Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 2/1997

Vrhovni sud Federacije BiH je uvažio žalbu branioca optuženog i prvostepenu presudu ukinuo, te predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje. Prema obrazloženju pobijane presude prvostepeni sud je polazeći od nesporne činjenice, da je optuženi u vrijeme izvršenja djela bio u alkoholiziranom stanju, izveo zaključak o njegovom umišljajnom postupanju.

Kada se ovo sagleda sa aspekta žalbenih prigovora branioca optuženog, mora se konstatovati da je u pitanju paušalni zaključak prvostepenog suda kome je podredio utvrde-no činjenično stanje, a što je nužno dovelo do toga da pravna ocjena djela ne odražava njegov stvarni činjenični sadržaj. Takvo shvatanje je u suprotnosti sa koncepcijom vinosti koja je razrađena u opštem djelu Krivičnog zakona. Naime, vrsta i oblik vinosti (čl. 13. i 14. Krivičnog zakona) se utvrđuje na osnovu činjenica i dokaza koje su postojale u vrijeme izvršenja krivičnog djela i to prema njihovom objektivnom značaju. Stoga se samo u tim granicama može određivati sadržaj i domet svijesti i volje učinioca krivičnog djela prema njegovoj posljedici.

Odbijanje prvostepenog suda da se u smislu prednjih navoda upusti u ocjenu voljnog odnog_gptuženog prema posljedicj_djela po realnom sadržaju činjenica i okolnosti koje je iznjeo u obrazloženju pobijane presude može se jedino objasniti zastupanjem pogrešnog koncepta vrste i oblika vinosti kod ovih krivičnih djela. Samo alkoholizirano slame OJ?tuženog jeste jedna od moguć jj pl etpostavki vrste ob ika vinosti za Koju se zalaže javni tužilac u svojoj optužnici, ali to nije dovoljno za izvođenje pravnog zaključka o umi"šlja nom _postupc!Dj.hJ optuženog. u se os.gaži da ostqji uzročna veza izl;_ Cl(lTe_niieko, ho!iš nost_i propisa _1 q: e o svom Prema tome, prvostpeen1 su je propustio d sintetizira činjenične zaključke vezane za nastanak predmetne saobraćajne nezgode i u okviru toga posebno povede računa da je vozilo oštećenog bilo neosvjetljeno, te da zak- / w ljučak izveden iz te činjenice dovede u vezu sa rezultatima dobivenim analizom postupanja optuženog u dinamici nastanka predmetne saobraćajne nezgode (kršenje saobraćajnih propisa iz člana 164. stav 1. i 2. i člana 45. stav 1.

Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima), pa da tek onda ocjeni sadržaj i domet njegovog voljnog odnosa prema djelu. Kako se prema tome, zaključak prvostepenog suda o umišljajnom postupanju optuženog ne bazira na prirodi kršenja saobraćajnih propisa u skladu sa relevantnim elementima na koje se naprijed ukazuje, onda je jasno, da je isti rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a našto je branilac u svojoj žalbi osnovano ukazao. Radi svega toga, valjalo je žalbu branioca optuženog uvažiti, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje shodno ovlašćenju iz člana 385. stav 1. Zakona o krivičnom postupku.

Ovakvo shvatanje se bazira na okolnosti, da u spisu postoji pravomoćno rješenje o sprovođenju istrage, kojim je utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su okrivljeni učinili određena krivična djela, pa tu okolnost ovaj sud ne može preispitivati u situaciji kada odlučuje o žalbama na pritvor.

Vrhovni sud Federacije BiH je uvažio žalbu i po službenoj dužnosti ukinuo prvostepenu presudu, te predmet vratio na ponovno suđenje. Naime, iz izreke pobijane presude proizilazi, da je prvostepeni sud na osnovu člana 350. tačka 2.

Zakona o krivičnom postupku optuženog oslobodio od optužbe za učinjeno krivično djelo teško djelo protiv opšte sigurnosti ljudi i imovine iz člana 177. stav 2. u vezi sa članom 172. stav 1. Krivičnog zakona RBiH. Ovakva odluka se prema obrazloženju te presude zasniva na utvrđenju, da je kod optuženog u vrijeme izvršenja krivičnog djela postojala privremena duševna poremećenost (usljed upotrebe alkohola) koja isključuje njegovu krivičnu odgovornost. Međutim, iz činjeničnog supstrata djela ne proizilaze činjenice i okolnosti koje bi ukazivale, da je kod optuženog usljed upotrebe alkohola postojala privremena duševna poremećenost koja isključuje njegovu krivičnu odgovornost. To dalje znači,_Qg_ČjJ1jenični opis d"ela sadrži samo real d"elatnost __jip.tuženog, us Jed koje je nastupila smrt jednog lica a drugome nanesene teške tjelesne povrede, bez go enica i QkolnostLkoje_bi ukazivale na nj ovo RSihofizičko stanje u vrijeme njegovog izvrš.9.

Upravo zbog toga, ovaj sud smatra, da je takva izreka pobijane presude nepotpuna i nerazumljiva, jer je prvostepeni sud propustio da u nju unese pomenute činjenice i okolnosti, kada je već našao da one isključuju krivičnu odgovornost. Bez toga prvostepeni sud nije mogao primjeniti odredbu člana 350. tačka 2. Zakona o krivičnom postupku i optuženog osloboditi od optužbe. S obzirom na sve izložene, ovaj sud nalazi, da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. Zakona o krivičnom postupku, na koju se inače žalbom vojnog tužioca ne ukazuje, ali na istu ovaj kao dru- 7. gostepeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu člana 376. stav 1. istog zakona.

Radi svega toga, valjalo je povodom žalbe vojnog tužioca a po službenoj dužnosti pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje shodno ovlašćenju iz člana 385. stav 1. Zakona o krivičnom postupku.

Predložio je da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači i optuženi oslobodi od optužbe ili da se ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje ili pak da se preinači u odluci o kazni tako da se izrekne blaža kazna.

Vrhovni sud Federacije BiH je uvažio žalbu branioca optuženog, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio pNostepenom sudu na ponovno suđenje iz ovih razloga: U obrazloženju pobijane presude pNostepeni sud je iznjeo sadržinu izvedenih dokaza na glavnom pretresu, a onda je izveo pravni zaključak da je optuženi učinio krivična djela za koja je oglašen krivim. Dakle, radi se o tome da je pNostepeni sud izveo određene dokaze, ali je pro ustio utvrditi činjenično / stanje. Pod tim pojmom se podrazumijeva zaključivanje se činjenice __L iz kojih razloa se uzimaju kao dokazane ili nedokazane odnosno ocjenjivanje izvedenih dokaza. Ovo dalje znači, da u taj pojam uopšte ne ulazi reprodukcija izvedenih dokaza, pa njihovo navođenje nema značanje koje im pridaje (!ii pNostepeni sud u obrazloženju pobijane presude.

Prema tome, ma koliko neke činjenice proizilazile iz izvedenih dokaza, sud mora izvesti činjenične zaključke o njihovom postojanju ili nepostojanju, jer u suprotnom nema utvrđenog činjeničnog stanja. Kada se stvar sagleda sa ovog aspekta onda, ovaj sud smatra, da je branilac optuženog u svojoj žalbi opravdano ukazao na mane pobijane presude u pogledu činjeničnog stanja. Radi svega navedenog, valjalo je žalbu branioca optuženog uvažiti, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti pNostepenom sudu na ponovno suđenje, a na temelju ovlašćenja iz člana 385. stav 1. Zakona o krivičnom postupku.

Kako u tom zakonu u ovom pogledu nije drugačije određeno, to onda maći da ni žalba protiv pobijanog rješenja nije dozvoljena. Istina, u tom rješenju je pogrešno data pouka na pravo žalbe, ali po nalaženju ovog suda, takva pogreška pNostepenog suda ne može konstituisati pravo žalbe koje nije predviđeno uzakonu. Radi svega toga, ovaj sud je odlučio kao u izreci na osnovu ovlaščenja iz člana 397. stav 3. Zakona o krivičnom postupku.

Na sjednici vijeća Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine održane na temelju člana 155. u vezi sa članom 171. stav 2. Zakona o prekršajima kojim se povređuju federalni propisi, odlučena je da se zahtjevu za sudsku zaštitu udovolji iz slijedećih razloga: Po odredbama člana 4. Carinskog zakona ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95) carinskom robom smatraju se sve stvari koje se u carinsko područje Federacije uvoze, unose ili primaju ili koje se preko tog područja prevoze ili prenose.

Nije sporno ni po zahtjevu za sudsku zaštitu, a ni po prvostepenom ni po drugostepenom rješenju, da je okrivljeni dana 28.11.1995. godine dok je prevozio 200 kartona konjaka i 200 kartona rakije loze, zaustavljen od organa CSB - Policijske stanice Potoci-Mostar na kontrolnom punktu Jug-Kovačine i da pri tome nije imao dokumente o prijavljivanju carinske robe saglasno Carinskom zakonu, te da mu je ta roba izuzeta iz posjeda. U obrazloženju prvostepenog rješenja utvrđuje se da "nije sporno da je okrivljeni dana 28.11.1995. godine preko CI Mostar unio robu iz inostranstva i da istu nije prijavio". Međutim, tu činjenicu, koja je odlučna za pravilno i zakonito donošenje odluke da li je ta roba unesena iz inostranstva, a time saglasno članu 2.

Carin-skog zakona da li carinsko područje Federacije Bosne i Hercegovine predstavlja jedinstvenu teritoriju Federacije i da li je carinska crta (linija) ograničena s granicom Federac!)e ili se crtom (linijom) razgraničavaju područja Federacije pod kontrolom HVO-a i područja Federacije pod kontrolom Armije RBiH, osporio je okrivljeni i u prvostepenom i u žalbenom postupku. On u žalbi, pored ostalog, iznosi: "Osim toga, oduzeta roba kupljena je u Sirakom Brijegu od poduzeća "Primorka"... " te u kupovnu cijenu je uračunata i carina jer je istu robu kupilo poduzeće "Primorka" u R. Hrvatskoj i na istu robu platilo carinu prilikom uvoza u RBiH". Drugostepeni organ ovu činjenicu ne osporava ali je smatra nerelevant nom iz razloga: "Nisu prihvaćeni žalbeni navodi okrivljenog da je predmetna roba već ocarinjena, a ovo iz razloga što carinaJ ostale uvozne dažbine, ako su plaćene u Sirakom Brijegu, robi nisu dale status ocarinjene robe, obzirom da carinske dažbine nisu naplaćene od legalnih organa vlasti.

Prema tome u momentu dovoza robe na carinski punkt Carinske ispostave Mostar roba je imala status strane robe, pa je okrivljeni imao obavezu da predmetnu robu prijavi". Po ocjeni ovog suda osnovano se zahtjevom za sudsku zaštitu ukazuje da je, iz navedenih razloga, prvostepenim i drugostepenim rješenjem povrijeđen Ustav Federacije Bosne i Hercegovine i Carinski zakon kojim je propisan prekršaj za koji je nezakonito kažnjen. Naime, odlučna činjenica od koje ovisi postojanje prekršaja zbog kojeg je okrivljeni kažnjen jeste pravilna primjena čl. 2, 4. stav 1. i 11. stav 1. Carinskog zakona u vezi sa čl. IX.5.(1) i 11. (3) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i akt ministra financija Federacije Bosne i Hercegovine od 10. stude - nog 1995. godine o provođenju zaključka Vlade Federacije i Republike Bosne i Hercegovine o stvaranju što povoljnijih uvjeta za brži i slobodniji protok roba na području Federacije.

U tim odredbama utvrđeno je: da zatečeni administrativni aranžmani sa danom 30.03.1994. godine (Teritorij pod kontrolom HVO-a) ostaju na snazi dok se saglasno Ustavu ne uspostave kantonalne vlasti i ne izaberu kantonalni dužnosnici; da je Carinsko područje Federacije jedinstvena i obuhvaća teritorij federacije koji je ograničen carinskom crtom (linijom) koja je istovjetna s granicom Federacije; da se carinskom robom smatraju 12. stvari koje se u carinsko područje Federacije uvoze, iznose ili šalju i koje se preko tog područja prijevoze ili prenose, kao i da se od 13. 11. 1995. godine na svim carinskim tačkama u unutrašnjosti Federacije obustavlja carinsko evidentiranje i da se ne naplaćuje carina.

Pravilnim tumačenjem i primjenom tih odredaba Ustava i zakona po ocjeni ovog suda, roba kgju je prevozio osuđeni, ako ju je kupio u Sirakom Brijegu, nema svojstvo robe koja treba da se ocarini, pa sljedstveno tome on nije počinio carinski prekršaj za koji je kažnjen. (Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Pvl- 2/96 od 1.12.1997.g.J Član 153. Zakona o prekršajima kojim se povređuju federalni propisi KADA JE KAžNJENOM PRAVNOM LICU UVOZNIKU ROBE IZREČENA NOVČANA KAZNA U IZNOSU DO 1.000 DEM, A ODGOVORNOM LICU DO 500 DEM NIJE DOZVOLJEN ZAHTJEV ZA SUDSKU ZAŠTITU KAO VANREDNI PRAVNI LIJEK PROTIV RJEŠENJA O PREKRŠAJU KOJIM SE POVREDUJU FEDERALNI PROPISI. Iz obrazloženja: Rješenjem Carinske uprave potvrđeno je rješenje Komisije za carinske prekršaje, Kojim su kažnjeni oglašeni odgovornim zbog učinjenog prekršaja iz člana 343. stav 1. tačka 11.

