Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 4/1991

Međutim, Republički javni tužilac je protiv drugostepene presude uložio zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede krivičnog zakona u korist okrivljenih, sa prijedlogom da se t a povreda samo konstatuje, a da se pravosnažna presuda ne dira.

Vrhovni sud BiH je uvažio zahtjev za zaštitu zakonitosti, te je konstatovao navedenu povredu krivičnog zakona u korist okrivljenih. Naime, Vrhovni sud je prihvatio navode javnog tužioca iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti da je drugostepeni sud učinio povredu krivičnog zakona iz člana 365. stav 1. ZKP, u vezi sa članom 8, stav 2. KZ SFRJ i članom 159. stav 1. KZ SRBiH u korist okrivljenih kada ih je oslobodio od optužbe. Pri tome drugostepeni sud je pošao od jednostrane, pogrešne ocjene da radnje okrivljenih ne predstavljaju krivično djelo iz člana 159. stav 1. KZ SRBiH, samo zbog toga što vrijednost ukradenog željeza u vrijeme donošenja drugostepene presude od 57,00 dinara predstavlja neznatnu društvenu opasnost zbog male vrijednosti toga željeza. Međutim, po nalaženju Vrhovnog suda, osnovani su navodi iz zahtjeva javnog tužioca da su radnje okrivljenih u vrijeme izvršenja krivičnog djela predstavljale krivično djelo krađe, a ne krivično djelo s itne krađe.Ako se ima u vidu količina ukradenog željeza i koliko bi pri kupovini sada tu količinu trebalo platiti, onda se jasno vidi da drugostepeni sud nije u ovom slučaju pravilno protumačio odredbu iz člana 8, stav 2. KZ SFRJ. Gledajući apstraktno prisvojeni iznos od 57,00 dinara, on zaista predstavlja neznatnu društvenu opasnost, jer je to stvarno malog značaja i njegovo prisvajanje predstavlja neznatan iznos. Ako se, s druge strane ovo pitanje posmatra cjelovitije, vidi se da je tako mali iznos nastao kao posljedica inflacije i devalvacije dinara. Zbog toga se, kod ocjene da li će se primijeniti odredba iz člana 8. stav 2. KZ SFRJ mora imati u vidu protivpravno prisvojenu stvar, a ne samo njenu vrijednost u vrijeme prisvajanja, pa i koliko bi ona sada vrijedila kada bi se kupovala. Kada bi se stvari tako postavile, vidjelo bi se da se radi o vrijednosti od samo 57,00 dinara, a prema tome i o djelu neznatne društvene opasnosti, koje bi bilo malog značaja i neznatnih štetnih posljedica. Kada drugostepeni sud nije tako postupio, već posmatrajući stvari jednostrano i površno povrijedio je krivični zakon u korist okrivljenih kada je preinačio prvostepenu presudu i okrivljene na osnovu člana 350. tačka 1. ZKP oslobodio od optužbe. Iz tih razloga zahtjev javno g tužioca za zaštitu zakonitosti, koji ukazuje na tu povredu, kao osnovan valjalo je uvažiti i odlučiti kao u ovoj presudi.

Protiv te presude izjavio je žalbu javni tužilac zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, sa prijedlogom da se ta presuda ukine, i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Stav žalbe javnog tužioca je da je prvostepeni sud pogriješio kada je postupanje okrivljenog pravno ocijenio da je bilo u granicama nužne odbrane. Smatra da je postupanje okrivljenog trebalo ocijeniti kao prekoračenje granica nužne odbrane i oglasiti ga krivim za pokušaj krivičnog djela ubistva u prekoračenju granica nužne odbrane. Žalba ne spori da su oštećeni i još dva lica napali brata okrivljenog, i da su ga oborili na zemlju i tukli rukama. S obzirom da nisu up otrijebili nikakve predmete mišljenja je da se okrivljeni ne može pozivati na nužnu odbranu i da to ni prvo - stepeni sud nije mogao prihvatiti, već da je trebao uzeti da je okrivljeni postupao u prekoračenju granica nužne odbrane kada je u takvim okolnostima u oštećenog ispalio dva metka iz pištolja iz neposredne blizine.

Vrhovni sud je takve žalbene prigovore javnog tužioca ocijenio neosnovanim i dosljedno tome odbio njegovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

Naime, prema stanju u spisu oštećeni je od ranije u zavadi sa okrivljenim i njegovim bratom zbog otvaranja istovrsne radnje u istoj ulici, da su i ranije oštećeni i njegova porodica prijetili okrivljenom i njegovom bratu, zbog čega je i služba javne bezbjednosti intervenisala, te da je to i bio razlog da su oštećeni i njegov brat, kao i treće lice, napali brata okrivljenog kritične prilike, i da su ga oborili na zemlju i tukli. U takvoj situaciji, kada je okrivljeni vidio da mu brat oboren na zemlju bespomoćno leži i da ga tuku tri lica, i po ocjeni ovoga suda prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak da je okrivljeni postupao u nužnoj odbrani, a ne u njenom prekoračenju kada je iz neposredne blizine u oštećenog ispalio dva metka iz pištolja.

Takav zaključak prvostepenog suda nije mogao dovesti u sumnju ni javni tužilac naprijed navedenim prigovorima.

Zbog toga je ovaj sud žalbu javnog tužioca odbio kao neosnovanu i potvrdio kao pravilnu presud prvostepenog suda kojom je okrivljeni oslobođen od optužbe zbog postupanja u nužnoj odbrani.

Protiv te presude okrivljeni je izjavio žalbu, između ostalog, i zbog odluke o kazni, ali u njoj nije ukazao na prednju povredu zakona, već samo na to da mu je kazna prestrogo odmjerena, te je predložio da se prvostepena presuda preinači, tako da mu se izrekne blaža kazna ili uslovna osuda.

Vrhovni sud BiH je djelimičnim uvažavanjem žalbe okrivljenog, a i po službenoj dužnosti u smislu člana 376. ZKP, prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni, tako što je okrivljenom za krivično djelo iz člana 150. KZ SRBiH, za koje je oglašen krivim, primjenom odredbi o ublažavanju kazne iz čl. 42 i 43. KZ SFRJ, izrekao kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci.

Za krivično djelo razbojništva iz člana 150. KZ SRBiH propisana je kazna zatvora od jedne godine do dvanaest godina.

Kako je prvostepeni sud okrivljenom izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine nije trebao primijeniti odredbe o ublažavanju kazne iz članova 42. i 43. KZ SFRJ. Međutim, kada je te odredbe primijenio onda je trebao okrivljenom izreći kaznu zatvora ispod jedne godine.

Ovo tim prije što je utvrdio da na strani okrivljenog zaista postoje osobito olakšavajuće okolnosti što je svakako i osnov za primjenu navedenih odredbi. Polazeći od te činjenice, ovaj sud je, prihvatajući primjeni odredbi iz čl. 42. i 43. KZ SFRJ, iz prvostepene presude, i utvrđenja prvostepenog suda o postojanju osobito olakšavajih okolnosti, po službenoj dužnosti prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni, tako što je okrivljenom izrekao blažu kaznu od propisane za za djelo za koje je oglašen krivim, ispravljajući na taj način povredu krivičnog zakona, koju je učinio prvostepeni sud.

Kada je u pitanju visina kazne, ovaj sud je o istoj odlučio i djelimičnim uvažavanjem žalbe okrivljenog, tako što mu je odmjerio kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci smatrajući da ta kazna odgovara težini učinjenog krivičnog djela i stepenu društvene opasnosti okrivljenog kao učinioca toga djela, očekujući osnovnom da je ta kazna dovoljna za postizanje opšte i posebne svrhe kažnjavanja iz čl. 5. i 33. KZ SFRJ.

Vrhovni sud BiH je takav zahtjev osuđenog odbio kao neosnovan, a ovo iz slijedećih razloga:

Osuđeni prednje navode iz zahtjeva svodi na to da je pravosnažnom presudom povrijeđena odredba iz člana 50. stav 2. KZ SFRJ, a s tim u vezi i da je učinjena povreda odredbi iz člana 365. stav 1. tačka 6. ZKP, iz čega izvodi i zakonski osnov za vanredno preispitivanje pravosnažne presude u smislu odredbi iz člana 427. ZKP

Prema odredbi člana 50. stav 2. KZ SFRJ zatvor ili novčana kazna koju je osuđeni izdržao, odnosno platio za prekršaj ili privredni prestup uračunava se u kaznu izrečenu za krivično djelo čija obilježja obuhvataju i obilježja prekršaja ili privrednog prestupa.

Iz ove odredbe proizilazi da je pravosnažna presuda propustila da postupi po ovom propisu.

Međutim, prema odredbi iz člana 136. stav 1. ZKP, ako je pojavi sumnja o dozvoljenosti izvršenja sudske odluke ili o računavanju kazne, ili kao u pravosnažnoj presudi nije odlučeno o uračunavanju pritvora ili ranije izdržane kazne ili uračunavanja nije pravilno izvršeno o tome će odlučiti posebnim rješenjem predsjednik vijeća suda koji je sudio u prvom stepenu.

Prema tome, propust suda da postupi po članu 50. KZ SFRJ, otklanja se na osnovu propisa iz člana 136 stav 1. ZKP

Iz tih razloga osuđenom i ne pripada pravo na na podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude zbog povrede odredbe iz člana 50. KZ SFRJ, a što proizilazi i iz člana 427. stav 1. tačka 1. i člana 365. tač. 1. do 4. i tačka 5. ZKP Naime, povreda koju je učinila pravosnažna presuda predstavlja povredu iz tačke 6. člana 365. ZKP, a zbog te povrede, prema odredbi iz člana 427. stav 1. tačka 1. ZKP, ne može se podnijeti ovaj vanredni pravni lijek.

Iz tih razloga zahtjev osuđenog je Vrhovni sud odbio kao neosnovan.

Vrhovni sud BiH je odbio takvu žalbu okrivljenog kao neosnovanu.

Po ocjeni ovog suda prema mlađem punoljetnom licu, koje je u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela bilo stariji maloljetnik ne može se uopšte izreći vaspitno-popravna mjera pojačanog nadzora. Iz tih razloga žalba okrivljenog iz tog osnova i nije mogla biti uvažena. Ovakva ocjena ovog suda temelji se na odredbi člana 81. stav 3. KZ SFRJ, prema kojoj se punoljetnom licu može za krivično djelo koje je izvršilo kao stariji maloljetnik izreći odgovarajuća zavodska vaspitna mjera. Iz ovoga jasno proizilazi da se takvom licu ne može izreći vaspitno-popravna mjera pojačanog nadzora, koja se žalbom okrivljenog neosnovano predlaže. nasuprot tome potrebno je napomenuti da se takvom licu pod uslovima iz člana 77. KZ SFRJ, može izreći i kazna maloljetničkog zatvora. Koju će od ovih sankcija izreći, sud će uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito težinu učinjenog djela, vrijeme koje je proteklo od njegovog izvršenja, vladanje učinioca kao i svrhu koju treba postići ovim sankcijama. Međutim, punoljetnom licu koje je u vrijeme suđenja navršilo 21. godinu života (član 81. stav 4. KZ SFRJ) sud može umjesto maloljetničkog zatvora izreći zatvor ili uslovnu osudu.

Imajući u vidu naprijed izloženo Vrhovni sud je žalbu okrivljenog odbio kao neosnovanu i potvrdio kao pravilno i zakonito prvostepeno rješenje.

Međutim, prvostepeni sud je okrivljenog oslobodio od optužbe iako je utvrdio sve činjenice i okolnosti, sem toga da je okrivljeni bio u alkoholiziranom stanju, a s tim u vezi i da je bio očigledno nesposoban za bezbjedno upravljanje motornim vozilom. Iz toga je izveo i zaključak da nema dokaza da je okrivljeni učinio krivično djelo iz člana 186. stav 1. u vezi sa članom 182. stav 1. KZ SRBiH.

Protiv te presude žalbu je izjavio javni tužilac zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Drugostepeni sud je odbio žalbu javnog tužioca i potvrdio prvostepenu presudu.

Protiv tih presuda Republički javni tužilac je podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 2. u vezi sa članom 346. stav 2. ZKP, te povrede krivičnog zakona u korist okrivljenog iz člana 365. tačla 1. ZKP i člana 181. stav 3. u vezi stava 1. KZ SRBiH.

Predložio je da se navedene povrede utvrde, a da se presuda ne dira.

Vrhovni sud BiH je uvažio zahtjev za zaštitu zakonitosti te je konstatovao navedene povrede.

Naime, činjenica je da je javni tužilac u optužnici opisao činjenice i okolnosti, koje je pravno kvalifikovao kao krivično djelo iz člana 186. stav 1. u vezi sa članom 181. stav 1. KZ SRBiH, sve te činjenice, sem količine alkohola u krvi okrivljenog, prvostepeni sud je sasvim ispravno utvrdi o. Kod takvog stanja, prvostepeni sud umjesto da je samo iz činjeničnog opisa djela izostavio dio koji se odnosi na alkoholisanost okrivljenog i očiglednu nesposobnost za upravljanje motornim vozilom, i da preostale radnje okrivljenog pravno kvalifikuje ka o krivično djelo iz člana 181. stav 3. u vezi sa članom 1. KZ SRBiH, on ga pogrešno oslobađa od optužbe za ono djelo za koje je bio tužen.

Stoga je osnovan navod javnog tužioca iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti da je prvostepeni sud učinio povredu Krivičnog zakona u korist okrivljenog iz člana 365. tačka 1. ZKP u vezi sa članom 181. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ SRBiH. Iz ovog dalje proizilazi da je taj sud u konkretnom slučaju prilikom donošenja presude nepravilno primijenio odredbe krivičnog zakona kada preostale radnje okrivljenog koje sadrže sve bitne elemente krivičnog djela iz člana 181. stav 3. u vezi stava 1. KZ SRBiH nije pravno kvalifikovao po ovom propisu i okrivljenog za to djelo oglasio krivim, jer prema odredbi iz člana 346. stav 2. ZKP sud nije vezan za prijedlog tužioca u pogledu pravne ocjene djela.

Time, što bi sud izostavio dio radnji iz činjeničnog opisa djela i preostale radnje pravno kvalifikovao drugačije nego javni tužilac ne bi povrijedio identitet optužnice. Ovo radi toga što se radi i u optužnici o istom okrivljenom i o istom događaju i u većem dijelu o istim radnjama i istim posljedicama.

Zbog svega izloženog zahtjev za zaštitu zakonitosti je uvažen, te su konstatovane navedene povrede, ali ako su one učinjene u korist okrivljenog pravosnažna presuda nije dirana.

Protiv te presude izjavili su žalbe javni tužilac zbog odluke o kazni i mjeri bezbjednosti i okrivljeni po svome braniocu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni.

Javni tužilac je predložio da se prvostepena presuda preinači u odluci o kazni i mjeri bezbjednosti, tako da se okrivljenom izrekne s trožija kazna i mjera bezbjednosti.

Okrivljeni je opet predložio da se ta presuda ukine i predmet vrati istom sudu na povonovno suđenje.

Vrhovni sud BiH je povodom tih žalbi, a po službenoj dužnosti na osnovu člana 376. ZKP prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje.

Ova presuda je ukinuta zbog toga što je prvostepeni sud na glavnom pretresu usvojio prijedlog okrivljenog o saslušanju jednog svjedoka na okolnost da je on iznenada pozvan od svog direktora koji mu je saopštio da treba da ide na vožnju. Okrivljeni se inače branio da nije znao kada je počeo da uživa alkohol da mu predstoji vožnja. Ovdje se radi o veoma važnoj činjenici od koje zavisi pravilnost i zakonitost odluke. Međutim, i pored toga prvostepeni sud taj dokaz nije izveo, a o tome nije u presudi naveo nikakave razloge. Prema tome ta presuda nema razloga o odlučnoj činjenici, a s druge strane prvostepeni sud je povrijedio pravo odbrane okrivljenog na glavnom pretresu, a stim u vezi učinio je i bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 2. a u vezi sa članom 357. stav 7. ZKP

S druge strane, pogrešno je prvostepeni sud samo na osnovu činjenice da je bio očigledno nesposoban za bezbjedno upravljanje motornim vozilom. ova činjenica --količina alkohola u krvi okrivljenog je veoma važna, ali ne i isljučiva za zaključak da je okrivljeni bio očigledno nesposoban za bezbjednu vožnju. Međutim, ta očigledna nesposobnost se mora manifestovati u vanjskom svijetu, ponašanju okrivljenog u toku vožnje, koje odstupa od normalnog ponašanja svakog prosječnog vozača. Tek takvo ponašanje okrivljenog sa alkoholiziranim stanjem može poslužiti sudu za zaključak da li je okrivljeni bio očigledno nesposoban za bezbjedno upravljanje motornim vozilom.

Protiv te presude javni tužilac je izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje vidi u pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza, te je predložio da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Vrhovni sud BiH je žalbu javnog tužioca odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, a ovo iz slijedećih razloga:

Kada je u pitanju krivično djelo falsifikovanje službene isprave, nije uopšte sporno da su podaci koje je okrivljenio unio u otpremnicu netačni. Međutim, iz iskaza saslušanih svjedoka prvostepeni sud je utvrdio da okrivljeni nije bio svjestan činjenice da su ti podaci neistiniti i d aje to tako htio ili pristao, već da je to učinio greškom, kao što se ranije događalo i drugim licima. Da li je to okrivljeni učinio svjesno ili ne, prvostpeni sud je cijenio i na osnovu činjennice što nije utvrđeno da je on prisvojio ili želio da prisvoji dio robe iz otpremnice, dakle, da je takvo prisvajanje htio da prikrije unošenjem netačnih podataka u otpremnicu. S obzirom na to da okrivljeni nije prisvojio dio robe iz otpremnice i da je sam preuzeo više radnji da se pogrešno sačinjena otpremnica ispravi, prvostepeni sud je i po ocjeni Vrhovnog suda izveo sasvim ispravan zaključak da je okrivljeni greškom sačinio neistinitu otpremnicu i da nije bio svjestan neistinito sadržaja te isprave i da je nije htio kao neistinitu niti je na to pristao.

S obzirom na to, neosnovani sud žalbeni prigovori javnog tužioca da je prvostepeni sud u ovom predmetu pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je iz njega izveo pogrešan zaključak o tome da nema dokaza da je okrivljeni učinio krivično djelo falsifikovanje službene isprave. javni tužilac i o optužnici, a i u žalbi polazi pogrešno od činjenica koje nisu sporne, da je okrivljeni i utpremnicu unio veću količinu cigareta nego što je stvarno dostavljeno kupcu, izvodeći iz toga pogrešan zaključak da je to okrivljeni učinio u cilju prisvajanja dijela cigareta. Međutim, ni jednim dokazom nije utvrđeno da je to okrivljeni prisvojio ili pokušao. Prema tom optužnica i žalba se ne temelje na dokazima ve ć samo na pretpostavkama. Ako se tome doda utvrđena činjenica da se to događalo drugim radnicima i da je to učinjeno greškom a ne u cilju kako to navodi javni tužilac u žalbi onda se takvi navodi javnog tužioca ukazuju neosnovanim. Ovo tim prije ako se ima u vidu šta je sve okrivljeni preduzeo da se pogrešni podaci iz otpremnice isprave. S obzirom na to i činjenicu da se krivično djelo falsifikovanja službene isprave može učiniti samo sa umišljajem, koji u ovom slučaju nije utvrđen, pravilno je prvostepeni sud okrivljenog oslobodio od optužbe na osnovu člana 350. tačka 3. ZKP

Takvo utvrđenje i zaključke prvostepenog suda je prihvatio i Vrhovni sud, koji je žalbu javnog tužioca ocijenio neosnovanom.

