članu 108. KZ SFRJ su propisani posebni uslovi za gonjenje učinilaca krivičnih djela koji su naši državljani, a koji su krivična djela učinili u stranoj državi. Prema odredbi iz tačke 2. stava 2. člana 108. KZ SFRJ u slučajevima iz čl. 106. i 107. KZ SFRJ gonjenje se neće preduzeti ako je učinilac u inostranstvu pravnosnažnom presudom oslobođen ili kada mu je kazna zastarjela ili oproštena. Međutim, ovaj sud prihvata stav prvostepenog suda iz pobijanog rješenja da oslobađajuća presuda i obustava krivičnog postupka imaju za okrivljenog iste posljedice.

Zbog toga ovaj sud nije mogao prihvatiti tvrdnje javnog tužioca da obustava krivičnog postupka, samo zato što nije navedena kao razlog zbog koga se ne može voditi krivični postupak kao što je navela oslobađajuća presuda u članu 108. stav 2. tačka 2. KZ SFRJ, da je prvostepeni sud povrijedio krivični zakon u korist okrivljenog kada je odbio njegov zahtjev za sprovođenje istrage.

Naime, po nalaženju Vrhovnog suda, i kada je okrivljeni oslobođen od optužbe i kada je postupak obustavljen imaju za posljedicu da se radi o presuđenoj stvari i da se za isto djelo ne može ponovo voditi krivični postupak.

OciglAdno je da; e ui ore stav J smetnju u daljim Iju avnim odnosima okrivljenih, To je i bio razlog što su se.i.Prema utvrdenju prvostepenog suda, okrivljeni dogovor, Ti da ga J. Član 35. stav 3. ZKP liše života, što s učinili, tako što ga 1!_ okrivlje - na na orevaran način dovela na određeno mje s10_:-gd[ega je ""ok'rrvljeni lišio života I bacio njegovo ti.i!!, Q u jezero fingi ra, ući saobraćajnu nedu, želeći da p da je muž okrivljene smrtno stradao u saobraćajnoj nezgodi. ri:11 -av dogovo uvljenih i njihov motiv po1e dinačno I zaiedmcko d1elovan. te Q9stuparae nakon..Jz enog dje!g.. i po ocieni Vrhol(nog Šuda.BiH ukazuje na ravilnost zakl'učka rvostepenog suda a se u njihovim radnjama _!!iču sv:: i bitna obilje: f, ia krjvičnog djela ubistva iz niskih pobuda. -;"".., 1 Stoga su njihove žalbe, kojima to osporavaju, ocijenjene neosnovan im, te su i odbijene.

Znači, prvostepeni sud pravnu kvalifikaciju djela svodi na posljedicu koja je realno nastupila. f Kod takvog stanja stvari prvostepe i sud izvodi zaključak da je javni tužilac p dgao opt nicu protiv okrivljenog zbog knv1 cnog djela uz d 'h d k pokušaLa ubistva: a nakc_i_n zve en1_ o aza. 1 'claumišljaj okrivijenoA nne išao z tim da ostećenoq liši života, već da g lako tielesno povn edi. 17 'toi; iaaalje P.roizlaz1 da prvo'š1ep en1 sud Jsarn vršlprekval1fika.Qi, ii., kriYično _ _iliela, tako d radnje okrjvljenog pravno kvahf1 ku o krivično djelo lake tjelesne povrede Međut1r_n. prvostepeni sud je pognJešio kaaa i: protiv okrivljenog odbio opt bu zbog toga to u pogledu gonjenja za krivično dJelo lake tJeles e ovrede iz člana 43. stav 1.

KZ SRBrH nije bilo ovlaštenog tužioca Naime, prema odre bi članll a:% stav 3. KZ RB' a krivično d elo iz člana. s av 1. KZ SRBiH privatni tužilac je ovlašćeni tužilac za krjvičpp gc: injerue Javni tužilac je protiv prvostepene presude izjavio žalbu zbog bitne povrede odreda a krivičnog postupka IZ članu stav 1. tačka 5. ZKP, te je predložio da se prvostepena presuda' ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno sude nje. Vrhovni sud BiH je uvažio žalbu javnog tužioca i prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a ovo iz slijedećih razloga. Kada je prvostepeni sud iz izvedenih dokaza izveo zaključak da umišljaj okrivljenog nije išao 5. Član 42. ZKP za tim da oštecenoQ liši života, dakle, kada je utvrdio da nema dokaza da je oknvlieni ucm10 krivično dj lo pokušaja ubistva, oliaa ga.Je u smislu člana 350. tačka 3.

ZKPtrebao oslo odif __ o....,.g_t za 10 djelo i na taj n '!.. u cije osti ri'ešiti o tužbu avno tužioca, ko'i je ovlašćen i / tužilac za krivično gonjenJe za to Je o, v Kod takvog stanja stvari prvostepeni sud je pogrijeiio kad ni e tako os oš višP. kada je jo dalje i izvršio pr kvalifikaciJu rivičnog djela sa pokušaia ubistva na laku tjelesnu povredu 1 sam stav.sirio takvu pu " luaciju t da nema...,?JZ.lliibe ovlašćenog tužioca za krillićno 96n en1eznilvično d1elofake tjelesne povrede iz Čega je rezulttrala p2.9.rešna _P -presuda kojom se odbija optužba protiv okri - VIJenog UD]i.slu člar1a;349 tačka 2. ZKP Zbog izloženog osnovan je žalbeni prigovor javnog tužioca da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz '"člana 364 stav 1. taćka 5 ZKP Iz tih razloga je žalbu valialo uvažiti i prvostepenu presudu ukinuti kako E.t ostepeni sud, ROStupa1 ući po prednjim primjedbama, u i:)0- 110'wio; iinost11 pk y d2 nio pravilnu i zakonitu odluku. -_..

Okrivljeni je u toku istrage podnio zahtjev za izuzeće istražnog sudije iz osnova člana 39. stav 1. tačka 6. ZKP.

Obzirom na to da je istražni sudija predsjednik osnovnog suda, o zahtjevu za izuzeće, u smislu člana 42. stav 2. ZKP-a sasvim ispravno odlučivao je predsjednik višeg suda, koji je taj zahtjev odbio kao neosnovan.

Nezadovoljan takvim rješenjem okrivljeni je izjavio žalbu Vrhovnom sudu BiH, u kome osporava pravilnost i zakonitost takve odluke, te je predložio da se pobijano rješenje preinači, tako da se njegov zahtjev za izuzeće istražnog sudije, odnosno predsjednika osnovnog suda uvaži.

Što se tiče samog zahtjeva i razloga za izuzeće, te razloga iz pobijanog rješenja za ovaj pravni stav nije ništa interesantno. Ovdje je interesantno to ko je nadležan u Vrhovnom sudu da odlučuje o žalbi izjavljenoj protiv rješenja predsjednika višeg suda, kojim je odbijen zahtjev okrivljenog za izuzeće predsjednika osnovnog suda, koji vodi istragu protiv okrivljenog, da li predsjednik Vrhovnog suda ili vijeće. Ovo pitanje ni Zakon o krivičnom postupku nije regulisao na jasan način. Radi toga je trebalo tumačenjem postojećih propisa doći do prednjeg stava.

Prema odredbi iz člana 42. stav 2. ZKP ako se traži izuzeće samo predsjednika suda ili predsjednika suda i sudije ili sudije porotnika odluku o izuzeću donosi predsjednik neposredno višeg suda. Iz odredbe stava 4. navedenog člana proizlazi da je dozvoljena posebna žalba protiv rješenja kojim se zahtjev za izuzeće odbija, a ako je takvo rješenje doneseno poslije podignute optužbe onda samo žalbom na presudu.

O žalbi na presudu nije uopšte sporno da odlučuje vijeće višeg suda. Kod takvog stanja stvari i o dijelu žalbe koja se odnosi na rješenje, kojim je odbijen zahtjev za izuzeće u fazi postupka nakon podignute optužbe, po ocjeni Vrhovnog suda odlučuje isto vijeće koje odlučuje i o žalbi protiv presude.

Zbog toga Vrhovni sud smatra da nema nikakvog razloga da se na drugačiji način postupa kada je u pitanju i faza postupka prije podizanja optužbe i kada se radi o posebnoj žalbi protiv rješenja kojim je predsjednik višeg suda odbio zahtjev okrivljenog za izuzeće predsjednika osnovnog suda, koji istovremeno i vodi istragu protiv okrivljenog.

Radi svega izloženog u konkretnom slučaju odlučivalo je vijeće, a ne predsjednik Vrhovnog suda BiH.

Okrivljeni su protiv te presude izjavili žalbe zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, sa prijedlogom da se ta presuda ukine ili preinači, tako da im se izreknu blaže kazne.

Vrhovni sud BiH je uvažio žalbe okrivljenih i prvostepenu presudu ukinuo, te spis vratio istom sudu na ponovno suđenje, a ovo iz slijedećih razloga:

Prvostepena presuda je predmetno djelo pravno ocijenila kao krivično djelo pokušaja ubistva iz člana 36. stav 1. KZ SRBiH, u vezi sa članom 19. KZ SFRJ. Presuda je iznijela i razloge za takvu svoju ocjenu, kao i da su okrivljeni htjeli oštećenog lišiti života. Međutim, u činjeničnom opisu djela ovaj subjektivni elemenat (da su okrivljeni htjeli ubiti oštećenog) nije naveden. Dakle, izreka presude ne sadrži sve bitne elemente krivičnog djela pokušaja ubistva kako je to propisano članom 351. stav 1. tačka 1. ZKP. U konkretnom slučaju činjenični opis djela sadrži samo objektivne činjenice i okolnosti, dakle realnu radnju okrivljenih koja je kod oštećenog prouzrokovala tešku tjelesnu povredu. Zbog nedostatka činjenice i okolnosti subjektivne prirode, iz takvog činjeničnog opisa djela proizlazi da se radi o krivičnom djelu teške tjelesne povrede. Prema tome, takav činjenični opis djela ne sadrži sve bitne elemente krivičnog djela pokušaja ubistva, već krivičnog djela teške tjelesne povrede, istina i ovo drugo sa istim, ili manjim nedostatkom nego što je to za prvo djelo. Iz tih razloga, ovaj sud i nalazi da je takva izreka presude nerazumljiva, a pored toga ona je i suprotna datim razlozima, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP, zbog čega je uvaženjem žalbi okrivljenih takvu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

Međutim, prvostepeni sud je iz činjeničnog opisa d; ela iz optužnice javnog tužioca. koji je potvrden izvedenim dokazima utvrdio da je okrivlj ni. učinio krivično djelo lake tjelesne povrede iz člana 43. stav 1.

KZ SRBiH i za to djelo okrivljenog oglasio krivim l izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od 2 mjeseca. Okrivljeni je izjavio žalbu protiv prvostepene presude u onom dijelu u kome je oglašen krivim zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pđvreae krivičnog zakona i pogrešno i ne potpum-uM enogcinje ničnog stanja, odluke o kaznU odluke o_!roškovima krivič fiog pošlOp: ka, sa prijedlogom da se prvostepena presuda preinači tako da bude oslobođen i za krivično djelo lake tjelesne povrede ili da mu se za to djelo izrekne uslovna osuda ili da se ta presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno sudenje. Vrhovni sud BiH je uvažio žalbu okrivljenog, te je prvostepenu presudu preinačio tako što je RfOtiv ol rivlJenog na osnovu člana 349. taćka 3.

ZKP-a odbio optužbu za krivičn""ocljero Ial e1 je- _ ' ---;.-,-. 9 lesne povrede i: z člana 43. stav 1. KZ SRBiH, a ovo iz slijedećih razlog„: Pravilno je prvostepeni sud postupio k d je u nedostatT upouzdanih d da je oknvl1e.n1 učinfo krivično djelo pokušaja ubistva oslobodio ga od_oQIužbe za to djelQ. Takva presuda se zasnTva na odredbama člana 350. tačka 3 ZKP Međutim, osnovani su žalbeni prigovori okrivljenog da je pr.ooslepeni sud učinio 6ilnu"'povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 5. ZKP ada ga je oglasio krivlm-z6ogkrivičnog djela lake tielesne povrede iz člana 43. stav 1. KZ SRBiH iako za to krivično djelo nije postojala optužba ovlašćenog tužioca. Naime, prema odre bi iz staža 3. člana 43.

KZ SRBiH, za krivićno dJ; lo zk:;1_e 9. sn p: vrede gonj n se pr_ duži - --e!Jvat'-ru1•!'užbi. Kako privatne tužJle nije bilo. a Javni 21_ ac za enje z VO___Ejelo nifeoio"ov.--Oncla o: tep ni sud nije'oQao oknvlJenog oglasiti "fr1v1 za to djelo; a llaaa je to uc1 mo onda Je UClnlO bitnu povredu oorea a KrivlenocrpOstupl: a izdana 364. stav Ttačka 5. ZKP. Aa - ovaj sud uvažavajući žalbu okrivljenog prvostepenu presudu u osuđuJućem di mu pfe1naćlo, tako što je protiv okrivljenog oat5 io Yttuz za dielo iz člana 43. stav 1. KZ 1 u smislu člana 3'!97ačlia 3:-ZKP'.'

Prvostepeni sud je na glavnom pretresu utvrdio da je okrivljeni zaista lišio života povrijeđenog. Međutim, istovremeno je utvrdio da je to okrivljeni učinio braneći se od protivpravnog napada povrijeđenog, dakle, postupajući u nužnoj odbrani. Pošto nakon takvog utvrđenja javni tužilac nije izmijenio činjenični opis djela iz dispozitiva svoje optužnice, stojeći na stanovištu iz optužnice prvostepeni sud je sam izmijenio, odnosno dopunio činjenični opis djela tako što je dodao činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi ponašanje povrijeđenog, a to je da je on preduzeo protivpravni napad prema okrivljenom, kojeg je okrivljeni odbijao od sebe i pri tome nanio povrijeđenom smrtonosan udarac. Iz tih činjenica sud je izveo zaključak da takvo ponašanje okrivljenog ne predstavlja krivično djelo ubistva za koje je tužen. Radi toga ga je prvostepeni sud na osnovu člana 350. tačka 1. ZKP, u vezi sa članom 9. stav 1. KZ SFRJ oslobodio od optužbe.

Protiv te presude javni tužilac je izjavio žalbu u kojoj je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba Zakona o krivičnom postupku iz člana 364. stav 1. tačka 9. u vezi sa članom 346. stav 1. ZKP, jer da je izmjenom, odnosno dopunom činjeničnog opisa djela u izreci presude prekoračio optužbu. Zbog toga je predložio da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Vrhovni sud BiH je takvu žalbu javnog tužioca odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu kao pravilnu i zakonitu.

Naime, kada je prvostepeni sud utvrdio da je okrivljeni lišio života povrijeđenog u nužnoj odbrani, i kada ga je zbog toga oslobodio od optužbe, onda je u obrazloženju presude o tome morao navesti sasvim određene razloge. Da je činjenični opis djela iz dispozitiva optužnice ostao neizmijenjen, odnosno nedopunjen onda bi on sadržavao činjenice i okolnosti iz kojih proizlaze svi bitni elementi krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 1. KZ SRBiH. Kod takvog stanja stvari postojala bi protivrječnost izreke te presude i njenog obrazloženja, što bi presudu činilo nerazumljivom, što takođe predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP, koja takođe povlači ukidanje prvostepene presude. Imajući to u vidu i činjenicu da javni tužilac nije prilagodio činjenični opis djela u skladu sa utvrđenim činjeničnim stanjem, prvostepeni sud je bio ovlašten da činjenični opis djela izmijeni, odnosno dopuni činjenicama i okolnostima koje je utvrdio, a u cilju pravilne primjene zakona. Kada sud ne bi na to bio ovlašten, onda ne bi nikada bio u mogućnosti da okrivljenog oslobodi od optužbe iz razloga što u njegovim radnjama nema elemenata krivičnog djela zbog postupanja u nužnoj odbrani, sve dok javni tužilac sam ne izmijeni odnosno dopuni činjenični opis djela. Međutim, kada javni tužilac neće da izmijeni činjenični opis djela ili neće da odustane od optužnice u takvoj situaciji, onda se jedino može donijeti pravilna i zakonita odluka na način kako je to u ovom slučaju postupio sud.