Carinskog zakona radi kojeg im je izrečena novčana kazna u iznosu od 30.000 BH dinara kao pravnom licu, odnosno 50 DEM kao odgovornom licu. Protiv drugostepenog rješenja kažnjeni su Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine izjavili zajednički zahtjev za sudsku zaštitu.Ovaj zahtjev Vrhovni sud Bosne i Hercegovine je saglasno članu 66a. Zakona o dopunama Zakona o Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 9/96) ustupio ovom sudu na nadležan postupak jer do 15.7.1996. godine taj sud nije po predmetnom zahtjevu završio postupak. Zahtjev za sudsku zaštitu u ovoj prekršajnoj stvari nije dozvoljen. U odredbama člana 171. stav 2. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi ("Službene novine Federacije BiH", broj 9/96) utvrđeno je da će se na zahtjev za sudsku zaštitu, zbog prekršaja predviđenog federalnim propisom, a koji je podnesen do 30.6.1996. godine i o njemu nije odlučena do toga datuma, primjeniti odnosne odredbe ovog zakona. 12 U odredbama člana 3. stav 2. navedenog zakona utvrđeno je:"Ako je poslije učinjenog prekršaja izmjenjen federalni propis o prekršaju, primjeniće se propis koji je blaži za učinioca".

Saglasno ovoj odredbi, a u vezi sa članom 153. tog zakona i članom 245. Zakona o prekršajima ("Službeni list SRBH", br. 19/86, 42/87, 2/90, 22/91 i "Službeni list RBiH", br. 6/92, 12/92, 16/92, 21/92, 9/93, 19/93. i 13/94) koji se saglasno članu IX.5. (1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine primjenjuje kao federalni propis dok nadležna tijela u federaciji ne odluče drugačije, ovaj sud je utvrdio da se o ovom zahtjevu za sudsku zaštitu odlučuje saglasno članu 153. Zakona o prekršajima kojim se povređuju federalni propisi jer je taj zakon za podnošenje zahtjeva za sudsku zaštitu povoljniji za učinioca predviđenog prekršaja od člana 245. Zakona o prekršajima kojim je utvrđeno da se zahtjev za sudsku zaštitu ne može izjaviti protiv rješenja o prekršaju kojim je okrivljenom izrečena novčana kazna.

Kako je kažnjenom pravnom licu izrečena novčana kazna u iznosu od 30.000 BH dinara, odnosno odgovornom licu kao pojedincu u iznosu od 50 DEM nisu ispunjeni zakonski uvjeti iz člana 153. Zakona o prekršajima kojim se povređuju federalni propisi za izjavljivanje zahtjeva za sudsku zaštitu radi čega je ovaj sud predmetni zahtjev kažnjenih odbacio kao nedozvoljen.

Ovim zakonom je ovlaštena Vlada RBiH da svojim propisom uredi način oduzimanja sredstava, te kriterije i mjerila za određivanje naknade za privremeno korištenje sredstava, kao i bliže kriterije i mjerila za utvrđivanje visine naknade u slučaju oštećenja, uništenja ili gubitka korišt enog sredstva, koja se može isplatiti u postupku pred upravnim organom (stav 5. noveliranog člana 49. i član 67.).

Na osnovu ovih ovlaštenja Vlada RBiH je donijela Uredbu o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane (Službeni list RBiH, broj 12/92). Navedeni propisi su bili na snazi sve do 27.8.1996. godine kada je stupio na snagu Zakon o odbrani Federacije BiH (objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 15/96). I ovaj zakon, međutim, predviđa obavezu davanja materijalnih sredstava između ostalih, motornih vozila za potrebe odbrane, pa i pravnim licima čija je djelatnost od posebnog značaja za odbranu Federacije, a ovlašćuje Vladu Federacije da propiše postupak predaje i vraćanja sredstava, te naknade i naknade štete (član 14.

Federalnog Zakona). Pošto nedostaju prelazne odredbe u sada važećem Federalnom Zakonu o odbrani, postupak oko vraćanja materijalnih sredstava privremeno oduzetih po odredbama ranije važećeg Zakona o odbrani te o plaćanju naknade za korištenje i naknade štete zbog gubitka sredstava, mora se raspraviti po odredbama tog ranijeg Zakona i podzakonskih propisa donesenih po ovlaštenjima iz tog Zakona i pomenute Uredbe Vlade RBiH. Ovo tim prije što je tužba podnesena za vrijeme njihovog važenja. Odredbama članova 76. do 86. navedene Uredbe regulisano je pitanje naknade za dopremanje i korištenje sredstava. Naknadu za korištenje privremeno oduzetih sredstava za potrebe drugih pravnih lica, kao u konkretnom slučaju, duguju ta pravna lica (član 82. stavovi 1. i 2. alineja 4.

Uredbe), a žalilac se pogrešno poziva na član 92. Uredbe jer država, u smislu tog propisa, ne obezbjeđuje sredstva za naknadu iz člana 77. za korištenje materijalnih sredstava oduzetih za potrebe preduzeća i drugih pravnih lica. Visinu naknade, međutim, utvrđuje, u smislu člana 86. Uredbe, komisija od 3 člana koju obrazuje Opštinski sekretarijat za odbranu koji je naredio izuzimanje sredstava (ove odredbe se primjenjuju i na slučajeve oduzimanja sredstava prije dana stupanja na snagu Uredbe, u smislu člana 94. Uredbe) i to rješenjem, na koje se izjavljuje žalba Ministarstvu odbrane koje donosi konačno rješenje. Nije predviđena mogućnost utvrđivanja ove naknade u parnici pred sudom. Prvostepeni sud je stoga počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tač. 3.

Zakona o parničnom postupku, kada je sudio o 15. tužbenom zahtjevu za isplatu naknade zbog korištenja sredstava tužitelja.

Međutim, poslovnog prostora u slučaju kada tuženik taj odlučivanje o zahtjevu za ispražnjenje pas-prostor koristi bez ugovora o zakupu, odlučio lovnog prostora, koji se temelji na korištenju je o pitanju koje ide u nadležnost tijela bez ugovora o zakupu, ne spada u sudsku uprave, te tako učinio apsolutnu bitnu nadležnost, već je odredbom članka 9. povredu odredaba parničnog postupka iz stavak 2. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i članka 354. stavak 2. točka 3. Zakona o prostorija ("Narodne novine HRH-B", broj parničnom postupku - ZPP, na koju istina 29/95), lsQi.g_je identična sa člankom 12. žalbe ne ukazuju, ali na koju ovaj sud pazi po.stavak 2.'Zakona o zakuQ_u poslovnih zgrada i službenoj dužnosti, pa je pobijanu presudu prostorija ("Službeni list SRBIH", br. '33777, temeljem članka 369. stavak 2. ZPP valjalo u 12/87, 30/90 i 7/92), stanovljena isk-tom dijelu ukinuti i tužbu odbaciti.

Po prinudnim odredbama Zakona o novcu ("Službeni list RBiH", br. 8/92 i 13/94), te Uredbe Vlade RBiH o sprovođenju tog zakona ("Službeni list RBiH", broj 13/92), sve obaveze iskazane u Yu dinarima sa stanjem na dan 17.8.1992. godine, konvertovane su u BH dinare, po kursu zamjene 10:1.

Kasnijim Zakonom o promjeni vrijednosti dinara ("Službeni list RBiH", br. 16/94. i 33/94) utvrđena je nova vrijednost BH dinara, tako da novi BH dinar vrijedi 10.000 postojećih dinara. Primjena ovog zakona je otpočela 15.7.1994. godine. Osnovano je, prema tome, prvostepeni sud sam konvertovao i denominirao postavljeni tužbeni zahtjev u nevažećoj valuti, odbijanjem pet decimala i iskazivanjem u BH dinarima i takav tužbeni zahtjev u cjelini usvojio. Prvostepeni sud u ovakvoj situaciji nije morao da traži uređivanje tužbe, jer je i sam mogao postavljeni tužbeni zahtjev prilagoditi prinudnim propisima kojima je uređen novčani sistem RBiH.

Svrha ovog ročišta je utvrđivanje činjenica od kojih zavisi odluka o prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje. U konkretnom slučaju na ročište zakazana po prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje pristupio je punomoćnik tužitelja, a punomoćnik tuženog - predlagača je izostao sa ovog ročišta.

U ovim okolnostima sud je bio dužan provesti ročište u Član 189. Zakona o parničnom postupku SAMO ZBOG otsutnosti tuženog i ispitati i utvrditi činjenice na kojima se zasniva prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje. Odredba člana 119. ZPP ne daje ovlaštenje sudu da samo zbog izostanka predlagača sa ročišta ne dozvoli povraćaj u pređašnje stanje, ako su razlozi, po ocjeni suda, zbog kojih je tuženi propustio ročište, na kojem je donesena presuda zbog izostanka opravdani (član 117. ZPP). Odredbe člana 119. ZPP-a imaju u vidu slučajeve kada je prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje nedozvoljen zbog propuštanja roka za stavljanje prijedloga da se dozvoli povraćaj u pređašnje stanje ili zbog propuštanja ročišta određenog povodom prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje, usljed kojih je stranka izgubila pravo na preduzimanje određene radnje.

O takvom prijedlogu odlučuje se u smislu odredbe člana 121. stav 1. ZPP.

Tužena je u toku postupka podnijela protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da je tužiocu prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Prvostepeni sud je donio rješenje kojim je odbio zahtjev tužene za raspravljanje o protivtužbenom zahtjevu, a drugostepeni sud je odlučujući o žalbi tužene, ovakvu odluku prvostepenog suda ocijenio zakonitom. S obzirom da protivtužbeni zahtjev ima karakter prethodnog pitanja jer odluka o tužbenom zahtjevu zavisi od protivtužbeog zahtjeva (aktivna legitimacija tužitelja) sud je bio dužan da rješenjem dozvoli raspravljanje po protivtužbi, da u toku postupka utvrdi sve činjenice odlučne za donošenje zakonite 19. odluke o protivtužbenom zahtjevu i da o protivtužbenom zahtjevu odluči u dispozitivu presude.

Tužilac koji žalbom ne osporava prijem poziva za ročišta zakazana za dan 17.10. i 31.10.1991. godine, osporio je pravilnost dostave poziva za dan 31.10.1991. godine stoga što od dana prijema poziva (25.10.1991. g.) do ročišta nije ostavljena dovoljno vremena za pripremanje, zbog čega dostavu smatra neurednom. Ovi navodi su neosnovani jer ako stranci nije ostavljen rok od 8 dana od prijema poziva za pripremanje (član 286. stav 1. i 293. stav 4. ZPP) ona treba da dođe na ročište i traži odlaganje ročišta, ukoliko je to potrebno. Samo stoga što stranci nije ostavljen rok od 8 dana od dana prijema poziva, dostava poziva nije neuredna.

Kada je stečajni postupak obustavljen, u smislu odredaba iz člana 152. stav 4. preuzetog Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, jer je zaključena prinudno poravnanje, prestaju pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka. U ovakvoj situaciji, zaključena prinudno poravnanje ima pravno dejstvo i prema povjeriocima koji nisu učestvovali u postupku, ako se potraživanja naknadno utvrde (član 40. stav 2. i 45. stav 3. istog zakona)pa je stav prvostepenog suda pogrešan.

Nije kod toga od bitnog značaja njihov odnos u ukupnom broju članova te da li bi i u kolikoj mjeri oni mogli utjecati na donošenje spornih akata, već da u sustavu Upravnog odbora državni kapital nije na zakonit način zastupljen, što Upravni odbor kao organ upravljanja čini nezakonito imenovanim, pa su tako i svi akti koje on donese nezakoniti, kako je to pravilno našao prvostepeni sud.

Tužilac i ne tvrdi da tuženi, odnosno njegov pravni prednik, koristi sporni objekt po osnovu nekog ugovora kojim se nije moglo prenijeti pravo raspolaganja, već samo privremeno korištenje (npr. ugovora o zakupu, posluzi i slično), pa se i iz okolnosti da nesmetana koristi sporni objekt kao društveno sredstvo na kome ima pravo raspolaganja, počev od 197 4.g. do dana podnošenja tužbe 15.5.1990.g. mora zaključiti da je ovaj objekt, kao svoje osnovno sredstvo primio od ranijeg nosioca prava raspolaganja.

Tužilac ne bi mogao zahtjevati sporni objekt ni da ga tuženi nije stekao po valjanom pravnom osnovu. U smislu člana 265. ZUR-a, društvena sredstva u društvenoj pravnoj osobi čine i stvari koje su materijalni uvjet njihova rada, pa je, razrađujući ovu tada vladajuću samoupravnu koncepciju, ZUR u članu 268. propisao da se, ako je nekretnina postala društveno sredstvo bez pravne osnove, njezino vraćanje može zahtjevati u roku od pet godina od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina i ovi rokovi su važili i kod primjene člana 270. ZUR-a, koji bliže propisuje koje u ime društvene pravne osobe od koje je bez pravnog osnova oduzeto sredstvo, ovlašten da zahtjeva njena vraćanje. Do momenta podnošenja tužbe u ovoj parnici navedeni rokovi su već odavno protekli, a pomenute odredbe ZUR-a (poglavlje u kome se nalaze) bile su na snazi i u toku 1990.g. kada je tužba podnesena.

Sud prvog stupnja stoji na stajalištu da je ugovor ništav zbog toga što potpisi ugovarača nisu ovjereni od nadležnog suda, pa da mu tako nedostaje obavezna forma propisana u članku 9. stavak 2. Zakona o prometu nekretnina ("Službeni list SRBiH", br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91), koji zbog primjene članka 2.

Zakona o izmjenama i dopunama tog Zakona ("Službeni list SRBiH", broj 4/89), ne može nadomjestiti ni njegovo potpuno izvršenje. Takvo pravno stajalište je pogrešno. Iz spornog ugovora o prodaji i stanja spisa, vidljivo je da je tužitelj-prodavatelj društvena pravna osoba, a tuženik-kupac privatno poduzeće. Radi se dakle, o otuđenju poslovnog prostora iz društvenog vlasništva, a ugovori o takvom otuđenju pravno su valjani ako su zaključeni u pismenom obliku (članak 9. stavak 1. Zakona o prometu nekretnina). Pooštrena forma iz članka 9. stavak 2. i 4. Zakona o prometu nekretnina zahtijeva se 28. samo za ugovore kojima se prenosi pravo vlasništva na nekretninama, tj. kada se radi o prometu nekretnina koje su u vlasništvu fizičkih ili građansko-pravnih osoba (Zakon razlikuje ugovore o otuđenju nekretnina iz društvenog vlasništva od ugovora na temelju kojih se prenosi pravo vlasništva).

