Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 2/1998

U odnosu na te povrede vještak se određeno izjasnio da je povreda gušterače neposredni uzrok smrti oštečenog, povreda jetre u posebnoj uzročnoj vezi, a povreda crijeva u posrednoj vezi. Sve ovo iz obrazloženja pobijane presude ni žalba branilaca optuženog ne dovodi u pitanje, pa se u vezi s tim otvara samo problem opravdanosti naprijed izloženih žalbenih navoda.

Međutim, vještak je dao doktrinirano tumačenje, prema kojem bi se u slučaju daje povrijeđena samo jetra, mogla hiruški zbrinuti ova povreda i otkloniti opasnost za život oštečenog. Dakle, ovakvi navodi vještaka polaze od pretpostavke da se radilo samo o povredi jetre, da bi u tom slučaju ona bila sanirana. To je uostalom dodatno potkrijepio konstatacijom, da ovdje nije samo ovo bilo u pitanju, jer da je oštećeni zadobio povrede večeg broja organa. Ni doktrinirano izjašanjenje vještaka u vezi povrede gušterače odnosno mogućeg operativnog zahvata, nije dovelo u pitanje ranije stručno mišljenje vještaka.Prema tome, vještak se nije izjasnio da je navodno nestručno liječenje u uzročnoj vezi sa smrću oštečenog.

I Prema stanju u spisu, a posebno iskazima svjedoka dr D. R. i dr F. C., kao i navoda vještaka za sudsku medicinu dr I. D. proizilazi, da je oštečeni bio primljen u bolnicu gdje je imao terapiju uključujuči i dvije hiruške operacije. Ove okolnosti i prateči sadržaji pomenutih radnji ne mogu se podvesti pod pravne pojmove neukazivanja ljekarske pomoći, a niti nesavjesnog liječenja pod kojim se podrazumjeva primjena očigledno nepodobnog sredstva ili očigledno nepodobnog načina liječenja, ili ne primjenjivanja odgovarajučih higijenskih mjera, ili uopšte nesavjesnog postupanja. Iz činjenice da se uzročna veza ne može konstruisat i van onoga što objektivno postoji, mora se uvažiti, da se između radnje optuženog i zabranjene posljedice u toku bolničkog liječenja nije interpolirao neki drugi uzrok smrti oštečenog, pa se svi žalbeni prigovori u tom pravcu ukazuju kao neosnovani.

U vezi s tim, prvostepeni sud bi bio u obavezi da razmotri takve navode i ocjeni njihovu opravdano stav I u konkretnom slučaju nakon podnošenja pismenih prigovora branilaca okrivljenog, prvostepeni sud je tako postupio, ali je pogrješio kada je donio pobijana rješenje nakon utvrđenja da isti nisu osna- 4. vani.

Ovo iz razloga, jer u ovakvoj procesnoj situaciji nije mogao donjeti formalnu odluku u vidu pobijanog rješenja, jer tako nešto u zakonu nije predviđeno. Samo u situaciji da je prvostepeni sud došao do zaključka, da su prieovori opravdani, mogao se po službenoj dužnosti oglasiti mjesno nenadležnim donošenjem rješenja shodno članu 36. stav 1. Zakona o krivičnom postupku. Inače, što se tiče dosadašnjeg istražnog postupka, postojala je formalno pravna mogućnost da u ovom pravcu okrivljeni i njegovi branioci pobijaju mjesnu nadležnost prvostepenog suda samo u žalbi na rješenje o sprovođenju istrage, ali ona kako je to navedeno nije ni izjavljena. Na osnovu svega izloženog valjalo je žalbu branilaca okrivljenog samo djelimično uvažiti, pobijana rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na daljnji postupak, shodno ovlašćenju iz člana 397. stav 3.

Zakona o krivičnom postupku.

Na takvoj ocjeni prvostepeni sud dalje izvodi zaključak da u ovom opisu djela nisu sadržani svi bitni elementi bića krivičnog djela za koje se okrivljeni terete, pa je dosljedno tome i obustavio ovaj krivični postupak na osnovu člana 171. stav 1. tačka 1. ZKP I po ocjeni ovoga suda, činjenični supstrat djela iz zahtjeva za sprovođenje istrage ne sadrži navedene činjenice i okolnosti na koje je ukazao prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja.

Pošto je u ovakvoj procesnoj situaciji (kada vijeće iz člana 23. stav 6. ZKP povodom neslaganja istražnog sudije sa 5. Član 229. Zakona o krivičnom postupku zahtjevom za sprovođenje istrage rješava pitanje postojanja krivičnog djela) sa jedne strane prvostepeni sud bio vezan za činjenični opis djela a sa druge strane bio ovlašten da izvrši samo njegovu čisto pravnu ocjenu, onda je zbog nedostatka pomenutih činjenica i okolnosti izveo pravilan zaključak da djelo koje se okrivljenim stavlja na teret nije krivično djelo. S obzirom na ovakve mane zahtjeva za sprovođenje istrage, prvostepeni sud je imao pouzdan osnov za donošenje pobijanog rješenja u smislu naprijed navedene zakonske odredbe, pa se suprotini žalbeni prigovori javnog tužioca ne mogu uvažiti.

Kako ne stoje žalbeni navodi javnog tužioca a niti ima povreda zakona na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu odbiti, na osnovu člana 397. stav 3. ZKP

Svi dokazi pojedinačno ocijenjeni su u smislu čl. 34 7. stav 2. ZKP Kada žalba tvrdi suprotno, ona za osnovni argument poteže iskaze svjedoka koji su u svojstvu okrivljenih dali u krivičnom postupku koji je protiv njih završen pravosnažnom presudom ')kružnog vojnog suda u Mostaru.

Međutim, pobijana presuda je objasnila i iznijela razloge zašto ne prihvata njihove iskaze iz ranijeg postupka i sve razloge u svemu prihvata i ovaj sud. Naime, saizvršilac ili saučesnik kome je krivični postupak dovršen pravosnažnom presudom u odvojeno vođenom postupku može biti saslušan kao svjedok u kasnijem postupku prema ostalim saizvršiocima ili saučes nicima ali kod njihovog svjedočenja postoje ograničenja iz čl. 229. ZKP Drugim rječima takav svjedok spada u kategoriju svjedoka koja imaju ovlaštenja da nisu dužni da odgovaraju na pojedina pitanja ako je vjerovatno da bi time izložio sebe ili svog bliskog srodnika teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti i kažnjavaju a pri tome nije odlučno da li je već po pravnosnažnoj presudi utvrđena njegova krivica i da li je kažnjen po zakonu za krivično djelo za koje je protiv njega vođen krivični postupak odnosno da li je od optužbe oslobođen.

Samo u slučaju ako takav svjedok svojom voljom ne želi da se koristi pravom koje mu pripada po čl. 229. ZKP, mora u postupku dati potpun i istinit iskaz pod prijetnjom krivične sankcije krivičnog zakona za davanje lažnog iskaza (i tada podliježe i kažnjavanju shodno čl. 237. stav 2. ZKP ako odbije da svjedoči. U konkretnom slučaju su imali svojstvo svjedoka iz kategorije svjedoka na koje se odnose ovlaštenje iz čl. 229. ZKP i oni su to ovlaštenje i iskoristili paje njihovo saslušanje bilo moguće samo u okviru ove odredbe, kako je to pravilno učinio prvostepeni sud. Prema tome u postupku dokazivanja osnovanosti optužnice podignute protiv okrivljenih M. 2;_.i M. M. mogu se koristiti iskazi onom okviru i obimu kako su oni svjedočili a njihovi iskazi kojesu u ranijem postupku dali u svojstvu okrivljenih lica ne mogu se koristiti kao dokaz u ovom postupku.

Podloga za dono- 6. šenje presude mogu biti samo one činjenice i dokazi izneseni na glavnom pretresu krivičnog postupka koji se vodi protiv lica koja su obuhvaćena optužbom i za krivično djelo za koje je optužnica podignuta. U krivičnom postupku koji je vođen kod O kružnog vojnog suda u Mostaru optužbom nisu obuhvaćeni M. Z. i M. M. niti je protiv njih postupak vođen i pravosnažnom presudom (K. br. 1/93) dovršen, prema tome dokazi i činjenice utvrđeni u toj presudi se nisu mogli koristiti kao dokazna sredstvo prilikom donošenja pobijanepre sude, kako to žalba neosnovano tvrdi. Iz svih navedenih razloga su sa osnovom prema odredbi čl. 350. tač. 3 ZKP okrivljeni oslobođeni optužbe, pa su suprotne tvrdnje žalbe neosnovene.

U rješenju o eksproprijaciji navedeno je da je predlagač vlasnik objekta, a pored ostalog i da predlagaču za sve eksproprisane nekretnine pripada pravo na naknadu. Iz izloženog slijedi da se o pravu na naknadu za eksproprisane nekretnine odlučuje rješenjem o eksproprijaciji koje donosi nadležni organ uprave a s tim u vezi u upravnom postupku se utvrđuje i da li je eksproprisani građevinski objekat bespravno građen.

Dosljedno ovom shvatanju prvostepeni sud je izveo zaključak da su u ovom sporu uposlenici mogli odrediti svog punomoćnika u parnici i na osnovu toga odbi? prigovor tuženog.da tužitelja ne zastupa ovlaštena osoba.

Prema činjenicama koje su iznesene u prvostepenom postupku, a polazeći od pretpostavke da su istinite jer su bile upisane u sudski registar, tužitelj je u sudskom registru bio upisan kao pravna osoba dioničko društvo u mješovitom vlasništvu i brisanje iz sudskog registra 19.10.1994. godine, a dana 31.12.1994. godine izvršenje upis tog subjekta kao_dijeJa pred zeća tuženog koji je upisan kao dioničko društvo. Ovakav dio preduzeća, koji u parnici zahtjeva vraćanje pravnog subjektiviteta, u pravilu bi trebala zastupati osoba koja je u sudskom registru upisana kao zastupnik tužitelja. Ako registrovanI zastupnik odbija da to učini treba ocijeniti da li su ispunjeni uvjeti da ovakav zahtjev, u ime tužitelja, istaknu radnici odnosn?. dioničari.

Po članu 8. Zakona o' preduzećima ("Sl. novine Federacije BiH", broj: 2/95) preduzećima pravljaju vlasnici kapitala,.. a radnici mogu učestvovati u upravljanju, ali nJIhova prava u upravljanju i način ostvar vanja prava, utvrđuju se u skladu sa kolektivnim ugovorom odnosno zakonom, u statutu ili drugom odgovarajućem aktu (čl. 10. Zakona). Prvostepeni sud nije uvidom u ova akta utvrdio da li su radnici tužitelja ovlašteni da upravljaju ovim dijelom preduzeća te u čemu se njihova eventualna upravljačka prava sastoje i. da li gž takvih upravljačkih prava proizIlazI 1 ovlaštenje na zahtjev anje statusnih promjena, što u pravilu pripada samo vlasnicima kapitala. U ovoj parnici zahtijevaju se statusne pr mjene, pa je za podnošenje tužbe, po mišljenju ovog suda, odlučno da li dioničarima kao vlasnicima kapitala pripada pravo na tužbu u ime dijela preduzeća.

Ovo pravo bi im pripadalo samo ako dioniički kapital u strukturi pravnog subjekta ili u konkretnom slučaju, dijela preduzeća, čini većinski 14 kapital i ako većina dioničara, čiji zbir udjela prelazi 50% ukupnog kapitala, zahtjeva u ime dijela preduzeća statusnu promjenu. Zakonom o pretvorbi društvene svojine ("Sl. list RBiH"; broj: 33/94, koji je stupio na snagu danom objavljivanja - objavljen je dana 25.12.1994. godine) u članu 1. tačka 2. propisano Je da Republika Bosna i Hercegovina odnosno Federacija Bosne i Hercegovine postaje nosilac prava vlasništva na društvenom kapitalu iskazanom u bilansu stanja pravnih osoba na dan 31.12.1991. god. Pod privatnim kapitalom po osnovu otkupa internih dionica i udjela (čl. 5. stav 1. navedenog zakona) smatra se efektivni iznos dioničkog kapitala iskazan u bilansu stanja na dan 31.12.1991. godine.

Udio dioničkog kapitala!adnika - dioničara (stečen pretvaranjem društvenog u privatno vlasništvo po osnovu Zakona o društvenom kapitalu) po čl. 6. istog zakona utvrđuje se revizijom, koja bi se trebala provesti u skladu sa posebnim propIsJma, a najkasnije do utvrđivanja stanja početnog bilansa u postupku dalje transformacije.?akonom o počE: tnoj bilansi stanja preduzeća I banaka ("Službene novine Federacije BiH", broj:_ 12/98) u članu 5. propisano Je da se upIsanI a neuplaćeni dionički kapital iskazuje u pasivnoj podbilansi preduzeća i vrijednost upisanog neuplaćenog dioničkog kapi la (čl. 8. i 13. navedenog zakona) IsknJIzava na teret kapitala. Na ove propise ukazuje se zbog izraženog shvatanja prvostepenog suda da je kod tužitelja u strukturi kapitala dionički kapital iznosio 64% prema bLJansu stanja na dan 31.12.1990. godine.

Žalba osnovano ukazuje da je za ocJenu.odnosa između državnog i dioničkog kapitala odlučan odnos na dan 31.12.1991. godine. U žalbi se tvrdi da je dionički kapital u ukupnom kapitalu navedenog dana iznosio 24,50% 1 za ovu tvrdnju uz žalbu je priložen u fotokopiji bilans stanja na dan 31.12.1991. godine, za navedeni dio preduzeća. _ Ovaj sud ocjenjuje da je za odnos između državnog i dioničkog kapitala u smislu izloženih propisa bitan bilans stanja na dan 31.12.1991. godine. Za ocjenu da li je kod tužitelja pretežno državni ili privatni kapital (dionički kapital) bilo Je pnJe svega potrebno ispitati, na osnovu propisa koji su već navedeni udio dioni?kog kapitala. u ukupnom kapitaiu preduzeća, pa ako Je on većinski i većina dioničara se izjasnila da se podnese tužba sa zahtjevom da se vrše statusne promjene, diJelu ovog preduzeća može se priznati svojstvo stranke u postupku u smislu člana 77. stav 3.

Zakona o parničnom postupku. „ Ukoliko j!3 u kapitalu tužitelja u pretežnom dIJelu dIonIck1 kapital, dioničarima kao vlasnicima kapitala, pripada pravo da za zastupanje p1 ed sudom odrede punomoćnika, ali se pri tome ne bi moglo uskratiti ni pravo organu iz člana 157. Zakona o preduzećima, koje vrši ovlašćenja i obaveze države vlasnika nad preduzećem po osnovu državnog kapitala, da štiti u parnici vlasnička prava države na njenom udjelu u kapitalu. Prvostepeni sud ove činjenice nije uzeo u obzir iako je na njih ukazao tuženi u parnici, a direktor tužitelja koji je saslušan u svojstvu svjedoka, izričito je naveo da on nije dao punomoćje navedenom punomoćniku i predložio da se tužba odbaci, što prvostepeni sud nije uvažio.

Ako u ponovnom postupku prvostepeni sud utvrdi da se kao zastupnici tužitelja u ovoj parnici mogu pojaviti radnici tužitelja, od- 9. nosno dioničari pod uvjetom da utvrdi da zbir udjela dioničara koji su se opredjelili za tužbu prelazi 50% ukupnog kapitala dijela preduzeća, raspravljat će o meritumu spora, imajući pri tome u vidu da iz odredaba Zakona o privremenim mjerama organiziranja određenih preduzeća i drugih pravnih lica ("Sl. list RBiH"; broj: 10/94 i 13/94) ne proizilazi da se automatski uspostavlja ranija organizacija privremeno udruženih pravnih subjekata tokom ratnog stanja, tako da se transformacija može vršiti primjenom sada važećih propisa Zakona o preduzećima ("Sl. novine Federacije BiH", broj: 2/95), kao jedino mjerodavnog zakona u ovoj materiji na području Federacije BiH.

Dostavljenim obračun ima tužena nije prigovarala, niti to čini u tijeku ovog postupka, osim što samo izražava sumnju u pravilnost obračuna, te radi provjere pravilnosti tužiteljevih obračuna, predlaže vještačenje.

Takav prijedlog u suštini predstavlja zahtjev da umjesto tužitelja obračun izvrši vještak. Sud prvog stupnja je po mišljenju ovog suda opravdano taj prijed - log odbio. Naime, kada je tužitelj koristeći svoje pravo na zatezne kamate, u svojstvu vjerovnika obračunao te kamate i obračune dostavio tuženoj, nije dovoljno to što je ona na njihovu pravilnost izrazila sumnju (koju je tužitelju saopštila tek u ovom postupku), već je na konkretan način bila dužna ukazati na postojanje nepravilnosti u obračunu (ako ih ima) i svoje prigovore dostaviti tužitelju. Ne opravdava je ni to ako nema osobu stručnu za provjeru obraćuna (po.stavlja se pitanje u takvoj prilici kako je uopće došlo do sumnje), budući je mogla i bila dužna u tu svrhu angažirati stručnu osobu, a u najmanju ruku provjeru izvršiti u Zavodu za platni promet.

Ovako je izostao njen prigovor na obračune kamata, a u nedostatku prigovora nema razloga ni vještačenju, pa je sud pNog stupnja opravdano uzeo obračune pravilnim. Nije žalba tužene u pravu ni kada prigovara na pravilnost presude u tome što u tužbenom zahtjevu pa dakle ni u izreci presude) nije navedena.visina glavnog duga na koju su obračunate kamate. U tom zahtjevu, pa dakle i u izreci presude, to nije nužno, jer tužitelj glavni dug ne potražuje, a u obračun ima kamata svi podaci o njemu postoje, te tužena ne može prigovarati da joj ti podaci nisu bili poznati niti da bi ih vještačenjem trebalo utvrditi. (Presudoi Vrhovnog suda FBiH, broj: Pž- 129/98 od 19.8.1998.g.) IZVRŠNI POSTUPAK 11. Član 265. stav 1.