Osuđeni je protiv toga rješenja izjavio žalbu u kojoj je, između ostalog, naveo da je nakon donošenja prvostepene presude saznao za jednog svjedoka, koji bi mogao potvrditi činjenicu da je on imao na vozilu upaljena duga, a ne kralka svjetla u vrijeme preticanja drugih vozila, kako je to pogrešno utvrdio prvostepeni sud svojom presudom, zbog loga je predložio da se pooijano rješenje kojim je njegov zahtjev odbačen, ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovan postupak i odluku.

Vrhovni sud je odbio takvu žalbu osvdenog l ao neosnovanu. Naime. Vrhovni sud nalazi daje prvostepeni sucf pravilno postupio kada Je zahtJev osudenog!J2!5navi1 anje oostupka odbacio iz razloga što navedeni dokaz ne predstavlja novi dokaz u smislu člana 404. stav 1. tačka 4. ZKP koji bi bio podoban z dozvolu ponavlJan r krivičnog postupka. tz slani a soisa proizlazi a je rvostepeni sud!okom oo-stupka iz izvedenih dokaza utvrdio da 'jeosudeni ria svome vozilu imao upaljena kratka, a ne duga svJetla prilikom pre- 11cahJa arugin vozila. Dakle, tu odlučnu činjenicu prvostepeni sud je utvrdivao i utvrdioTloga 1acinj ca n, Je nova. Pola2ec1 oo loga dr go slepeni sud koji ie oaiučiva o'"bz: I16 aenog protiv prvostepeiie presude I r.ala'it sasvim, s. pravno aa pr11eolog osudenoQ IZ_ ioe za saslušanje sviedoka na tu istu okolnost nije potrebno i C!a se 1zvodenJem foga dokaza ć1 Mjenično stanje iz prvostepene presude ne b1 moglo izmijeniti u torll?eij mjeri da 61 to prouz. rokc, valo di ogaCI) Odluku.

Za takav SVOJ zaključak druQ ss emsud je u svojoj„p7esudi naveo valjane ra.zloge. Imajući prednje u vidu i Vrhovni sud nalazi da prijedlog osudenoqiz zahtjeva o saslušanju navedenog svjedoka ne predstavi1a novi dokaz u smislu člana 404 stav 1.!aćka 4. ZKP, koii bi 010-pocioban za dozvolu ponavljanja pravnosnažno vfšenog krivičnog postupka, Sa navedenih razloga Vrhovni sud je žalbu osuđen-cg -protiv pobijanog rješenia odbio kao neosnovanu,

Protiv prvostepene presude žalbu je izjavio javni tužilac zbog pogrešno i nepotpun o utvrdenog činjeničnog stanja sa prijedlogom da drugostepeni sud ukine prvostepenu presudu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudenje Na osnovu provedenih dokaza. a prije svega uvidom u zapisnik SOK, te nalaz i mišljenje; Jještaka f: nansijske struke, prvostepeni sud je utvrdio da su okrivljeni izvršili isplatu mjesečne,: ikontacije ličnih dohodaka radnicima u većem 12. iznosu nego što je to bilo moguće prema odredbama Zakona o isplati ličnih dohodaka do kraja prvog polugodišta 1990. godine. ali je izveo zaključak da na njihovoj strani nema odgovornosti za učinjeni pfr, redni prestup, jer da su postupili prema obavjesti SIZ-a osnovnog obrazovanja i dogovorom sa SOK-a da se isplata akontacija ličnih dohodaka radnicima može vršiti do raspoloživih sredstava.

Međutim, po stanovištu ovog suda navedene činjenice nisu od značaja na utvrđivanje odgovornosti okrivljenih niti isključuje njihovu odgovornost za učinjeni privredni prestup, obzirom da su radnje okrivljenih suprotne odredbama Zakona o isplati ličnih dohodaka do kraja prvog polugodišta 1990. godine i predstavljaju privredni prestup iz člana 10. stav 1. i 2. navedenog zakona. (Odluka Vrhovnog sud: J. BiH, PKŽ. 166/9 t od 28. 6. 1991. godinej Član 92. stav 1. tačka 16. i stav 2. Zakona o računovodstvu OKRIVLJENI SU ODGOVORNI ZA PRIVREDNI PRESTUP IZ ČLANA 92. STAV 1. TAČKA 16. I STAV 2. ZAKONA O RAČUNOVODSTVU, JER SU BILI DUŽNI SOK DOSTAVITI PERIODIČNI OBRAČUN U ROKU OD 20 DANA OD DANA ISTEKA TROMJESEćJA BEZ OBZIRA ŠTO SU SOK OBAVIJESTILI DA NISU OTPOČELI SA RADOM, ODNOSNO ŠTO NIJE BILO NIKAKVIH PROMJENA STANJA, OBAVEZA 1 POTA.AŽIVANJA, POŠTO SE I OVA'r0/0 POSLOVANJE MORA EVIDENTIRATI KOD NADLEŽNE SDK.

Iz obrazloženja: Prvostepenom presudom oglašeni su odgovornim okrivljeno pravno lice i okrivljeno odgovorno lice zbog privrednog prestupa iz člana 92. stav 1. tačka 16. i stav 2. Zakona o računovodstvu. Protiv prvostepene presude žalbu su zajednićki izjavili okrivljeno pravno lice i okrivljeno odgovorno lice zbog povrede zakona, sa prijedlogom da drugostepeni sud preinači prvostepenu presudu i oslobodi ih od optužbe. Stavom 1. člana 91. Zakona o račun o /odstvu propisano je da organizacija dostavlja službi društvenog knjigovodstva polugodišnji obračun za period januar - juni do kraja jula tekuće godine, a godišnji obračun do 28. februara tekuće godine za prethodnu godinu, odnosno u roku od 60 dana od dana otvaranja postupka redovne likvidacije ili postupka stečaja ili nastanka statusne promjene.

Stavom 2. istog člana propisano je da organizacija istovremeno sa polugodišnjim i godišnjim obraćun om dosta- 13. vlja i tromjesečni izvještaj za drugo i četvrto tromjesecje, dok tromjesečne izvještaje za prvo i treće lromjesečje dostavlja u roku od 20 dana od isteka tromjesečja. Prema tome, okolnosti na koje okrivljeni ukazuju u izjavljenim žalbama (da okrivljeno pravno lice nije otpočelo sa radom, da nije bilo nikakvih promjena stanja. obaveza i potraživanja kod okrivljenog pravnog lica) nisu od značaja da bi se oni oslobodili od odgovornosti za učinjeni privredni prestup, jer bez obzira što je SOK obaviještena da okrivljeno pravno lice nije otpočelo sa radom odnosno što nije bilo nikakvih promjena stanja, obaveza i potraživanja kod okrivljenog pravnog lica, u smislu naprijed citiranih propisa postoji obaveza dostavljanja periodičnog obračuna nadležnoj SOK u roku od 20 dana od dana isteka tromjesečja.

Zbog toga, žalbe okrivljenih valjalo je odbiti i presudu prvostepenog suda potvrditi.

Pri tome je potrebno ukazati da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazni imao u vidu i cijenio naprijed pomenute okolnosti. Kod takvog stanja stvari zajednička žalba okrivljenih ukazuje se kao neosnovana.

preinačio prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni i okrivljenim izrekao kazne, i to pravnom licu u iznosu od 500,00 dinara, a odgovornom licu u iznosu od 50 dinara, iz slijedećih razloga: ispitujući prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni. u vezi sa žalbenim navodima javnog tužioca, ovaj sud je došao do zaključka da je prvostepeni sud okrivljenim omjerio kazne koje nisu sra7.mJerne težini izvršenog prestupa i stepenu njihove odgovornosti.

U konkretnom slučaju radi se o težoj povredi propisa o finansijskom poslovanju. Ovo iz razloga što se ovakvim propisima direktno nanosi šteta društveno-političkoj zajecnici kojoj pripada ne obračunati i neuplaćeni porez. Prvostepeni sud, me - dutim, nije u dovoljnoj mjeri cijenio težinu izvršenog prestupa prilikom odmjeravanja kazni, pa ovaj sud smatra da se izrećenim kaznama ne može ostvariti svrha kažnjavanja. Stoga je žalba javnog tužioca uvažena, prvostepena presuda u pogledu odluke o kazni preinačena i okrivljenim izrečene kazne kako je to naprijed navede- 16. no u uvjerenju da su adekvatne težini izvršenog prestupa, stepenu odgovornosti okrivljenih i da će se izrečenim kaznama ostvariti svrha kažnjavanja.

Naime, iz izvedenih dokaza proizlazi da su okrivljeni potrošačima električne energije isporučivali preko naponske mreže znatno manje električne energije nego što je propisano jugoslavenskim stan- 17. dardom JUS.N.A2.001 od 220V.

Ovakvo ponašanje okrivljenih je u suprotnosti sa odredbom iz člana 17. Zakona o standardizaciji, pa se u njihovom ponašanju i po mišljenju ovog suda stiću obilježja privrednog prestupa za koji su oglašeni odgovornim. Istina, okrivljeni ukazuju da su odnosi između potrošača i isporučioca električne energije, uključujući tu i kvalitet isporučene električne energije, uredeni opštim aktima SIZ-a elektroprivrede. Međutim, istaknuta okolnost ne može predstavljati osnov za isključenje njihove odgovornosti, jer se tim aktima ne može utvrđivati napon električne energije koji bi bio u suprotnosti sa jugoslovenskim standar dom napona električnih mreža JUS N. A2. 001. Stoga je žalbe krivljenih valjalo odbitr.

Taj propust prvostepenog suda nije uočio ni drugostepeni sud, jer ga uopšte ne spominje u svom rJešenju. Republički javni tužilac je podigao kod Vrhovnog suda BiH zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv rješenja sudova za prekršaje smatrajući da su povrijeđene odredbe iz člana 13. stava 3, člana 19. stava 2. člana 204. stava 1. tačka 2. i člana 222. stava 1. tačka 6.

Zakona o prekršajima, te je predložio da se drugostepeno rješenje ukine i predmet vrati drugostepenom sudu da ispravi u ponovnom postupku navedene povrede zakona. Vrhovni sud BiH je našao da zahtjev za zaštitu zakonitosti u odnosu na povrede odredaba iz člana 13. stava 3. i člana 19. stava 2. nije osnovan, tako da je zauzeo stav da je odluka o obustavi prekršajnog postupka protiv okrivlJenog za dva prekršaja pravilna i zakonita. O tome su i prvostepeni a i drugostepeni sud u svojim odlukama naveli valjane razloge. Stoga, ovaj dio zahtjeva javnog tužioca nije interesantan za prednje stanovište ovoga suda. Za prednje stanovište je interesantna činjenica što prvostepeni sud nije donio nikakvu odluku za treći prekršaj za koji je, takode, pokrenut prekršajni postupak.

Stoga je osnovan navod javnog tužioca da je prvostepeni sud povrijedio odredbe iz člana 203. stav 3. i 4. a ne iz člana 204. stava 1. tačka 2. kako to pogrešno navodi javni tužilac) Zakona o prekršajima. te da je time učinio bitnu povredu odredaba prekršaJnog postupka iz člana 222. stav 1. tačka 6. Zakona o prekršajima. Kada drugostepeni sud za pre-kršaje nije tu povredu otklonio i on je učinio istu povredu. Naime, prema odredbi iz člana 203. stava 4. Zakona o prekršajima, ako se prekršajni postupak vodi za više prekršaja, u rješenju se mora navesti za koje prekršaje se postupak obustavlJa, a za koje se okrivljeni oglašava krivim i koja mu se sankcija izriče. U konkretnom slučaju prvostepeni sud za prekršaje nije tako postupio, pa je povrijedio tu zakonsku odredbu.

On je protiv okrivlj nog obustavio prekršajni postupak za dva prekršaja, a za treći nije, niti ga je oglasio krivim, dakle, o trećem prekršaju nije donio nikakvu odluku. Zbog toga je osnovan navod iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti da nije u cijelosti odlučena o zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka i da to predstavlja bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz člana 222. slava 1. tačka 6. Zakona o prekršajima. Me utim, polazeći od svega izloženog ovaj sud nije mogao prihvatiti prijedlog javnog tužioca iz zahtjeva da se ukine rješenje drugostepenog suda za prekršaje i da se predmet vrati tome sudu da otkloni po službenoj dužnosti navedene povrede zakona,:.: prvostepenog rješenja. Vrhovni sud pri tome polazi od ocjene da je taj dio zahtjeva javnog tužioca uperen na stetu okrivljenog, a prema odredbi iz člana 255.

Zakona o prekršajima i u prekršajnom postupku po zahtjevu za zaštitu zakonitosti primjenjuju se odredbe iz člana 422. stava 3. ZKP Prema ovoj odredbi ako je zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen na štetu okrivljenog, a sud nade da je osnovan, utvrdiće samo da postoji povreda zakona, ali neće dirati pravnosnažnu odluku. Radi toga je i ovaj sud ocijenio osnovanim zahtjev javnog tužioca da su pravosnažnom presudom povrijeđene naprijed navedene odredbe zakona, ali kako su one učinjene u korist okrivljenog. onda je zahtjev javnog tužioca podnesen na štetu okrivljenog, tako da je bilo osnova da se utvrdi da su učinjene navedene povrede, koje se samo konstatuju, ali se pravnosnažna odluka nije mogla ukinuli. (OdlLJka Vrhovnog suda BiH, Pvl. 51/91 od B. 7. 1991. godine) i5 19.

ČI. 1, 2, 6. stav 1. i 11. stav 1. Zakona o udruživanju građana POJEDINI ORGANIZACIONI DlJELOVI SAMO T. LNIH S1NnKAT A NE MOGU SE REGISTROVATI KAO UORUlENJA GRAĐANA, SA SVOJSTVOM Q14UŠTVENO C) PRAVNOG LICA. AKO TO NIJE PRED VIĐENG STATUTOM SINDIKATA ČIJI SU 010 Iz obrazloženja: Amandmanom LXIX "ii Ustav SRBiH (tačka 8.) "Službeni list SRBiH broj 21/90, kojim je dopunjena Glava Ili, Dio li Ustava SRBiH. zajamčena je sloboda sind, kalnog organizovanja i djelovanja, a Zakonom o udruživanju gradana ("Službeni list SRBiH", br. 5/90 i 21/90) bliže je uređen način ostvarivanja ustavne slobode udruživanja građana (član 1.;. pa u tom okviru i sindikalnog organizovanja. U članu 2. ovog zakona predviđeno je udruživanje i u sindikate, kao jedan od oblika udruživanja, a o obliku udruživanja odlučuju gradani kao osnivači, od - nosno članovi udruženja.

Članom 6. stav 1. pomenutog zakona propisano je da društvene organizacije (s kojima su izjednačeni i sindikati, kako proizilazi iz odredbe člana 2. stav 2. ovog zakona), stiču svojstvo društvenog pravnog lica danom upisa u registar udruženja. Iz ovih odredaba proizilazi da se građani SABiH mogu udruživati u međusobno nezavisne sindikate, te da se svaki od sindikata nastalih slobodnim udruživanjem građana, može upisati u registar udruženja i time steći svojstvo pravnog lica. Ne mogu se, medutim, smatrati samostaln im udruženjima pojedini organizacioni oblici koji su sastavni dio udruženja osnovanog po odredbama naprijed spomenutog zakona, ako im statut osnovanog i registrovanog udruženja to 20. svojstvo ne priznaje, tako što ih ne oglašava pravnim licima.

Stoga se ne mogu organizovati kao oravna lica (što podrazumijeva poseban ster-en samostalnosti) ni pojedini organizacioni oblici sindikata koji je registrovan kao samostalno udruženje sa svojstvom pravnog lica, ako to nije predviđeno statutom tog sindikata, kako se može zaključiti iz odredaba člana 11. stav 1. Zakona o udruživanju građana SRBiH. Statutom Samostalnog sindikata radnika u proizvodnji i preradi metala Bosne i Hercegovine (članovi 9. do 19.) uređena je unutrašnja organizacija ovog sindikata u obliku sindikalnih organizacija po pojedinim preduzećima, kao osnovnim oblicima organizovanja, a!i je članom 36. Statuta predviđeno da samo sindikat (kao cjelina) ima svojstvo pravnog lica. Ovaj sindikat, koji je reegistrovan kao društveno pravno lice, član je Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine, takode registrovanog kao društveno p avno lice, a po Statutu ovog Saveza (član 61.) samo članovi Saveza (pojedini samostalni sindikati) i sam Savez imaju svojstvo pravnog lica, dok su sindikalne organi?acije predviđen e samo kao osnovni organizacioni oblici samostalnih sindik ta, članova Saveza (članovi 16. do 24.

