Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 1/1999

Prije davanja takve ocjene valja ukazati, da se pitanje postojanja nužne odbrane procjenjuje prema intenzitetu odbrambene radnje i napada.

Za njegovo razjašnjenje potrebno je dati odgovor da li je u konkretnom slučaju intenzitet odbrambene radnje bio u srazmjeri sa intenzitetom napada ili su prekoračene granice neophodno potrebne odbrane. Prema utvrđenju prvostepenog suda, optuženi koji je slabog zdravstvenog stanja (između osta- 2. log ima znatno oštećen vid) bio je ispred ugostiteljskog objekta fizički napadnut od strane oštećenog S.F., koji je znatno viši i snažniji od njega, pa da se usljed tog napada počeo povlačiti unazad, a onda je nakon nekoliko zadobivenih udaraca u glavu pao na zemlju i da je tek onda djelovao sa nožem. Imajući u vidu te okolnosti, ovaj sud nije mogao prihvatiti pravne zaključke prvostepenog suda, da u dinamici predmetnog događaja nije postojala proporcionalnost između intenziteta napada i odbrane, te da je optuženi prekoračio granice nužne odbrane.

Naime, ovaj sud smatra, da upravo te okolnosti i nastala posljedica djela (zadat samo jedan udarac nožem koji je prouzrokovao ubodnu ranu lijevog prsišta sa povredom plućne maramice) ukazuju da optuženi nije učinio ništa više nego što je bilo potrebno da se odbije napad znatno snažnijeg oštećenog, pa se takva odbrana može pravno kvalifikovati kao neophodno potrebna odbrana. Ovo dalje upućuje na zaključak, da optuženi u svojoj žalbi opravdano tvrdi, daje postupao pod okolnostima nužne dobrane.

Stoga se zaključak, da je učinilac izbjegavao da daje izdržavanje za lice koje je na osnovu izvršne sudske odluke dužan izdržavati, ne može zasnivati samo na okolnosti da okrivljeni u određenom vremenskom periodu, iako je ostvarivao zaradu, nije davao doprinos za izdržavanje tog I ica, nego je za takav zaključak, uz navedenu okolnost, potrebno još utvrditi i daje okrivljeni pred uze o jednu ili više radnji koje su bile usmjerene na onemogućavanje primaoca izdržavanja da ostvari to svoje pravo (naprimjer, skrivanje imovine, skrivanje mjesta boravka ili adrese, skrivanje činjenice ili mjesta zaposlenja), tako da usljed tih radnji primalac izdržavanja nije bio u mogućnosti svoje pravo ostvariti ni prinudnim 3. izvršenjem sudske odluke kojom je utvrđena za okrivljenog obaveza izdržavanja.

Kako je u konkretnom slučaju, na osnovu provedenih dokaza, utvrđeno da okrivljeni nije od zakonske zastupnice malodobnog oštećenog skrivao ni okolnost daje zaposlen, ni mjesto svog zaposlenja, ni svoju adresu, dakle, da nije preduzeo nijednu radnju usmjerenu na stvarno onemogućavanje primaoca izdržavanja da to svoje pravo realizuje putem prinudnog izvršenja sudske odluke kojom je to pravo ustanovljeno, pravilno je prvostepeni sud zaključio da nema dokaza daje okrivljeni, iako u određenom vremenskom periodu nije davao doprinos za izdržavanje svog malodobnog sina kojeg je na osnovu izvršne sudske odluke dužan izdržavati, izbjegavao da daje izdržavanje, tj. da nema dokaza daje učinio krivično djelo-izbjegavanje izdržavanja - iz člana 104. stav 1.

KZ BiH, pa se neosnovano žalbom Općinskog tužioca pobija ispravnosttakvogzaključka prvostepenog suda.

Sve izloženo je bilo dovoljno za izvođenje zaključka, da je optužena postupila na način opisan u izreci pobijane presude. 8 U kontekstu prednjih navoda, valja dodati da žalba bespotrebno nameće pitanje odakle oštećenoj toliki novac (1320 DEM).

Ovo iz razloga, jer je rješenje ovog činjeničnog pitanja bez ikakvog značaja za postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti optužene. Dovoljni su dokazi, da gaje oštećena imala u detenciji (u svom novčaniku) i da je isti optužena uzela i prisvojila. Prema tome, ovaj sud smatra, daje pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pa se svi žalbeni prigovori branioca optužene u tom pravcu ukazuju kao neosnovani. Žalba posebno potencira tvrdnju, da je optužena u vrijeme izvršenja djela mislila da iz novčanika oštećene uzima mali iznos novca. Po mišljenju ovog suda, takvi žalbeni prigovori asociraju na tezu, da je optužena učinila krivično djelo sitne krađe iz člana 283. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH, a ne krivično djelo za koje je oglašena krivom.