Branilac okrivljenog je protiv toga rješenja izjavio žalbu, koju je prvostepeni sud odbacio kao neblagovremenu.

I protiv toga rješenja branilac okrivljenog je izjavio žalbu sa napomenom da je prvostepeni sud prihvati kao molbu za povraćaj u pređašnje stanje i da rješenje o odbacivanju njegove žalbe kao neblagovremene stavi van snage, a u protivnom da je dostavi Vrhovnom sudu sa spisom, uz prijedlog da se to rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.

U obrazloženju žalbe (molbe za povraćaj u pređašnje stanje) branilac okrivljenog ističe da on nije znao kojeg je dana okrivljeni primio rješenje protiv koga je on kao branilac izjavio žalbu, a s druge strane dodaje da je rješenje u njegovo j kancelariji primilo drugo lice. Zbog toga smatra da žalba koju je izjavio protiv rješenja kojim je zahtjev okrivljenog za ponavljanje postupka odbijen, nije bila neblagovremena.

Vrhovni sud BiH je odbio žalbu branioca okrivljenog kao neosnovanu, jer nije uopšte sporno da je okrivljeni primio predmetno rješenje 20.6.1991.g., i da i njemu i njegovom branicu od tada počinje da teče rok za žalbu. Bez ikakvog je značaja što je umjesto branioca predmetno rješenje primilo lice, koje je ovlašteno da u njegovoj kancelariji prima sva pismena. To lice je primilo predmetno rješenje u roku za žalbu računajući dan kada je okrivljeni lično primio rješenje. S obzirom da je rok za žalbu tri dana a da je branilac istu predao sudu 28.6.1991.g. proizilazi da je ona neblagovremena, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je takvu žalbu odbacio.

Iz tih razloga Vrhovni sud je odbio kao neosnovanu žalbu branioca okrivljenog koju je izjavio protiv rješenja prvostepenog suda kojim je žalba branioca okrivljenog odbačena kao neblagovremena.

Po ocjeni Vrhovnog suda prvostepeni sud je ispravno postupio kada tu žalbu branioca okrivljenog nije prihvatio kao molbu za povraćaj u pređašnje stanje, jer analognom primjenom člana 92. stav 1. ZKP pravo na podnošenje takve molbe, pod ostalim uslovima iz tog propisa pripada samo okrivljenom, a nikako i njegovom branicu, pa ni drugim strankama (javnom tužiocu, privatnom tužiocu, oštećenom kao tužiocu) niti drugim licima koja su ovlaštena da u korist okrivljenog izjavljuju žalbu.

Radi toga je žalba branioca okrivljenog odbijena kao neosnovana.

Na osnovu prijedloga istražnog sudije vijeće istog suda iz istog osnova je produžilo pritvor protiv te troice okrivljenih za po još jedan mjesec.

Nakon isteka pritvora i po tom rješenju istražni sudija je podnio novi prijedlog za produženje pritvora ali samo protiv jednog okrivljenog.

Vijeće je odbilo takav prijedlog istražnog sudije, te je protiv toga okrivljenom ukinuo pritvor, ali je istovremeno, i bez ikakvog prijedloga istražnog sudije ili javnog tužioca, ukinuo pritvor i protiv one druge dvoice okrivljenih.

Javni tužilac je protiv toga rješenja izjavio žalbu u kojoj je predložio da se pobijano rješenje preinači i protiv sve troice okrivljenih produži pritvor ili da se to rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovnu odluku.

Vrhovni sud je uvažio žalbu javnog tužioca u pogledu onog okrivljenog za koga je istražni sudija bio podnio obrazloženi prijedlog za produženje pritvora i vratio spis istom vijeću da ponovo odluči o prijedlogu za produženje pritvora protiv toga okrivljenog.

U odnosu na ostalu dvoicu okrivljenih Vrhovni sud je odbio žalbu javnog tužioca kao neosnovanu.

U vezi sa tim Vrhovni sud nalazi da vijeće nije bilo ovlašteno da protiv ove dvoice okrivljenih uopšte odlučuje o pritvoru, ni o ukidanju, a ni o produženju bez obrazloženog prijedloga istražnog sudije ili javnog tužioca. Ovo tim prije što je protiv njih po ranijem rješenju pritvor već istekao. Kada je to vijeće ipak učinilo povrijedilo je zakon u korist ove dvoice okrivljenih. Za to je u odnosu na njih žalba javnog tužioca odbijena kao neosnovana.

Isto tako rješenjem istog sudije određen je pritvor protiv okrivljenog u trajanju od jednog mjeseca.

Nakon što je izvršeno psihijatrijsko vještačenje nad okrivljenim istražni sudija je ocijenio da su prestali razlozi iz kojih je pritvor određen, pa je zatražio saglasnost javnog tužioca za ukidanje pritvora. Međutim, javni tužilac nije dao takvu saglasnost. U takvoj situaciji kad postoji nesaglasnost istražnog sudije i javnog tužioca oko ukidanja pritvora onda je istražni sudija sasvim ispravno i u skladu sa članom 198. ZKP zatražio da o ukidanju pritvora odluči vijeće. I zaista vijeće je o tome odlučivalo i donijelo rješenje kojim se pritvor protiv okrivljenog ukida.

Međtuim, u rješenju vijeće je pogrešno postupilo kada je dalo pouku o pravnom lijeku protiv toga rješenja, pa je javni tužilac protiv toga rješenja izjavio žalbu Vrhovnom sudu BiH kao drugostepenom sudu.

Odlučujući o toj žalbi Vrhovni sud je istu odbacio, jer je našao da protiv rješenja vijeća donesenog u smislu člana 198. ZKP i u navedenoj situaciji, žalba nije dozvoljena. Ni pogrešna pravna pouka o pravnom lijeku takvo pravo javnom tužiocu nije mogla uspostaviti.

Ovakva odluka ovoga suda se temelji na propisu člana 394. stav 2. ZKP prema kojem protiv rješenja vijeća donesenog u toku istrage žalba nije dozvoljena, ako tim zakonom nije drukčije određeno. Međtuim, u konkretnom slučaju nije zakonom određeno da je žalba dozvoljena protiv rješenja vijeća donesenom u smislu člana 198. ZKP

Iz tih razloga žalba javnog tužioca je na osnovu člana 397. stav 3. ZKP, kao nedozvoljena odbačena.

Protiv te presude javni tužilac je izjavio žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji sa prijedlogom da se ta presuda preinači u tom dijelu tako da se okrivljenom umjesto uslovne osude izrekne kazna zatvora.

na tu žalbu okrivljeni je u dozvoljenom roku podnio prigovor, u kome je osporio žalbene prigovore i predložio da se žalba javnog tužioca odbije i potvrdi prvostepena presuda.

Prema stanju u spisu drugostepeni sud nije uopšte uzeo u razmatranje odgovor okrivljenog na žalbu javnog tužioca, a i pored toga uvažio je tu žalbu i prvostepenu presudu preinačio, tako što je okrivljenom umjesto uslovne osude izrekao kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci.

Okrivljeni je protiv drugostepene presude podnio zahtjev za njeno preispitivanje, smatrajući da je drugostepeni sud povrijedio odredbe postupka u žalbenom postupku, time što nije uzeo u razmatranje njegov odgovor na žalbu javnog tužioca, koje je uticalo na pravilnost i zakonitost drugostepene presude. Vrhovni sud BiH je uvažio zahtjev okrivljenog iz navedenih razloga, smatrajući da je drugostepeni sud u žalbenom postupku povrijedio odredbe iz člana 371. stav 3. ZKP, u vezi sa članom 427. stav 3. ZKP koja je uticala na pravilnost i zakonitost drugostepene presude time što nije uopšte uzeo u razmatranje odgovor okrivljenog na žalbu javnog tužioca, a koja je uvažena i prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnoj sankciji na štetu okrivljenog.

Iz navedenih razloga ovaj sud je uvažio zahtjev okrivljenog za vanredno preispitivanje drugostepene presude, te je tu presudu ukinuo i predmet vratio tome sudu da u ponovnom postupku otkloni učinjenu povredu i donese pravilnu zakonitu odluku.

Osuđeni je podnio ovome sudu zahtjev za vanredno preispitivanje navedenih pravosnažnih presuda. U zahtjevu je naveo da su u suđenju pred prvostepenim sudom u donošenju presude učestvovale sudije porotnici, kojima je istekao mandat na koji su izabrani na tu funkciju. Zbog toga, smatra da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 1. ZKP, te je predložio da se obje presude nižestepenih sudova ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Vrhovni sud BiH je ispitao osnovanost zahtjeva osuđenog, tako što je preko osnovnog suda pribavio izvještaj iz koga se vidi da su sudije porotnici, koji su učestvovali u donošenju prvostepene presude, izabrani na tu funkciju i kada im je isteklo vrijeme na koje su izabrani, iz čega proizilazi da u vrijeme suđenja i donošenja presude nisu bili sudije porotnici.

Prema odredbi iz člana 364. stav 1. tačka 1. ZKP, bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je izricanju presude učestvovao sudija ili sudija porotnik koji nije usdjelovao na glavnom pretresu ili koji je prasnažnom odlukom izuzet od suđenja.

U konkretnom slučaju, kada su u suđenj u učestvovali sudije porotnici kojima je isteklo vrijeme na koje su izabrani onda je sud, koji je donio prvostepenu presudu bio nepropisno sastavljen. Iz ovoga slijedi da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 1. ZKP, zbog čega je takvu presudu, valjalo ukinuti. Polazeći od toga i da je prvostepeni sud takvu presudu preinačio u odlci o kazni, ovaj sud je ukinuo i tu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu da u ponovnom postupku otkloni navedenu bitnu povredu.

Zaključak prvostepenog suda javni tužilac ocjenjuje kao preuranjen, što u potpunosti prihvata i Vrhovni sud BiH. Naime, u konkretnom slučaju odbranu okrivljenog odgovornog lica da se ne smatra odgovornim za izvršeni privredni prestup, jer nije obavlja o poslove rukovodioca finansija, prvostepeni sud je bio dužan da provjeri, jer se radi o utvrđenju činjenice koja je značajna za donošenje pravilne i zakonite odluke.

Prvostepeni sud, međutim, to nije učinio, već je poklonio vjeru iskazu okrivljenog odgovornog lica i izveo zaključak da ovaj nije odgovora za učinjeni privredni prestup, a shodno odredbama iz člana 56. Zakona o privrednim prestupima da ne postoji ni odgovornost okrivljenog pravnog lica. Zaključak prvostepenog suda je preuranjen, i zasnovan na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Ovo iz razloga što je odranu okrivljenog odgovornog lica bilo neophodno provjeriti i utvrditi sve činjenice od značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke, jer bi tek nakon toga postojali uslovi za iz vođenje pravilnog zaključka i odgovornosti. Ovako prvostepena presuda je zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer je zasnovana isljučivo na navodima iz odbrane okrivljenog odgovornog lica, zbog čega je žalba javnog tužioca uvažen a.

Osnovani su žalbeni navodi kojima okrivljeno pravo lice osporava pravilnost prvostepene presude. naime, i u postupku pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi, isticao je prigovor da više ne postoji i da ne može biti odgovoran za učinjeni prestup. Ovo je značajna činjenica koju je prvostepeni sud mora o provjeriti da bi mogao donijeti pravilnu i zakonitu odluku u pogledu odgovornosti okrivljenog pravnog lica. Prvostepeni sud, međutim, to nij eučinio zbog čega je njegova odluka zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Pored toga, prvostepeni sud u pobijanoj presudi nije iznio ni razloge zašto odbranu okrivljenog pravnog lica nije prihvatio, pa je na taj način učinio bitnu povredu postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. Zakona o krivičnom postupku. Sa ovog i naprijed iznijetog razloga prvostepenu presudu u odnosu na pomenuti privredni prestup valjalo je ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na povnono suđenje, kako bi se provjerila osnovanost žalbenih navoda okrivljenog pravnog lica i nakon toga donijela odgovarajuća odluka.

Istaknuti žalbeni navodi, međutim pri utvrđenom činjeničnom stanju u postupku pred prvostepenim sudom, nisu od značaja niti mogu uticati na utvrđenu odgovornost okrivljenih. Naime, žalbenim navodima okrivljeni ne dovode u sumnju pravilnost prvostepene presude, već ukazuju na određene okolnosti koje su takvog karaktera da ne mogu biti od značaja ni pri odmjeravanju kazne, s obzirom na zakonsku obavezu da se dnevni pazar polaže na račun organizacije. međutim, ovakvim i slučnim isplatama iz dnevnog pazara novac se ne polaže na žiro račune i na taj način povjerioci ovakvih organizacije ne dovode u situaciju da svoja dospjela potraživanja ne mogu naplatiti. kod takvog stanja stvari, po mišljenju Vrhovnog suda BiH, prvostepeni sud je okrivljene pravilno oglasio odgovornim za navedeni privredni prestup.

Stav iznijet u žalbi javnog tužioca ne može se prihvatiti. naime, iz optužnog prijedloga i izreke prvostepene presude proizilazi da okrivljeni u 1987. godini i 1988. godini do 25.2.1989. godine, te do 25.2. do 8.3.1989. godine i do 10.3. do 23.6.1989. godine nisu dostavljali nadležnoj SDK -a naloge za plaćanje dospjelih obaveza najkasnije na dan njihova dospijeća. Iz ovakvog činjeničnog opisa radnji sasvim jasno proizilazi da se u ovom slučaju radi o produženo m privrednom prestupu. naime, produženi privredni prestup predstavlja skup više istih povreda propisa učinjenih sa više radnji od strane istih izvršilaca u određenom vremenskom kontinuitetu. U konkretnom slučaju sve radnje opisane pod tač. 1,2 i 3. optužnog prijedloga sadrže obilježja istog privrednog prestupa iz člana 170. stav 1. tačka 5. i stav 2. pomenutog zakona, učinjene su od strane istih izvršilaca, a između svake radnje postoji vremenski kontinuitet. Prema tome, u ovom slučaju ispunjene su sve pretpostavke za postojanje produženog privrednog prestupa, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je okrivljene oglasio odgovornim za jedan, a ne za tri prestupa kako se to predlaže u žalbi javnog tužioca.

Okrivljeno pravno lice u žalbi protiv prvostepene presude ne negira utvrđenje prvostepenog suda, već ukazuje na okolnost da je do ovog propusta došlo, zbog naplate putem kompenzacio nih poslova za čiju realizaciju treba više vremena. Ovi navodi iznijeti u žalbi, međutim, nisu od značaja niti mogu uticati na utvrđenu odgovornost žalitelja čija je zakonska obaveza bila da izvezenu robu naplati u zakonom propisanom roku od 90 dana od dana kada je roba izvezena. Ova obaveza je propisana odredbom iz člana 42. stav 1. Zakona o deviznom poslovanju. Kako žalitelj nije postupio u skladu sa ovom odredbom u konkretnom slučaju, po mišljenju Vrhovnog suda BiH, pravilno je od strane prvostepenog suda oglašen odgovornim za navedeni privredni prestup.

Vrhovni sud BiH je uvažio žalbu javnog tužioca, preinačio prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni i okrivljenom pravnom licu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 2.000 dinara, odgovornom licu u iznosu od 200 dinara iz slijedećih razloga: Razmatrajući prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni, a u vezi sa žalbenim navodima javnog tužioca, ovaj sud je došao do zaključka da je prvostepeni sud okrivljenim odmjerio kazne koje nisu srazmjerne težini izvršenog prestupa i stepenu njihove odgovornosti. Naime, pri odmjeravanju kazni prvostepeni sud je precijenio olakšavajuće okolnosti koje je našao na strani okrivljenih, dok nije u dovoljnoj mjeri cijenio težinu izvršenog privrednog prestupa. U konkretnom slučaju, po mišljenju ovog suda, radi se o težoj povredi propisa o finansijskom poslovanju, pošto se neblagovremenim dostavljanjem nadležnoj SDK -a naloga za plaćanje dospjelih obaveza povjeriocima izravno produbljuje nelikvidnost privrednih subjekata. Polazeći od toga, ovaj sud je došao do zaključka da su okrivljenima izrečene novčane blage kazne kojima se ne može ostvariti svrha kažnjavanja. Stoga je žalba javnog tužioca uvažena, prvostepena presuda preinačena i okrivljenim izrečene kazne kao u izreci ove presude u uvjerenju da su srazmjerne težini izvršenog prestupa, stepenu odgovornosti okrivljenih i da će se izrečenim kaznama ostvariti svrha kažnjavanja.

Izdavanjem upotrebne dozvole, a da prethodno nije izvršen pregled i ispitivanje na propisan način, okrivljeno pravno i njegovo odgovorno lice postupili su suprotno odredbi iz člana 38. Zakona o zaštiti na radu (“Službeni list SRBiH”, br. 31/84), i na taj način izvršili privredni prestup iz člana 109. stav 1. tačka 8. i stav 2. istog zakona.

Bez značaja su navodi okrivljenih u žalbi da prvostepeni sud nije utvrdio na kojem je dijelu stroja bilo obavezno postaviti zaštitnu napravu. Naime, u razlozima prvostepene presude sud je na jasan i nedvosmislen način istakao da zaštitna naprava nije postavljena na rotacionom dijelu stroja, čime je bila ugrožena bezbjednost radnika koji je radio na stroju i okoline. Stoga je žalbu kao neosnovanu valjalo odbiti. (odluka Vrhovnog suda BiH, Pkž. 313/90 od 1.3.1991. godine)

21.

Član 8. stav 1. i 2. Uredbe o uslovima za davanja kredita građanima

Okolnost da je okrivljeno odgovorno lice obavljalo dužnost direktora sama za sebe nemože predstavljati osnov za isključenje njegove odgovornosti za učinjenu povredu odredaba uredbe o uslovima za davanje kredita građanima.

Iz obrazloženja:

Polazeći od toga da okrivljenom odgovornom licu kao direktoru organizacije nije povjereno obavljanje poslova u vezi sa odobravanjem kredita građanima, prvostepeni sud je izveo zaključak da se u njegovom ponašanju, kao i u ponašanju okrivljenog pravnog lica, nisu stekla obilježja privrednog prestupa iz člana 8. stav 1. i 2. Uredbe o uslovima za davanje kredita građanima (“Službeni list SFRJ” br. 41/89).