Zakona o izvršnom postupku PRIVREMENA MJERA OBEZBJEĐENJA NOVČANE TRAŽBINE NE MOŽE SE ODREDITI SAMO ZBOG ČINJENICE DA JE TUŽENI PREZADUŽEN. Iz obrazloženja: U smislu člana 265. stav 1. preuzetog Zakona o izvršnom postupku ("Sl. list SFRJ" br. 20/78, 6/82, 27/90) privremena mjera za obezbjeđenje novčanog potraživanja može se odrediti ako je povjerilac učinio vjerovatnim postojanje potraživanja i opasnost da će bez takve mjere dužnik osujetiti ili znatno otežati naplatu potraživanja time što će svoju imovinu, odnosno sredstva otuđiti, prikriti ili na drugi način njima raspolagati. U smislu naprijed navedenog, sud nije učinio vjerovat-nim postojcinje obaveze drugotuženog, a niti je utvrdio kojim to konkretnim radnjama, odnosno ropustima, drugotuženi nastoji da osujeti ii i znatno oteža naplatu potraživanja tužitelja.

Za ovakvo utvrđenje nije dovoljan izvještaj Zavoda za platni promet, jer okolnost da je drugotuženi prezadužen, odnosno trajnije nelikvidan i da izvršenje zahtjeva više povjerilaca, nije aktivna radnja, odnosno propust drugotuženog koji objektivno ugrožava namirenje tužiteljevog potraživanja.

U takvoj prilici kada u sastavu predlagatelja kao subjeta upisa, postoji poslovna jedinica kao njegov dio, čije je sjedište na području drugog suda (sjedište predlagatelja je u M. a njegove poslovne jedinice u T.), upis poslovne jedinice kao dijela subjekta upisa, vrši se kako u sudu sjedišta predlagatelja, tako i u sudu sjedišta poslovne jedinice, s tim što sud sjedišta poslovne jedinice nije registarski već samo sud upisa.

Pri tome sud upisa nema nikakovo ovlaštenje odlučivanja o upisu, niti u tom smislu može donositi bilo kakav relevantan pravni akt o upisu u svoj registar, već to čini temeljem rješenja registarskog suda (članak 18. stavak 1. Zakona o postupku za upis u sudski registar -"Sl. novine FBiH", br. 6/95 - dalje Zakon). U protivnom bi o istoj stvari postojala rješidba dva različita suda, a to bi dalje moglo dovesti i do mogućnosti različitog odlučivanja o istoj stvari, što bi ozbiljno dovelo u pitanje pravnu sigurnost i narušilo princip zabrane odlučivanja dva puta o istoj stvari. Kada je sudu prvog stupnja u smislu članka 48. stavak 1. Zakona, dostavljen primjerak predlagateljeve prijave za upis sa prijepisom rješenja registarskog suda o upisu 13. dijela subjekta upisa (sud prvog stupnja ne može zahtijevati izvornik) i ovjerenim prijepisima akata koji se na njega odnose, te kada je registarski sud svojim dopisom od 12.3.1998. godine izvijestio ga da je registraciju, odnosno upis u registar izvršio sukladno federalnom zakonu (temeljem članka 18.

Zakona), dakle da u tom smislu upućene primjedbe suda prvog stupnja nije prihvatio, sud prvog stupnja kao sud upisa nema daljnih mogućnosti zastajanja s upisom, a pogotovo odbijati upis (na to po Zakonu nikad nema ovlaštenje), već je po sili zakona dužan izvršiti upis u svoj registar dijela predlagatelja kao subjekta upisa koji je već upisan u registarskom sudu (čl. 48. stav 4. Zakona). U situaciji kada sud prvog stupnja kao sud upisa ne može dalje ni zastati sa upisom predlagateljeve poslovne jedinice, odnosno kada je upis dužan izvršiti, nije mogao ni odbiti tužiteljev zahtjev za izdavanje isprave o tom upisu, ni u formi u kojoj takvu ispravu odbijenim zahtjevom predlagatelj traži.

Takav zahtjev sud prvog stupnja pravilno je od bio i o tome dao valjane i potpune razloge koje u cijelosti usvaja ovaj sud. Naime, iz odredbe čl. 18. Zakona o privatizaciji banaka ("SI.novine FBiH", broj: 12/98), niti iz njegovih drugih odredaba, ne proistječe da se makar privremeno dionički kapital poduzeća u državnom, odnosno društvenom vlasništvu, prenosi na Federaciju BiH, niti da ona po toj osnovi postaje osnivač banke i stupa na mjesto poduzeća dioničara u takvom obliku vlasništva, u omjeru njihovog dioničkog kapitala.

To bi u najmanju ruku značilo da državni, odnosno društveni kapital i dalje ostaje u strukturi kapitala banke, premda se on odredbom čl. 18. Zakona o privatizaciji banaka, izričito otpisuje danom stupanja na snagu tog zakona. Samo su vlasnička prava koja su po osnovu tog kapitala pripadala njegovim dioničarima, privremeno prenesena na Federalno ministarstvo financija, od kojih pravo upravljanja po osnovi dionica, ono može povjeriti Agenciji za bankarstvo Federacije BiH. Međutim, zakonom nije određeno da se to pravo upisuje u sudski registar, niti po svojoj prirodi, a pogotovo privremenosti, predstavlja pravo koje bi bilo nužno upisati u sudski registar, pa predlagatelj ne bi mogao zahtjevati ni upis prava koja su na Ministarstvo privremeno prenesena.

Neosnovano žalitelj u prvom redu prigovara da ugovor o istupanju nije pravno valjan zbog nedostatka sudske ovjere njegovog potpisa na ugovoru. Takva forma nije zakonom propisana, niti su je strane ugovorile, pa tako njome ni uvjetovale pravnu valjanost ugovora, te njeno otsustvo nema utjecaj na pravnu valjanost ugovora.

To pogotovo što je i za ugovor o osnivanju poduzeća zakonom propisana samo pismena forma (čl. 53. Zakona o poduzećima), pa se nikako ne može uzeti da bi za istupanje nekog od suosnivača bila potrebna strožija forma. 15. Žalitelj nadalje svoju žalbu temelji na tvrdnji da je ugovor zaključio pod pritiskom, omamljen i da odredbe ugovora nisu rezultat njegove prave volje, zapravo da uopće nije postojala njegova volja za zaključivanje ugovora iako je izjavljena. Dakle, u suštini spori postojanje suglasnosti njegove volje i očitovanja kako je pismeno sadržano u ugovoru. Međutim, u građanskom pravu odnos volje i očitovanja rješava se na bazi presumpcije po kojoj će se u suglasnost volje i očitovanja vjerovati sve dotle dok se ne dokaže protivno.

Teret dokaza je svakako na onome ko se na nesuglasnost poziva. Budući je očito vanje svoje volje žalitelj izrazio u pismenoj formi, u ugovoru na kojem su potpisi ugovarača (na 16 dana poslije zaključenja) ovjereni kod nadležnog tijela uprave, a kako registarski sud u pravilu odlučuje na temelju isprava priloženih uz prijavu bez održavanja ročišta, žalitelju je ostala mogućnost da jedino u posebnoj parnici pobija pravnu valjanost ugovora, što prema stanju spisa do sada nije učinio.

Navedeni rok je peremptorni (prekluzivni), pa propuštanje podnošenja zahtjeva o roku dovodi do gubitka prava na naknadno poduzimanje te procesne radnje i o njemu je sud dužan voditi računa po službenoj dužnosti. Kako je zahtjev podnijet izvan roka od 60 dana od dana izvršenog upisa, prvostepeni sud trebao je takav zahtjev kao zakasnjelu radnju odbaciti i bez upuštanja u ocjenu osnovanosti izvršenog upisa.

Ovaj stav potkrjepljuju i činjenicom da je ugovorom zaključenim između tužitelja - zadrugara i tužene dana 29.6.1989.g. tužena se obavezala da pokrene postupak za pretvaranje potkrovnog prostora u sporni stan, te da odobrenje ishodi, a sve u ime i za račun tužitelja, kao i da u tu svrhu, a opet u ime i za račun tužitelja, koristi sredstva koja je tužitelj udružio.

Polazeći od navedenog propisa i pomenutih ugovora, bio bi ispravan pravni zaključak nižestepenih sudova, da je tužitelj investitor-sticalac građenjem spornog stana kao nove stvari, tim prije što i po odredbama člana 6. stav 1. Zakona o stambenim zadrugama ("Sl. list SRBiH", broj 30/74 i 21/85), a i po odredbama člana 7. stav 2. Statuta zadruge, tužena posluje sa trećim licima u ime i za račun zadrugara. Tužena, međutim, nije zaključila ugovor o sticanju prava nadziđivanja konkretnog potkrovlja u ime tužitelja, a nije u njegovo ime pribavila ni urbanističku saglasnost i odobrenje za građenje, već sve u svoje ime (na nju je preneseno prvenstveno pravo nadziđivanja 17. konkretne stambene zgrade, koje je pripadalo Opštini), paje formalno-pravno tužena investitor spornog stana izgrađenog nadziđivanjem, ali iz navedene zakonske odredbe, te pravne prirode i suštine spomenutog ugovora, proizilazi obaveza tužene da izgrađeni stan prenese u vlasništvo i preda u posjed tužitelju (tužena je ustvari kod sticanja stana nadziđivanjem postupala ne kao zastupnik, već komisionar tužitelja, ali mu je dužna predati sve što je stečeno za njegov račun, u duhu odredaba člana 780.

Zakona o obligacionim odnosima). Nižestepeni sudovi su utvrdili da je u periodu 1993-1994.g., sporni stan upisan u zemljišnim knjigama kao posebno zemljišnoknjižno tijelo, i to na zahtjev tužene, što znači da je bilo dato odobrenje za upotrebu toga stana, jer je ovo bio uslov za uknjižbu. Odobrenje je moglo biti dato, kako to ističe i sama tužena, na osnovu člana 187. Zakona o prostornom uređenju, što znači da je do momenta uknjižbe stan bio izgrađen, samo nisu eventualno bili okončani radovi na opremi stana sa pregradnim elementima, namještajem, sanitarnom opremom i nisu bili obrađeni podovi i zidovi u stanu. Polazeći od odredaba ugovora stranaka od 29.6.1989.g. tužena je, nakon uknjižbe prava raspolaganja na spornom stanu, bila dužna da na tužitelja prenese pravo vlasništva (ovo proizilazi iz pravne prirode tog ugovora, po kome tužena u postupku nadziđivanja postupa u ime i za račun tužitelja, a tužitelj svojim sredstvima, i bez kredita od tužene, gradi stan).

Vještak koji je dao nalaz i mišljenje odgovarajuće je struke i on je našao da su svi izvedeni radovi bili nužni i korisni. Visinu vrijednosti nužnih i korisnih troškova utvrdio je po kriterijima predviđenim zakonom, pa je bez osnova prigovor tužene da je visinu ovih troškova trebao utvrditi vještak financijske struke.

Visina nužnih i korisnih troškova koje je tužilja imala, na osnovu dokumentacije u spisu čija se vjerodostojnost žalbom ne dovodi u pitanje, premašuje dosuđeni iznos. Da su svi izvedeni radovi bili nužni i korisni osobno za tuženu dokaz je i to da tužena bez dodatnih ulaganja predmetni objekat koristi u cjelosti kao kancelarijski prostor. Po jedinstvenom stajališu sudske prakse izraženom u Zaključku broj: 1/90 sa Savjetovanja građanskih odjeljenja ranijih vrhovnih sudova održanom 24. i 25. 10.1990. godine u Subotici, naknada nužnih i korisnih troškova savjesnom i nesavjesnom posjedniku utvrđuje se po cijenama u vrijeme predaje stvari vlasniku.

Nisu osnovani žalbeni razlozi tuženog da poslovođa prodavnice tuženog nije ovlašćeno lice za potpisivanje takve vrste ugovora. 19. Potpisnik ugovora je lice u radnom odnosu kod tuženog, koje obavlja poslove i radne zadatke poslovođenja prodavnice tuženog, pa je ovlašten da zaključuje ugovore ne samo koji spadaju u redovno poslovanje tuženog, nego i ugovore koji su nužni radi obezbjeđenja nesmetanog obavljanja registrirane djelatnosti tuženog. Potpisnik ugovora je lice koje je radilo na poslovima čije je obavljanje vezano za zaključivanje i ispunjenje određenih ugovora, pa je samim time ovlašćeno i za zaključenje i ispunjenje spornog ugovora i za takva lica nije potrebna posebna punomoć zastupnika, a niti se to ovlašćenje upisuje u sudski registar.

Novčane obaveze izražene u do tada važećim Yu dinarima konvertovane su u BH dinare, po odredbama Zakona o novcu RBiH ("Sl. I. RBiH"; broj: 8/92. i 13/94) i Odluke Vlade RBiH o sprovođenju Uredbe (kasnije Zakona) o novcu RBiH ("Sl.

I. RBiH", broj: 13/92), po kursu zamjene 10:1. Tek stupanjem na snagu novog Zakona o deviznom poslovanju ("Sl. list RBiH", broj: 10/94 i 13/94) dana 6.5.1994. g., propisano je u članu 61. da se i prava i obveze domaćih lica iz pravnih poslova zaključenih u RBiH mogu izražavati i izvršavati u stranoj valuti, ali pod uvjetima propisanim zakonom, a izuzetno i propisom Vlade RBiH. Zakonom o uslovima pod kojima se prava i obaveze i poslovi u zemlji mogu izvršavati i izražavati u stranim sredstvima plaćanja ("Sl. I.RBiH", broj: 16/94 i 33/94), utvrđeno je u članu 9. da se i obaveze prema javnim i komunalnim preduzećima mogu izuzetno, po odobrenju Ministarstva finansija, izvršavati u devizama. Po Rješenju Ministra finansija, objavljenom u "Sl.

I. RBiH", broj: 29/94, dozvoljeno je javnim preduzećima 20. naplaćivanje cijene usluga u stranim sredstvima plaćanja od pravnih lica koja svoje prihode ostvaruju u stranim sredstvima plaćanja (to je i tuženi), a isključena je samo mogućnost naplate cijene zemnog gasa u stranoj valuti od pravnih lica koja se finansiraju iz budžeta (to nije tuženi). Dakle, tek od 2. 7.1994.g. kada je stupio na snagu naprijed pomenuti Zakon, tužitelj je mogao tuženom obračunavati cijenu za isporučeni prirodni plin (zemni gas) u DEM i zahtjevati naplatu u toj valuti. Zakoni koji su bili na snazi u međuvremenu, a kojima je bila propisana mogućnost naplate cijena i usluga u stranoj valuti, nisu se odnosili na cijene za isporučeni prirodni plin.

Kako su propisi o novčanom sistemu, te važećoj moneti, prinudnog karaktera, to odredbe protokola sačinjenog između parničnih stranaka dana 9.2.1996. g. o obavezi plaćanja cijene isporučenog plina u DEM i za period od 16.1.1992.g. do 2.7.1994.g. nisu punovažne (član 105. stav 1. u vezi sa članom 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima - ZOO). U ponovnom postupku prvostepeni sud će utvrditi iznos koji tužitelj može osnovano da potražuje u domaćoj valuti (sada KM) na ime cijene za isporučeni plin od 16.1.1992.g. do 2.7.1994.g., te će izvršiti i preračunavanje utvrđenog iznosa po odredbama Zakona o promjeni vrijednosti dinara ("Sl. list RBiH"; broj: 16/94 i 33/94), a potom tako izračunat i iznos dosuditi tužitelju, naravno ukoliko on preinači tužbeni zahtjev na isplatu u zakonom određenoj valuti.

Ovakvu odluku prvostepeni sud temelji na činjenici da je ugovor o zakupu zaključen na neodređeno vrijeme (prestaje sporazumom ili na osnovu otkaza - čl. 26. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija).

Ovakvo stanovište prvostepenog suda nije utemeljeno na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Prvostepeni sud utvrđuje činjenicu da zakupodavac nije izvršio svoju ugovornu obavezu predaje poslovnih prostorija u skladu sa čl. 8. zaključenog ugovora o zakupu i njen značaj zanemaruje kao da obaveza plaćanja zakupnine nema svoj osnov i razlog postojanja u obavezi zakupodavca da tuženom kao zakupoprimcu preda u posjed poslovne pros - torije. Ugovorne strane su i zaključile ugovor sa ciljem da on bude i ispunjen - da budu ispunjene sve ugovorom predviđene obaveze, pa kako nije došlo do istovremenog ispunjena, svaka ugovorna strana je mogla da odbije izvršenje svoje obaveze, osim u slučaju kada je ugovorena ili zakonom određeno da obaveze iz tog ugovora neće biti izvršene istovremeno, ili ako što drugo proističe iz prirode posla (čl. 122. stav 1.

ZOO). Stoga je odbijanje tuženog da ispuni svoju obavezu plaćanja zakupnine i podnesak tuženog kojim je predložio sporazuman raskid ugovora, prvostepeni sud trebao cijeniti kao prigovor neispunjenja ugovora ("exceptio non adimpleti contractus"). Tuženi kao zakupoprimac, u konkretnom slučaju, imao je pravo od- 21. biti po ocjeni ovoga suda, izvršenje svoje obaveze jer zakupodavac nije izvršio niti je bio spreman izvršiti svoju obavezu predaje poslovnih prostorija u posjed tuženom zapisničkim putem. Kako je zakupodavac kao cedent samo ustupio svoje potraživanje po osnovu zakupnine (a ne i ugovor o zakupu) koje je imao prema tuženom (kao dužniku-cesusu) na tužitelja (cesionara), a koje je još u vrijeme ustupanja bilo sumnjivo i koje se cesijom ni u čemu ne mijenja (čl. 436.

ZOO), prvostepeni sud je pogrešno zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Zakupodavac nije ni imao za sporni period pravo na zakupninu, pa to potraživanje koje je predmet spora nije mogao ni prenijeti na tužitelja.

Na osnovu ovako utvrđenih činjenica prvostepeni sud je zaključio da je drugotužena na predmetnom stanu stekla pravo trajnog i nesmetanog korišćenja stana i da je prvotuženi obavezan tužitelju predati u vlasništvo i posjed drugi odgovarajući stan.