Prilikom ocjene ovakvih žalbenih prigovora, valjalo je poči od toga, da se pitanje utvrđivanja subjektivnih i objektivnih obilježja krivičnog djela mora rješavati na osnovu činjenica i okolnosti koje su postojale u vrijeme njegovog izvršenja. Kada se navedeno shvatanje uvaži, onda je jasno, da se i u konkretnom slučaju pitanje sadržaja svjesti i volje optužene mora utvrđivati na temelju činjenica i okolnosti koje su pošto- 4. jale u vrijeme kada je optužena uzela novac iz novčanika oštećene. Pri tome se okolnosti suojektivnog karaktera ne mogu svesti na to, da je optužena navodno mislila da se radi o maloj šumi novca, kada je ona išla za tim da iz novčanika uzme sav novac koji se u njemu nalazio.

Upravo ova subjektivna sekvenca onemogućava da se izvede pravni zaključak, da je optužena u vrijeme izvršenja djela išla za tim da pribavi malu imovinsku korist, kako se to želi prikazati u žalbi. Kako prema izloženom, umišljaj optužene nije bio usmjeren na pribavljanje male imovinske koristi, a niti je objektivno takva korist pribavljena, to se onda ne može prihvatiti, daje prvostepeni sud povrijedio krivični zakon kada je njene radnje pravno kvalifikovao kao u izreci pobijane presude.

Iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke posebno proizilazi da je optuženik, kao vozač teretnog vozila "raba", obratio potrebitu pažnju na kretanje putničkog vozila "mercedes" i na vrijeme poduzeo kočenje, zaustavio bi se prije mjesta kontakta, jer mu je za zaustavljanje pri brzini od 65% km/h, kojom se brzinom inače kretao, bio potreban zaustavni put od 40 m., a on je bio udaljen od mjesta kontakta oko 63 m kada ga je uočio vozač putničkog vozila "mercedes".

Nesporna je da Je oštećenik sa svojim putničkim vozilom optuženiku dolazio ne samo s njegove desne strane nego se i kretao putem s pravom prvenstva. Nesporna je i to da je optuženik dolazio putem koji se uključivao na put s pravom prvenstva i u spornoj raskrsnici naišao na promet ni znak "stop" pred kojim se morao zaustaviti, a raskrsnicu prijeći tek onda kada se potpuno uvjerio da se putem s pravom prvenstva nitko ne kreće. Prvostupanjski sud pravilno nije prihvatio tvrdnju optuženika da se zaustavio pred znakom "stop", pored ostalog i zbog toga što iz sadržaja materijalnih dokaza u spisu, a koji se prije svega odnose na tragove kočenja, ne može zaključiti da se on doista prethodno zaustavio pred ovim prometnim znakom.

U vezi s tim, ovaj sud nalazi, da je prvostepeni sud u potpunosti izgubio iz vida da nadležni tužilac nakon otvaranja zasjedanja pa do početka glavnog pretresa ne može izmijeniti 9. Član 380. stav 1. Zakona o krivičnom postupku optužnicu, shodno odredbi člana 332. stav 1. Zakona o krivičnom postupku. U suprotnom, nakon stupanja optužnice na pravnu snagu i njenom izmjenom nakon otvaranja zasjedanja a prije početka glavnog pretresa bio bi derogiran institut prigovora na optužnicu i povrijeđena pravo optuženog na od branu. S obzirom na sve to, prvostepeni sud se nije mogao oglasiti stvarno nenadležnim i donijeti rješenje, jerza tako nešto nisu bili ispunjeni zakonski uslovi.

Pri tome, nema nikakve dileme, da se u ovakvoj procesnoj situaciji prema maloljetniku mogu izreći samo krivične sankcije propisane u odredbama člana 76.