Osporavajući pravilnost prvostepene presude javni tužilac u žalbi ističe da je odgovornost okrivljenog odgovornog lica trebalo cijeniti sa aspekta preduzimanja mjera da se odobravanje kredita građana vrši u skladu sa važećim propisima. Žalbeni prigovor javnog tužioca, po mišljenju Vrhovnog suda BiH, je osnovan. Naime, tačno je da u konkretnom slučaju do izvršenja privrednog prestupa nije došlo radnjama okrivljenog odgovornog lica koji kao direktor organizacije u okviru svojih poslova nije ni bio zadužen za odobravanje kredita građanima. Međutim, njegovu odgovornost, po mišljenju ovog suda, trebalo je cijeniti sa aspekta obaveze koje je kao direktor okrivljenog pravnog lica imao u vezi sa ostvarivanjem poslovanja organizacije u ovom dijelu shodno sa važečim propisima, odnosno da li je sa svoje strane preduzeo potrebne mjere da do propusta ne dođe. Prvostepeni sud se međutim, nije bavio ovim pitanjem kako se to osnovano ističe i u žalbi javnog tužioca, već je svoju odluku zasnovao isključivo na činjenici da je okrivljeno odgovorno lice obavljalo dužnost direktora. Takav zaključak nemože se prihvatiti, jer okolnost da je okrivljeno odgovorno lice obavljalo dužnost direktora sama za sebe nemože predstavljati osnov za isključenje odgovornosti. Stoga, ovaj sud smatra da je prvostepena presuda zasnovana na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju zbog čega je istu valjalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

U ovom slučaju korisnik eksproprijacije nije ponudio naknadu bivšem vlasniku unutar roka od 15 dana, ali je to učinio 5 dana kasnije i bivši vlasnik je primio tu naknadu zadržavajući pravo da traži razliku koja bi mu po njegovom svatanju pripadala. Time je po svatanju ovoga suda održan rok iz člana 77. Zakona o eksproprijaciji kao pretpostavka za određivanje naknade. Naime, s obzirom da je utvrđeno da je navedenom isplatom plaćena naknada preko 70% bivši vlasnik ima pravo da traži nepokriveni dio naknade po cijenama u vrijeme suđenja, a ne cijelu naknadu po tim tim cijenama (član 81. stav 2. Zakona o eksproprijaciji). Dakle, u ovom slučaju se revalorizira samo procenat nepokrivene naknade.

Kako se vidi postoji pravni sljed između zakonitih posjednika, a zakoniti posjed traje još od 1954. godine, pa je prije stupanja na snagu Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (1. septembra 1980. godine) protekao rok od 20 godina za sticanje prava vlasništva dosjelošću u skladu sa načelnim mišljenjem Proširene opšte sjednice Vrhovnog suda Jugoslavije od 4. aprila 1960. godine. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima je rok za sticanja prava svojine na nekretnini održajem skratio na 10 godina ukoliko je posjed zakonit (član 28. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima).

Prema tome, postoje pravne pretpostavke za sticanje prava vlasništva dosjelošću iz član a 28. stav 4. ZOSPO -a ako bi se i prihvatilo da je tuženi bio nezakoniti posjednik, jer je spornu nekretninu posjedovao na osnovu ništavog ugovora.

Budući d aje tuženi stekao pravo vlasništva spornih nekretnina dosjelošću izlišno je pozivanje tužiteljice na ništavost ugovora koje nije ograničeno vremenom (član 110 zakona o obligacionim odnosima) jer se pravo tuženog i ne zasniva na ugovoru već ga izvodi iz originalnog sticanja, na osnovu samog zakona.

Zahtjevom za zaštitu zakonitosti republički javni tužilac pobija ovu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, jer je u smislu paragrafa 107. bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama trebalo uknjižiti obavezu sticaoca prava svojine da plati kupovnu cijenu tuženome prodavcu.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Pravno pravilo iz paragrafa 107. bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama odnosi se na sticaoca stvarnog prava (npr. prava vlasništva) kome su nametnuta ograničenja u povodu stečenog prava. (npr. zabrana opterećenja) ili obaveze u pogledu kojih je ugovorena istovremena uknjižba prava (npr. pravo davaoca izdržavanja iz ugovora - član 121. Zakona o nasljeđivanju SRBiH).

Međutim, presuda na osnovu koje je dozvoljena uknjižba prava vlasništva u korist tužioca ne sadrži ni jedno ograničenje toga prava, pa je stoga prigovor istaknut u zahtjevu za zaštitu zakonitosti neosnovan.

Nesavjestan posjednik po pravnim pravilima predratnog prava (paragraf 1470. bivšeg Opšteg građanskog zakonika), koja se primjenjuju na osnovu člana 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6.4.1941. godine nemože steći pravo služnosti.

Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima koji uređuje pravo stvarne služnosti, a ne i pravo stanovanja (član 60.) doduše ne propisuje savjesnost za sticanje prava stvarne služnosti (čl. 54. stav 1.), ali to pravo nemože steći lice koje je pribavilo posjed zloupotrebom povjerenja (član 54. stav 2.).

Prema tome, ni analognom primjenom propisa iz člana 54. stav 2. ZOSPO -a tuženi nije stekao pravo služnosti stanovanja, pa je osnovan zahtjev tužioca za predaju u posjed ispražnjenog stana.

Nižestepeni sudovi su odbili zahtjev tužioca s obrazloženjem da nisu ispunjene pravne pretpostavke za proširenje nužnog prolaza.

Ovaj pravni odnos nije regulisan pozitivnim propisima (Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima uređuje samo pravo stvarne služnosti, a ne i pravo nužnog prolaza), pa se na osnovu člana 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. aprila 1941. godine primjenjuju pravna pravila iz Zakona o nužnim prolazima od 1906. godine. Prema tome zakonu nemože se dozvoliti nužni prolaz “kroz ograđena kućna dvorišta”, osim ako se nemože uspostaviti drugim pravcem bez “nesrazmjerno velikog troška” (paragraf 2.).

Stav prvostepenog suda je pravilan.

Odredbama Zakona o službi društvenog knjigovodstva (član 1.) uređeni su položaj i osnove funkcionisanja službe društvenog knjigovodstva, kao i poslovi platnog prometa u zemlji. Čalnom 87. stav 2. toga zakona propisana je obaveza službe društvenog knjigovodstva, koju će ona obavljati za račun narodne banke Jugoslavije, (obaveza vezana za poslove sandbijevanja i preuzimanja gotovog novca od pošte). Stavom 3. istog člana regulisano je da troškove nastale radi snadbijevanja i preuzimanja gotovog novca snose narodne banke. Odredbama zakona o narodnoj banci Jugoslavije i jedinstvenom monetarnom poslovanju narodnih banaka republika i narodnih banaka autonomnih pokrajina, uređeno je poslovanje narodne banke Jugoslavije i jedinstveno monetarno poslovanje narodnih banaka u republikama i autonom nim pokrajinama. Članom 43. stav 1. toga zakona propisane su obaveze narodne banke Jugoslavije u odnosu na snadbijevanjem novcem narodnih banaka, a stavom 2. istog člana obaveze narodnih banaka republika i autonomnih pokrajina u odnosu na snadbijevanje organizacionih jedinica službe društvenog knjigovodstva novčanicama i kovanim novcem. Stavom 3. istog zakonskog propisa regulisano je koji će subjekat snositi troškove koji su nastali u vezi s navedenim poslovima.

Navedeni zakoni urešuju različite odnose, a citirane odredbe tih zakonskih tekstova nisu u takvom međusobnom odnosu da bi uređivale istu materiju kao opšti i specijalni zakon, pa se ne bi moglo smatrati da su odredbe zakona o službi društvenog knjigovodstva prestale da važe po principu derogacije opšteg zakona specijalnim zakonom.

Nadalje, tužena ne ističe da je došlo do izmjene odredaba Zakona o Službi društvenog knjigovodstva na način da Služba društvenog knjigovodstva ne bi bila obavezna da obavlja pomenute poslove za račun Narodne banke Jugoslavije, odnosno da ti poslovi spadaju izvorno u djelokrug Službe društvenog knjigovodstva, pa bi proizilazilo da obaveza obavljanja poslova za drugoga ostaje, ali da je prestalo pravo na naknadu. takvim tumačenjem zakonskih odredaba dovelo bi se u pitanje jedno od osnovnih načela zakona o obligacionim odnosima o jednakoj vrijednosti uzajamnih davanja (član 15. Zakona o obligacionim odnosima).

To znači da postoji obaveza prodavca iz ugovora o kupoprodaji, i kada to nije izričito ugovoreno, da zaključi ugovor sa kupcem u obliku propisanom za zemljišno-knjižni prenos. Pravila zemljišno-knjižnog prava propisuju da se taj prenos može izvršiti samo ako je ovjeren potpis prodavca od strane suda. Ugovor o kupoprodaji, koji je zaključen u prisustvu svjedoka, nema taj javno pravni elemenat, jer upravo potpisi prisutnih svjedoka zamjenjuju ovjeru potpisa predviđenu u članu 9. stav 2. istog zakona što nije dovoljno za zemljišno-knjižni prenos. Tužilac bi, dakle, imao ovlaštenje da podnese tužbu protiv tuženog za zaključenje formalnog ugovora za zemljišno-knjižni prenos tzv. tabularna isprava, a ukoliko tuženi ne izvrši tu činidbu prenos bi se izvršio na temelju pravosnažne presude.

Prema tome, odredba o ugovoru o kupoprodaji koja obavezuje ugovarače da naknadno zaključe ugovor u formi koja je propisana za zemljišno-knjižni prenos nemože degradirati punovažan ugovor o prodaji nekretnine na predugovor (član 45. Zakona o obligacionim odnosima), ovo utoliko prije što bi i bez te odredbe kupac, u ovom slučaju tužilac, imao ovlaštenje da zahtijeva od prodavca zaključenje ugovora u formi propisanoj za zemljišno-knjižni prenos.

Ugovor o prodaji zaključen između tužioca (prodavca) i tuženih (kupaca), kojim se tužilac obavezao predati tužiocima i dio nepokretnosti koje su u zemljišnim knjigama još upisane na licu koje je to zemljište prodalo tužiocu, obavezuje tužioca (prodavca) i on je tuženima u izvršenju tog ugovora predao u posjed te nepokretnosti.

U ovom slučaju tužilac, kome je ta činjenica (da on nije na cijeloj površini zemljišta koje prodaje upisan kao vlasnik) poznata, ne može uspješno isticati da u tom dijelu ugovor o prodaji nepokretnosti nije punovažan (i da postoji zabluda u tom dijelu ona ne predstavlja bitnu zabludu za poništenje ugovora o prodaji). Te činjenice bi, zbog nedostatka volje (zablude) mogli isticati samo tuženi (pravno pravilo iz paragrafa 872. OGZ - sada član 61. Zakona o obligacionim odnosima “Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85 i 57/89). Okolnost da se dio nepokretnosti koje su tuženi kupili još ne može provesti u zemljišnim knjigama na tužene iz navedenih razloga je na štetu tuženih, kako to pravilno ocjenjuje drugostepeni sud i tužilac u tom dijelu nema pravnog interesa za podnošenje revizije.

Potpisi svjedoka koji prisustvuju zaključenju ugovora zamjenjuju sudsku ovjeru potpisa ugovarača, pa zbog toga taj dodatak ima strogo formalni značaj (predstavlja zamjenu javno pravnog elementa forme). Dakle, javnopravni elemenat forme ugovora o prometu nepokretnosti je pravilo, a potpisi svjedoka koji su prisustvovali zaključenju ugovora, izuzetak. Sljedeće opšte pravilo interpretacije javnih propisa, prema kome se izuzeci uvijek usko tumače, proizlazi da se ne mogu uvažavati potpisi lica koja nisu prisustvovala zaključenju ugovora. Lica kojima jedna ugovorna stranka donosi na potpis ugovor, a koja nisu prisustvovala zaključenju ugovora i njegovom potpisivanju od strane oba ugovarača, kao u ovom slučaju, ni širokim tumačenjem se ne mogu smatrati svjedocima zaključenja ugovora. Smisao zakonske odredbe o potpisivanju ugovora od strane svjedoka koji su prisustvovali njegovom zaključen ju u tome je da se potvrdi autentičnost ugovora i istinitost njegova sadržaja.Ovo mogu potvrditi samo lica koja su prisustvovala zaključenju ugovora, a ne ona lica kojima samo jedan ugovarač donosi na potpis tekst ugovora.

Primjerenost roka cijeni se u konkretnoj situaciji, pa je za ocjenu primjerenosti ovog roka relevantno da je tužilac do ostavljanja naknadnog roka imao duži vremenski period u kom je mogao pripremiti izvršenje obaveze u naknadno ostavljenom roku. Zato tužilac neosnovano prigovara da naknadno ostavljeni rok nije primjeren rok u smislu člana 126. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.

U konkretnom slučaju, ponašanje tužioca (vraćanje mjenice tuženome) bilo je uslovljeno ponašanjem tuženoga.

U smislu člana 7. stav 5. bivšeg Zakona o osiguranju plaćanja između korisnika društvenih sredstava (prestao važiti 30. septembra 1989. godine), dužnik je obavezan ispravno popunjenu mjenicu, kao instrument osiguranja plaćanja, predati vjerovniku najkasnije u roku od 15 dana od dana nastanka dužničko-povjerilačkog odnosa. To znači da se mjenica može predati u momentu nastanka dužničko-povjerilačkog odnosa u roku od 15 dana poslije nastanka dužničko-povjerilačkog odnosa.

Tuženi je predao mjenicu tužiocu dana 25. januara 1988. godine, sa dospijećem 26. januara 1988. godine.

U smislu član a 18. Zakona o osiguranju plaćanja između korisnika društvenih sredstava, korisnik društvenih sredstava dužan je mjenicu, s nalogom za naplatu podnijeti Službi društvenog knjigovodstva na koju je mjenica domicirana, na dan dospijeća, odnosno u roku od dva radna dana poslije dana dospijeća, ako je sjedište dužnika u drugom mjestu. Pod danom podnošenja mjenice sa nalogom za naplatu SDK podrazumijeva se dan kad je izvršena neposredna predaja, odnosno da kad je pošta izvršila predaju mjenice Službi društvenog knjigovodstva na koju je mjenica domicirana. Mjenica je dospjela 26. januara 1988. godine (ponedeljak9 i morala je biti podnijela SDK Prozor zaključeno sa danom 28. januara 1988. godine. Tužilac je sa sjedištem u Splitu, pa je izvjesno da slanje mjenice putem pošte ne bi bilo blagovremeno, s obzirom da je mjenicu prije toga trebalo evidentirati, te sa nalogom za naplatu i propratnim pismom poslati. Tužilac nje dužan da mjenicu neposredno predaje SDK domiciliranu u mjesto izvan mjesta svoga sjedišta, pa je vraćanjem mjenice tuženome, preduzeo onu aktivnost koja se od njega objektivno očekivala. Takvim svojim ponašanjem nije odbio da primi ispunjenje novčane obaveze.

Ovaj stav prvostepenog suda prihvata i ovaj sud.

Komisionar je dužan, u smislu člana 780. ZOO, na komintenta prenijeti sva potraživanja i ostala prava koja je za njega stekao, te mu predati sve što je za njega primio iz komisionog posla i to bez nepotrebnog odlaganja, a u obavezu mogao bi odložiti samo ako bi imao založno pravo na stvarima stečenim za komintenta (član 786. ZOO), odnosno na novčanim iznosima koje je naplatio za račun nalogodavca (član 763. ZOO, koji se može primijeniti posredstvom člana 772. ZOO). U konkretnom slučaju takvo založno pravo tuženi nije imao, jer njegovo potraživanje, ako i postoji, potiče iz ranijeg ugovora stranaka koji nije bio ugovor o nalogu - komisionu. Ne radi se, dakle, o naknadi i troškovima tuženog iz ugovora o nalogu, odnosno potraživanju tuženog iz osnova nekog komisionog ugovora sa tužiteljicom, ili potraživanju zajma i predujma datog komintentu.

Kako se utuženo potraživanje u ovoj parnici odnosi na novčana sredstva tužiteljice koja je tuženi bespravno zadržao, to potraživanje ne može prestati prijebojem (kompenzacijom) - član 341. tačka 2. ZOO i kada su ispunjene opšte pretpostavke za prestanak potraživanja prebijanjem iz članova 336. i 337. ZOO.

Pod stvarima u smislu člana 341. tačka 2. ZOO mora se smatrati i novac jer u građansko-pravnom smislu i novac predstavljao stvar (pravno pravilo iz paragrafa 285. bivšeg OGZ -a). Novac se može uvijek u krajnjoj liniji izraziti u obliku banknota ili kovanog novca i mora se smatrati generičkom stvari, iako u pravnom prometu, za razliku od ostalih stvari, vrši i posebne funkcije opšteg mjerila vrijednosti drugih stvari i platežnog sredstva.

Tužiteljičino potraživanje potiče iz ugovora o komisionu, koji se smatra ugovorom o uslugama, ali se zasniva i na sticanju bez osnova. U smislu člana 374. stav 1. ZOO, međusobna potraživanja društveno-pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine, ali se iz stava 2. ovog člana vidi da se ovaj propis odnosi na potraživanja provodom isporuke robe, izvršenog rada ili obavljanje usluge. U konkretnom slučaju tuženi je bio dužan da tužiteljici preda novčana sredstva i neosnovanim odbijanjem da tako postupi i prisvajanjem tih sredstava, tuženi je ta sredstva stekao bez osnova, pa je dužan da ih vrati, odnosno naknadi njihovu vrijednost po osnovu iz člana 210. stav 1. ZOO. Za potraživanje po ovom osnovu zastarni rok je pet godina (član 371. ZOO), a nije sporno da on nije protekao do dana podnošenja tužbe.

Tužilac traži isplatu iznosa koji je on platio banci na ime kursnih razlika, u toku otplate kredita dobijenog u inostranstvu radi nabavke stvari opreme, nakon što ju je dao u zamjenu tuženom.

Prema do sada utvrđenim činjenicama, proizilazilo bi da su u ugovoru o zamjeni sredstava sadržane odredbe ugovora o preuzimanju ispunjenja, te da bi taj ugovor trebalo cijeniti po odredbama člana 453. Zakona o obligacionim odnosima.