I dodati članak 9-a spomenutog zakona isključivo se odnosi na ugovore kojima se prenosi pravo vlasništva, a ne i na ugovore o otuđenju nekretnina iz društvenog vlasništva, što je vidljivo i iz odredbe članka 9-a stavak 3. tog Zakona po kojoj će zahtjev za davanje odobrenja biti odbijen ako je nekretnina, koja je predmet prodaje, prethodno stečena na protupravan način, a na štetu društvenog vlasništva. To je svakako isključeno kada se radi o nekretnini koja se nalazi u društvenom vlasništvu.

Ova zakonska odredba se odnosi i na ugovarače pravna lica, pa i na ona koja imaju u cjelini ili djelimično društveni, kasnije državni, kapital. Kako je nesporna da nakon zaključenja predugovora tužioca i prvotuženog, nije uslijedila ovjera potpisa ovlaštenih zastupnika ugovornih stranaka pred nadležnim sudom, ovaj pravni posao je bez pravnog djejstva, dakle, nepunovažan. Ovo iako se shvati samo kao predugovor, jer u smislu člana 45. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, preuzetog kao zakon RBiH, propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor ako je propisana forma uslov 22 punovažnosti ugovora. Okolnost da su osnovne ugovorne obaveze (isplata cijene i predaja predmeta prodaje u posjed) izvršene, kako utvrđuje prvostepeni sud, ne dovodi do konvalidacije ovog pravnog posla (i ako se poprimi da je po svom sadržaju ugovor, a ne samo predugovor).

U smislu člana 73. Zakona o obligacionim odnosima, ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pismena forma, smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne stranke, u cjelini ili u pretežnom dijelu. izvršile obaveze koje iz ugovora nastaju, osim ako iz cilja zbog kojeg je forma propisana očigledno ne proizlazi druga čije. U konkretnom slučaju zahtjeva se kvalifikovana pismena forma (ovjera potpisa ugovornih stranaka nakon sačinjavanja pismenog ugovora), pa je očigledno ciJ.L.Q.(Q.Q)?a da ne do usti konvalidaciju ovakvin ue: ovora 21: iRjucenih sa sm o o ku, is unje eza. o posebno proizilazi i iz prijelazne odredbe člana 46. Zakona o prometu nepokretnosti (izmijenjenog članom 3.

Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, "Službeni list RBiH", br. 18/94 i 33/94), po kojoj se mogu ispunjenjem ugovornih obaveza konvalidirati samo ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni u pismenom obliku do dana stupanja na snagu ovih promjena (do dana 15.7.1994.g.), što znači da ovakav način konvalidacije nije prihvatljiv u pogledu ugovora zaključenih nakon stupanja na snagu navedenih izmjena.

Inače bi se moglo smatrati da u konkretnom odnosu raskidni uvjet (istek roka) nije ostvaren samo kada bi tuženik svojim nesavjesnim postupanjem ili namjerno spriječio tužitelja da u toku trajanja ugovorenog roka koristi poslovni prostor (članak 7 4. stavak 4.

Zakona o obveznim odnosima) što ne proistječe iz stanja spisa, a što ni tužitelj ne tvrdi. 30. J Član 98. Zakona o obligacionim odnosima Pravo posjedovanja spornog poslovnog prostora (držanja u zakupu tužitelj je stekao po osnovu zaključenog ugovora. To njegovo pravo prestalo je prestankom ugovora kao pravnog osnova posjedovanja. Kako je sporni ugovor o zakupu prestao dana 31.10.1996. godine (istekom roka od pet godina), a prvostepeni sud svojom presudom nakon toga obavezao tuženika na predaju u posjed zakupljenog poslovnog prostora, očito je takvu presudu donio uz pogrešnu primjenu materijalnog prava (članak 32. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, članci 78. i 7 4. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima) na koju žalba opravdano ukazuje.

Kod toga nema nikakvog pravnog značenja ni činjenica što je tužba podnesena u vrijeme kada ugovoreni rok još nije bio istekao, jer se njenim podnošenjem on ne može produljiti, a sud je dužan uvažiti činjenice i okolnosti koje nastanu ili se izmijene od podnošenja tužbe do donošenja presude.

Osobe koje rade na poslovima čije je obavljanje vezano za zaključivanje i ispunjavanje određenih ugovora, ovlašćeni su samim tim na zaključenje i ispunjenje tih ugovora, kako je to uređeno u članu 98.

Zakona o obligacionim odnosima, i za takve osobe nije potrebna posebna _/ punomoć zastupnika, a nije potrebno ovo ovlašćenje upisati u sudski registar. U Zakonu o obligacionim odnosima (član 98.) primjerice je naveden određeni broj osoba, ali time lista punomoćnika po zaposlenju nije iscrpljena budući da se i druge osobe u smislu navedene odredbe Zakona, smatraju 31. punomoćnicima po zaposlenju, zavisno od poslova koje obavljaju. U primjeni odredbe člana 98. Zakona o obligacionim odnosima (ali i prije donošenja ovoga zakona), sudska praksa se opredijelila za to da je komercijalni direktor preduzeća punomoćnik po zaposlenju.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će imati u vidu prinudne propise o deviznom poslovanju domaćih pravnih lica koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja ugovora i u periodu kada je ugovor trebao biti ispunjen, te u svjetlu tih propisa cijeniti obaveze ugovornih stranaka.

Po odredbama člana 10. Zakona o deviznom poslovanju ("Službeni list SFRJ", broj: 66/85 sa izmjenama i dopunama objavljenim u "Službenom listu SFRJ", broj: 96/91), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, a i po odredbama člana 4. Uredbe sa zakonskom snagom (kasnije Zakona) o deviznom poslovanju ("Službeni list 32. RBiH", broj: 2/92), koja je stupila na snagu 10.4.1992. godine, upovina i prodaja deviza u zemlji vrši se na deviznom tržištu, dok je, u smislu člana 15. Zakona (član 10. Uredbe) zabranjena kupovina i prodaja deviza između domaćih lica u zemlji van deviznog tržišta. Po odredbama člana 52-a Zakona (član 57. Uredbe) preduzeća, druga pravna lica i ovlaštene banke mogu na domaćim i stranim finansijskim tržištima kupovati i prodavati potraživanja po osnovu svih vrsta poslova sa inostranstvom, ali po kriterijima i uslovima koje propiše Vlada i uz vođenje evidencije na način koji propiše Narodna banka.

Prvostepeni sud mora utvrditi da li je banka tuženog bila ovlaštena banka za devizno poslovanje (pojam ovlaštene banke je dat u članu 18. Zakona, odnosno članu 13. Uredbe), te ako utvrdi da nije, mora ocijeniti da li je ugovor od 19.3.1992. godine eventualno ništav, u smislu člana 103. stav 1. Zzakona o obligacionim odnosima -Z00, u kom slučaju bi tužilac imao pravo na restituciju datog (dinarska sredstva), u smislu člana 104. Z00, uz zatezne kamate po članu 214. Z00, a na eventualnu naknadu štete samo pod uslovima iz člana 108. zao.

Po odredbama Amandmana LXIV tačka 1. na Ustav SRBiH ("Službeni list SRBiH", broj 21/90), radnici imaju pravo na samoupravljanje na osnovu zakona, kolektivnog ugovora i statuta i ova ustavna odredba je bila sastavni dio i Ustava RBiH u vrijeme donošenja odluke o dodjeli stana prvotuženom, na osnovu koje su tuženi zaključili ugovor o korištenju stana.

Pravilnik o stambenim odnosima u takvim okolnostima može se izjednačiti sa samoupravnim sporazumom koji ima u vidu član 118. Zakona o obligacionim odnosima, iako su u to vrijeme prestale da važe odredbe Zakona o udruženom radu i drugih zakona o samoupravnom uređivanju društvenih odnosa putem društvenih dogovora i samoupravnih sporazuma. 33. Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", broj 2/92) bile su stavljene van snage odredbe članova 118.- 120. Zakona o obligacionim odnosima (član 3. Uredbe), ali je Uredbom sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", broj 13/93) brisan član 3.

Uredbe iz 1992. godine, pa time i stavljanje van snage članova 118-120. Zakona o obligacionim odnosima. Kako je Uredba iz 1993. godine stupila na snagu 7.6.1993. godine, ovi propisi Zakona o obligacionim odnosima su važili u novembru 1993. godine kada je donesena odluka o dodjeli stana i zaključen ugovor o korištenju stana, a važe i sada, dakle, u vrijeme donošenja pobijane i ove presude. Tužilja je, u smislu člana 120. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, prekludirana u pravu da zahtjeva poništenje ugovora o korištenju stana jer je protekla više od tri godine od dana zaključenja ugovora do dana podnošenja tužbe.

Ugovor se raskida zbog neispunjenja izjavom oštećene stranke, kada se ispune uvjeti regulirani odredbama članaka 126. i 127.

ZOO, a ne odlukom suda, pa je prvostupanjski sud u ovom slučaju, ukoliko je utvrdio da su uvjeti ispunjeni, presudom trebao samo konstatirati da je ugovor prestao raskidom (članak 124. ZOO). Raskidom ugovora zbog neispunjenja prestaje pravni temelj posjedovanja datog u ispunjenju ugovora i to ex tune, te je svaka strana ovlaštena zahtijevati vraćanje datog, što u konkretnom slučaju, obzirom da je tužitelj predao predmet prodaje, a tuženi isplatio pretežit dio cijene, znači da se uzajamna vraćanja vrše po pravilima za ispunjenje dvostranih ugovora (članak 132. stavak 3. ZOO). Ovdje to znači da tužitelj ima pravo na povrat prodate i isporučene opreme, ali se tuženik ovom zahtjevu može usprotiviti isticanjem prigovora utemeljenog na članku 122. stavak 1.

ZOO, da odbija vraćanje dok tužitelj ne ispuni ili izrazi spremnost da istovremeno ispuni svoju obvezu vraćanja cijene. Kod navedenih pravnih propisa i izjave tuženika, prvostupanjski sud nije mogao naložiti reducirana vraćanje (samo dijela opreme), ne nalažući tužitelju da vrati primljeni novčani iznos, čime ustvari ugovor ne raskida, kako se izrazio u prvom stavku izreke presude, već ga preobrazuje u ugovor o prodaji dijela opreme za cijenu od 79.995 DEM (koliko je tuženik i isplatio na ime cijene, a u ispunjenju ugovora). Kada bi i bila pravno dopuštena samo djelimična restitucija u slučaju raskida ugovora, nisu utvrđene činjenice iz kojih bi slijedilo da je takva restitucija moguća u ovom sporu.

Tužitelj je prodao tuženiku (uz zadržavanje prava vlasništva do isplate cijene) digitalnu RR (ML) opremu, uz obvezu da je isporuči po izrađenom projektu i montira, te pusti u rad. Iz specifikacije opreme priložene ugovoru proističe da se radi o digitalnom RR uređaju, te antenama i priboru, sastavljenim od niza pojedinačnih dijelova, tako da nakon montaže ova oprema predstavlja digitalnu telefonsku centralu. Obzirom na ovakvu transformaciju isporučene opreme i svrhu uporabe, mora se utvrditi da li se radi, nakon njenog montiranja, o novoj stvari, u kojoj su dijelovi opreme samo s ustavni dijelovi stvari, koji se bez suglasnosti stranaka ne mogu odvajati i mijenjati vlasnički status.

Eventualno bi se moglo smatrati, polazeći od načela savjesnosti i poštenja u pravnom prometu (član 12. ZOO), da dolazi do nemogućnosti ispunjenja i kada bi dužnik morao uložiti nesrazmjerno velika sredstva, koja višestruko prevazilaze vrijednost dužne prestacije, da bi ispunio ugovornu obavezu (tzv. praktična nemogućnost koja se izjedna-čava sa fizičkom ili pravnom nemogućnošću).

U konkretnom slučaju do ovakve naknadne nemogućnosti ispunjenja ugovorne obaveze tuženog nije došlo. Usljed ratnih djejstava samo je zaustavljen i prolongiran period izgradnje građevinskog objekta i prodc: tih stanova u njemu, koji je po prestanku tih djejstava mogao biti nastavljen (sudeći po dopisima tuženog daljnja izgradnja je i nastavljena), tako da ispunjenje obaveze tuženog nije nemogućnc. Ako je zbog vanrednih okolnosti ispunjenje postalo otežana (iziskuje veće izdatke od onih na koje je tuženi računao u vrijeme zaključenja ugovora), to je mogao biti razlog da tuženi (u koliko nije bio u docnji u vrijeme nastupanja vanrednih okolnosti) zahtijeva tužbom raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti (članovi 133. do 136.

ZOO), ako tužitelj ne pristane na povećanje cijene, no tuženi ovakav zahtjev nije podnio.

Kako rok zastarjelosti za stečeno bez osnova nije određen, na ovo potraživanje primjenjuje se opšti zastarni rok f!8, određen članom 371. Zakona o obligacionim odnosima - ZOO. Zastarjelost nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze (član 360. stav 2. ZOO), a to je u konkretnom slučaju, kada je postavljen zahtjev za vraćanje avansa datog shodno preuzetim obavezama po ugovoru o građenju, vrijeme od kada prestane da postoji osnov držanja neiskorištenog avansa, dakle, od kada je prestao da postoji ugovor o građenju.

Polazeći od ovog utvrđenja prvostepeni sud je pravilno primjenio materijalno pravo kada je uvažio tužbeni zahtjev. Prema odredbi člana 287. Zakona o obligacionim odnosima, pravo zadržavanja Uus retentionis) pokretnih stvari do naplate potraživanja, pripada povjeriocu samo u slučaju ako je u posjed stvari došao voljom i saglasnošću samog dužnika. To znači da povjerilac ne može vršiti pravo zadržavanja na stvarima koje su u njegov posjed došle protivno volji dužnika. Prvostepeni sud je pravilno zaključio da nisu ispunjeni uvjeti propisani citiranom odredbom Zakona o obligacionim odnosima, da tuženi zadržava građevinski materijal radi naplate potraživanja, pa je opravdano uvažio tužbeni zahtjev.