Statuta Saveza samostalnih sindikata BiH). (Vrhovni sud BiH, Gž.49/90 od 17. 7. 1991. godine Član 12. Zakc,,1a o zaštiti pronalazaka, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja NA PROTEK ROKA RADI ZAŠTITE PRONALASKA SUD PAZI PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI. Iz obrazloženja: Tužilac je autor patentiranog pronalaska (upisan u registd.: -1976. sa pravom prvenstva od 26. 3. 1966. godine utvrdeno je da je tuženi prodao ovaj pronalazak trećemu (stranom licu) i da se on koristi u proizvodnji), što znači da mu pripada pravo na odgovarajuću naknadu po članu 44. stav 1. taćka 4. Zakona o zaštiti pronalazaka, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja ("Službeni list SFRJ". br. 16 34/81, 3/90 i 20/90). U ovom slučaju nisu utvrđene relevantne činjenice za ocjenu blagovremenosti tužbe.

Prema članu 12. navedenog zakona tužilac ima pravo da traži naknadu štete u roku od tri godine od kada je saznao za povredu svoga prava i učinioca, a u svakom slučaju taj zahtjev se ne može istaći po proteku pet godina.

broj 29/86), a postupak izdavarija udžbenika odredbama člana 28. do 42. istog zakona, Iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je tužilac učestvovao u postupku pripremanja i odobravanja udžbenB a u smislu navedenih zakonskih odredaba i da je Savjet za unapredivanje vaspitnoobrazovnog rada BiH, u smislu člana 32. istog zakona, odredio tužioca kao izdavaćaku organizaciju za izdavanje pred rnetnih udžbenika.

U smislu člana 8. u vezi sa elanom 4. Zakona o izdavačkoj djelatnosti, izdavanjem školskog udžbenika i drugog nastavnog sredstva mogu se baviti preduzeća, ustanove, kao i njihovi složeni oblici udruživanja odnosno organizovanja, zadruga, državni i drugi organ, društvena organizacija, udruženje građana i fizičko lice. Kako je prvotužena registrovana kao izdavačka organizacija (društvena organizacija), prvostepeni sud pravilno zaktjučuje da je prvotužena ovlašteno lice za zaključivanje izdavač kih ugovora. Odredbama Zakona o izdavačkoj djelatnosti i Zakona o udžbenicima i drugim nastavnim sredstvima za osnovno i srednje usmjereno obrazovanje i vaspitanje nije predviđena obaveza autora da zaključe ugovore sa izdava čkom organizacijom koju odredi Savjet za unapređivanje vaspitno obrazovnog rada Bosne i Herce-gcvine, niti su reguiisani odnosi izdavača i autora.

Savjet nije ovlašten da naloži autoru sa kojim će izdavačem zaključiti izdavački t: govor, pa nema uslova za primjenu člana 27. Zakona o obiiga!:: ioriim odnosima. Odredbama član; i 33. Zakona o udžbenicima i drugim nastavnim sredstvima za osnovno i srednje usmjereno obrazovanje i vaspitanje predvideni su uslovi koje mora ispunjavati izdavačka organizacija za izdavanje udžbenika za osnovno i srednje usmjereno obrazovanje i vaspitanje i određivanje izdavačke organizacije ako više izdavačkih organizacija ima jednake uslove predvidene ovim članom. Ovim zakonom nije predviđen postupak zaštite prava drugih izdavačakih organizacija koje ispunjavaju zakonske uslove za izdavanje udžbenika i žele da izdaju udžbenike, Kaznenim odredbama ovog zakona (čl. 54. do 56) nije predviđena sankCiJa za postupanje suprotno odredbama člana 33 istog zakona.

Iz toga proizilazi da izdavačka organizacija odredena u smislu člana 32 navedenog zakona nema isključivo pravo na zaključivanje izdavačakih ugovora radi izdavanja udžbenika u ćiojoj je pripremi i odobravanju učestvova I a. U smislu člana 54 Zakona o autorskom pravu ("Službeni list SFRJ", br. 19/78, 24/86 i 21/90), isključivo autor može na drugoga prenijeti pravo iskorištavanja djela. Zak ljučienjern izdavačkog ugovora sa izdavačkom organizacijom aulor prenosi na izdavača pravo objavljivanja autorskog djela štampanjem, odnosno umnožavanjem (član 62. istog zakona). Zbog toga tuženi autori koji su vodili pregovore sa tužiocem radi zaključenja izdavačkih ugovora nisu bili u obavezi da te ugovore zaključe.

Zato prvostepeni sud pravilno zaključuje da izdavačaki ugovori sklopljeni između prvotužene i ostalih tuženih (autora) nisu u suprotnosti sa kogentnim propisima i da, u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, nisu ništavi,

A to znači da se traži specijalna forma: 29. potpisi ovjereni od strane nadležnog organa ili ako to nije ućinjeno da je cijena za zemljište isplaćena preko banke ili ako ni toga nema, da je plaćen porez ili doprinos u vezi sa tim zemljištem. drugim riječima ako je izvršen katastarski prenos na kupca. Ove odredbe imaju karakter legalnog dokaza. Mimo tih pretpostavki se ne može dokazivati postojanje ugovora. Insistira se na prenosu zemljišta koje se koristi u poljprivredne namjene jer ni po obaveznom tumačenju navedenog propisa Zakona o nacionalizaciji nije bilo moguće prenositi pravo korišćenja reizgrađenog gradeYinskog zemljišta.

Član 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih od 6.4.1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije PRAVILA IMOVINSKOG PRAVA-PARAGRAF 384, BIVŠEG OPŠTEG GRAOANSKOG ZAKONIKA (OGZ) PO PRAVILIMA GRAĐANSKOG PRAVA VLASNIK ZEMLJIŠTA MOŽE PRISVOJITI TUDI ROJ PČELA, AKO NJIHOV VLASNIK NE PREDUZME MATERIJALNE RADNJE DA IH VRATI U ROKU 00 DVA DANA OD KADA SU MU ODBJEGLE.

Tužilac svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je u ljeto 1982. godine iz njegove košnice odbjegao roj pčela i da ih je prisvojio tuženi. Prema računici tužioca (geometrijska progresija) tuženi mu je u času podnošenja tužbe bio dužan vratiti 729 rojeva pčela. Kako tuženi nije preduzeo materijalne radnje za vraćanje pčela -(vijanje) u roku od dva dana. po pravilima imovinskog prava izgubio je pravo vlasništva - pčele su postale ničija stvar (paragraf 384. bivšeg Opšteg građanskog zakonika) koju može da prisvoji svako (res nullius cedit primo ocupanti).

Ne radi se, naime, o ugovoru čije zaključenje je obavezno niti o ugovoru čiji sadržaj određuje propis (član 27, Zakona o obligacionim odnosima), niti postoje pret - postavke za izmjenu ugovora jednostranom izjavom volje (čl. 133 -138. ZOO). Prema tome, izjava banke da će poslije navedenog datuma plaćati kamatu po stopi iz navedenog sporazuma može imati samo značenje ponude za produžetak ugovora po isteku vremena na koji je bio zaključen. Ovo je u skladu 34. Član 35. Zakona o obligacionim odnosima sa načelom slobode određivanja obligacionih odnosa iz člana 10. Zakona o obligacionim odnosima.

Ponovo se prijavio tužilac. Međutim, tužena je prihvatila ponude trećih lica i sa njima zaključila ugovore. 35. Na temelju ovog činjeničnog stanja sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo kada su odbill zahtjev tužioca da se tužena presudom obaveže da s njim zaključi ugovor.

Prema odredbi čl. 35. Zakona o obligacionim odnosima, kao i oglasi učinjeni putem štampe itd. ne predstavljaju ponude za zaključenje ugovora. Prema stavu 2. istog člana pošiljalac, odnosno lice koje je objavilo obavještenje o uslovima za zaključenje ugovora odgovara za štetu koju pretrpi ponudilac ako bez osnovanog razloga ne prihvati njegovu ponudu. Iz te odredbe slijedi, dakle. da bi tužilac mogao tražiti naknadu štete ukoliko ju je pretrpio zbog toga što je tuženi bez opravdanog razloga odbio da s njim zaključi ugovor ali ne može tražiti da se obaveže da s njim zaključi ugovor.

Ovo sve važi i za izmjene ugovora. Međutim, ako je ugovorena forma ugovora a stranke odustanu od te forme i ispune obavezu ugovora u pretežnom dijelu dolazi do konvalidacije u smislu člana 63. Zakona o obligacionimodnosima. U ovom slučaju došlo je do ponude i prihvata izmjene ugovora u smislu člana 42. stav 2. 200, ugovor je pretežno ispunjen i time konvalidira na izmjena. To - znači da stranke u svemu veže izmijenjeni ugovor.

Tačkom Viši. 2-i 3. sporazuma, tuženi je, imajući u vidu povećane materijalne troškove koje će tužilac imati po osnovu zaposlenja preuzetih radnika. preuzeo obavezu da u narednih osam godina (sem piva u limenkama) neće vršiti prodaju piva na tr: zištu koje je podmirivala Poslovna jedinica Sarajevo, a u slučaju da se luženi na tržištu pojavi unutar toga roka sa prodajom piva (sem 24 u limenkama) da će tužiocu jsplatiti naknadu visini cijene dvanaest radnih mjesta, a prema pokazateljima saveznog zavoda za statistiku.

Tuženi je krajem 1988. godine započeo sa prodajom piva mimo zaktjučenog sporazuma, pa tužilac zahtijeva naknadu štete u visini cijene dvanaest radnih mjesta u industriji proizvodnje piva Prvostepeni sud je pravilno postupio kada je. nakon proveden ih dokaza i njihove ocjene, odlučio da tužbeni zahtjev odbije. Pravilan je ćinjenični i pravni zaključak suda da tačka VI stav 2. i 3. zaključenog sporazuma ima obligacionopravni (ugovorni), a ne samoupravno-pravni karakter, da je suprotna prinudnom propisu i da Je kao takva nišlava. Zaključenim sporazumom tužilac i tuženi su riješili pitanje prenosa na korištenje osnovnih sredstava tuženog na tužioca i prelazak radnika iuienog u radni odnos kod tužioca.

Sadržina sporazuma ne upućuje na razvoj samoupravnih društveno ekonomskih odnosa tužioca r tuže. nog, a što bi bila osnovna karakteristika samoupravnog sporazuma, nego na ugovorno regulisanje prestanka djelatnosti Poslovne jedinice tuženog. Zbog toga, cijeneći prirodu odnosa koji je sporazumom nastao, a ne sam naziv (samoupravni sporazurn), prvostepeni sud je pravilno zaključio da je u pitanju obligacionopravni (ugovorni) odnos između stranaka, a ne samoupravno-pravni odnos, Samoupravni sporazum o prenosu uz naknadu osnovnih sredstava sa tuženog na tužioca zaključen u smislu člana 246. ZUR-a, pošto ne podrazumijeva korišćenje tih sredstava u cilju zajedničkog sticanja dohotka, predstavlja u suštini obligacioni ugovor kako proizilazi iz odredaba člana 587. stav 2.

ZUR-a (taj sporazum ne ispunjava uslove predvidene odredbama člana 586. stav 1. ZUR-ai U smislu odredbe ćlana 10 Zakona o obligacionim odnosima, sudionici u prometu slobodno uređuju obavezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno ustavom utvrdenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima i moralu socijalističkog samoupravnog društva. Posebna ograničenja slobode ugovaranja privrednih subjekata bila su predviđena u Zakonu o osnovama poslovanja organizacija udruženog rada u oblasti prometa robe i usluga u prometu robe i o sistemu mjera kojima se sprečava narušavanje jedinstva jugoslavenskog tržišta u toj oblasti ("Službeni tist SFRJ", br. 43/76, 23/79, 54/81. 20/84 i 43/86), koji je prestao da važi dana 1.10.1989. godine.

Cilj zakona je bio da se obezbijedi pravilno funkcionisanje jedinstvenog jugoslovenskag tržišta u oblasti prometa robe i usluga u prometu robe i tu autonomija volje ugovornih strana nije mogla ići dotle da naruši ili ugrozi takvo tržište. Prema odredbi člana 20. stav 2. tačka 2. navedenog zakona, bilo je predviđeno da se narušava jedin- 41. stvo jugoslovenskog tržišta u oblasti prometa robe i usluga, ako se aktima i radnjama organizacija udruženog rada obavezuje da promet robt i usluga vrši samo na određenom području ili; srdjučivo, odnosno pretežno sa određenim organizacijama udruženog rada, ili ako joj se na određenom području na drugi način uslovljava vršenje prometa robe i usluga. Stoga, u konkretnom slučaju, nije od značaja da li je tuženome Z?.branjena prodaja piva ili je u pitanju Qdricanje t Jženoga od prava na prodaju piva.

Sadržina tačke VI stav 2. i 3. sporazuma suprotna je odredbi člana 20. stav 2. tačka 2. navedenog zakona, dakle. suprotna Je prinudnom propisu, pa kao takva ne proizvodi pravna djejstvo. U smislu odredbe člana 31, stav 1. Zakona o osnovama poslovanja organizacija udruženog rada u oblasti prometa robe i usluga u prometu robe i o sistemu mje: a kojima-se sprečava narušavanje jedinstva jugoslavenskog tržišta u toj oblasti, ugovori i drug; pravni poslovi kojima se nafušava jedinstvo jugoslovenskog tržišta u oblasti prometa robe i usl..iga ne proizvode pravno djejstvo, a i odnosima iz tih ugovora i drugih pravnih poslova ne može se dati sudska zaštita, pa je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalrio pravo, kada je tužbeni zahtjev odbio.

Od ređbe samoupravnog sporazuma stranaka o ugovorenoj naknadi štete neodvojivo su povezane sa nedopuštenom klauzulom o odricanju oc prodaje određene vrste robe na određenom trzištu, pa su i same ništave. Nrhovni sud BiH, Pi. 457/90 od 18. 4. 1991. godine). Član 133. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima NARUČILAC SPECIJALNIH UREDA.JA lZRADENIH PO POSEBNOJ NARUDŽBI I SKICI PORUČIOCA, NE MOŽE ZAHTIJEVATI RASKID UGOVORA NAKON IZRADE UREDAJA, A PRIJE ISPORUKE DIJELA NARUČENE ROBE, POZIVOM NA PROMIJENJENE OKOLNOSTI, AKO JE ON MOGAO U VRIJEME ZAKLJUČENJA UGOVORA PREDVIDJETI POREMEĆAJE NA TRŽIŠTU KOJI SU DOVELI DO ELIMINISANJA UPOTREBE NARUČENIH UREĐAJA. Iz obraz: toženja: Stranke su dana 23. 8. 1984. godine zaključile ugovor, kojim se tužilac kao prodavac obavezao da tuženom kao kupcu izradi i isporuči 1000 komada bakrenih uvodnica i 1000 komada Medingerovih ploča u svemu prema skici koja je sastavni dio ugovora.

Članom 4. ugovora, dogovorena je dinamika isporuke tako što je do kraja 1984. godine trebala biti sukcesivna isporuka 500 kompleta prema dinamici tuženog a, a ostatak od 500 kompleta prema dogovoru o dinamici u 1985. godini. Prvostepeni sud je utvrdio da je tužilac pfema skici tuženoga izradio u 1984, godini ukupnu ugovorenu količinu kompleta i da je tuženi u Januaru 1985. godine putem telefona saopštio tužiocu da odustaje od ugovora za isporuku količine kompleta predvidenih za isporuku u 1985. godini, a iz razloga što je od SIZ-a stanovanja obaviješten da se u 1985, godini neće graditi stanovi sa etažnim ložištima na plinsko gorivo. Na osnovu ovako utvrdenog ćinjeničnog stanja prvostepeni sud je zaključio da ne postoje zakonski razlozi na osnovu kojih bi tuženi mogao ugovor jednostrano raskinuti.

Tuženi tvrdi da je prilikom zaključivanja ugovora, ugovorene količine kompleta za 1984. godinu bazirao na osnovu planom zacrtane stambene izgradnje, dok je za 1985. godinu imao u vidu probleme grada vezane za isporuku i cijene plinskog goriva iz SSSR-a. Tuženi nije dokazao kada je i da je zaista izmijenjen plan izgradnje stanova u 1985. godini. To što za izmjenu plana izgradnje stanova u 1985. godini tuženi nije znao, nego je bio informisan od SlZ-a stanovanja, ne opravdava tuženog a. U vrijeme zaključenja ugovora tuženi je znao za poremećaje na tržištu sa plinskim gorivom, odnosno za uzroke izmjene plana izgradnje stanova sa etažnim ložištima na plinsko gorivo, u 1985. godini. U smislu člana l 33. stav 2.