Ukoliko bi se radilo o navedenom ugovoru, te ako je zaista tužilac platio banci kursne razlike po njenom zahtjevu za ispunjenje ugovora o kreditu, onda bi tužilac bio dužnik, a u smislu doredbe stava 2. člana 453. Zakona o obligacionim odnosima, mogao od tuženog potraživati naknadu štete zbog neispunjenja ugovora, odnosno pravni osnov njegovog zahtjev a bi bila naknada štete zbog neispunjenja ugovora (odredbe čl. 262 - 269. ZOO). U konkretnom slučaju radilo bi se o potraživanju naknade sukcesivne štete, ali ne bi došlo do zastarjelosti potraživanja buduće štete, jer se njena naknada ne bi mogla tražiti u vidu novčane rente, odnosno prije nego što nastupi štetna posljedica. Prema stavu 3. člana 376. Zakona o obligacionim odnosima potraživanje naknade štete zbog neispunjenja ugovora bi zastarjevalo za vrijeme određeno za zastarjelost same obaveze, a kako zakonom nije određen poseban rok zastarjelosti potraživanja iz ugovora o preuzimanju ispunjenja, to bi u smislu člana 371. Zakona o obligacionim odnosima, ovaj rok bio 5 godina. Ovaj sud smatra da se pri ocjeni osnovanosti prigovora zastarjelosti potraživanja, po uslovom da postji ugovor o preuzimanju ispunjenja, ne mogu primijeniti odredbe člana 372. i 373. Zakona o obligacionim odnosima. Radilo bi se o potraživanju naknade štete a nije riječ o povremenom potraživanju, jer parnične stranke nisu sklopile ugovor preuzimanju duga, u kom slučaju bi obaveza tuženog, u donsou na banku bile istovjetne kao i obaveza tužioca. Pored toga, zastarjelost potraživanja naknade štete, bez obzira što ona nastaje uskcesivno, uređuje odredbe ZOO o zastarjelosti potraživanja, naknade štete kao spesijalni propis, u odnosu na odredbe čl. 372. i 373. ZOO, koje, kao opšti propis, regulišu zastarjeslog povremenih potraživanja.

Pri ocjeni prigovora zastarjelosti potraživanja ne bi se mogao primijeniti ni član 374. Zakona o obligacionim odnosima, jer nisu u pitanju međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao ni potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima. Primjena navedenog člana ne bi mogla doći u obzir, čak i da osnov potraživanja nije naknada štete, jer bi ugovor o preuzimanju ispunjenja trebalo tretirati kao samostalan ugovor, a njime se ne vrši nikakav promet.

Tuženi ne spori da duguje kamate za navedeni period, a pogrešno smatra da je izmejanam i dopunama Zakona o računovodstvu (“Službeni list SFRJ”, broj 35/89) koji je stupio na snagu 24.6.1989. godine, prestao da važi ugovor stranaka o revalorizaciji potraživanja, jer je odredbama člana 31. pomenutog zakona izričito predviđeno da se i nakon izostavljanja odredaba o obaveznoj revalorizaciji može vršiti revalorizacija potraživanja ako je tako između stranaka ugovoreno, a ne zahtijeva za zaključenje novog ugovora, nakon stupanja na snagu izmjene. Ako je ugovor upućivao na zakonom propisani način revalorizacije, nastavlja se revalorizacija po propisima koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu izmijenjenog zakona. Ni iz odredaba izmijenjenog člana 81. Zakona o računovodstvu, na koji se poziva tuženi ne proizilazi drugačije, jer se ovim propisom samo određuje da je kamata obračunava na osnovu ugovora stranaka.

Nižestepeni sudovi su o cijenili da je tužilac propustio subjektivni rok od 8 dana i objektivni rok od 6 mjeseci za isticanje prigovora zbog vidljivih i nevidljivih nedostataka (član 481. stav 1. i 2. i 482. Zakona o obligacionim odnosima), pa su odbili taj zahtjev kao neosnovan.

Prema odredbi člana 485. Zakona o obligacionim odnosima, međutim, kupac ne gubi pravo da se pozove na neki nedostatak i kada nije kupljenu stvar pregledao bez odlaganja ili kada nije u propisanom roku obavijestio prodavca o postojanju nedostataka, kao i u slučaju kada se nedostatak pokazao tek na proteku roka od 6 mjeseci, ako je taj nedostatak bio poznat prodavcu ili mu nije mogao biti nepoznat, da je postupao s pažnjom, koja se očekuje od dobrog privrednika u pravnom prometu (član 18. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).

Tužilac je u toku prvostepenog postupka kao i u žalbi protiv prvostepene presude, isticao da je tuženom prodavcu bio poznat nedostatak u kvalitetu crijepa. Nižestepeni sudovi su, međutim, previđajući odredbe iz člana 485. Zakona o obligacionim odnosima, propustili da utvrde tu činjenicu smatrajući je očigledno pravno irelevantnom.

Tužilac je u garantnom roku od 12 mjeseci ustanovio da voda prodire u kupljeni automobil pa ga je predao ovlaštenom servisu radi uklanjanja ovog nedostatka. Nedostatak, međutim, nije otklonjen, pa je tužilac tražio zamjenu - isporukom novog automobila, ali je u međuvremenu upotrebljavao neispravan automobil, a to je činio i u toku ove parnice. Konstatovan je stepen amortizacije od 51%. Tužilac je postupao suprotno odredbi člana 520. stav 2. u vezi sa stavom 1. Zakona o obligacionim odnosima (nije čuvao neispravan automobil kao dobar domaćin) pa je usljed toga navodno nastupio veći stepen amortizacije. Time, međutim, tužilac nije izgubio pravo da traži novi automobil, ali je tuženi ovlašten, da ukoliko je zbog upotrebe neispravnog automobila, nastupio već stepen amortizacije od onoga koji bi uslijedio samim protekom vremena i da je automobil bio pažljivo čuvan, traži naknadu štete.

Međutim, ovaj sud ocjenjuje da bi u konkretnom slučaju naknadu zaupotrebljavanje opreme činila uobičajena zakupnina na koju okolnost je trebalo zatražiti izjašnjenje vještaka. Ako se pak visina naknade za upotrebljavanje opreme ne bi mogla utvrditi na ovaj način, jer se takva oprema ne daje u zakup, ovaj sud ocjenjuje da ta naknada ne bi mogla preći ugovoreni iznos lizing rate, utvrđene način kako je to učinio vještak (uračunavanje avansa i inflacije). ovo zbog toga što bi se u takvoj situaciji stav r mogla upotrebljavati samo po osnovu ugovora o lizingu, a po prirodi stvari lizing rata treba u sebi da sadrži naknadu za upotrebu stvari i dio njene prometne vrijednosti koja se plaća radi sticanja prava svojine. Ako bi tužilac pretrpio određenu štetu zbog raskida ugovora, naknadu te štete može tražiti posebnim zahtjevom, ali tu naknadu on ne može ostvariti kroz naknadu za upotrebu stvari.

A to znači da tužilac, koji je pružio usluge zdravstvene zaštite osiguraniku tužene, ima pravo naplatiti od tužene zajednice zdravstvene zaštite D. cjelokupne troškove pruženih usluga zdravstvene zaštite i bez obzira na nepostojanje uputnice za liječenje.

Prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, pozivom na odredbu člana 600. Zakona o obligacionim odnosima, našao da je tužbeni zahtjev osnova i u odnosu na tuženog osiguranika.

Kako po odredbi člana 61. Zakona o zdravstvenoj zaštiti SRBIH, osiguraniku pripada izbor zdravstvene organizacije i ljekara koji će pružiti uslug, to je, saglasno odredbi člana 600. Zakona o obligacionim odnosima, korisnik usluge dužan platiti naknadu za izvršenu uslugu, a korisnik pružene zdravstvene usluge za osigurana lica je zajednica zdravstvene zaštite kojoj osiguranik pripada, a ne osiguranik.

Zakonima republika i autonomnih pokrajina i opštim aktima zajednice, reguliše se odnos izmeću zajednice i njenog osiguranika, a ne između zajednice i zdravstvene organizacije koja pruža zdravstvenu uslugu osiguranicima van njenog područja. Stoga u ovom sporu tuženi osiguranik nije parivno legitimisan.

Kod nespornih činjenica da je tužilac kao prevoznik robu koju je primio radi prevoza predao tuženom kao primaocu, a ovaj robu preuzeo i bez ikakvih primjedbi potpisao tovarni list u kojem je naznačeno da naknadu za prevoz plaća primalac, po samom zakonu smatra se da je tuženi kao primalac pristupio ugovoru, odnosno preuzeo ugovor o prevozu pod uslovima zaključenim između tužioca kao prevoznika i pošiljaoca.

Stoga tuženi kao primalac ne može samovoljno da mijenja sadržaj zaključenog ugovora između trećih lica, tim prije što je na taj sadržaj već pristao preuzimanjem robe i potpisivanjem tovarnog lista. Kod prevoza u drumskom saobraćaju visinu naknade za prevoz, stranke slobodno ugovaraju i imo u praksi postojećih tarifa, jer njihova obavezna primjena nije predviđena zakonom, pa prvostepeni sud nije bio dužan utvrđivati na koji način je trebalo izvršiti obračun naknade za prevoz, niti koju od tarifa primijeniti. Visina naknade za prevoz je bila određena ugovorom o prevozu i naznačena u tovarnom listu, a što je u skladu sa odredbom člana 103. Zakona o ugovorima o prevozu u drumskom saobraćaju (“Službeni list SFRJ”, broj 2/74), pa je tuženi obavezan tužiocu isplatiti ugovoreni iznos od 19,60 dinara.

Navedena naknada za prevoz, po mišljenju ovog suda, nije pretjerano visoka da se smatra protivno načelima poštenja i savjesnosti, a kod njenog ugovaranja nije bila potrebna prethodna saglasnost tuženog.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud nalazi da je nezakonitim radom organa uprave tužiocu prouzrokovana šteta u navedenom iznosu i da je u tom dijelu, sa zateznim kamatama, kao u izreci prvostepene presude, tužbeni zahtjev osnovan, pri čemu se poziva na član 155. ZOO.

Prvostepena presuda sadrži valjane razloge o nezakonitom postupanju organa za prihode tužene. Međutim, nezakonito postupanje ne podrazumijeva i nastanak štete tužiocu u momentu naplate u iznosu koji je na taj način naplaćen s obzirom na razloge prigovora podnesenog u smislu člana 253. Zakona o porezima građana. Kada prigovor nije osnovan iz razloga što potraživanje postoji, što je uslov ispunjen i što je potraživanje dospjelo, naplaćeni iznos ne bi činio štetu, ali bi tužena odgovarala za eventualnu drugu štetu koja je posljedica nezakonite radnje organa za društvene prihode.

Po Zakonu o obligacionim odnosima (član 165. stav 4.) roditelji odgovaraju za štetu koju prouzrokuje njihovo malodobno dijete, starije od sedam godina, osim u slučaju ako dokažu da je šteta nastala bez njihove krivice (presumirana odgovornost). Okolnost što su se tuženi saglasili da traktorom upravlja njihovo malodobno dijete povlači za sobom njihovu odgovornost kada je utvrđeno da je šteta nastupila propustima vozača koji nisu mogli biti neočekivani za tužene. Uostalom tuženi su dužni da naknade štetu i po principu objektivne odgovornosti jer njihova odgovornost nije isključena (stav 2. člana 177. ZOO). Šteta nije nastupila isključivom krivicom poginuloga, ponašanjem koje tuženi odnosno njihov sin nisu mogli predvidjeti, odnosno spirječiti. Njihov sin je pristao da vozi poginuloga na blatobranu traktora.

Tuženi u žalbi ukazuje da pored njegove odgovornosti za štetu postoji i odgovornost radne organizacije - prevoznika i da treba utvrditi udio njegove odgovornosti.

Prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženog obvezao na punu naknadu štete, čak i ako bi postojala djelimična krivica prevoznika za štetu. Lice koje odgovara za štetu od opasne djelatnosti u smislu člana 174. Zakona o obligacionim odnosima, kao u konkretnom slučaju, može se osloboditi od odgovornosti, u cjelini ili djelimično samo pod uslovom propisanim u članu 177. Zakona o obligacionim odnosima. U smislu člana 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, imalac opasne stvar (s njim je izjednačeno i lice koje se bavi opasnom djelatnošču) oslobaša se odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isljučivo radnjom trećeg lica (u konkretnom slučaju prevoznika) koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Tuženi ni u žalbi ne tvrdi da se radi o ovakvoj radnji prevoznika, već samo tvrdi da je i prevoznik svojim propustima doprinio nastanku štete. U ovakvom slučaju (kada je nastanku štete djelimično doprinijelo treće lice) oštećenom solidarno odgovaraju za štetu i lice koje se bavi opasnom djelatnosti i treće lice, koje je u odnosu na lice odgovorno-po principu kauzaliteta dužno da konačno snosi naknadu srtazmejrno težini svoje krivice.

Tužiteljica je, prema tome, bila ovlaštena da djelokupnu naknadu štete zahtijeva od tuženog kao jednog od solidarnih dužnika (član 414. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima) a tuženi može ako smatra da je i prevoznik doprinio nastanku štete, u posebnoj parnici tražiti regres dijela isplaćene naknade štete.

Nije sporno da je sin i brat tužilaca poginuo na betonsko j ploči zgrade u izgradnji usljed dodira sa električnim vodom koji se protezao 80 cm iznd ploče.

Tužena je dala elektroprivrednu saglasnost za izmještanje niskonaponske mreže iznad navedenog građevinskog objekta, ali je vlasnik objekta odbio da zaključi ugovor sa tuženom radi premještanja električne mreže, jer mu se činio da je previsoka naknada. Preuzimajući rizik, poginuli je nastavio radove na građevini, bez premještanja elektro mjreže, pa je prilikom izvođenja ovih radova usljed dodira sa elektrovodom poginuo. Takvo ponašanje poginuloga tuženo preduzeće koje je dalo ponudu za zaključenje guvora o premještanju elektrovoda nije moglo predvidjeti, a još manje spriječiti, pa je usljed toga isljučenja njegova odgovornost za štetu (član 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima).

U trenutku kada je tužiteljica zakoračila na kolovoz vozilu osiguranika tužene se nalazilo na rastojanju od 16,9 metara; istog trenutka osiguranik tužene je reagovao kočenjem, ali sudar ne bi izbjegao i da je brzina bila manja od dozvoljene (donja granica - 36 km/h).

Na temelju takvom utvrđenja činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su pravilno ocijenili da je isključena odgovornost tužene za naknadu štete (član 177. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima).

U reviziji se, međutim, osnovano prigovara da su prilikom donošenja pobijane presude nižestepeni sudovi propustili da utvrde odlučne činjenice da tužilac nije bio kvalifikovan za obavljanje tog posla i ostale okolnosti u kojima je nastala šteta, uzimajući u obzir da je tuženi kvalifikovano lice i da je kao takav zaključio ugovor sa vlansikom kuće za priključenje električnih vodova u kući sa javnom elektrodistributivnom mrežom. Mora se različito prosuđivati postupanje jedne i druge strane s obzirom na stepen stručnosti za obavljanje konkretnog zadarka prilikom kojeg je tužilac povrijeđen. Njegova nepažnja, ukoliko je doista bio nekvalifikovan za taj posao, ne moće se prosuđivati istim mjerilom kao i nepažnja tuženoga, koji je imao potrebnu kvalifikaciju za obavljanje takvog zadatka, pa je bio dužan postupati s povećanom pažnjom po pravilima struke i običajima - pažnja dobrog stručnjaka (član 18. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima).

60.

Član 38. stav 2. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Član 319. Zakona o državnoj upravi

Opština odgovara za štetu prouzrokovanu trećemu prilikom savlađivanja otpora naoružanog lica ako je njen ovlašteni organ bio blagovremeno obaviješten da ovaj svojim ponašanjem ugrožava sigurnost lica koje je kasnije lišilo života i povodom čega je uslijedila intervencija organa javne bezbjednosti tužene.

IZ obrazloženja: Utvrđeno je da je majku tužilaca lišio života L.J. i da je nakon toga pružio otpor organima javne bezbjednosti vatrenim oružjem, pa su ti organi prilikom savlađivanja otpora prouzrokovali štetu na stvarima tužilaca.

Zahtjev za naknadu štete je odbije nižestepenim presudama.

Tužioci su, međutim, u toku postupka ukazivali na to da je njihova pokojna majka upozorila nadležni organ tužene opštine da je L.J. neuračunljiv i agresivan, da je naoružan vatrenim oružjem i da joj ugrožava život (stanovali su u istoj kući), ali nadležni organi nisu reagovali prije nego što je L.J. njihovu majku lišio života.

Ove činjenice su pravno relevantne. Prema odredbi člana 28. stav 3. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije (“Službeni list SRBiH”, broj 42/90 - prečišćeni tekst) oružje i municija kao i oružni list se mogu oduzeti ako to nalažu interesi javnog reda i mira odnosno insteresi bezbjednosti. kako nižestepeni sudovi nisu odlučivali sa aspekta navedenih odredbi iz člana 319. Zakona o državnoj upravi (“Službeni list SRBiH”, broj 8/90 - prečištećni tekst) nisu utvrdili odlučne činjenice na koje su ukazivali tužioci za suđenje o tužbenom zahtjevu, odnosno za utvrđenje da li postoji odgovornost tužene za štetu prouzrokovanu time što su eventualno njeni organi propustili da blagovremeno razoružaju L.J. čime bi bila otklonjena potreba razoružavanja pomenutog lica (koje je u sukobu sa organima javne bezbjednosti i poginulo) pod takvim okolnostima, a time i prouzrokovanju štete tužiocima.

Tužilac zahtijeva ostvarivanje ovog prava u skladu sa odredbama člana 279. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, pa za odlučivanje o ovom zahtjevu nije relevantno da li je tuženi takve obaveze ranije ispunjavao na osnovu dostavljenog obračuna zateznih kamata. Ukoliko bi među strankama bilo i uobičajeno da tužilac dostavlja obračun zateznih kamata i da se zatezne kamate plaćaju po prijemu obračuna tih kamata, takav “običaj” ne bi uticao na pravo tužioca predviđeno članom 279. stav 2. navedenog zakona.

Odredba člana 922. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima je dispozitivne prirode, pa se ugovorom može od nje odstupiti. Prinudne naravi je samo odredba člana 922. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, po kojoj se ugovorom ne može isključiti pravo ugovorne stranke da raskine - otkaže ugovor o višegodišnjem osiguranju, zaključen na rok duži od pet godina, kada protekne pet godina od početka trajanja osiguranja. (Vrhovni sud BiH, Pž. 872/90 od 24.10.1991. godine)

65. Član 43. stav 2. i 3. i član 57. stav 1. i 2. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica Član 28. Zakona o sukobu zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima

Naknada štete koja je prouzrokovana trećem licu u drumskom saobraćaju na teritoriji SFRJ vozilom strane registracije, odmjerava se po odredbama jugoslovenskog prava bez obzira na visinu iznosa koji je za tu svrhu doznačio strani osiguravač domaćem osiguravaču koji ne neposredno isplatio naknadu štete.

Iz obrazloženja:

Prednik tužilaca poginuo je u saobraćajnoj nesreći 5.3.1983. godine na teritoriji SFRJ greškom vozača vozila strane registracije. Budući da je šteta prouzrokovana na teritoriji SFRJ, u skladu sa pravilima kolizionog prava, visina naknade je odmjerena po odredbama jugoslovenskog prava (član 194. Zakona o obligacionim odnosima). Naknadu štete isplatio je, u skladu sa odlukom X skupštine udruženja osiguravajućih organizacija SFRJ od 1.7.1976. godine, domaći osiguravač (član 43. stav 2. i 3. i 57. stav 1. i 2. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica “Službeni list SFRJ”, 24/76).