Tuženi je, međutim, isplatio dug u cjelini u skladu sa odredbama Zakona o novcu 28 ("Službeni list RBiH", br. 8/92 i 13/94) i Odluke Vlade RBiH o sprovođenju ovog zakona ("Službeni list RBiH", broj 13/92), kojima je Yu dinar na području RBiH zamijenjen BH dinarom, po ključu 10.

Yu dinara 1 BH dinar, te su u ovoj srazmjeri iskazane sve ranije nastale novčane obaveze izražene u Yu dinarima. Prvostepeni sud opravdano smatra, pozivajući se pri tom na odredbe člana 394. Zakona o obligacionim odnosima - ZOO, da tužiocu nije prouzrokovana šteta čiju naknadu zahtjeva u ovoj parnici. Načelo monetarnog nominalizma izražena u članu 394. 200, podrazumjeva upravo ovakav način isplate novčanih obaveza i bilo bi izigrana kada bi povjerilac mogao izračunavati razliku u vrijednosti novčane obaveze u vrijeme nastanka i u vrijeme ispunjenja i zahtjevati naknadu štete u visini te razlike. Ako novčana obaveza nije ispunjena na vrijeme, povjerilac može zahtjevati zatezne kamate od dana dospjeća obaveze, do dana ispunjenja, a i eventualnu 41. naknadu štete.nastalu zbog zadocnjenja u isplati, ukoliko prevazilazi zateznu kamatu, no postojanje i visinu takve štete mora dokazati.

Ova tvrdnja tuženog nije osnovana. U vrijeme zaključenja ugovora bila je na snazi Odluka o kamatnim stopama Narodne banke Bosne i Hercegovine ("Službeni list RBiH", broj 19/94), po kojoj je opšta eskontna stopa Narodne banke BiH iznosila 40% mjesečno (tačke 1. i 7.

Odluke), a ova eskontna stopa je bila osnovica za utvrđivanje cijene bankarskog kredita datog krajnjem korisniku. Dakle, ugovorena stopa od 32% mjesečno nije u momentu zaključenja ugovora između parničnih stranaka bila previsoka (radilo se o ratnom stanju i periodu visoke inflacije). Nije, međutim, pouzdano utvrđenje pNostepenog suda da tužitelj ima pravo na kamate po stopi od 32% mjesečno i nakon što je tuženi pao u docnju sa otplatom kredita (nakon isteka 30. dana po dobijanju kredita). Povjerilac ima, u smislu člana 277. stav 3. (nakon novele u 1989.g., stav 2.) Zakona 42. o obligacionim odnosima - ZOO, pravo da zahtjeva kamatu po ugovorenoj stopi i poslije dužnikove docnje, ako je ta stopa viša od stope zatezne kamate, ali pNostepeni sud nije utvrdio koja je stopa ugovorena za period docnje.

U članu 4. Ugovora o kratkoročnom kreditu stranke su ugovorile kamatnu stopu od 32% mjesečno, ali kao promjenljivu, što bi moglo značiti da će se, nakon eventualnog padanja u docnju tuženog, primjenjivati stopa koju će tužitelj ugovarati za ovu vrstu kredita tokom perioda docnje, a ova je stopa mogla biti i niža od 32% mjesečno. Karakteristično je, naime, da je eskontna stopa NB BiH već od 26.12.1994.g. snižena na 20% mjesečno, a od 1.5.1995. g. na 10% mjesečno

Izloženi pravni stav se ne može prihvatiti u cjelini. Odredbe člana 277. ZOO se odnose na zateznu kamatu (koja se plaća u slučaju zakašnjenja sa ispunjenjem bilo koje novčane obaveze, po stopi koju određuje poseban zakon - za obaveze u devizama, po opšteprihvaćenom stanovištu sudske prakse, to je bila stopa koju su komercijalne banke u sjedištu povjerioca primjenjivale kod obračuna kamate na štedne uloge po viđenju te valute, ali je počev od 01.04.1996.g., prihvaćeno da se i na ove obaveze obračunava zatezna kamata po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate).

U konkretnom slučaju zahtjeva se isplata ugovorne kamate, koja teče i poslije padanja dužnika u docnju, ako je njena stopa viša od stope zatezne kamate, kako proizilazi iz odredaba člana 277. stav 2. ZOO (prije izmjena iz 1989.g., to je bio stav 3. pomenutog člana). Odredbama člana 399. ZOO (noveliranog 1985.g.) predviđeno je ograničavanje najviše ugovorene kamatne 43. stope između pravnih lica posebnim zakonom, ali ovakav zakon nije donesen ni prije ni poslije sticanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Odredbama člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 57/89) brisane su odredbe člana 401. ZOO, da kamata prestaje teći kada dostigne glavnicu.

Iz navedenog slijedi da pravne osobe slobodno ugovaraju stopu ugovorne kamate, te da mogu zahtjevati kamatu po ovoj stopi i za vrijeme docnje dužnika, ali je sud ovlašten (zamjenjujući u tom pogledu zakonodavca) da ograniči ugovorenu stopu, ako ocijeni da ima zelenaški karakter. Ovakva ocjena se mora oslanjati na odredbe člana 399. stav 3. ZOO, po kojima, ako je kamata ugovorena, a nije određena njena stopa, između pravnih osoba važi kamatna stopa koju banka ili druga bankarska organizacija ugovara za takvu ili sličnu vrstu poslova. Prvostepeni sud je, prema tome, morao utvrditi koju su stopu banke ugovarale u novembru 1994.g. za kratkoročne kredite sa rokom vraćanja od 30. dana, date u DEM, te ocijeniti da li ugovorena stopa značajnije odstupa od ove stope.

Kako tužilac traži i kamatu za vrijeme docnje po ovoj stopi, prvostepeni sud mora utvrditi da li su se bankarske stope na ovu vrstu kredita mjenjale, tako što su bile niže, te nakon takvog utvrđenja, morao je cjeniti da li može tužiocu dosuditi i za svo vrijeme docnje kamatu po stopi od 10% mjesečno ili za pojedine periode docnje, po nižoj koju mora precizno odrediti.

U tim uslovima dužnik stiče pravo da zahtjeva od trećeg lica da blagovremeno ispuni povjeriocu njegov dug, a ne da isplatu izvrši njemu. U ovim uslovima tuženi kao treće lice odgovarao bi tužiocu kao dužniku u situaciji da je ovaj, na zahtjev firme "Armin" kao povjerioca zbog toga što je potraživanje dospjelo a tuženi koji je preuzeo ispunjenje nije izvršio isplatu, sam isplatio svoj dug.

Među strankama je ugovorom o prodaji ugovoren predmet prodaje i cijena, kao bitni 46. sastojci ovog ugovora (član 454. Zakona o obligacionim odnosima - ZOO). Utvrđena fiksna cijena za svaki od proizvoda koji su predmet prodaje u dužem vremenskom periodu, isključuje mogućnost izmjene cijene bez saglasnosti obje ugovorne stranke, pa je odredba člana 3. ugovora kojim je predviđena takva mogućnost, ništava. Ovo shodno odredbi člana 466. ZOO, prema kojoj odredba ugovora kojom se određivanje cijene ostavlja na volju jednom ugovaraču smatra se kao da nije ni ugovorena i tada kupac duguje cijenu kao u slučaju kad cijena nije određena.

Do isteka garancije, odnosno do 31.12.1991. godine, tuženoj je dostavljen samo jedan zahtjev za plaćanje, drugi je dostavljen poslije ovog roka, a treći tužena nije primila. Tužitelj pozivom na ugovor koji je u pogledu produženja roka garancije (aneks uz Ugovor o izdavanju devizne garancije) zaključen između tužene banke i njenog nalogodavca ne može izvoditi pravo iz garancije prema tuženoj.

Zakupac poslovnog prostora je ugovorna stranka u adhezionom ugovoru o pružanju komunalne usluge zagrijavanja prostorija, što se posredno zaključuje iz odredaba člana 16. navedenog zakona, po kome je zakupac obveznik plaćanja i komunalne naknade za korištenje objekata i uređaja zajedničke komunalne potrošnje. Na tuženoj je obaveza (u smislu člana 221-a Zakona o parničnom postupku) da dokaže da usluga grijanja nije pružena ni u mjeri koja obezbjeđuje minimum zagrijavanja prostorija, tako da ni djelimično ne duguje cijenu za učinjenu uslugu, a pNostepeni sud je morao cijeniti da li je o toj činjenici dovoljno izjašnjenje vlasnice tužene, ili bi, saglasno odredbama odgovarajuće odluke skupštine opštine i prirodi pravnog odnosa, bilo neophodno blagovremeno reklamiranje nedostataka upućeno komunalnoj inspekciji ili dispečerskoj službi tužitelja.

Vlasnici odnosno korisnici motornog i priključnog vozila dužni su sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima, a motorna i priključna vozila su sva vozila na motorni pogon koja podliježu obavezi registracije.

Prema odredbi člana 54. tada važećeg Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica ("Službeni list SFRJ", broj 24/76) kojoj bi odgovarala odredba člana 76. sada važećeg Zakona o osiguranju imovine i lica ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/95), zajednice osiguranja imovine i lica odgovaraju u ograničenom obimu za štete koje vlasnici odnosno korisnici motornih vozila osiguranih od odgovornosti, pričine upotrebom vozila trećem licu, najviše do visine ugovorene osigurane sume, osim za štete prouzrokovane vozilom čiji vlasnik odnosno korisnik nije zaključio ugovor o osiguranju od odgovornosti ili nepoznatim vozilom, s tim što Savezno Izvršno Vijeće, sada Vlada Federacije BiH, određuje najniže osigurane iznose odlukom o određivanju iznosa na koje se mora ugovoriti osiguranje od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima pri upotrebi motornog vozila.

Iz stanja spisa bi, kako je to navedeno, proizlazilo da su registrovani i motorno i vučno vozilo, iz čega bi slijedilo da postoje dvije police osiguranja od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima, pa u takvoj situaciji obje svote na koje je ugovoreno osiguranje uzimaju se u obzir kod ocjene pitanja limita odgovornosti osiguratelja.

već i činjenice koje su nastale i nakon toga sve do zaključenja glavne raasprave (mijenjanje brave na ulaznim vratima od strane tužene, sporovi za smetanje posjeda, intervencija radnika milicije, pečaćenje stana i ponovno useljenje tužene u stan).

U skladu sa izloženim i u slučaju kada se tužbeni zahtjev odnosi na otkaz ugovora o korištenju stana u smislu člana 4 7. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, sudskom odlukom može se usvojiti otkaz ugovora o korištenju stana i kada je rok od šest mjeseci nekorištenja istekao do momenta donošenja odluke prvostepenog suda, iako nije bio istekao u momentu podnošenja tužbe.

Odredbama člana 25. stav 1. preuzetog Zakona o opštem upravnom postupku - ZUP propisana je obaveza svakog organa da pazi po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost, a ako nađe da nije nadležan za rad po određenoj upravnoj stvari, da postupi na način propisan u članu 66. stav 3. i 4. tog zakona (stav 2. člana 25. navedenog zakona).

Odredbom stava 3. člana 66. ZUP-a propisano je postupanje službenog lica u slučaju kada mu od strane podnosioca bude uručen pismeni podnesak za koji nije nadležan ili kada stranka podnesak podnese usmeno na zapisnik, a odredba stava 4. istog člana reguliše situaciju kada je organ primio poštom podnesak za čiji prijem nije nadležan. U prvom slučaju službeno lice upozorava podnosioca i upućuje ga nadležnom organu, pa ako podnosilac i pored toga insistira na prijemu službeno lice ga prima, a ako organ nađe da nije nadležan da postupa po takvom podnesku, donosi zaključak kojim podnesak odbacuje zbog nenadležnosti. U drugom slučaju, kada organ putem pošte dobije podne-sak za koji nije nadležan, a nesumnjivo je koji je organ nadležan za prijem, dostavlja podnesak bez odlaganja nadležnom organu o čemu obavještava stranku, a ako organ koji je dobio podnesak za koji nije nadležan ne može da utvrdi koji je organ nadležan za rad po podnesku, zaključkom odbacuje podnesak zbog nenadležnosti.

U ovom slučaju tužilac je podnio zahtjev od 22.7.1995. godine i taj zahtjev prvostepeni organ zaprimio 25.7.1995. godine, kako to proizilazi iz njegovog prezentata, a zatim zakazao i proveo ročište dana 29.8.1995. godine da bi 2.9.1995. godine zaključkom odbacio tužiočev zahtjev zbog nenadležnosti. Polazeći od načela zaštite prava stranaka izraženog u članu 5. i načela pomoći neukoj stranci izraženog u članu 14. preuzetog ZUP-a, u kojem smislu su i naprijed navedene odredbe kojim je regulisano postupanje službenog lica, te činjenice da je prvostepeni organ određeno znao koji je organ nadležan za odlučivanje o tužiočevom zahtjevu, sud nalazi da se taj zahtjev nije mogao zaključkom odbaciti, nego je prvostepeni organ morao postupiti na način propisan u članu 66. stav 4. prva rečenica, preuzetog ZUP-a i bez odlaganja zahtjev dostaviti nadležnom organu i o tome obavijestiti stranku.

Kako organi uprave nisu tako postupili povrijedili su pravila upravnog postupka iz člana 66. stav 4. ZUP-a na štetu tužioca, zbog čega je sud uvažio tužbu i poništio osporeno rješenje primjenom člana 39. stav 2. preuzetog Zakona o upravnim sporovima.

Prema obrazloženju ospore-nog rješenja proizilazi da je tuženi tako odlučio iz razloga što je prvostepeni organ - Poreska uprava, republička institucija, koja je u njegovom sastavu, pa je dužna da primjenjuje republičke propise koji su na snazi.