Zakona o obligacionim odnosima, raskid ugovora ne može se zahtjevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati Rizik nepoznava nja postojećih činjenica u vrijeme zaključenja ugovora, a koje su relevantne za odredivanje sadržaja promijenjenih okolnosti, pada na tuženoga koji to ističe i ne može se prebaciti na tužioca. Tuženi i sam navodi da mu je u vrijeme zaključenja ugovora bila poznata problemat ika oko distribucije i cijena plinskog 42. goriva. Te okolnosti tuženi je morao uzeti u obzir, ne samo kada je u pitanju dinamika isporuke kompleta, nego i kada je u pitanju izrada tih kompleta.

Ovo tim više što se nije radilo o serijskoj proizvodnji, već o izradi kompleta po narudžbi, odnosno skici tuženoga. Stoga je pravilan zaključak prvostepenog suda da ne postoje zakonski razlozi na osnovu kojih bi tuženi mogao ugovor raskinuti jednostrano. Tuženi se ne može pozvati na okolnosti za raskid ugovora, koje su postojale u vrijeme zaključenja ugovora ili su u tom času bile predvidive. Osnovano je prvostepeni sud zakljućio, analizom sadržaja člana 4. ugovora stranaka, da je tužilac postupao u skladu sa ugovorom kada je svu naručenu količinu ploča i uvodnica izradio odmah, a kasnije je sukcesivno po dinamici koja je odgovarala tuženom, ovom isporučivao, pa kod ovakvih okolnosti pogotovu nema uslova za jednostrani raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

Imajući u vidu navedene činjenice, a uz primjenu stava 2. člana 21. Zakona o obligacionim odnosima, ovaj sud takode ocjenjuje da je prilikom razrješenja spornog odnosa trebalo primjeniti citiranu Posebnu uzansu o građenju. 26 Navedena Posebna uzansa o građenju uređuje materijalnopravni rok -"najkasnije do završetka konačnog obraćuna" u kome se može ostvariti pravo na ugovornu kaznu.

Nakon proteka toga roka gasi se pravo na ostvarivanje ugovorne kazne. Iz činjenica koje su utvrđene u toku prvostepenog postupka putem provođenja vještačenja kao i uvidom u isprave, posebno u konačni obračun, proizilazi da tužilac nije u propisanom roku dao jasnu i nedvosmislenu izjavu da zadržava pravo na ostvarivanje ugovorne kazne. Takvom izjavom ne može se smatrati njegovo upozorenje izvođaču da ne može ostvariti razliku u cijeni, jer on, kao investitor, ima pravo na ugovornu kaznu, a na što se ukazuje žalbom, i što bi proizilazilo iz zapisnika o konačnom obračunu.

Prema tome, za ostvarenje kompenzacije, ako su ispunjene pretpostavke iz člana 336. 200, nije potrebna saglasnost druge strane (tzv. jednostrana kompenzacija). Ukoliko nisu ispunjene kumulativne pretpostavke iz člana 336. 200 za kompenzaciju, ona ne nastupa i pored izjave o prebijanju tako da na taj način ne mogu prestati obaveze. Izjava o prebijanju ne može se punovažno dati unaprijed u pogledu obaveze koja će tek kasnije dospjeti. Ako bi takva izjava proizvodila dejstva to ne bi doprinosila izvjesnosti u obligacionim odnosima stranaka nego bi, naprotiv stvaralo nesigurnost, što je u suprotnosti sa članom 337. ZOO

U ovom slučaju, rok zastare glavnog potraživanja ne primjenjuje se i na 47. kamate. jer je glavno potraživanje prestalo isplatom dana 28. 12. 1988, godine, a utuženo potraživanje zateznih kamata u ovom predmetu egzistira kao samostalno potraživanje. Dospjelost potraživanja kamata ne može poćeti teći prije njihovog nastanka, već samo od tog momenta. pa zastarjelost tog potraživanja kao samostalnog ne može nastupiti prije isteka za. stranog roka, a zastaru samoga prava takvog potrativa nja. U konkretnom slučaju, kamata je počela teći 25. 9. 1981. godine a tužba je podnijeta sudu dana 26. 12. 1985. godine, dakle unutar roka od 5 godina, predvidenog za zastaru samog prava u članu 373. sta;,-1. Zakonit o obligacionim odnosima.

Dospjele, a neisplaćene kamate ne dijele sudbinu glavnog potraživanja, pa je oboriva zakonska pretpostavka da su dospjele, a neisplaćene kamate ustupljene sa glavnim potraživanjem, ako ugovorom u odnosu na to potraživanje nije ništa regulisano.

Ova zakonska pretpostavka poarazumijeva ovlašćenje us tup1 oca da dokazuje suprotno. Medutim. tužilac nije predlagao izvođenje dokaza na te kolnosti. Zbog toga prvostepeni sud pravilno zaključuje da je tužilac ugovorom o ustupanju potraživanja, koji prema utvrđenom činjeničnom stanju. ima karakter ugovora o ustupanju umjesto ispunjenja, ustupio svoje potraživanje po osnovu glavnog potraživanja i sporednih po 49, traživanja, te dospjelih, a neisplaćenih kamata, koje tužilac i prvostepeni sud nazivaju neisplaćenim i interkalarnim kamatama. U smislu člana 444. stav 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima, kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obaveze ustupi povjeriocu svoje potraživanje, ili jedan njegov dio, zaključenjem ugovora o ustupanju dužnikova obaveza se gasi do iznosa ustupljenog potraži anja.

Prijemnik je du: žan predati ustupiocu sve što je naplatio preko iznosa svog potraživanja prema ustupiocu. Prema odredbi člana 440. stav t. navedenog zakona, prijemnik ima prema dužniku ista prava koja je ustupilac imao prema dužniku do ustupanja. Zbog toga tužilac, iz potraživanja ustupljenog umjesto ispunjenja, ne može postavljati zahtjev prema dužniku iz ustupljenog potraživanja. Zahtjev iz tog potraživanja prema dužniku, u obi rnu ustl.ipljenog potraživanje, u skladu sa za. kanom, prema dužniku može postaviti samo prijemnik. Tužilac kao ustupilac može postaviti samo zahtjev prema prijemniku u skladu sa od-redbama člana 444. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud BiH, Pž. 346/91 od 13. 6. 1991. godine isto u Pi, 413/91 od 13. 6. 1991, godine).

ČI. 45. i 771. Zakona o obligacionim odnosima Čla. 7. stav 1. i stav 2. tačka 2. Zakona o prometu robe i usluga sa inostranstvom. raniji RADNA ORGANIZACIJA IZ SASTAVA SLOŽENE ORGANIZACIJE UDRUŽENOG RADA, KOJA JE BILA REGISTROVANA, UZ SLOŽENU ORGANIZACIJU, ZA SPOLJNOTRGOVINSKI PROMET MOGLA SE 1985. GODINE U SVOJE IME OBAVEZATI NA ISPUNJENJE OBAVEZA IZ UGOVORA o' LICENCI SA STRANCEM, IAKO JE DRUGA QRGANIZACIJA IZ SASTAVA SOUR-a NEPOSREDNI KORISNIK LICENCE, A MOGLA JE I ZAKLJUČITI UGOVOR O PRISTUPANJU DUGU. Iz obrazloženja: Ugovor od 27.2.1985. godine nema karakter preuzimanja duga (član 446. ZOO) iz prethodnih ugovora o licenci iz 1972. godine i ugovora iz 1984. godine, ali može predstavljati samostalni ugovor kojim je tuženi, u svoje ime, preuzeo obavezu, a u širem smislu bi mogao imati karakter ugovora o pristupanju dugu (član 451.

ZOO). Tuženi se mogao, pošto je ovlašten da učestvuje u spoljno-trgovinskom prometu (što proizilazi iz strane 2 registarskog lista osnovnog suda udruženog rada), obavezati na činidbu u svoje ime. a za račun RO. Izgradnja objekata, ukoliko je on neposredni korisnik licence (kako to utvrđuje prvostepeni sud) što bi bilo u skladu sa članom 27. stav Li stav 2. tačka 2. Zakona o prometu robe i usluga sa inostrans om ("Službeni list SFRJ", broj 15/77) koji je bio na snazi u toku 1985. godine jer, po upisu na strani 3. registarskog lica, tuženi ima neograničena ovlaštenja u pravnom prometu sa trećim licima, a samo mu je potrebna prethodna saglasnost RO odnosno OOUR za čiji račun zakljucuie pravni posao.

To ne znači da pravni posao zaključen bez ove saglasnosti ili prekoračenjem ovlaštenja ne veže samog tuženog, kada ne nastupa kao punomoćnik, već kao komisionar (član 771. ZOO).

Nisu osnovani navodi žalbe tužioca da je i u konkretnom slučaju trebalo.primijeniti odredbu člana 2. Zakona o obezbjedenju plaćanja između korisnika društvenih sredstava. a ne odredbe člana 456. stav 1. u vezi sa članom 472. Zakona o obligacionim odnosima. Odredba člana 2. stav 4. taćka. 2. Zakona o obezbjedenju plaćanja izmedu korisnika društvenih sredstava nije u koliziji sa članom 472. Zakona o obligacionim odnosima. Navedena odredba reguliše samo pravo i obavezu u pogledu obezbjedivanja plaćanja, a ne i kada se predaja stvari smatra izvršenom.

Zakona o obligacionim odnosima zahtijeva naknadu 30 štete zbog izdataka učinjenih povodom zamjene ploča, jer u smislu člana 485 istog zakona to pravo nije mogao izgubiti ako nedostatak nije mogao ostati nepoznat proizvodaču. prodavcu. Prema odredbi člana 8. stav 2. Zakona o standardizaciji ("Službeni list SFRJ". broj 38/77) organizacija udruženog rada koja stavlja proizvod u promet, dužna je da, prije stavljanja u promet proizvoda. provjeri njegova svojstva tj. da li odgovara uslovima i zahtjevima utvrđenim propisima donesenim na osnovu toga zakona i da to učini na način koji je određen propisima. Tuženi nije lako postupio, jer je izostala odgovarajuća kontrola u njegovoj labaratoriji. S obzirom na ovo tužilac nije izgubio pravo na naknadu prouzrokovane štete. iako se nedostatak pokazao tek po proteku šest mjeseci od predaje stvari.

Ugovor koji zaldjući za- 56. stupnik u ime zastupanog lica i u granicama svojih ovlašlenja obavezuje neposredno zastupnog i drugu ugovornu stranu (član 85. stav 1. ZOO). U ovom slučaju tuženi, međutim, nije istupao u tom svojstvu nego u svoje ime, a: za račun RO "Željezara i tužiocu i nije bio poznat odnos između tuženog i RO "Željezara'. Shodno tome tuženi je u obavezi prema tužiocu za isplatu prodajne cijene, a ne RO "Željezara" koja nije preuzela dug (član 446. ZOO), nego je samo ispunila obavezu tuženog, jer obavezu može ispuniti ne samo dužnik, nego i treće lice (član 296. stav 1. ZOO). Pošto je tuženi ugovorna strana (kupac) koji je istovremeno bio i komisionar (član 324. stav 1. 200), duguje tužiocu zatezne kamate.

jer da je ugovorom utvrđenu razliku u cijeni u iznosu od 2.842,98 dinara ispratio izvođaču radova iz sredstava namijenjenih za druge svrhe, iako razlika u cijeni, utvrđena putem vještaka u ovom sporu, stvarno iznosi samo 766,06 dinara.

Prvostepeni sud je pogriješio kada je odlučio da je zahiir: 1 tužioca osnovan za iznos od 1.995, 16 dinara, a da prethodno nije proveo dokaze uvidom u dopis tuženoga od 15.1.1981. godine i sve provedene dokaze ocijenio i u smislu člana 803. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Uz dopis tuženoga od 15.1.1981. godine tužiocu je dos.tavljen elaborat razlike u cijeni na iznos od 3.032.50 dinara koju zahtijeva 32 izvođač radova Tim podneskom tužilac je pozvan da se izjasni o tom zahtjevu i izvrši obezbjedenje sredstava. Da li se tužilac. kada i na koji način izjasnio o tom zahtjevu, prvostepeni sud nije raspravljao niti je tu okolnost imao u vidu prilikom odlučivanja o tuibenom zahtjevu. Tuženi je u smislu člana 792.

Zakona o obligacionim odnosima imao generalno ovlaštenje da zaključuje ugovore u ime i za račun tužioca. Ugovor o obračunu razlike u cijeni tuženi je sa izvođačem radova zaključio tek 16 odnosno 19. 10. 1981. godine. Tim ugovorom utvrđeno je da razlika u cijeni iznosi 2.842.98 dinara, a to je manji iznos nego što je zahlijevao izvođač radova elaboratom o razlici u cijeni. Da li je tužilac, kada i na koji način bio obaviješten o zaključivanju ugovora o obračunu razlike u cijeni i da li je i kako na to reagovao, pr.oostepeni sud nije raspravljao, U smislu člana 803. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, nalogodavac može po svojoj volji prihvatiti ili odbaciti sklapanje ugovora pripremljenog od strane zastupnika, ali je clužan bez odlaganja obavijestiti zastupnika o svojoj odluci.

Od trenutka kad je korisnik obaviješten, akreditivna banka je dužna da vrši isplatu pod ustavima predviđ1mim u akreditivu.

Tek tog trenutka smatra se da je dužnik ispunio obavezu otvaranja akreditiva. U smislu člana 1079. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, neopozivi dokumentarni akreditiv može biti potvrden od neke druge banke, koja, time, pored akreditivne banke, preuzima samostalnu i neposrednu obavezu prema korisniku. Prema stavu 4. ovog člana, nolifikacija akreditiva korisniku od strane neke druge banke nije sama po sebi potvrđivanje ovog akreditiva. Obaveza obavještavanja korisnika akreditiva, neposredno od akreditivne banke ili posredstvom druge banke (organizacione jedinice Slu-,. žbe drnštvenog knjigovodstva) je obaveza iz ugovora o akreditivu. Ako dužnik iz tog ugovora ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem. povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio U obligacionim odnosima iz osnovnog posla nalogod;; vac se ne može pozivati na propuste dužnika iz ugovora o akreditivu da obaviiesti korisnika akreditiva c: a mu je otvoren akreditiv.

Zato je nalogodavac, kao dužnik iz osnovnog posla, u docnji s ispunjenjem novČll'lne obaveze obezbijedene neopozivim dokumentarnim akred: ti vcm al o korir; n; k akreditiva, kao povjerilac iz osnovnog posla, nije blagovr meno obaviješten da mu je akreditiv otvoren. Ne smatra se da je korisnik akreditiva obaviješten o otvaranju akreditiva kad je banka korespondent (avizirajuća banka) kod koje se vodi račun korisnika akreditiva primila akreditiv, jer ova banka (organizaciona jedinica Službe društvenog knjigovodstva) nije zastupnik, odnosno punomoćnik korisnika akreditiva. Korisnik akreditiva dolazi u povJerilačku docnju ako nakon saznanja da mu je otvoren akreditiv ne preduzme na vrijeme radnje potrebne za korišćenje akreditiva.

Dolaskom povJerioca u docnju prestaje docnja dužnika (čl. 325. i 326. Zakona o obligacionim odriosima). (VrhovnisudBiH, Pi.547/90 od 23. 5. 7991. godine). 58. ČI. 173, i 74. i član 177. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima AKO SE NE MOŽE UTVRDITI POD KOJIM OKOLNOSTIMA JE POGINUO RAONIK - OSIGURANIK ZAJEDNICE PENZIJSKOG OSIGURANJA PRILIKOM RADA NA TRANSPORTERU, KOJI PREDST AVWA OPASNU STVAR, IMALAC STVARI ODGOVARA U CJELINI ZA ŠTETU NASTALU ISPLATOM PORODIČNE PENZIJE Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je utvrdio da je na poslu kod tuženog poginuo radnik tuženog tako što mu je transporter zahvatio ruku i uvukao ispod valjka i da je usljed toga nastupila smrt. S obzirom na princip rada transportera, prvostepeni sud zaključuje da je transporter opasna stvar U smislu člana 173.