Neosnovan je zahtjev tužioca (oštećenog) da mu tuženi, domaći osiguravač isplat isplati veći iznos naknade, nego što je odmjeren po domaćem zakonu, samo zbog toga što je navodno strani osiguravač doznačio tuženome na ime regresa veću sumu novca od one koja je dosuđena tužiocu na ime naknade štete nižestepenim presudama.

U smislu odredbe člana 85. Zakona o mjenici, tuženi kao trasant čija je mjenična obaveza ugašena zbog prouštanja roka za naplatu, odgovara tužiocu kao imaocu mjenice, ako se na njegovu štetu obogatio.

U konkretnom slučaju, propuštanjem roka za naplatu mjenice tužilac je pao u povjerilačku docnju u smislu člana 326. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, ali je njegova docnja prestala i tuženi je pao u docnju sa onim danom kada ga je tužilac prvi put pozvao da plati mjenični iznos iz prejudicirane mjenice kao stečeno bez osnova. U smislu člana 324. Zakona o obligacionim odnosima, dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenjem. Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kada ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno.

Tužilac zahtijeva od tuženog kamate počev od 18.1.1988. godine, dakle, nakon što je tuženi bio pozvan da otkupi mjenicu. U to vrijeme bila je prestala pvojerilačka docnja tužioca i tuženi je već bio u docnji pa je zahtjev tužioca za kamate osnovan.

Kako je u pitanju potraživanje tužioca s naslova sticanja bez osnova (vanugovorno potraživanje), tuženi je dužan tužiocu na dosuđeni iznos od 267,60 dinara isplatiti kamate počev od 18.1.1988. godine do 6.10.1989. godine po stopi iz člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFR”; br. 29/78 i 39/85), a od 7.10.1989. godine do isplate po stopi iz člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate (“Službeni list SFRJ”, br. 57/89).

Nije sporno da je predmetni stan u sastavu vodoprivrednog objekta i da je bio dat na korištenje predniku tuženoga kao čuvaru objekta. Okolnost što u to vrijeme nije postojao odgovarajući akt o utvrđivanju namjene stana nije relevantna, kada je nesporno da je i po svom položaju stan bio namjenski. S obzirom da je korištenje stana bilo vezano za obavljanje službe u vodoprivrednom objektu, nakon smrti korisnika stana, koji je obavljao službu u vodoprivrednom objektu prestao je osnov korištenja stana za članove njegovog porodičnog domaćinstva. (vrhovni sud BiH Rev. 368/90 od 13.6.1991. godine)

69.

Članovi 6, i 21. Zakona o stambenim odnosima Član 109. zakona o obligacionim odnosima

Ni dijete nosioca stanarskog prava, koje nije član njegovog porodičnog domaćinstva nema pravni interes za utvrđenje da je ništav ugovor o korištenju stana zaključen sa trećim licem poslije smrti nosioca stanarskog prava, jer i kada bi se utvrdila ništavost ugovora, ne bi imao osnov za sticanje stanarskog prava.

Iz obrazloženja:

Prema odredbi člana 109. Zakona o obligacionim odnosima na ništavost ugovora sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresovano lice. zainteresovano lice je ono lice koje ima pravni interes za utvrđenje ništavosti ugovora.

Nije sporno da tužiteljica nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava i da je taj stan poslije smrti nosioca stanarskog prava dodijeljen na korištenje trećem licu s kojim je zaključen ugovor o korišćenju stana. Tužiteljica nema pravni interes za utvrđenje ništavosti ovog ugovora jer i kada bi se utvrdilo da je ugovor ništav, ona ne bi imala pravni osnov za sticanje stanarskog prava (član 21. Zakona o stambenim odnosima) upravo zbog toga što nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca - nosioca stanarskog prava (član 6. ZSO).

Okolnost što je predlagateljica bila spriječena da blagovremeno pokrene postupak za utvrđenje da njoj pripada stanarsko pravo upravo ponašanjem protupredlagača ne predstavlja prepreku da se utvrdi da njemu pripada stanarsko pravo, jer se u međuvremenu oženio i stekao dvoje djece iz drugog braka, a to znači da su njegove stambene potrebe veće od stambenih potreba predlagateljice u momentu kada se odlučuje o tome koji će od njih dvoje ubuduće biti nosilac stanarskog prava.Takvo ponašanje protupredlagača, naime, ne može se kvalifikovati kao zloupotreba subjektivnog prava: zaključenje braka i rađanje djece.

U ovoj parnici je utvrđeno da je tužilac bespravno uselio u sporni stan 1972. godine a da tužena nije podnijela zahtjev za njegovo iseljenje ni do 17.3. 1989. godine kada je tužilac podnio tužbu za utvrđenje da je protekom vremena stekao status nosioca stanarskog prava.

Zakon o stambenim odnosima propisuje da će stambeni organ na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti donijeti rješenje o ispražnjenju stana koje je prisvojilo neko lice bez pravnog osnova u roku od tri godine (član 30. stav 2. Zakona o stambenim odnosima). Protekom ovoga roka nije isključeno pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana kod nadležnog suda u roku od daljnih pet godina (član 30. stav 7. ZSO). Prema tome, kada protekne vrijeme od osam godina od bespravnog useljenja u društveni stan, uzurpant po samom zakonu stiče pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana sa davaocem stana na korištenje odnosno nosiocem prava raspolaganja koji više ne može tužbom zahtijevati njegovo iseljenje.

U ovom slučaju je to pouzdano utvrđeno jer je tuženi nakon penzionisanja u G. preselio u Č. i nastanio se u vlastitoj nedovršenoj stambenoj zgradi (po njegovom priznanju).

Budući da je tuženi odjavio svoje prebivalište u G. i prijavio se u Č. dana 9.5. 1986. godine protekao je rok od šest mjeseci, pa i više od godine dana, propisan Zakonom o stambenim odnosima za otkazivanje ugovora o korištenju stana zbog nekorištenja.

Prema tome, i pod pretpostavkom da je suma novca kojom su nabavljene sporne stvari poticala iz zajedničkog rada u vanbračnoj zajednici, parnične stranke su mogle unaprijed ugovoriti da će stvari koje su nabavljene tim sredstvima pripadati samo jednoj od njih. Takav ugovor je, kako proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja i zaključen (neformalno) čime je oborena pretpostavka da su te stvari u zajedničkoj svojini obje parnične stranke.

Pobijena presuda se zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer se ustanova zastare nasljedničke tužbe odnosi samo na lica koja se pozvaju na nasljedstvo iza istog ostavioca u pogledu iste stvari. Opština nije nasljednik, njoj je predata imovina ostaviteljice upravo zato što je u ostavinskom postupku utvrđeno da nema nasljednika. Time, međutim, nisu lišeni nasljednog prava eventualni nasljednici, već oni mogu zahtijevati zaostavštinu ili njen dio u roku od 10 godina od kada je zaostavština predata opštini (član 131. stav 2. zakona o nasljeđivanju).

Nižestepeni sudovi su odbacili tužbu nalazeći da nisu nadležni da o tome odlučuju (član 16. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Odluka sudova se zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Vjerske zajednice su po Ustavu odvojene od države i slobodne u vršenju vjerskih poslova i vjerskih obreda (član 184. stav 2. Ustava SRBiH). Ovaj ustavni princip normiran je u članu 3. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (“Službeni list SRBiH”, broj 36/76).

Iz principa odvojenosti države i vjerskih zajednica nesumnjivo proizilazi zaključak da državni organi, pa ni sudovi, ne mogu odlučivati o statusu vjerskog službenika, pa ni o lišenju svešteničkog čina, jer je to u isključivoj nadležnosti, crkvenih vlasti, odnosno vlasti određene vjerske zajednice, koje imaju potpunu autonomiju u odnosu prema državi.

Iz spisa bi proizilazilo da je tužena Narodna banka Jugoslavije, postuoajući u smislu ovlaštenja iz stava 1. člana 4. Zakona o garanciji Federacije za obaveze po ugovoru o refinansiranju između Narodne banke Jugoslavije i banaka ovlaštenih za poslove sa inostranstvom kao dužnika i zastupnika povjerilaca i inostranih komercijalnih banaka kao povjerilaca (“Službeni list SFRJ”, broj 31/88), od SDK zatražila da se izvrši blokada žiro računa tužiteljice - poslovne banke. Po toj zakonskoj odredbi tužena je ovlaštena da blokira žiro račun i druge račune banke ovlaštene za poslove sa inostranstvom, ako ta banka ne prenese na njen račun po njenom zahtjevu, u roku iz poziva za plaćanje, odgovarajući devizni iznos obaveza po kreditu, srazmjerno obimu kredita za refinansiranje koji su zaključili Narodna banka Jugoslavije i ovlaštena banka za poslove sa inostranstvom. Tužena ističe da je bloka du žiro računa tužiteljica zatražila u postupku kontrole provođenja propisa kojima su uređeni devizni poslovamje i kreditni poslovi sa inostranstvom. U spisu se nalazi zapisnik od 6. maja 1991. godine iz koga bi proizilazilo da je tužena izvršila kontrolu tužiteljičinog izmirenja dospjelih obaveza i u njemu konstatovala da tužiteljica ima neizmirene obaveze prema tuženoj po kreditima za refinansiranje i reprogramiranje.

Ovaj sud ocjenjuje da zahtjevom tužene za blokadu žiro računa tužiteljice, ukoliko je on a izvršena na način kako prikazuje tužena, među strankama nije nastao obligacioni odnos.

Tužena je u konkretnom slučaju postupala u vršenju javnih ovlaštenja i vršeći takva ovlaštenja zatražila da SDK, koja ne ocjenjuje osnovanost takvog naloga, blokadu žiro računa tužiteljice. Takvo postupanje tužene moglo bi se smatrati aktom kojim se, u vršenju javnih ovlaštenja, rješava o pravima o obavezama tužiteljice u upravnoj stvari, odnosno aktom o preuzimanju mjera iz člana 61. stav 1. tačka 6. Zakona o Narodnoj banci Jugoslavije i jedinstvenom monetarnom poslovanju narodnih banaka republika i narodnih banaka autonomnih pokrajina, koja je predviđena posebnim saveznim zakonom, pa se u konkretnom slučaju ne bi radilo o sporu iz imovinsko-pravnih, odnosno drugih građansko-pravnih odnosa, u smislu člana 1. Zakona o pqarničnom postupku, već bi se zakonitost postupanja tužene mogla ocijeniti u posebnom upravnom postupku, odnosno upravnom sporu. Ako tužena nije donijela odgovarajuće rješenje, upravni spor bi se mogao pokrenuti u smislu člana 26. stav 2. Zakona o upravnim sporovima (“Službeni list SFRJ”, broj 4/77).

Tužiteljica tvrdi da je nalog za blokadu žiro računa dat nakon obustave postupka kontrole poslovanja tužiteljice, pozivajući se na tačku 7. Odluke o načinu obavljanja kontrole i mjerama prema bankama i drugim finansijskim organizacijama (“Službeni list SFRJ”, br. 64/89, 14/90 i 42/90), jer da tužena nije u roku od 3 dana od prijema primjedaba tužiteljice na zapisnik o kontroli njenog poslovanja, reagovala donošenjem mjere blokade žiro računa. U tački 7. pomenute odluke predviđeno je da se postupak kontrole obustavlja donošenjem obrazloženog rješenja, a u spisu takvog rješenja nema, niti se na njega poziva tužiteljica, pa se ne može zaključiti da je mjera, koja se u ovoj parnici osporava, donesena izvan postupka kontrole i time izvan upravnog postupka.

Rok od tri dana iz tačke 8. pomenute odluke, u kome bi tužena trebala reagovati na primjedbe na zapisnik, samo je instruktivne prirode i propuštanje toga roka nema za posljedicu obustavljanje postupka kontrole.

Ako redovni sud ne bi bio nadležan da odlučuje u ovom sporu u parničnom postupku, on ne bi bio ovlašten ni da određuje privremene mjere.

Obračunavanje i naplaćivanje carina i drugih uvoznih dražbina vrši se u upravnom postupku i u slučajevima određenim navedenom odlukom donesenom na osnvou člana 268. Carinskog zakona (“Službeni list SFRJ”, broj 10/76, 36/79 i 52/79), sada član 253. Carinskog zakona, prečišćeni tekst (“Službeni list SFRJ”, broj 34/90), što proizilazi iz odredaba članova 252 i 263. prečišćenog teksta Carinskog zakona.

Tužiteljica zahtijeva da prvostepeni sud utvrdi da je zahtjev drugotužene upućen SDK BiH, Filijala Z. protivno navedenoj garanciji i da ga je dužna povući. Raspravlajnje o ovim činjenicama podrazumijeva prethodno utvrđenje da li se drugotužena mogla naplatiti direktno od prvotuženog kao carinskog obveznika ili i od davaoca garancije u smislu člana 8. navedene odluke i kada se naplata nije prethodno zahtiejvala od prvotuženog.

Po svojoj prirodi odlučivanje o prinudnoj naplati carine i drugih uvoz nih dažbina predstavlja rješavanje u okviru javnih ovlašćenja u upravnoj stvari za koje su nadležni carinski organi uprave pa u slučaju kada se naplata sprovodi prema davaocu garancije koji je jamčio carinskom obvezniku da će umjesto njega platiti carinu i druge uvozne dažbine.

Prvostepeni sud je bio dužan ocijeniti da li nalog drugotužene upućen SDK ima svojstvo konačnog upravnog akta protiv koga se može pokrenuti upravni spor pred Saveznim sudom (član 6,7 i 18. stav 1. Zakona o upravnim sporovima), kada bi predmetu ustupio tom sudu na nadležnost (član 21. stav 1. ZPP) ili to ne predstavlja upravni akt protiv koga se može pokrenuti upravni spor, kada bi se sud (zbog apsolutne nenadležnosti), oglasio nenadležnim u odbacio tužbu (član 16. ZPP). (Vrhovni su d BiH, Pž. 639/91 od 24.9.1991. godine)

86.

Članovi 69, 70. i 71a. Zakona o postupku za upis u sudski registar Članovi 48. i 49. Zakona o sudovima udruženog rada

O sporu za utvrđivanje ništavosti upisa u sudski registar i brisanje upisa u SRBiH su nadležni da odlučuju u prvom stepenu osnovi sudovi udruženog rada.

Iz obrazloženja:

Tužilac u ovom predmetu zahtijeva da se utvrdi da je upis tuženog u sudski registar ništav i da se naloži njegovo brisanje iz sudskog registra.

Članom 48. Zakona o sudovima udruženog rada (“Službeni list SRBiH”, br. 14/80 i 2/90) propisano je da o sporovima o organizovanju i izdvajanju osnovih organizacija udruženog rada, odnosno spajanju, pripajanju i podjeli organizacija udruženog rada (sada preduzeća, odnosno dijelova preduzeća), odlučuju u prvom stepenu osnovni sudovi udruženog rada, a u konkretnom slučaju radi se o takvom sporu.

Zahtjev tužioca za brisanje neosnovanog upisa u sudski registar je zasnovan na razlozima koje ima u vidu član 70. Zakona o upisu u sudski registar (“Službeni list SFRJ”, broj 13/83), a o takvim zahtjevima, u smislu člana 69. istog zakona, odlučuju registarski sudovi.

U SRBiH su to, u smislu člana 49. Zakona o sudovima udruženog rada, osnovni sudovi udruženog rada.

Iza podnošenja tužbe, a prije podnošenja pobijanog rješenja, dopunjen je Zakon o upisu u sudski registar članom 71 -a (član 22. zakona o izmjenama i dopunama Zakona o postupku za upis u sudski registar, ("“lužbeni list SFRJ”, br. 17/90), po kome lice koje ima pravni interes može tužbom dza utvrđenje tražiti da se utvrdi da je upis ništav, ako su ispunjeni uslovi propisani tim članom. Ako bi se zahtjev tužioca u ovom predmetu smatrao ovakvkom tužbom (koju je ranije predviđao član 433. Zakona o udruženom radu - prečišćeni tekst u “Službenom listu SFRJ”, broj 11/88), ipak bi, s obzirom na odredbe člana 48. Zakona o sudovima udruženog rada SRBiH, za odlučivanje bio nadležan osnovni sud udruženog rada u prvom stepenu. Izraz “tužba” upotrijebljen u pomenutim propisima ne treba shvatiti u procesno-pravnom smislu, pa na ocjenu o stvarnoj nadležnosti ne treba da utiče okolnost da se postupak pred sudovima udruženog rada ne pokreće tužbom, već prijedlogom stranke.

Odredbe člana 38. stav 1. tačka 1 -e Zakona o redovni sudovima (“Službeni list SRBiH”, br. 19/86, 25/88 i 33/89) propisuju da su viši sudovi nadležni da u prvom stepenu sude u sporovima u kojima su obje stranke i organizacije udruženog rada. Od dana kada se ta odredba primjenjivala (od 1.1.1987. godine - član 128. istog zakona) ostaja je neprimijenjena iako je donesen Zakon o preduzećima kojim se stavljaju van snage odredbe Zakona o udruženom radu (“Službeni list SFRJ”, broj 11/88 - prečišćeni tekst), koje se odnose na organizacije udruženog rada, a zatim izmijenjen Zakon o parničnom postupku tako da je propisano da se pravila o postupku u privrednim sporovima primjenjuju u sporovima u kojima su obje stranke preduzeća (član 489. tačka 1. ZPP).

Ove primjene u pravnom sistemu SFRJ, zakona o redovnim sudovima nije slijedio zbog čega se član 38. stav 1. tačka e.) tog zakona mora tumačiti sistematskom metodom. Zakon o parničnom postupku u cjelini zamjenjuje pojam “organizacija udruženog rada” pojmom “pravno lice” odnosno “preduzeće”. tako pojam “organizacija udruženog rada” sada treba tumaćiti kao preduzeće, tj. pravno lice koje obavlja privrednu djelatnost radi sticanja dohotka odnosno dobiti (član 1. zakona o preduzećima), bez obzira da li je u društvenoj, zadružnoj, mješovitoj ili privatnoj svojini.

Kako vrijednost predmeta ovog spora prelazi iznos od 15.000 dinara, za suđenje je u ovom sporu stvarno nadležan viši sud.

Ocjenjujući da li je nadležan prvostepeni sud je zaključio da je ovo spor o nepokretnostima, u smislu člana 56. Zakona o parničnom postupku, za koji je predviđena isključiva mjesna nadležnost suda na čijem se području nalazi nepokretnosti da parnične stranke nisu mogle, u smislu člana 70. istog zakna, ugovarati mjesnu nadležnost prvostepenog suda.