Prihvatajuči sopstvenu stvarnu nadležnost i nadležnost prvostepenog organa za rješavanje u ovoj upravnoj stvari, tuženi je postupio suprotno odredbama člana 25. stav 1. preuzetog Zakona o opštem upravnom postupku - ZUP, koje obavezuju svaki organ da po službenoj dužnosti pazi u toku cijelog postupka na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost. O nadležnosti organa čiji je akt osporen mora voditi računa i sud u upravno sudskom postupku obzirom da nije vezan razlozima tužbe (član 40. stav 1. Zakona o upravnim sporovima -ZUS-a) i da povodom tužbe ispituje zakonitost osporenog akta kako iz razloga povreda formalno-pravnih propisa tako i iz razloga povreda materijalno pravnih propisa. Prema odredbama člana 25.

Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave ("Službene novine Federacije BiH", br. 8/95 i 9/96), federalna ministarstva koja se obrazuju tim zakonom počinju sa radom danom imenovanja ministra, a danom početka rada federalnih ministarstava prestaju sa radom sva tijela uprave i druga upravna tijela na teritoriji Federacije pod kontrolom Armije BiH, kao i tijela uprave i druga 38 upravna tijela na teritoriji Federacije pod kontrolom HVO, koja svoja ovlašćenja prenose na ministarstva i druga upravna tijela utvrđena tim zakonom, odnosno na odgovarajuća tijela kantona. Odlukom o potvrđivanju imenovanja Vlade Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/96 od 1.2.1996. godine) potvrđeno je i imenovanje ministra finansija.

Kako se Poreska uprava nalazi u sastavu federalnog Ministarstva finansija (član 7. stav 2. Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave) to je sa danom potvrđi - vanja imenovanja federalnog ministra finansija (1.2.1996. godine) počela sa radom i Poreska uprava u sastavu federalnog Ministarstva finansija, a prestala sa radom Poreska uprava - Središnji ured Sarajevo u sastavu republičkog Ministarstva finansija. Prema tome, a u skladu sa citiranim propisima, o žalbi tužioca izjavljenoj protiv rješenja prvostepenog organa, morala Je da odlučuje Ministarstvo finansija Federacije BiH - Poreska uprava, a ne Ministarstvo finansija RBiH - Poreska uprava - Središnji ured, koje je odlučivalo o žalbi i donijelo osporeno rješenje.

Stoga je osporeno rješenje nezakonito jer je doneseno od strane stvarno enadležnog organa, koji je na svoju nadležnost bio dužan da pazi po službenoj dužnosti, a što nije učinio, pa je time ostvaren osnov za pobijanje osporenog rješenja iz člana 10. stav 1. tačka 2. ZUS-a (to predstavlja i razlog za poništavanje po pravu nadzora na osnovu člana 263. stav 1. tačka 1. ZUP-a). Sa iznesenih razloga tužba je uvažena i osporeno rješenje poništeno primjenom odredaba člana 39. stav 2. preuzetog ZUS-a zbog povrede pravila postupka a bez upuštanja u ispitivanje pravilnosti primjene materijalnog prava o kojoj će voditi računa stvarno nadležni organ u nastavku postupka. (Presude Vrhovnog suda FBiH, broj: U- 100/96 od 4.6.1997. godine i broj: U- 16/97 od 7.5.1997. godine)

Naime, sve i kada bi se prihvatile tvrdnje tužioca da je izvršenom promjenom u organizaciji RO "lgman" u Preduzeće "lgman" K., te da je odlukom Radničkog savjeta ovog preduzeća od 1.7.1990. godine formirana DP "Alat" K. i na njega prenesen dio imovine, a stambeni fond ostao u okviru Preduzeća "lgman", i u tom slučaju DP "Alat" K. u pogledu raspoloživog stambenog fonda ima svojstvo stranke i bio je ovlašten da podnese zahtjev za iseljenje 59. tužioca. Polazeći od pretpostavke tačnosti tužbenih navoda, da je formiranjem DP "Alat" stambeni fond bivšeg RO "lgman" ostao u okviru novog preduzeća "lgman" ne znači da je time DP "Alat" izgubio svaki pravni interes da raspolaže sa dijelom stambenog fonda ranije Radne organizacije, već naprotiv u odnosu na taj fond očigledan je njegov pravni interes zakonačnu preraspodjelu cjelokupne imovine pa i stambenog fonda ranijeg preduzeća.

Stoga se u ovom predmetu DP "Alat" pojavljuje kao zainteresovano lice u smislu člana 49. preuzetog Zakona o opštem upravnom postupku i kao takvo bilo je ovlašćeno da u smislu člana 22. stav 3. Zakona o stambenim odnosima stavlja zahtjev za iseljenje tužioca iz spornog stana, koji je dio zajedničkog stambenog fonda i ulazi u cjelokupnu imovinu koja je predmet raspodjele, a što nema značaja u odnosu na predmet ovog spora nego samo za interni odnos ranijeg i novoformiranog preduzeća po pitanju vlasništva i posjeda predmetnog stana kada iz njega iseli tužilac, o čemu nije odlučena prvostepenim i osporenim rješenjem, a koja okolnost ne može ići u korist tužioca koji bespravno koristi stan poslije smrti nosioca stanarskog prava.

te da mu je u tom postupku priznato svojstvo stranke u smislu člana 49. Zakona o opštem upravnom postupku - ZUP, pa kako je bio stranka u postupku donošenja rješenja protiv kojeg je podnio prijedlog za obnovu postupka, pogrešno je shvatanje pNostepenog organa da je prijedlog za obnovu podnesen od strane neovlaštenog lica.

Tužilac podnesenom tužbom putem svog punomoćnika pobija osporeno rješenje tuženog u upravnom sporu kao nezakonito. U tužbi navodi da nije jasno kako je drugostepeni organ došao do zaključka da je S.R. priznato svojstvo stranke u postupku donošenja pNostepenog rješenja od 26.9.1990. godine. U toku tog postupka S.R. je tretiran kao umješač, a pravni položaj umješača i stranke nije isti, pa mu svojstvo umješača ne daje pravo na podnošenje prijedloga za obnovu postupka koji je okončan rješenjem od 26.9.1;)90. godine. Nakon što je ispitao zakonitost osporenog rješenja u smislu člana 40. preuzetog Zakona o upravnim sporovima, sud je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga: Odredbama člana 49.

ZUP-a propisano je da se strankom u upravnom postupku smatra lice po čijem zahtjevu je pokrenut postupak ili protiv koga se vodi postupak, ili lice koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku. Prema ovakvoj definiciji stranke u upravnom postupku proizilazi da u tom postupku stranka može biti lice po čijem zahtjevu je pokrenut 60. postupak (aktivna stranka), lice protiv koga se vodi postupak pasivna stranka) i lice kome zakon daje mogućnost da učestvuje u postupku radi zaštite njegovih prava ili pravnih interesa (zainteresovano lice). Kada se ovo primijeni na upravni postupak u kome je doneseno rješenje broj: 05/372-1336/85 od 26.9.1990. godine, prihvatajući navode tužbe, proizilazi da je u tom postupku tužitelj aktivna stranka, Opština C.S. pasivna stranka, a S.R. zainteresovano lice koje štiti svoja sustanarska prava iz člana 73.

Zakona o stambenim odnosima. Sasvim je drugo pitanje da li on takva prava stvarno ima ili nema i tužbeni navodi u tom pravcu nisu pravno relevantni u postupku po prijedlogu za obnovu postupka. Učestvovanjem u postupku donošenja pNostepenog rješenja od 26.9.1990. godine S.R. je stekao status stranke, pa je pravilno tuženi izveo zaključak da je kao stranka u tom postupku aktivno legitimisan da podnese prijedlog za obnovu postupka (član 250. stav 1. ZUP) i da se u konkretnoj upravnoj stvari ne može smatrati neovlaštenim licem za podnošenje takvog prijedloga. Tužbeni navodi da je S.R. u predmetnom postupku imao samo položaj umješača i da položaj umješača i stranke nije isti, nisu osnovani, jer odredbama Zakona o opštem upravnom postupku nije predviđena institucija umješača u upravnom postupku, nego samo uzgredne stranke odnosno zainteresovanog lica, koje ima stranačko svojstvo isto kao što ga imaju aktivna i pasivna stranka u postupku.

Naime, iz obrazloženja drugostepenog rješenja slijedi da je tuženi našao da je pNostepeni organ pravilno odlučio kada je izvršio razrez poreza na promet proizvoda i porez na promet usluga za uvezeno motorno vozilo, čime je faktički u cijelosti potvrdio kao zakonit dispozitiv prvostepenog rješenja, kojim je isključivo odlučene o ovim obavezama.

Okolnost da dispozitivom prvostepenog rješenja nije odlučene i o kamatama ukazuje samo na propust prvostepenog organa da u skladu sa odredbama Zakona o opštem upravnom postupku (član 208. ZUP-a) odluči o ovoj zakonskoj obvezi. Samo zbog ovog propusta nije bilo zakonskog osnova da se u cijelosti poništava prvostepeno rješenje, več je povodom žalbe trebalo ukazati prvostepenom organu da dopunskim rješenjem odluči o zateznim kamatama, a žalbu tužioca odbiti ukoliko smatra da je pravilno i zakonito 61. odlučeno o razrezu poreza na promet motornog vozila. Zbog navedenog propusta tuženog sud se nije ni upuštao u ocjenu osnovanosti tužbenih navoda, odnosno ocjene tuženog u pogledu osnovanosti razrezanog poreza na promet, jer će tuženi u izvršenju ove presude ponovo odlučivati o žalbi tužioca, pa ukoliko tužilac ne bude zadovoljan novim rješenjem tuženog stajaće mu mogućnost da ponovo pokrene upravni spor radi zaštite svojih prava i pravnih interesa u ovom predmetu.

Iz ovoga proizilazi da organ ne može po pravu nadzora poništiti ili ukinuti sopstveno rješenje. Osporeno rješenje tuženog, kojim je tuženi poništio svoje rješenje je, prema tome, suprotno odredbama člana 264. stav 1. preuzetog ZUP-a i zato nezakonito, pa ga je sud poništio na osnovu člana 39. stav 2. preuzetog Zakona o upravnim sporovima.

U ovom slučaju upravni spor nije pokrenula društveno-politička zajednica, odnosno Opština Z., nego njen prvostepeni organ uprave, čije rješenje je u žalbenom postupku poništeno.

Kako se iz navedene zakonske odredbe vidi da pravo na pokretanje upravnog spora protiv drugostepenog rješenja pripada samo društveno-političkoj zajednici, a ne i njenim organima koji su rješavali u prvom stepenu, to je očigledno da tužilac nema aktivnu stranačku legitimaciju u smislu člana 12. citiranog zakona za pokretanje upravnog spora. Upravnim aktom koji donosi prvostepeni organ nikada se ne rješava o njegovom pravu ili pravnom interesu zasnovanom na zakonu, nego o pravu ili pravnom interesu stranke u upravnom postupku. Uostalom, pravo na pokretanje upravnog spora od strane prvostepenog organa uprave bilo bi suprotno načelu dvostepenosti, kao jednom od osnovnih načela upravnog postupka, kojim se strankama obezbjeđuje pravo 63.

Član 6. Zakona o upravnim sporovima na žalbu protiv rješenja donesenih u prvom stepenu. Isto tako, nema uslova ni za pokretanje upravnog spora po članu 2. stav 2. preuzetog ZUS-a, jer tužilac u ovoj upravnoj stvari nije nosilac prava ili obaveza o kojima se rješavalo. Iz izloženog slijedi da tužilac ne spada u krug lica koja su po ZUS-u ovlašćena na pokretanje upravnog spora, pa se njegova tužba ukazuje nedozvoljenom, radi čega ju je sud odbacio primjenom člana 30. stav 1. tačka 3. istog zakona.

Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke nije osnovan. Pravilno je u konkretnom slučaju Viši sud u B. odbacio tužbu tužitelja jer je našao da Odluka Skupštine opštine B. o osnivanju Javnog hotelskog ugostiteljskog preduzeća 00Aduna00 u B. nema svojstvo upravnog akta iz člana 6. stav 2. preuzetog Zakona o upravnim sporovima.

Naime, radi se o odluci o osnivanju Javnog preduzeća 00Aduna00 B. koju je donijela Skupština opštine B. na sjednici od 18.7.1991. godine, a na osnovu ovlaštenja utvrđenih Zakonom o preduzećima i 42 ovlaštenja utvrđenih u članu 182. Statuta Opštine B. u smislu kojeg skupština opštine može donijeti odluku o osnivanju javnog preduzeća. Navedena odluka nema karakter upravnog akta u smislu člana 6. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, jer se radi o aktu koji skupština opštine donosi u okviru svojih prava i ovlaštenja utvrđenih zakonom i statutom pri obavljanju svog redovnog poslovanja, pa se takvi akti poslovanja ne mogu pobijati tužbom u upravnom sporu. Neosnovan je prigovor zahtjeva o počinjenoj povredi pravila postupka zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer je rješenje prvostepenog suda pošlo od nesporne činjenice da se radi o Odluci Skupštine opštine B. o osnivanju javnog hotelsko ugostiteljskog preduzeća, koja odluka po ocjeni tog suda, sa kojom ocjenom je saglasan i ovaj sud, nije upravni akt u smislu člana 6. stav 2.

Zakona o upravnim sporovima. Kako nisu ispunjeni razlozi iz člana 19. stav 2. navedenog zakona iz kojih se može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, to je zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan u skladu sa odredbom člana 50. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.

Tuženi je, međutim, osporenom Odlukom produžio važnost ovih privremenih redova vožnje na teritoriji Federacije BiH do 30.4.1997. godine.

Donosilac ove Odluke je ministar Federalnog ministarstva prometa i komunikacija, čija je nadležnost određena Ustavom Federacije BiH (član 7.7 I-VIII), a pod IV je, između ostalog, ministru dato u nadležnost i donošenje propisa u cilju omogućavanja izvršavanja zakona iz nadležnosti njegovog ministarstva. Osporeni akt - Odluka, donesen je kako se to u uvodu navodi, na osnovu člana 20. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju ("Službeni list SRBiH", br. 22/90 i 27/91 i "Službeni list RBiH", br. 24/92, 33/95 i 39/95), a u vezi sa odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na 65. teritoriji FBiH. Osporenu Odluku, dakle, donio je ministar, a ne organ uprave i tom se Odlukom faktički produžava važenje Zakona o organizovanju i funkcionisanju drumskog, željezničkog, riječnog, pomorskog i vazdušnog saobraćaja za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti i privremenog reda vožnje na teritoriji Federacije BiH.

