Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 1/1998

u članku 15. Krivičnog zakona postavljeno je pravilo da ako je iz krivičnog djela proizašla teža posljedica za koju zakon propisuje težu kaznu, teža kazna će se izreći ako se ta posljedica može pripisati nehatu počinitelja.

Kriterijum za razlikovanje krivičnog djela ubojstva i krivičnog djela teške tjelesne ozljede kvalificirane smrću je objektivan i sub - jektivan. Kako objektivni kriterijum - da bi postojalo krivično djelo teške tjelesne ozljede kvalificirane smrću potrebno je da je smrt nastupila usljed jedne određene posljedice teške tjelesne ozljede, a ne kao neposredna posljedica izvršenja krivičnog djela. Subjektivni kriterijum za razlikovanje ubojstva i tjelesne ozljede kvalificirane smrću je taj što je kod teške tjelesne ozljede kvalificirane smrću potreban umišljaj počinitelja samo glede nanošenja teške tjelesne ozljede, dok je glede prouzrokovanja smrti kao posljedice djela potreban nehat počinitelja (članak 15.

Krivičnog zakona). Prema tome, za postojanje kvalificiranog oblika krivičnog djela teške tjelesne ozljede iz članka 42. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. Krivičnog zakona RBiH, potrebno je da teža posljedica bude obuhvaćena nehatom počinitelja krivičnog 3. djela teške tjelesne ozljede, što je u konkretnom slučaju. I po mišljenju ovog suda, iz izvedenih dokaza, vidljivo je, da je, optuženi S.M. udarajući oštećenog snažno rukom u predjelu vrata, bio svjestan da mu tim udarcem može nanijeti tešku tjelesnu ozljedu i tu ozljedu je htio, dok se jedino smrt oštećenog može pripisati nehatu optuženog. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenčno stanje, pa kako uz to nije povrijedio krivični zakon kada je radnje optuženog S.M. pravno kvalificirao kao u izreci pobijane presude, a niti je učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, onda se, po ocjeni ovog suda, svi prigovori javnog tužitelja i optuženog u ovom pogledu ukazuju kao neosnovani.

U obrazloženju svoje odluke kojom su žalbe branilaca djelimično uvažene tako što je pobijana rješenje ukinuto i predmet vraćen 8 prvostepenom sudu na daljnji postupak, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine između ostalog navodi: U ovom krivičnom predmetu istražni sudija je donjeo rješenje o sprovođenju istrage broj: Ki-31/98 od 7. februara 1998. godine protiv okrivljenog G.

V. zbog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 1. Krivičnog zakona RBiH. Prema stanju u spisu, protiv tog rješenja okrivljeni i njegovi branioci nisu izjavili žalbe tako da je ono postala pravomoćno. Nakon toga istražni sudija je nastavio sa sprovođenjem istrage u kojoj su prikupljeni određeni dokazi koji se nalaze u spisu. Pismenim podneskom od 26. februara 1998. godine branioci okrivljenog su stavili prigovore u odnosu na mjesnu nadležnost Kantonalnog suda u Sarajevu. Taj sud je nakon ocjene takvih navoda donio pobijana rješenje na temelju člana 26. stav 1. Zakona o krivičnom postupku. Međutim, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine smatra da je postupanje prvostepenog suda bilo pogrešno.

Naime, postojala je mogućnost da branioci okrivljenog u ovoj fazi postupka (nakon pravosnažnosti rješenja o sprovođenju istrage) iznesu svoje pismene prigovore u pogledu mjesne nadležnosti prvostepenog suda i da dosljedno tome stave svoje prijedloge. U vezi s tim, prvostepeni sud je bio u obavezi da razmotri takve navode i ocjeni njihovu opravdanost. I u konkretnom slučaju nakon podnošenja pismenih prigovora branilaca okrivljenog, prvostepeni sud je tako postupio, ali je pogriješio kada je donio pobijana s. Član 92. stav 1. Zakona o krivičnom postupku rješenje nakon utvrđenja da isti nisu osnovani. Ovo iz razloga, jer u ovakvoj procesnoj situaciji nije mogao donijeti formalnu odluku u vidu pobijanog rješenja, jer tako nešto u zakonu nije predviđeno.

Samo u situaciji da je prvostepeni sud došao do zaključka, da su prigovori opravdani, mogao se po službenoj dužnosti oglasiti mjesno nenadležnim donošenjem rješenja shodno članu 36. stav 1. Zakona o krivičnom postupku. Inače, što se tiče dosadašnjeg istražnog postupka, postojala je formalno pravna mogućnost da u ovom pravcu okrivljeni i njegovi branioci pobijaju mjesnu nadležnost prvostepenog suda samo u žalbi na rješenje o sprovođenju istrage, ali ona kako je to navedeno nije ni izjavljena. Na osnovu svega izloženog valjalo je žalbu branilaca okrivljenog samo djelimično uvažiti, pobijana rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na daljnji postupak, shodno ovlašćenju iz člana 397. stav 3.

Zakona o krivičnom postupku.

Iz odredbe člana 92. stav 1. Zakona o krivičnom postupku proizilazi, ne samo da pravo traženja odnosno podnošenja molbe za povraćaj u 6. pređašnje stanje ne pripada braniocu osuđenog, već i da se ona može podnijeti samo u određenim slučajevima (propuštanje roka za izjavu žalbe na presudu ili rješenje o primjeni mjera bezbjednosti ili vaspitne mjere ili o oduzimanju imovinske koristi). Dakle, ovlašćenja iz ove zakonske odredbe ne odnose se na druge osobe u ovom slučaju na branioca osuđenog, a uz to molba za povraćaj u pređašnje stanje ne može se podnijeti u postupku rješavanja po zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka. Kada se stvar sagleda sa ovog aspekta, onda je jasno da se žalbeni prigovori branioca osudenog i u ovom pogledu ukazuju kao neosnovani.

Prema izreci pobijane presude okrivljeni je oglašen krivim za krivično djelo - teške krađe iz člana 148. stav 2 u vezi sa stavom 1. tačka 1. KZ RBiH, u vezi sa članom 24. KZ. Pošto je pomaganje u krivično-pravnom smislu samo umišljaj na djelatnost koja se odnosi na određeno krivično djelo i određenog izvršioca, pomagač mora biti svjestan da on svojim radnjama podupire određeno krivično djelo određenog izvršioca.

Stoga činjenični opis djela u izreci presude, kojom se ol1rivljeni oglašava krivim l1 ao pomagač u izvršenju određenog krivičnog djela, mora da sadrži činjenice i okolnosti iz 7. kojih proizilazi da je okrivljeni bio svjestan i djela izvršioca i da svojim radnjama podupire djelo izvršioca. U pobijanoj presudi činjenični opis djela ne sadrži okolnosti iz kojih proizilazi da je okrivljeni bio svjestan da će T.E. izvršiti krađu cigareta obijanjem zatvorenog prostora i da, davanjem mu na raspolaganje makaza za sječu željeza i obećanjem da će prodati cigarete koje mu ovaj da, podupire T. E. -u izvršenju krivičnog djela - teške krađe, nego se činjenični opis zadržava na konstataciji da je T.E. -od okrivljenog tražio da mu obezbjedi makaze za sječenje željeza i da proda izvjesnu količinu cigareta, te da je okrivljeni to i učinio.

Kako činjenični opis djela u izreci presude ne sadrži sve što je potrebno da se djelo okrivljenog odredi, osnovano se u žalbi branioca ističe da je izreka presude nerazumljiva i da je time učinjena bitna povreda odedaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 2. ZKP-a.

Kako je prvostepeni sud to propustio učiniti izreka pobijane presude je nerazumljiva, a presuda nema razloga o odlučnim činjenicama usljed čega ovaj sud nije bio u mogućnosti ispitati prvostepenu presudu u vezi sa žalbenim navodima branioca okrivljenog. Time je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP-a, na koju drugostepeni sud, shodno odredbi člana 376. stav I. tačka 1. ZKP-a, pazi po službenoj dužnosti pri ispitivanju prvostepene presude povodom žalbe.

I pored toga što se ovi pojmovi graniče, ne mogu se tretirati na isti način i uzimati da se radi o nekom jedinstvenom propustu. Ako se radi o nedozvoljenoj brzini iz člana 46. ZOBSP-a onda se u isto vrijeme ne može raditi i o neprilagođenoj brzini.

Ako je optuženi kritične zgode postupao protivno odredbi člana 46. ZOBSP-a, onda je u izreci suvišno i nepravilno stavljati mu na teret i nepoštivanje odredbe člana 45. ZOBSP-a. Iz navedenog proizilazi da se u isto vrijeme ne može raditi i o neprilagođenoj brzini i o nepropisnoj brzini, jer ove dvije vrste propusta isključuju jedan drugi i zajednički ne mogu predstavljati biće jednoga te istoga krivičnog djela. Kako je, nasuprot iznesenom shvaćanju, prvostepeni sud, slijedeći činjenični supstrat krivičnog djela iz optužnioe, propustio otkloniti ovu nepravilnost, to je izreka pobijane presude i ostala nerazumljivom i proturječnom. Time je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11.

ZKP lako se na ovu povredu žalbom nije ukazivala, ovaj sud na takvu vrstu povreda pazi po službenoj dužnosti, te je stoga, i odlučio kao u izreci ovog rješenja tako što je pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Pošto prema obrazloženju pobijane presude prvostepeni sud tako nije postupio, ovaj sud nalazi, da je 11. t.ime učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. Zakona o krivičnom postupku. Istina, na napred navedene bitne povrede odredaba krivičnog postupka se žalbom osuđenog ne ukazuje, ali na iste ovaj kao drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu člana 376. stav 1. Zakona o krivičnom postupku. Radi svega izloženog valjalo je povodom žalbe osuđenog, a po službenoj dužnosti ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Ovakve predloge ponovio je i branilac osuđenog u podnesenoj žalbi. Isto tako iz presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj: Kž-223/92 od 23. decembra 1992. godine se vidi, da je taj sud cijenio iznesene žalbene predloge javnog tužioca i branioca osuđenog (koji predstavljaju 12 ponavljanje predloga sa glavnog pretresa), pa je našao da je njihovo izvođenje nepotrebno i suvišno, s obzirom na ostale izvedene dokaze i priznanje osuđenog u istražnom postupku.

Dakle, radi se o dokaznim predlozima koji su kvalifikovani kao nepotrebni i suvišni, a ne kao dokazi čije je izvođenje bilo nemoguće kako to želi prikazati osuđeni u žalbi izjavljenoj na pobijano rješenje. Kada se stvar sagleda sa navedenog aspekta i to dovede u vezu sa naprijed iznesenim shvatanjima, po kome nove činjenice ili dokazi izneseni u zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka moraju stvarno biti novi, te da se kao takvi ne mogu tretirati dokazi koji su predloženi na glavnom pretresu odnosno ponovljeni u žalbama javnog tužioca i branioca osuđenog izjavljenim na prvostepenu presudu i koji su bili predmet ocjene drugostepenog suda i okarakterisani kao nepotrebni i suvišni, onda je jasno da ti dokazi nisu novi u smislu čl. 404. stav 1. tačka 4.

Zakona o krivičnom postupku. 12.

Vrhovni sud Federacije BiH uvažio je žalbu kantonalnog tužioca, pa je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanom rješenju isto preinačio i prema maloljetniku D.D. produžio pritvor iz sljedećih razloga: U članu 452. stav 1. Zakona o krivičnom postupku je propisano, da se odredbe glave koja se odnosi na postupak prema maloljetnicima primjenjuju za osobe koje su izvršile krivično djelo kao maloljetnici, a u vrijeme pokretanja postupka odnosno suđenja nisu navršile dvadeset jednu godinu.

Isto tako je propisano, da se ostale odredbe pomenutog zakona primjenjuju ukoliko nisu u suprotnosti sa odredbama glave prema maloljetnicima. Dakle, u postupku prema maloljetnicima obavezno se primjenjuju odredbe čl. 452.- 492. Zakona o krivičnom postupku, a u odnosu na ostale odredbe postoji mogućnost njihove primjene ukoliko to nije u suprotnosti sa ovim odredbama. Kada se pitanje pritvora prema maloljetniku razmatra sa ovog aspekta, onda valja istaći, da u pripremnom postupku može trajati najduže tri mjeseca (član 4 7 4. stav 2. Zakona o krivičnom postupku). Kako za razliku od toga, u odredbama koje se odnose na postupak pred vijećem za maloljetnike, nije ništa propisano u pogledu pritvora, to je onda u smislu prednjih navoda jasno, da se u tom pravcu primjenjuju ostale odredbe Zakona o krivičnom postupku čija primjena nije u suprotnosti sa odredbama prema maloljetnicima.

Ovo dalje znači, da za maloljetne izvršioce krivičnog djela u postupku pred vijećem za maloljetnike nije ograničena dužina trajanja pritvora, s tim što se u zakonom propisanim rokovima mora preispitivati daljnja neophodnost njegovog trajanja. Na osnovu svega izloženog, ovaj sud nalazi, da kantonalni tužilac u žalbi opravdano prigovara iznesenim razlozima u pobijanom rješenju i to kako u pogledu trajanja pritvora, tako i u odnosu na postojanje materijalno pravnog osnova za produženje pritvora prema maloljetniku protiv koga je pod nesen prijedlog za kažnjavanje. Shodno svemu tome, valjalo je žalbu kantonalnog tužioca u Sarajevu uvažiti i preinačiti pobijana rješenje kao u izreci na temelju ovlašćenja iz člana 397. stav 3.

Zakona o krivičnom postupku.

Kako je prvostepeni sud, protivno odredbama člana 332. stav 1. Zakona o parničnom postupku, donio presudu zbog izostanka, učinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 6. Zakona o parničnom postupku, na što je osnovano ukazao i tuženi u žalbi.

Međutim, pravo na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti i protiv drugostupanjske presude nije neograničeno. Takva presuda može se pobijati ovim zahtjevom kada protiv nje nije izjavljena revizija, a kada je revizija izjavljena samo dok revizijski postupak nije završen, odnosno dok postoji procesna mogućnost da se po čl. 406. ZPP o oba ova izvanredna pravna lijeka odluči jednom presudom, a ne i nakon što je po izjavljenoj reviziji meritorno odlučeno, budući bi tada moglo doći do postojanja dvije različite odluke o istoj stvari.

Ponovnim otvaranjem odvjetničkog ureda, odnosno 16 ponovnim sticanjem prava da radi kao odvjetnik, ne uspostavlja se pravni odnos između njega i tužitelja po ranijoj punomoći koja je prestala, pa je takvom odvjetniku za zastupanje potrebna nova punomoć. Stoga je sud prvog stupnja morao pozive za ročišta od 20.8.1997. g. i 24.9.1997. g. dostaviti izravno tužitelju, a kako on to nije učinio, već pozive za ta ročišta za njega dostavio odvjetniku koji nije njegov punomoćnik, ne može se uzeti da je tužitelj na ta ročišta bio uredno pozvan, iz čega slijedi da nisu postojali zakonski uvjeti za donošenje rješenja kojim se utvrđuje povlačenje tužbe.

U slučaju kad je potraživanje povjerioca osporeno u postupku likvidacije, povjerilac se upućuje da pokrene postupak pred sudom ili drugim organom, kako je to propisano u članu 127. stav 1. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji ("Službeni list RBiH"; broj 2/92 i 13/94). Na isti način sud pred kojim je pokrenut postupak likvidacije postupa i kad je osporena izvršna isprava.