Zakona o obligacionim odnosima, šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti. izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Članom 174. navedenog zakona predviđeno je da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac. Prema odredbi člana 177. st; iv 3. istog zakona, imalac opasne stvari se oslobađa odgovornosti djelimično, ako je oštećeni djelimično doprinio nastanku štete. Samoupravnu i0teresnu zajednicu penzijskog i invalidskog osiguranja osnivaju radni ljudi, radi obezbjeđenja svoje socijalne sigurnosti i udružuju sredstva u tu svrhu i utvrđuju na načelima uzajamnosti i solidarnosti i minulog rada, svoje zajedničke i pojedinačne obaveze i prava koja u njima ostvaruju.

Zato se doprinos osiguranika da šteta nastane tužiteljici smatra doprinosom oštećenog. Tuženi ne osr, orava zaključak suda da je transporter opasna stvar. Zakonska pretpostavka uzročnosti tj. da se smatfa da šteta u vezi sa opasnom stvari potiče od te st„arj, izuzev ako se dokaže da ona nije bila uzrok štete, podrazumijeva pravo imaoca opasne stvari da dokazuje daje oštećeni doprinio njenom nastanku. Teret toga dokazivanja je na imaocu opasne stvari. Tuženi se može osloboditi odgovornosti za ovu štetu samo u onom obimu u kome je pogi- 59. nuli radnik svojom radnjom doprinio njenom nastanku. On mora dokazati njegovu konkretnu radnju koja je u uzročnoj vezi sa nastankom štetne posljedice. Tuženi odgovara za štetu po principu objektivne odgovornosti, pa je za odlučivanje o tužbenom zahtjevu relevantne utvrditi da li je bilo propusta tuženog u primjeni mjera zaštite na radu samo ako je to bilo od znaćaja za postupanje poginulog radnika u konkretnoj situaciji.

Prema zapisniku o uviđaju i skici sačinjenoj na mjestu nesreće, poginuli osiguranik je nađen da visina traci transportera s.t zahvaćenom rukom između valjka i trake. Niko od radnika tuženog nije vidio kako je došlo do zahvatanja ruke ispod trake koja je bila na visini od 1 SO cm iznad?emlje. Konstatacija u zapisniku o uviđaju da se sa malo više pažnje ovaj nesrećni slučaj mogao izbjeći zasniva se na pretpostavljenoj nepažnji, jer niko od radnika nije vidio staje poginuli radio i zbog čega je zahvaćen trakom od koje je poginuo. Stoga se i mišljenje vještaka o njegovoj nepažnji zasniva na pretpostavci,

U konkretnom slučaju to znači da tužilac može da zahtijeva punu naknadu štete pretrpljene ostećenjem svog vozila samo ako njegov vozač nije ni djelimično kriv za saobraćajnu nezgodu, a isključivo je kriv vozač vozila tuženikovog osiguranika, odnosno da može zahtijevati srazmjeran dio naknade štete, ako su kriva obojica (krivica vozača, radnika imalaca vozila, izjednačava se sa krivicom samih imalaca).

Iz činjeničnog opisa knv1 ćnog djela za koje je vozač tužiočev oq vozil:: i oglašen krivim, proiz1- lazi da je za saobracaJnt udes u kome je oštećeno i tužiočevo vozilo, isključivo kriv vozač tužiočevog vozila. Parnični sud je, u smislu člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivićnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. Parnični sud je ovlašten da utvrđuje i krivicu drugih učesnika u konkretnoj saobraćajnoj nezgodi, ali ne može, kod postojanja pravnosnažne krivićne presude kojom je vozač tužiočevog vozila ogtašen krivim za radnju odnosno propuštanje koje je u neposrednoj uzročnoj vezi sa štetnom posljedicom, zaključiti da nije ni djelimično kriv za nezgodu, te dosuditi tužiocu punu naknadu štete.

Sud u ovoj parnici mora, dakle, uzeti kao dokazana obilježja koja čine biće krivičnog djela zbog koga je vozać tužoćevog vozila proglašen krivim, jer bi inače postupao suprotno odredbi člana 12. stav 3. ZPP.

Odredbom člana 54. Zakona o osnovima sistema osiguranja imovine i lica (''Službeni list SFRJ", broj 24/76) samo je predviđena mo. gućnost direktne tužbe oštećenog trećeg lica i 61. protiv osiguravajuće organizacije po osnovu osiguranja od odgovornosti za štetu koju je sopstvenik odnosno korisnik motornog vozila dužan damu naknadi na osnovu pravila imovinskog prava o odgovornosti za štete proistekle iz upotrebe motornog vozila, dok sam vlasnik vozila štetnik oclgovara za takve štete po odgovarajućim odredbama Zakona o obligacionim odnosima (čl. 174. i 178. tog zakona), kao što su u svojim presudama pravilno zaključili i nižestepeni udovi obavezujući tuženog da tužiteljici naknadi prouzrokovanu štetu pozivom na odredbe tog zakona.

Vrhovni sud BiH, Pl. 584/90 od 13. 6. 1991. godine). ĆI. 206. i 20B. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima LICA OSUĐENA ZBOG UČEŠĆA U TUČI SOUDARNO ODGOVARAJU ZA PROUZAOKOVANU ŠTETU.

Iz obrazloženja: Nižestepeni sudovi su utvrdili da je tužilac povrijeđen u tući u kojoj su učestovala oba tužena: Prvotuženi mu je nanio tešku tjelesnu povredu, a drugotuženi ga je udarao šakama po rukama i nogama, pa je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku prvotuženi proglašen krivim zbog krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZ SRBiH, a drugotuženi zbog krivičnog djela iz člana 144. stav 1. KZ SRBiH. Posljedica prouzrokovane tjelesne povrede su fizički bolovi i umanjenje životne aktivnosti zbog kojih tužilac traži naknadu neimovinske štete. Prema odredbama člana 206. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno-svi učesnici odgovaraju solidarne, bez obzira na stepen krivice i udio u prouzrokovanju štete.

Ove činjenice mogu biti relevantne samo u regresnoj parnici između lica koja su naknadila štetu (član 208. stav 1. ZOO). (VrhovnisudBiH, Rev. 431/90 od 5. 7. 1991. godine). 63. ČI. 41, 54. i 99. Zakona o putevima Član 206. Zakona o obligacionim odnosima SAMOUPRAVNA INTERESNA ZAJEDNICA ZA PUTEVE ODGOVARA ZA ŠTETU PAOUZROKOV ANU NEODRŽAVANJEM PUTA U ISPRAVNOM STANJU SOUDARNO SA ORGANIZACIJOM (preduzećem) KOJOJ JE POVJERILA ODR!'AVANJE PUTA. 12 obrazloženja: Tužilac je pretrpio štetu na magistralnom pu: u M-B tako što je vozeć i rnoto, c:, kl iza kamiona naišao na rupu na kolovozu 80 x 70 cm, dubine 10 cm, pa je osljed toga oštetio 1elge oba toćka i gumu zadnjeg točka. Vozio je dozvoljenom brzinom.

Prema odredbi člana 41. Zakona o putevima ("Službeni list SRBiH", br. 6/78 i 21/83) zajednica za puteve odgovara za štetu koja nastaje 64. korisnicima puteva zbog propuštanja blagovremenog popravka i preduzimanja zaštitnih mjera na putu. Ove zakonske odgovornosti zajednica se ne oslobađa ni u slučaju kada u smislu člana 54. istog zakona povjeri održall'anje puta specijaltzoll'anoj organizaciji (preduzeću) već u tom slučaju postoji solidarna odgoll'ornos t (član 99. Zakona o putevima u vezi sa članom 208. Zakona o obligacionim odnosima).

Nekategorisanim javnim putevima upravljaju samoupravne interesne zajednice (član 123. stav 1. Zakona o putevima), a to mogu biti i druga ovlašćena lica. Prvostepeni sud utvrđuje da je prvotuženoj bilo povjerena održavanje puta na kome se dogodila saobraćajna nezgoda paje odgovorna što ga nije održavala saglasno odredbama čl. 41, 42. i 99. Zakona o putevima.

Nižestepeni sudovi nisu utvrđivali u kojoj srazmjeri je tužilac doprinio nastanku štete (izražena u procentu ili u razlomku) oa se zbog 66. toga ne može ocijeniti da li je tužiocu dosuđena adekvatna naknada što čini pobijanu presudu nerazumljivom a to je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku.

Naredbe o načinu evidentiranja računa i o naplati dospjelih poreza (Naredba je objavljena o "Službenom listu SRBiH", broj 4/85). pa ove tvrdnje 1, e-ba provjeriti uvidom u upravni predmet u kome je izvršen razrez poreza i prinudna naplata. U smislu ćlana 185. Zakona o porezima gradana, opštinska uprava društvenih prihoda mo- 67. že radi naplate dospjelog poreza rješenjem staviti zabranu na lični dohodak iz radnog odnosa i druga potraživanja poreskog obveznika kojom se njegovom dužniku nalaže da isplati potraživanje poreskog obveznika u korist dužnog poreza, a dužnik poreskog obveznika je dužan postupiti po ovom, ješenju ukoliko u roku od 15 dana od dana prijema rješenja ne podnese prigovor da potraživanje ne postoji ili da nije dospjelo.

Ukoliko dužnik poreskog obveznika ne podnese prigovor u roku, niti u tom roku postupi po rješenju, rješenje izvršava Služba društvenog knjigovodstva kod koje se vodi finansijsko poslovanje dužnika poreskog obveznika. na zahtjev opštinske uprave društvenih prihoda, kako proizilazi iz člana 186. Zakona o porezima grad a na. Ukoliko je organ tužer postupio u smislu članova 185. i 186. Zakona o porezima gradana, tada u njegovom postupanju nema p, otupravnosti, pa ni obaveze tužene na naknadu štete, a u tom slučaju ne može doći do primjene ni institut sticanja bez osnova.

Drugotužena odgovara za nezakonit rad svojih radnika kao i Federacija za rad radnika organa savezne uprave (član 172. u vezi sa ćlanom 122. Zakona o osnovama sistema drža "ne uprave i o Saveznom izvršnom vijeću i saveznim organima uprave, "Službeni list SFRJ", broj 23/78 i član 169.

Zakona o Službi društvenog knjigovodstva, "Službeni list SFRJ", br. 70/83 i 72/86), a treće i četvrtotužena za nezakonit i nepravilan rad svojih radnika u vršenju poslova i zadataka kojim se trećim licima nanosi šteta, kao i SRBiH za rad radnika republičkih organa uprave (član 303. u vezi sa članom 283. Zakona o drtavnoj upravi, službeni list SRBiH', broj 38/78). Tužiteljica tvrdi da su treće i četvrtotužena postupajući po nalogu datom teleksom drugotužene. nakon prestanka rada petotužene banke (stanja nelikvidnosti), sredsava sa računa tužiteljice evidentirala na zbirnom računu petotužene i tužiteljicu onemogućili da ta sredstva deponuje kod druge banke i njima slobodno raspolaže, iako je, po mišljenju tužiteljice, ugovor o depozitu zaključen između tužiteljice i petotužene prestao postojati časom prestanka petotužene sa radom 22. 9. 1987. godine U smislu člana 109.

Zakona o Službi društvenog knjigovodstva SFAJ, sredstva korisnika društvenih sredstava koja se vode na žiro-računu i drugim računima kod SOK smatraju se depozitima po videnju banke s kojom je korisnik zaključio ugovor o depozitu, a o eventualnoj promjeni banke - depozitara, korisnik je dužan da izvijesti SOK dostavom dokaza o raskidu ranijeg ugovora. Odredbama člana 177. stav 1 -3. Zakona o osnovama bankarskog i kreditnog sistema ("Službeni list SFRJ", broj 70/85). koji je bio na snazi u toku 1987. godine, bilo je predviđeno da sva društvena pravna lica odrede osnovnu banku kod koje će sredstva sa ra-čuna kod SOK držati kao depozite po viđenju i da odnose sa bankom regullšu zaključenjem ugovora o depozitu, a nesporna je daje tužiteljica ta sredstva držala kod petotužene i da ugovor o depozitu nije raskinut sporazumom između nje i petotužene.

U smislu ćlana 94. istog zakona, ne samo osnivač i banke. već i sva druga društvena pravna lica ne mogu raspolagati sredstvima na svom žiro računu i drugim računima koji se vode kod SOK uključenim kod banke koja je nelikvidna, dok ta nelikvidnost traje, a u smislu člana 102-a ovog zakona ("Službeni list SFRJ", broj 70/85, sa dopunom u "Službenom listu SFAJ", broj 72/86), osnovna banka koja je nelikvidna ne može obavljati plaćanje sa svog žiro-računa, niti SOK može izvršavati naloge za plaćanje te banke. Kod ovakvih okolnosti zakonito su postupili tuženi od 2. do 4. kada su sva sredstva tužiteljice evidentirali na posebnom računu, nakon prestanka rada petotužene, a kako nelikvidnost petotužene nije prestala ni do dana otvaranja stečajnog postupka nad njom, tužiteljica ta sredstva može potraživati samo od petotužene kao stečajnog dužnika i eventualno od osnivača petotužene u smislu člana 110. stav 2. naprijed spomenutog zakona (banka je, inače, u smislu člana 1035. stav 2.

Zakona o obligacionim odnosima, ovlaštena da raspolaže deponovanim novcem. uz obavezu da ga vrati prema uslovima iz ugovora). Kako radnici tuženih od 2. do 4. nisu postupali ni nepravilno, ni nezakonito. nema osnova za naknadu štete na teret ovih tuženih, pa je prvostepeni sud osnovano odbio tužbeni zahtjev.

Iz dokaza u spisima predmeta proizilazi da je eskont mjenica vršen u 1989. godini, u skladu sa tada važećim odredbama čiar.a 17. stav 1. Zakona o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava ("Službeni list SFRJ", br. 60/75 i 24/86).

Korisnik društvenih sredstava mogao je vršiti eskont mjenica izdatih po tom zakonu na naćin i pod uslovima koje je utvrdio svojim samoupravnim opštim aktom 70. odnosno opštim aktom. Odredbama stava 10. Metodologije obračunavanja revalorizacije depozita i kredita, kamate na depozite i kredite, eskonta mjenica i zatezne kamate ("Službeni list SFRJ". broj 68/88) propisan je obračun eskonta. Po toj odredbi eskont se obraćunava tako da se obezbijedi da se primjenom konformne stope revalorizacije i konformne stope kamate na eskontovani iznos mjenice za period do dospijeća mjenice dobije iznos na koji mjenica glasi. Okolnost što se obračun eskonta vrši na taj način ne mijenja njegovu pravnu prirodu.

Naknada za eskont mjenica ne predstavlja kamatu, pa je isključena primjena člana 279. stav 1. i 2. Zakona o obtigacionim odnosima kojima je propisana procesna zatezna kamata, U slučaju da je tuženi u docnji sa plaćanjem iznosa naknade iz ugovora o eskontu u obavezi je da tužiocu plati zatezne kamate od momenta padanja u docnju do isplate.

U periodu od 9. 12. 1988. godine do 7. 10. 1989. godine stopa zatezne procesne kamate se određuje po odredbama člana 277. stav 2. ZOO, prije posljednje novele, a to znači siaglasno odredbama Odluke o izmjenama i dopunama Odluke SIV-a o visini 73. stope zatezne kamate ("Službeni list SFRJ", broj 72/88. Po tački 1. ove odluke, stopa se od redu je u visini ugovorne stope uvećane za 50%, a ova tačka može doći do primjene samo ako je ugovorom u privredi bilo predviđeno plaćanje ugovorne kamate od nastanka obaveze do dospijeća.

Ako plaćanje redovne kamate nije bilo ugovoreno, povjerilac može zahtijevati zateznu kamatu samo po stopi od 8% godišnje, na nominalni ili revalorizovani iznos glavnice, zavisno od tužbenog zahtjeva, kako proizilazi iz tačke 2. naprijed spomenute odluke. Vrhovni sud BiH, Pi. 593/90 od 23.5.1991. godine). Član 279. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima TUŽILAC MOŽE ZAHTIJEVATI PROCESNE ZATEZNE KAMATE NA IZNOS DOSPJELIH A NEPLAĆENIH ZATEZNIH KAMATA OD DANA KADA SU ZATEZNE KAMATE U PARNICI POSTALE SAMOSTALNO POTRAŽIVANJE, AKO SU BILE UTUŽENE ZAJEDNO SA GLAVNIM U TOKU PARNICE PLACENIM, POTRAŽIVANJEM. U OVOM SLUČAJU NIJE OD ZNAČAJA U KOM JE MOMENTU PRIJE ZAKWUČENJA GLAVNE RASPRAVE ST AKNUT ZAHTJEV ZA Pu ĆANJE PROCESNIH ZATEZNIH KAMATA.