Pogrešan je pravni zaključak prvostepenog suda o obavezi prvotuženog da vrati tužitelju drugi odgovarajući stan. Stan koji je predmet ugovora o ustupanju na privremeno korišćenje je individualno određena stvar. Drugi odgovarajući stan koji bi prvotuženi bio obavezan tužitelju predati je neodređena, a i neodrediv a stvar. Prema odredbi člana 124. Zakona o obligacionim odnosima, u dvostranim ugovorima (a ugovor o ustupanju stana na privremeno korišćenje može se smatrati takvim ugovorom), kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što 22 drugo određeno, zahtjevati ispunjenje obaveze ili, pod uslovima predviđenim odredbama člana 125. do 132. navedenog zakona, raskinuti ugovor prostom izjavom ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Kada nije moguće vratiti stvar koja je u izvršenju ugovorne obaveze dana, tada se obaveza vraćanja-da bi se uspostavila restitucija onog stanja kakvo je bilo u vrijeme izvršenja ugovorne obaveze-pretvara u novčanu naknadu (ekvivalent). U ovom slučaju prvotuženi nije u mogućnosti vratiti predmetni stan tužitelju, pa njegova obaveza može glasiti samona novčanu naknadu i to uz izjavu tužitelja da pravo vlasništva na predmetnom stanu prenosi na prvotuženog, a što bi se morala konstatovati i izrekom presude. Dakle, kraj takvog stanja stvari tužitelj, na temelju člana 124. i 262. stav 2. i 4. Zakona o obligacionim odnosima, ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je zbog neispunjenja obaveze prvotuženog pretrpio.

Naknadu treba dosudi, ti u visini tržišne vrijednosti predmetnag stana u vrijeme donošenja prvostepene presude, jer se jedino naknadom štete u toj visini tužiteljeva materijalna situacija može dovesti u ono stanje u kakvom bi se nalazila da nije bilo propuštanja prvotuženog (član 190. ZOO).

Prvostepeni sud je, međutim, utvrdio na temelju isprava navedenih u obrazloženju prvostepene presude, da tuženi nije bio u to vrijeme u stanju tekuće nelikvidnosti, te nije imao potrebe za kratkoročnim kreditom, a da mu je navedena banka istog dana kada je primila novčana sredstva tužitelja doznačila utuženi iznos, ali kao otplatu svoga duga prema tuženom po osnovu ranije zaključenog komisionog ugovora između banke, kao dužnika i tuženog, kao njenog vjerovnika. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primjenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženog, s kojim tužitelj nije u ugovornom odnosu, jer banka nije, postupajući kao nalogoprimac - zastupnik, zaključila u ime tužitelja

Zakonom je propisan postupak davanja na korištenje kao i prava vlasnika da u propisanom postupku podnese zahtjev za vraćanje u posjed svih ili samo određenih nekretnina, te obaveza korisnika da u propisanom roku vlasniku preda nekretnine (čl. 25. do 29. navedenog Zakona).

Po mišljenju ovoga suda privremeni korisnik ima pravni osnov za posjed nekretnina, sve dok mu rješenjem nadležnog organa ne bude naložena da ih preda vlaasniku u posjed, pa nisu osnovani navodi tužitelja da se smatra da privremeni korisnik drži nekretnine bez pravnog osnova (kao tuđu stvar) od časa kad je vlasnik podnio zahatjev nadležnom oganu općine za vraćanje u posjed. Takav zaključak se ne bi mogao izvesti ni na osnovu Zakona o pre- 24. Član 295. Zakona o obveznim odnosima stanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ("Službene novine Federacije", br. 11/98, stupio na snagu 4.4.1998. godine) budući da je i ovim zakonom uređen postupak po zahtjevu vlasnika za vraćanje u posjed nekretnina.

Prema činjenicama koje su utvrdili nižestepeni sudovi tuženom je u stambenom objektu tužitelja dato korištenje 50 m2 u prizemlju. U skladu sa navedenim zakonom, tuženi, dakle, ima pravni osnov da koristi samo taj prostor, a tužitelj ima pravo da uđe u posjed nekretnina koje tuženom nisu date na korištenje (pod uvjetom da općina nije preostali dio dala na privremeno korištenje nekoj drugoj osobi) a isto tako ima pravo, temeljem člana 219. Zakona o obligacionim odnosima, zahtijevati od tuženog da mu naknadi korist koju je imao od upotrebe stambene zgrade koja prelazi mjeru odnosno površinu datu na privremeno korištenje. (Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev- 115/98 od 23. 7.1998.g.J OBAVEZA PLAĆANJA ZATEZNIH KAMATA U PERIODU OD PADANJA DUŽNIKA U DOCNJU DO PRESTANKA GLAVNE TRAŽBINE USUED DENOMINACIJE, NE GASI SE PRESTANKOM GLAVNE OBAVEZE.

Iz obrazloženja: Prvostupanjskom presudom naložena je tuženiku da plati tužitelju zatezne kamate na iznos glavnog duga od 1.499,40 BHD (koji odgovara dugu od 14.994 YUD) od 17.8.1992.g. do 15.7.1994. godine, odnosno od dana uvođenja BHD kao platežnog sredstva do njegove denominacije. Nije žalba u pravu kada prigovara da je sud prvog stupnja pogrešno primjenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio zatezne kamate, iako je našao da je zbog nemogućnosti ispunjenja prestala tuženikova obveza na plaćanje glavnog duga (0,14 BHD) i u tom dijelu njegov tužbeni zahtjev odbio. Pogrešno je pravno stajalište žalbe da prestanak glavnog duga za sobom povlači 24 gašenje i sporednih potraživanja. Naime, valjanost nastanka sporednih obveza uvjetovanaje valjanošću nastanka glavne obveze, ali njihov prestanak nije uvijek međusobno ovisan jedan od drugog.

Istovremeno sa prestankom glavne obveze, prestaju samo one sporedne obveze koje dijele njezinu sudbinu, odnosno koje čine sredstvo pojačavanja ili osiguranja povjeriteljevog prava, kako to proistječe iz čl. 295. stav 2. Zakona o obveznim odnosima. Dospjele zatezne kamate kao sporedni dug ne dijele sudbinu glavnog duga, jer nastaju kao posljedica povrede, odnosna neispunjavanja glavne obveze, pa kao takve ostaju i poslije prestanka glavnog duga.

Prvostepeni sud je na osnovi ovako utvrđenih odlučnih činjenica izveo pogrešan zaključak da naručilac usluge duguje i naknadu poreza na promet usluge jer da u cijenu izvršenih usluga (poresku osnovicu) nije zaključenim ugovorom o zasnivaju pretplatničkog odnosa ni računom broj 2/96 od 27.1.1996. godine, uračunat porez na promet usluga, a da u smislu člana 23. i 24. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, porez na promet usluga tereti korisnika usluge. Prema članu 24. navedenogZakona poreska osnovica poreza na promet usluga je iznos naknade za obavljenu uslugu, a po stavu 2. porez na promet usluga nije sadržan u poreskoj osnovici nego tereti korisnika usluge. Međutim, prema članu 26. i 28. istog Zakona, davalac usluge kao poreski obveznik bio je dužan obračunati porez na promet us-

Kako rod ne propada, tuženi je mogao biti obvezan na ispunjenje ugovorne obaveze, predaju automobila određene vrste i tipa, i kad je ispunjenje ove obaveze bilo otežana zbog u međuvremenu nastupjelih ratnih dejstav"'. Ako su okolnosti iz člana 133. Zakona o obligacionim odnosima nastupile prije padanja tuženog u docnju, tuženi je morao tužbom zahtijevati raskid ugovora, što nije učinio. Pošto nije nastupila objektivna nemogućnost ispunjenja, nema uvjeta za primjenu člana 137. a ni člana 354. Zakona o obligacionim odnosima. 27. Članak 394. Zakona o obveznim odnosima Zato je prvostepeni sud pravilno postupio kada je udovoljio tužbenom zahtjevu, primjenom člana 355. ZOO, jer iz ugovora ne proizilazi da se tuženi obavezao na isporuku prodatog vozila iz određene mase tih stvari, koja bi usljed ratnih dejstava, u cjelini propala.

Takvo stanje je trajalo sve do stupanja na snagu Odluke o obavljanju platnog prometa ("Nar. list HRH-B" broj: 4/93) dana 15.12.1993.g., kada je člankom 2. dozvoljeno plaćanje pored HRD i u DEM.

Ovim novim propisom, a i kasnijim o platnom prometu koje navodi prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude, nije predviđeno pravo vjerovnika da neizmirene tražbine nastale u HRD pretvaraju u tražbine u DEM, po vlastitom nahođenju, te zahtjevaju isplatu u njemačkim markama ili kunskoj protuvrijednosti DEM. Obzirom na iznijeta, od časa kada je na području HZH-B prestalo korištenje Yu dinara kao platežnog sredstva, tražbine izražene u tom novcu moraju se konvertovati u HRD, kao u to vrijeme jedino platežna sredstvo. Ovo proistječe i iz odredbi članka 76. Uredbe o primjeni Uredbe sa zakonskom snagom o 26 računovodstvu na području HZH-B za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja ("Nar.list HZH-B" broj: 4/93) po kome je HRD obračunska valuta kod sačinjavanja godišnjeg obračuna za 1992.g., a preračun u DEM vrši se samo kod revalorizacije materijalnih i nematerijalnih ulaganja, kako slijedi iz odredbi članka 68. pomenute Uredbe.

Na temelju ovlasti iz ove Uredbe, predstojnik Odjela financija HVO HZH-B donio je Naputak za izradu godišnjeg obračuna za 1992.g. (takode objavljen u "Nar.listu HZH-B" broj: 4/93), i po odredbama članka 5. i 6. ovog Naputka, neizmirene tražbine izražene u Yu dinarima, koje potječu iz dužnička-vjerovničkih odnosa (takva je i konkretna) iskazuju se u bilansu stanja u HRD, dok se u smislu čl. 7. i 9. navedenog Naputka revalorizacija materijalnih i nematerijalnih ulaganja i ratna šteta iskazuje u DEM. Tužitelj je, dakle, tražbinu u Yu dinarima morao konvertovati u HRD po kriterijima iz čl. 5. i 6. pomenutog Naputka. Polazeći od tečajne liste, koja je prilog Naputka, sudski vještak je izračunao i varijantu pretvaranja Yu dinara u HRD i našao da bi tražbina iznosila 1,757.644 HRD.

Kako se po odredbama čl. 2. i 4. Uredbe o načinu i rokovima preračunavanja iznosa izraženih u hrvatskim dinarima u kune i lipe ("Nar. list HRH-B", broj: 18/94), tražbine izražene u HRD pretvaraju u kune u omjeru 1.000 HRD za 1 kunu, tražbina tužitelja iznosi 1.757,64 kune. Prvostupanjski sud je mogao tužitelju dosuditi po pravnom osnovu koji je ranije naveden, samo tražbinu u ovom iznosu i u ovoj valuti, polazeći od prinudnih propisa o novčanom sustavu, koje je morao primjeniti. Samo ovakvo presuđenje odgovara i načelu monetarnog nominalizma izraženom u članku 394. ZOO. Novčana tražbina tužitelja prvotna iskazana u Yu dinarima, pretvorena je silom prinudnih propisa u tražbinu iskazanu u HRD, a potom u kune, te se mora namiriti u onom broju novčanih jedinica na koje poslije konvertovanja obveza glasi.

Ako je, međutim, šteta koju je vjerovnik pretrpio zbog dužnikovog zakašnjenja veća od visine zatezne kamate, on ima pravo da zahtijeva od dužnika razliku do potpune naknade štete (član 278. stav 2.

ZOO). Prema navedenim odredbama Zakona o obveznim odnosima postojanje takve štete ne proizilazi iz same činjenice da je dužnik pao u docnju sa ispunjenjem novčane obaveze. Postojanje veće štete od visine kamata vjerovnik je dužan dokazati po opštim pravilima, kao i obim štete (član 266. ZOO), a sud je kod tako postavljenog zahtjeva dužan utvrditi sve odlučne činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva za naknadu štete. Stoga prvostepeni sud nije mogao samo na osnovu mišljenja vještaka zaključiti da je tužitelju nastupila šteta u vidu izmakle koristi. Prilikom odlučivanja o ovom dijelu zahtjeva, prvostepeni sud mora da ima u vidu da se u pravilu zateznom kamatom nadoknađuje šteta zbog zakašnjenja u ispunjenju novčane obaveze (šteta zbog nekorištenja novcem), što znači i izmakla korist, te da se šteta koja prevazilazi iznos kamata mora iskazati kao konkretna šteta (npr.obustavljanje djelatnosti povjerioca zbog nedostatka novčanih sredstava, veći izdaci koje je imao za nastavak poslovanja od onih koje bi imao da je dužnik ispunio obavezu na vrijeme, neka konkretna ušteda koja je izostala i sl.).

Pod izgubljenom dobiti treba podrazumijevati samo onu dobit za koju je izvjesno da bi je povjerilac, prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima slučaja, ostvario da je dužnik svoju obavezu ispunio kako treba, tako da se naknada za ovaj vid štete ne može utvrđivati na apstraktan način, polazeći od aproksimativnog procenta izgubljene dobiti u odnosu na dugovani iznos i potom uvećavanju ovog iznosa konformnim metodom obračuna, kako je učinio vještak.

U vrijeme zaključenja prodajnog ugovora bio je na snazi Zakon o trgovini ("Službeni list SFRJ" br. 46/90 -kasnije preuzeti kao zakon u Bosni i Hercegovini). U članku 32. stavak 1. ovog zakona, propisano je da se smatra špekulacijom korištenje stanja na tržištu radi sticanja neosnovane imovinske koristi, a u stavku 2. ovog članka - toč. 5. i 6.-navedeni 31. su kao primjeri ne ugovaranje roka isporuke robe ili isporuka robe poslije ugovorenog roka po cijeni višoj od cijene koja je važila na dan isporuke robe utvrđen ugovorom, izričito ili prećutno uvjetovanje prodaje robe uplatom cijene unaprijed i ne priznavanje odnosno neobračunavanje kupcu kamate koju je utvrdila banka prodavca.

Prema utvrđenju prvostupanjskog suda, parnične stranke nisu ugovorile rok isporuke, tužitelj je platio ugovorenu cijenu, a tuženik nije istovremeno ispunio svoju obavezu, pa ni u roku od 8 dana od dana primljene uplate. U takvom slučaju tuženik koji kasni sa ispunjenjem obaveze dužan je tužitelju, od dana kada je pao u docnju, platiti kamatu (članak 32. stav 2. toč.6. Zakona o trgovini) po stopi po kojoj bi banka u sjedištu tuženog, kao prodavca, obračunala kamatu da su kod nje novčana sredstva bila uložena, kao oročeni depozit sa rokom oročavanja koji odgovara periodu docnje.

Kod ovakvog stanja stvari, a koje između parničnih stranaka nije ni sporno, osnovani su žalbeni navodi drugotuženog da u ovoj pravnoj stvari tuženi nisu solidarni dužnici. 32. U ovoj pravnoj stvari drugotuženi nije solidarni dužnik, jer nije potpisnik ugovora o kratkoročnom kreditu, niti je lice koje je potpisalo izjavu o jamstvu. Prema odredbi člana 998. Zakona o obligacionim odnosima, ugovor o jamstvu obavezuje jamca samo ako je izjavu o jamčenju učinio pismeno, što znači da jamac izjavu o jamstvu mora lično i potpisati. Prvostepeni sud je pogrešno primjenio materijalno pravo kada drugotuženog smatra solidarnim dužnikom. Izdavanjem akceptnog naloga drugotuženi nije postao solidarni dužnik. Njegova izjava volje o jamčenju nije izjava jamca kao platca, nego izjavao jamčenju samo sredstvima sa računa, a ne i svom imovinom.

Ovakvo, inače bitno činjenično stanje, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio i na njega pravilno primjenio materijalno pravo (čl. 32. stav 1. i 2. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija), kada je udovoljio tužbenom zahtjevu.

Sud prvog stupnja imao je u vidu ugovor o zakupu kojeg je tuženik zaključio sa umješačem, ali se opravdano njime nije bavio kada je na pravilan način odbio tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije i našao da je tužitelj kao vlasnik poslovnog prostora (na pismeni zahtjev tuženika - dakle bez prisile) zaključio pravno valjan ugovor o zakupu, koji je prestao istekom ugovorenog vremena. Tužitelj dakle, kao vlasnik traži zaštitu svoga prava nakon što je prestao ugovor kojim ga je on svojom voljom bio ograničio i u obimu kojem ga za vrijeme trajanja ugovora nije mogao izvršavati. Prestankom ugovora uspostavlja se djelovanje njegovog prava prema svakome (erga omnes), tako da tužitelja ni na koji način ne veže ugovor kojeg su o njegovom poslovnom prostoru zaključile treće osobe kao ne vlasnici.

Budući je tužiteljevo pravo upisano u zemljišnu knjigu, za sada je bez značaja i činjenica da se o pravu vlasništva ili pravu raspolaganja kao njegovom obliku, vodi sudski spor. Nije sud prvog stupnja pogriješio ni kad nije prihvatio tuženikov prijedlog za prekid ovog postupka zbog vođenja spora o vlasništvu, jer bi time očito na štetu tužitelja, a u korist tuženika (koji nije ni stranka u tom postupku) došlo do nezakonitog produljenja zakupnog odnosa.

Zakona o zabrani raspolaganja imovinom, prijenosu sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji RBiH iz drugih država ("Sl. list RBiH", broj: 4/95 i 37/95 -u daljem tekstu: Zakon o zabrani...), naglašavajući da je opština stekla pravo upravljanja nad imovinom pravnih osoba.sa područja Srbije, pa i poslovnim prostorom, koji je u vršenju toga prava mogla, temeljem člana 13. pomenutog zakona, davati na privremeno korištenje tužiteljima putem ugovora kakvi su osporeni, uz ugovaranje zakupnine, neovisno od reorganizacije tužitelja. Ovaj stav prvostepenog suda ne može se prihvatiti bez daljnjeg utvrđivanja i ocjene bitnih činjenica. Iz odredaba člana 7. Zakona o zabrani... proizilazi samo da se na temelju statusnih promjena poslovnih jedinica iz drugih republika bivše SFRJ izvršenih na osnovu ovog zakona i Uredbe o privremenoj zabrani prometa nepokretnosti i statusnih promjena privrednih subjekata iz drugih republika na teritoriji SRBiH -u daljem tekstu Uredba ("Sl. list SRBiH", br. 33/91), ne mogu mijenjati vlasnički odnosi na sredstvima u društvenom vlasništvu, što znači da se poslovne jedinice sa sredstvima u društvenom vlasništvu ne mogu organizovati kao preduzeća u mješovitom ili privatnom vlasništvu, pa se ne može prihvatiti širi smisao koji ovoj odredbi daje prvostepeni sud.