U to vrijeme primjenjivao se Zakon o zadrugama ("Službeni list SFRJ", broj: 3/90), preuzet kao republički zakon ("Službeni list RBiH", broj: 2/92 i 13/94), kojim je uređeno osnivanje zadruga (osnivanje, upravljanje, imovina zadruge i dr.) pa je uvjete za upis osnivanja predlagača prvostepeni sud bio dužan ispitati primjenom ovog Zakona.

U konkretnom slučaju, ne radi se o osnivanju omladinske zadruge, već o osnivanju uslužne zadruge, a na taj oblik zadrugarstva nije se mogao, ni po analogiji primjenjivati Zakon o omladinskim zadrugama za vrijeme njegovog važenja. Zbog pogrešnog pravnog stava da ne postoji zakonski propis po kome je dozvoljeno osnivanje uslužne zadruge prvostepeni sud nije ispitao da li su za osnivanje predlagača ispunjeni uvjeti iz člana 4. i člana 5. Zakona o zadrugama, odnosno uvjeti iz člana 31. i 32. Zakona o postupku za upis u sudski registar ("Službene novine Federacije BiH", broj: 6/95), zbog čega je činjenično stanje na kome se temelji pobijane rješenje ostalo nepotpuno utvrđeno. Napominje se da je Parlament Federacije usvojio Zakon o zadrugama ("Službene novine Federacije BiH", broj: 28/97) kojim su u osnovi na isti način uređena pitanja osnivanja zadruga, kao i u propisima o zadrugama koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do stupanja na snagu ovog Zakona, odnosno do dana 12.12.1997. godine.

Tužitelj kao ugovorna strana u od-nosu na tuženoga kao bespravnog korisnika spornih nekretnina uživa sudsku zaštitu po osnovu jačeg prava na posjed koje proizilazi iz navedenog ugovora, jer ovaj ugovor ni jedna ugovorna strana nije osporila član 41. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, odnosno član 46. Zakona o osnovima vlasničkih odnosa) i shodno tome tužbeni zahtjev tužitelja za iselenje tuženih iz dijela navedenih nekretnina je osnovan, kako to pravilno ocjenjuju nižestepeni sudovi.

Narednim izmjenama ovoga zakona objavljenim u "Sl. listu RBiH", br. 18/94, koje su stupile na snagu 15.7.1994. godine, propisano je da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu RBiH te da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor koji ove uslove ne ispunjava.

Izmijenjenom prelaznom odredbom člana 46. propisano je da su punovažni ugovori o prometu nepokretnosti ako su prije stupanja na snagu ovih izmjena zaključeni u pismenom obliku, ukoliko su ugovorne strane do 15.7.1994. godine izvršile u cjelini ili pretežnom dijelu obaveze iz ugovora ili ako ovjere potpise na 20 ugovoru kod nadležnog suda RBiH u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu izmjene, dakle do 15.1.1995. godine. Propisano je i da će se ova prelazna odredba primjenjivati u zatečenim postupcima pred sudom ako nije donesena prvostepena odluka odnosno ako prvostepena odluka bude ukinuta. Odredbom člana 21-a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti ("Sl. list RBiH", br. 21/92) oglašeni su ništavim pravni poslovi o prenosu prava vlasništva zaključeni iza 30.3.1991. godine pod djelovanjem prinude, prevare i sile te poništeni svi upisi vlasništva izvršeni na osnovu takvih pravnih poslova.

Dakle, iz smisla citiranih zakonskih odredaba koje regulišu formu kao uslov punovažnosti ugovora te nedostatak volje kao razlog ništavosti ugovora, donesenih nakon početka rata, nedvojbeno proizilazi da su pooštreni uslovi pod kojima se vrši prenos vlasništva na nekretninama u ratnim uslovima radi eliminisanja pravnog učinka ugovora zaključenih u vezi etničkog progona. Stoga, te kako prelaznom odredbom člana 46. navedenog zakona nisu obuhvaćeni pismeni ugovori zaključeni pred svjedocima a koji su do rata prema važećim propisima bili punovažni, ovaj sud nalazi da se navedena odredba odnosi na ugovore zaključene u periodu od 30.3.1991. do 15.7.1994. godine, a ne i na ranije zaključene ugovore čija se punovažnost sa aspekta forme cijeni primjenom propisa važećih u vrijeme zaključenja ugovora, kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud.

Republika Bosna i Hercegovina (prvotužena u ovoj parnici) prestala je postojati kao pravni subjekt (pravno lice) prije zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, tako što su njene institucije, implementacijom Ustava Bosne i Hercegovine, prestale postojati. Na drugotuženu Federaciju BiH je, međutim, prenesena obaveza RBiH pa je 27. prvostepeni sud osnovano obvezao drugotuženu na isplatu cijene. U cilju implementacije Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zaključen je Sporazum o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine, u Dejtonu, dana 9.11.1995. godine koji je prihvaćen Odlukom Ustavotvorne skupštine Federacije BiH, na sjednici održanoj 11.12.1995. godine

Imajući u vidu navedeno činjenično stanje, prvostepeni sud je utvrdio da je tužena, po osnovu ugovora o kratkoročnom kreditu, obzirom da je protekao rok na koji je kredit odobren, a da dug nije vraćen, dužna platiti utuženi iznos, zajedno sa ugovornom i zateznom kamatom, pa je postavljenom zahtjevu tužioca udovoljena.

Tužena, koja ni žalbom ne osporava utvrđenje prvostepenog suda da je dužna tužiocu utuženi iznos po osnovu ugovora o kreditu, osporila je žalbom prvostepenu presudu jer smatra da su, obzirom na njena potraživanje utvrđeno rješenjem Ministarstva 29. finansija RBiH od 13.10.1994. godine u iznosu od 2.854.590,90 DEM prema tužiocu, a koje je istakla za prijeboj sa onim što tužilac od nje potražuje, postojali uslovi da se prebiju njihova međusobna potraživanja. Prigovor prijeboja istaknut po tuženoj, nije osnovan iz slijedećih razloga: Tužilac je obavezan rješenjem Ministarstva finansija, tada zajedničke Vlade R/FBiH od 13.10.1994. godine, da uplati 1.825.164,10 USD, na ime ispunjenja obaveze pozajmice deviza za odbrambene potrebe RBiH, te 77.255,82 USD, na ime obavezne prodaje 15% deviznog priliva propisanog članom 65.

Zakona o deviznom poslovanju. Radi se dakle, o obavezi uplate javne dažbine pa, obzirom na prirodu obaveze tužioca koja je javnog - fiskalnog karaktera, ista nije kompenzabilna, u smislu odredaba člana 341. tačka 1. 200 i ne može se isticati u prijeboj sa tražbinom iz građansko-pravnog odnosa, kakva je tražbina tužioca.

Među strankama nije sporno da je tuženi shodno ugovoru vršio isporuku električne energije tužiocu, te da je tužilac, na ime cijene utroška isporučene električne energije, u toku 1995. i 1996. godine, platio tuženom 6.953,88 DEM. Polazeći od ovakvog utvrđenja, osnovano je prvostepeni sud odbio zahtjev tužioca da mu tuženi vrati iznos uplaćen na ime naknade za isporučenu električnu energiju.

Samo stoga što je Ustavni sud BiH Odlukom od 13.9.1996. godine ukinuo Odluku o naknadama za utrošak povećanih količina električne energije od 23.5.1995. godine i Uputstvo za primjenu te Odluke i to iz razloga što navedeni akti nisu objavljeni na način koji 31. je propisan za objavljivanje opšteg akta (član 220. stav 3. Ustava RBiH). zbog čega nisu na snazi tj. ne mogu se primjenjivati, ne može se smatrati ugovor zaključen između stranaka ništavim, niti osnovanim zahtjev za vraćanje iznosa plaćenog na ime cijene isporučene električne energije, shodno ugovoru. Ovo obzirom da, mada Odluka o naknadama za utrošak povećanih količina električne energije tuženog nema karakter opšte obavezujuće odluke, ona ima karakter ponude za zaključivanje ugovora o isporuci električne energije po određenim cijenama.

Kako je odredbom člana 19. Tarifnog sistema za prodaju električne energije ("Službeni list SRBiH", broj 6/92) predviđena mogućnost ugovaranja između isporučioca i potrošača, posebnih uslova za veću sigurnost snabdijevanja, a tužilac i ne tvrdi da nije bio upoznat sa visinom naknade za utrošak povećane količine električne energije, te kako je zaključeni ugovor izvršen, stekli su se uslovi za isplatu cijene isporučene električne energije, pa je neosnovan zahtjev tužioca za vraćanje iznosa plaćenog po tom osnovu.

U toku poslovanja ovog novo nastalog preduzeća, poslovni objekti vlasništvo tužitelja, izdati su u zakup privatnim ugostiteljima i zaključeni ugovori o zakupu, te na osnovu ovih ugovora od zakupaca naplaćena zakupnina u ukupnom iznosu od 54.161 DEM. Potraživanje tužitelja odnosi se na isplatu ovog iznosa, jer tužitelj smatra da njemu, kao vlasniku poslovnih prostorija koje su bile predmet zakupa, pripada pravo na svu zakupninu nakon prestanka udruženog preduzeća.

Prvostepeni sud je uvažio tužbeni zahtjev, polazeći od zaključka da odluka Ratnog predsjedništva Općine o udruživanju pravnih subjekata zbog ratnog stanja, nema uticaja na vlasničke odnose, te da je novo nastalo preduzeće bilo formirana samo privremeno u cilju očuvanja i zaštite imovine i radi upravljanja za vrijeme ratnog stanja, bez prava raspolagaja, zbog čega, prema shvatanju prvostepenog suda, naplaćena zakupnina pripada samo tužiocu kao vlasniku poslovnih objekata. Tuženi je, međutim, i u postupku kod prvostepenog suda istakao prigovor da su sredstva od naplaćene zakupnine korištena za potrebe novo nastalog preduzeća dakle, za potrebe oba pravna subjekta i to isključivo za obezbjeđenje i osposobljavanje objekata.

U žalbi tuženi navodi da je od ovih sredstava nabavljen auto i cisterna nafte, te isplaćene plaće radnicima oba pravna subjekta i kupljen građevinski materijal za zaštitu i sanaciju objekata i tužitelja i tuženog. Ove prigovore sud nije raspravio, pa se prvostepena presuda temelji na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer se radi o činjenicama koje su odlučne za pravilno rješenje ovog spora. Radi ocjene osnovanosti prigovora tuženog, bilo je potrebno utvrditi za šta su korištena naplaćena sredstva na ime zakupnine i da li se radi o korištenju ovih sredstava za podmirenje zajedničkih potreba oba udružena pravna subjekta, te da li je upotrebom ovih sredstava izvršena opravka i sanacija objekata kojih je tužitelj vlasnik, u kojem pravcu tuženi u žalbi predlaže izvođenje daljnjih dokaza kao i vještačenje putem odgovarajućeg vještaka.

Prvostepena presuda se zasniva i na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Iz spisa je evidentno da je u toku trajanja i poslovanja novo nastalog preduzeća isto proglašeno preduzećem od značaja za odbranu općine, pa je za pravilno rješenje ovog spora 32. Članak 219. Zakona o obveznim odnosima trebalo shodno primijeniti odredbe Uredbe sa zakonskom snagom (kasnije Zakona) o privremenim mjerama organiziranja određenih preduzeća i drugih pravnih lica ("Sl. list RBiH", br. 10/94 i 13/94), koja je bila na snazi u vrijeme poslovanja novo nastalog preduzeća i određivanja istog od posebnog značaja za odbranu. U smislu odredaba člana 4. i 5. citirane Uredbe, novoosnovana pravno lice, odnosno pravno lice koje obavlja određene djelatnosti od zajedničkog interesa za dva ili više pravnih subjekata, istupa u pravnom prometu u svoje ime i za račun pravnog lica na čije se poslovanje odnosi svaki pojedini posao, te je nosilac prava i obaveza koja nastanu u toku njegovog poslovanja, dok je članom 9. stav 3. citirane Uredbe propisano da će se raspodjela rezultata poslovanja novo nastalog preduzeža izvršiti po principu proporcionalnog angažovanja sredstava i radnika svakog subjekta.

Obzirom da se tužiteljeva potraživanje odnosi na zakupninu naplaćenu za vrijeme i u toku poslovanja preduzeća koje je organizirano udruživanjem, odnosno spajanjem dva pravna subjekta, zbog ratnog dejstva, i za čiju je djelatnost utvrđeno da je od posebnog značaja, prvostepeni sud će, nakon što utvrdi sve odlučne činjenice, odlučiti shodnom primjenom citirane Uredbe sa zakonskom snagom (Zakona) i voditi računa da se raspodjela rezultata poslovanja vrši po principu utvrđenom u članu 9. stav 3. navedenog pravnog akta.

On ne zahtjeva ni plaćanje naknade koja mu po čl. 76. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe obrane (Sl. list RBiH br. 19/92 - dalje: Uredba), pripada od dana izvršene mobilizacije sve do ukidanja ratnog stanja, do kada je po čl. 52.

Uredbe tužiteljev poslovni prostor od njega mogao biti privremeno izuzet, odnosno kada mu je morao biti vraćen (za utvrđivanje ove naknade ustanovljena je, po čl. 86. Uredbe, nadležnost posebne komisije koju obrazuje Općinski sekretarijat za obranu). Tužbom se zahtjeva plaćanje naknade samo za korištenje u 1996.g., dakle nakon prestanka ratnog stanja kao pravne osnove privremenog izuzimanja, a time prestanka pravne osnove za korištenje od strane tužene. U takvim okolnostima osnovanost tužbenog zahtjeva nije mogla biti ocjenjena kako sa stajališta primjene Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, kako je to sud prvog stupnja pogrešno učinio, tako ni primjenom odredaba navedene Uredbe, već kroz primjenu čl. 219.

Zakona o obveznim odnosima prema kojoj vlasnik stvari može zahtjevati naknadu od onoga ko njegovu stvar 33. upotrebljava u svoju korist. Prema ustaljenoj sudskoj praksi ta naknada za korištenje poslovnih prostorija određuje se u visini zakupnine koja je u vrijeme korištenja bila uobičajena u mjestu gdje se poslovne prostorije nalaze, kako tu naknadu ustvari određuje i čl. 79. Uredbe.

a o ustupanju potraživanja nije obavijestio ni dužnika - cesusa, što je bila njegova obaveza iz člana 438. stav 1. ZOO. Polazeći od ovih činjenica, prvostepeni sud je obvezao tuženog na isplatu iznosa cediranog potraživanja tužitelju.

Prigovor o valjanosti ugovora o ustupanju potraživanja u inozemstvu koji je tuženi istakao u prvostepenom postupku, u žalbi je obrazložio time da je pravni posao zaključen mimo finansijskog tržišta, a da prvostepeni sud nije dao odgovor na pitanje šta je to finansijsko tržište. Po odredbama člana 436. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, ugovorom o cesiji mogu se prenositi potraživanja, izuzev onih čiji je prenos zabran-jen zakonom ili koja su vezana za ličnost povjerioca ili koja se po prirodi stvari ne mogu prenositi. U konkretnom slučaju postavlja se pitanje da li je prenos tuženikovog potraživanja bio zabranjen, kao što to tvrdi žalitelj. Po odredbama člana 52-a Zakona o privremenim mjerama o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju ("Sl. list SFRJ", broj: 82/90), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora i primjenjivao se do 1.1.1992. godine (kad je donesen novi zakon o privremenim mjerama) preduzeća su mogla na domaćem i stranom finansijskom tržištu kupovati i prodavati potraživanja po osnovu svih vrsta poslova sa inozemstvom.