Stoga sud smatra da ta Odluka ne predstavlja pojedinačni, upravni akt, nego akt normativnog sadržaja, dakle opšti akt. Pojam upravnog akta dat je u članu 6. stav 2. preuzetog Zakona o upravnim sporovima, kojim je tačno definisano koji su elementi upravnog akta, medu koje, osim u pogledu donosioca, autoritativnosti i pravnog dejstva, mora biti ispunjen uslov i u pogledu konkretnosti tj. da se radi o pojedinačnom aktu kojim se uređuje subjektivna pravna situacija određenog pojedinca ili organizacije (ili više njih), te da se radi o upravnoj stvari. Odlukom, čiju zakonitost tužioci osporavaju u ovom upravnom sporu, uređena je jedna objektivna opšta situacija jednaka za sve subjekte pod određenim uslovima, koju je donio tuženi (ministar) u okviru svojih ovlašćenja, i zato ne predstavlja upravni akt, pa se protiv te Odluke ne može voditi upravni spor.

Stoga je sud, ne upuštajući se u zakonitost osporene Odluke, odbacio tužbu na osnovu člana 30. stav 1. tačka 2. preuzetog Zakona o upravnim sporovima.

U članu 6. stav 2. pomenutog zakona određen je pojam i data definicija upravnog akta, prema kojoj se upravni akt, u smislu tog zakona, smatra onaj akt kojim državni organ, kao i organizacija koja ima javna ovlaštenja u vršenju tih ovlaštenja, rješava o izvjesnom pravu ili obavezi određenog pojedinca ili organizacije u kakvoj upravnoj stvari.

Akt, koji tužilac tužbom osporava, predstavlja dopis upućen Ministarstvu odbrane - Sekretarijatu odbrane Odjeljenje odbrane C. S. od strane Komande VJ 5621 S. u kojem odgovara na njegov dopis od 66. 3.5.1996. godine u vezi sa zahtjevom tužioca za upis u vojnu knjižicu učešća u toj jedinici, te ga upućuje kako da dalje postupi. Ovim aktom-dopisom koji nije ni upućen tužiocu, niti je tim dopisom odlučena o njegovom zahtjevu, ne odlučuje se o bilo kakvom tužiočevom pravu, nego taj akt predstavlja pismenu komunikaciju dva organa, pa zato taj akt nema svojstva upravnog akta propisana članom 6. stav 2. ZUS-a i protiv njega se ne može voditi upravni spor. Stoga je ovaj sud, primjenom člana 30. stav 1. tačka 2. preuzetog ZUS-a, tužiočevu tužbu odbacio.

Tužbom od 3.5.1990. godine tužilac je pokrenuo upravni spor u kome je osporio zakonitost odluka tužene, a presudom prvostepenog suda broj: U-43/90 od 26.4.1991. godine tužba tužioca je odbijena kao neosnovana.

Prvostepeni sud se, dakle, upustio u meritorna raspravljanje o osnovanosti tužbe propuštajući da cijeni da li su osporeni akti tužene upravni akti. Odredbama člana 6. Zakona o upravnim sporovima - ZUS propisano je da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a da se takvim aktom smatra akt kojim državni organ kao i organizacija koja ima javna ovlaštenja u vršenju javnih ovlaštenja, rješava o izvjesnom pravu ili obavezi određenog pojedinca ili organizacije u kakvoj upravnoj stvari. Pošto se upravni spor može 44 voditi samo protiv upravnog akta sud mora paziti na tu činjenicu po službenoj dužnosti u svakom stadiju postupka, što proizilazi iz odredbe člana 30. stav 2. ZUS-a, i kada ocijeni da akt koji se tužbom osporava nije upravni akt, tužbu protiv istog mora odbaciti primjenom člana 30. stav 1. tačka 2. istog zakona.

Osporeni akti tužene, po ocjeni ovog suda, nisu upravni akti, pa je prvostepeni sud donošenjem pobijane presude propustio da primijeni naprijed citirane zakonske propise, radi čega se zahtjevom tužioca ta presuda osnovano pobija kao nezakonita. Ovdje se radi o aktima poslovanja tužene, a u dijelu kojim raspolaže društvenom imovinom i dodjeljuje je na korištenje i gazdovanje drugom lovačkom društvu, o aktima raspolaganja. To su akti koje skupština opštine donosi u okviru prava i ovlaštenja utvrđenih Ustavom i zakonom u vršenju vlasti na svom području, te nisu upravni akti u smislu člana 6. stav 2. ZUS-a, pa se ne mogu napadati tužbom u upravnom sporu. Kako je prvostepeni sud u pobijanoj presudi propustio da po službenoj dužnosti pazi na činjenicu da li su akti tužene, koji se tužbom osporavaju kao nezakoniti, upravni akti, protiv kojih se jedino može voditi upravni spor, pobijana presuda se temelji na pogrešnoj primjeni zakona, zbog čega je zahtjev tužioca za vanredno preispitivanje navedene presude uvažen, te iz ovih i ostalih naprijed iznesenih razloga, primjenom 67.

Član 39. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odredaba člana 50. stav 1. i 2. preuzetog ZUS-a odlučene kao u izreci presude.

kao i porez na promet za naftu u iznosu od 711 DEM sa kamatama u iznosu od 5.478 DEM. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja, čije je razloge prihvatio i tuženi, tačno i pojedinačno je navedeno na šta se neplaćeni porez odnosi (str. 2. prvostepenog rješenja), pa kako prvostepenom rješenju o obračunu i plaćanju zakonskih obaveza (član 17.

Zakona o finansijskoj policiji -"Službeni list RBiH", broj 5/95) prethodi inspekcijski nadzor, i obaveza sačinjavanja zapisnika u kojem se konstatuju nepravilnosti u primjeni zakonskih i drugih propisa, što je i učinjeno, to se rješenje o nalaganju obaveze plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga, mora zasnivati na nalazu o izvršenoj kontroli i biti u skladu sa njim. Zapisnik Finansijske policije o izvršenoj kontroli poslovanja tužioca potpisao je tužiočev direktor, koji je i prisustvovao radu Finansijske policije i na zapisnik izjavio da nema primjedbe i da će izjaviti prigovor na obračun p/p od fizičkih lica (to je i učinio, ali je ovaj prigovor odbijen zaključkom Finansijske policije Sarajevo broj: 105/21-106/24-4/95 od 15.11.1995. godine), nakon čega mu je uručen primjerak zapisnika sa svim tabelama u kojim su detaljno i pojedinačno navedene sve stavke obračuna, pa tako i za obračun kamata uz navođenje stope koja je primijenjena, kao i dani kašnjenja.

Zato se ne mogu usvojiti tužbeni prigovori istaknuti na utvrđenje odlučne činjenice, koji, osim toga, ne samo da nisu bili istaknuti u prigovoru na zapisnik, nego nisu ni obrazloženi navođenjem konkretnih razloga kojim bi tužilac opravdao te prigovore. Kako su na utvrđeno činjenčno stanje, koje i sud smatra pravilnim i potpunim, pravilno primijenjeni i materijalnopravni propisi - odgovarajuće odredbe Zakona o privremenim mjerama o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službeni list SFRJ", broj 4/91-za period do 10.2.1995. godine, koji se primjenjuje na osnovu Uredbe o privremenom uređivanju poreza na promet proizvoda i usluga objavljene u "Službeni listu SRBiH", broj 3/92 i 5/92), a od 10.2.1995. godine odredbe Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službeni list RBiH", br. 5/95 i 9/95), te u pogledu zateznih kamata odredbe Odluka o visini kamate na iznos poreza na promet proizvoda i usluga koji nije plaćen u zakonskom roku ("Službeni list RBiH", br. 11/93 i 11/95), sud nalazi da je osporeno rješenje, kojim je osnaženo rješenje prvostepenog organa, pravilno i zakonito, jer nije povrijeđen zakon na štetu tužioca.

O zakonitosti konačnih akata tijela države BiH nisu nadležni da odlučuju sudovi Federacije (Ustavni sud, Vrhovni sud i Sud za ljudska prava) ustanovljeni odredbama člana IV.C.1. (2) Ustava Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/94), koji je stupio na snagu 30.3.1994. godine, a što proizilazi iz odredaba članova IV.C.10, IV.C.15. i IV.C.19. tog Ustava.

Takođe ni kan- 69. tonalni i opštinski sudovi, nisu nadležni da odlučuju o zakonitosti konačnih akata tijela države BiH, što proizilazi iz odredaba člana V.4.11. (1). i člana Vl.7. (1) Ustava Federacije, zakona Federacije i zakona kantona, kojima se reguliše nadležnost navedenih sudova. Nadležnost sudova se inače može odrediti samo Ustavom ili zakonima, ne i podzakonskim aktima, a svaki sud je u toku cijelog postupka dužan da pazi po službenoj dužnosti na to da li rješavanje predmeta spora spada u sudsku nadležnost. Kako rješavanje o zakonitosti konačnog akta tijela države BiH ne spada u nadležnost bilo kojeg suda Federacije BiH nego nekog drugog organa države BiH, ovaj sud je shodnom primjenom člana 16. stav 2. preuzetog Zakona o parničnom postupku odlučio kao u dispozitivu rješenja.

Odredbe tog zakona u ovoj pravnoj stvari sud je primijenio na osnovu člana 60. preuzetog Zakona o upravnim sporovima iz razloga što ovaj posljednji zakon nema odre data postupka koje regulišu pitanje oglašavanja suda stvarno i mjesno nenadležnim u upravnim sporovima.

o kojima ovisi obračun carine, i iz isprava što su podnesene uz deklaraciju utvrdi da obračun carine ne odgovara stvar-. nam stanju robe ili ako carina bude plaćena u manjoj ili većoj svoti ili ako je carina plaćena više puta.

U tužiočevom slučaju nisu se stekli navedeni zakonski uslovi za povrat carine, jer su podaci uneseni u deklaraciju broj: 2473 od 21.9.1996. godine u potpunosti usaglašeni sa podacima o robi iz isprava podnijetih uz deklaraciju, te kako je Carinarnica pregledom robe utvrdila da ovi podaci odgovaraju stvarnom stanju robe, te da se tužilac u momentu uvoznog carinjenja u potpunosti saglasio sa istima, naknadno priložena potvrda da tužilac ima status raseljenog lica nije mogla dovesti do drugačije odluke. Sud, naime, nalazi da naknadno pribavljeni dokaz kojim se utvrđuje činjenica da lice koje je platilo carinu spada u 70. krug lica koja su po odredbama Carinskog zakona oslobođena od plaćanja carine za uvezenu robu ne može dovesti do ostvarenja prava na povrat plaćene carine.

Prema tome ne stoji prigovor iz tužbe da je u upravnom postupku došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, jer je u predmetnom slučaju carinjenje uvezenog putničkog automobila izvršeno u skladu sa odredbama Carinskog zakona na osnovu podataka iz deklaracije i isprava podnesenih uz deklaraciju. Pored toga tužilac ne spada u krug lica koja bi u momentu carinjenja uvezenog putničkog automobila primjenom odredaba tačke 5. člana 27. Carinskog zakona bila oslobođena od plaćanja carine, jer su ovim odredbama bile oslobođene plaćanja carine samo izbjeglice, dok prema priloženoj potvrdi tužilac ima status raseljenog lica. S obzirom na izložena valjalo je primjenom člana 42. stav 2. preuzetog Zakona o upravnim sporovima tužbu kao neosnovanu odbiti.

Ovako utvrđeno činjenično stanje nije dovedeno u sumnju tužbenim navodima, koji ustvari predstavljaju ponavljanje žalbenih navoda protiv prvostepenog rješenja, a na koje tužilac ne predlaže bilo kakve dokaze kojima bi se moglo utvrditi drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno konačnim osporenim rješenjem.

Tužilac u tužbi priznaje odlučne činjenice da je predmetna parcela eksproprisana u svrhu izgradnje okretnice za autobuse u Dolači - Per in Han i da je ta okretnica izgrađena, pa obzirom na ove činjenice nisu ispunjeni zakonski uslovi iz člana 32. stav 4. i 5. Zakona o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH", br. 12/87 i 38/89) da se pravosnažno rješenje o eksproprijaciji parcele tužioca poništi u cjelini ili djelimično. Prema ovim odredbama takvo rješenje će se poništiti u cjelini ako korisnik eksproprijacije u određenom roku nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu, a djelimično ako na dijelu eksproprisane nepokretnosti nisu izvršeni znatniji radovi na objektu, zbog kojeg je eksproprijacija izvršena i ako taj dio ne služi svrsi eksproprijacije.

Kako tužilac ne osporava činjenicu da je objekt (okretnica za autobuse) zbog kojeg je izvršena eksproprijacija njegove parcele u cijelosti završen, ne postoji osnovna zakonska predpostavka iz naprijed citiranih propisa za potpuno ili djelimično poništenje pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji. Tužbeni navodi tužioca da je i pored izgradnje objekta zbog kojeg je eksproprisana njegova parcela jedan dio te parcele, po njegovoj ocjeni, ostao neiskorišten i da ne služi namjeni eksproprijacije, nisu od uticaja na zakonitost osporenog rješenja, jer prema odredbama člana 32. stav 4. i 5. Zakona o eksproprijaciji i da su tačni ne mogu poslužiti kao osnov za potpuno ili djelimično poništenje pravosnažnog rješenja o ekspropri - 71. jaciji.

Takvi navodi, iz kojih proizilazi da jedan dio pacele nije trebalo eksproprisati obzirom na prirodu objekta zbog kojeg se vrši eksproprijacija, mogli su biti pravno relevantni u postupku donošenja rješenja o eksproprijaciji do njegove pravosnažnosti. Prema izloženom, osporeno rješenje je doneseno na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pa se tužbom tužioca neosnovano pobija kao nezakonito. Zato je primjenom člana 42. stav 2. preuzetog Zakona o upravnim sporovima odlučene kao u izreci.