Imovina poslovnih jedinica bez svojstva pravne osobe na teritoriji BiH, koja pripada 30 pravnim osobama sa područja Srbije, data je na upravljanje opštinama, kako proizilazi iz člana 11. Zakona o zabrani..., ali ako se te poslovne jedinice organizuju kao samostalna pravna lica (preduzeća) u smislu člana 3. ovog zakona, imovina se njima dodjeljuje na korištenje ugovorom koji zaključuje nastala preduzeće s nadležnim organom opštine koji upravlja imovinom (član 13. stav 1. Zakona o zabrani...). Samo izuzetno se ova imovina može privremeno dati na korištenje drugim pravnim licima, u smislu člana 13. stav 2. i člana 14. pomenutog zakona u skladu sa odredbama Uputstva o načinu i usi ovima dodjele imovine poslovnih jedinica bez svojstva pravne osobe... ("Sl. list RBiH" br. 35/95).

Ova imovina, svakako kada je dodjeljena na korištenje preduzeću organizovanom u skladu sa odredbama člana 3. Zakona o zabrani..., privremeno se upusuje kao osnivački ulog opštine u preduzeću (novelirani član 3. stav 3. Zakona o zabrani...). Poslovne jedinice bez svojstva pravne osobe koje pripadaju pravnim licima sa područja Srbije mogle su se organizovati kao preduzeća, odlukom zaposlenih, samo uz prethodnu saglasnost nadležnog ministarstva, a nakon novele člana 3. Zakona o zabrani... (od 3. TO.1995.g.), samo odlukom skupštine opštine, a na inicijativu zaposlenih radnika, ukoliko nisu već ranije organizovana kao preduzeća u skladu sa odredbama naprijed spomenute Uredbe, što proizilazi iz člana 6.

Zakona o zabrani... Od stupanja na snagu novele Zakona o zabrani... kada je eksplicitno propisano da se privremeno imovina povjerena preduzeću organizovanom po odredbama člana 3. ovog zakona smatra osnivačkim ulogom opštine, prestala je mogućnost izdavanja poslovnih prostorija koje ulaze u tu imovinu, u zakup preduzećima nastalim statusnim promjenama poslovnih jedinica. Ova preduzeća se moraju organizovati kao društva sa ograničenom odgovornošću (kako su tužitelji i organizovani) a u smislu člana 50. Zakona o preduzećima ("Sl. novine Federacije BiH"; broj: 2/95) osnivački ulozi mogu biti u novcu, stvarima i pravima. Ovo znači da osnivač (makar i privremeni) ne može zahtjevati od preduzeća naknadu u vidu zakupnine za korištenje stvari unesene kao ulog.

Dakle, počev od 3. TO.1995.g. prestala je obaveza tužitelja da plaćaju zakupninu po ugovorima o privremenom korištenju poslovnog prostora (ovakvi ugovori se i ne mogu zaključiti sa preduzećima koja su nastala od poslovnih jedinica pravnih lica sa područja drugih republika, jer se njima imovina ne dodjeljuje na privremeno korištenje, već na neodređeno vrijeme do zaključenja međudržavnog ugovora o regulisanju - zaštiti imovinskih prava, kako proizilazi iz člana 3, a i 13. stav 1. Zakona o zabrani...). Tužitelji bi, dakle, mogli zahtijevati utvrđenje da su ugovori o dodjeli poslovnih prostorija u dijelu kojim su obvezani na plaćanje zakupnine prestali da važe počev od 3.10.1995. g. (takav zahtjev je, kao manji, sadržan u većem zahtjevu za utvrđenje ništavosti, odnosno poništenja ugovora u cjelini i to od samog zaključenja), ali bi vraćanje plaćenog po ugovorima iza navedenog datuma mogli tražiti samo ako se utvrdi da su za to ispunjene pretpostavke iz člana 211.

Zakona o obligacionim odnosima. Ovo sve, međutim, pod uslovom da su tužitelji organizovani kao preduzeća u skladu sa odredbama Zakona o zabrani.... Tužitelji, naime, nisu se organizovali u skladu sa odredbama tada važećeg Zakona o preduzećima ("Sl. list SFRJ", broj: 77/88 do 61/90), preuzetog kao zakon RBiH, a niti po odredbama naprijed navedene Uredbe. U spisu postoji fotokopija rješenja Ministarstva trgovine Vlade R/FBiH od 8.5.1995.g. o davanju saglasnosti četvrto tužitelju, da se

Nagrada za zastupanje u parnici punomoćnika advokata se određuje po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.koju donosi Advokatska komora, uz saglasnost Ministarstva pravde FBiH, a advokat je dužan da se kod naplate naknada pridržava Tarife (član 16. i 33.

Zakona o advokaturi, "Sl. list SRBiH", broj 39/89 i "Sl. list RBiH", broj 12/92 i 13/94). Po odredbama člana 39. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Sl. list SRBiH", broj 34/90), advokat može ugovoriti sa strankom koju zastupa, veću nagradu od propisane Tarifom, kada zbog komplikovanosti predmeta, obima potrebnog rada ili drugih okolnosti, nagrada predviđena Tarifom ne bi bila odgovarajuća, no ovaj ugovor mora biti sačinjen u pismenom obliku. Ovo je jedini slučaj kada je Tarifom dopušteno odstupanje od njenih odredaba u pogledu visine i drugih uslova naplate nagrade za zastupanje po advokatu u pojedinačnim predmetima zaastupanja, a stranke i ne tvrde da je ovakav ugovor zaključen.

Nije, dakle, dopušteno ugovaranje nagrade advokatu zavisno od ishoda s ora (uspjeha zastupanja). Advokat-punomoćnik stranke, ima pravo na naplatu nagrade poslije svake radnje zastupanja (izvršenog rada), kako posredno proizilazi iz odredaba člana 48. stav 1. Tarife, pa nije punovažan ni eventualni ugovor da će pravo na nagradu dospjeti tek po okončanju parnice u kojoj je advokat zastupao parničnu stranku. U konkretnom slučaju, čak i da je takav ugovor zaključen, pa i kada bi se smatralo da Je punovažan, pravo tužioca na naplatu nagrade bi bilo dospjelo, jer mu je tuženi, podneskom od 2.4.1996. godine otkazao daljnje zastupanje u parnici. Ugovor o odlaganju plaćanja nagrade do okončanja parnice očito podrazumijeva da će advokat stranku zastupati sve do krnja parnice, pa kada stranka SVOJOm radnJom ovu vezu prekine, mora se smatrati 35. dospjelim potraživanje nagrade a zastupanje advokata-punomoćnika do časa otkaza punomoći.

Prvostepeni sud, međutim, nije utvrdio bitne činjenice za pravilan obcačun visine nagrade na koju ima pravo tužilac, nItI se I obrazloženja prvostepene pJesude vIdI na koji je način obračun izvršen. Članom 48. Tarife propisan je različit način obračuna aknade zavisno od toga da li advokat zahtIJeva nagradu od stranke kju zastupa 111_ sud određuje naknadu troškova zastupanJa na teret protivne stranke. Samo _u ovom drugom slučaju, prema odredbama člana 33-a Zakona o advokaturi i člana 48. stav 3. Tarife, sud primjenjuje tarifu koja je na snazi vrijeme donošenja odluke._ U rvom slučaju, kakav je konkretni, u smislu člana 4_8.. stav 1. i 2. Tarife, primjenjuje se tar!fa koJa Je na snazi u trenutku kada je rad izvršen, ali se vrijednost boda izračunava prema tarifi o vrijednosti boda u trenutku naplate advokatske nagrade.

Rukovođenje u Ministarstvu je zasnovano na načelima jedinstvenog rukovođenja izvršavanjem poslova iz djelokruga Ministarstva i odlučivanjao usmjeravanju rada i upotrebi snaga i sredstava Službe državne bezbjednosti i Policije, kao i obaveznog izvršavanja odluka, naređenjai rješenja pred postavljenog rukovodi oca, odnosno starješine (član 11.

Zakona o primjeni Zakona o unutrašnjim poslovima). Ovo je u skladu i sa odredbama člana 31. stav 3. Zakona o obrazovanju i radu okruga ("Službeni list RBiH" broj 12/92, 14/92, 18/92, 21/92, 3/93, 22/93, 13/94, 9/95 i 33/95) iz kojih proizlazi da poslovi i zadaci u oblasti unutrašnjih poslova u okrugu nisu dati u nadležnost okruga, već je izričito određeno da te poslove vrši centar službi bezbjednosti kao organizaciona jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova. Iz navedenog proizlazi da je Centar službi bezbjednosti u T. 1994. godine, dakle, u vrijeme kada su prema tvrdnji tužioca nastali dužničko povjerilački odnosi iz kojih proizlazi obaveza tuženog da plati utuženi iznos, iako je bio van sjedišta Ministarstva unutrašnjih poslova, bio u sastavu Jedinstvene službe državne bezbjednosti u BiH koja se finansirala iz budžeta BH:.

Kako prava i obaveze Ministarstva unutrašnjih poslova Vlade RBiH, kasnije F/R Bi H, Zakonom o unutrašnjimposlovima TPK ("Službene novine TPK" broj 3/96) nisu prenesene na Kanton jer je odredbom člana 85. tog zakona, koJa Je donesena u smislu odredaba člana 77, te 81. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH ("Službene novine FBiH" broj 1/96) jedino utvrđena obaveza Ministarstva Kantona da preuzme radnike CSB,:_., a_ ni:, i nep_odmirene finansijske obaveze, tuženi nije pasivno legIt1- misan u ovom sporu. Čak da je bilo propisano da s stanice javne bezbjednosti organi okruga, tuženi ne bI bio dužan da izvrši utuženu obavezu, jer su se potrebe okruga finansirale iz sredstava republičkog budžeta, kome su, nakon prestanka rada okruga, vraćena neutrošena fi-nansijska sredstva - član 4.

Zakona o prestanku važenja Zakona o obrazovanju i radu okruga ("Službeni list RBiH" br. 6/96).

Po odredbama Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica ("Sl. list SFRJ", br. 24/76 i 17/90) koji uređuju pred ratne obaveze prednika tuženoga kao osiguravatelja iz osnova autoodgovornosti, osiguravatelj je bio dužan da naknadi svu štetu do visine ugovorenih osiguranih svota, koju pretrpi žrtva saobraćajne nezgode izazvane upotrebom motornog vozila, na ličnim dobrima i imovini koju bi bio dužan da nadoknadi vlasnik odnosno korisnik motornog vozila, tj. njegov osiguranik.

O osnovu odgovornosti i obimu naknade odlučuje se po pravilima o odgovornosti usljed upotrebe motornog vozila, dakle, po odredbama čl. 173. do 178., te čl. 185. do 197., kao i čl. 200. do 205. Zakona o obligacionim odnosima. A to znači da se o obavezama tuženoga sudi po propisima o vanugovornoj (deliktom prouzrokovanoj) šteti pa je bez osnova pozivanje tuženoga na odredbu čl. 263. Zakona o obligacionim odnosima, koja se odnosi na oslobađanje dužnika od odgovornosti za štetu nastalu neispunjenjem, odnosno zakašnjenjem u ispunjenju ugovorne obaveze. U pitanju je obaveza naknade vanugovorne štete oštećenom prouzrokovane upotrebom motornog vozila osiguranika tuženog, dakle, u is-punjenju osiguranik ove obaveze koja ne potiče iz ugovora sa oštećenim.

Osnov te obaveze tuženoga nalazi se neposredno u zakonu, a samo posredno potiče iz ugovora zaključenog između tuženoga kao osiguravatelja i njegovog osiguranika. Takođe, bez osnova je pozivanje tuženoga na odredbu čl. 354. Zakona o obligacionim odnosima jer je obaveza tuženoga izražena u novcu (generična obaveza). Do prestanka obaveze u smislu navedene odredbe može doći samo usljed objektivne fizičke nemogućnosti ispunjenja obaveze, odnosno propašću individualno određene stvari koja je predmet obaveze ili apsolutne nemogućnosti izvršenja radnje. U ovom slučaju, u pitanju je novčana obaveza tuženog po osnovu autoodgovornosti (naknada štete), pa posljedice agresije nemaju uticaja na osnovanost i visinu obaveze tuženoga.

Prema odredbi člana 9. Zakona o pretvaranju kapitala društva osiguranja i reosiguranja u RBiH ("Sl. list RBiH"; broj: 2/96) za period od 3 godine od dana prestanka ratnog stanja obustavlja se izvršenje pravosnažnih sudskih presuda donesenih po osnovu naknade štete nastale do 6. aprila 1992. godine, po osnovu obaveznog osiguranja, a prema članu 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba ("Sl. novine Federacije BiH", broj: 6/98) na iznos naknade štete (glavnica) određene izvršnim ispravama i vansudskim poravnanjima iz osiguranja, ne obračunavaju se kamate za čitav period rata odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini. Neposredna ratna opasnost u Bosni i Hercegovini prestala je sa danom 23.12.1996. godine, a tužilja kamate zahtjeva počev od dana 27.12.1996. godine.

Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Pž. 73/98 od 21.4.1998.g.)

To što se na poleđini mjenica nalaze potpisi zakonskog zastupnika drugotuženog i pečati drugotuženog ne znači da i drugotuženi ima svojstvo avaliste.

Uz potpise zakonskog zastupnika drugotuženog i pečate drugotuženog nema izjava o avalu ni datuma avaliranja mjenice pa se tzv. bjanko avalom potpisima i pečatima) na poleđini mjenica ne stiče svojstvo avaliste. Samo po formi tzv. puni aval se može dati i na nekom drugom dijelu mjenice poleđini) jer iz njegove sadržine nedvosmislena proizilazi da se radi o mjeničnom avalu, a ne nekoj drugoj mjeničnoj radnji. Da bi bjanko aval bio pravno valjan, potpisi avaliste moraju da budu stavljeni na licu mjenice ispod mjeničnog sloga, kako bi se znalo da se radi o avalu (član 30. Zakona o mjenici). U ovom slučaju u pitanju je bjanko indosament, a drugotuženi je indosant koji solidarna odgovara sa ostalim mjeničnim dužnicima.

Kako je indosant regresni mjenični dužnik, drugotuženi bi bio obavezan isplatiti utuženi iznos samo ako su mjenice podnijete na naplatu i ako je odbijanje isplata utvrđeno protestom (čl. 42. do 53. Zakona o mjenici).

Neutvrđivanjem činjenice da li je ugovor o doživotnom izdržavanju duže vrijeme izvršavan odnosno sve do smrti primaoca izdržavanja, nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo.

Naime, ranijim ukidnim rješenjem date su upute prvostepenom sudu da se u ponovnom postupku utvrdi da li je davalac izdržavanja duže vremena izvršavao ugovorne obveze, izražavajući pri tome pravni stav da bi u slučaju da sudija nije pročitao sadržinu ugovora ugovaračima (u toj fazi postupka nije bilo utvrđeno da sudija nije uopšte ovjerio ugovor) ugovor bio valjan, ukoliko je duže vremena izvršavan. S obzirom da je u ponovnom postupku utvrđen da sudija nije uopšte ovjerio ugovor, nije odlučno da li je ugovor duže vremena izvršavan jer se zbog nedostatka ovog bitnog elementa forme ugovora, koji ga čini apsolutno ništavim, isti ne može konvalidirati ni dugogodišnjim izvršavanjem obaveza iz ugovora.

Prema odredbi člana 48. stav l.navedenog zakona ne može se nosiocu stanarskog prava dati otkaz ugovora o korištenju stana iz razloga što stan ne koristi duže od šest mjeseci, ali najduže do pet godina, pored ostalog i u slučaju ako odlazi privremeno na rad u drugo mjesto u zemlji u svojstvu radnika preduzeća.

Prema odredbi stava 2. navedenog člana, nosiocu stanarskog prava omogućeno je da u navedenom slučaju može cijeli stan ili dio stana izdati na korištenje drugom licu kao podstanaru, ali samo ako je prethodno ponudio davaocu stana da on odredi podstanara, a ovaj to nije odredio u roku od 30 dana od dana prijema ponude, a u protivnom u skladu sa odredbom stava 3. istog člana, davalac stana na korištenje može otkazati korištenje stana nosiocu stanarskog prava. U slučaju kada postoji razlog nekorištenja stana u smislu člana 4 7. stav 1. tačka 6. navedenog zakona, a za vrijeme nekorištenja stana nosilac stanarskog prava izda cio ili dio stana podstanaru, ali prethodno nije ponudio davaoca stana na korištenje da on odredi podstanara, davalac stana na korištenje ima pravo da nosiocu stanarskog prava otkaže ugovor o korištenju stana.

Naime, postojanje razloga nekorištenja stana iz člana 4 7. stav 1. tačka 6. navedenog zakona, isključuje mogućnost otkaza ugovora o korištenju stana jedino u slučaju kada nosilac stanarskog prava za vrijeme nekorištenja stana isti nije izdao podstanaru, a u protivnom, tj. kada je stan odnosno dio stana izdao podstanaru kao u konkretnom slučaju, za ocjenu postojanja uslova za otkaz ugovora o korištenju stana odlučna je činjenica postupanje nosioca stanarskog prava u skladu sa odredbom člana 48. stav 2. navedenog zakona.

Uredbom sa zakonskom 36 snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti u članku 1. propisano je da će se oba navedena zakona primjenjivati i za vrijeme ratnag stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti, ako ovom uredbom nije drugačije uređeno. Ovom uredbom nisu izmijenjene odredbe navedenih zakona koji se odnose na zaštitu prava radnika u preduzeću, i prava na sudsku zaštitu, a nije isključena ni primjena odredaba člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa o roku za podnošenje tužbe.

Tuženi organ je odlučujući po njihovoj žalbi donio osporeno rješenje kojim je naložio prvostepenom organu da u roku od 30 dana od dana prijema tog rješenja donese rješenje po zahtjevu M. N. i drugih u upravnoj stvari otvaranja puta preko parcele F.