Dakle, zakonom nije bilo zabranjena da tuženi svoje potraživanje cedira na tužitelja. U odredbi člana 52-a navedenog zakona, po ocjeni ovoga suda, finansijsko tržište je navedeno kao opći pojam koji ne pretpostavlja institucionalni oblik prometa potraživanja (karakteristično je da je taj pojam ispušten iz propisa kojim je sada uređena mogućnost prometa potraživanja u Zakonu o deviznom poslovanju, "Sl. list RBiH"; broj: 10/94 i 13/94, čl. 21.), pa je žalbeni prigovor tuženog neosnovan.

Svi zakoni i drugi propisi i pravosudni poslovnici na snazi u Federaciji na dan stupanja na snagu ovoga Ustava ostaju na snazi u mjeri u kojoj se ne kose sa ovim Ustavom, ukoliko mjerodavno tijelo vlasti ne odredi drugačije, a dok se ne izaberu federacijski, kantonalni i općinski dužnosnici u prelaznom razdoblju ostaju na snazi u okviru Federacije postojeći administrativni aranžmani.

Sporazumom o oživotvorenju Federacije BiH zaključenim u Dejtonu 9.11.1995. godine, strane potpisnice su se sporazumjele da će u roku od mjesec dana po usvajanju zakonskih prijedloga koji se odnose na funkcije iz nadležnosti Federacije, doći do prenosa svih funkcija postojećih civilnih vlasti i organa na područjima Federacije pod kontrolom HVO na institucije Federacije, a te će se vlasti i organi raspustiti mjesec dana nakon usvaJanJa spomenutih zakonskih prijedloga, te da odgovornost Federacije i sastavnih institucija Federacije uključuje, pored ostalog, obranu Federacije. Ustavotvorna skupština Federacije je 9.7.1996. godine donijela Zakon o obrani Federacije Bosne i Hercegovine (stupio na snagu 15.8.1996. godine) kojim je propisano da se vojska Federacije sastoji od postrojbi Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane, da Federacija u oblasti obrane izvršava i provodi politiku Federacije u oblasti obrane, donosi propise o izvršenju obaveza davanja materijalnih sredstava za potrebe obrane, da Ministarstvo obrane kao tijelo Federacije upravlja i koristi sredstva namijenjena za potrebe Federacije, te da se sredstva za finansiranje potreba vojske Federacije osiguravaju u proračunu Federacije.

S obzirom na izložene, stupanjem na snagu Zakona o obrani Federacije BiH, institucije i administrativni aranžmani u oblasti obrane na području Federacije pod kontrolom HVO prešli su na institucije Federacije BiH, pa stoga Federacija BiH odgovara za ne izvršene obaveze iz osnova štete koju su prouzrokovale vojne osobe u vršenju vojne dužnosti do 15.8.1996. godine.

U odnosima koje su nakon predaje robe, stranke međusobno uspostavile, dominiraju elementi odnosa kakvi se uspostavljaju ugovorom o ostavi, kod kojeg tužitelj ne snosi rizik propasti stvari do koje je došlo usljed ratnih djelovanja, kao okolnosti na koje nije mogao utjecati, a niti spriječiti njihov nastanak, pa za propast robe u svom skladištu tužitelj ne odgovara, a tuženi je dužan isplatiti ugovorenu cijenu.

Polazeći od ovakvog činjeničnog utvrđenja, a nalazeći utvrđenim da je tuženi vozilo upotrebljavao kao dobar privrednik, onako kako je određeno ugovorom, a i samom namjenom stvari, zbog čega se nisu stekli uslovi iz člana 4. ugovora o zakupu, odnosno člana 581.

ZOO, za naknadu štete, prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužioca odbio. Ovo i stoga što stranke ugovorom nisu proširile odgovornost zakupca i na slučaj za koji inače ne odgovara (član 264. ZOO). Tužilac kao vlasnik vozila je, svakako, pretrpio štetu time što mu vozilo predato tuženom na korištenje u određenom vremenskom periodu, shodno zaključenom ugovoru o zakupu, nije vraćena. Međutim, za ovaj vid štete zakupac ne odgovara kada je do potpune propasti stvari došlo bez njegove krivice, ukoliko ugovorom nije proširena odgovornost zakupca i za ovaj slučaj, a rizik slučajne propasti stvari snosi zakupodavac (član 137. ZOO). Naime, suprotno tvrdnji žalioca, ne može se tuženi smatrati odgovornim za propast stvari samo stoga što je za putovanje koristio tzv. "plavi put" jer je put bio pod kontrolom IPTF i snaga UN, istim putem u vrijeme kada ga je koristio tuženi kretala su se i druga vozila, a tuženi je birao, svakako, najsigurniji put jer je za to imao i lični interes, budući da je morao biti svjestan da je putovanjem u ovim uslovima ugroženo ne samo vozilo tužioca, nego i roba koju je vozilom prevozio, a zbog koje je i uzeo vozilo u zakup, pa i životi ljudi koji su se u njemu nalazili.

Ponuda za zaključivanje novog ugovora u ovom slučaju ima karakter zahtjeva za predaju u posjed poslovnog prostora, jer je tuženi nije prihvatio. Gutanje tuženog na ponudu ne može se smatrati kao prećutno prihvaćanje ponude i zaključivanje novog ugovora o zakupu poslovnog prostora, pod uslovima iz ponude. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev tužilje na predaju ispražnjenih prostorija, jer po isteku ugovorenog vremena tuženi nije poslovne prostorije ispraznio i predao ih tužilji-član 32. stav 2. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama.

Kao posljedica prestanka postojeće obaveze, prestaju i sredstva koja su je obezbjeđivala (član 350. ZOO), a postojeća sredstva obezbjeđivala bi i novu obavezu ukoliko bi to bilo posebno ugovorena (sa jemcem ili zalogodavcem). Odredbe člana 350. Zakona o obligacionim odnosima o dejstvu novacije, po mišljenju ovoga suda, mogu se analogno primjeniti i kod bankarske garancije, ako iz njenog sadržaja i uvjeta pod kojim je izdata, ne bi drugačije proizilazilo.

Prvostepeni sud je, pozivajući se na ovaj stav sudske prakse izrazio mišljenje da se kao dan štetnog događaja smatra dan kad je tužitelj izvršio isplatu naknade iz osnova kasko osiguranja svom osiguraniku, i da se limit obaveze u stranoj valuti utvrđuje prema kursu na dan ispunjenja obaveze.

Tada je, kako to zaključuje prvostepeni sud, umanjena imovina u fondovima tužitelja. Izraženi pravni stav je pogrešan. Tužitelj je osiguravač na koga isplatom naknade iz osiguranja, prelaze po samom zakonu (član 939. stav 1. ZOO) sva osiguranikova prava prema osobi koja je po ma kojem osnovu odgovorna za štetu. Zastarjelost potraživanja koje pripada kasko osiguravaču prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarjelost potraživanja osiguranika prema toj osobi i završava se u istom roku-član 380. stav 6. ZOO, a osiguravač - isplatilac naknade može podnijeti tužbu za naknadu štete sudu nadležnom po mjestu gdje je šteta učinjena član 52. stav 3. ZPP-a. Šteta je prouzrokovana sudarom motornih vozila, dana 21.12.1986. godine, kada je nastupio osigurani slučaj, odnosno osnov obaveze tuženog za naknadu štete, pa se limit obaveze izražene u stranoj valuti utvrđuje po kursu dinara u vrijeme nastanka osnova obaveze, a ne njenog ispunjenja, budući da bi se na isti način utvrđivao limit obaveze kad bi osiguranik tužioca-direktno oštećeni radnjom osiguranika tuženog, koji odgovara za nastupanje osiguranog slučaja, zahtijevao naknadu štete.

jer protestni rok iz članka 43. stavak 3. Zakona o mjenici nije procesno pravne prirode i ne spriječava izdavanje protesta nakon njegovo&_ proteka, već materijalno pravne prirode čijim protekom imatelj mjenice gubi svoja prava (regresna) protiv indosanta, imajući u vidu da se nakon tužiteljeve tvrdnje da je blagovremeno zatražio izdavanje protesta, sud nije dalje ni bavio ovim pitanjem, iz opravdanih razloga tužitelj na tu okolnost nije u ranijem postupku 43. ponudio dokaze, te ih u smislu članka 496-a Zakona o parničnom postupku (ZPP) može predložiti u žalbi.

Tužitelj sada uz žalbu prilaže fotokopiju svoga zahtjeva za izdavanje protesta, koji je naslovljen na protestni sud, u kojem je kao dan podnošenja zahtjeva označen 17.12.1990. godine. Tužitelj u žalbi tvrdi da je toga dana preporučenom pošiljkom (kako to stoji i u zahtjevu) dostavio zahtjev naslovljenom sudu što bi, ako bi bilo tačno, značilo da je protest podignut prvog radnog dana koji dolazi odmah za danom plaćanja mjenice. Naime, ako je tužitelj dana 17.12.1990. godine zahtjev za izdavanje protesta dostavio sudu preporučenom pošiljkom, tada se taj dan, u smislu članka 113. stavak 8. ZPP, smatra kao dan predaje sudu budući se radi o roku iz posebnog propisa (Zakona o mjenici), a tim propisom nije ovo pitanje drukčije uređeno.

Prema članu 52. stav 1. Zakona o mjenici, protekom roka za podizanje protesta zbog neisplate (djelimične isplate) mjenice, imalac mjenice gubi svoja prava protiv indosanta, trasanta i ostalih obveznika, izuzev akceptanta. 30 Tužitelj je mjenicu podnio na protest dana 3.12.1990. godine, a dan plaćanja mjenice je bio 26.11.1990. godine.

To što je tužitelj mjenicu podnio na protest isti dan kada je i obavješten od SDK o djelimično izvršenoj isplati mjenice ne opravdava tužitelja. Produženje roka za podnošenje mjenice na protest moguće je samo u slučajevima više sile-član 53. Zakona o mjenici. Imajući u vidu okolnosti da se radilo o kraju 1990. godine, mjestu gdje je mjenica domicilirana, ali i postojanju savremenih sredstava komuniciranja, u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za produženje roka za podnošenje mjenice na protest. Samo postojanje protest ne isprave ne daje tužitelju pravo na regres. Sud kao protestni organ je dužan da primi zahtjev protestanta i da konstatuje činjenice koje su mu predočene. Tuženi kao regresni dužnik je uslovni dužnik i blagovremen protest je uslov za vršenje regresnih prava, jer bez takvog protesta nema ni regresa.

U pitanju je prejudicirana mjenica koja više nije sposobna za ostvarivanje odnosa iz nje, mjenična pravnim putem, pa je tužitelj može koristiti kao građansko pravnu ispravu za dokazivanje neosnovanog obogaćenja ukoliko je do toga došlo i ukoliko zakonom utvrđeni rokovi nisu istekli.

Međutim, u slučaju ako dođe do izmjene stvarne nadležnosti u određenoj upravnoj stvari, o obnovi rješava onaj organ na koga je prešla nadležnost organa koji je u ranijem postupku donio konačno rješenje, što je u skladu sa principom da o svakoj upravnoj stvari odlučuje onaj organ koji je stvarno nadležan po važećim propisima u momentu rješavanja stvari.

Stupanjem na snagu Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Sl. novine FBiH", broj: 6/95 -stupio na snagu 16.11.1995. godine s primjenom od 1.1.1996. godine) Finansijska policija i Poreska uprava vrše nadzor nad obračunavanjem i plaćanjem p/p (član 43.), a Finansijska policija je i prema članu 7. alineji 1. i 5. Zakona o finansijskoj policiji ("Sl. novine FBiH", br. 2/95) nadležna da obavlja kontrolu zakonitosti, ispravnosti, obračuna i uplate državnih prihoda, te da utvrđuje osnovicu obračunavanja i plaćanja p/p. Prema tome, prvostepeni organ je u momentu donošenja rješenja o obnovi postupka (23.4.1997. godine) bio stvarno nadležan da o tome odlučuje, a ne Carinarnica M. kako to smatra tužilac, koja je svoja rješenja o naknadnoj uplati manje plaćenog p/p bila donijela na osnovu člana 5. i 11.

Zakona o carinskoj službi ("Sl. list RBiH", broj 12/92). Stoga je tužiočev prigovor u tom pogledu odbijen.

Pored toga, rješenje kojim je tužilac oslobođen plaćanja carine, doneseno je primjenom republičkog Zakona o izmjenama i dopunama Carinskog zakona ("Službeni list RBiH", broj: 6/96), koji je stupio na snagu 24.2.1996. godine, a tim zakonom je (članom 2.) noveliran član 27. stav 1.

Carinskog zakona ("Službeni list RBiH", broj: 5/95. i 9/95), tako što su iza tač. date nove tačke 15. i-16, te ovom i: msl]e- fnJom tačkom oslobođeni od plaćanja carine i ostalih uvoznih dažbina za određene uvezene predmete, između kojih i za putnička motorna vozila, pripadnici Armije I policije M0P-a koji su na toj dužnosti proveli neprekidno tri godine. Međutim, republički Carinski zakon ("Sl. list RBiH", broj: 5/95 sa kasnijim izmjenama) koji je stupio na snagu 10.2.1995. godine, nije se mogao primjenjivati poslije stupanja na snagu federalnog Carinskog zakona 19.2.1995. godine ("Službene novine FBiH", broj: 2/95), nego samo federalni zakon sa kasnijim izmjenama. Stasa upravni organi poslije donošenja federafriog CarinskogTcrKITTTa-T1, jegovog st e_§_n]a na sn_ggu.._19.2 1995. godine, nisu mogli primjenjivati odredoe repuolfčkog carinskog 36 zakona jer su prestale da važe, nego samo oaredbe federalnog Carinskog zakoDa, a po važećim odredbama tog zakona pripadnici oružanih snaga nisu po osnovu učešća u Oružanim snagama Federacije BiH mogli biti oslobođeni od plaćanja carine ni pod kojim uslovima prije 2.10.1996. godine, pa time ni plaćanja p/p za uvezena motorno vozilo na osnovu člana 19. tačka 3. federalnog Zakona o p/p proizvoda i usluga.

Prema tome upravni organi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili da prihvate kao vjerodostojan dokaz pravosnažno rješenje od 14.5.1996. godine o oslobađanju tužioca od plaćanja carinskih dažbina kao osnov za poreska oslobađanje i zaključili da u predmetnoj upravnoj stvari nisu ispunjeni zakonski uslovi za oslobađanje od plaćanja p/p proizvoda i usluga. To rješenje je, kako proizilazi iz naprijed izloženog, donio nenadležan organ i to na osnovu nevažećih republičkih zakona, pa se isto i po ocjeni ovog suda, nije moglo koristiti kao dokazna sredstvo u postupku razreza i naplate poreza na promet za uvezena motorno vozilo, na okolnost da je tužilac lice koje je oslobođena obaveze plaćanja carine na uvezena motorno vozilo, na osnovu kojeg bi mogao biti oslobođen i obaveze plaćanja poreza na promet.