Navedeno pravo ne pripada tužiocu i bez obzira na činjenice koje on u tužbi navodi (da je gotovo od rođenja izdržavao i brinuo se o unuku M.), jer takva mogućnost nije propisana pomenutim zakonom, koji je, kako je to već navedeno, taksativno naveo koja lica i pod kojim uslovima mogu ostvariti pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje, pa druga lica koja nisu navedena u navedenoj zakonskoj odredbi ni pod kojim uslovima ne mogu ostvariti to pravo.

Hasana Brkića broj 4. u S., utvrdivši da su za to ispunjeni svi uslovi propisani u navedenim zakonima i odluci opštine. Sve činjenice, koje su odlučne za primjenu navedenih propisa, utvrdio je pravilno i potpuno prvostepeni organ i u obrazloženju svog rješenja od 5.11.1991. godine ih pojedinačno i detaljno naveo pozivajući se pri tome na odredbe navedenih propisa, koje se odnose na uslove, način i postupak nadziđivanja stambenih zgrada u društvenoj svojini i pretvaranje u tim zgradama zajedničkih prostorija u stanove, a sve to je prihvatio i tuženi u osporenom rješenju, pa ih sud zbog toga neće ponavljati, jer to ne nalazi potrebnim, a tužioca, umjesto 73. toga, upućuje na razloge rješenja organa uprave.

O pravu na pretvaranje zajedničkih prostorija u stan odlučena je pravosnažnim rješenjem Opštinske uprave za geodetske poslove, katastar nekretnina i imovinsko-pravne odnose Opštine Centar S. broj: 05/3-475- 432/92 od 8.11.1990. godine, kojim je to pravo, i to kao prvenstveno, priznato SOUR RTV Radio S., koja je to pravo prenijela na navedenu zadrugu odlukom svog Radničkog savjeta broj: 03-38/220 a u istom cilju u koJem Je to pravo ona ostvarila (radi rješavanja stambenog pitanja radnika E.S.), a što je dozvoljeno po odredbama člana 11. stav 2. Zakona o nadziđivanju... Ovim rješenjem je, između ostalog, utvrđeno da danom njegove pravosnažnosti prestaje pravo korišćenja i nosioca stanarskog prava prostorija koje se pretvaraju u stan, te stanari obavezani da omoguće investitoru pristup prostorijama koje se pretvaraju u stan i uređajima u zgradi.

U postupku _ izdavanja urbanističke saglasnosti ne maze se utvrđivati da li su ispunjeni uslovi za pretvaranje zajedničkih prostorija u stan, jer je, kako je to navedeno, već o tome pravosnažno odlučio za to nadležni organ uprave, a priznato pravo na nadziđivanje odnosno na pretvaranje zajedničkih prostorija u stan ovlašćuje njegovog nosioca da vrši nadziđivanje odnosno pretvaranje zajedničkih erostorija u stanove, kako je to propisano u članu 11. stav 1. Zakona o nadziđivanju,... pa su stoga neosnovani prigovori tužioca istaknuti u tom pravcu.

Upravni organi su odbili prigovor tužioca kao poreskog obveznika da na osnovu Odluke Vlade BiH o oslobađanju plaćanja kamate na neizmirene obaveze ("Službeni list RBiH", broj 38/96) bude oslobođen obaveze plaćanja kamate za neizmirene obaveze koje su nastale do 15. decembra 1996. godine, a prema navodima tužioca sve su nastale do tog datuma osim obaveze u iznosu od 63,33 DEM koja je nastala 27.12.1996. godine i na koju je zaračunata kamata u iznosu od 4,4 DEM, iz razloga što su obaveze tužioca utvrđene 27.1.1997. godine i što nisu plaćene do dana stupanja na snagu navedene odluke 27.12.1996. godine nego kasnije, pa po pravnom stavu tuženog ne postoji zakonski osnov za primjenu odluke u odnosu na slučaj tužioca.

Suprotno pravnom stavu tuženog tužilac smatra da je za postojanje njegove obaveze plaćanja kamata odlučna samo činjenica, da je osnovna obaveza nastala do 15.12.1996. godine i da nisu bitne činjenice kada je ta obaveza izvršena - ispunjena i kada je njeno postojanje utvrđeno. Razlozi tuženog za odbijanje primjene Odluke o oslobađanju plaćanja kamate na neizmirene obaveze rezultat su pogrešnog tumačenja te odluke, a nije u skladu sa odredbama iste odluke ni pravni stav tužioca da je u odnosu na obavezu plaćanja kamata irelevantna činjenica kada je izmirena obaveza plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga koja je nastala do 15.12.1996. godine. Logičkim i gramatičkim tumačenjem navedene odluke, čije odredbe treba tumačiti kao jednu cjelinu, mora se zaključiti da su poreski obveznici oslobođeni plaćanja kamate za neizmirene obaveze po osnovu poreza na promet proizvoda i usluga koje su nastale do 15.12.1996. godine i to u potpunosti ako su izmirili dug po osnovnoj obavezi (glavnica) u skladu sa rješenjem Finansijske policije ali najkasnije do dana stupanja na snagu odluke 27.12.1996. godine (radi se o rješenjima finansijske policije koja 74. su donesena u toku 1996. godine i po kojima je obavezu trebalo ispuniti do tog datuma, a ne o rješenjima koja su kasnije donesena), kako za period do 15.12.1996. godine tako i za period od tog datuma do dana plaćanja koji pada u vrijeme do 27.12.1996. godine (tač.

I, li stav 1. i Ili Odluke). Ukoliko poreski obveznici nisu izmirili obaveze (glavnicu) nastale do 15.12.1996. godine najdalje do 27.12. iste godine nisu u obavezi da za neizmireni dug plate zakonske kamate do 15.12.1996. godine ali su u obavezi da za taj dug plate kamate od 15.12.1996. godine pa do dana uplate istog (tač. I, li stav 2. i Ili Odluke). Za obaveze plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga koje su nastale poslije 15.12.1996. godine i nisu plaćene u zakonom propisanom roku, navedenom odlukom nije predviđeno oslobađanje plaćanja kamata, pa su poreski obveznici na iznos istih dužni platiti kamate za vremenski period od dana njihove dospjelosti do dana uplate. Kako je tuženi zbog pogrešnog tumačenja Odluke o oslobađanju plaćanja kamate na neizmirene obaveze, odbio da istu primijeni u predmetnoj upravnoj stvari i propustio da utvrdi sve odlučne činjenice za pravilnu primjenu te odluke, tužbom se osnovano pobija osporeno drugostepeno rješenje kao nezakonito sa razloga iz člana 10. stav 1. tačka 1. i 3. preuzetog Zakona o upravnim sporovima, pa ga je ovaj sud uvažavanjem tužbe primjenom člana 39. stav 2. i 42. stav 2. istog zakona poništio u pobijanom dijelu, a u ostalom dijelu ostavio neizmijenjenim, odlučivši kao u izreci.

Oba ova prigovora su neosnovana jer se navedeni pravni stav i da je zaista takav, ne može primijeniti u slučaju kada je u pitanju zatezna kamata na porez na promet koji nije plaćen u zakonskom roku.

Naime, prema usvojenom zaključku ovog suda od 25.6.1997. godine u slučaju kada se radi o zakašnjenju u ispunjenju novčane obaveze zasnovane na građansko-pravnom odnosu I ugovorima u pnvredI, koji su uređeni preuzetim Zakonom o obligacionim odnosima, povjeriocima potraživanja iz ovih oblasti izraženim u DEM ili drugoj konvertibilnoj valuti, kao i. u.BHD ili kunama, ako je ugovorena IspunJenJe po valutnoj klauzuli, a primjenjuje se domaće pravo, zatezna kamata se obračunava po stopi, kao i na potraživanja izražena u domaćoj V§lluti i to za potraživanja od dužnika sa područja na kojem je domaće platežna sredstvo.. BH.o počev od 1.4.1996. godine, a za potraživanja od dužnika sa područja na kome je domaće platežna sredstvo kuna od 30.5.1994. godine.

Do tada zatezna kamata na ova potraživanja se plaća po stopi koJu na štedne uloge po viđenju odnosne strane.. valute plaćaju komercijalne banke u prebivalištu, odnosno sjedištu povjerioca. Na ova potraživanja iz ugovora u privredi počev od 1.10.1996. godine povjeriocima pripada zatezna kamata po odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene no ine Federacije BiH", broj 18/96). Iz sadržaja ovog zaključka proizilazi da i u slučaju kada 75. se radi o potraživanjima iz građansko-pravnih odnosa i ugovora u privredi izraženim u DEM samo do 30.5.1994. godine zatezna kamata na ta potraživanja se plaća po stopi koju na štedne uloge po viđenju određenje strane valute, plaćaju komercijalne banke u prebivalištu, odnsno sjedištu povjerioca.

U ovoj upravnoj stvari, međutim, radi se o porezu na promet proizvoda i usluga, koji je uređen posebnim zakonom (Zakon o privremenim mjerama o p/p proizvoda i usluga "Službeni list SFRJ", broj 4/91, od 10.2.1995. godine, a poslije tog datuma Zakon o p/p proizvoda i usluga "Službeni list RBiH", br. 5/95 i 9/95) koji na poseban način reguliše pitanja iz ove oblasti, pa tako i pitanja zatezne kamate na iznos poreza na promet proizvoda i usluga koji nije plaćen u zakonskom roku, a koji, u članu 40. (prvi zakon), a u članu 32. (drugi zakon) ovlašćuje Vladu RBiH da svojom odlukom utvrdi visinu zatezne kamate. Ovi propisi su, dakle, lex specialis u odnosu na preuzeti Zakon o obligacionim odnosima i Zakon ovisini stope zatezne kamate, na osnovu kojih je donesen i citirani Zaključak ovog suda i kojim je propisan obračun kamate godišnje, odnosno u kraćem vremenskom periodu.

Kada je u pitanju zatezna kamata na iznos poreza na promet proizvoda i usluga koji nije plaćen u zakonskom roku plaća se dnevna kamata tj. za svaki dan zakašnjenja po stopi određenoj Odlukama o visini kamatne stope na iznos p/p proizvoda i usluga koji nije plaćen u propisanom roku ("Službeni list RBiH", br. 11/93 i 11/95) i u dinarskom iznosu. Tužiocu je samo porez na promet nafte obračunat u DEM, kao i zatezna kamata na iznos obračunatog poreza, što je u skladu sa odredbama Zakona o uvozu, carini i porezu na promet pri uvozu određenih proizvoda ("Službeni list RBiH", broj 15/94), a zatim uz primjenu tog zakona, kao i Odluka o visini zatezne kamate utvrđena visina, koju je tužilac dužan platiti.

nego samo B. B. Ovo pogotovo što je pred Višim sudom u S. obustavljen privrednokazneni postupak protiv tužioca, kao pravnog lica, i B. I. kao odgovornog lica, u dokaz čega prilaže rješenje Višeg suda u S.

Predložio je, stoga, da se tužba uvaži i osporeno rješenje poništi. Prema odredbama člana 210. stav 1. tačka 7. Zakona o prostornom uređenju ("Službeni list SRBiH", br. 9/87, 12/87, 23/88, 24/89, 10/90, 15/90, 14/91) u vršenju inspekcijskog nadzora inspektor ima pravo i dužnost da naredi rušenje građevine ili njenih djelova i uspostavljanje pNobitnog stanja na teret investitora, ako utvrdi da su građenje, odnosno radovi izvršeni ili se vrše bez odobrenja ili suprotno datom odobrenju, a odobrenje za građenje se ne može pribaviti ni u naknadnom roku od šezdeset dana. Organi uprave su utvrdili da je pNi sprat poslovnog objekta na uglu UI. Aščiluk i Bazardžiluk u S., čiji je investitor tužilac, izgrađen bez odobrenja za građenje, odnosno suprotno datom odobrenju, a uvidom u pravosnažno rješenje pNostepenog organa broj: 07/4-361- 76. 87/90 od 4.10.1990. godine, da investitori nisu u mogućnosti pribaviti odobrenje za građenje ni u naknadnom roku, kojim bi se legalizovali izvedeni radovi na pNom spratu navedenog objekta, pa su pravilnom primjenom materijalnog prava - navedenih odredaba Zakona o prostornom uređenju, naredili investitor ima - tužiocu i B.

B., da u određenom roku poruše dio objekta, koji je izgrađen bez odobrenja za građenje, odnosno suprotno datom odobrenju. Ova obaveza je pravilno naređena i tužiocu, neovisno od toga da li je i on, ili samo B. B., izveo ove radove i koliki je njegov suvlasnički dio u toj zgradi, jer se takva obaveza, kao što to proizilazi iz odredaba člana 210. Zakona o prostornom uređenju, naređuje investitoru, a iz rješenja Opštinskog sekretarijata za urbanizam i stambeno-komunalne poslove Opštine Stari Grad S. br. 07/4-361-176/89-KD od 18.10.1989. godine, koje je tužilac priložio uz tužbu, proizilazi da je investitor navedenog objekta tužilac na koga glasi i odobrenje za građenje. Za rješenje ovog spora nije odlučno ni to što je kod Višeg suda u S. obustavljen privredno-kazneni postupak protiv tužioca i njegovog odgovornog lica (do obustave ovog postupka je došlo zbog odustanka javnog tužioca od optužnog prijedloga), nego je odlučno da je tužilac investitor radova na izgradnji i rekonstrukciji objekta, za koje radove nije pribavljeno odobrenje za građenje.

Ako su ispunjeni ovi uslovi, nadležni organ donosi rješenje o proglašenju nekretnina privremeno napuštenim i njihovom stavljanju 52 pod upravu opštine, a smatra se da su nekretnine pod upravom opštine od dana kada je izvršen popis i određene mjere obezbjeđenja nekretnina i pokretnih stvari koje im pripadaju (član 11. stav 1. i 2. u vezi sa članom 9. stav 1. navedenog zakona).