D. Protiv tog rješenja tužitelji su tužbom pokrenuli upravni spor. Osporenim rješenjem odlučena je o procesnom pravu podnosilaca zahtjeva, koji su izjavili žalbu zbog "ćutanja administracije" prvostepenog organa tražeći da tuženi organ 45. meritorna odluči o njihovom zahtjevu, i; ia se li takvom 11pravoom pos 1ipk11 oe roag1, pojavitL T ao stranke lica koja njsu podnosioci.Tahtjeva i žalbe odnosno t1ižitelji. Kako je osporenim rješenjem od/učeno o procesnom pravu podnosioca zahtjeva i žalbe u upravnom postupku, neosnovani su svi navodi tužitelja obzirom da se odnose na činjenice od kojih zavisi osnovanost ili neosnovanost podnesenog zahtjeva o kojem u dosadašnjem postupku nije ni odlučena. pošto se - procesna pra lični interes z _Q__Qravu ili neposrednom ličnom i teretu podnosioca zahtjeva, to tužitelji nisu ovlašteni na. pokretanje 11pravoog spora jer nisu stranke u postupku (član 2. stav 1.

ZUS-a). Stoga je valjalo tužbu odbaciti na osnovu člana 26. stav 1. tačka 3. u vezi sa članom 85. Zakona o upravni i,1 sporovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98).

Ovim zakonskim odredbama, kao ni drugim, nije propisano ko može izjaviti žalbu, ali je u odredbama člana 42. stav 1, koji propisuje rok za izjavljivanje žalbe, navedeno da taj rok teče od dana dostavljanja sudske odluke stranci koja podnosi žalbu, što bi indirektno ukazivala da i pravo na žalbu pripada stranci, odnosno strankama.

Da bise došlo do tačnog odgovora na ovo pitanje mora se poći od odredaba člana 2. istog zakona, kojim je regulisano načelno pitanje legitimacije za pokretanje upravnog spora i propisano pod kojim uslovima razne kategorije pravnih subjekata mogu pokrenuti upravni spor, dakle steći stranačku legitimaciju kako za podnošenje tužbe, tako i za izjavljivanje žalbe, kao redovnog pravnog sredstva po Zakonu o upravnim sporovima. U stavu 1. člana 2. ZUS-a, propisano je da građanin ili pravna osoba ima pravo da pokrene upravni spor (a zatim i da koristi pravna sredstva predviđena tim zakonom) ako smatra da joj je upravnim aktom povrijeđena neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu. Da bi se, dakle, neka osoba mogla smatratistrankom u smislu Zakona o upravnim sporovima, uslov je da se u predmetu spora rješava u nekom njenom pravu ili obavezi ili da 61 r e e.nJemLe. upravne sWcrri7:51 Tč7nđirektno odlučena i o ri'f;-žm om, mzasfićen om pravnom interesu.

Tuženi, koji je samo donio os oreni akt, ne rITTlZe'Qiti_s ral]_ au napl].ifill_na1,1 enom smislu, jer se tim aktom nije rješavalo o nje- -govom pravu, obavezi ili pravnom interesu, niti to može biti, budući da se u upravnom sporu (kao ni u upravnom postupku koji se okončava donošenjem akta) nikada i ne rješava o nekom pravu, obavezi ili pravnom interesu donosioca rješenja, nego o pravu, obavezi ili pravnom interesu tužioca i zainteresovane osobe, a on je taj koji o tome odlučuje, pa stranka, koja nije zadovoljna njegovim aktom, traži zaštitu kod suda pobijajući zakonitost tog akta kojim je on kao donosilac odlučio o stvari. Stoga i tuženom nedostaje svojstvo stranke u onom smislu koji propisuje Zakon o upravnim sporovima.

I iz odredaba čl. 358. stav 3. Zakona o parničnom postupku, koje se shodno primjenjuju na osnovu člana 60. Zakona o upravnim sporovima, proizilazi da pravo na izjavljivanje žalbe ima samo ona 38 osoba, koja ima pravnog intreresa za podnošenje žalbe (osoba o čijem je pravu, obavezi ili neposrednom ličnom interesu zasnovanom na zakonu odlučena), pa primijenjeno na žalbu protiv prvostepene presude donesene u upravnom sporu, to ne može biti donosilac osporenog akta, koji je na osnovu javnog ovlašćenja odlučivao o pravu ili obavezi neke osobe u pojedinačnoj stvari i o tome odlučio rješenjem, čija se zakonitost ocjenujuje u upravnom sporu. Ovo i bez obzira na odredbe člana 18. ZUS-a, kojim je propisano da je tužena strana u upravnom sporu nadležni organ, čiji se akt osporava, dakle donosilac akta, jer time taj organ nije postao nosilac prava ili obaveza o kojima je odlučivano u odnosnoj upravnoj stvari, niti je upravnim aktom tangiran njegov neposredni lični pravni interes, pa nije ni stekao ona svojstva stranke u upravnom sporu koja propisuje ZUS za stranku koja je ovlašćena na izjavljivanje žalbe protiv prvostepene presude, a koja su već naprijed navedena.

Zakon o upravnim sporovima je u članu 2. stav 3. i 5. predvidio pravo da kao stranka može da učestvuje u upravnom sporu i nadležni tužilac ili drugi zakonom ovlašćeni organ kada je upravnim aktom povrijeđen zakon u korist građanina ili pravne osobe, kao i pravobranilac pod uslovima iz stava 5. tog člana čime je dovoljno obezbijeđena zakonitost (takvo stranačka svojstvo nije predviđeno i za donosioce konačnih upravnih akata). Zbog svega izloženog ovaj sud nalazi da tuženi nije ovlašćen da izjavi žalbu protiv presude prvostepenog suda, kojom je rješavano o zakonitosti akta, kojim je odlučena o tužiteljičinom pravu, odnosno kojom je tangiran njen pravni interes. Osim toga, pobijanom presudom prvostepenog suda je poništen upravni akt i predmet vraćen donosiocu tog akta na ponovno rješavanje, dakle nije meritorna odlučena o stvari koja je bila predmet spora, pa tom presudom nije ni moglo doći do povrede prava ili pravnog interesa tuženog o čijem pravu ili pravnomintreresu nije ni odlučivano u upravnom sporu.

Radi toga tuženi nema pravo na izjavljivanje žalbe protiv pobijane prvostepene presude kojom nije meritorna ni odlučena o upravnoj stvari, jer žalba po zakonu u takvom slučaju nije dozvoljena. S obzirom na iznijete razloge ovaj sud je, primjenom člana 42. stav 4. Zakona o upravnim sporovima, odbacio žalbu kao izjavljenu od neovlašćenog lica i nedozvoljenu.

U ovom slučaju upravni spor nije pokrenula društveno politička zajednica, odnosno Kanton S., nego njen prvostepeni organ uprave čije rješenje je u žalbenom postupku poništeno, a putem Javnog pravobranilaštva grada S.

Kako se iz navedene zakonske odredbe vidi da pravo na pokretanje upravnog spora protiv drugostepenog rješenja pripada samo društveno-političkoj zajednici, a ne i njenim organima koji su rješavali u prvom stepenu, to je očigledno da tužitelj nema aktivnu stranačku legitimaciju u smislu člana 12. citiranog zakona za pokretanje upravnog spora. Upravnim aktom koji donosi prvostepeni organ nikad se ne rješava o njegovom pravu 47. Članovi 4. i 9. Zakona o upravnim sporovima ili pravnom interesu zasnovanom na zakonu, nego o pravu ili pravnom interesu stranke u upravnom postupku. Uostalom, pravo na pokretanje upravnog spora od strane prvostepenog organa uprave bilo bi suprotno načelu dvostepenosti kao jednom od osnovnih načela upravnog postupka, kojim se strankama obezbjeđuje pravo na žalbu protiv rješenja donesenih u prvom stepenu.

Isto tako, nema uslova ni za pokretanje upravnog spora po članu 2. stav 2. preuzetog ZUS-a (sada član 15. u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o upravnim sporovima -"Sl.novine FBiH", broj 2/98), jer tužilac u ovoj upravnoj stvari nije nosilac prava ili obaveza o kojima se rješavalo u upravnom postupku Kako iz izloženog slijedi da tužilac ne spada u krug lica koja su po ZUS-u ovlaštena na pokretanje upravnog spora, to se njegova tužba ima smatrati nedozvoljenom, zbog čega ju je sud i odbacio primjenom člana 26. stav 1. tačka 3. u vezi sa članom 85. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine FBiH", broj 2/98). (Rješenja Vrhovnog suda FBiH, broj: U- 70/97 od 25.8.1998. godine, U-950/98 i U-990/98-od 2.9.1998. godine) NALAZ, OCJENA I MIŠLJENJE STRUČNOG ORGANA ZA OCJENJIVANJE SPOSOBNOSTI LICA ZA VOJNU SLUŽBU NEMA KARAKTER UPRAVNOG AKTA U SMISLU ČLANA 9.

ZAKONA O UPRAVNIM SPOROVIMA POŠTO SE NJIME NE ODLUČUJE O PRAVU ILI OBAVEZI VOJNOG LICA, TE SE PROTIV ISTOG NE MOŽE VODITI NI UPRAVNI POSTUPAK NI UPRAVNI SPOR. Iz obrazloženja: U odredbama člana 9. stav 2. Zakona o upravnim sporovima ("SI.novine FBiH", broj: 2/98) određen je pojam upravnog akta u smislu tog zakona, koji ga definiše kao akt kojim nadležni organ (pojam organa dat je u članu 4. tog zakona) rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravne osobe u kakvoj upravnoj stvari. Nalaz, ocjena i mišljenje Glavne vojnoljekarske komisije Armije BiH, koji tužilac tužbom osporava, je akt stručnog organa i tim aktom se ne odlučuje o pravu tužioca koja mu eventualno pripadaju po osnovu nesposobnosti za vojnu službu nastalu zbog ranjavanja i njihovih posljedica za vrijeme učešća u oružanim snagama Armije BiH.

Taj akt predstavlja samo dokazna sredstvo (ispravu), koje, kao i svaki drugi dokaz, tužilac može upotrijebiti i koji bi se cijenio u postupku ostvarivanja nekog tužiočevog prava. Naime, o pravima tužioca koje on želi ostvariti, odlučuje nadležni upravni organ, a ne njegov stručni organ, pa se zato akti stručnih organa, bez obzira u kojoj su formi doneseni, ne smatraju upravnim 48. Član. Zakona o upravnim sporovima aktima protiv kojih se može voditi upravni spor. Tek u postupku, koji bi se vodio po zahtjevu tužioca za ostvarenje određenih prava koja mu eventualno pripadaju kao osobi nesposobnoj za vojnu službu uslijed ranjavanja u oružanim snagama Armije BiH, a pred organom uprave nadležnim za vođenje takvog postupka i rješavanje stvari, tužilac bi imao mogućnost da u tom postupku istakne sve ono što je istakao u tužbi i zbog čega smatra da se nalaz, ocjena i mišljenje GVLJK ne može prihvatiti kao tačan.

S obzirom na iznijete razloge, sud nalazi da se osporeni akt ne smatra upravnim aktom u smislu člana 9. stav 2. ZUS-a, pa je zato tužbu odbacio kao nedozvoljenu primjenom člana 26. stav 1. tačka 2. u vezi sa članom 85. ZUS-a.

a koje su osnovane federalnim zakonom, dok je odredbom stava 2. člana 6. navedenog zakona propisano da najviši sud kantona-županije odlučuje o tužbama protiv konačnih upravnih akata kantonalnih-županijskih organa uprave i kantonalnih-županijskih ustanova, drugih kantonalnih županijskih institucija, kao i institucija koje imaju javne ovlasti na području kantonažupanije i protiv konačnih upravnih akata gradonačelnika i općinskog načelnika i gradskih i općinskih službi za upravu, kao i institucija koje imaju javne ovlasti na području općine, odnosno grada.

Iz ovih zakonskih odredaba proizilazi da je Vrhovni sud FBiH stvarno nadležan da odlučuje o zakonitosti konačnih upravnih 40 akata državnih tijela Federacije, federalnih organa uprave, federalnih ustanova, drugih federalnih institucija i institucija koje imaju javna ovlaštenja, a osnovane su federalnim zakonom, dakle o zakonitosti konačnih upravnih akata koje donose naprijed navedeni organi Federacije za teritoriju čitave Federacije, kako je to decidno propisano u odnosu na stvarnu nadležnost najviših sudova kantona-županija stavom 2. člana 6. Zakona o upravnim sporovima. Osporenim drugostepenim rješenjem tuženog Sekretarijata od rane Grada Sarajeva od 17.3.1997. godine odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostepenog rješenja Odjeljenja odbrane u Općini Kiseljak od 20.11.1996. godine, čime je tužitelj konačno odbijen sa zahtjevom za priznavanje statusa pripadnika OS RBiH za period naveden u dispozitivu prvostepenog rješenja.

Odredbama članova 19. do 45. Zakona o odbrani ("Sl. list RBiH", broj: 4/92 do 20/95) regulisana je organizacija Ministarstva odbrane prema kojima su od 1.1.1993. godine u sastavu tog ministarstva ulazili Okružni sekretarijati za odbranu i Odjeljenja ministarstva u opštinama koja su imala dva odsjeka i to odsjek za vojnu od branu i odsjek za civilnu od branu. Ovakva organizacija Ministarstva odbrane ostala je sve do 4.2.1995. godine kada su stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odbrani - članom 2. ("Sl. list RBiH", broj: 4/95) Okružni sekretarijati za odbranu i Odjeljenja ministarstva u opštinama zamijenjeni "organizacionim jedinicama" Ministarstva odbrane. Do nosioci osporenog i prvostepenog rješenja su prema tome naprijed navedeni organi odnosno organizacione jedinice Ministarstva odbrane.

Međutim, odredbama člana 44. stav 1. Zakona o odbrani propisano je da opštinski organi uprave u okviru svojih prava i dužnosti obavljaju poslove i zadatke u oblasti odbrane, a odredbama člana 43. istog zakona, da upravne i stručne poslove u oblasti odbrane za potrebe opštine obavlja Odjeljenje Ministarstva, odnosno poslije 4.2.1995. godine organizacione jedinice toga Ministarstva, što znači da pomenuta tijela po pitanju upravnih i stručnih poslova u oblasti odbrane u opštinama vrše funkciju (prava i dužnosti) opštinskih organa uprave za potrebe opštine a ne republičkih odnosno federalnih organa uprave u čijem se sastavu nalaze. 49. To je slučaj i u konkretnoj upravnoj stvari u odnosu na prvostepeni i drugostepeni tuženi organ koji su odlučivali o zahtjevu tužitelja, s tim što su odredbe Zakona o odbrani koje se odnose na opštinu, skupštinu opštine, izvršni odbor opštine i opštinske organe uprave na osnovu člana 45. tog zakona u tim rješenjima shodno primijenjene i na Grad Sarajevo, Skupštinu Grada Sarajeva, izvršni odbor i organe uprave Grada Sarajeva.

Obzirom na sve izložena za rješavanje u ovoj upravnoj stvari nije stvarno nadležan Vrhovni sud Federacije BiH, nego Kantonalni sud u Zenici (član 6. stav 2. ZUS) koji je i mjesno nadležan (Kiseljak pripada teritorijalno Srednjobosanskom kantonu za koji još nije formiran Kantonalni sud u Travniku) za postupanje po tužbi tužitelja, radi čega je primjenom odredaba člana 17. stav 1. i čl. 282. stav 2. Zakona o parničnom postupku koje se shodno primjenjuju na osnovu člana 60. ZUS-a pdlučeno kao u dispozitivu rješenja.

Drugim riječima, samo onda kada organ koji je bio nadležan da odlučuje o zahtjevu ili žalbi nije o tome donio upravni akt, a ispunjeni su zakonski uslovi propisani u čl. 26. preuzetog ZUSa, odnosno čl. 22.

ZUS-a, tužilac može pokrenuti tužbom upravni spor zbog nedonošenja upravnog akta. U konkretnom slučaju tuženi nije bio nadležan da odlučuje o tužiočevoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja SOK BiH-Filijala B.-Finansijska policija br. 01- 3PM/95 od 9.1.1995. godine. Naime, OVO rješenje doneseno je u skladu sa odredbama čl. 79. Zakona o Službi društvenog knjigovodstva ("Sl. list RBiH", broj 2/92, 10/94 i 13/94) jer je u to vrijeme finansijska policija, kao zasebna služba, bila u sastavu Službe društvenog knjigovodstva RBiH (član 75. tog zakona). Protiv rješenja finansijske policije bila je dozvoljena žalba generalnom direktoru SOK, čije rješenje je konačno (član 98. istog zakona), protiv kojeg se mogao voditi upravno-računski spor o kojem je rješavao nadležni Viši sud, s pravom na žalbu protiv sudske presude prvostepenog suda o kojoj je rješavao Vrhovni sud BiH (član 103. i 104. navedenog zakona i član 38. stav 1. t.2. tada važećeg Zakona o redovnim sudovima-"SI. list SRBiH", broj 19/86, 25/88, 33/89).

Zakon o Službi društvenog knjigovodstva bio je na snazi do 10.2.1995. godine, kada je stupio na snagu Zakon o unutrašnjem platnom prometu ("Sl. list RBiH", broj 5/95), koji je stupanjem na snagu tog zakona u odredbama čl. 73. propisao prestanak važenja Zakona o SOK i Zakona o SOK za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti ("SI. list RBiH", broj 9/92 i 13/94), a kojim poslovi finansijske policije više nisu ulazili u djelokrug rada Zavoda niti je postojala Služba finansijske policije kao organizacioni dio zavoda. Dana 19.2.1995. godine stupio je na snagu i federalni Zakon o unutrašnjem platnom prometu ("Sl. novine FBiH", broj 2/95), kojim takođe poslovi finansijske policije nisu predviđeni u djelokrug rada Zavoda niti su sačinjavali njegov organizacioni dio, nisu predviđena ni ona pravna sredstva kakva su bila po zakonu o SOK BiH.

Istog dana (19.2.1995. godine) stupio je na snagu i Zakon. o finansijkoj policiji ("Sl. novine FBiH", broj 2/95), kojim je uređena organizacija i djelokrug Finansijske policije, kao tijela državne uprave u sastavu Ministarstva finansija (član 4. stav 1. tog zakona).a tog dana je stupio na snagu i Zakon o dopunama Zakona o ministarstvima i drugim organima državne uprave Federacije Bosne i Hercegovine ("Sl. novine FBiH", broj 2/95), koji je objavljen i u istom službenom listu, kojim je u Zakonu o ministarstvima... u članu 8. stav 2, odredba da su u sastavu Ministarstva finansija Poreska uprava i Uprava carina dopunjena utoliko što je, pored ove dvije uprave, u sastavu tog ministarstva i Finansijska policija, koja vrši upravne i druge stručne poslove predviđene zakonom.