Kao dokazna sredstvo na navedene okolnosti može se koristiti samo pravosnažno rješenje doneseno od strane nadležnog carinskog organa i na osnovu važećeg zakona (u konkretnoj upravnoj stvari to su federalni carinski organi i federalni Carinski zakon), a nedostatak jednog ili drugog navedenog elementa ima za pravnu posljedicu da se isto ne može koristiti kao vjerodostojno dokazna sredstvo u postupku razreza i naplate poreza na promet.

između ostalog, potrebno da se novim rješenjem ne dira u prava koja su priznata ranijim rješenjima protivnoj stranci, a taj uslov nije bio ispunjen jer su rješenjem od 7.4.1994. godine, poništena rješenja istog organa kojima su određena prava stekli tužilac i S.S. stoga jer je primjena pravnog instituta iz člana 235. stav 1.

Zakona o opštem upravnom postupku moguća samo u jednostranačakim upravnim stvarima kada se udovoljava žalbenom zahtjevu u cijelostri i pod istim uslovom u dvostranačkim ili višestranačkim stvarima ako se ne dira u prava koja su prvobitnim rješenjem protivnoj stranci priznata. U slučaju nedostatka ove zakonske predpostavke i pored ispunjavanja ostalih uslova iz citiranog člana, prvostepeni organ ne može povodom žalbe izmijeniti svoje rješenje i novim rješenjem upravnu stvar riješiti drukčije, radi čega je tuženi pravilnom primjenom zakona osporenim rješenjem poništio rješenje prvostepenog organa od 7.6.1994. godine. Poništavanjem tog rješenja ostala su na snazi prvostepena rješenja od 26.2, 27.2. i 13.3.1993. godine, protiv kojih su izjavili žalbe Privredna komora regije S. kao davalac stana na korištenje (vlasnik) i V.A., kojoj je davalac stana na korištenje dodijelio stan kao svom radniku, pa je tuženi pravilno postupio kada je u takvoj situaciji odlučivao osporenim rješenjem o njihovim žalbama, te pravilnom primjenom zakona povodom tih žalbi poništio naprijed navedena prvostepena rješenja.

Ta rješenja su bila donesena na os-novu činjenice da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu R.S. iako je bilo nesporna da je on umro u februaru 1992. godine, a sporna je bila činjenica da li je njegov sin R.B. bio član njegovog porodičnog domaćinstva, koju je tuženi osnovano smatrao odlučnom za pitanje da li se sporni stan ima smatrati napuštenim ili ne, koja činjenica nije utvrđivana provedenim dokazima pred prvostepenim organom. Pravilan je pravni zaključak tuženog u obrazloženju osporenog rješenja da je smrću R. S. ukoliko je u spornom stanu živio sam prestalo njegovo stanarsko pravo, a ukoliko je R.B. bio član njegovog porodičnog domaćinstva u času njegove smrti da je trebalo tu činjenicu utvrditi, kao i činjenicu da li je stan prestao privremeno koristiti, da bi se predmetni stan mogao smatrati napuštenim u smislu odredaba člana 1. i 2.

Zakona o napuštenim stanovima ("Službeni list RBiH", broj: 6/92, 16/92 i 13/94). Ove činjenice su bile sporne u vrijeme donošenja prvostepenih rješenja iz 1993. godine, što se vidi iz obrazloženja osporenog rješenja, a što proizilazi i iz tužbenih navoda i navoda odgovora na tužbu Privredne komore regije S., pa je pravilan i dalji pravni zaključak tuženog, da je bilo preuranjeno zaključivanje prvostepenog organa da se radi o napuštenom stanu i da bez utvrđivanja navedenih činjenica nije mogao donijeti rješenje od 26.2.1993. godine, kojim je sporni stan proglasio napuštenim, a samim tim ni rješenja kojima je isti stan dodijelio na privremeno korištenje drugim licima. Kako su odlučne činjenice sporne i prema navodima tužbe i odgovora na tužbu, osnovano je tuženi osporenim rješenjem poništio i tri prvostepena rješenja iz 1993. godine, te se tužbom osporeno rješenje neosnovano pobija, kako zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja tako i u vezi s tim zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Osporenim rješenjem su uostalom poništena sva prvostepena rješenja, pa će kako tužilac tako i ostale stranke u ovoj upravnoj stvari, moći u nastavku upravnog postupka pred pNostepenim organom predlagati dokaze radi utvrđivanja odlučnih činjenica i nakon donošenja ponovnog rješenja koristiti se svim redovnim i vanrednim pravnim sredstvima ako budu sa istim nezadovoljni, radi čega po ocjeni ovog suda istim rješenjem, 56. koje je u cijelosti zakonito, nije povrijeđen zakonnašletuluz1 oca. -- -Sa -izlož nih razloga, primjenom člana 42. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, tužba tužioca je odbijena kao neosnovana.

Ovako je sud postupio zbog toga što je odredbama člana 7. preuzetog Zakona o upravnim sporovima propisano da se upravni spor može pokrenuti protiv upravnog akta koji je donesen u drugom stepenu, osim ako protiv pNostepenog akta nema mjesta žalbi u upravnom postupku, te da se tužba, u skladu sa odredbama člana 30. stav 1. tačka 4. istog zakona, odbacuje samo ako sud utvrdi da se protiv upravnog akta, koji se pobija tužbom mogla izjaviti žalba, pa nije uopšte ili nije blagovremeno izjavljena.

U konkretnom slučaju, međutim, tužiteljica je izjavila žalbu protiv pNostepenog rješenja, koja je rješenjem drugostepenog organa odbijena, a ovo rješenje je tužiteljica jedino i priložila uz tužbu. Tužiteljica u tužbi navodi i razloge drugostepenog rješenja, koje takođe osporava navodeći da je njena žalba odbijena zbog propusta učinjenih u predhodnom postupku. Osim toga, tužiteljica je stranka koja nije vična pravu, pa se, polazeći od načela zaštite prava stranke i pomoći neukoj stranci, pogrešno označavanje pNostepenog rješenja i pNostepenog organa u tužbi može pripisati njenom neznanju, jer cjelokupni sadržaj tužbe ukazuje da ona ustvari pobija zakonitost oba rješenja. Prema odredbama člana 15. citiranog zakona tužena strana u upravnom sporu je organ koji je donio konačni akt koji se tužbom osporava, dok odredbama člana 27. tog zakona, kojima je propisan obavezan sadržaj tužbe u upravnom sporu, nije predviđeno da je tužilac dužan navesti u tužbi naziv tuženog organa nego uz tužbu, pored ostalog, priložiti osporeni akt u originalu ili prepisu, iz kojih odredaba, po ocjeni ovog suda, jasno proizilazi da u upravnom sporu sud nije vezan nazivom organa koji je tužilac označio u tužbi, nego da pitanje koji se organ smatra tuženom stranom u upravnom sporu mora prosuđivati u skladu sa procesno-pravnim zakonskim odredbama.

Prema odredbi stava 1. navedenog člana ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog organa.a ne donese ga ni u daljem roku od 7 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena, a prema stavu 3. istog člana pod uslovima propisanim u stavu 1.-m -ostupiti stranka i tač: LQQ_ Q.jenom_ zaht'evu nije donio e.š.enw prvostepeni orga ro 1v akta ima mještazafoi;-anrtuzerii po žalbi.

U konkretnom slučaju ovi uslovi nisu ispunjeni. Tužiteljica je dana 11.11.1996. godine, podnijela zahtjev Gradskom sekretarijatu za stambene poslove grada S. za povrat u posjed stana u ulici Splitska broj: 7 /IVOpština N.S., na kojem je nosilac stanarskog prava. Nadležni prvostepeni organ je bio dužan, u smislu odredbe člana 218. stav 1. preuzetog Zakona o opštem upravnom postupku, donijeti rješenje po zahtjevu i dostaviti ga tužiteljici najkasnije u roku od dva mjeseca računajući od dana predaje urednog zahtjeva, tj. do 13.1.1997. godine, a tužiteljica pravo da tek po isteku tog roka izjavi žalbu drugostepenom organu kao da je njen zahtjev odbijen u skladu sa odredbom stava 2. člana 218. navedenog zakona. 58.

Tužiteljica je međutim, dana 16.12.1996. godine, dakle prije isteka roka iz člana 218. stav 1. ZUP-a, podnijela žalbu drugostepenom organu, (iako za to nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 218. stav 2. ZUP-a, pa ni uslovi iz člana 26. stav 3. u vezi sa stavom 1. tog člana ZUS-a). prug steQeni or an nije donio rješenje o lteljic0-d, Q 17. TN9T.goaine, a tužiteljica je pismenim podneskom od 20.1.1997. godine, prije proteka roka od šezdeset dana u kojem roku je drugostepeni organ trebao donijeti rješenje, (čl. 26. stav 1. ZUS) ponovo tražila od drugostepenog organa da donese rješenje po njenoj žalbi u roku od 7 dana, mada je mogla ponoviti traženje donošenja odluke o žalbi tek poslije 17.2.1996. godine, obzirom da je žalbu podnijela 16.12.1997. godine, a ona je podnijela tužbu zbog "ćutanja administracije" ovom sudu dana 17.2.1997. godine, uz koju je priložila dokaze o podnesenoj žalbi i urgenciji za rješavanje žalbe.

Iz izloženog proizilazi da je tužba zbog "ćutanja administracije" podnesena prije isteka rokova iz člana 26. stav 3. u vezi sa stavom 1. ZUS-a, jer su i žalba i tužba podnesene još dok su tekli rokovi u kojim je prvostepeni organ mogao odlučivati o zahtjevu, a drugostepeni o žalbi, pa se stoga tužba ukazuje preuranjenom. Kako nisu ispunjene procesne pretpostavke za pokretanje upravnog spora iz člana 26. ZUS-a, to je tužbu kao preuranjenu valjalo odbaciti na osnovu odredbe člana 30. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima. /Rješenja Vrhovnog suda FBiH, broj: LJ. 62/97 od 13.11.1997. godine i broj: U- 380/97 od 13.11.1997. godine) Članovi 13, 20. stav 2. i 26. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima DOPUNU TUŽBE PODNESENU PO PROTEKU ZAKONSKOG ROKA ZA PODNOŠFN IE IllŽBE TRrl:3i OQBACIII KAO NEBI / GOVREMENU AKO SE NJOME NE OBJAŠNJAVAJU, NE DOPUN:: JAVAJU ILI NE DOKAZUJU TUŽBENI NAVODI ISTAKNUTI U BLAGOVREMENO PODNESENOJ TUŽBI ILI DOPUNI TUŽBE, ILI PAK, AKO SE U NJOJ ISTIČU RAZLOZI KOJI NE SPADAJU U ISTI ZAKONSKI OSNOV POBIJANJA OSPORENOG UPRAVNOG AKTA I ZAHTIJEVA POBIJANJE OSPORENOG AKTA U DIJELU KOJI STRANKA (TUŽILAC) NIJE POBIJALA BLAGOVREMENO PODNESENOM TUŽBOM ODNOSNO DOPUNOM TUŽBE.

Iz obrazloženja: Odlučujući o dopuni tužbe, koju je tužilac podnio ovom sudu dana 4.3.1998. g., sud je našao da ta dopuna nije blagovremena. Tužiocu je, naime, prema dostavnici koja se nalazi u spisu upravnih organa, osporeni akt uručen dana 3.10.1997. godine, pa je rok za podnošenje tužbe, koji iznosi 30 dana, a teče od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja je podnosi (član 24. stav 1. preuzetog ZUS-a, a sada član 20. stav 2. ZUS-a) istekao zaključno sa 2.11.1997. godine, odnosno 3.11.1997.g. s obzirom da je zadnji dan roka padao u nedelju kada sud ne radi, a kada je tužilac i podnio tužbu, dok je dopunu tužbe podnio znatno nakon isteka tog roka (četiri mjeseca), a ne radi se o situaciji kada se i neblagovremena tužba mora uzeti u razmatranje i o njoj meritorna odlučiti kao da je blagovremeno podnesena.

Naime, samo ona dopuna tužbe koja je gQdo.e.s._e.oa pr: u.e -9_QLLlfa: tania o blagovremenoj tužbi ___kojom Si nka pobija alOOŠporen og-akta-keji -je-poJ: Wala i u.J!_lagovremeno izjavlj.e.ooj--1.užb LULse radi o di1 TIL.bQii _usko-povezao. ___ s.a __ već osporenim dijelom u.pravnog Bkta, i ističu razlozi kojim se objašnjavaju, dopunjava ju ili dokazuju prigovori istaknuti u blagovremenoj tužbi, a koji spadaju u isti zakonski osnov go-_ (ci. 13. ZUS-a) iz koJeg Je stranka osporavala zakonitost osporenog akta u toj tužbi, ne može se odbaciti kao neblagovremena, iako jepocfnesena -n-at o-r, ist azal onSRog roka za izjavljivanje tužbe (prekluzivni rok). Ukoliko se, pak, radi o doguni tužbe podnesenQJ nakon isteka roka za žbu liO: os oreno ji 59. 17jje pobijaja_!.J2_lag91,1 rner10 izjavUs; D_oj tužbi illlioQYDi tužb fn_pak ističe takve prigo lQre kojLupuć.uju - na dmgi....za) onskiy5 nov pobij.aoja,. iz kojeg nij pobijala 02-2oreni upravoi.al: s.L.LkojL nisu 1staRnufiu - Jagovremeno izjilll.lJeno_i-.i....-obrazložeo.oj tužbi __ odnosno dQQ.Unj,_.lah'La,_ dopuna tužt, e_tretica.. se kao n.!2..L.Qgbacuje a_o ne.olagQyr mena.

Tužilac je podnio dopunu tužbe nakon isteka roka za tužbu, kojom pobija zakonitost osporenog akta u pogledu kamata (o kojim nije ni bilo odlučene tim aktom, što se i u dopuni tužbe određeno navodi), dakle osporava upravni akt u dijelu (kojeg i nema), koji nije osporavao u blagovremeno izjavljenoj tužbi ili dopuni tužbe, pa je zato sud nije ni mogao uzeti u razmatran je i meritorne riješiti, nego ju je kao neblagovremenu odbacio primjenom čl. 26. stav 1. t. 1. Zakona o upravnim sporovima.

Odredbama člana 29. stav 2. preuzetog ZUS-a dato je ovlaštenje nadležnom sudu da u slučaju ako tužilac nije u ostavljenom roku uklonio nedostatke tužbe, a oni su takvi da sprečavaju rad suda, odbaci tužbu kao neurednu ukoliko ne nađe da je osporeni upravni akt ništav, a odredbama člana 27. istog zakona propisano je koje sve neophodne podatke tužba treba da sadrži.

Prema stavu 1. tog člana uz tužbu se mora podnijeti i akt 40 (u originalu ili prepisu) protiv koga je tužba upravljena, pa bi, u pravilu, bila neuredna i tužba uz koju nije priložeg upravni akt koji se tužbom osporava, ako tužilac nije u ostavljenom roku uklonio taj nedostatak tužbe. Međutim, u situaciji kada je u tužbi naveden ne samo broj i datum akta, nego i organ koji ga je donio, ne može se smatrati da tužba sadrži nedostatak koji sprečava rad suda, jer sud u takvom slučaju ima mogućnosti, a to mu je i obaveza prema odredbama člana 33. stav 3. ZUS-a, da uz prepis tužbe, koji dostavlja tuženoj strani, od nje zatraži da pošalje sudu sve spise koji se odnose na predmet, te da, zatim i ponovi to traženje, pa ukoliko tužena strana izvrši svoju zakonsku obavezu i dostavi sudu spise predmeta sa svojim rješenjem, sud će biti u mogućnosti da radi, jer će, i pored toga što tužilac nije uz tužbu dostavio upravni al t moći postupati po tužbi, pa u takvom slučaju nema osnova za odbačaj tužbe po članu 29. stav 2.