Iz obrazloženja: Tužilac je hržbom podnesenom 18.1.1990. godine, utužio iJlavni dug sa zateznim kamatama, tuženi je platio glavni dug dana 20.2.1990. godine, ostale su neplaćene zatezne kamate, pa tužiocu pripada pravo da traži da mu se plate te zatezne kamate i procesne kamate na te kamate, saglasno odredbi ćlana 279. stav 2. Zakona o obfigacion im odnosima. Međutim, karn3,'., na neplaćenu kamatu povjeriocu pripada tek o.: i momenta kada su kamate zbog zakasnjelog plaćanja glavnog duga postale samostalno potraživanje, ako je u tom momentu već bio postavljen zahtjev kod suda za plaćanj zateznih kamata. Bez značaja je činjenica kada su neplaćene kamate obračunate i kada je zatražena kamata na neplaćenu kamatu s obzirom da je zatezna 40 kamata bila utužena sa glavnim dugom i da povjeriocu, po odredbi člana 279. stav 2.

Zakona o obligacionim odnosima, pripada pravo da traži procesnu kamatu na neplaćenu kamatu od postavljenog zahtjeva za plaćanje zatezne kamate i osamostaljenja te kamate od glavnog duga, Prema gornjem, u konkretnom slučaju tužiocu pripada pravo da na obračunatu zateznu kamatu traži procesnu kamatu od 20.2.1990. godine, kada su neplaćene kamate postale samostalno potraživanje, jer je već od ranije postojao zahtjev za plaćanje zateznih kamata, a nije bitno kada je sam zahtjev za plaćanje procesnih kamata istaknut.

Tuženi tvrdi da ta imovina nije bila osigurana prema polici osiguranja iz 1977 i 1988. godine, ali su nižestepeni sudovi ispravno zaključili da su ova sredst a bila osigurana, jer su bila obuhvaćena ugovorom o osiguranju, a osiguravač nije mogao da jednostrano mijenja ugovor, izostavljanjem navedenih sredstava iz police osiguranja.

Mjenica sadrži i naznaku da je drugotužena avalirala mjenicu po ovlaštenju PBS. Osnovna banka iz čega bi moglo proizilaziti da je ona punomoćnik avaliste, odnosno da je riječ o mje-ničnom punomoćstvu, te da je ovlaštenje za takvo postupanje dato na osnovu Pravilnika o načinu davanja ovlaštenja internoj banci da avalira mjenicu u ime i za račun osnovne odnosno udružene banke "Službeni list SFRJ", broj 48/86) Mjenični punomoćnik bi, u smislu člana 8, Zakona o mjenici, mogao odgovarati kao mjenični dužnik samo ako nije bio ovlašćen za zastupanje ili je prekoračio ovlaštenja. Kod navedenih činjenica nije jasno na osnovu čega bi drugotužena odgovarala kao solidarni mjenični dužnik (odgovarao bi samo avalista, ali ne i njegov punomoćnik).

Pravo korišćenja stana u društvenoj svojini ima lični i porodični karakter: služi za zadovoljavanje ličnih i porodičnih stambenih potreba. Zato je 81. odlučan momenat kada je stan dodijeljen na korišćenje. Kako je u ovom slučaju stan dodijeljen na korišćenje u vrijeme kada je tuženi živio u bračnoj zajednici s tužiteljicom i u porodičnom domaćinstvu sa zajedničkim djetetom, tužiteljica sa djetetom ima pravo da se useli u taj stan i to bez obzira što je nakon razvoda braka tuženi zaključio brak s drugom ženom sa kojom sada živi u spornom stanu. Na taj naćin se omogućava tužiteljici da pokrene postupak za utvrđivanje koji će se od bračnih drugova, koji su živjeli u bračnoj zajednici u vrijeme dodjele stana, proglasiti nosiocem stanarskog prava (čl. 11. i 20. Zakona o stambenim odnosima).

Nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo (član 19. stav 2. i član 6-Zakona o stambenim odnosima SRBiH), kada su usvojili zahtjev tužilaca, jer okolnost da je prije zaključenja ugovora o korištenju stana, došlo do prekida zajednice života, a zatim i do razvoda 82. braka, ne lišava drugog bračnog druga prava da zahtijeva utvrđenje da je sunosilac stanarskog prava u smislu naprijed citirane zakonske odredbe odnosno drugotužioca da je član porodičnog domaćinstva korisnika stana. pa prema tome ni prava da zahtijevaju useljenje u slan, kako pravilno nalaze nižestepeni sudovi.

Bez značaja je okolnost na koju tuženi ukazuje u reviziji. da je brak iz medu njega i prvotužite ljice razveden, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je rješenje o dodjeli stana doneseno 30 7, 1985. godine u vrijeme trajanja braka i bračne zajednice I da je stan dodijeljen po kriterijima iz ćlana 24. stava 3 Zakona o stambenim odnosima SRBiH.

Tužioci traže da se tužena iseli iz stana jer im je onemogućila povratak u stan što je dovoljan razlog za nje no iseljenje iz stana u smislu člana 31 stav 2. Zakona o stambenim odnosima. 44 Tužena prigovara da bi tužiocima prestalo stanarsko pravo jer nisu koristili stan onoliko vremena koliko je dovoljno da bi im se otkazao ugovor o korišćenju stana (ćl. 47. i 48. Zakona o stambenim odnosima). Prigovor tužene nije osnovan jer stanarsko pravo ne prestaje po samom zakonu, nekorištenjem, već je nekorištenje stana onoliko vremena koliko je određeno zakonom. samo razlog za otkaz ugovora o korištenju stana, a ugovor o korištenju stana ne može otkazati član porodićnog domaćinstva nosiocu stanarskog prava. već davalac stana na korištenje.

Tužiteljica opravdano ističe da niiestepeni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo kada su procenat amortizaciJe vozila utvrdili na dan suđenja umjesto na dan prel-: ida bračne zajednice. Nakon raskida bračne zajednice, naime, tuženi je samovoljno zadržao motorno vozilo i sam ga je koristio. U tom slučaju na nada, kao ekvivalent za suvlasništvo stvari stečene u bračnoj zajednici, mora se odrediti prema stanju stvari na dan raskida bračne iajednice, ali po cijenama u vriieme sudenJa (ćlan 267. stav 5. Porodićnog zakcria).

Zakon o nasljeđivanju, međutim, ne isključuje zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju prema kome primalac izdržavanja svoju imovinu ili jedan njen dio prenosi na davaoca izdržavanja za života. Takav ugovor stranke mogu zaključiti.

U građanskom pravu važi načelo prema kome ugovarači slobodno uređuju svoje obliga- 88. Član 139. stav 3. Zakona o nasljeđivanju Član 117. Zakona o obligac: ionim odnosima cione odnose (član 10. Zakona o obligacionim odnosima), Ograničenje tome načelu postavlja Ustav i zakon kao i moralna norma (čl. 103. ZOO) radi zaštite opšteg interesa. Budući da pomenuti ugovor ne spada u imenovane ugovora, koji su uređeni zakonom, za njegovu punovažnost se ne traži posebna forma. U našem pravu, naime, važi načelo prema kome zaključenje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je zakonom drukčije određeno (član 67. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Međutim, u slučaju kada se primalac izdržavanja obavezao da će za života davaocu izdržavanja ustupiti svoje nekretnine ili jedan njihov dio tada se za punovažnost ovog ugovora traži forma koja je propisana u članu 9. stav 2, 3. i 4.

Zakona o prometu nepokretnosti.

Prigovor zastare bio bi neosnovan i u slučaju da je 90. Član 46. Zakona o obligacionim odnosima Ćlan 240. Zakona o nasljeđivanju ugovor o diobi ništav jer je tuženi posjedovao spornu nekretninu uz saglasnost sanasljednika - tužiteljice. Njegova unutrašnja volja da pribavi pravo vlasništva na ustupljenoj parceli protekom vremena ne proizvodi pravne ućinke jer je u sukobu s njegovim ponašanjem. Samo onaj nasljednik koji na vidljiv naćin, dakle, svojim ponašanjem prisvoji sebi pravo vlasništva na stvari iz zaostavštine može uspješno isticati prigovor zastare nasljedničke tužbe sanasljednika po proteku vremena iz ćlana 142. ZN.

Pretpostavka za odre-denost ili odredivost jeste svijest ugovarača o granicama obaveze, a te svijesti ne može biti kod raspolaganja nasljednika kada nasljednik ne zna da određene stvari spadaju u z: aostavšti nu. Prema tome nasljednik koji sav svoj nasljedni dio ustupi sunasljedniku ne raspolaže sa onim dijelom zaostavštine koji će se kasnije pronaći i rasporediti nasljednicima prema Zakonu o nasljeđivanju član 240.). Prema tome, naknadno pronađena nekretnina, u ovom slučaju, se ne može smatrati poklonom.

Prema odredbi člana 208. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku ("Službeni list SFRJ", broj 47/86 prečišćeni tekst).,.1 upravnom postupku disoozitivom rješenja rješava se o predmetu postupka u cijelosti i o s, im zahtjevima stranaka o kojima u toku postupka nije posebno riješE:;10 Stavom 4. ovog člana određeno je da će se, ako se rješenjem nalaže izvršenje kakve radnje, u dispozitivu rješenja odrediti i rok u kome se 1a radnja ima izvršiti.

Članom 276. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku propisano je da se, po rješenju donesenom u upravnom postupku, izvršenje radi ispunjenja novčane obaveze provodi sudskim putem. Prema članu 16. stav 2. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ", broj 20/78), izvršno rješenje opštinskog organa uprave, ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, je izvršna isprava na osnovu koje sud odreduj izvršenje. Prema tome, obavezu plaćanja doprinosa za izgradnju skloništa, njen obim i rok ispunjenja, utvrđuje nadležni organ uprave, a na osnovu izvršnog rješenja donesenog u upravnom postupku izvršenje određuje i sprovodi nadležni redovni sud. Izvršno rješenje o plaćanju doprinosa za izgradnju skloništa ne sadrži odluku o kamatama, jer odlučivanje o kamatama nije predviđeno članom 203.

Zakona o opštenarodnoj odbrani. To rješenje nije izvršna isprava za naplatu kamata. 92. Obveznik doprinosa za izgradnju skloništa dolazi u docnju s ispunjenjem obaveze plaćanja doprinosa kada prateće rok plaćanja određen rješenjem donesenim u smislu člana 203. Zakona o opštenarodnoj odbrani. Obveznik doprinosa ne može doći u docnju ako nije utvrdena obaveza i određen rok njenog ispunjenja na zakonom propisan način. Za rješavanje sporova o kamatama između društveno-političke zajednice i organizacije udruženog rada nadležan je redovni sud. Do stupanja na snagu Zakona o izmienama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Službeni I ist SFRJ", broj 27/90) za rješavanje sporova o kamatama, zavisno od vrijednosti predmeta spora, bili su nadležni osnovni odnosno viši sudovi (član 34. stav 1. taćka 1.d, odnosno član 38. tačka 1.c.

Zakona o redovnim sudovima), a sada isključivo osnovni sudovi.

Odredbama člana 65. Zakona o preduzećima propisano je da statut društvenog preduzeća, pored os1 alog, sadrži i odredbe o riešavanju sporova (arbitražom ili drugim oblikom za rješavanje spora) između dijelova druš-tvenog preduzeća.

U smislu ove 48 odredbe prvostepeni sud je bio dužan utvrditi da li je nakon stupanja na snagu Zakona o preduzećima (1 1. 1989. godine - član 197.) statutom složenog preduzeća eventualno, predviđeno rješavanje sporova putem arbitraže. Mogućnost rješavanja sporova putem arbitraže propisana je i stavom 1 _ tačka 4. Amandmana LXXVI na Ustav SRBiH ("Službeni list SRBiH", broj 21/90). Ako statutom i opštim aktom tuženog nije predvideno rješavanje sporova putem arbitraže prvostepeni sud bio je dužan utvrditi da li se, u smislu odredaba člana 469-a Zakona o parnićnom postupku ("Službeni list SFAJ", br. 4/77 do 27/90), sud u složenom preduzeću smatra izbranim sudom. U slučaju da se odluka Arbitraže smatra presudom izbranog suda onda se može poništiti pod pretpostavkama iz čl. 485. i 486.

ZPP.

POSTOJI IZBERIVA MJESNA NAOLEŽNOST PO MJESTU POSLOVNE JEDINICE -PRODAVNICE9, AKO SPOR PROIZLAZI IZ PRAVNOG ODNOSA ZASNOVANOG S NJOM I KADA POSLOVNA JEDINICA NIJE UPISANA U SUDSKI REGISTAR. Iz obrazloženja: Za zasnivanje mjesne nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravnog lica (ćlan 59. ZPP) nije relevantna da li je poslovna jedinica upisana u sudski registar koji se vodi za privredne organizacije nego okolnost da li pro-davnica tuženog faktički posluje u tom svojstvu i da li spor izmedu parničnih stranaka proizilazi iz pravnog odnosa tužioca i poslovne jedinice tuženog.

U vrijeme donošenja ranije presude tuženi nije bio stekao pravo vlasništva prodate stvari, pa nije mogao biti obavezan da ga prenese na tužioca. Sada kada je stekao pravo vlasništva nema prepreke da ispuni svoju obavezu. Dakle, između sadašnjeg zahtjeva i ranijeg zahtjeva ne postoji identitet jer je tek nakon donošenja ranije presude tuženi pribavio pravo vlasništva.

Sudovi nalaze da nema osnova za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju po zahtjevu nasljednika primalaca izdržavanJa jer je davateljica izdržavanja ispunjavala svoje obaveze u skladu sa ugovorom, Time, međutim, nije prekludiran tužilac da traži izdvajanje zgrade iz 98. zaostavštine primalaca izdržavanja koja bi po ugovoru trebala da pređe na davaoca izdržavanja, ako dokaže da je tu zgradu podigao svojim sredstvima na zemljištu primalaca izdržavanja i da su ispunjene pretpostavke za sticanje prava svojine građenjem na tudem zemljištu (čl. 24. i 26. stav 1. i 3, Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima).

Radi se o dva potpuno različita zahtjeva pa se tužena ne može pozivati na presuđenu stvar u smislu odredbe člana 330. Zakona o parničnom postupku. (Vrhovni s1, d BiH, Rev. 339/90 od 24. 5. 1991. godine). Član 187. stav 1, čl. 354. i 386. Zakona o parničnom postupku ODBIJANJEM TUŽBENOG ZAHTJEVA ZBOG NEDOSTATKA PnAVNOG INTERESA, UMJESTO DA ODBACI TUŽBU, DRUGOSTEPENI SUD JE UČINIO SAMO RELATIVNU BITNU POVREDU ODREDABA PAANICNOG POSTUPKA. NA KOJU REVIZIJSK!'SUD NE PAZI PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI. Iz obrazloženja; U slučaju nepostojanja pravnog interesa za podnošenJe tužbe (član 187. Zakona o parničnom postupku) odbacuje se tužba. bez meritornog odlućivanja o tužbenom zahtjevu Medutim, to ne predstavlja apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 99.

Član 401-a Zakona o parničnom postupku 2. već relativno bitnu povredu postupka iz člana 354. stav 1. na koju revizijski sud, kada je učinjen u prvostepenom postupku, ne pazi po službenoj dužnosti (član 386. ZPP-a).

Kako se presuda u stvari oslanja na ugovor o prometu neizgrađenog gradevinskog zemljišta, zahtjev za zaštitu zakonitosti je u ovom slučaju blagovremen jer je podnijet u roku od dvije godine (član 401-a Zakona o parničnom postupku).

Kako se u smislu člana 353. stav 2. Zakona o parničnom postupku, presuda zbog izostanka ne može pobijati žalbom zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to se ne može dozvoliti ni ponavljanje postupka zbog novih činjenica ili novih dokaza (član 421. t. 9.

ZPP). (Vmovni sud BiH, Pž. 664/90 od 12. 7. 1991. godine). Član 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ČI. 70. i 446. Zakona o parničnom postupku PARNIČNI SUD ĆE ODBACITI TUŽBU AKO SE NA OSNOVU PRILOŽENE ISPRAVE MOŽE TRAŽITI IZVRŠENJE I KADA TUŽILAC ISTIČE DA IMA PRAVNI INTERES 2A IZDAVANJE PL.ATNOG NALOGA JER JE UGOVORIO MJESNU NADLEŽNOST PREMA SVOM SJEDIŠTU. Iz obrazloženja: U smislu člana 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parnićnom postupku ("Službeni list SFRJ", broj 27/90), kad se na osnovu vjerodostojne isprave može tražiti izvršenje po Zakonu o izvršnom postupku, sud će izdati platni nalog samo ako tužilac učini vjero - vatnim postojanje pravnog interesa za izdavanje platncg naloga.