Prema odredbama člana 17. navedenog Zakona o finansijskoj policiji protiv rješenja inspektora finansijske policije, kojim se izdaje rješenje o obračunu i plačanju zakonskih obaveza za koje inspektor u postupku nadzora utvrdi da nisu plaćene, dozvoljena je žalba ministru finansija. Iz izloženog se vidi da je od 19.2.1995. godine zbog nastalih promjena u organizaciji i 42 nadležnosti organa koji suda tada bili ovlašćeni da donose prvostepena rješenja kojim se obvezniku nalaže plaćanje neplaćenih zakonskih obaveza, s mogućnošću korišćenja zakonom propisanih pravnih sredstava a budući, da prelaznim odredbama tog zakona nije drugačije propisano za postupke koji su u toku, za odlučivanje o žalbi protiv rješenja finansijske policije donesene o tome u vršenju inspekcijskog nadzora, nadležan ministar financija, a ne generalni direktor SOK BiH, odnosno Zavod za unutrašnji platni promet, koji kada se radi o poslovima finansijske policije, pa i svih pravnih sredstava, koja se mogu koristiti, nije pravni sljednik bivše SOK RBiH, nego je to Ministarstvo finansija.

Iz podataka spisa predmeta, kao i iz navoda tužbe i dokaza priloženihuz tužbu se vidi da je tužilac protiv rješenja SOK BiH-Filijala B.-Finansijska policija od 9.1.1995. godine postupajući po uputi iz tog rješenja podnio žalbu (prigovor) direktoru SOK dana 28.2.1995.godine, dakle u vrijeme kada on više nije bio nadležan da odlučuje u drugostepenom postupku protiv organa Finansijske policije koja je ranije bila u sastavu SOK, a nije ušla u sastav Zavoda za platni promet, nego je za odlučivanje o žalbi, u skladu sa svim naprijed navedenim propisima, bio nadležan Ministar finansija, budući da od 19.2.1995. godine finansijska policija više nije organizacioni dio SOK, odnosno Zavoda za platni promet nego Ministarstva finansija, a u skladu sa naprijed nave-denim odredbama Zakona o finansijskoj policiji.

Kako za odlučivanje o tužiočevoj žalbi nije bio nadležan da odlučuje tuženi, nego ministar finansija nisu ispunjeni uslovi iz člana 8. pomenutog ZUS-a, koji su naprijed citirani, pa zato, i bez obzira na postojanje uslova iz čl. 26. preuzetog ZUS-a u pogledu proteka roka za donošenje drugostepenog rješenja i daljnjeg roka od 7 dana nakon ponovljenog traženja tužilac nema osnova za tužbu protiv tuženog zbog nedonošenja rješenja o žalbi, jer ovi uslovi i kada su ispunjeni pretpostavljaju da je tuženi drugostepeni organ bio nadležan, dakle i obavezan po zakonu, za donošenje rješenja o žalbi, a tuženi u ovom slučaju to nije. S obzirom na iznijete razloge sud je našao da tužba nije opravdana, pa ju je odbio primjenom člana 38. stav 2. u vezi sa članom 85.

Zakona o upravnim sporovima (O tužiočevoj žalbi odlučiće nadležni drugostepeni organ, nakon što mu je prvostepeni organ dostavio na rješavanje poslije čega se eventualno mogu steći zakonski uslovi za podnošenje tužbe zbog nedonošenja rješenja po žalbi).

a koji su primjenjivani na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine prestaje danom stupanja na snagu ovog zakona, dok je imperativnom odredbom stava 2. istog člana propisano crn nadležni organ, (organi ti Federacije i druga tijela u Federaciji) sa danom stupanja na snagu zakona prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se stanovi proglašavaju napuštenim, te stavom 3. da o pravima nosilaca stanarsTog pra½ na povratals!! stanove koji su proglašeni privremeno odnosno trajno napuštenim i privremenih korisnika napuštenog stana, o daljem korištenju tog stana rješavwu na osnovu dredaba ovog zakona, Za ona o preuzimanju Zakona cisraml5 enim odnos11J'.)f.L --U konkretnom slučaju odbijen je zahtjev tužitelja za povrat u stan u ulici V. broj 50/4 na kojem je bio nosilac stanarskog prava, a koji je nakon odlaska tužitelja u inostranstvo proglašen napuštenim i dat na privremeno korištenje drugom licu primjenom Zakona o napuštenim stanovima, na kojem se zasniva i tužiočeva tužba. 51.

Kako prema navedenim zakonskim odredbama primjena zakona na osnovu kojeg je predmetni stan proglašen napuštenim i dat na privremeno korištenje drugom licu prestaje danom stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (4.4.1998. godine) i kako se_a pravima nosilaca stanarskog prava na pow miK u svoJe stanove koji su proglašeni p'.l?remeno odnosno traloo napusfenl!J mora rješavati na osnQYU odredaba tog zakona i 7 al„ina o preuzimanju Zakona o stamberTlfi'f 0cffiosima poslije 4.4.1998. godine ed nadležnim organima i u_ QQ.51 i regulisu pomenut, novi zaT oni, te ka0posije tog datuma organi vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji, moraju prestati sa preduzimanjem novih radnji kojima se stanovi proglašavaju napuštenim, proizilazi da nije dozvoljeno dalje vođenje bilo kojeg postupka kod organa vlasti i drugih tijela Federacije koji su pokrenuti na osnovu zakona, uredbe i drugih propisa čija je primjena prestala sa 4.4.1998. godine na osnovu člana 1.

Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pa time i postupka upravnog spora pred ovim sudom po tužbi tužitelja od 14.1.1997. godine. Kako se u ovom slučaju radi o zahtjevu nosioca stanarskog prava za povrat u stan koji je proglašen napuštenim, o kojoj se stvari, kako je to naprijed izložena, prema izričitoj odredbi zakona ne može dalje voditi upravni spor (član 12. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima -"Sl.novine FBiH", broj 2/98), to je tužbu valjalo odbaciti na osnovu člana 26. stav 1. tačka 5. ZUS-a.

Izričitom odredbom člana 2. tog zakona propisano je da danom stupanja na snagu istog zakona organi i vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se nekretnine u svojini građana proglašavaju napuštenim ili se stavljaju pod u prvu opštine, a članom 3. da će se_postupak vrać nekretnina u posjedvf'as-nlku izvršiti u sRTadu saoareal5 ama og zakona teoa Ce se u skladu sa tim zaYonom rijesitl7 sva pitanja i prava privremenih korisnika tih nekretnina (čl. 6. i dalje).

Tužilac je podnio tužbu protiv tuženog 8.12.1997. godine radi ćutanja administracije u predmetu odlučivanja o njegovom zahtjevu za povrat stambene zgrade u njegovom vlasništvu, koji je zasnovan na Zakonu o privremeno napuštenim nekretninama u svo- 52. jini građana, dakle zakona čija je primjena prestala 4.4. 1998. godine kada je stupio nasnagu Zakon o prestanku primjene tog zakona, kojim je propisano da će se o zahtjevima vlasnika za povrat u posjed nekretnina koje su proglašene privremeno napuštenim rješavati na osnovu odredaba tog zakona, te pošto poslije tog datuma organi i vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojim se nekretnine u svojini građana proglašavaju napuštenim ili se stavljaju pod upravu opštine (nekretnine koje su već proglašene privremeno napuštenim i stavljene pod upravu opštine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ostaju pod upravom opštine do vraćanja nekretnina u posjed vlasniku po novom zakonu) proizilazi da nije dozvoljeno dalje vođenje bilo kakvog postupka kod tih organa koji su pokrenuti na osnovu zakona i drugih propisa, čija je primjena prestala sa 4.4. 1998. godine, pa prema tome i postupka vođenja upravnog spora kod ovog suda po tužbi od 8.12. 1997. godine.

Kako se iz izloženog vidi radi se o stvari o kojoj se nemože voditi upravni spor (čl. 12. stav 1. tač.2. ZUS-a "Sl. novine FBiH", br. 2/98), zbog čega je sud tužbu odbacio primjenom člana 26. stav 1. tač.5. istog zakona.

broj: 2/98, protiv pravomoćne sudske odluke najvišeg suda kantonažupanije, kao i protiv odluke vijeća Vrhovnog suda Federacije donesene u upravnom sporu, stranka može Vrhovnom sudu Federacije podnijeti isti zahtjev zbog povrede federalnog zakona ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješavanje spora).

Iz ovih zakonskih odredaba slijedi da se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke može podnijeti samo protiv pravosnažne odluke suda. Odredbama člana 19. preuzetog Zakona o upravnim sporovima (a ni odredbama člana 45. Zakona o upravnim sporovima) nije određeno definisano kada sudska odluka postaje pravosnažna, ali je odredbama člana 333. Zakona o parničnom postupku, koje se shodno primjenjuju na osnovu člana 60. preuzetog Zakona o upravnim sporovima (član 60. Zakona o upravnim sporovima) propisano da presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna ukoliko je njome odlučena o zahtjevu tužbe ili protivtužbe. Primijenjeno shodno na odluku suda donesenu u upravnom sporu to znači da presuda u upravnom sporu koja se ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna ako je njome riješena upravna stvar, dakle pravosnažno odlučena o zahtjevu ili obavezi stranke, koji je bio predmet upravnog postupka i upravnog spora.

To znači da je odluka suda pravosnažna i da se protiv nje s procesnag aspekta može podnijeti zahtjev za vanredna preispitivanje onda kada nema mjesta žalbi (zbog toga što se radi o stvari u kojoj, prema materijalnim zakonskim propisima, nije dozvoljena žalba-prema odredbama člana 19. stav 1. preuzetog ZUS-a protiv odluke donesene u upravnom sporu žalba se može izjaviti samo ako je to predviđeno zakonom u određenim stvarima, a prema stavu 3. tog člana zahtjev za vanredno preispitivanje ne 53. može se podnijeti u stvarima u kojima je zakonom dozvoljena žalba), dakle kada je sudska odluka donesena u upravnom sporu postala pravosnažna u formalnom smislu, te ukoliko je takvom sudskom odlukom meritorna riješen upravni spor, kada je nastupila i materijalna pravosnažnost sudske odluke.

Drugim riječima, samo je ona sudska odluka postala pravosnažna ako je njena pravosnažnost nastupila i u formalnom i u materijalnom smislu, pa se samo protiv takve sudske odluke može podnijeti zahtjev za vanredna preispitivanje, svakako ako za to postoje zakonom propisani razlozi pobijanja. U konkretnom slučaju presuda, čije se vanredno preispitivanje traži u zahtjevima stranaka, je postala pravosnažna u formalnom smislu, jer se radi o stvari u kojoj nije bila dozvoljena žalba ni jednim materijalnim zakonom, pa je nastupila njena formalna pravosnažno stav Međutim, tom presudom nije riješena upravna stvar (odlučena o zahtjevu odnosno obavezi tužiteljice), jer je uvažavanjem tužbe, poništeno rješenje tuženog organa, pa nije nastupila i materijalna pravosnažnost te presude.Uslijed toga nisu se stekli ni uslovi za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke propisani u članu 19. stav 2. preuzetog ZUS-a (sada član 45.

ZUS-a), pa je sud zbog toga oba zahtjeva za vanredno preispitivanje odbacio kao nedozvoljene primjenom člana 49. stav 1. u vezi sa članom 85. Zakona o upravnim sporovima.

U upravnom postupku je, naime, utvrđeno da je prilikom uvoznog carinjenja u UCD upisana carinska stopa "Slobodno", a iznos carine "0" DEM, iako je po naprijed navedenim carinskim tarifama ta stopa iznosila 8%, a tužilac nije bio oslobođen od plaćanja carine.

Tužilac u tužbi tvrdi da je platio svu obračunatu carinu za robu uvezenu po UCD broj 752, što nije bitno jer se iz dokaza koji se nalaze u spisima predmeta i koje su cijeni/ i upravni organi vidi da carina po toj UCD nije bila ni obračunata ni plaćena (plaćena je samo carinska pristojba i troškovi carinskog evidentiranja), pa je sud ovaj njegov prigovor odbio. Ukoliko tužilac u prodajnu cijenu robe nije ukalkulisaoi carinu i zbog toga pretrpio štetu, 54. Član 29. stavovi 1. i 2. Carinskog zakona pitanje štete može se raspraviti u redovnom građanskom sporu, ali to nema uticaja na obračun carine u skladu sa važećim propisima i njegovu obavezu da obračunatu carinu plati, pri čemu nije bitno čijom je greškom došlo do toga, jer odredbe člana 249.

Carinskog zakona daju mogućnost i carinskom obvezniku i carinskom organu da traži odnosno izvrši u određenom roku novi obračun u skladu sa zakonskim propisima u slučaju kada je carina obračunata (ili nije nikako obračunata) u manjem, ali i u većem iznosu, što znači da su jednako zaštićeni i carinski obveznik i država. S obzirom na iznijete razloge sud je tužbu odbio primjenom člana 38. stav 2. ZUS-a.

kao i u slučaju ako se na osnovu isprava ili naknadnim pregledom robe nesumnjivo utvrdi istovjetnost robe, a da podaci uneseni u deklaraciju ne odgovaraju stanju uvezene robe (čl. 251. istog zakona).

Ove zakonske odredbe, dakle, obavezuju carinarnicu da od carinskog obaveznika traži i ostvari naplatu carine (u cijelosti ili djelimično), ali i da vrati carinskom obvezniku carinu (ili dio carine) koju je on platio, a nije je bio dužan platiti ili ju je platio u iznosu većem od propisane, jer su navedenim zakonskim odredbama u jednakoj mjeri zaštićeni i carinski obveznici i država. Pri tome nije bitno zbog čijeg propusta je došlo do pogrešnog obračuna i naplate carine u cijelosti ili u većem ili manjem 46 iznosu, ili njegovog potpunog izostavljanja, jer učinjeni propusti bilo carinskog obveznika bilo Carinarnice ne mogu ići u prilog ni jedne strane u carinskom postupku i imati za posljedicu da se visina carine i drugih dažbina utvrđuje ili izostavlja suprotno važećim propisima.

Zato se ni u konkretnom slučaju nije mogao odbiti zahtjev tužioca za povrat carine i drugih carinskih dažbina zbog toga što je on, odnosno njegov ovlašteni špediter, popunio ili dao pogrešne ili nepotpune podatke na osnovu kojih je sačinjena uvoznocarinska deklaracija, te nije popunio rubrike koje bi upućivale na oslobađanje od plaćanja carine i osnov tog oslobađanja, a popunio rubrike koje upućuju na redovno carinjenje. Prema tome, organi uprave nisu mogli iz ovog razloga odbiti tužiočev zahtjev za povrat carine, ako bi u vrijeme podnošenja carinske deklaracije bili ispunjeni zakonski uslovi za oslobađanje tužioca od obaveze plaćanja carine za uvezenu robu. Međutim, ovi uslovi u konkretnom slučaju nisu ispunjeni.

Prema odredbama člana 22. stav 2. Zakona o stranim ulaganjima ("Sl. novine FBiH", broj: 2/95) pravno lice u koje je uložen strani kapital oslobađa se carine i drugih dažbina na uvoz sirovina, materijala i komponenti potrebnih za prvu godinu redovne proizvodnje, a specifikacije stvari iz ovog stava navedenog člana (kao i iz stava 1) daju se kao posebni prilozi ugovoru ili drugom aktu kojim se vrši ulaganja (stav 3. istog člana), dok je odredbama člana 29. stav 1. i 2. Carinskog zakona ("Sl. novine FBiH", broj: 2/95 i 9/96) bilo propisano da oprema koja se uvozi po osnovu uloga strane osobe u domaće preduzeće ili radnju može biti oslobođena od plaćanja carine, o čemu donosi rješenje ministar finansija na prijedlog stručne komisije za strana ulaganja.

Po navedenim propisima, dakle, rješenje ministra finansija o oslobađanju od plaćanja carine donosilo se i na osnovu tog rješenja vršilo oslobađanje od plaćanja carine samo kada se uvozila oprema, a ne i sirovine, materijal i komponente za prvu godinu proizvodnje pravnog lica u koje je uložen strani kapital, (zbog toga je ovaj sud i zauzeo pravni stav kakav je izrazio u presudi U-135/96 od 29.11.1996. godine i drugima jer se radilo o pravnom odnosu koji je nastao za vrijeme važenja tih odredaba Carinskog zakona). Međutim, članom 4. Zakona o izmjenama i dopunama Carinskog zakona ("SI.novine FBiH", broj: 18/96), koji je stupio na snagu 2.10.1996. godine, u članu 29. stav 1. Carinskog zakona riječi "Oprema koja" zamijenjene su riječima "Oprema i sirovine, materijal i komponente potrebne za prvu godinu redovne proizvodnje, koji... " što znači da se od 2.10.1996. godine ne samo za opremu koja se uvozi po osnovu uloga strane osobe u domaće preduzeće ili radnju, nego i za sirovine, materijal i komponente traži donošenje rješenja ministra finansija o oslobađanju od plaćanja carine, jer je stav 2. člana 29.

Carinskog zakona, ostao neizmijen jen. U smislu ovih zakonskih izmjena izmijenjene su i odredbe Naputka o utvrđivanju uvjeta i postupka za ostvarivanje prava na oslobađanje od plaćanja carine na opremu, koja se uvozi po osnovu uloga strane osobe u domaće preduzeće ili radnju ("Sl. novine FBiH", broj: 5/96) stupanjem na snagu Naputka o izmjenama i dopunama tog Naputka ("Sl. novine FBiH", broj: 22/96- stupio na snagu 26.11.1996. godine), što ne bi bilo od značaja, jer se pitanje da li neko može ili ne može biti oslobođen plaćanja carine može regulisati samo zakonom, a ne i 55. aktima donesenim u izvršenju i provođenju zakona. U upravnom postupku je utvrđeno da je tužilac robu uvezao po UCD broj 3602 dana 21.11.1996. godine, dakle, u vrijeme kada su već bile na snazi navedene izmjene i dopune Carinskog zakona, po kojim je tužilac, i da se poprimi da je pravno lice u koje se vrše strana ulaganja, bio dužan da pribavi rješenje ministra finansija o oslobađanju od plaćanja carine za uvoz komponenti i materijala na način kako to propisuju odredbe člana 29. stav 2.