U smislu člana 56. stav 1. Zakona o parničnom postupku, za suđenje u sporovima o stvarnim pravima na nepokretnostima isključivo je nadležan sud na čijem se području nalazi nepokretnost. Odredbe ovog člana odnose se na sporove stvarnopravnog karaktera na nepokretnostima u društvenoj svojini, sporove o stvarnim pravima na nepokretnostima u svojini građana, sporove zbog smetanja posjeda na nepokretnosti, kao i sporove iz zakupnih ili najamnih odnosa na nepokretnosti, ili iz ugovora o korištenju stvana ili poslovnih prostorija, a ne na sporove iz obligacionih odnosa u vezi sa nepokretnostima.

Predmet ovog spora je ispunjenje ugovora pa ovaj spor ima karakter spora iz obligacionih odnosa, a ne spora o stvarnim pravima. Za suđenje u sporovima iz obligacionih odnosa u vezi sa nepokretnostima nije predviđena isključiva mjesna nadležnost nekog suda.

Kada drugostepeni sud ukine odluku prvostepenog suda u pravilu vraća predmet istom sudu ili ga ustupa drugom nadležnom prvostepenom sudu radi održavanja glavne rasprave. Izuzetno može odlučiti da sam održi glavnu raspravu (član 370. stav 1. zakona o parničnom postupku). Da li će drugostepeni sud, ako ukine prvostepenu presudu, izuzetno odlučiti da održi glavnu raspravu, zavisi od njegove procjene, to unaprijed niko ne može procijeniti, jer ova odluka spada isljučivo u kompetenciju vijeća koje odlučuje o žalbi.

Očekivanje da će drugostepeni sud odbiti prijedlog žalioca da sam održi raspravu, ako ukine prvostepenu presudu, nije razlog, u smislu člana 68. ZPP -a, da se predmet ustupi na odlučivanje drugom mjesno nadležnom sudu, jer se ni od drugog suda ne može pouzdano očekivati da će uvažiti prijedlog žalioca da održi glavnu raspravu, kad to zavisi isključivo od odluke vijeća i njegove procjene cjelishodnosti održavanja glavne rasprave umjesto da predmet vrati istom prvostepenom sudu ili ga ustupi drugom nadležnom prvostepenom sudu.

Prvostepeni sud je pravilno postupio kada se oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, jer tovarni list ne predstavlja dokaz o postojanju pismenog sporazuma o mjesnoj nadležnosti prvostepenog suda (član 70. ZPP). Tovarni list je samo potvrda o zaključenju ugovora o prevozu i da je stvar primljena na prevoz.

Klauzula o mjesnoj nadležnosti dodata uobičajenom tekstu tovarnog lista koji nisu potpisali ovlašteni zastupnici parničnih stranaka ne obavezuje. (Vrhovni sud BiH, Pž. 917/90 od 24.10.1991. godine)

92.

Član 77. Zakona o parničnom postupku

Opštinski sud za prekršaje ne može biti stranka u parničnom postupku, pa ni kada je zaključio ugovor o kupovini potrošnog materijala, čije se ispunjenje zahtijeva tužbom.

Iz obrazloženja:

Po članu 286. Zakona o prekršajima (“Službeni list SRBiH”, br. 19/96 i 33/89), sudovi za prekršaje su samostalni organi društveno-političke zajednice. U vršenju svoje funkcije sudije za prekršaje su nezavisni i odluke donose na osnovu ustava, zakona i drugih propisa i za svoj rad odgovaraju skupštini društveno-političke zajednice koja ih je izabrala. Prema propisu člana 296. istog zakona, sredstva za rad sudova obezbjeđuju se u budžetu dogovarajuće društveno-političke zajednice, shodno propisima po kojima se obezbjeđuju sredstva za rad organa uprave.

Prema tome, sudovi za prekršaje su organi društveno-političkih zajednica i nemaju svojstvo pravnog lica. To što su samostalni u vršenju svoje funkcije ne znači da imaju stranačku sposobnost. Sredstva za rad im se obezbjeđuju u budžetu odgovarajuće društveno-političke zajednice shodno propisima Zakona o državnoj upravi (“Službeni list SRBiH”, broj 8/90 - prečištećni tekst). Po članu 190. ovog zakona, sredstva za rad organa uprave čin e i sredstva za materijalne troškove, koji po članu 214. isto Zakona, služe između ostalog i za nabavku potrošnog materijala. U ovom slupčaju je Opštinski sud za prekršaje kupio od tužitelja potrošni materijal iz sredstava za materijalne troškove koje mu je obezbijedila tužena opština, ali samim tim ovaj sud nije stekao svojstvo stranke u parničnom postupku, jer je u imovinsko-pravnom prometu učestvovao kao organ društveno-političke zajednice - opštine, koja ima svojstvo pravnog lica. Esencijalni element pravne osobnosti je vlastita imovina, a taj element nedostavje svim državnim organima.

Po odredbi člana 77. stav 1. zakona o parničnom postupku, stranka u postuku može biti svako fizičko i pravno lice. U konkretnom slučaju je to tužena opština, pa nije bilo zakonskih uslova da se odbije tužbeni zahtjev iz razloga nedostatka pasivne legitimacije. Ako je Opštinski sud za prekršaje kupovinom stvorio obaveze, u parničnom postupku može biti obavezna za ispunjenje samo tužena, kada ih sud iz budžetskih sredstava koja su mu utvrđena nije sam podmirio.

Savezna uprava carina, kao savezni organ uprave (član 1. i član 23. Zakona o organizaciji i cjelokrugu saveznih organa uprave i saveznih organizacija “Službeni list SFRJ”, br. 22/78 do 18/89) nema svojstvo pravnog lica, i suprotno članu 77. stav 1. ZPP, ne može biti stranka u postupku. Drugotužena je savezni organ Federacije, pa je prvostepeni sud bio dužan postupiti po odredbama člana 83. stav 1. ZPP tj. pozvati tužioca da u tužbi izvrši ispravku tako da kao drugotuženu označi SFRJ.

Prvostepeni sud je, suprotno tome, pobijanim rješenjem odredio privremenu mjeru protiv drugotužene iako je u toku cijelog postupka bio dužan po službenoj dužnosti paziti da li lice koje se pojavljuje kao stranka može biti stranka u postupku i da li je parnično sposobna.

Ne može proizvesti pravno dejstvo odredba u Tarifi o naknadi troškova za rad advokata po kojoj se primjenjuje Tarifa i vrijednost boda koja je na snazi u vrijem donošenja odluke o naknadi parničnih troškova, jer bi se time mijenjala cijena već izvršenog rada, što je protivno načelumonetarnog nominalizma (član 394. Zakona o obligacionim odnosima). Advokatskom tarifom se ne može nalagati sudu na koji će način utvrđivati visinu naknade parničnih troškova. Parnični sud je obavezan samo, u smislu člana 155. stav 2. Zakona o parničnom postupku, da odmjeri troškove zastupanja po advokatskoj tarifi, ako je stranku koja ima pravo na naknadu parničnih troškova zastupao advokat, ali u visini troškova potrebnih za vođenje parnice (član 155. stav 1. ZPP), što znači u visini nagrade koju je zastupana stranka po advokatskoj tarifi bila dužna da plati. Zastupana stranka u pravilu plaća troškove zastupanja u visini određenoj advokatskom tarifom koja je na snazi u vrijeme preduzimanja pojedinih radnji zastupanja.

Prema članu 43. stav 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (“Službeni list SRBiH”, broj 35/89) odmjeravanje troškova na teret protivne stranke ne utiče na obračun troškova između advokata i stranke za izvršeni radi izdatke u vezi sa izvršenim radom. Zbog toga je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, ocjenjujući koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice, u smislu člana 155. Zakona o parničnom postupku, odmjerio troškove primjenom tarife koja važi na teritoriji na kojoj se nalazi sjedište suda.

Za vođenje ove parnice potrebni su samo troškovi zastupanja u visini u kojoj je tužilac imao ove troškove za preduzimanje parničnih radnji po advokatu iz sjedišta suda. Tužilac može ovlastiti advokata iz svog sjedišta, ili drugog mjesta, da ga zastupa u ovoj parnici, ali zbog toga ne može nastati obaveza protivne stranke na naknadu razlike troškova.

U ovoj pravnoj situaciji takav interes bi postojao kada bi tužilac učinio vjerovatnim da prvotužena svojim ponašanjem, posebno vršenjem stvarno-pravnim ovlaštenja, ugrožava ili bu u bliskoj budućnosti mogla ugroziti realizaciju tužiočevog prava raspolaganja na stanovima u društveno svojini.

Mešu parničnim strankama nije sporno da su nekretnine na kojima se nalaze pomenuti stanovi, na osnvou rješenja Skupštine opštine Centar proglašene društvenom svojinom sa pravom upravljanja Opštine Centar, te da su one upisane u zemljišne knjige kao društvena svojina čiji je nosilac prava raspolaganja Opština Centar. Prvotužena SIZ stanovanja sa kojom su radnici tužioca trebali zaključiti ugovor o korišćenju stana (član 26. i 27. Zakona o stambenim odnosima) nije mogla pristupiti zaključivanju takvih ugovora jer, prema njenoj evidenciji (saglasno navedenom rješenju SO Centar u upisu u zemljišne knjige) tužilac nije bio davalac stana na korištenje u smislu člana 5. zakona o stambenim odnosima. Međutim, ona takvim postupanjem nije ugrozila niti u bliskoj budućnosti može ugroziti ostvarivanje prava raspolaganja tužioca. Prvotužena nije izrazila svoj u volju da bi i nakon ispravke svoje evidencije, koja se može izvršiti na osnovu sudske odluke, kojom bi se utvrdilo pravo raspolaganja tužioca na stanovima u odnosu na onoga koji je upisan u zemljišnoj knjizi, onemogućila tužioca da postupa kao davalac stana na korišćenje.

Ukoliko bi se u konkretno m slučaju utvrdilo da je tuženi dodijelio stan - garsonjeru na korišćenje fizičkom lisu (radniku tuženog), koji stan koristi ponašajući se kao nosilac stanarskog prava, tužilac bi, u smislu odredbi iz člana 187. zakona o parničnom postupku, imao pravni interes za tužbu na utvrđenje da tuženi nije imao svojstvo davaoca stana na korišćenje, i da je to svojstvo pripadalo tužiocu, pa tek ako u tom uspije, mogao bi tražiti da sud utvrdi ništavost ugovora o korištenju stana zaključenog između H.M. i SIZ -a stanovanja i predaju u posjed predmetnog stana - garsonjere (u slučaju kada istom tužbom nisu obuhvaćeni nosilac stanarskog prava i SIZ stanovanja.

Tuženi - protivtužilac je u prigovor u protiv izdatog zahtjeva istaknutog u mandatnoj tužbi, te je, koristeći mogućnost iz člana 189. stav 1. Zakona o parničnom postupku, podnio protivtužbu (procesne pretpostavke za podnošenje protivtužbe su postojale jer su se zahtjevi parničnih stranaka mogli prebiti). Međutim, nijedna od parničnih stranaka u toku prvostepenog postupka nije stavila prigovor radi prebijanja, a obje su do kraja prvostepenog postupka negirale osnovanost tužbenog zahtjeva druge. Procesni prigovor prebijanja nije bio stavljen niti eventualno, u slučaju da prvostepeni sud nađe da je tužbeni zahtjev osnovan. U takvoj pravnoj situaciji provitužba se nije mogla smatrati prigovorom radi prebijanja. Izvršivši kompenzaciju u navedenoj pravnoj situaciji, prvostepeni sud je zapravo postupa o po službenoj dužnosti, što je protivno izričitoj zakonskoj odredbi iz člana 337. stav 1. zakona o obligacionim odnosima, prema kojoj je prijeboj uslovljen izjavom jedne strane drugoj da vrši prebijanje.

Pravilna primjena procesnog i materijalnog prava u navedenim okolnostma, nalagala je prvostepenom sudu da odluči o oba kondlemnatorna zahtjeva, a prebijanje bi se izvršilo tek u fazi dobrovoljnog ili prinudnog izvršenja pravosnažne sudske odluke.

Član 217. stav 3. zakona o parnipčnom postupku

Žalba protiv rješenja o mirovanju postupka ima značaj i prijedlog za nastavak postupka. Umirovljeni postupak se nastavlja na osnovu prijedloga ili žalbe, iako je ova podnesena unutar roka od tri mjeseca od dana mirovanja, ako je rješenje o odbijanju žalbe dostavljeno žaliocu po isteku šest mjeseci od dana mirovanja.

Iz obrazloženja:

Tužilac je izjavio žalbu protiv rješenja o mirovanju postupka, u kojoj je predložio da se to rješenje ukine i postupak nastavi, čime je manifestovao želju za nastavljanjem umirovljenog postupka i meritovnim presuđenjem u ovom predmetu, pa se žalba na rješenje o mirovanju postupka po svom sadržaju mora smatrati i prijedlogom za nastavak umirivljenog postupka.

Žalba tužioca koja sadrži i prijedlog za nastavak postupka, izjavljena je unutar roka od tri mjeseca od dana mirovanja postupka, a odredbama člana 217. stav 2. ZPP propisano je da se prijedlog za nastavak postupka ne može staviti prije nego što proteknu tri mjeseca od dana kada je nastupilo mirovanje postupka. Nije, međutim, zakonom izričito predviđeno kako će sud postupiti sa prijevremeno stavljenim prijedlogom za nastavak postupka - nema izričite odredbe da će ga sud odaciti.

Ako bi se i prihvatilo da prijevremeno podneseni prijedlog za nastavak postupka sud može odbaciti posebnim rješenjem to nije dopušteno ako je propustio da ovo rješenje blagovremeno donese, tako da stranci ostavi mogućnost da u roku iz člana 217. stav 3. ZPP (u roku od šest mjeseci od dana mirovanja postupka) stavi novi prijedlog za nastavak postupka. Drugačiji stav bi imao za posljedicu da sam sud na štetu stranke zloupotrijebi ovlašćenje koje mu daje zakon, dakle, da postupi suprotno dužnosti da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku (član 10. Zakona o parničnom postupku.

U konkretnom slučaju drugostepeno rješenje o odbijanju žalbe tužioca na rješenje o mirovanju postupka doneseno je po isteku roka za podnošenje prijedloga za nastavak umirovljenog postupka, pa se prijedlog za nastavak postupka sadrći u žalbi, mora uzeti u obzir, makar da je podnesen unutar roka od tri mjeseca od da na mirovanja postupka.

Odredbom člana 329. stav 1. istog zakona predviđeno je da, ako je usljed priznanja samo jedan dio zahtjeva sazrio zakonačnu odluku, sud može u pogledu tog dijela zahtjeva, zaključiti raspravu i donijeti presudu.

Označavanjem nespornog dijela glavnog duga u iznosu od 63.405,80 dinara, tuženi je u tom dijelu na nesumljiv način priznao zahtjev. zato su, nakon priznanja zahtjeva ispunjeni uslovi za donošenje presude u tom dijelu, u smislu člana 329. stav 1. i 331. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

U smislu člana 332. stav 1. Zakona o parničnom postupku kad tuženi ne dođe na pripremno ročište do njegovog zaključenja, ili na prvo ročište za glavnu raspravu ako pripremno ročište nije održano, ili ako dođe na ova dva ročišta ali neće da se upusti u raspravljanje ili se udalji sa ročišta a ne ospori tužbeni zahtjev, donijeće se presuda kojom se usvaja tužbeni zahtjev, ako su ispunjeni uslovi predviđeni odredbama tačke 1. do 6. ovog stava.

Izjava tuženog na ročištu za glavnu raspravu do 6.12.1988. godine “da ne želi raspravljati bez tužitelja” ne znači da tuženi neće da se upusti u raspravljanje i da ne osporava tužbeni zahtjev u smislu odredaba člana 332. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Dolazak tuženog na ročište i data izjava podazumijevaju da tuženi osporava tužbeni zahtjev.

Izostavljanjem roka u pouci o pravnom lijeku, tuženi nije doveden u zabludu i takav propust suda ne može imati za posljedicu produženje roka za izjavljivanje žalbe. Rok za izjavljivanje žalbe je zakonski rok i sud taj rok ne može mijenjati. Izostavljanjem roka u pouci o pravnom lijeku ne ovlašćuje tuženog da žalbu podnese po isteku zakonskog roka. Rok za žalbu je prekluzivan rok. Propuštanje da se žalba podnese u zakonskom roku dovodi do gubitka tog procesno-pravnog ovlašćenja, pa je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je žalbu podnijetu izvan zakonom određenog roka odbacio (član 358. stav 1. i 2. ZPP).

U pogledu roka za izjavljivanje žalbe nije dato netačno uputstvo, pa da bi iz razloga što je tuženi propustio da takvom roku iz uputstva, izjavljena žalba bila blagovremena. Tuženi u ovom slučaju nije stranka koja postupa po pogrešnom uputstvu, pa je dužan snositi posljedice izjavljivanja žalbe izvan roka određenog zakonom. U suprotnom bi se dovela u pitanje pravna sigurnost subjekata u ostvarivanju sudske zaštite.

Propuštanjem prvostepenog suda da izradi rješenje zakonom propisano mroku od 8 dana (shodna primjena člana 337. stav 1. ZPP -a) nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje revident. Bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka ne primjeni li nepravilno primijeni koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na dnošenje zakonite i pravilne presude (član 354. stav 1. ZPP -a). Međutim, ukoliko je predlagateljica pretrpjela štetu time što joj je sud dostavio rješenje o određivaju pravične naknade za eksproprisane nekretnine sedam mjeseci nakon održanog ročišta na kome je donijeto rješenje (zatezna kamata teče tek po proteku roka od 15 da na od dostavljanja rješenja) mogla bi tražiti naknadu štete eventualno zbog nepravilnog rada suda (član 106. Zakona o redovnim sudovima).

Imajući to u vidu kao i da na osnovu raspoloživih dokaznih sredstava u spisu, prvostepeni sud nije mogao formirati uvjerenje o osnovanosti potraživanja i ispravnosti izvršenog obračuna kamata, tuženi je navodima u žalbi doveo u sumnju osnovanost priznanja pravno relevantnih činjenica na kojima se zasniva pobijana presuda.

Kako ovaj sud nije ovlašćen da ocjenjuje da li će uzeti kao tačnu priznatu ili osporenu činjenicu (član 221. stav 2. ZPP), jer dokazi na koje se izjava o osporavanju poziva, nisu cijenjeni u prvostepenom postupku, pa se ukazuje kao novi dokazi u žalbi, valjalo je žalbu uvažiti, na osnovu člana 370. Zakona o parničnom postupku, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Drugostepenom presudom žalba tuženog je djelimično uvažena, a prvostepena presuda preinačena tako što je tuženi obavezan da tužiocu isplati dinarsku protuvrijednost navedene sume strane valute po kursu na dan zaključenja ugovora (12.5.1989. godine), koji je kasnije raskinut, sa zateznom kamatom počev od tog datuma. protiv drugostepene presude podignut je zahtjev za zaštitu zakonitosti u dijelu koji se odnosi na obavezu plaćanja zatezne kamate. S obzirom na to da je tužilac platio cijenu u stranoj valuti protivno zakonu (član 16. Zakona o deviznom poslovanju), a ugovor je naknadno raskinut, imao je pravo da traži samo dinarsku protuvrijednost na dan isplate sa zateznim kamatama. Drugostepeni sud nije odlučio na štetu tuženoga kada je vršeći konverziju po kursu koji je važio na dan zaključenja ugovora obavezao tuženoga da plati zateznu kamatu u navedenom intervalu jer je njegova obaveza isplata manje svoje novca nego što se dobiva kursnom razlikom između 12.5.1989. i 14.2.1990. godine).