Ako tužilac ne učini vjerovatnim postojanje pravnog interesa za izdavanje platnog naloga, sud će tužbu odbaciii. Odredbama člana 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku isključen je postupak izdavanja platnog naloga kad se na osnovu vjerodostojne isprave može tražiti izvršenje, izuzev ako tužilac učini vjerovatnim postojanje pravnog interesa za izaavanje platnog naloga. Sporazum o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti u smislu člana 70. Zai ona o parničnom postupku ne čini vjerovami rn postojanje pravnog inte!esa. Korištenje ugovorene mjesne nadle ino sti podrawmijeva vodenie parf!ice. Postupk izvršenja pokreće se i sprovodi po odredbama Zakona o izvršr, om postup- 102. ku. U tom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako Za! 0 nom o izvršnom postupku ili drugim saveznim zakonom nije drukčij određeno.

Povjerilac koji podnosi sudu prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave može koristiti pravo iz sporazuma o mjesnoj nadležnosti u postupku povodom prigovora protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave (član 1 o. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku "Službeni list SFRJ", broj 27/90), pod uslovima iz člana 70. Zakona o parničnom postupku. r rhovni sud E, rl, Pž. 521/91 od 19. 8. 1991. godine isto i u Pž. 704/90 od 12. 7. 1991. godine). Član 465. stav 1. Zakona o parničnom postupku SMATRA SE DA JE POVUČENA TUŽBA U SPORU MALE VRIJEDNOSTI AKO UREDNO POZ'/ANI TUZJLAC NE DOOE NA PRVO ROČIŠTE ZA GLAVNU RASPRAVU PA I KADA JE POONESCIMA PRIJE ROČIŠTA TUŽBENI ZAHTJEV NAJPRIJE SMANJIO.

A POTOM POVEĆAO, ALI NE PREKO GRANICA SPORA MALE VRIJEDNOSTI, Iz obrazloženja: P:-vostepeni sud utvrđuje da tužilac nije došao na prvo ročište za glavnu raspravu, a uredno je pozvan. Shodno tome. u ovom sporu male vrijednosti je nastupila fikcija povlačenja tužbe (član 465. stav 1. ZPP). Na takvo procesno djejstvo ne utiče okolnost što je tužilac u prvom podneskt. izjavio da smanjuje tužbeni zahtjev (član 191. stav 3. ZPP), a u drugom podnesku da tužbu preinačuje (član 19 L stav 1. i 2. ZPPJ, 103. CI. 117. i 467. Zakona o parničnom postupku pošto se prvostepenim rješenjem konstatuje da se tužba smatra povučenom, a to se odnosi i na smanjenu, a kasnije preinačenu tužbu, prije održavanja prvog ročišta za glavnu raspravu, ako ni poslije preinačenja povećanjem novčanog zahtjeva nije spor prestao biti male vrijednosti.

predlog za povraćaj u pre-đašn je stanje dozvoliće se po predlogu stranke ako je stranka propuštanjem ročišta izgubila pravo za preduzimanje neke radnje u postupku, ako su razlozi propuštanja opravdani i ako je predlog blagovremeno podnesen.

Tuženi u predlogu za povraćaj u pređašnje stanje nije naveo na preduzimanje koje radnje je izgubio pravo zbog propuštenog ročišta za glavnu raspravu. Ako stranka ne navodi da je zbog propuštenog ročišta prekludirana u pre. duzimanju neke radnje, onda se ne može dozvoliti povraćaj u pređašnje stanje, iako su razlozi propuštanja opravdani, a predlog blagovremeno podnesen. Propuštanjem ročišta za glavnu rasprnvu na kome je u ovom sporu glavna rasprava zaključena i donesena presuda, stranka gubi ona prava zbog kojih se ta presuda ne može pobijati 104. Član 496-a Zakona o parničnom postupku (član 467. Zakona o parničnom postupku). Prava koja ne gubi zbog propuštenog ročišta strana može ostvarivati u žalbi protiv presude i zbog tih propuštanja se ne može dozvoliti povraćaj u predašnje stanje.

Tužilac, kao izdavalac akceptnog naloga, nije na dan 29. 6. 1990. godine (kada je označeno dospijeće naloga) bio dužnik dospjelog potraživanja iz navedenog ugovora o komercijalnom kreditu.

Osim toga, izdavanje bjanko akceptnog naloga je u suprotnosti sa imperativnim odredbama tač. 39.a i 39.b. Uputstva o obliku, sadržini i upotrebi jednoobraznih obrazaca. za obavljanje poslova platnog prometa u zemlji preko DK ("Službeni list SFRJ", br. 51/84 do 22/89) u vezi sa članom 17. Zakona o finansijskom poslovanju CSlužbeni list SFRJ", br. 10/89, 26/89 i 35/89) važećim u wijeme nastanka obligacionih odnosa izmedu stranaka, jer u času izdavanja nije bio naveden dan dospijeća i iznos na koji glasi. Tužilac je učinio vjerovatnim da 29. 6. 1990. godine tuženi nije bio ovlašćen zahtijevati vraćanje iznosa navedenog u akceptnom nalogu te su ispunjene pretpostavke za određivanje privremene mjere (član 265. stav 2. u vezi sa članom 266. stav 1. tačka 4.

Zakona o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 20/78 do 27/90). Izdavanje akceptnog naloga suprotno imperativnim propisima i ugovoru stranaka čini vjerovatnim opasnost da bi tužilac taj iznos teže naplatio.

Kasnijim aneksom ugovora o poslovnoj saradnji stranke su se sporazumjele o međusobnom prebijanju obaveza, a u spisu se nalaze i njihovi obračuni o prebijanju uzajamnih potraživanja, Prvostepeni i tuženi organ smatraju da je tužilac morao sav ustupijeni porez na promet uplatiti Organizacionom komitetu Univerzijade, jer pokriće troškova proizvodnje i marketinga ne predstavlja trošak finansiranja održavanja Univerzijade, a da je ugovorenu naknadu mogao naplatiti samo po posebno izdatim fakturama.

Polazeći od ovakvog pravnog stava prvostepenim rješenjem obavezan je tužilac da na ime nog poreza nt..proms.t po oi-novu OI/0 rene naMađe upi, ati o.dređe ii i: r: nos. sa kaznenim kamatama, a ialbu tužioca odbila je tužena. U smislu ćlana g_ Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o oporezivanju proizvoda i usluga u prometu ("Službeni list SFRJ", broj 39/85) oslobođeni su plaćanja poreza na promet proizvodi na kojima je vidljivo utisnuta oznaka Univerzijade, ako se proizvode na osnovu pismenog ugovora sa Organizacionim komitetom Univerzijade, pod uslovom da se ustupljeni porez za promet u cjelini upotrebljava za finafl siranje održavanja ove sportske manifestacije, ukoliko se prodaju krajnjim potrošačima u periodu od 1. 1. 1986. godine do 30. 6. 1987. godine.

Prvostepeni i tuženi organ SDK i ne tvrde da ustupljeni porez nije trebao biti u cjelini korišten za finansiranje održavanja Univerzijade, tako da predstavlja prihod Univerzijade, ali smatraju da 111. je morao biti u cjelini uplaćen Organizacionom komitetu Univerzijade. a ne umanjivan za ugovorenu naknadu, čiju je naplatu tužilac morao posebno zahtijevati od Organizacionog komite. ta Univerzijade, U ovakvom slučaju Služba društvenog knjigovodstva nije ovlaštena da interveniše jer u smislu člana 41. Zakona o službi društvenog knjigovodstva SFRJ, kontroliše samo pravilnost i blagovremenost izvršavanja obaveza prema društveno-političkim zajednicama i njihovim fondovima po osnovu poreza i drugih dažbina korisnika društvenih sredstava koje su utvrđene zakonom i drugim propisima.

AAti'lno legitimisan da zahtijeva plaćanje dijela ustupljenog tužiocu mogac je biti samo Organizacioni komitet Univerzijade. Ovaj sud smatra i da ugovor o plaćanju naknade u procentu od ustupljenog poreza nije protivan pomeoutoj zakonskoj odredbi, jer se tim putem samo utvrđuje naknada za povećane troškove proizvodnje i marketinga. da bi se ostvarili što veći prohodi za finansiranje održavanja Univerzijade, pa se ustupljeni porez na promet i u ovom dijelu u suštini koristi u cilju u kome je zakonom dato poreska oslobođenje. Nije nedopušten ni sporazum o kompenzaciji potraživanja tužioca sa obavezom uplate ustupljenog poreia na promet Organizacionom komitetu Univerzijade, da bi se izbjegle dvostruko plaćanje, jer je u skladu sa odredbama tada važećeg ćlana 105. stav 3.

Zakona o službi društvenog knjigovodstva SFRJ i sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima o prestanu obaveza prebijanjern.

A NAJKASNIJE U ROKU OD 30 DANA 00 DANA iZVRŠNOSTI ODLUKE O IZDRŽAVANJU. U OVOM POSTUPKU POLOŽAJ STRANKE NEMA SUD, VEĆ LICE U ČIJU JE KORIST ODREOENO lZDRžAVANJE (POVJERILAC IZDRLAVANJA), ALI SUD KOJI JE DONIO IZVRŠNU ISPRAVU PRETHODNO SNOSI TROŠKOVE IZVRŠNOG POSTUPKA IZ PREDRAČUNSKIH - BUDŽETSKIH SREDSTAVA ODOBRENIH SUDU. 3. ČLAN 256-8 STAV 1. PZ PRVENSTVENO SE PRIMJENJUJE NA NEZAPOSLENA LICA. ALI I NA PREDUZETN IKE, ZANATLIJE, INDIVIDUALNE ZEMLJORADNIKE i OSTALA LICA KOJA STIČU STALNE PRIHODE OD IMOVINE I IMOVINSKIH PR/'.VA. TA LICA ĆE SE OBAVEZA TI DA PLAĆAJU IZDRžAVANJE U FIKSNOM NOVČANOM IZNOSU, AKO JE IZNOS IZDRžAVANJA VEĆI OD ZAJAMČENOG LIČNOG DOHOTKA. U SMISLU ČLANA 256•B STAV 2. PZ, A KADA JE IZDRŽAVANJE ODREĐENO U FIKSNOM NOVČANOM IZ JOSU NE PRIMJENJUJU SE OGRANIČENJA IZ ČLANA 256-C PZ.