Carinskog zakona. Organi uprave su, međutim, utvrdili da tužilac u momentu uvoza robe takvo rješenje nije imao, pa su pravilno odlučili kada su njegov zahtjev za povrat carine odbili. Tužilac u tužbi i ne tvrdi da je u vrijeme uvoza robe po navedenoj UCD imao rješenje ministra finansija o oslobađanju od plaćanja carine, nego smatra da mu pravo na takvo oslobađanje pripada po samom zakonu-Zakonu o stranim ulaganjima, što je pogrešno. Tim zakonom, odredbama člana 22. stav 2. i 3. propisano je da se pravno lice u koje je uložen strani kapi I at oslobađa carine i drugih dažbina na uvoz sirovina, materijala i komponenti za prvu godinu redovne proizvodnje uz uslov iz stava 2. tog člana, ali se Carinskim zakonom, članom 29. stav 1. i 2. i Naputkom donesenim u provođenju tog zakona, određuju uslovi realizacije tog prava propisivanjem donošenja rješenja nadležnog organa o tome, što je u skladu i sa članom 1. tog zakona, prema kojem se tim zakonom, između ostalog, uređuju prava i obaveze svih subjekata u postupku carinjenja robe, a prema kojim je tužilac, da bi bio oslobođen od obaveze plaćanja carine, morao posjedovati rješenje o tome u času nastanka carinske obaveze (prelaza carinske crte), što tužilac nije ispunjavao.

Iz istih razloga neosnovan je i prigovor tužioca da je njegov zahtjev za povrat carine trebalo usvojiti, jer je uz carinsku deklaraciju priložio akt o osnivanju preduzeća (ne nalazi se u spisima upravnog predmeta), pa i kada bi to bilo tačno tužilac se ne bi mogao osloboditi od plaćanja carine, s obzirom da ne posjeduje rješenje ministra finansija o oslobađanju od plaćanja carine.

Međutim, navedeni razlozi u osporenom rješenju su nejasni i nerazumljivi zbog čega se nisu mogli ispitati, a i u suprotnosti su sa odredbama člana 127. i 128. citiranog Zakona o carinskoj politici BiH.

Ovaj zakon je stupio na snagu 13.11.1997. godine (čl. 127. stav 1, a u ispunjenju obaveze iz stava 2. istog člana objavljen je i u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 16/97) i danom njegovog stupanja na snagu, u smislu odredbe člana 128. istog zakona, prestale su da važe odredbe svih carinskih zakona i podzakonskih akata na području BiH, koje su u suprotnosti sa ovim zakonom. To znači da ostaju na snazi i primjenjuju se sve odredbe carinskih zakona i drugih podzakonskih akata na području BiH, koje nisu u suprotnosti sa citiranim Zakonom o carinskoj politici BiH. Za donošenje Zakona o primjeni Zakona o carinskoj politici i propisa za njegovo s provođenje odnosno usaglašavanje sa istim određen je rok od 6 mjeseci (član 127. stav 3. i 4. citiranog zakona), što u konkretnom slučaju nije ni odlučno.

Ukoliko je taj rok bezuspješno protekao (entiteti i institucije BiH nisu ispunili svoje obaveze), onda se Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ne može primjenjivati, ali se tada za rješenje o zahtjevu tužitelja primjenjuju odredbe federalnog Carinskog zakona koje nisu u suprotnosti sa Zakonom o carinskoj politici BiH (čl. 128.), zbog čega je pogrešan zaključak tuženog da ne postoji zakonski osnov za rješavanje o zahtjevu za oslobađanje od plaćanja carine. 48 Odreda člana 29. stav 1. Carinskog zakona, na koji se poziva tuženi ("Službene novine FBiH", br. 2/95, 9/96 i 18/96) izmijenjena je članom 4. Zakona o izmjenama Carinskog zakona ("Službene novine Federacije BiH", br. 25/97), koji je stupio na snagu 12.12.1997. godine.

Ova odredba citiranog Carinskog zakona sadrži potpuno istu odredbu u pogledu oslobađanja od plaćanja carine kao i odredba člana 31. stav 1. citiranag Zakona o carinskoj politici BiH, pa se dakle radi o odredbi federalnog Carinskog zakona koja nije u suprotnosti sa citiranim Zakonom o carinskoj politici BiH, što tuženi nije imao u vidu i radi čega je u osporenom rješenju dao pravne razloge za odbijanje zahtjeva tužitelja koji su suprotni pozitivnim propisima. Navedenim odredbama federalnog Carinskog zakona i Zakona o carinskoj politici BiH propisano je da se od plaćanja carine oslobađaju lica koja uvoze opremu po osnovu uloga strane osobe. Obzirom na ovo, za rješavanje ove upravne stvari trebalo je primijeniti mjerodavnu naprijed navedenu odredbu citiranih zakona, pa u skladu sa tim odlučiti da li postoje uslovi za oslobađanje tužitelja od plaćanja carine.

Prema tome, osporeno rješenje zasniva se na pogrešnoj primjeni materijal nag prava zbog čega su ostale ne utvrđene odlučne činjenice od kojih zavisi odlučivanje o zahtjevu tužitelja, da li je on lice koje uvozi opremu i da li se radi o uvozu opreme po osnovu uloga strane osobe. Obzirom da prije donošenja osporenog rješenja nisu utvrđene sve činjenice i okolnosti koje su pravno relevantne za rješavanje o zahtjevu tužitelja i da obrazloženje tog rješenja ne sadrži razloge o takvim činjenicama, prema kojima bi imajući u vidu važeće propise trebalo odlučiti onako kako je navedeno u dispozitivu tog rješenja, isto je doneseno, ne samo uz pogrešnu primjenu matrijalnog prava, nego i uz povrede odredaba postupka iz člana 133. stav 1. i 207. stav 2.

Zakona o upravnom postupku ("Službene novine FBiH", broj: 2/98). Stoga je ovaj sud našao da se tužbom osnovano ukazuje da su ostvareni razlozi iz čl. 13. tačke 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima za pobijanje osporenog rješenja i uvažavanjem iste, primjenom čl. 38. stavovi 2. i 3. pomenutog Zakona odlučio kao u dispozitivu.

Ovakvu odluku organi uprave temelje na Odlučio načinu isplate penzija i novčanih naknada iz penzijskog i invalidskog osiguranja za period od aprila 1992. godine do danapovratka korisnika prava na prebivalište Federacije, koju je donio Savjet Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje BiH na sjednici do 10.7.1997. godine pod brojem SF-17/97, smatrajući da je ta Odluka zasnovana na odredbama čl. 7. stav 2.

Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Sl. list RBiH", br. 16/92, 8/93 i 13/94), kojim je propisano da organizacione jednice toga fonda mogu uz predhodnu saglasnost Savjeta Fonda, odnosno direktora Fonda, rješavati o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja i vršiti isplatu penzija za korisnike penzija koji imaju prebivalište, odnosno boravište na području tih organizacionih jednica. Ovakva odluka upravnih organa nije pravilna i zakonita, jer se zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega bitne činjenice za pravilno rješenje ove upravne stvari nisu ni utvrđivane. Naime, dana 18.9.1992. godine stupila je na snagu Uredba sa zakonskom snagom o penzijskom i invalidskom osiguranju za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti "Sl. listR BiH" br. 16/92, koja je regulisala neka pitanja iz ove oblasti koja nisu bila regulisana postojećim zakonima iz iste oblasti ili su bila regulisana drugačije, medu kojim i ona iz člana 7. stav 2. koje odredbe glase onako kako su ih citi-rali i upravni organi u svojim rješenjima.

Ova Uredba djelimično je izmijenjena i dopunjena Uredbom sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama te Uredbe ("Sl. list RBiH", br. 8/93), a zatim je, zajedno sa izmjenama i dopunama, proglašena zakonom stupanjem na snagu Zakona o potvrđivanju uredbi sa zakonskom snagom ("SI.list SRBiH", br. 13/94 -stupio na snagu 17.6.1994. godine), -član 1. tačke 118. i 250. tog zakona, koji je u čl. 2. propisao da se u uredbama sa zakonskom snagom iz čl. 1. tog zakona riječi "Uredbe sa zakonskom snagom" zamjenjuju riječju "Zakon", a riječi "Za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja" se brišu (u istom službenom listu donesen je i Zakon o izmjenama i dopunama Uredbe sa zakonskom snagom o penzijskom i invalidskom osiguranju za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti).

S obzirom da su iz naslova navedenog Zakonabri sane riječi"za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja", proizilazilo bi da taj zakon važi i nakon prestanka ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ratno stanje je prestalo 22. 12. 1995. godine Odlukom o ukidanju ratno stan a -"SI.list, r; i r. ': i?i'i -k a neposr na ratna opasnos.12.1. godine Odlukom o pre-stanku pnmJene OdluKe o proglašenjunepos redne ratne o asnost1 na tenton I Federacije 1 ".novine Međutim, članom 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Sl. list RBiH", br. 16/92, 8/93 i 13/94) propisano je da se Zakon o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja ("SI.list SFRJ", br. 23/82, 77/82, 75/85, 8/87, 65/87, 87/89, 44/90, i 84/ 90) i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ("SI list SFRJ", br. 7/85, 74/87 i 20/89), koji se primjenjuju kao republički zakoni saglasno članu 1. poglavlje Ili tačka 3. podtačka 1.

Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u BiH primjenjuju kao republički zakon (SI.list RBiH", br. 2/92) i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("SI.list SRBiH" br. 38/90 i 22/91) primjenjuju i za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti, ako tim zakonom nije drukčije određeno. Iz navedenog slijedi da će se naprijed navedeni zakoni za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti primjenjivati u onim slučajevima kada pomenutim zakonom RBiH nije drukčije određeno, a nakon prestanka ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti i kada je tim zakonom određeno drugčije, pa kako se i taj zakon, nakon brisanja odrednica o njegovoj primjeni samo za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti, primjenjuje i poslije prestanka ovih okolnosti a u isto vrijeme primjenjuje se nakon toga i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1990. i kada je predhodnim zakonom drugčije određeno, slijedi da nakon prestanka ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti postoje u primjeni dva paralelna Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

Međutim, i pored toga, sud nalazi da je Zakon o PIO iz 1992. godine, iako suiz naslova brisane riječi "Za vrijeme rata ili u slučaju neposredne ratne opasnosti", faktički koncipiran i usmjeren dariješi pojedine situacije i odnose nastale prije, za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti i pruži zaštitu svojim korisnicima i određenim kategorijama s obzirom na novo nastale situacije i posebne okolnosti koje nisu bile niti su mogJebiti predviđene zakonom o PIO iz 1990. godine, naš ta ukazuje cijeli sadržaj tog zakona i svrha njegovog donošenja 1992. godine. Zato se, polazeći od pravnog principa vremenskog važenja zakona, prema kojem se na pojedini pravni odnos primjenjuje onaj zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka tog pravnog odnosa i pravne situacije, Zakon o PIO iz 57. 1992. godine može primjenjivati samo na onaj pravni odnos i onu pravnu situaciju koja je nastala za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti i koja je regulisana tim zakonom, a ne i na onaj pravni odnos koji je nastao nakon toga.

Primijenjeno na konkretni slučaj, to znači da se u odnosu na tužioca, koji je bio odsutan sa područja Društvenog Fonda PIO u 1997. i 1998. godini i potražuje isplatu penzije zataj period, ne može primjenjivati Zakon o PIO iz 1992. godine, koji je regulisao pravne odnose nastale prije toga (za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti), nego Zakon o PIO iz 1990. godine, čije se odredbe nakon prestanka tih okolnosti primjenjuju i na slučajeve koji su drugačije riješeni Zakonom iz 1992. godine a u smislu čl. 1. prvog zakona (ranije Uredbe). Samo u slučaju, a kako je to već navedeno, da je pravni odnos nastao uvrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnoti moglebi se primjeniti odredbe Zakona iz 1992. godine sa kasnijim izmjenama, koji je, neovisno od brisanja tih odrednica u svom naslovu, faktički regulisao pravne odnose i pravne situacije koje su tada nastale.

Pogriješili su, stoga, organi uprave kada su na tužiočev slučaj primijenili zakon koji iz naprijed navedenih razloga nisu mogli primijeniti (sud se pri tome nije upuštao u pravilnost tumačenja odredaba čl. 7. stav 2. Zakona o PIO iz 1992. godine po upravnim organima), zbog čega nisu ni ispitivali činjenice bitne za pravilno odlučivanje o tužiočevom zahtjevu, prije svega visinu penzije koju tužilac potražuje, pa je zbog svega izloženog valjalo uvažiti tužbu i oba rješenja organa uprave poništiti primjenom čl. 38. stav 3. u vezi sa čl. 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, s tim da se o tužiočevom zahtjevu odluči u skladu sa odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (SI.list SRBiH", br. 38/90 i 22/91 i"Sl. list RBiH" br. 24/92)'.

Pri tome su priznali tužiocu rashode koje je on prikazao u poreskom bilansu i tako utvrdili oporezivu dobit (član 6. navedenog zakona) izuzev što nisu kao rashod usvojili obračun amortizacije za poslovni objekat i opremu, koji je izvršio tužilac i po tom osnovu opteretio rashode za 1996. godinu.

Obrazlažući to i osnovano odbijajući žalbeni prigovor tužioca istaknut u tom pogledu, tuženi je u osporenom rješenju zauzeo pravilan stav da se amortizacija može priznati kao rashod samo na stalnim sredstvima koja su vlasništvo pravnog lica, a tužilac to nije, pri čemu se tuženi pravilno pozvao na Računovodstvene standarde, koji su sastavni dio Zakona o računovodstvu ("Sl. novine FBiH", broj: 2/95). Prema utvrđenju organa uprave, što i tužilac u tužbi navodi, a što proizilazi i iz dokaza koji se nalaze u spisima predmeta, tužilac, je, kao poslovna jedinica bez svojstva pravnog lica, pravnog lica iz druge republike, izvršio statusnu promjenu na osnovu Zakonao zabrani raspolaganja imovinom, prijenosu sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji RBiH iz drugih država ("Sl. list RBiH", broj: 4/95 i 37/95), te upisom u sudski registar stekao svojstvo pravnog lica, a poslovne prostorije u kojima obavlja djelatnost sa svom opremom ustupljene su mu na privremeno korišćenje ugovorom od 9.1.1996. godine zaključenim sa Opštinom Z., koja je po istom zakonu stekla pravo upravljanja na toj imovini.

Tužilac, dakle, nije vlasnik, nego samo korisnik, zakupac, poslovnih prostorija i opreme, (kao što to nije ni Opština Z., na koju je zakonom preneseno samo pravo upravljanja, a ne i raspolaganja ili vlasništva - član 11. navedenog zakona) jer izvršene statusne promjene na osnovu navedenog zakona nemaju uticaja na svojinske odnose na sredstvima u društvenoj svojini (član 7. istog zakona). Pravilan je stav tuženog da samo vlasnik stalnih sredstava, koji obavlja djelatnost koristeći ta sredstva, ima pravo tražiti da mu se amortizacija sredstava uračuna u rashod i po tom osnovu izvrši smanjenje poreske osnovice na osnovu koje se obračunava porez na dobit preduzeća. To se može zaključiti analizom i tumačenjem Računovodstvenih standarda, koji zajedno sa Kodeksom računovodstvenih načela čine sastavni dio Zakona o računovodstvu, odredaba RS 13, standard B.

To je i sasvim logična, jer amortizacija, kao poste peni otpis vrijednosti stalnih (osnovnih, trajnih) sredstava investirane imovine, predstavlja smanjenje vrijednosti tih sredstava uslijed upotrebe i dotrajalosti, pa samo njihov vlasnik kojem se na navedeni račun umanjuje vrijednost stalnih sredstava tokom procesa poslovanja, ima pravo da obračunatu amortizaciju uračuna kao rashod i traži da se za iznos rashoda umanji osnovica oporezivanja za porez na dobit, odnosno da se iznos obračunate amortizacije, kao rashod, uzme u obzir kod utvrđivanja oporezive dobiti u skladu sa članom 6. Zakona o porezu na dobit preduzeća. Zato to pravo nema tužilac koji nije vlasnik, nego zakupac, korisnik, poslovnih prostorija u kojim obavlja djelatnost, kao i opreme u tim prostorijama, a ovo i bez obzira na ugovorom preuzetu obavezu održavanja zakupljenih sredstava, čime su ugovorne strane regulisale svoja međusobna prava i obaveze, dakle uspostavile jedan interni dvostranački odnos, a što nema uticaja na zakonske obaveze tužioca.

Tužilac se neosnovano poziva na odredbe člana 5. Zakona o zabrani raspolaganja imovinom..., kojim je propisano da poslovne jedinice koje izvrše statusne promjene na osnovu tog zakona, odgovaraju za obaveze nastale poslovanjem kao samostalno preduzeće sa statusom pravnog lica danom upisa u sudski registar, čime su regulisana samo pitanja nastala poslovanjem drugačije nego što su bila dok te jedinice nisu imale status pravnog lica (do tada je za obaveze nastale njihovim poslovanjem umjesto njih odgovaralo pravno lice u čijem su sastavu bili) ali to nije ni od kakvog uticaja na pitanje o kojem se u ovom sporu raspravlja, i nema onaj značaj koji tužilac smatra da ima. S obzirom na iznijete razloge sud je tužbu odbio primjenom člana 38. stav 2.

Zakona o upravnim sporovima.

Tuženi je u cijelosti odbio tužiočevu žalbu smatrajući da je prvostepeni organ pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i pravilno primijenio materijalne propise u pogledu svih utvrđenih zakonskih obaveza tužioca za 1996. godinu, pa tako i u pogledu poreskih stopa i načinu utvrđivanja poreske osnovice za porez na dobit, te je rješenje prvostepenog organa ocijenio kao pravilno i zakonito.