Organi uprave su utvrdili da je vlasnik predmetne nekretnine - poslovnog prostora u UI. Rade Končara broj: 14. u S., Z.V., koji ga je napustio početkom rata, dakle nakon 30.4.1991. godine, a da tužilac K.M., koji je taj poslovni prostor koristio po ugovoru o zakupu s vlasnikom, ne posjeduje valjan ugovor, jer je ugovor o zakupu zaključen dana 1.5.1991. godine na određeno vrijeme od dvije godine, istekao, pri čemu ne prihvataju tvrdnju tužioca, potkrijepljenu izjavom vlasnika Z.V., da je taj ugovor produžen do 1.10.1995. godine jer je ta izjava data tek pošto je navedena nekretnina već bila proglašena napuštenom, a nakon što su se za to stekli i zakonski uslovi. Sud nalazi da su organi uprave pravilno i potpuno utvrdili sve odlučne činjenice i da su na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenili materijalno-pravne propise navedene odredbe Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana.

Naime, za pravilno rješenje ove upravne stvari bilo je odlučno utvrditi da li je vlasnik predmetne nekretnine (poslovnog prostora), kao i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, napustio ili privremeno prestao koristiti taj poslovni prostor nakon 30.4.1991. godine, te da li tužilac taj poslovni prostor koristi na osnovu valjanog ugovora zaključenog sa vlasnikom. Prva odlučna činjenica je utvrđena, onako kako je to već naprijed navedeno, i tu činjenicu tužilac i ne osporava, dok drugu činjenicu, utvrđenu od organa uprave, tužilac osporava prigovarajući njenoj pravilnosti i ukazujući na kontradiktornost u osporenom rješenju tuženog, kao i na, navodnu, nenadležnost organa uprave da cijeni valjanost ugovora o zakupu, što sud smatra neosnovanim.

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen dana 17.4.1991. godine između vlasnika, kao zakupodavca i tužioca, kao zakupca, kako to proizilazi iz tačke 3. ugovora, bio je zaključen na određeno vrijeme od dvije godine, računajući od 1.5.1991. godine, pa je ovaj ugovor istekao 1.5.1993. godine tj. sedam mjeseci prije donošenja prvostepenog rješenja da se predmetni poslovni prostor smatra privremeno napuštenim i stavlja pod upravu opštine. Istina, tuženi je u osporenom rješenju cijenio i pismenu izjavu vlasnika Z.V. od 13.9.1994. godine - da se ovaj ugovor o z.ikupu produžava do 1.10.1995. godine-, te zaključio da ova izjava nema uticaja na rješenje ovog spora, jer je u vrijeme davanja iste ugovor već prestao da važi, odnosno i automatski je raskinut po ugovoru od 17.4.1991. godine onda kada je tužilac promijenio djelatnost (član 7. i 8. tog ugovora), budući da je tužilac u devetom mjesecu 1993. godine u predmetnom poslovnom prostoru, umjesto ugostiteljske, počeo obavljati trgovačku djelatnost.

Prihvatajući ove razloge tuženog, koji, suprotno tužbenim navodima, nisu u kontradikciji s dispozitivom osporenog rješenja, sud dodaje i to da ugovor o zakupu poslovnih zgrada i prosto-rija, u skladu sa odredbama člana 11. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i njegove izmjene, mora biti sačinjen u pismenom obliku i sadržavati naročito one elemente koje navodi član 10. tog zakona, među kojima i potpise ugovornih strana, a sve to ne samo da ne sadržava pismena izjava vlasnika od 13.9.1994. godine, koju je potpisao samo vlasnik-zakupodavac, a ne i tužilac-zakupac, nego je ova izjava data nakon 30.4.1991. godine pa čak i godinu i pet mjeseci nakon što je tužiocu već bio prestao zakupni odnos i kada su već odavno bili ispunjeni uslovi za stavljanje privremeno napušten ih nekretnina pod upravu opštine predviđeni u odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana koje su na početku citirane, a u to vrijeme tužilac nije posjedovao valjan ugovor zaključen sa vlasnikom.

Pravilnim tumačenjem cijelog člana 5. navedenog zakona mora se zaključiti da se nekretnine, koje su vlasnici, kao i članovi njihovih porodičnih domaćinstava napustili ili privremeno prestali koristiti nakon 30.4.1991. godine ne smatraju napuštenim samo onda ako ih treća lica koriste na osnovu valjanog ugovora zaključenog sa vlasnikom do tog datuma, jer treće lice ne može imati veća prava od vlasnika, pa kad se nekretnine koje je vlasnik napustio nakon 30.4.1991. godine po Zakonu smatraju privremeno napuštenim i stavljaju pod upravu opštine, ne može vlasnik kasnijim ugovorom (nakon 30.4.1991. godine), kojim bi dozvolio njihovo korišćenje trećem licu, izmijeniti status tih nekretnina u smislu da se zaključenjem takvog ugovora, pa makar bio i pravno valjan sa aspekta forme i sadržaja, te iste nekretnine više ne smatraju napuštenim.

Smisao i svrha stava 2. člana 5. navedenog zakona je da se zaštite treća lica koja legalno koriste nekretnine i nakon što ih je vlasnik napustio ili privremeno prestao koristiti, a ne da se naknadnim zaključenjem ugovora mijenja status privremeno napuštenih nekretnina utvrđen zbog postojanja uslova iz stava 1. člana 5. citiranog zakona. Sve navedene činjenice, pa i nepostojanje takvog ugovora, a u vezi s tim i utvrđenje pravne valjanosti ugovora o zakupu koji je tužilac prezentirao organima uprave, upravni organi su morali utvrditi i cijeniti jer ih na to obavezuje odredba stava 2. člana 5. navedenog zakona, a ovlašćuju i odredbe člana 144. stav 1. i 2. preuzetog Zakona o opštem upravnom postupku, pa nisu osnovani tužbeni prigovori da su organi uprave odlučivali o pitanju koje spada u sudsku nadležnost i da su time povrijedili zakon.

Prema odredbi tačke 10. Naredbe o otvaranju i ukidanju računa kod Zavoda za platni promet Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list RBiH", broj 26/95) uz zhahtjev za otvaranje računa samostalnih privrednika potrebno je priložiti, između ostalog, i rješenje o dozvoljenom obavljanju djelatnosti.

Iz navedenog propisa proizilazi da vlasnik više radnji u kojima obavlja različite djelatnosti mora imati otvoren žiro račun za svaku djelatnost posebno (za svaku radnju). Ovo 78. stoga što za svaku radnju samostalni privrednik mora pribaviti rješenje o obavljanju dozvoljene djelatnosti (član 15. Zakona o samostalnom privređivanju), pa je otuda i za predmetnu ugostiteljsku radnju morao pribaviti posebno rješenje, kao i za pekarsku radnju. Otuda, dvije ili više radnji, vlasništvo istog lica, ne mogu obavljati poslovanje preko jednog zajedničkog računa, kakav je slučaj kod tužitelja, koji je vršio platni promet ugostiteljske radnje preko žiro računa svoje pekarske radnje, već je tužitelj bio dužan da za samostalnu ugostiteljsku radnju "Balkan" u G. otvori žiro račun kod Zavoda za platni promet i da preko tog računa obavlja poslovanje.

Neosnovano tužitelj smatra da je na propisan način vršio poslovanje ugostiteljske radnje preko žiro računa svoje pekarske radnje, jer je poslovanje ugostiteljske radnje trebalo vršiti preko žiro računa te radnje, a na osnovu naprijed citiranog propisa.

I po ocjeni suda, razlog koji tužilac navodi u zahtjevu, a koji je ponovio i u žalbi, a i sada u tužbi, ne predstavlja opravdan slučaj koji, pored razloga navedenih u čl. 28. i 29. pomenutog zakona, može biti razlog za privremeni prestanak obavljanja djelatnosti, jer nije bila svrha zakonske regulative o privremenom prestanku obavljanja djelatnosti okolnost da u jednom periodu u godini dolazi do smanjenja obima poslovanja kod pojedinih lica koja se bave određenom poslovnom djelatnošću, pa da bi se za taj period mogla privremeno odjaviti djelatnost.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, organi uprave su pravilno zaključili da tužiteljica nije bila član porodičnog domaćinstva svog svekra u smislu odredaba člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima i da joj ne pripada pravo da nakon njegove smrti nastavi da trajno i nesmetana koristi stan, pa su odbili njen zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana, a usvojili zahtjev davaoca tog stana na korišćenje i naložili tužiteljici da iseli iz stana i preda ga u posjed davaocu stana, pri čemu su se pravilno pozvali na odredbe člana 21. stav 2. u vezi sa članom 6. stav 2. i članom 22. stav 3.

Zakona o stambenim odnosima. Pogriješili su, međutim, organi uprave kada su odredili da žalba ne zadržava izvršenje rješenja, na šta se u tužbi osnovano ukazuje. Prema odredbama člana 231. stav 1. preuzetog Zakona o opštem upravnom postupl u -ZUP, žalba ima odgodno (suspenzivno) dejstvo, pa se rješenje ne može izvršiti u toku roka za žalbu i sve dok se rješenje doneseno po žalbi ne dostavi stranci. Ovo je pravilo, a moguća odstupanja propisana su u stavu 2. tog člana kada se rješenje može izvršiti u žalbenom roku kao i pošto je žalba izjavljena, a odnose se na slučaj kad je to zakonom predviđeno, zatim kada se radi o preduzimanju hitnih mjera 80. (član 141. tačka 4. ZUP-a), te kada bi uslijed ne provođenja izvršenja kojoj od stranaka bila nanesena nenadoknadiva šteta, s tim što se u tom slučaju može tražiti odgovarajuće obezbjeđenje od strane u čijem se interesu sprovodi izvršenje i time usloviti izvršenje.

U ovom slučaju nije postajao ni jedan od navedenih uslova da bi se moglo odlučiti da žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Organi uprave su tako odlučili, jer su poprimili da se radi i o primjeni člana 30. Zakona o stambenim odnosima (u stavu 3. tog člana propisano je da žalba ne zadržava izvršenje rješenja), što je pogrešno, jer član 30. pretpostavlja nezakonito useljenje u stan u društvenoj svojini (ili u zajedničke prostorije u zgradi), a u ovom slučaju se ne radi o takvom useljenju, nego o zadržavanju stana i nakon smrti nosioca stanarskog prava, a koji je tužiteljica koristila i za njegovog života i uz njegovu saglasnost, mada ne kao član njegovog porodičnog domaćinstva, dakle radi se o licu iz člana 22. stav 3.

Zakona o stambenim odnosima, po kojem propisuje, kako to proizilazi iz osporenog rješenja, davalac stana na korišćenje i podnio zahtjev za njeno iseljenje i predaju u posjed stana, a odredbama ovog člana nije propisano da žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Kako, dakle, Zakonom o stambenim odnosima za ovakve slučajeve to nije određeno, moraju se primjeniti odredbe člana 231. stav 1. preuzetog ZUP-a da žalba zadržava izvršenje rješenja (što se ne unosi u dispozitiv, jer prema odredbama člana 208. stav 5. ZUP-a samo onda kada je propisano da žalba ne odlaže izvršenje rješenja, to mora biti navedeno u dispozitivu).

Prema odredbi člana 97. stav 1. preuzetog Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca - prečišćeni tekst ("Službeni list SFRJ", br. 31/86, 44/89, 87/89, 20/90, 42/90) zahtjev za priznavanje svojstva mirnodopskog vojnog invalida po osnovu oštećenja organizma nastalog uslijed bolesti zadobijene pod okolnostima iz člana 12. stav 1. do 3. tog zakona (među koje okolnosti spada i bolest, koja je neposredna posljedica vršenja obavezne ili dobrovoljne vojne službe u oružanim snagama, ako je zbog toga nastupilo oštećenje organizma najmanje za 60%) može se podnijeti odmah po otpuštanju iz oružanih snaga, a najkasnije u roku od pet godina od dana otpuštanja.

Radi se, dakle, o zakonskom roku prekluzivne prirode, čijim protekom stranka gubi pravo podnošenja zahtjeva radi ostvarenja određenog materijalnog prava, a ovakvi rokovi se ne mogu produžavati niti mijenjati iz bilo kojih razloga. Organi uprave su utvrdili da je tužilac otpušten iz bivše JNA 1963. godine, a da je 56 zahtjev za priznavanje svojstva mirnodopskog vojnog invalida podnio 11.2.1991. godine, dakle po proteku roka od pet godina, pa su, i to prvostepeni organi odbio, a tuženi odbacio tužiočev zahtjev za priznavanje svojstva mirnodopskog vojnog invalida. Pravilno je prvostepeni organ zahtjev tužioca odbio jer je protekom roka izgubio pravo da traži ostvarenje navedenog prava, a pogrešno drugostepeni organ nakon odbijanja žalbe izmijenio prvostepeno rješenje tako što je njegov zahtjev odbacio jer zahtjev treba odbiti kada podnosilac izgubi pravo da traži neko pravo za koje smatra da mu pripada.

Ovim, međutim, nije povrijeđen zakon na štetu tužioca, jer je u oba slučaja njegov zahtjev negativno riješen, pa sud nije zbog toga poništio niti mijenjao osporeno rješenje. Sud nalazi da je osporeno rješenje, čiju zakonitost ocjenjuje, u skladu sa zakonom navedenim odredbama člana 97. stav 1. preuzetog Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca. S obzirom na to, a kako se odlučna činjenica - vrijeme otpuštanja iz oružanih snaga i vrijeme podnošenja zahtjeva za priznavanje svojstva mirnodospkog vojnog invalida ni u tužbi ne samo ne osporava, nego se i izričito priznaje tačnost utvrđenja ove činjenice od strane organa uprave, te kako se zakonski rokovi ne mogu produživati bez obzira na razloge koje tužilac u tužbi navodi, sud smatra da nije povrijeđen zakon na štetu tužioca, kada je njegov zahtjev konačnim rješenjem odbačen. (Presude Vrhovnog suda FBiH, broj: U- 330/92 od 7.5.1997. godine i broj: U- 418/92 od 18.6.1997. godine)