ZUS-a. Samo u slučaju ako tužilac nije dostavio upravni akt koji pobija tužbom, niti je to učinio po pozivu suda (član 29. stav 1. ZUS- a), a tuženi nije dostavio sudu spise predmeta u roku iz člana 33. stav 3. ZUS-a, sud po takvoj tužbi neće moći postupati, pa se tužba mora odbaciti kao neuredna. Prvostepeni sud je pozvao i tužioca i njegovog punomoćnika dopisima od 10.5.1991. godine odnosno 12.10.1990. godine, da dostave osporeni akt, jer ga uz tužbu nisu priložili i tako otklone nedostatak tužbe i u tom pogledu (uz tužbu nije bila priložena ni punomoć za advokata koji je sačinio tužbu, a tužba nije bila potpisana, ali je taj nedostatak otklonjen dostavljanjem punomoći za advokata), ali zahtjevu suda nije udovoljena, pa je prvostepeni sud tužbu odbacio pozivom na 60. odredbu člana 29. stav 2.

ZUS-a, iako nije predhodno, u skladu i sa članom 33. stav 3. istog zakona, zatražio od tuženog spise predmeta, budući da je tužilac u tužbi naveo i naziv tuženog organa, kao i broj i datum osporenog akta. Ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud time povrijedio odredbe člana 27. i 29. preuzetog ZUS-a, pa je zato uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje, ukinuo rješenje prvostepenog suda na osnovu člana 50. stav 2. i 3. istog zakona i predmet vatio tom sudu na ponovni postupak i odluku, s tim da taj sud izvede procesne radnje na koje je ovaj sud ukazao, te dalje postupi po zakonu.

Međutim, kako je spisima predmeta dostavljenim ovom sudu priloženo prvostepeno rješenje Generalštaba Armije BiH broj: 8/27-6-828 od 30.4.1997. godine, kojim je odlučena o žalbi tužioca od 27.4.1996. godine, tako što je ta žalba odbačena kao neblagovremena, sud nalazi da se u konkretnom slučaju nisu stekli zakonski uslovi za uvažavanje podnesene tužbe. Ovo stoga što sud cijeni da u slučaju kada prvostepeni organ, postupajući po ovlašćenju iz člana 234. Zakona o opštem upravnom postupku, odbaci izjavljenu žalbu u tom slučaju ne stoje razlozi iz člana 26. Zakona o upravnim sporovima za pokretanje upravnog spora zbog nepostupanja drugostepenog organa po žalbi, j je o izjavljfil)oj žalQL odlučena i stranci stoji mog11čoost diL_Qrotiv d.Qru;..s.eoo.g-pa-0 ste eAo g_rješ.eo korlsu pravno sreds.t. m.Jio.je.joj_je dato tim rješenjem.

Ukoliko stranka, u konkretnom slučaju tužilac, nije primio prvostepeno rješenje kojim je odlučena o izjavljenoj žalbi, u tom slučaju stranka ima pravo i mogućnost da traži dostavu tog rješenja i da u ostavljenom roku koristi pravno sredstvo radi zaštite svojih prava i pravnih interesa. Stoga se tužba ukazuje neosnovanom, pa je primjenom člana 42. stav 2. preuzetog Zakona o upravnim sporovima valjalo istu odbiti.

Polazeći od načelnog pitanja legitimacije za korištenje pravnih sredstava predviđenih u Zakonu o upravnim sporovima (tužba i žalba, kao redovna, a zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, zahtjev za zaštitu zakonitosti i ponavljanje postupka kao vanredna pravna sredstva), kojim je strankama u postupku omogućeno da koriste ta pravna sredstva pod uslovom da imaju pravni interes da korišćenjem određenog pravnog sredstva ostvare neko svoje pravo koje proizilazi iz zakona, to i stranka koja podnosi zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke mora imati pravni interes za podnošenje takvog zahtjeva (član 389. stav 2.

Zakona o parničnom postupku koji se shodno primjenjuje na osnovu člana 60. Zakona o upravnim sporovima). U ovom slučaju tužilac je u vrijeme podnošenja zahtjeva za vanredno preispitivanje navedene presude Višeg suda u S. (14.10.1991. godine) imao za to pravni interes, jer je tom presudom odbijena njegova tužba l ojom je osporio akt tuženog organa, ali je nakon donošenja presude Vrhovnog suda BiH broj: Uvl.224/91. od 16.1.1992. godine, po zahtjevu za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužioca Sarajevo protiv iste presude, i u pogledu istog upravnog akta, taj prvobitni interes tužioca otpao. 62. Ovom presudom Vrhovnog suda BiH je, naime, uvažen zahtjev za zaštitu zakonitosti i presuda Višeg suda u S. preinačena tako da je tužiočeva tužba uvažena i poništeno osporeno rješenje tužene.

Tom presudom je, dakle, u cijelosti udovoljena ne samo zahtjevu Republičkog javnog tužioca nego i zahtjevu tužioca za vanredno preispitivanje sudske presude. U takvoj pravnoj situaciji (analognom primjenom člana 406. ZPP u vezi sa članom 60. ZUS-a ako su protiv iste odluke podneseni i zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke i zahtjev za zaštitu zakonitosti o oba ova pravna sredstva odlučiće se jednom odlukom, što je Vrhovni sud BiH propustio) kada je presudom suda, koji je bio stvarno nadležan da odlučuje o oba navedena vanredna pravna sredstva, već odlučena o jednom - u ovom slučaju o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, kojim je faktički u cjelini usvojen tužioče v zahtjev postavljen u zahtjevu za vanredno preispitivanje, tužiočev pravni interes, iako je postajao u vrijeme podnošenja tog zahtjeva, ali do donošenja navedene presude Vrhovnog suda BiH, je u cijelosti otpao, jer je tužilac uspio u sporu, a samim tim ne postoji više ni procesno-pravni uslov dozvoljenosti zahtjeva, kao jednog od uslova za rješavanje po zahtjevu (ponovnim odlučivanjem i usvajanjem zahtjeva već preinačena prvostepena presuda i poništeno osporeno rješenje bili bi ponovo preinačeni odnosno poništeni).

Stoga je ovaj sud primjencm člana 49. stav 1. Zakona o upravnim sporovima tužiočev zahtjev za vanredno preispitivanje sudske presude odbacio.

Presudom kojom je okončan upravni spor ocijenjena je da su upravni organi pravilno zaključili da pitanje uknjižbe prava vlasništva na garažama ne spada u upravnu nadležnost nego u nadležnost redovnih sudova i pravilno odlučili kada su svojim rješenjima konačno odbacili podnesak tužioca sa takvim zahtjevom zbog stvarne nenadležnosti da odlučuju o istom.

Prema tome, rješenjima upravnih organa i presudom u upravnom sporu, nije meritorna odlučivano o zahtjevu tužioca nego je o njegovom zahtjevu odlučena donošenjem pravosnažne procesno pravne odluke suda i tužilac traži ponavljanje tako okončanog postupka. U prijedlogu za ponavljanje postupka tužilac nije naveo nijedan zakonski osnov za ponavljanje postupka iz člana 52. stav 1. tačka 1.-6. Zakona o upravnim sporovima, a to nije ni mogao učiniti jer se radi o postupku u upravnom sporu koji je okončan precesnopravnom odlukom suda, u kojem nije meritorna odlučivano o zahtjevu tužioca, pa ni utvrđivano činjenčno stanje i primjenjivana materijalno pravo. Predmet razmatranja i odlučivanja upravnih organa i suda u upravnom sporu bilo je samo pitanje nadležnosti upravnih organa za rješavanje o zahtjevu tužioca.

Tužilac kao pravne osnove za ponavljanje postupka navodi u prijedlogu to da je presuda 63. Član 27. stav 1. Carinskog zakona donesena na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnag prava, te da su i ostale dvije presude kojima je odlučivano o njegovim zahtjevima za izvršenje tač. VII Sporazuma nezakonite iz istih razloga, koje okolnosti nisu predviđene kao zakonski osnov za ponavljanje postupka odredbama člana 52. Zakona o upravnim sporovima. Pored toga, činjenično stanje u postupku koji je okončan presudom ovog suda od 9.7.1997. godine, nije utvrđivano, niti je tom presudom primjenjivana materijalno pravo, pa ni nove činjenice i novi dokazi ili ranije provedeni dokazi na kojima je presuda zasnovana a za koje je kasnije utvrđeno da su lažni (razlozi iz člana 52. stav 1. tačka 1. i 4.

ZUS) ne bi mogli poslužiti kao osnov za ponavljanje konkretnog upravno-sudskog postupka. Ovi razlozi za ponavljanje upravno sudskog postupka mogu se koristiti samo ako je sud sam utvrđivao činjenično stanje i na osnovu istog riješio spor, a kad je spor riješio na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, navedeni razlozi za ponavljanje upravno sudskog postupka mogu se koristiti samo kao razlozi za obnovu upravnog postupka (naravno ukoliko faktički postoje), kod organa uprave čijim je upravnim aktom okončan. Kako se tužilac u prijedlogu za ponavljanje postupka nije ni pozvao na postojanje ostalih zakonskih osnova za ponavljanje postupka iz člana 52. stav 1. tačka 2, 3, 5. i 6. ZUS, a razlozi na koje se poziva nisu propisani kao zakonski osnovi koji bi mogli dovesti do ponavljanja postupka okončanog presudom ovog suda od 9.7.1997. godine, što je naprijed obrazložena, ovaj sud je zaključio da nije učinio vjerovatnim postojanje bilo kojeg osnova za ponavljanje, pa je primjenom člana 56. stav 2.

Zakona o upravnim sporovima njegov prijedlog za ponavljanje odbacio.

Prihvatajući činjenice kao tačne tuženi je našao da nisu ispunjeni zakonski uslovi za poreska oslobađanje tužioca iz razloga što je Zakon o izmjenama i dopunama Carinskog _zaknna.. ("Službene nQYJ.ne 1-BiB"; brnj: 18/96) stupio..+:1a..snagu 2.10.1996. gQfli, a tim zakonom je (članom 2.) noveli ran član 27. sa'LL...carinskog zakona " I uz bene novine FBiH", broj: 2;95f," "fakošto su iza tačke 14) dodate nove tačke 15/, 16/ i 17 /, te tačkom 16/ od plaćanja carine _9.§!o bođ__gni_ P-_a_g nici Oružanih snaga - Federacije _iti kojLSU__JJ_ redovima oružanih snaga proveli neprekidno dvije godine, na predmete taksativnonabrojane u toj tačci u vrijednost i I pod oslovima za -.. 64. oslobađanje od _p.Laćanja..carioe koje propiše 7 Tada.

Odredbama člana 19. tačka 3. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine FBiH", broj: 6/95 -stupio na snagu 16,11.199/i, godine) propisano je da se p/p proizvoda i usluga, između ostalog, ne plaća na promet proizvoda koji se uvoze, a za koje je po odredbama članova 24. do 33. Carinskog zakona ("Sl. novine FBiH", broj: 2/95) predviđeno oslobađanje od plaćanja carine. Kako je Zakon o izmjenama i dopunama Carinskog zakona stupio na snagu 2.10.1996. godine novelirani dio člana 27. stav 1. Carinskog zakona prema pravnom stavu tuženog, koji kao pravilan prihvata ovaj sud, ne može se primijeniti u tužiočevom slučaju i dovesti do oslobađanja od plaćanja poreza na promet jer bi to predstavljalo retroaktivnu primjenu istog.

Takva primjena pojedinih zakonskih odredaba dozvoljena je samo kada je to propisano Ustavom ili zakonom, što po e.i!fil2 ju oslobađanja, od plaćanja caririe]cl'Q SD.QY.lt_ učešća u orn 9 nim__snagama nije.pr.ed l.i n.Q,, pa po tom osnovu an Jezeoi pojU.10...19.g§.. godine.

a u istom roku će carinarnica 44 na zahtjev podnositelja deklaracije rješenjem izmijeniti podatke o kojima ovisi obračun carine ako se na osnovu isprava ili naknadnog pregleda nesumljivo utvrdi istovjetnost robe, a da podaci uneseni u deklaraciju ne odgovaraju stanju uvezene robe (član 251. stav 1. istog zakona).

Podnositelj deklaracije je obavezan da u deklaraciju, između ostalog, upiše i podatke o vrijednosti uvezene robe (član 234. stav 1. CZ), te da uz deklaraciju podnese i isprave kojima se dokazuju činjenice bitne za carinjenje robe (član 233. stav 4. CZ). Vrijednost robe predstavlja carinsku osnovicu (član 36. stav 1. CZ), a utvrđuje se na način propisan u članovima 36. do 39. CZ, a ako se ne može utvrditi tako, onda se to čini na drugi odgovarajući način u skladu sa odredbama istog zakona (član 40. CZ). U članu 241. stav 2. Carinskog zakona regulisana su pitanja postupka carinarnice kada se prilikom pregleda robe utvrdi da podaci navedeni u deklaraciji i ispravama priloženim uz deklaraciju ne odgovaraju stanju robe, odnosno da se roba ne može svrstati u tarifni stav upisan u deklaraciji, te dato ovlašćenje carinarnici da svoj nalaz o tome utvrdi zapisnički i jedan primjerak zapisnika preda podnositelju deklaracije, koji na taj nalaz (o l1oličini, vrsti, kvalitetu, vrijednosti i porijeklu robe, te svrstavanje po carinskoj tarifi), može podnijeti prigovor carinarnici do podizanja robe iz carinarnice (član 242.

CZ), dok je u članu 243. CZ regulisan postupak carinarnice nakon toga i njena obaveza da nakon prigovora (koji je podnesen do podizanja robe iz carinarnice) osnuje komisiju koja je obavezna utvrditi stanje robe u prisustvu podnositelja deklaracije i nalaz dostaviti carinarnici, koja donosi rješenje. U postupku koji je predhodio donošenju osporenog rješenja utvrđeno je da Carinarnica Z. nije prihvatila kao vjerodostojne isprave koje je tužilac priložio uz UCD broj: 582. od 1.8.1996. godine u pogledu vrijednosti uvezenih vozila (koja predstavlja carinsku osnovicu), pa je komisijski utvrdila carinsku osnovicu u smislu člana 241. stav 2. u vezi sa članom 40. Carinskog zakona. Na nalaz navedene Carinarnice tužilac nije podnio prigovor dok se roba nalazila u carinarnici, nego tek nakon toga (roba je puštena ispod carinskog nadzora 7.8.1996. godine, a tužilac je podnio prigovor na procjenu vrijednosti uvezenih vozila i utvrđenu carinsku osnovicu 30.8.1996. godine) kada više nije mogao, zbog čega nisu ni mogle doći do primjene odredbe člana 243. stav 1.