Tužiteljice su blagovremeno (24.7.1990. godine) podnijele prijedlog za ponavljanje postupka isljučivo iz razloga navedenog u članu 421. stav 1. tačka 9. ZPP -a (novi dokaz), a tek podneskom od 8.9.1990. godine prvi put istakne novi razlog za ponavljanje postupka predviđen u članu 421. stav 1. tačka 2. istog zakona, tvrdeći da im je nezakonitim postupanjem uskraćena mogućnost da raspravljaju u prvostepenom postupku, što su uostalom, istakle i u žalbi.

Neosnovano se tvrdi u zahtjevu za zaštitu zakonitosti da je nižestepenim rješenjem počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka zbog propusta suda da ocijeni osnovanost prijedloga za ponavljanje postupka iz razloga navedenog u članu 421. stav 1. tačka 2. ZPP -a, jer su se tužiteljice prvi put pozvane na navedeni razlog 8.9.1990. godine, dakle, po proteku roka od 30. dana računajući 7.7.1990. godine.

Nasuprot pravnom shvatanju izraženom u zahtjevu za zaštitu zakonitosti da su tužiteljice 8.9.1990. godine samo proširile prvobitni razlog za ponavljanje postupka, očiglaedno je da se radi o dva sasvim odvojena razloga i da, prema tome, nije riječ o proširenju postojećeg prijedloga nego o isticanju novog prijedloga po proteku prekluzivnog roka.

Međutim, u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni nove odredbe (član 496 -a Zakona o parničnom postupku), ako protivna strana u odgovoru na žalbu prizna nove činjenice, odnosno ne ospori dokaze navedene u žalbi. naime, smisao propisivanja člana 496 -a Zakona o parničnom postupku je d spriječi postupanje parnične stranke upravljeno na odugovlačenje postupka i kazni pasivnu stranku, ali taj cilje se ne postiže ako druga stranka u toku parnice (prije pravosnažnosti prvostepene odluke) prihvata da o ovim činjenicama, odnosno dokazima raspravlja i izričito priznaje njihovu potpunu ili djelimičnu istinitost odnosno vjerodostojnost.

Odredbama Zakona o izvršnom postupku nije propisano da privremenu mjeru treba ukinuti ako se parnični sud koji ju je donio, oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi drugom mjesno nadležnom sudu, a u članu 21. stav 4. zakona o parničnom postupku je propisano da parnične radnje nenadležnog suda nisu bez važnosti samo zbog toga što ih je preduzeo nenadležan sud. U smislu člana 14. Zakona o izvršnom postupku, u postupku izvršenja i obezbjeđenja shodno se primjenjuje odredbe Zakona o parničnom postupku, pa i pomenuta odredba člana 21. stav 4. Zakona o parničnom postupku, kada se radi o privremenoj mjeri.

Takov nenovčano potraživanje može se obezbijediti privremenom mjerom pod pretpostavkama iz člana 267. Zakona o izvršnom postupku (“Službeni list SFRJ”, br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 27/90), a zahtijeva se izricanje privremene mjere zabrane isplate po akceptnim nalozima kakvu ima u vidu član 268. stav 1. tačka 3. ZIP -a (zabrana dužnika da preuzima radnje koje mogu nanijeti štetu povjeriocu).

Prvostepeni sud je pravilno utvrdio da postoje pretpostavke za donošenje privremene mjere iz člana 267. ZIP -a (učinjeno je vjerovatnim postojanje potraživanja i opasnost da će se ostvarenje potraživanja znatno otežati). Takva ocjena prvostepenog suda proizilazi iz isprava u spisima predmeta, a s obzirom na visinu iznosa sredstava tužilaca bi bio onemogućen u svojoj redovnoj djelatnosti. Osnovanost izricanja privremene mjere proizilazi iz činjenice koja je učinjena vjerovatnom da je drugotuženi izdao blanko akceptne naloge što je suprotno odredbama člana 17. Zakona o finansijskom poslovanju (“Službeni list SFRJ”, broj 10/89), važećeg u vrijeme zaključenja ugovora. (Vrhovni sud BiH, Pž. 751/90 od 19.8.1991. godine)

115.

Članovi 215, 245. i 250. Zakona o sanaciji i prestanku organizacija udruženog rada - raniji

Parnični sud ne može odlučivati o utvrđenju potraživanja osporenog u postupku redovne likvidacije preko iznosa prijavljenog potraživanja u likvidacionom postupku.

Sud će odbaciti tužbu u dijelu kojim se zahtijeva utvrđenje većeg iznosa od prijavljenog, pa i kada se radi o prenačenju tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u parnici za naknadu štete.

Iz obrazloženja: Prema podacima u spisu povodom postupka redovne likvidacije nad tuženom, tužilac je prijavio svoje potraživanje naknade štete u iznosu od 2.511,40 dinara. To potraživanje osporilo je likvidaciono vijeće, pa je tužioca kao povjerioca uputilo da podnese tužbu radi utvrđivanja osporenog potraživanja. Takvu tužbu u ovoj pravnoj stvari tužilac je podnio s tim što je zbog dejstva inflacije vršio valorizaciju potraživanja, tako da je preinačenjem tužbe povećao zahtjev na znos od 24.800 dinara.

Pravilno je prvostepeni sud odlučio tako što je utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva do iznosa od 2.511,40 dinara. Naime, iz odredbi člana 215. Zakona o sanaciji i prestanku organizacija udruženog rada (“Službeni list SFRJ”, broj 72/86), koje se u konkretnom slučaju primjenjuje i na postupak redovne likvidacije u smislu člana 245. tog zakona, proizilazi da su u parničnom postupku utvrđuje osporeno potraživanje od visine koja je prijavljena u postupku redovne likvidacije. Preko tog iznosa ne može se utvrđivati potraživanje povjerioca.

Pogrešno je, međutim, prvostepeni sud odlučio tako što je tužioca odbio sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi osnovanost potraživanja preko iznosa od 2.511,40 dinara. U tom dijelu trebalo je tužbu odbaciti kako bi bile obezbijeđene procesne mogućnosti da tužilac eventualno ostvari taj dio svog potraživanja na način predviđen u članu 250. Zakona o sanaciji i prestanku organizacija udruženog rada (sada član 159. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji - (“Službeni list SFRJ”, broj 84/89).

Određivanjem privremene mjere kojom se O.Z. zabranjuje prodaja navedenog vozila u određenom periodu ograničeno je ovo pravo direktora dužnika kao ovlaštenog lica u tom periodu. Osnivač nema to pravo, pa kako je ograničenje vezano za određeno lice koje je direktor dužnika i za pravne poslove dužnika, ovo ograničenje prava odnosi se na organičenje prava ovlaštenog lica dužnika za obavljanje pravnih poslova, a ne osnivača.

Kako je ranijim rjeešenjem istog suda pokrenut postupka za utvrđivanje uslova za otvaranje postupka likvidacije nad dužnikom, prvostepeni sud je, u smislu člana 76. stav 1. u vezi sa članom 157. stav 1. Zakona o prinudnom poravnanju, stečak u i likvidaciji, bio ovlašten da donese prvostepeno rješenje u dijelu kojim se ograničavaju prava ovlaštenog lica za obavljanje pravnih poslova. To podrazumijeva i ovlaštenje za ograničavanje pojedinačnih raspolaganja ovlaštenih lica u postupku likvidacije.

U smislu člana 68. Zakona o opštem upravnom postupku, ako podnesak sadrži koji formalni nedostatak koji sprečava postupanje po podnesku ili je nepotpun, ne može samo zbog toga biti odbačen, već je organ koji je primio takav podnesak dužan da preduzme što treba da se nedostaci otklone, tako što će odrediti podnosiocu podneska rok u kome je dužan da to učini. Ako podnosilac otkloni nedostatke u određenom roku, smatraće se da je podnesak od početka uredan. Ovako treba postupiti i kada je žalbu u ime stranke izjavio punomoćnik bez uredno punomoćja (onog koje potiče od zakonskog zastupanika stranke - pravnog lica), jer se, u smislu člana 60. stav 2. ZUP -a, nedostaci pismenog punomoćja uklanjanju shodno odredbi člana 68. ovog zakona. To znači da je tuženi organ, preko prvostepenog organa, trebao pozvati zastupnika tužioca da se u određenom roku izjasni o tome da li odobrava podnošenje žalbe na prvostepeno rješenje u time tužioca i da li na preduzimanje te radnje ovlašćuje potpisnika žalbe, pa zavisno od dobijenog odgovora ili ako rok bezuspješno protekne, ocijeni da li je žalbu izjavilo ovlašteno ili neovlašćeno lice.

Međutim, u konkretnom slučaju, pravilno zaključuje tuženi, da okolnost koja proizilazi iz ponuđenog nalaza i mišljenja vještaka da je stan u prizemlju (kojeg koristi tužilac) u građevinskom smislu planiran i građen kao jedinstvena građevinska cjelina sa stanom u potkrovlju, iz kojeg je tužiocu u ranije okončanom postupku naloženo iseljenje, sve da je i upotrijebljena u tom postupku, ne bi dovela do drugačijeg rješenja, jer se taktički radilo o dva zasebna stana sa svim karakteristikama stana, pa okolnost kaka je bila prvobitna gradnja ne bi bila od značaja.

Tuženi je u obrazloženju osporenog rješenja naveo valjane razloge zbog čega je poništio zaključak prvostepenog organa o dozvoli prinudnog izvršenja o odobrenju za gradnju, koje razloge u cijelosti usvaja i ovaj sud. radi se naime, o rješenju - odobrenju za gradnju kojim se investitoru dozvoljava izvođenje građevinskih radova, pa navedeno rješenje predstavlja upravni akt čije izvršenje zavisi isljučivo od volje stranke kojoj je priznato neko pravo upravnim aktom.

Dakle, upravni akt koi po prirodi stvari predstavlja akt o utvrđivanju nekog prava stranci ne podliježe prinudnom izvršenju, pa je prinudno izvršenje ovakog rješenja bespredmetno. naime, prema svatanju ovog suda, prinudno izvršenje upravnih akata u postupku administrativnog izvršenja provodi se samo u slučaju kada se radi o upravnom aktu koim se stranci utvrđuje kakva obaveza (činidba, propuštanje ili trpljenje tuđe radnje), dok se upravni akti kojim se priznaje neko pravo stranci ne mogu prinudno izvršavati, niti se u postupku administrativnog izvršenja može zaključkom naložiti prinudno takvog upravnog akta. Prema tome, pravilno je tuženi primijenio pravila postupka kada je zaključak prvostepenog organa o dozvoli izvršenja rješenja o odobrenju za gradnju poništio, pa tužilac neosnovano osporava zakonitost tog rješenja.

Budući da ni tuženi organ, u konkretnom slučaju, nije uz odgovor na tužbu dostavio spis sa osporenim aktom, to je ovaj sud spriječen da zbog navedenog nedostatka odlučjuje o tužbi. Naime, u slučaju kada osporeni upravni akt nije priložen uz tužbu, niti je dostavljen po nalogu suda, bez obzira što je u tužbi naveden broj i datum osporenog akta, prema svatanju ovog suda tužba sadrži takve nedostatke koji sprečavaju rad suda, kada ni tuženi organ uz odgovor na tužbu ne dostavi sudu spis sa osporenim aktom.

Iz navedenih razloga ovaj sud je primjenom odredbe člana 29. stav 2. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u dispozitivu rješenja.

Ovo radi toga što je u prethodnom postupku na neospor an način utvrđeno da je sporni dalekovod projektovan u skladu sa Pravilnikom o tehničkim normativima za izgradnu nadzemnih elektroenergetksih vodova (“Službeni list SFRJ”, br. 51/73 i 11/80), te da su kod projektovanja i izgradnje zadovoljena sva propisana sigurnosna odstojanja kao i mehanička i električna sigurnost kod prelaza preko tužiočevih objekata. naime, kako se iz spisa vidi predmetni dalekovog prolazi iznad kuće tužitelja na rastojanju od 27 metara, dok je dozvoljena visina rastojanja prema prema citiranom pravilniku daleko manje i iznosi 7 metara. osim toga, iz priloženih zapisnika Komisije za tehnički pregled od 14.8.1989. godine se vidi da je ova komisija dala mišljenje da je sporni dalekovog izveden u skladu sa zakonskim i tehničkim propisima i da se može pustiti pod napon pošto je izgrađen u svemu prema investiciono - tehničkoj dokumentaciji i tehničkim propisima, pa je i predložila da se investitoru izda rješenje o upotrebi objekta, što je i učinjeno rješenjem Republičkog sekretarijata za prostorno uređenje i zaštitu okoline C. broj 03 -361-78/89 od 20.10.1989. godine.

Stoji činjenica da je u postupku utvrđivanja postojanja uslova za primjenu člana 9. Zakona o eksproprijaciji po zahtjevu vještaka elektrostručnjaka Z.B. te H.I. dipl. ing. arh.., koji su se izjasnili da bi trebalo sve stambene objekte koji se nalaze u dalekovodnom polju porušiti zbog sigurnosti osoba koje u njima žive, jer se radi o objektu koji, ukoliko dođe do otkazivanja nekog od njegovih dijelova, može izazvati ljudske žrtve i materijalnu štetu. Međutim, pribavljeno mišljenje navedenih vještaka se temelji na pretpostavkama, koje ni na koji način nisu učinjene realnim, odnosno izvjesnim, pa se na takvom mišljenju nije mogao izvoditi zaključak kakav je izveo prvostepeni sud.

Izjava koju je tužiteljev sin dao na pomenutoj raspravi u suštini predstavlja odricanje od prava koje tužitelju kao eksproprijatu pripada po odredbama materijalnog prava, pa se takva izjava ne može podvesti pdo određene radnje koje uz dopuštenje upravnog organa članovi porodice ili domaćinstva mogu izvršiti bez punomoćja stranke odnosno tužitelja. Samim tim neprihvatljiv je stav tužene da tužitelj u žalbi nije mogao postaviti zahtjev za eksproprijaciju preostalih nekretnina zbog čega se osnovano u tužbi ističe da je osporenim aktom povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Iz zapisnika prvostepenog organa br. 794/91 od 21.5.1991. godine, proizilazi da tužilac u svom ugostiteljskom objektu drži tri automata za igre na sreću, pa je prvostepeni organ pravilno postupio kada je u skladu sa citiranim odredbama opštinske odluke razrezao tužiocu komunalnu taksu za držanje sredstava za izgru za 1991. godinu u iznosu od 180.000,00 dinara. Stoga je i tužena pravilno postupila kada je odbila tužiočevu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja.

Navodi tužioca da nije vlasnik automata za igre na sreću i da je trebalo vlasnika tih automata saslušati nisu se mogli prihvatiti.

Naime, prema odredbi člana 5. Zakona o komunalnim taksama (“Službeni list SRBiH”, broj 21/77, 35/8 8 i 26/89) takseni obveznik je lice koje koristi predmet ili usluge za čije korišćenje je propisano plaćanje komunalne takse, a u konkretnom slučaju tužilac u svom ugostiteljskom objektu drži automate za izgru na sreću pa je takseni obveznik, neovisno od toga da li je vlasnik tih automata. Neosnovani su navodi tužioca da prvostepeni organ nije bio nadležan da vodi postupak za razrez komunalne takse jer je odredbama Zakona o komunalnim taksama propisana nadležnost opštinskih uprava društvenih prihoda da vrše razred komunalne takse. Isto tako ne može se usvojiti ni navod tužioca da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o igrama na sreću i Lutrije Bosne i Hercegovine jer obaveza plaćanja komunalnih taksa ne proizilazi iz odredaba tog zakona nego Zakona o komunalnim taksma. Ne stoje ni prigovori tužioca da je opštinska odluka retroaktivno primijenja budući da se prema odredbama čl. 14. i 15. Zakona o komunalnim taksama komunalna taksa za držanje sredstava za igre plaća u godišnjem iznosu neovisno kada u toku godine nastupe uslovi za plaćanje takse. Ako tužilac smatra da navedena opštinska odluka nije u saglasnosti sa Zakonom o komunalnim taksama i Ustavom Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine može dati incijativu za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti te odluke pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine.

Navodi tužioca da ne bi trebao da plaća porez na imovinu pošto se radi o trofejnom oružju i pošto ne posjeduje odgovarajuću municiju nisu se mogli prihvatiti.Naime, ova vrsta poreza plaća se nezavisno od toga da li se radi o trofejnom oružju i da li se isto i upotrebljava.

Kako ni ostalim navodima tužilac ne dovodi u sumnju zakonitosti osporenog akta valjalo je na osnovu člana 42. stav 2. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u dispozitivu ove presude. (Presude Vrhovnog suda BiH, U. 1141/91 od 19.9. 1991 i U. 1132/91 od 9.8. 1991. godine)

126. Član 12. stav 2. i čl. 29. do 37. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija

Opštinski organ uprave nije nadležan da rješenjem odredi ispražnjenje poslovne prostorije licu koje tu prostoriju drži po osnovu ugovora već ovlašteno lice može tražiti putem nadležnog suda prestanak ugovora o zakupu na osnovu otkaza, zbog isteka ugovorenog vremena zakupa ili odustanka od ugovora, uz predaju ispražnjenih poslovnih prostorija.

Iz obrazloženja:

Iz podataka u spisu, navoda tužioca u tužbi i navoda zainteresiran e stranke - vlasnika predmetnih poslovnih prostorija u odgovoru na tužbu proizilazi da tužilac na osnovu ugovora o zakupu predmetnih poslovnih prostorija zaključenog sa vlasnikom, drži u posjedu predmetne prostorije. Radi se dakle o zakupcu koji se uselio u poslovne prostorije na osnovu valjanog pravnog osnova, pa za ispražnjenje prostorija nije nadležan organ uprave. Ovo zbog toga što je odredbom člana 12. stav 2. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (“Službeni list SRBiH”, broj 33/77) propisano da nadležni organ opštine odlučuje o ispražnjenju poslovnih prostorija samo u slučaju ako se radi o licu koje drži poslovnu prostoriju bez ugovora. Kako zainteresirana stranka - vlasnik predmetnih prostorija priznaje da je između nje i tužioca bio zaključen ugovor o zakupu poslovnih prostorija, to se tužilac ne može smatrati licem koje nezakonito koristi stan, pa su organi uprave pogrešno primijenili odredbu člana 12, citiranog zakona kada su zaključili da se radi o upravnoj stvari za čije je odlučivanje nadležan organ uprave. Radi se o sporu koji se odnosi na prestanak ugovora o zakupu, pa je za rješenje ovoga spora nadležan redovan sud (član 29 -32. istog zakona).

dužna da uskladi obavljanje taksi djelatnosti sa odredbama ovog (novog) zakona u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu istog (navedeni zakon stupio na snagu 14.8. 1990. godine).