U sudskoj praksi na području SRBiH pojavile su se značajne dileme prilikom primjene odredaba č1. 256-a, 256-bi 256-c PZ, dodatih članom 9. Za' ona o izmjenama i dopunama PZ "Službeni list SRBiH", broj 44/89). Nakon konsultacije sa višim sudovima na području SRBiH, zaključeno je da bi se najizraženiji problemi mogli prevazići samo brisanjem odredbi člana 256-b stav 2. i člana 256-c u cjelini, te novetiranjem člana 256-b stav 1. PZ, a da je za sada moguće usvojiti samo stavove pod tačkama 1 do 3. radi ujednačavanja sudske prakse u nekim od pravnih pitanja izazvanih primjenom navedenih zakonskih propisa. Usvojeno pravno shvatanje se zasniva na slijedećim razlozima: Tačka 1) U smislu člana 256-a stava l. PZ, sud će obavezati dužnika izdri.avanja koji se nalazi u radnom odnosu, ili je korisnik penzije ili prima stalnu mjesečnu novčanu rentu, da plaća buduće mjesečne iznose izdržavanja u procentu od ličnog dohotka, penzije ili stalne novčane rente. U sudskoj praksi je bilo kolebanja oko toga da li ovu odredbu treba u praksi šire ili restriktivno primjenjivati, te da li se može primijeniti i kada dužnik izdržavanja ima neke druge stalne mjesečne prihode, sem pomenutih u ovom propisu. Smisao propisivanja ove zakonske odredbe je da povjeriocu zakonskog izdržavanja obezbijedi stabilne izvore podmirenja potraživanja. te da ga zaštiti od posljedica inflacije i omogući laku i brzu naplatu potrebnih iznosa izdržava-nja. Imajući ovaj cilj u vidu kod tumačenja zakonske norme, mora se zaključiti da se član 256-a PZ primjenjuje i kada je obveznik izdržavanja u radnom odnosu na određeno vrijeme tim prije što se ovaj radni odnos često i produžuje, a sa ličnim dohotkom kod primjene ovog propisa treba izjednačiti i nakMdu koju lice iz radnog odnosa prima umjesto ličnog dohotka (npr. tokom privremene spriječenosti za rad zbog bolesti), bilo da mu je isplaćuje poslodavac ili je prima od zajednice zdravstvene zaštite, odnosno po propisima o invalidskom osiguranju. lako propis govori o obavezi plaćanja budućih mjesečnih iznosa izdržavanja, plaćanje treba odrediti u procentu od svih primanja obveznika izdržavanja isplaćenih u toku mjeseca, dakle i kada mu se lični dohodak isplaćuje u kraćim vremenskim razdobljima od mjesec dana (polumjesečno, sedmično). Procenat koji treba primijeniti određuje se, međutim, na osnovu prosječnih mjesecnih primanja obveznika izdržavanja u periodu koji prethodi momentu od koga počinje obaveza plaćanja izdržavanja odredena u procentu. Polazeći od cilja ovog propisa, treba ga primijeniti i u slučaju da je dužnik izdržavanja korisnik bilo koje penzije, ali i stalnih mjesečnih primanja iz osnova invalidskog osiguranja koja se mogu smatrati dopunskim primanjima uz penziju ili su poseban stalni novčani prihod obveznika izdržavanja. Ta primanja ako su poseban prihod, kao i stalna novčana renta, moraju bili od približno jednakog ekonomskog značaja za povjerioca i dužnika izdržavanja kao i lični dohodak, odnosno penzija, jer pomenuti zakonski propis očito ima u vidu novča na primanja dužnika izdržavanja 57 lt koja predstavljaju temelj za podmirenja obaveze izdržavanja. To su npr. novčani prihodi obveznika izdržavanja pomenutt u članu 93. stav 4. i 5. Zakona o izvršnom postupku i njima sličrii, no samo ako nisu izuzeti od izvršenja u c-.j, o, lini (potfaživanja dužnika spomenuta u članu 92. Zakona o izvršnom postupku). CIAn 256-a stav 1. PZ se primjenjuje i kada obveznik izdržavanja ima potraživanja: z tog propisa u stranoj valuti, no samo ako se primjenjuje domaće pravo (čl. 36, 38. do 42. i 45. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Sl11 žbeni iist SFRJ", broj 43/82). Ovo bez obzira da li se radi o potraživanju u stranoj valuti koja se dužniku isplaćuju u SFRJ ili incstrans1 vu, te bez 01nira da ti je on državljanin SFAJ m stranac. Ako se, međutim, obaveza izdržavanja ima ispuniti u SFRJ (novčane obaveze se, u smislu člana 320. stav 1. Zakona c ob!igacionim odnosima, ispunjavaju u mjastu prebivališta, odnosno boravišta povjeriocaJ sud mora naložili ispla, u iznosa izdržavai"lja u dinarskoj protuvrijednosti jer je, u smislu ćlana '16. stav 1. Zakona o deviznom poslovanju (osnovni tekst u "Službenom listu SFRJ, broj 66/85 izmjena u "Službenom listu SFRJ", broj 82/90), te člana 40. Zakona o Narodnoj banci Jugoslavije i jedinstvenom monetarnom poslovanju narodnih banaka republika i narodnih banaka autonomnih pokrajina ("Službeni list SFRJ", broj 34/89), zabranjeno plaćanje i naplaćivanje u devizama između domaćih lica i između domaćih lica i stranih lica u Jugoslaviji, a sve obaveze koje glase na novac, a nastale su u Jugoslavniji, moraju se izražavati u dinarima i izvršavati sredstvima plaćanja koja glase na dinare. Obaveza je dovoljno određena nalaganjem isplate u dinarskoj protuvrijednosti obračunatoj po kursu na dan isplate, a ovim se ne vrijedaju propisi o deviznom i monetarnom poslovanju, jer nakon novele člana 16. stava L Zakona o deviznom poslovanju (član 11. Zakona o privremenim mjerama o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju, ("Službeni list SFRJ", broj 85/89) i član 16. istoimenog zakona, "Službeni list SFRJ", broj 82/90), u pravnom sistemu SFRJ ne postoji zabrana tzv. valutne i zlatne klauzule (zabrana vezivanja dinarske obaveze za kurs strane valute ili cijenu zlata). Ovakvom odlukom se ne vrijeda ni zabrana indeksne klauzule (član 396. ZOO), jer se ne vezuje za promjene cijena dobara, robe i usluga. Tačka 2) Odredbom člana 256-a stava 2. PZ naloženo je sudu da postupak izvršenja radi naplate izdržavanja iz prethodnog stava ovog člana pokrene po službenoj dužnosti. Kako je pravilo da se postupak izvršenja pokreće na prijedlog povjerioca (član 2. stav 1. Zakona o izvršnom postupku), ovaj izuzetak se mora restriktivna tumačiti. Polazeći od cilja ovog propisa - da se ubrza naplata potraživanja zakonskog izdržavanja dosudenog na ovaj načln, logičan je zaključak da se ovim propisom nalaže pokretanje izvršnog postupka po službenoj dužno:.ti samo kada se radi o prinudnoj naplati dosudenog potraživanja izdržavanja pljenidbom i prenosom radi naplate onih novčanih potra živaoja dužnika u odnosu na koje je u procentu određeno ispunjenje obaveze izdržavanja. Sud koji je donio izvrš(lu isp,.avu i raspolaže podacima samo o tom dijelu imovine dužnika izdržavanja, pa može i pokrenuti i provesti postupak izvršenja na lak i brz način. Ukoliko - se radi o izvršenju na drugim sredstvima dužnika (pokretnim i nepokretnim stvarima, pa i drugim novčanim potraživanjima) radi npr. naplate zaostalih obroka izdržavanja, postupak izvršenja bi se pokretao po prijedlogu povjerioca izdržavanja. Kada se pokreće postupak po službenoj dužnosti ni; e potrebno podnositi prijedlog za izvršenje. Prijedlog se pominje samo u članu 2. stava 1. ZIP, kada se postupak pokreće po dispoziciji povjerioca, a pogotovu je insistiranjP. na prijedlogu neopravdano kada je sud provođenja izvršenja onaj sud koji je i donio izvršnu ispravu. Kako Zakon o izvršnom postupku nema posebne odredbe o pokretanju i vodenju postupka izvršenja po službenoj dužnosti, treba analogno primijeniti odgovarajuće odredbe Zakona o opštem upravnom postupku ("Službeni list SFRJ", broj 47/86 -prećišćeni tekst) član 274. stav 2, član 278, član 283. To znači da će sud koji je donio izvršnu ispravu, donijeti i provesti rješenje o izvršenju bez prijedloga (tehnički prenošeojem spisa iz parničnog u izvršni referat), a ako se ta dva suda razlikuju, parnični sud će izvršnom sudu dostaviti izvršnu ispravu sa potvrdom izvršnosti, na osnovu koje će izvršni sud donijeti i provesti rješenje o izvršenju. Primjenjujući po analogiji odredbe člana 278. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku, izražen je stav da je sud dužan da postupak izvršenja po službenoj dužnosti, donošenjem rješenja o izvršenju, pokrene bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od izvršnosti odluke o izdriavanju. U ovom slučaju je potrebno hitno postupati, a određivanje roka, iako je instruktivne prirode i njegovo poštovanje nije obezbijeđeno nekom neposrednom sancijom, poslužiće kao mjerilo savjesnog postupanjasudije u obavljanju svoje dužnosti. U ovom izvršnom postupku, koji se ne pokreće po službenoj dužnosti u javnom interesu, već u interesu povjerioca izdržavanja nainačenog u izvršnoj ispravi, nije moguće primijeniti odredbe člana 2. stava 4. Zakona o izvršnom postupku, po kojima bi sud koji pokreće postupak imao poloiaj povjerioca. Sud bi u tom slučaju bio stranka u postupku koji bi sam vodio i pored povjerioca iz izvršne isprave. Usvojeri je, stoga, s1.ev da položaj stranke - povjerioca u izvršnom postupku ima povjer; tač izdržawinjA iz izvršne isprave, ali će se troškovi izvršeri_ia p!edujmiti iz budžetskih sredstava.,_,, d kr.i; jc-donio izvršnu ispravu. kako je propisar, o u članu 32. stava 4. Zakona o fzvršriom postuoku. Tačka 3) Članorn 256-b sta.11 1. PZ prnpisano je da će sud obavezati lice koje nema potraživanja navedena u članu 256-a stav, PZ da plaća buduće mjesečne iznose izdrfavanj:3 u novčanim iznosima koji se od; uđuju u procentu oi: I zajamćenog ličnog dohotaka u SRBH u sudskoj praksi su povodom primjene ovog propisa izraženi stavovi da se, s obzirom r.a nizak nivo zajamčenog ličnog dohotka, ovaj propis može odnositi samo na nezapcslena lica i tica slabog imovinskog stanja. Nema, međutim, os-nova ta takvu tumačenje, propis se odnosi na sva lica. sem onih iz člana 256-a stava 1. PZ ali će se kod lica znav, ijih imovinskih mogućn stiče-šće primijenit: stav 2. člana 256-b Porodičnog za?na Kada iznos izdržavanja treba da tude već od zaj„mčenog ličnog dohotka,::, dredice sud izdrfavar._1e u mjesečnom apsolutr: crn ncvčanO! r1 iZ OSu. U članu 256-c pz propisana. su samo ograničenja visine procenta na osnovu koga je dosuđeno izdržavanje po odredbama čf 256-a i 255-b PZ, pa je očigledno (suprotno nekim mišljenjima izraženim u sudskoj pral: si) da s ta ograničer.ja ne odnose na dosudivanje izdržavanja u fiksr, om novčanom iznosu. Svako automatsko ograničavanje ovog iznosa izdržavanja bilo bi suprotne, svrsi propisivanja odredbe člana;,55.b stav 2. Porodičnog zakona. 112. Član 9. stav 1. Zakona o eksproprijaciji PRESELJENJE VLASNIKA NEPOKRETNOSTI NE MOŽE BITI RAZLOG ZA GUBITAK PRIVREDNOG INTERESA VLASNIKA DA KORISTI SVOJE NAPUŠTENE NEPOKRETNOSTI ILI NJIHOV DIO U SITUACIJI KADA JE NASTAVIO DA IH OBRADUJE I KORISTI SVE DO DANA EKSPROPRIJACIJE I OD PRIHODA SA ISTIH IZDRŽAVA RODITELJA KOJI JE SA NJIMA OSTAO DA ŽIVI, PAT AJ INTERES MOŽE IZGUBITI SAMO ZBOG DJELIMIČNE EKSPROPRIJACIJE NEPOKRETNOSTI POD USLOVIMA PROPISANIM ČLANOM 9. STAV 1. ZAKONA O EKSPROPRIJACIJI. Jz obrazloženja: Na osnovu izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica u upravnom postupku izveden je pravilan zak!jučak da je raniji vlasnik eksproprisanih nekretnina nakon izvršene eksproprijacije 1987. godine izgubio privredni interes da koristi preostalo zemljište, pa je otuda bilo osnova da mu se primjenom člana 9. Zakona o eksproprijaciji ekspropriše i preostalo zemljište. Naime, kako se iz spisa vidi u upravnom postupku je utvrđeno da je 1987. godine Z.M. eksproprisana porodična stambena zgrada sa pomo ćnim objektima, kao i 17.311 m2 najkvalitetnijeg zemljišta, s tim što mu je naknadno fO prijedlogu tužitelja eksproprisano i 1.530 m za izgradnju lokalnog puta od naselja S. do A. Nadalje j utvrđeno da je vlasniku preostalo 20 697 m zemljišta, od ćega obradivo zemljište čini površinu od 1.dos m2, dok je ostalo zemljište po kulturi pašnjak 3. i 4. klase i šuma 7. klase. U toku postupka je, takode, utvrđeno daje vlasnik nekretnina do eksproprijacije i preuzima nja eksproprisanog zemljišta koristio i obrađivao cjelokupno imanje i da je sa istog ostvario znatne prihode. Iz spisa se nadalje vidi da je na predmetnom imanju do preuzimanja eksproprisanog dijela živjela majka tužitelja i sa istog ostvarivala prihode koji su joj obezbjeđivafi egzistenciju. Proizilazi, dakle, da je vlasnik prije eksproprijacije ostvarivao dodatne izvore prihoda, dok je njegova majka od prihoda sa imanja obezbjeđivala svoju egzistenciju. Kada se ovo ima u vidu tada se ne može prihvatiti tvrdnja tužitelja da je vlasnik eventualno izgubio privredni interes za spornim preostalim zemljištem usljed preseljenja, a ne zbog eksproprijacije najkvalitetnijeg zemljišta kao i porodične stambene zgrade sa pomoćnim objektima. Ova tvrdnja tužitelja mogla bi se prihvatiti pod uslovorn da je vlasnjk predmetnog zemljišta nakon preseljenja u S. zapostavio svoje imanje i da isto nije obradivao i sa istog ostvarivao prihode, što ovdje nije slučaj. Stoga sud nalazi da je usljed eksproprijacije navedenih nekretnina vlasnik Z. M. izgubio privredni interes za korišćenje preostalih nekretnina, jer isti nema nikakvog ekonomskog interesa da dolazi iz S. na preostale nekretnine radi korišcenja, s obzirom na njegovu kulturu i kvalitet, kako je to uostalom za. ključio i vještak poljoprivredni stručnjak.

Ovo stoga što se iz provedenih dokaza vidi da K.F, nije raniji vlasnik predmetnog zemljišta 114. već njegov otac K.M. koji svoj suvlasnički dio predmetnog zemljišta nije prenio pravnim poslom na svog sina F, Odredbom člana 21, Zakona o građevinskom zemljištu propisano je ko se smatra ranijim vlasnikom neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta i koja prava raniji vlasnik ima na gradskom gradevinskom zemljištu. Prema navedenoj zakonskoj odredbi K.F. se ne može smatra i ranijim vlasnil om neizgrađenog građevinskog zemljišta, jer nije bio vlasnik predmetnog zemljišta prije prelaska istog u društveno vlasništvo, niti je raniji vlasnik na njega prenio pravnim poslom pravo korištenja tog zemljišta.

dok je odredbom stava 4. istog člana propisano da se naknada određuje i isplaćuje po odreclbama Zakona o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH", broj 12/87). 60 Odredbom člana 75.

Zakona o eksproprijaciji propisano je da se poslije pravnosnainosti rješenja o eksproprijaciji provodi postupak kod nadležnog organa uprave za sporazumno odredivanje naknade za eksproprisanu nepokretnost. Dakle, o naknadi za eksproprisane nepokretnosti odlučuje se u posebnom postupku, a zakon pravnosnažnosti rješenja o eksproprijaciJL Stoga na zakonitost osporenog rješenja nema nikakvog ulicaja prigovor tužiteljice da joj nije isplaćena naknada za preuzeto zemljište, jer se pitanje naknade rješava u posebnom postupku i to nakon što rješenje o preuzimanju zemljišta postane pravosnažno, a ne ranije. Prema tome. 2a ulazak u posjed tužiteljičinog zemljišta nije bilo nužno da se tužiteljici prethodno isplati pravična na nada, kako 10 tužiteljica neosnovano navodi u tužbi.

U postupku preuzimanja gradevmskog zemljišta koji se provodi po odredbama Za one1 o građevinskom 7emljištu, za razliku od postupka eksproprijacije, n, je predviđeno da se mora pribaviti dokaz o obezbjedenju novčanih sredstava za plaćanje naknade. pa se otuda nije mogao pritwaliti kao osnovan prigovor iz tužbe da se nije mogio do, valiti izvršenje u ovom predmetu;:, rije nego se obezbijedi ovaj dokaz. Ovo je i 115. razumljivo kada se ima u vidu da prema članu 44. stav 3. Zakona o gradevinskom zemljištu naknadu za preuzeto zemljište plaća opština, koja pored namjenskih sredsta11a za ove potrebe garantuje isplatu naknade i s11 ojim budžet skim sredstvima.

koja treba da se nadzida, odnosno u kojoj će se vršiti pretvaranje zajedničkih prostorija u stanove Po članu 8. stav 2. ovog zakona pravo na nadzidivanje, odnosno na pretvaranje zajedničkih prostorija u stanove stiče se putem konkursa pod uslovima, na način i u postupku koji odlukom propiše skupština opštine.

Prema tome, prvenstveno pravo na pretvaranje zajedničkih prostorija kućnog savjeta u zgradi u Ulici AFŽ broj 10. u S, u kojoj se nalazi 20 stanova može imati samo društveno pravno 118. lice koje je nosilac prava raspolaganja na 10 ili više stanova u zgradi kao cjelini. a ne u jednom od ulaza u toj zgradi. Tužitelju koji ima pravo raspolaganja samo na pet stanova u predmetnoj zgradi ne pripada prvenstveno pravo, pa je tuženi pravilno i zakonito postupio kada je poništio prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak. Kako u ranijem postupku nije bilo odlučeno o zahtjevima žalitelja, a trebalo je o njima odlučiti istim rješenjem kada je odlućeno i o zahtjevu tužitelja, to će se u ponovnom postupku odlučiti po svim postavljenim zahtjevima za utvrđivanje prvenstvenog prava na pretvaranje zajedničkih prostorija u stanove u navedenoj zgradi.

Ako nijedno od društveno pravnih lica nema u predmetnoj zgradi, pravo raspolaganja na 10 ili više stanova, onda će se o zahtjevima tužitelja i žalitelja, te ostalih zainteresovanih društvenoprav nih lica, ako ih bude, odlučiti konkursom pod uslovima, na način i u postupku koji propisuje Odluka opštine Novi grad S. na koju se tužitelj poziva u tužbi.

Ako je tačna ova okolnost da jo Š.J. živio i stanovao u predmetnom stanu sam u periodu odsustva nosioca stanarskog prava iz stana (mada je J. u to vrijeme bio malodoban, pa je i njemu bila neophcdna pomoć i staranje roditelja), tada je odh..; b -da li je u momentu kada je nosilac stanarsko:/ i-'rava prestao da koristi stan i boravi na drugom mjestu Š.J. već imao položaj članaporodičnog domaćinstva, tj. da li je do tog momenta trajno živio i stanovao u predmetnom stanu sa djedom.

Ovo zbog toga što prema pravnom shvatanju ovog suda lica taksativno navedena u odredbi člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (srodnici nosioca stanarskog prava), koja svojstvo člana porodičnog domaćinstva zasnivaju na trajnom življenju i stanovanju sa nosiocem stanarskog prava u istom stanu, ne gube položaj člana porodičnog domaćinstva za vrijeme dok nosilac stanarskog prava odsustvuje iz stana privremeno prije smrti zbog bolesti i starosti i za to w[jem boravi kod srodnika, u bolnici ili sličnoj us: ancvi, ako su u momentu prestanka korištenja stana od strane nosioca stanarskog prava već imala položaj člana porodičnog domaćinstva. U ovakvim okolnostima namjere nosioca stanarskog prava i člana porodičnog domaćinstva nije bila da u periodu odsustva nosioca stanarskog prava iz stana prestaje trajna zajednica života i stanovanja, nego se smatra da ova zajednica života i stanovanja traje i u periodu odsustva nosioca stanarskog prava iz stana.

Obzirom na ovo, odlučno je u konkretnom slučaju utvrditi da li je Š.J. u momentu kada je nosilac stanarskog prava prestao da kori!c: predmetni stan da bi boravio kod kćerke već imao položaj ćlana porodičnog domaćinstva, odnosno da li je do tog momenta trajno živ'c r stanovao sa djedom. Međutim ukohko je š J. počeo da korist predmetni stan u periodu kada nosilac stanarskog prava boravi u drugom mjestu njegov pcložaj člana porodičnog domc1 ćin stav; i dovodi se u pitanje, jer u tcm slučaju ne pos1 oi1 trajne!tvljenje i stanovanje u stanu sa djeriom. Zbog toga je potrebno u tom pravcu brižljivo cijeniti iskaze saslušanih svjede a. prijavu o bo: vku S.J na predmetnoj adresi, a zatim izvesti dalje dokaze u pogledu utroška 119. vode u predmetnom stanu kao i u stanu roditelja.

Okolnost utroška vode može se sa sigurnošću utvrditi na osnovu pismene evidencije o plaćanju vode. a n na osnov"' iskaza svjedoka, kako S'-1 to organi uprave u konkretnom slučaju cijenili.