Carinskog zakona. U takvom slučaju zapisnički utvrđeni nalaz carinarnice smatra se vjerodostojnom ispravom o vrijednosti robe uvezene po UCD i predstavlja carinsku os- 65. Član 249. stav 1. tačka 1. Carinskog zakona novicu, a ne isprave l1 oje je tužilac priložio uz UCD. Zato tužilac neosnovano u tom pogledu ističe prigovore i poziva se na isprave koje je on priložio uz UCD, jer su te isprave u pogledu vrijednosti uvezene robe ocijenjene kao ne vjerodostojne i nisu prihvaćene, a tužilac se nije u vremenu dok se roba nalazila u carinarnici koristio prigovorom i pravom koje je imao po članu 243. Carinskog zakona, pa to ne može ni u postupku predviđenom u članu 249. do 253. Carinskog zakona. U tom postupku se, naime, utvrđuje samo da li obračun carine odgovara stvarnom stanju robe ili je carina plaćena više ili manje od propisane ili je plaćena dva puta (član 249.), odnosno da li podaci uneseni u deklaraciju ili na osnovu naknadnog pregleda (ukoliko je to moguće, a moguće je pod uslovima iz člana 242. i 243.

CZ) odgovaraju stanju uvezene robe, pa ako ne odgovaraju rješenjem se mijenjaju podaci od kojih zavisi obračun carine (član 251. CZ), ali, kada naknadni pregled robe više nije moguć, to se utvrđuje polazeći od isprava na osnovu kojih je utvrđena carinska osnovica i izvršen obračun carine, a to je u ovom slučaju zapisnički utvrđeni nalaz Carinarnice z. o vrijednosti robe, koju je tužilac uvezao po UCD broj: 582. od 1.8.1996. godine. Zato su organi uprave, tretirajući tužiočev prigovor podnesen nakon podizanja robe ispod carinskog nadzora, kao zahtjev pod nesen po članu 249. i 251. Carinskog zakona, pravilno odlučili kada su isti odbili utvrdivši da su podaci o robi unijeti u deklaraciju bili u potpunosti usaglašeni sa podacima o robi iz isprava podnijetih uz deklaraciju (u ovom slučaju u nalazu Carinarnice) i da su ovi podaci odgovarali stvarnom stanju robe.

Tužilac se, pak podižući robu iz Carinarnice prije podnošenja prigovora, sam doveo u situaciju da se više ne može koristiti prigovorom na nalaz Carinarnice o vrijednosti uvezene robe, kao ni mogućnošću ponovnog komisijskog pregleda stanja robe, što se nakon toga, ni faktički više ne može učiniti, jer za to više ne postoje ni zakonske ni objektivne mogućnosti.

U ovom slučaju organi uprave su utvrdili da tužilac, kao uvoznik robe po UCD broj: 2129 od 1.7.1996. godine i to robe iz imenovanja 02, prilikom uvoza robe nije uopšte platio carinu, jer je u rubrici broj 36. navedene UCD upisana carinska stopa "0", iako se obračun i naplata carine morao izvršiti primjenom carinske stope od 8%, a prema Carinskoj tarifi T. broj 02.10.1100, što bi, s obzirom na vrijednost uvezene robe iz navedenog imenovanja (meso, mesni i drugi klaonički proizvodi, svinjsko meso s kostima i dr.) iznosilo 170,64 DEM.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, koje tužbom nije dovedeno u sumnju, jer tužilac tvrdi da je platio obračunatu carinu a iz navedene UCD proizilazi da carina za robu iz imenovanja 02 nije ni obračunata ni 66. plaćena, jer je za robu iz imenovanja broj 02, u rubrici broj 36 -carinska stopa upisana "0", organi uprave su pravilnom primjenom odredaba člana 249. stav 1. tačka 1. Carinskog zakona, obavezali tužioca da neplaćenu carinu po UCD broju 2129 od 1.7.1996. godine, za robu iz imenovanja 02, plati iznos dužne carine. Odredbe člana 249. stav 1. tačka 1. pomenutog zakona, kako je već navedeno, obavezuju Carinarnicu da od carinskog obveznika traži i ostvari naplatu neplaćene ili manje plaćene carine, ali i da vrati carinskom obvezniku carinu ili dio carine ako je naplaćena a nije trebala biti ili je naplaćena u većem iznosu od propisane, a to isto pravo ima i carinski obveznik u skladu sa tačkom 2. stav 1. člana 249. navedenog zakona, što znači da su u jednakoj mjeri zaštićeni i država i carinski obveznici.

Pri tome, nije bitno zbog čijih propusta je došlo do pogrešnog obračuna i naplate carine ili njegovog potpunog izostajanja, koji ne mogu ići u prilog ni jedne strane u carinskom postupku i imati za posljedicu da se carina utvrđuje ili sasvim izostavlja suprotno važećim propisima, pa su neosnovani prigovori tužioca istaknuti u tom pravcu. Ako je zbog takvih propusta i nastala šteta za carinskog obveznika, pitanje naknade te štete može se raspraviti u redovnom građanskom sporu kod suda, ali ta okolnost ne može uticati na obavezu naknadnog carinjenja, koje se mora izvršiti u skladu sa važećim propisima.

Kako je ove činjenice Komisija utvrdila u skladu sa stanjem u spisu, a tužilac ih nije osporio ni u prigovoru protiv prvostepenog rješenja, niti u tužbi, prvostepeno rješenje je doneseno na osnovu pravilno utvrdenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu odredaba člana 2. stav 1. tačka 21. i člana 13. stav 1. alineja 4.

Pravilnika o kriterijima, postupku i načinu usklađivanja i registracije redova vožnje za linijski prevoz osoba u cestovnom prometu ("Službene novine FBiH", broj 1/97). Osporenim rješenjem odbijen je prigovor tužioca protiv prvostepenog rješenja kao neosnovan čime je tuženi prihvatio kao pravilno činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, pa su neosnovani tužbeni prigovori da je osporeno rješenje zasnovana na nepravilno utvrdenom činjeničnom stanju. Tužilac prigovorom uopšte nije pobijao činjenično stanje utvrdeno prvostepenim rješenjem, a u tužbi je samo naveo da tuženi nije pravilno utvrdio činjenično stanje, ne navodeći o kojim činjenicama se radi i zašto ih smatra neutvrdenim, te se takvi proizvoljni tužbeni navodi ne mogu prihvatiti za osnovane.

U prigovoru i u tužbi tužilac je ostao dosljedan kod pravnog stava da se prema odredbama člana 12. stav 2. navedenog 67. Članovi 3. i 7. Zakona o eksproprijaciji Pravilnika može izjaviti prigovor samo protiv starih redova vožnje, te da u tome vidi pogrešnu primjenu materijalnog prava u osporenom rješenju. Po ocjeni ovog suda takav pravni stav tužioca je pogrešan, pa je tuženi u osporenom rješenju osnovano odbio da isti prihvati pozivom na stav 1. član 12. pomenutog Pravilnika, kojim je propisano da se prigovori na prijedlog redova vožnje mogu staviti samo na prijedlog starih redova vožnje sa promjenom i novih redova vožnje, a ne i na stare redove vožnje bez promjene (u tužiočevom slučaju radi se o starom redu vožnje sa promjenom), kojima se prema stavu 2. istog člana mogu osporavati redovi vožnje iz prethodnog stava (stari redovi vožnje sa promjenom i novi redovi vožnje).

Stoga se ni tužbeni navodi tužioca da je osporeno rješenje doneseno uz pogrešnu primjenu materijalnog prava ne mogu prihvatiti za osnovane, te je iz svih iznesenih razloga primjenom člana 42. stav 2. Zakona o upravnim sporovima tužba odbijena kao neosnovana i odlučena kao u izreci.

Ovo stoga što tužiteljica nema status korisnika eksproprijacije u smislu člana 7. navedenog Zakona, jer nije preduzeće u državnoj svojini (ranije u društvenoj svojini), već je dioničarska društvo sa mješovitom svojinom pa bi se izvršenom eksproprijacijom nepokretnosti u privatnoj svojini izvršio prenos prava vlasništva kako u državnu svojinu, tako i u privatnu svojinu, a što je protivno institutu eksproprijacije.

Pri tome je irelevantan, za eventualno drugčije rješenje ove upravne stvari, odnos privatnog i državnog kapitala u preduzeću, već je bitno da se eksproprijacija može vršiti isključivo za potrebe preduzeća (ranije organizacije udruženog rada) kao isključivog nosioca društvene odnosno državne svojine, a što u ovom predmetu nije slučaj. S obzirom na izložena sud ne nalazi da se osporeno rješenje zasniva na pogrešno i nepotpuno utvrdenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kako to tužiteljica neosnovano ukazuje, već naprotiv tužena je pravilno ocijenila da je u prvostepenom postupku došlo do pogrešne primjene odredaba Zakona o eksproprijaciji, pa je stoga pravilno odlučena kada je povodom izjavljene žalbe poništeno prvostepeno rješenje primjenom člana 242. stav 2. preuzetog Zakona o opštem upravnom postupku.

Neosnovanim se ukazuje i tužbeni prigovor u pogledu povrede procesnog prava, jer je tužena zbog utvrdene pogrešne primjene Zakona o eksproprijaciji, a povodom izjavljene žalbe, imala osnova u odredbama člana 243. ZUP-a da osporeno prvostepeno rješenje u cijelosti poništi i meritorna odluči u ovoj pravnoj stvari.

Međutim, polazeći od činjenice da se radi o zemljištu društvene svojine koje ranije nije bilo u svojini tužilaca, a niti su na tom zemljištu tužioci na legalan način stekli pravo korištenja (tužioci traže proširenje postojeće građevinske parcele na neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište), nije bilo zakonskog osnova da se na njemu primjenom odredaba člana 40.

Zakona o građevinskom zemljištu ("Sl. list SRBiH", broj: 34/96 i 1/90) utvrđuje trajno pravo korištenja u korist tužioca, kako je postupljeno u prvostepenom postupku. To pravo po citiranim odredbama može se utvrđivati samo u korist vlasnika zgrade koji su bili raniji vlasnici građevinskog zemljišta ili lica koja su na legalan način 69. stekla pravo korištenja na građevinskom zemljištu i koja u momentu odlučivanja o utvrđivanju prava iz člana 40. citiranog zakona imaju legalan status korisnika tog građevinskog zemljišta. U predmetnom slučaju tužioci nemaju status korisnika navedenog zemljišta pa upravni organi moraju cijeniti u skladu sa citiranim propisima da li se u njihovu korist može uspostavljati trajno pravo korištenja od strane upravnog organa.

Trajno pravo korištenja u spornom slučaju može se uspostaviti u korist vlasnika zgrade samo na temelju donesene odluke Skupštine općine u smislu člana 4 7. Zakona o građevinskom zemljištu i samo skupština općine, odnosa sada općinsko vijeće ima pravnu mogućnost da građevinsko zemljište u društvenoj svojini dodijeli pravnim ili fizičkim licima radi izgradnje građevine, odnosno stambene ili druge zgrade a nikako organ uprave, kako je u ovom predmetu učinjeno. Očigledno je, dakle, da je prvostepeni organ donoseći svoje rješenje po zahtjevu tužilaca. pogrešno primijenio zakon, pa je tužena imala osnova da ga poništi i na taj način poništi pravne posljedice koje bi to rješenje moglo proizvesti.

Suprotno zaključku upravnih organa sud nalazi da se na osnovu provedenih dokaza i utvrđenih činjenica u upravnom postupku nije moglo na pouzdan način zaključiti da su se u tužiočevom slučaju stekli zakonski uslovi za donošenje inspekcijske mjere rušenja izvedenih građevinskih radova.

Za izgradnju poslovnog objekta privremenog karaktera (radnja za preradu drveta) tužilac posjeduje urbanističku saglasnost i odobrenje za građenje, pa prvostepeni organ nije imao pravnog osnova da naloži inspekcijsku mjeru iz tačke 4. stav 1. člana 210. Zakona o prostornom uređenju obzirom da ovom inspekcijskom mjerom inspektor ima pravo i dužnost narediti rušenje građevine ili njenih djelova kao i drugih objekata ili uklanjanje izvršenih 70. radova i uspostavljanje prvobitnog stanja na teret investitora, kada utvrdi da su građenje, odnosno radovi izvršeni ili se vrše bez odobrenja za građenje, ne ostavljajući mu rok za podnošenje zahtjeva nadležnom organu za pribavljanje naknadnog odobrenja za građenje (čl. 6.

Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju -"Službeni list RBiH", broj 25/94). Inspekcijska mjera rušenja dijela građevinskih radova izvedenih na izgradnji odobrenog objekta tužiocu se mogla naložiti samo primjenom tačke 6. stava 1. člana 210. navedenog zakona. Ovo pod uslovom da se prije, u smislu tačke 5. ovog člana, naredi obustava dalje izgradnje objekta, ukoliko se utvrdi da se izvođenje radova ne vrši u skladu sa odobrenjem za građenje i tehničkom dokumentacijom i utvrdi rok za pribavljanje naknadnog odobrenja za građenje, pa se u određenom roku ne ishoduje naknadno odobrenje za izvedene ra(iove. U ovom predmetu nije na pouzdan način utvrđeno da se izvedeni građevinski radovi na predmetnom objektu ne vrše u skladu sa izdatim odobrenjem. (Presude Vrhovnog suda FBiH, broj: U- 355/97 od 13.11.1997. godine i broj: U- 211/96 od 12.2.1998. godine) Članovi 1,2. i 8. stav 1. tačl a 3.

Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju za vrijem og stanja, ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca - RODITELJI OGINULOG ODNOSNO NESTALOG SINA BORCA IMAJU IZVEDENO PRAVO NA IZUZET O MATERIJALNO OBEZBJEĐENJE, PA NE MOGU IMATI VEĆA PRAVA OD BORACA KOD KOJIH JE UTVRĐEN GUBITAK RADNE SPOSOBNOSTI ZA PRIVREĐIVANJE KAO IZVORNIH NOSILACA TOGA PRAVA, NITI POVOLJNIJE USLOVE ZA PRESTANAK ISTOG PRAVA, RADI ČEGA IM NAVEDENO PRAVO MORA PRIVREMENO PRESTATI NA ISTI NAČIN I POD ISTIM ZAKONSKIM USLOVIMA ZA ODREĐENI VREMENSKI PERIOD KADA PRIVREMENO PRESTAJE I RANJENOM ODNOSNO OBOLJELOM BORCU. Iz obrazloženja: Suprotno prigovoru tužioca sud nalazi da je tuženi organ pravilno odlučio k.: ida mu je priznao pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje počev od 1..6.1997. godine, a ne i za raniji period kako je to tražio.

Iz podataka u spisu proizilazi da je tužilac u toku ratnog stanja i neposr dne ratne opasnosti boravio u inostranstvu (Svajcarska) kao izbjeglica, te da se vratio u M., kao mjesto predratnog prebivališta dana 1. maja 1997. godine. Kako se radi o licu iz člana 2. stav 2. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju za vrijeme ratnog stanja, ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni list RBiH", broj: 33/95, 37/95 i 17/96), koje je u toku ratnog stanja napustilo teritoriju Republike duže od 90 dana, pravilno je zaključeno da mu za vrijeme otsustva iz Republike ne pripada pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje. Ovakav zaključak je u skladu sa odredbama člana 8. stav 1. tačka 3. citiranog zakona, kojima je propisano da pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje prestaje napuštanjem teritorije Republike u vremenu dužem od 90 dana, a najduže godinu dana u slučaju potrebe zadržavanja zbog neophodnog liječenja ranjenog ili oboljelog borca, po mm osnovu mu je nadležni organ odobrio liječenje u inostranstvu. lako navedene odredbe regulišu pitanje prestanka prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje usljed napuštanja ranjenih i oboljelih boraca u vremenu dužem od 90 dana, sud ocjenjuje da se te odredbe primjenjuju i na lica iz člana 2. navedenog Zakona.

Pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje prije svega pripada licima iz člana 1. Zakona, a to su vojna lica, pripadnici policije MUP-a R BiH kao i pripadnici postrojbi HVO u sastavu Armije RBiH, dok lica iz člana 2. (bračni drug, djeca, otac, majka, brat, sestra i dr.) pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje izvode po osnovu smrti ili nestanka lica iz člana 1. Zakona. Prema tome, po osnovu izuzetnog materijalnog obezbjeđenja ne mogu licima iz člana 2. pomenutog Zakona pripadati veća prava od lica iz člana 1. Zakona, pa otuda i prestanak prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje ocu ili majci umrlog ili nestalog borca pripadnika policije MUP RBiH, mora uslijediti pod istim uslovima i na isti način kao i ranjenom ili bolesnom borcu, obzirom da oni svoje pravo izvode iz njihovog prava i 71.

Član 31. Zakona o porezu na dobit preduzeća da u odnosu na izvornog nosioca prava ne mogu imati ni veća prava niti povoljnije uslove pod kojima ta prava prestaju. Iz izloženog slijedi da tužiocu ne pripada pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje za traženi period vremena, već isključivo od prvog dana narednog mjeseca od dana kada se vratio u mjesto prebivališta, odnosno boravišta, pa je stoga valjalo na osnovu člana 42. stav 2. preuzetog Zakona o upravnim sporovima tužbu kao neosnovanu odbiti.

Ovo stoga što je odredbama člana 31. Zakona o porezu na dobit preduzeća ("Sl. list RBiH", broj 5/95) propisano da se novoosnovana preduzeće oslobađa od plaćanja poreza na dobit u propisanim procentima za prvu, drugu i treću godinu poslovanja, pa je bilo potrebno u ovom predmetu utvrditi kada je tužiočevo preduzeće otpočelo sa poslovanjem, te zavisno od utvrđenja navedene odlučne činjenice izvesti zaključak da li je bilo zakonskog osnova za oslobađanje poreza na dobit u propisanom procentu za 1996. i 1997. godinu.

Jedino 72. pod uslovom da se utvrdi da je tužilac otpočeo sa svojim poslovanjem 1992. godine kada je i izvršen upis u sudski registar, tada ne bi bilo zakonskog osnova da se izvrši oslobađanje i za 1996. godinu, a time i za 1997. godinu, jer je oslobađanje propisano samo za prve tri godine poslovanja. Stoga se ukazuje potreba da se u ponovnom postupku provjere navodi tužioca da je nakon izvršene. registracije otpočeo sa radom tek 1995. godine, odnodno da se utvrdi koje godine je tužilac otpočeo sa poslovanjem, pa tek nakon toga izvešće se zaključak o tome da li podliježe oslobađanju poreza i za navedene godine. Kako se, dakle, upravna rješenja zbog pogrešnog tumačenja i primjene zakona ne temelje na potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, to je valjalo primjenom člana 39. stav 2. preuzetog Zakona o upravnim sporovima tužbu uvažiti i osporeno rješenje poništiti.

Drugostepeni organ je od bio žalbu tužioca izjavljenu protiv prvostepenog rješenja prihvatajuć u cijelosti razloge prvostepenog organa, a nalazeći da je pravilno primijenjen i materijalnopravni propis-odredbe člana 82. stav 2.

Porodičnog zakona, s tim što smatra da postoje i razlozi za povjeravanje mldb. S. majci navodeći da je u prvostepenom postupku utvrđeno da ona za to ima sve potrebne uslove, da je emotivno vezana za dijete i da ona, s obzirom na uzrast djeteta, može pružiti djetetu svu potrebnu brigu, njegu i ljubav bolje od tužioca, te da je takva odluka u interesu mldb. djeteta sve i da se utvrdi da je tužilac njegov otac. Sud nalazi da su oba organa pogrešno primjenili materijalno pravo-odredbe člana 82. stav 2. Porodičnog zakona. Naime, oba organa uprave pogrešno tumače odredbu člana 82. stav 2. Porodičnog zakona ("Sl. list SRBiH", broj: 21/79 i 44/89) kada smatraju da se ta odredba po kojoj roditeljsko pravo, koje pripada drugom roditelju u slučaju kada jedan od roditelja nije poznat, odnosi uvijek na slučaj kada očinstvo nije utvrđeno pravosnažnom odlukom nadležnog organa (odredbe o utvrđivanju očinstva i materinstva sadržane su u članu 106. do 124. navedenog zakona).

Pravilnim tumačenjem ove zak- 73. onske odredbe mora se zaključiti da se pod riječima "nije poznat" ne podrazumijeva uvijek situacija kada očinstvo ili materinstvo nije utvrđeno pravosnažnom odlukom suda, nego da se radi o nepoznatom roditelju onda ako se iz konkretnih okolnosti i činjenica ne može sa sigurnošću utvrditi koja osoba je roditelj djeteta. Drugim riječima, ako očinstvo ili materinstvo nije utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom, ali se iz činjenica može utvrditi koje roditelj djeteta, ne može se smatrati da jedan od roditelja nije poznat bez obzira što o tome nije donesena i pravosnažna odluka nadležnog suda. Takvo tumačenje propisa bilo bi suprotno interesima djeteta. U konkretnom slučaju, kako to iz podataka spisa predmeta proizilazi, tužilac je sa majkom mldb.

S. živio u vanbračnoj zajednici skoro pune četiri godine (od kraja 1991. do kraja oktobra 1995. godine) od čega godinu i po dana prije rođenja mldb. S. što je i njegova majka izjavila tokom upravnog postupka, a što ponavlja i u odgovoru na tužbu, dijete je neposredno nakon rođenja, po kazivanju i majke tužioca, upisana na prezime tužioca, koji se u potvrdi Kantonalne bolnice B. od 18.12.1996. godine gdje je S. rodila dijete, označava kao otac, a u izvodu iz matične knjige rođenih od 13.8.1996. godine za mldb. S. je upisan podatak da se prezimenom tužiočevim preziva (Z.S. je kasnije promijenila prezime mldb. S. s tim da ubuduće - nakon 14.1.1997. godine, nosi njena prezime). S obzirom na ove činjenice, za oca mldb., kao jednog od roditelja ne može se smatrati da nije poznat, pa zbog toga ni primijeniti odredba člana 82. stav 2. navedenog zakona.

Sud nalazi da su osporenim rješenjem tuženog povrijeđena pravila upravnog postupka, uslijed čega je povrijeđen zakon na štetu tužioca. Odredbama člana 206. stav 3.

ZUP-a propisano je da pismeno rješenje, pored ostalih djelova, mora da sadrži i obrazloženje, koje, osim u slučajevima navedenih u stavu 1. i 4. člana 209. istog zakona, mora da sadrži i utvrđeno činjenično stanje, zatim dokaze kojim je isto utvrđeno uz navođenje razloga koji su bili odlučni pri ocjeni dokaza, kao i ostale podatke, koji bi sačinjavali potpuno obrazloženje u skladu sa članom 209. stav 2. pomenutog zakona, a koje se odredbe primjenjuju i na drugostepeno rješenje u smislu člana 245. stav 1. istog zakona. Samo na osnovu takvog obrazloženja može se ispitati i utvrditi pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a u vezi s tim, cijeniti i zakonitost rješenja. Kada se radi o odbijanju zahtjeva za izdavanje putne isprave iz razloga predviđenih u članu 33. stav 2. tačka 1.

Zakona o putnim ispravama državljana RBiH (sada član 31. stav 2. tačka 1. Zakona o putnim ispravama državljana Bosne i Hercegovine, prečišćeni tekst -"Sl. list RBiH", broj 30/96), kojim je propisano da se zahtjev za izdavanje putne isprave i vize odbija u slučaju kada postoji osnovana sumnja da će podnosilac zahtjeva izbjeći prisustvo u krivičnom postupku ili izvršenje presude kojom mu je izrečena kazna zatvora u trajanju dužem od tri mjeseca iii zaštitna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, te da se u takvim slučajevima zahtjev za izdavanje putne isprave odbija na zahtjev nadležnog suda, rješenja organa uprave o odbijanju zahtjeva, osim navođenja da je to učinjeno na zahtjev određenog suda kod kojeg je u toku krivični postupak zbog određenog krivičnog djela, moraju sadržavati i podatke o tome da li je i na osnovu kojih dokaza utvrđeno da postoji 74. osnovana sumnja da će podnosilac zahtjeva izbjeći prisustvo u krivičnom postupku (ili izvršenje presude o izricanju propisane kazne ili mjere bezbjednosti), jer je to bitna pretpostavka za primjenu navedenih zakonskih odredaba za odbijanje zahtjeva za izdavanje putne isprave.

Osporeno rješenje tuženog, međutim, u svom obrazloženju ne sadrži o tome bilo kakve podatke (ni činjenična utvrđenja ni dokaze) što bi ukazivala da ni tuženi, a ni prvostepeni organ, čije razloge tuženi prihvata, nisu ni utvrđivali ove činjenice, pa je nejasno na osnovu čega su izveli zaključak "da stoje smetnje za izdavanje putne isprave iz člana 33. stav 2. tačka 1. gore pomenutog zakona". Osporeno rješenje, također, ne sadrži ni odgovor na žalbene prigovore tužioca, iako je odredbama člana 245. stav 2. ZUP-a propisano da se u obrazloženju drugostepenog rješenja moraju ocijeniti i svi navodi žalbe, izuzev ako ih već nije ocijenio prvostepeni organ, na šta tužilac ukazuje ističući da je iste prigovore naveo i u žalbi, ali da mu na iste nije odgovoreno.

Osporeno rješenje tuženog, dakle, ne sadrži u svom obrazloženju sve podatke koje je moralo sadržavati, iako su ga na to obavezivale ne samo naprijed navedene odredbe ZUP-a, nego i odredba člana 35. Zakona o putnim ispravama državljana RBiH (sada član 33. prečišćenog teksta tog zakona), kojim je izričito propisano da se rješenje o odbijanju zahtjeva za izdavanje putne isprave (kao i oduzimanje putne isprave) mora obrazložiti, a to obrazloženje, po stavu ovog suda, mora biti u skladu sa odredbama ZUP-a koje su već naprijed citirane. Zbog ovog propusta tuženog, kao i zbog nedostavljanja spisa predmeta (u kojem se vjerovatno nalazi i obrazložen zahtjev Višeg suda u Z.) sud u ovom sporu nije bio u mogućnosti ocijeniti zakonitim osporeno rješenje, pa je zato, na osnovu ovlašćenja iz člana 33. stav 3. a primjenom člana 39. stav 2.

ZUS-a, tužbu uvažio i osporeno rješenje poništio.

Tužilac u tužbi i ne osporava da je stan, zajedno sa suprugom, napustio nakon gore navedenog datuma, samo smatra da su organi uprave morali uzeti u obzir da je to učinio zbog odlaska na liječenje, što, i da je tačno, ne može uticati na zakonitost ni osporenog, a ni prvostepenog rješenja.

Ovo iz razloga što je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o napuštenim stanovima ("Sl. list RBiH", broj: 33/95), kojim se u članu 1. stav 2. i 3. predviđa mogućnost da se pod određenim uslovima ne smatra napuštenim stanom i onaj kojeg je nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva napustio zbog odlaska na liječenje, stupio na snagu 2.9.1995. godine, a prvostepeno rješenje, čiju ocjenu zakonitosti je ispitivao tuženi, doneseno je 20.3.1995. godine, dakle prije stupanja na snagu navedenih izmjena i dopuna, bez obzira što su te izmjene bile na snazi u vrijeme 75. Član 3. Zakona o napuštenim stanovima donošenja osporenog drugostepenog rješenja (30.10.1996. godine). Naime, kada je nakon donoš l sLPDLO- ---a 1imijenjen dužan a CIJ ni o.sLriešenja na osnovu pro- „ sen a rešen a m da naknadno postavi za tIev u smIs u IzmIJen- 1friog propisa.

No, u konkretnom slučaju za tužioca to i nije bitno niti ima potrebe podnositi novi zahtjev, s obzirom da je, kako to proizilazi iz dokaza priloženih uz tužbu, rješenjem broj: 14/1-372-34 7-1/96 od 13.12.1996. godine Ministarstva prostornog uređenja, stambenih i komunalnih poslova Kantona Sarajevo, kao sada nadležnog organa, usvojen njegov zahtjev za povrat predmetnog stana i J.!1Yrđen prestanak prava -- stana korisniku p - rješenja I po Is e u nave enog ro a, ImatI pravo da useli u taj stan bez obzira što nije došlo do poništenja osporenog rješenja.

Sud nalazi da navedeni pravni stav tuženog nije pravilan. Naime, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o napuštenim stanovima ("Sl. list RBiH", broj: 33/95), kojim su u članu 1. dopunjene odredbe člana 3.

Zakona o napuštenim stanovima ("Sl. list RBiH", broj: 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94 i 9/95) utoliko što su iza stava 3. dodati novi stavovi 4. i 5. kojim je isključena mogućnost proglašenja napuštenim stana, kojeg je nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva napustio iz razloga navedenih u tim stavovima, stupio je na snagu narednog dana od dana objavljivanja tj. 2.9.1995. godine, jer je objavljen 1.9.1995. godine. Kako je prvostepeno rješenje doneseno dana 21.12.1995. godine, a drugostepeno dana 31.12.1996. godine, dakle u vrijeme kada su navedene izmjene i dopune Zakona o napuštenim stanovima već bile na snazi, organi uprave su morali da ih primijene kod donošenja svojih rješenja.

Da li stranci pripada ili ne pripada neko pravo prosuđuje se, naime, po propisima koji su na snazi u vrijeme donošenja rješenja, ako samim propisom nije drugačije određeno. Osim toga, pravilnim tumačenjem navedenih odredaba člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o napuštenim stanovima, a suprotno shvatanju tuženog organa, mora se zaključiti da se ove odredbe odnose na sve slučajeve napuštanja stana iz razloga predviđenih u tom članu, dakle ne samo na one slučajeve, koji su nastali, odnosno one nosioce stanarskog prava, koji su napustili stan nakon stupanja na snagu tog zakona, nego, i to prvenstveno (s obzirom na vrijeme donošenja tog zakona i vrijeme donošenja Zakona o napuštenim stanovima), i na one slučajeve, koji su nastali, odnosno one nosioce stanarskog prava, koji su napustili stanove prije njegovog stupanja na snagu, što jasno ukazuje sam sadržaj tih odredaba, njihov smisao, cilj i svrha.

Svrha donošenja navedenih propisa, kojim se isključuje mogućnost proglašenja stana napuštenim ako ga je nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva napustio iz razloga navedenih u stavu 2. tog člana, odnosno ako se stan ne koristi iz razloga iz stava 3. istog člana, je da zaštiti one nosioce stanarskog prava koji su stan napustili ili ga ne koriste iz razloga koje je zakon propisao (službena putovanja, privatni odlasci na liječenje pod određenim uslovima i 76. dr.), odnosno ako se stan ne koristi zbog smrti nosioca stanarskog prava ili člana porodičnog domaćinstva koji je ostao u stanu nakon 30.4.1991. godine i da se takvi stanovi, iako se ne koriste, iz navedenih razloga, ne proglašavaju napuštenim.