To praktično znači da je tužilac bio dužan da podnese zahtjev da mu se izda odobrenje za obavljanje taksi djelatnosti kao samostalne djelatnosti. Međutim, to tužilac, kako to proizilazi iz spisa ove upravne stvari, nije učinio iako ga je prvostepeni organ aktom broj 11-345-1691/90 od 21.11. 1990. godine, blagovremeno, upozorio na navedenu obavezu usklađivanja. Zahtijevano usklađivanje ranije datog odobrenja za vršenje taksi djelatnosti kao dopunskog zanimanja tužilac nije izvršio ni u toku postupka donošenja osporenog rješenja (kako to proizilazi iz spisa) pa je tuženi i po mišljenju ovog suda pravilno postupio kada je konačno u upravnom postupku utvrdio prestanak vršenja javnog prevoza u drumskom saobraćaju i prestanak važnosti ranije datog odobrenja za obavljanje taksi prevoza kao dopunskog zanimanja.

Nesporno se ukazuje i to da za navedeno putničko vozilo tužilac nema odobrenje za vršenje taksi prevoza lica te da je prevoz vršen 13.2. 1991. godine, to jest u vrijeme važenja Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju (“Službeni list SRBiH”, broj 22/90), kojim je i to odredbom člana 44. stav 1. izričito propisano da se taksi prevoz može vršiti samo putničkim automobilom oblika karoserije “limuzina” sa pet sjedišta (1+4 sjedišta).

To što je tužilac imao odobrenje za vršenje taksi prevoza lica vozilom koje je havarisano, kao i to da je u vrijeme važenja ranijeg zakona registrovao putničko vozilo sa kojim je navedenog dana vršio taksi prevoz, ne utiče na ocjenu zakonitosti osporenog rješenja, jer se nespornim ukazuje da tužilac nema odobrenje za vršenje taksi prevoza za vozilo kojim je vršio prevoz lica na dan 13.2. 1991. godine.

Upravo je odredbom člana 67. navedenog zakona, koju tužilac pominje u tužbi, omogućeno da se vozilom, za koje je izdato odobrenje za vršenje taksi prevoza primjenom propisa donesenih na osnovu ranije važećeg Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju i Zakona o samostalnom privređivanju, nastavi obavljanje te djelatnosti do kraja eksplotacionog vijeka tog vozila. Stoga sama činjenica da je tužilac vozilo “VW” -kombi registarske oznake TR 273 - 34 registrovao u vrijeme važenja ranijeg zakona nije od značaja, jer za to vozilo tužiocu nije izdato odobrenje za vršenje taksi prevoza lica u drumskom saobraćaju.

Zbog toga je u smislu člana 28. istog zakona u vezi sa članom 21. organ uprave nadležan da donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana i u slučaju kada davalac stana na korištenje neće da zaključi ovaj ugovor sa suprugom ranijeg nosioca stanarskog prava. Odredbu člana 19. Zakona o stambenim odnosima treba posmatrati sa aspekta odnosa nosioca stanarskog prava i ostalih članova porodičnog domaćinstva, dakle bračnog druga i drugih članova domaćinstva, pa prema ovo j odredbi drugi bračni drug (koji nije zaključio pismeni ugovor - nominalni nosilac) u odnosu na ostale članove domaćinstva ima položaj sunosioca stanarskog prava, ali u odnosu na davaoca stana na korišćenje ima položaj člana porodičnog domaćinstva (taksativno pobrojanih u članu 6. stav 2.). Zbog toga je zakonodavac smatrao suvišnim da u odredbi člana 28. pored slučaja predviđenog u odredbi člana 21. predviđa i odredbu člana 19. istog zakona.

Prema razlozima prvostepenog akta proizilazilo bi da prvostepeni organ smatra da nije nadležan da donosi rješenje u smislu člana 28. Zakona o stambenim odnosima, zato što, prema shvatanju prvostepenog organa postoji spor o statusu stanarskog prava tužiteljice, pa je za rješenje spora nadležan sud. međutim, o pravu bračnog druga da nastavi daljnje korištenje stana nakon smrti nosioca stanarskog prava odlučuje organ uprave u smislu člana 21. stav 2. istog zakona, dakle, utvrđuje da li je trajno živio i stanovao u stanu sa nosiocem stanarskog prava, pa ni iz ovog razloga prvostepeni organ nije mogao odbiti nadležnost za odlučivanje o zahtjevu tužiteljice. Okolnost da tužiteljica ne posjeduje pismeni ugovor o korišćenju stana zaključen između davaoca stana na korišćenje i njenog bračnog druga S.M. u konkretnom slučaju se ne može tumačiti tako da S.M. nije bio nosilac stanarskog prava predmetno stana. Ovo zbog toga što iz podataka u spisu proizilazi da je stambeni odnos u pogledu predmetnog stana zasnovan još 1947. godine i trajao sve do njegove smrti 1984. godine. Nadalje, proizilazi da je rješenjem nadležnog organa utvrđena visina stanarine na osnovu bodovanja i S.M. obavezan kao nosilac stanarskog prava da plaća stanarinu. Slijedi dakle, da se radi o odnosu koji nastao u vrijeme važenja saveznog Zakona o stambenim odnosima, kojim se pod određenim uslovima svojstvo nosioca stanarskog prava sticalo i na osnovu usmenog ugovora o ustupanju stana na korišćenje. Shodno tome, bračni drug tužiteljice ima se smatrati ranijim nominalnim nosiocem stanarskog prava predmetnog stana, a koju okolnost organi uprave će provjeriti i uvidom u evidenciju kod DP “Sarajevo stan” S.

Ovo rješenje međutim, nije akt o dodjeli stana, niti je na osnovu ovog rješenja zaključen ugovor o korištenju stan a, pa isto nema pravnog dejstva u smislu da se na osnovu istog može zaključiti da drugi stan nije dodijeljen i za kćerku U. Relevantno je naime, da u postupku dodjele stana i rješavanja stambenog pitanja odlučeno da se stan dodjeljuje za sve članove porodice T.B. Budući, da je rješenje o dodjeli stana doneseno prije smrti nosioca stanarskog prava predmetnog stana to znači, da je u času smrti T.A. (7.9.1982. godine) već bilo riješeno stambeno pitanje cijele porodice T.B. Ovu okolnost je trebalo cijeniti sa aspekta odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima prema kojoj se pitanje trajnog stanovanja i življenja u istom stanu sa nosiocem stanarskog prava, kao uslov za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva, procjenjuje prema objektivnom elementu - faktičkom stanovanju i življenju u stanu i prema subjektivnom elementu - postojanju namjere da se u stanu trajno živi i stanuje sa nosiocem stanarskog prava.

Momentom donošenja rješenja o dodjeli stana T.B. riješeno je stambeno pitanje njegove porodice, pa time nastupaju okolnosti prema kojima se dalje korištenje predmetnog stana ima smatrati privremenim korištenjem odnosno korištenjem sa namjerom iseljenja iz istog a radi useljenjau novodobijeni stan. To bi značilo da su T.B., njegova supruga i djeca od tog momenta koristili predmetni stan čekajući useljenje u stan u naselju Ciglane, koi je dovršen tek 1985. - godine. Zbog toga po ocijeni ovog suda, donošenjem navedenog rješenja o dodjeli stana, prestao je postojati jedan od elemenata koji karakter iše trajno stanovanje i življenje u istom stanu sa nosiocem stanarskog prava tj. namjera da se stan koristi trajno sa nosiocem stanarskog prava. Stoga je za pravilno rješenje ove upravne stvari potrebno imati u vidu i ovu okolnost i ocijeniti da li se u momentu smrti nosioca stanarskog prava T.U. moće smatrati članom porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima.

a koji su navedeni u članu 7. stav 2. zakona o stambenim odnosima, a to su veličina, udobnost i mjesto na kome se nalazi, kao i visina stanarine. nakon ocjene svih ovih elemenata pojedinačno koji mogu doći do izražaja u različitoj mjeri, izvodi se zaključak da li bi preseljenjem nosioca stanarskog prava u ponuđeni stan, njegovi uslovi stanovanja bili bitno pogoršani u odnosu na uslove stanovanja kakve je imao u ranijem stanu.

U konkretnom slučaju i kada bi se uzelo da je tužilac u eksproprisanom stambenom objektu koristio stan veće površine (70 m2) nego što iznosi površina ponuđenog stana (56 m2), te taj elemenat i došao do manjeg izražaja, polazeći od toga da se moraju imati u vidu i drugi elementi iz člana 7. stav 2. navedenog zakona, prije sve, a kvalitet ponuđen og stana, njegova opremljenost, udobnost i drugo što određuje uslove stanovanja, a ove karakteristike su neuporedivo bolji u ponuđenom stanju, pa kada se svi ovi elementi procijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, sud smatra da useljenjem tužioca u ponuđeni stan njegovi uslovi stanovanja u odnosu na ranji stan, ne samo da neće pogoršati, a pogotovo ne bitno, nego da će se znatno poboljšati.

Iz podataka u spisu proizilazi kao nesporno da je stan iz kojeg se traži iseljenje Š.S. jednosoban, ali organi uprave nisu utvrdili tačno koje sa Š.S. stanovao i koristio isti, odnosno koje sve sačinjavao porodično domaćinstvo istog u času njegovog preseljenja u novosagrađenu stambenu zgradu, jer se okolnost da li izgrađeni i osposobljeni za stanovanje dio te zgrade odgovara potrebama članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava cijeni s obzirom na potrebe članova domaćinstva koi su to bili u času preseljenja. Isto tako nije sa dovoljno pažnje ocijenjen ni nalaz i mišljenje vještaka koji se nalazi u spisu. U istom se navodi da je u dovršeni stan u potkrovlju porodične stambene zgrade uselio Š.S. (nije utvrđeno sa koliko članova domaćinstva) a da se u predmetnom stanu nalazi sin Š.S. sa suprugom i malodobnim djetetom. Ove odlučne okolnosti organi uprave uopšte ne cijene već cijene drugi dio nalaza i mišljenja da ostali dio zgrade nije dovršen (dva trosobna strana nisu dovršena), a ta nedovršenost se sastoji u nepriključenom grijanju na gradski vodovod i neizolovane vodovodne cijevi, iako bi proizilazilo da za to ne postoje bilo kakve smetnje. kako je za pravilnu primjenu odredbe člana 13. Zakona o stambenim odnosima bitno da su nosilac stanarskog prava ili maloljetni članovi njegovog porodičnog domaćinstva stekli u svojini porodičnu stambenu zgradu ili stan u istom mjestu koji odgovara potrebama nosioca stanarskog prava i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva, to je u konkretnom slučaju, s obzirom na to da nije sporno da je Š.S. nosilac stanarskog prava izgradio porodičnu stambenu zgradu u istom mjestu, potrebno utvrditi i ocijeniti da li postoji mogućnost faktičkog korištenja iste (u nalazu vještaka se tvrdi da je Š.S. preselio u dvosoban stan u potkrovlju zgrade) i da li stambene prostorije (dovršene) odgovaraju potrebama nosioca stanarskog prava i članova njegovog porodičnog domaćinstva i to onih članova za koje se utvrdi da su činili porodično domaćinstvo u predmetnom stanu.

Ovo stoga što tek od dana kada je nosilac stanarskog prava tražio od davaoca stana na korištenje saglasnost za zamjenu stana podnošenjem ugovora o zamjeni stana počinje teći rok od 60 dana u kojem davalac stana na korištenje može da odbije traženu saglasnost ili obavijesti nosioca stanarskog prava da će mu u roku od 6 mjeseci dati na korištenje stan koji odgovara stanu u koji se putem zamjene želi useliti, pa samo protekom tako računatog roka nastupaju pravne posljedice iz člana 33. stav 4.

Zakona o stambenim odnosima. U spisima predmeta postoji pismeni zahtjev S.S. za korištenje, ali se u spisima ne nalazi ugovor o zamjeni stana, pa se ne zna je li zaključen i kakav je njegov sadržaj, a podnošenjem pak, samo zahtjeva za davanje saglasnosti za zamjenu stana, a ne i ugovora o zamjeni (a to je u ovom slučaju sporno), ne smatra se traženjem saglasnosti za zamjenu u smislu važećih propisa pomenutog zakona, pa davalac nie ni dužan postupiti na način propisan u toj odredbi, niti se zbog propuštanja da to učini, može smatrati da je davalac stana dao saglasnost. Sve ovog treba istaći imajući u vidu da je riječ os tanu površine 53 m2 koi se želi zamijeniti za drugi stan - garsonjeru koja ima samo 14 m2, a u vezi sa prigovorom tužioca da je on u mogućnosti da ponudi S.S. drugi stan, a ona koji je predmet ovog upravnog spora da zadrći za sebe i dodijeli licima kojima po redoslijedu prvenstva pripada da dobiju stan i time riješe svoje stambeno pitanje kao radnici davaoca stana na korištenje.

Prema tome, u postupku je na propisan način trebalo provjeriti i na siguran način utvrditi sve sporne relevantne činjenice da bi se došlo do zaključka da li su ispunjeni za predmetnu zamjenu svi uslovi iz odredbe člana 33. stav 4. zakona o stambenim odnosima.

U ovakvim okolnostima ne radi se o zamjeni stanova u smislu člana 33. zakona o stambenim odnosima, nego se radio o ostvarivanju prava vlasnika stana na useljenje u vlastiti stan, ako su ispunjeni uslovi predviđeni u odredbi člana 56. Zakona o stambenim odnosima.

Kod ovakvog stanja stvari pravilno je prvostepeni organ uprave zaključio da se predmetno zemljište ne može priznati uzurpantima u vlasništvo, jer za priznanje prava vlasništva stoje smetnje iz člana 6. stav 1. tačka a. i člana 7. stav 3. Zakona o uzurpacijama (“Službeni list SRBiH”, broj 6/78).

Bez uticaja su na pravilnost prvostepenog i drugostepenog rješenja navodi tužbe da predmetno zemljište nije ranije bilo po kulturi šuma, već da su tužitelji zasadili šumu i istu odgajali, jer za utvrđivanje da li određeno zemljište ima status zemljišta pod šumom, odnosno za utvrđivanje kulture zemljišta, odlučno je stanje koje je postojalo u vrijeme rješavanja sporne uzurpacije, a iz spisa se vidi da je u to vrijeme sporno zemljište bilo po kulturi šuma, pri čemu nije bitno da li je u pitanju samonikla šuma ili je ova šuma zasađena i odgojena od strane uzurpanta.

Iz kopije katastarskog plana vidi se da je sporno zemljište dio velike parcele po kulturi šuma bivšeg državnog erara, iz čega proizilazi da je u društvenom vlasništvu, pa se stoga ukazuje neosnovanim navodi tužbe da je predmetno zemljište vlasništvo tužitelja.

Kod ovakvog stanja stvari prvostepeni upravni organ je zbog postojanja smetnji iz člana 6. stav 1. tačke a, Zakona o uzurpacijama pravilno postupio kada rješenjem od 12.12.1990. godine nije priznao tužitelju pravo svojine na uzurpiranom zemljištu pod šumom, koje se ne nalazi u šumskom kompleksu, ali za koje SOM u svojoj Odluci broj 01 -023-74/84 od 20.5. i 8.6.1984. godine nie odlučila da predstavlja manje izolovano zemljište pod šumom. Stoga je i tuženi pravilno primijenio odredbu člana 240. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku kada je odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

Nije osnovan prigovor da je SOM morala donijeti odluku da li sporno zemljište pod šumom, koje je nakon povlačenja granične linije ostalo u poljoprivrednom kompleksu, predstavlja manje izolovano zemljište pod šumom ili ne. Skupština opštine je samo ovlaštena da svojom odlukom utvrđuje koja uzurpirana zemljišta pod šumom predstavlja manje izolovano zemljište, pa ako nađe da takvih zemljišta nema o tome se neće ni izjašnjavati u svojoj odluci, kakav je slučaju ovom predmetu.

Kod ovako datog nalaza vještaka paušalnim se ukazuje prigovor tužitelja da u postupku nije utvrđeno vlasničko svojstvo spornog zemljišta. Što se tiče prigovora koji se odnose na saslušanje svjedoka u pravcu utvrđivanja vlasništva na spornom zemljištu potrebno je ukazati da pismeni podaci o spornoj šumi imaju jaču dokaznu snagu od iskaza svjedoka kji se o događajima i okolnostima nastalim prije više od pedeset godina izjašnjavaju po sjećanju.

Kod takvog stanja stvari, uzimajući u obzir izjavu tužitelja da je predmetnu šumu kupio 1957. godine, te utvrđenje nadležnog organa da ni prednik tužitelja nije bio evidentiran kao posjednik spornih nekretnina, sud je našao da su neosnovani prigovori iz tužbe o povredi zakona na štetu tužitelja, pa je primjenom člana 42. stav 2. zakona o upravnim sporovima, tužbu valjalo odbiti.

Imajući u vidu izneseni zahtjev te odredbu člana 10. zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti (“Službeni list SRBiH”, broj 38/90) kojim su izmijenjeni raniji članovi od 178. do 187. iz ranijeg zakona i umjesto njih propisano poglavlje “VII - Obavljanje privatne prakse” - član 178., prvostepeni organ je pravilno postupio kad je navedeni zahtjev odbio, kao i tuženi kada je odbijanjem tužiočeve žalbe konačno u upravnom postupku odbio tužiočev zahtjev za izdavanje odobrenja za obavljanje privatne prakse u navedenoj oblasti kao dokupnsko zanimanje. Naime, navedeni zakon je u odnosu na Zakon o samostalnom privređivanju specijalni zakon pa se u slučajevima kakav je konkretni ima primjeniti taj specijalni, a ne Zakon o samostalnom privređivanju, kao generalni zakon kojim su propisani uslovi za sva samostalna zanimanja. O tome se izjasnio i tuženi u obrazloženju osporenog rješenja, odgovarajući na tužiočeve žalbene navode. U vezi s tim, odgovorom valja istaći i to da se izraz dopunsko zanimanje ne može tumačiti na način kako to tužilac ističe u tužbi, jer je očigledno da je tužiočevo zanimanje ono koim se bavi u organizaciji u kojoj se nalazi u radnom odnosu, a što proizilazi i iz dokaza koje je priložio uz svoj zahtjev. Stoga se njegovom zahtjevu za obavljanje samostalne djelatnosti ne može udovoljiti sve dok se ne nalazi u radnom odnosu bez obzira da li bi mu to bilo stalno ili dopunsko zanimanje.