Sud nalazi da se odluke organa uprave koje se odnose na porez na dobit od samostalnog obavljanja djelatnosti (tačka "C" dispozitiva prvostepenog rješenja i odgovarajući dio osporenog rješenja) zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Odredbama člana 2. Zakona o izmjenama Zakona o stopama poreza i doprinosa na dobit od privredne i profesionalne djelatnosti izmijenjena je visina poreske stope poreza i doprinosa na dobit od privredne i profesionalne djelatnosti propisana u članu 1. Zakona o stopama poreza i doprinosa na dobit od privredne i profesionalne djelatnosti ("SI.list SRBiH", broj: 36/90) tako što je procenat od 16%, koji je bio propisan za obveznike koji obavljaju djelatnost u vidu dopunskog zanimanja kao i za obveznike koji samostalno obavljaju djelatnost kao osnovno zanimanje, za koje je procenat iznosio 6,3%, povećan na 36%.

Zakon o izmjenama Zakona o stopama poreza i doprinosa na dobit od privredne i 52 profesionalne djelatnosti stupio je na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Sl. listu RBiH", tj. 26.1.1996. godine, kako je to propisano u članu 5. tog zakona, pa se od tog dana porez na dobit obračunava po stopi od 36%, a za dvadeset pet (25) dana mjeseca januara 1996. godine taj porez se obračunava po stopi od 16% kada se radi o poreskom obvezniku koji obavlja djelatnost u vidu dopunskog zanimanja, a tužilac je takav poreski obveznik. Pošto su organi uprave tužiocu razrez ali porez na dobit za cijelu 1996. godinu po stopi od 36%, iako su to mogli samo na dobit ostvarenu poslije 26.1.1996. godine, povrijeđen je zakon na štetu tužioca.

Tužilac, međutim, neosnovano smatra da mu je za cijelu 1996. godinu porez na dobit trebalo razrezati po stopi od 16% pri čemu nepravilno navodi i tumači zakonske propise iz kojih po njegovom mišljenju to proizilazi. Odredbama člana 9. Zakona o porezima građana ("Sl. list SRBiH", broj: 18/91) na koje se tužilac poziva, bilo je propisano da se visina poreza utvrđuje po propisima o određivanju osnovica i stopa koje su važile na dan 1. januara godine za koju se obaveza utvrđuje. Međutim, odredbama člana 195-a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezima građana ("Sl. list RBiH", broj: 25/94) propisano je da se za vrijeme ratnog stanja član 9. Zakona o porezima građana ne primjenjuje, dakle da se ne primjenjuje do 23.12.1995. godine kada je stupila na snagu Odluka o ukidanju ratnog stanja ("Sl. list RBiH", broj: 50/95), što znači da se u periodu od 23.12.1995. godine ponovo primjenjuje navedena odredba Zakonao porezima građana i propisi o određivanju osnovice i stopa poreza na dobit, koji su važili prije toga tj. u procentu od 16% kada se radi o poreskom obvezniku koji obavlja profesionalnu djelatnost u vidu dopunskog zanimanja, ali samo do 26.1.1996. godine, kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezima građana ("Sl. list RBiH", broj: 2/96), kojim je u članu 8. regulisana i dalja primjena člana 195-a. -izmjena istog zakona ("Sl. list RBiH", broj: 25/94) ali sada i u uslovima kada nije više ratno stanje.

Drugim riječima od 26.1.1996. godine zakon- 59. ska odredba čija je važnost prvobitno bila ograničena samo na vrijeme ratnog stanja sada je ponovo aktivirana i za poratno vrijeme odnosno mirnodopsko vrijeme poslije stupanja na snagu izmjena pomenutog zakona 26.1.1996. godine.

Tuženi je u osporenom rješenju odbijanjem žalbe tužioca ocijenio prvostepeno rješenje kao pravilno i na zakonu zasnovano, prihvatajući u cijelosti da je opštinska komisija uz sudjelovanje građevinskog vještaka pravilno utvrdila prometnu vrijednost porodične stambene zgrade tužioca, a u skladu sa citiranom Odlukom Vlade SRBiH.

Sud nalazi da je u postupku razreza poreza na promet nepokretnosti došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, te da se stoga upravna rješenja ukazuju nezakonitim. Prema odredbi stava 1. člana 6. Zakona o porezu na promet nepokretnosti ("SI.list RBIH", broj: 5/95) osnovica poreza na promet nepokretnosti je prometna vrijednost nepokretnosti u trenutku nastanka poreske obaveze, a prema stavu 1. člana 7. ovog zakona prometnom vrijednošću smatra se cijena nepokretnosti koja bi se mogla postići u slobodnom prometu u trenutku nastanka poreske obaveze. Suprotno navedenoj zakonskoj regulativi, upravni organi su vodili postupak i utvrđivali prometnu vrijednost tužiočeve porodične stambene zgrade primjenom odredaba navedene Odluke o jedinstvenim elementima za izračunavanje prometne vrijednosti, stambene zgrade ili stana kao posebnog dijela zgrade, ne vodeći pri tome računa da je ta Odluka donesena u izvršenju Zakona o susvojini na stanu ("Sl. list SRBiH", broj: 26/89), te da se isključivo odnosi na utvrđivanje građevinske vrijednosti stambene zgrade ili stana, troškova uređenja građevinskog zemljišta i naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište, čiji zbir elemenata prema Odluci čini prometnu vrijednost stambene zgrade ili stana na kojoj postoji su svojina između fizičkog i pravnog lica koje na dijelu zgrade ili stana u društvenoj svojini ima pravo raspolaganja.

Prema tome, primjenom dredaba citirane Odluke nije se mogla u konkretnom slučaju utvrđivati prometna vrijednost tužiočeve porodične stambene zgrade, već primjenom odredaba Zakona o porezu na promet nepokretnosti. Kako je prema ovom zakonu prometna vrijednost cijena nepokretnosti koja bi se mogla postići u slobodnom prometu u momentu nastanka poreske obaveze, to je u ponovnom postupku potrebno utvrditi tu cijenu pribavljajući podatke o prometnoj vrijednosti istih ili sličnih objekata na području grada, 60. vodeći računa o ponudi i potražnji kao i drugim elementima koji su od uticaja na utvrđivanje te vrijednosti.

pa nema pravo da i nakon njegove smrti trajno i nesmetano koristi taj stan (član 21. stav 2. u vezi sa članom 6. stav 2. istog zakona), zbog čega je odbio njen zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana (član 28. tog Zakona), a usvojio zahtjev davaoca tog stana na korišćenje i naložio joj iseljenje i predaju stana u posjed davaocu na korišćenje (član 22. stav 3. u vezi sa čl. 21. stav 2. istog zakona).

Drugostepeni organ je odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv navedenog rješenja prvostepenog organa pozivom na odredbe člana 245. stav 2. ZUP-a prihvatajući razloge navedene u prvostepenom rješenju, a smatrajući da žalbeni prigovori tužiteljice nisu od uticaja na rješenje te upravne stvari, s obzirom da se iz razloga utvrđenih u prvostepenom rješenju tužiteljica ne smatra članom porodičnog domaćinstva poginulog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Ovakva odluka organa uprave nije pravilna ni zakonita, jer su organi uprave pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog čega su propustili da utvrde činjenice koje su odlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava, čime su povrijedili i pravila upravnog postupka, pa postoje osnovi pobijanja osporenog rješenja, predviđeni u članu 13. tačka 1. i 3.

Zakona o 54 upravnim sporovima. Naime, prvostepeni organ je zauzeo pravni stav, a tuženi ga prihvatio kao pravilan, da je tužiteljica, kao vanbračna supruga nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, mogla steći položaj člana njegovog porodičnog domaćinstva s pravom da i nakon njegove smrti (3.2.1994. godine) nastavi da trajno i nesmetano koristi taj stan (član 21. stav 2. u vezi sa činom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima -"SI. list SR BiH ", broj: 14/84-prečišćeni tekst i broj: 12/87) samo u slučaju da je živjela s njim u ekonomskoj zajednici više od deset godina, pa kako je ta zajednica trajala manje vremena (od 1987. do 3.2.1994. godine) da se ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva LJ.

S., zbog čega joj ne pripada pravo iz člana 21. stav 2. i člana 28. pomenutog zakona. Ovakav pravni stav organa uprave nije pravilan. Prema odredbama člana 6." stav 2, druga rečenica, Zakona o stambenim odnosima, članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, između ostalih, smatraju se i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju. Za primjenu ove zakonske odredbe, dakle, suprotno shvatanju organa uprave, nije odlučno da li ta lica spadaju u taksativno navedeni krug lica (čl. 6. stav 2. prva rečenica, tog zakona), nego je odlučno da li se radi o licima za koja, u odnosu na nosioca stanarskog prava, postoji zakonska dužnost međusobnog izdržavanja i da li su ta lica s nosiocem stanarskog prava trajano živjela i stanovala u istom stanu.

Porodični zakon ("Sl. list SRBiH", broj 21/79 i 44/89) u odredbama čl. 246.-249. propisuje da lice iz vanbračne zajednice pod uslovima određenim u tim članovima i članu 239. tog zakona, ima pravo na izdržavanje od drugog lica iz takve zajednice. Kada se navedene odredbe Zakona o stambenim odnosima i Porodičnog zakona dovedu u međusobnu vezu, mora se zaključiti da se vanbračni drug smatra članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima i u slučaju ako bi po zakonu imao pravo da traži izdržavanje od nosioca stanarskog prava (drugog vanbračnog druga) ili ako bi bio dužan da ga izdržava da je došlo do prekida vanbračne zajednice (član 246. do 249.

Porodičnog zakona) a pod uslovom da je s njim trajno živio i stanovao ili, neovisno od ove pretpostavke, u slučaju daje između vanbračnih drugova postojala ekonomska zajednica više od deset godina, kada su, u pogledu sticanja položaja člana porodičnogdomaćinstv a, vanbračni drugovi izjednačeni su sa svim drugim licima koja su uspostavila ekonomsku zajednicu u istom stanu sa nosiocem stanarskog prava i utakvoj zajednici provela zakonom propisano vrijeme. Zato bi setužiteljica, kao vanbračna supruga nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, smatrala članom njegovog porodičnog domaćinstva ako bi se utvdilo da bi, pod uslovima iz navedenih članova 61. Član 28. Zakona o stambenim odnosima Porodičnog Zakona, imala pravo da od njega traži izdržavanje da je živ i da je vanbračna zajednica prekinuta (ona tvrdi da bi imala) svakako pod uslovom da je s njim trajno živjela i stanovala u predmetnom stanu i to neovisno od toga da li je ta zajednica trajala više od deset godina (radi se o dva zasebna osnova za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava).

Organi uprave, zauzimajući pogrešan pravni stav da vanbračni drug može steći položaj člana porodičnog domać instv a nosioca stanarskog prava (drugog bračnog druga) samo ako je s njim ostvario ekonomsku zajednicu više od deset godina, nije ni utvrđivao činjenice koje su odlučne za eventualno sticanje tog položaja po osnovu postojanja zakonske obaveze izdržavanja, (uz ostale uslove), pa je činjenično stanje ostalo neutvrdjeno. Zbog toga je sud, primjenom člana 38. stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2. i 85. Zakona o upravnim sporovima, poništio oba rješenja organa uprave i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

Odredbom čl. 28. Zakona o stambenim odnosima ("Sl. list SR BiH" br. 14/84 i 12/87) predviđena je mogućnost donošenja od strane opštinskog stambenog organa rješenja koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana dok takav ugovor ne bude zaključen po odredbama tog zakona i u slučaju ako jednaod ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan.

Ove zakonske odredbe pretpostavljaju situaciju kada postoje uslovi za zaključenjeugovorao korišćenju stana i u pogledu mogućnosti El[lja i korišćenja stana, a jedna od ugovornih strana neće ugovor dazaključi. U konkretnom slučaju, međutim, takvi uslovi ne postoje, jer se radi o stanu koji se nalazi u novoizgrađenoj stambenoj zgradi, kojajoš uvijek nije tehnički primljena, niti izdato odobrenje za njenu upotrebu, pa tako ni za predmetni stan, jer je odredbama člana 186. stav 2. Zakona o prostornom uređenju ("SI.list SRBiH", brojevi 9/87, 12/87, 23/88, 24/89, 10/90, 15/90, 14/91 i RBiH" br. 25/94 i 33/94) propisano da se izgrađeni građevinski objekat možeupotrebljavati (koristiti) tek nakon što nadležni organ izda odobrenje za njegovu upotrebu.

Zbog toga ni tužiocu ne pripada pravo da traži i ishoduje rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju predmetnog stana, jer se taj stan, kao ni stambena zgrada u kojoj se stan nalazi, ne može otpočeti koristiti bez predhodno izvršenog tel1ničkog pregleda i izdavanja odobrenja za upotrebu. Tužilac u tužbi navodi da su na stambenoj zgradi u kojoj se predmetni stan nalazi svi građevinski i zanatski radovi u cijelosti završeni, što, i kad bi bilo tačno, ne znači da se zgrada može koristiti (pa ni zaključiti ugo- 62. var okoriš čenju stana na osnovu kojeg bi se izvršilo useljenje u stan), jer se za otpočin janje koriščenja zgrade ista mora tehnički pregledati i izdati propisno odobrenje za upotrebu, a tužilac ni u tužbi ne tvrdi da je takvo odobrenje izdato.

Osporenim rješenjem tužena je odbila tužiteljevu žalbu pozivajući se na odredbe člana 99. Zakona o službi u Armiji RBiH i člana 18. Odluke o proizvodjenju, unapredjivanju i nadležnostima za rješavanje o odnosima u službi u Armiji RBiH, usvajajući u cijelosti razloge iz prvostepenog rješenja.

Sud nalazi da oba rješenja sadrže nedostatke u pogledu utvrđenja i navođenja činjenica koje su odlučne za pravilno rješenje ovog spora, čime su povrijeđena pravila upravnog postupka. Naime, iz navedenih rješenja ne može se sa sigurnošću utvrditi kakav status je imao tužitelj u Armiji RBiH, t.j. da li je imao status aktivnog vojnog lica, kako to on tvrdi u tužbi ističući da je po činu vodnik I klase, koji čin je stekao u bivšoj JNA ili se radi o vojnoj obavezi i demobilizaciji iz Armije R BiH nakon prestanka potrebe za njegovim daljim angažovanjem. Tužiteljev status u Armiji R BiH ne može se pouzdano utvrditi iz razloga prvostepenog i drugostepenog rješenja, iako se radi o činjenici koja se morala tačno raspraviti, jer od toga zavisi primjena zakonskih odredaba, prava tužitelja 1, ao i uopšte mogućnost vodjenja upravnog spora.

Naime, ako bi tužitelj bio aktivno vojno lice, onda bi mu mogla prestati aktivna vojna služba po odredbama člana 88. do 93. Zakona o službi u Armiji R BiH, koje čl. 88.-93. regulišu uslove i način prestanka aktivne vojne službe, prava aktivnog vojnog lica koje u takvom slučaju ima, te nadležnost organa za donošenje rješenja u slučaju kada se radi o prestanku vojne službe po članu 89. tog zakona (l, ada to nalažu potrebe za racionalnijim vršenjem službe u Armiji ili ako to nalažu potrebe smanjenja brojnog stanja aktivnog sastava Armije nakon dnonošenja odluke o ukidanju ratnog stanja), te odredbama člana 93. do 99. istog zakona koje regulišu nadležnost za rješavanje o odnosima u službi. Ukoliko je, pak, tužitelj učešćem uArmiji R BiH samo izvršavao svoju vojnu obavezu za vrijeme odbrambenog rata zbog agresije na R BiH u skladu sa odredbama člana 46. i dalje Zakona o odbrani ("Sl. list R BiH", broj: 4/92, 9/92, 19/92, 11/93, 17/93, 6/94, 13/94, 4/95, 9/95 i 20/95) onda bi se zaista radilo o takvom aktu kojim se vrši demobilizacija (kao i mobilizacija) po službenoj dužnosti i u zavisnosti od potreba za odbranu zemlje u mirnodopskim uslovima a prema ocjeni ovlaštenih organa i u skladu sa donesenim propisima o tome, na osnovu čega se ocjenjuje da li u takvim uslovima ima ili nema potrebe za nečijim daljnim angažovanjern u Armiji R BiH.

U takvom slučaju ni tužitelj ne bi imao prava koja imaju aktivna vojna lica nakon prestanka vojne službe, zbog racionalizacije Armije RBiH, a akt o demobilizaciji ne bi se mogao smatrati upravnim aktom.

Pri tome se tuženi izjasnio da vršenje vojne obaveze ne utiče na radno-pravni status vojnog obveznika, pa je otuda izveo zaključak da je za regulisanje budućeg radno-pravnog statusa tužioca, nakon prestanka angažovanja po osnovu vojne obaveze, nadležna općina Z.

Po ocjeni suda pravilno je u upravnom postupku postupljeno kada je u skladu sa Odlukom o prestanku neposredne ratne opasnosti odi učeno o prestanku angažovanja tužioca u Federalnom ministarstvu odbrane-Odjeljenje odbrane Z. po osnovu vojne obaveze, obzirom da je prestala potreba za njegovim daljnjim angažovanjem. U ovom predmetu angažovanje tužioca izvršeno je u skladu sa odredbama člana 46. i 47. Zakona o odbrani ("SI.list RBiH", broj: 4/92 do 20/95) po osnovu vojne obaveze, pa je po prestanku potrebe za njegovim daljnjim angažovanjem tuženi organ bio ovlašten da svojim rješenjem utvrdi prestanak daljnjeg angažova njatužioca. Kako u tužiočevom slučaju, danom prestanka rada ukinutog Općinskog sekretarijata za narodnu odbranu, nije došlo do preuzimanja tužioca u radni odnos od strane navedenog ministarstva, to se pitanje njegovog radno-pravnog statusa trebalo raspraviti u skladu sa odredbama Zakona o državnoj upravi, kako je to pravilno ukazao i tuženi organ u osporenom rješenju.

Ovo tim prije kada se ima u vidu da je tužilac prije angažovanja po osnovu vojne obaveze bio rješenjem Opštinskog sekretarijata za narodnu odbranu Z. broj: 02-120-38 od 28.4.1993. godine primljen u radni odnos na neodređeno vrijeme u ovaj Sekretarijat na radno mjesto referenta popune oružanih snaga ljudstvom, materijalno tehničkim sredstvima, stokom i opremom.