Drugačije tumačenje, kakvo daje tuženi u osporenom rješenju, značilo bi da se stan onih nosilaca stanarskog prava, koji su stan napustili prije 2.9.1995. godine, odnosno stan koji se ne koristi zbog smrti nosioca stanarskog prava ili člana njegovog porodičnog domaćinstva, a koji su stan napustili iz istih razloga, odnosno koji su ga prije prestali koristiti uslijed smrti, proglašava napuštenim (a zatim dodjelujje na korišćenje trećim licima) samo zato što su npr. upućeni na službena putovanja, odnosno liječenje prije stupanja na snagu navedenih propisa i time dovode u neravnopravan položaj sa onim koji su napustili stan iz istih razloga samo su to učinili nakon stupanja na snagu tih propisa, što svakako nije bio ni cilj ni svrha navedenih dopuna Zakona o napuštenim stanovima.

Pogriješili su, stoga, organi uprave kada su zauzeli pravni stav tla se Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Sl. list RBiH", broj: 33/95) ne može zbog toga što je tužilac sa suprugom napustio stan u 1993. godini, dakle prije stupanja na snagu navedenih propisa, primijeniti na konkretni spor zbog čega je valjalo, uvaženjem tužbe, poništiti osporeno rješenje na osnovu člana 42. stav 2. ZUS-a, s tim da se u novom postupku, nakon utvrđenja svih pravno relevantnih činjenica ponovo odluči o predmetu spora i sa aspekta naprijed citiranog propisa.

Kako se radi o stanu u društvenoj svojini na kome postoji nosilac stanarskog prava, pravilno su upravni organi zaključili da zaštitu prava koja pripadaju nosiocu stanarskog prava u slučaju 54 useljenja nekog lica u stan koji koristi, bez njegove dozvole, može zahtijevati samo nosilac stanarskog prava putem nadležnog TudQ.Y, nog suda, jer to pro, zilazi iz odredaba člana 31.

Zakona o stambenim odnosima. I dalji zaključak upravnih organa da se u ovakvoj situaciji nisu stekli zakonski uslovi iz člana 30. stav 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima za iseljenje Š.A. iz spornog stana je pravilan i u skladu sa zakonom. Prema tim zakonskim odredbama nezakonito useljenim licem u stan u društvenoj svojini smatra se ono lice koje useli u stan u društvenoj svojini na kome ne postoji nosilac stanarskog prava (novo izgrađeni neuseljeni stan ili stan na kome je poslije useljenja nosiocu stanarskog prava na zakonom predviđen način prestalo to svojstvo), pa svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice (vlasnik-davalac stana) zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Obzirom da na spornom stanu u društvef1 oj svojini postoji nosilac stanarskog prava S.A. se ne može smatrati nezakonito useljenim licem u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, pa su upravni organi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužioca za njegovo iseljenje po tom pravnom osnovu. * Tuženi je pravilno primijenio zakon odredbe člana 30. i člana 10. Zakona o stambenim odnosima ("Sl. list SRBiH", broj: 14/84 i 12/87), te član 267. tač. 1. (u osporenom rješenju pogrešno naveden član 266.) Zakona o opštem upravnom postupku (sada član 264. tačka 1. Zakona o upravnom postupku), kadaj; po službenoj dužnosti, a povodom žalbe C.S. oglasio ništavim rješenje prvostepenog organa i zahtjev tužioca odbacio.

Suprotno shvatanju tužioca, EOdlučivanje o zahtjevu za ise1 e.ne_ ne k ito useljeno lica iz s ana.u društvenoj svojini. na oJem Je 11g srnnarsko pravo --oactležao::-je da, Qalučoje saG, a ne upravni organ. Stambeni organ Je nadležan da odlučuje o zahtjevu za iseljenje nezakonito useljenog lica iz stana u društvenoj svojini samo onda ako se radi o nez.l pr1Ltorn-useljeAju u društveni stan (ili zajedničke prostorije) na kojem nije određen ili utvrđen nosilac stanarskog prava (u skladu 77. Članovi 2, 5, 6. i 8. Zakona o trgovini sa odredbama člana 11. Zakona o stambenim odnosima), a ako jeste prema odredbama člana 3. istog zakona stan se smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje pripadaju stanu, pa se tako i šupa ako pripada određenom stanu smatra prostorijom namijenjenom za zadovoljavanje stambenim potreba, dakle stanom), onda o tak 1_9m _z.ahtje.1LlL.Od.lučuje. sud po tu ri"osioca stanarskog prava koji 7 11tITTog svog prava ostvaruje kod suda u posesornoJ ilTpetitornoJ_ pamicL.zakonom o -stambenim odnosTma u odredbi člana 10. propisano je da sporove u stambenim odnosima, u pravilu, rješava nadležni sud, a organ uprave nadležan za stambene poslove samo kada je to tim zakonom određeno.

Ovim zakonom nije određeno da sporove radi zaštite stečenog stanarskog prava rješava ambeni organ uprave, jer se član 30. tog zaKOna, kako Je o naprijed navedeno, a suprotno shvatanju tužioca, Qdnosi samo na isellenje nezakonito use enog lica iz stanau.Qlli.Š1llerl0! svopn1 na o; em niie stečeno _2,!anarsko pravo. Stoga je tuženi postupio zakonito kada je prvostepeno rješenje oglasio ništavim, jer je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti, a u skladu sa zakonskim odredbama koje su naprijed navedene. Tužiocu, kao nosiocu stanarskog prava na stanu u UI. Gajev trg broj 1. u S., kojem pripada i predmetni podrumski prostor (šupa) kao pomoćna prostorija _ tog stana, a koju je bespravno zaposjeo C.S., pripada pravo da zaštitu tog svog prava traži kod suda tužbom za iseljenje i predaju u posjed. (Presude Vrhovnog suda FBiH, broj: U- 146/92 od 4.6.1997. godine, broj: U- 190/96 od 4.2.1998. godine i broj: U-436/97 od 4.2.1998. godine) Članovi 5, 7. tačka 1. i 8. stav 1.

Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga TRGOVCI (PRAVNA I FIZIČKA LICA) KOJI SE BAVE TRGOVINOM NA OSNOVU REGISTRACIJE ODNOSNO ODOBRENJA NADLEžNOG ORGANA, BILI SU SAMOSTALNI PRI IZBORU OBLIKA OBAVLJANJA TRGOVINE U VREMENU OD 19.2.1995. GODINE DO 18.10.1996. GODINE (TE SE BAVITI TRGOVINOM NA VELIKO, TRGOVINOM NA MALO ILI TRGOVINOM NA VELIKO I MALO), A POSLIJE 18.10.1996. GODINE ZAKONOM JE ISKLJUČENA MOGUĆNOST BAVLJENJA TRGOVINOM NA VELIKO TRGOVCIMA SA SVOJSTVOM FIZIČKOG LICA. ZAKONOM NIJE PREDVIĐENA MOGUĆNOST OSLOBAĐANJA OBAVEZE POREZA NA PROMET PROIZVODA TRGOVACA SA SVOJSTVOM FIZIČKOG LICA KOJI SE BAVE TRGOVINOM NA VELIKO NI ZA PERIOD KADA SU SE TAKVIM OBLIKOM TRGOVINE MOGLI BAVITI. OD TE OBAVEZE PO ZAKONU MOŽE BITI OSLOBOĐEN SAMO TRGOVAC SA SVOJSTVOM PRAVNOG LICA UZ ISPUNJENJE ZAKONOM PROPISANIH USLOVA.

Iz obrazloženja: Suprotno izvedenom zaklj čku _ upravnih organa, u vrijeme kada Je tužiteljca pribavila odobrenje za osnivanJe Samostalne trgovinske radnje i obavlJanJe poslova prometa proizvoda na veliko I malo, bile su na snazi odedbe Zakona o trgovini ("Službene novine FBiH" broj: 2/95 -stupio na snagu 19.2.1995. godine) koje su dozvoljavale fizičkim licima kao trgovcima da mogu obavljati i poslove trgovine_na veliko i malo: Ovo proizilazi iz odredaba članova 2! 5, 6. 1 8. citiranog Zakona. Tek izmjenom člana 8. stav 1. Zakona o trgovini ("Službene novine FBiH" broj 19/96), koja je stupila na snagu 18.10.1996. godine, isključena je mogućnost da se trgovinom na ve!iko mogu baviti i trgovci sa svoJstvom fz1čkog lica.

Prema tome, tužiteljica kao trgovac, od 19.2.1995. godine do stupanja na snagu navedene izmjene zakona (18.10.1996.), legalno je obavljala pored poslova trgovine na malo i poslove trgovine na veliko. Međutim, obavljanje odobrenih poslova trgovine na veliko od strane trgovca sa svojstvom fizičkog Hca, ne oslobađa to lice od obaveze plaćanJa poreza na promet proiz- 78. voda. Naime, članom 5. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine FBiH", broj 6/95) propisano je da se porez na promet proizvoda plaća na promet proizvoda koji služi krajnjoj potrošnji, dok se prema odredbama člana 7. tačka 1. ovog zakona ne smatra prometom proizvoda koji služi krajnjoj potrošnji prodaja pi:_oizvoda pravnom licu koje se bavi trgovinom.

Članom, pak, 8. stav 1. navedenog zakona regulisano je da proizvode iz člana 7. tačka 1. Zakona, kupcima iz tog člana može prodavati PRAVNO LICE koje se bavi trgovinom koje je registrirano za obavljanje prometa na veliko. Iz navedenih odredaba slijedi da prodaju proizvoda iz člana 7. tačka 1. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, bez obračuvanja i plaćanja poreza na promet, može vršiti samo pravno lice koje se bavi trgovinom i koje je registrirano za obavljanje prometa na veliko. Kako samostalna trgovinska radnja tužiteljice nije registrirana kao pravno lice, to obavljeni promet proizvoda na veliko od strane tužiteljice kao trgovca sa svojstvom fizičkog lica, podliježe plaćanju poreza na promet, kako su pravilno zaključili i upravni organi.

Pored toga, rješenje kojim je tužilac oslobođen plaćanja carine, doneseno je primjenom republičog Zakona o izmjenama i dopunama Carinskog zakona ("Službeni list RBiH", broj: 6/96), koji je stupio na snagu 24.2.1996. godine, a tim zakonom je (članom 2.) noveliran član 27. stav 1.

Carinskog zakona ("Službeni list RBiH", broj: 5/95 i 9/95), tako što su iza tačke 14. dodate nove tačke 15. i 16, te ovom posljednjom tačkom oslobođeni od plaćanja carine i ostalih uvoznih dažbina za određene uvezene predmete, između kojih i za putnička motorna vozila, pripadnici Armije i policije MUP-a koji su na toj dužnosti proveli neprekidno tri godine. Međutim, republički Carinski zakon ("Sl. list RBiH", broj: 5/95 sa kasnijim izmjenama) koji je stupio na snagu 10.2.1995. godine, nije se mogao primjenjivati poslije stupanja na snagu federalnog Carinskog zakona 19.2.1995. godine ("Službene novine FBiH", broj: 2/95), nego samo federalni zakon sa kasnijim izmjenama. Ovo iz razloga što se prema ustavnom pravilu iz člana IX. 5. (1) Ustava Federacije BiH o vremenskom i prostornom važenju ranijih zakona, koji su bili na snazi na dan stupanja na snagu tog Ustava, raniji republički zakoni (SRBiH i RBiH) mogu primjenjivati na teritoriji 79.

Federacije i poslije 30.3.1994. godine ukoliko nisu u suprotnosti sa Ustavom na odnose koji nisu regulisani zakonima Federacije, a nakon donošenja federalnih zakona i njihovog stupanja na snagu, ne mogu se primjenjivati republički zakoni (donošenjem novih zakona nadležni organi drugačije odlučili) ni kada nisu u koliziji sa novim federalnim zakonima na teritoriji federacije, nego samo federalni zakoni. Stoga upravni organi poslije donošenja federalnog Carinskog zakona i njegovog stupanja na snagu 19.2.1995. godine, nisu mogli primjenjivati odredbe republičkog Carinskog zakona jer su prestale da važe, nego samo odredbe federalnog Carinskog zakona, a po važećim odredbama tog zakona pripadnici Oružanih snaga nisu po osnovu učešća u oružanim srragama Federacije BiH mogli biti oslobođeni od plaćanja carine ni pod kojim uslovima prije 2.10.1996. godine, pa time ni plaćanja p/p za uvezena motorno vozilo na osnovu člana 19. tačka 3. federalnog Zakona o p/p proizvoda i usluga.

Naime, tužilac je oslobođen od plaćanja carine za uvezenu robu od strane carinskih organa HR "Herceg Bosne", a ne od federalnih carinskih organa, koji su prema oderedbama člana 7. stav 2. i člana 25. Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave ("Sl. novine FBiH", broj: 8/95 i 9/96), te Odluci o potvrđivanju imenovanja Vlade Federacije BiH ("Sl. novine FBiH", broj: 1/96) bili stvarno nadležni da poslije 1.2.1996. godine odlučuju o oslobađanju od plaćanja carine.

Osim toga, tužilac je, prema vlastitoj tvrdnji, oslobođen od plaćanja carine primjenom pro-pisa HR HB, iako se propisi HR kao ni RBiH nisu mogli primjenjivati poslije stupanja na snagu federalnog Carinskog zakona 19.2.1995. godine, nego samo federalni zakon sa kasnijim izmjenama i dopunama. Ovo iz razloga što prema ustavnim pravilima iz člana IX.5.(1) Ustava Federacije BiH o vremenskom i prostornom važenju ranijih zakona, drugih propisa i sudskih pravila, koji su u Federaciji bili na snazi na dan stupanja na snagu tog Ustava (30.3.1994. godine) mogu ostati na snazi i primjenjivati se i nakon toga na teritoriji Federacije u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa tim Ustavom, dok nadležni organ vlasti ne odluči drugačije, odnosno do donošenja federalnih zakona, njihovog stupanja na snagu i početka primjene.

Nakon donošenja federalnih zakona i njihovog stupanja na snagu, ne mogu se više primjenjivati ni zakoni ni propisi RBiH ni propisi HR HB, a ni SR BiH (donošenjem novih zakona nadležni organi vlasti odlučili drugačije) ni kada nisu u suprostnosti sa novim federalnim zakonom ili drugim propisom na teritoriji Federacije, nego samo fed - eralni zakoni i drugi propisi. Stoga upravni organi poslije donošenja Carinskog zakona FBiH i njegovog stupanja na snagu 19.2.1995. godine nisu mogli primjenjivati odredbe Carinskog zakona HR HB (kao ni R BiH), jer su prestali da važe, nego samo odredbe Carinskog zakona FBIH, a po odredbama tog zakona tužilac za uvezenu robu po UC broj 156 od 29.1.1997. godine nije oslobođen od plaćanja carine, nego je carinu dužan platiti po stopi od 8%, a u skladu sa tar. brojem 0204.30.

CT. Prema tome, organi uprave su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužioca 58 obvezali da naknadno plati propisanu carinu ne uvažavajući činjenicu da je tužilac prilikom uvoznog carinjenja bio oslobođen od plaćanja carine, jer je o tome odlučio nenadležni organ i to na osnovu u to vrijeme nevažećih zakona HR HB. Ako je tužilac eventualno pretrpio štetu zbog toga što je prilikom uvoznog carinjenja bio oslobođen od plaćanja carine, pa u prodajnu cijenu robe nije ukalkulisao i carinu, pitanje štete može se raspraviti u redovdnom građanskom sporu, ali to ne može uticati na obračun carine u skladu sa važećim propisima i njegovu obavezu da obračunatu carinu plati. (Presude Vrhovnog suda FBiH, broj: U- 566/97 od 4.2.1998. godine i broj: U- 618/97 od 4.3.1998. godine)