KZ Federacije BiH. Iz takvih zakonskih određenja može se zaključiti, da se u odnosu na maloljetnike u slučaju potrebe određivanja pritvora primjenjuje odredba člana 456. stav 1. ZKP Prema toj zakonskoj odredbi, pritvor se može odrediti ako postoje razlozi iz člana 183. stav 2. tač.1. do 3. ZKP Spomenuta zakonska odredba se primjenjuje i u slučaju produženja pritvora (član 456. stav 3. ZKP). Dakle, kad se vodi jedinstven postupak za maloljetne i punoljetne učinitelje krivičnog djela, pitanje određivanja i trajanja pritvora protiv maloljetnog učinitelja rješava se na osnovu odredaba iz postupka prema maloljetnicima (čl.456. do 457. ZKP). Ako je donesena presuda, primjenjuju se odredbe člana 348.

ZKP u djelu u kojem nisu u suprotnosti sa odredbama čl. 433. do 474. istog zakona. Kako je u konkretnom slučaju prvostepeni sud nakon izricanja presude u smislu člana 348. stav 6. ZKP prema mldb. H.L. produžio pritvor iz osnova člana 183. stav 2. tačka 4. iako je to u suprotnosti sa odredbom člana 456. stav 1. onda ovaj sud nalazi, da je podnositeij žalbe s pravom ukazao na mane pobi - janog rješenja iskazane u primjeni osnova za produženje pritvora iz kojeg se nije mogao produžiti. 12 Radi svega navedenog, valjalo je na osnovu ovlašćenja iz člana 388. stav 3. ZKP žalbu djelimično uvažiti i u odnosu na mldb. H.L. ukinuti pobijano rješenje i u tom dijelu vratiti prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima), kada su obavezali tuženog da tužitelju, kao vlasniku, preda u posjed stvari koje koristi bez pravnog osnova. Neosnovani su navodi revizije da su nižestepeni sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 3. Zakona o parničnom postupku, jer se radi o samostalnom zahtjevu tužitelja za predaju u posjed stvari koje su njegovo vlasništvo, protiv tuženoga koji ih bespravno koristi, a ne o zahtjevu za predaju u posjed stana proglašenog napuštenim zajedno sa stvarima u kom slučaju bi, u skladu sa odredbom člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, bio nadležan organ uprave. (Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Rev-135/98, od 17.09.1998.g.J

Samo iznimno, sud ima ovlaštenje u nekim specifičnim slučajevima stranačku sposobnost, odnosno svojstvo stranke u postupku priznati i nekim oblicima udruživanja, prvenstveno imovinskim masama, te skupovima fizičkih osoba udruženih radi ostvarivanja nekih zajedničkih ciljeva, koji u građanskom pravu inače nemaju svojstvo pravne osobe (član 77. stav.ZPP).

Tuženo Ministarstvo nije pravna osoba već tijelo uprave Federacije Bosne i Hercegovine (član 2. Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave - Službene novine Federacije BiH br. 8/95, 2/96, 3/96 i 9/96), dakle tijelo pravne osobe, pa kao takvo 13. nema stranačku sposobnost. Onaj ko nema stranačku sposobnost ne može ni biti stranka u postupku, te sud s njim ne može raspravljati, niti temeljem takvog raspravljanja donijeti meritornu odluku, budući su odredbe o stranačkoj sposobnosti prinudne naravi. Stoga sud mora u tijeku cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti da li osoba koja se pojavljuje kao stranka, može biti stranka u postupku (član 82. ZPP) što je očito sud prvog stupnja propustio učiniti.

Presuda donesena u ovoj parnici u kojoj je dakle kao stranka sudjelovalo Ministarstvo koje nema stranačku sposobnost, donesena je uz povrede naprijed navedenih odredaba zakona, koje se u žalbenom postupku tretiraju kao razlog apsolutne ništavosti, pa žalbeni sud ima ovlaštenje da na njih pazi po službenoj dužnosti (član 365. stav 2. ZPP).

Zakona o parničnom postupku, kada je rješenjem u ovoj pravnoj stvari tužbu u odnosu na drugotuženog odbacio kao neurednu. Tužitelj u žalbi tvrdi daje označio adresu drugotuženog prema podacima iz sudskog registra, pa kako je drugotuženi morao promjenu sjedišta prijaviti u roku od 15 dana radi upisa u sudski registar, smatra da nije dužan tragati za 17. sadašnjom adresom drugotuženog, već je sud bio ovlašten da dostavljanje drugotuženom vrši putem oglašen table suda. Dostavljanje pribijanjem pismena na oglasnu tablu suda može se vršiti, u smislu člana 145. Zakona o parničnom postupku, samo kada stranka ili njen zakonski zastupnik u toku parnice do momenta dostavljanja drugostepene odluke promijene prebivalište (sjedište), a o tome ne obavijeste sud, ali parnica počinje da teče, kako je propisano u članu 194. stav 1.

ZPP, tek dostavljanjem tužbe tuženom. U konkretnom slučaju, dakle, nisu ispunjeni uslovi za ovakvo dostavljanje. Tužitelj je pravno lice, a ima i stručnog punomoćnika, pa je mogao i bio dužan da se sam pobrine da sazna i sudu dostavi tačnu adresu drugotuženog. Po odredbama člana 148. ZPP, sud će nastojati da dobije potrebne podatke o adresi lica kome pismeno treba dostaviti, samo ako stranka nije sama u mogućnosti da sazna adresu, a tužitelj ni u žalbi ne tvrdi da organi koji mogu saznati adresu drugotuženog, odbijaju da s njim komuniciraju.

Da bi se izbjegle daljnje nedoumice u sudskoj praksi zbog eventualne neprecizne redakcije člana 119. ZPP u ovom dijelu, članom 108. sada važećeg ZPP propisano je da se ne može zahtijevati povrat u prijašnje stanje ako je propuštena ročište određeno u povodu prijedloga za povrat u prijašnje stanje, no time je samo poboljšana formulacija, a nije promijenjen smisao dosadašnjeg člana 119. ZPP.

Stajalište drugostupanjskog suda je zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. 16 Za sporove o razvodu braka i povjeravanju maloljetne djece na čuvanje i odgoj ustanovljena je isključiva nadležnost domaćeg suda (članak 61. stavak 2. i članak 66. stavak 3.

Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima), što predstavlja smetnju priznavanju strane sudske odluke po članku 89. stavak 2. navedenog zakona, pa tako ne bi mogla ni proizvoditi pravni učinak u našoj zemlji. Postupak pred stranim sudom u kojem odluka stranog suda ne može biti priznata, a time ni proizvoditi pravno djelovanje u našoj zemlji, ne može predstavljati smetnju pokretanju i vođenju parnice pred domaćim sudom između istih stranaka o istom predmetu spora, na šta revizija opravdano ukazuje, pa je sud drugog stupnja pogrešno primijenio odredbu članka 194. stavak 2. Zako- 20. na o parničnom postupku, kada je ukinuo prvostupanjsku presudu i tužbu odbacio.

Ni u takvoj situaciji sud nije vezan za svoje rješenje o izvođenju dokaza, ali ne može donijeti presudu bez zakazivanja i održavanja novog ročišta za glavnu raspravu, na kojem bi, ako odluči da neće izvoditi daljnje dokaze, zaključio glavnu raspravu, a potom mogao donijeti presudu.

Presuda na osnovu priznanja se može pobijati žalbom samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o priznanju data u zabludi, ili pod uticajem prinude ili prevare (član 353. stav 3. ZPP).

U ovom predmetu je, međutim, punomoćnik tužitelja podneskom od 2.2.1998. godine, koji nije dostavljen tuženom i za koga tuženi i ne zna, jer njegov punomoćnik nije prisustvovao posljednjem ročištu za glavnu raspravu, iako je bio uredno pozvan, promijenio tužbeni zahtjev samo utoliko što je zahtijevao isplatu 4.938 KM, sa kamatom. Ovakva izmjena tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinačenje tužbenog zahtjeva u smislu člana 191. ZPP, jer postojeći zahtjev nije povećan, a ne može se smatrati ni promjenom istovjetnosti zahtjeva to što je zahtjev promjenj- 23. en na isplatu u konvertibilnim markama, umjesto u DEM, jer je ovako tužitelj postupio polazeći od odredaba člana 38. stav 1. i 2. Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni list BiH", broj 12/97), po kojima je KM utvrđena kao monetarna jedinica BiH i zakonito sredstvo plaćanja svih javnih i privatnih dugova u BiH, te obvezani učesnici u prometu da prihvate KM u poravnanju i plaćanju bilo kojih obaveza prema njima.

S obzirom na ovakve zakonske odredbe, tužitelj je postupao u skladu sa propisima kojima je uređen monetarni sistem, iako je u konkretnom slučaju mogao ostati i kod zahtjeva za isplatu u DEM, jer se u smislu člana 38. stav 6. Zakona o Centralnoj banci BiH, plaćanja u transakcijama između fizičkih lica, te privatnih i mješovitih preduzeča, vrše u valuti o kojoj se strane u transakciji dogovore, uključujući i strane valute koje su u širokoj upotrebi u oba entiteta Bosne i Hercegovine. Promjenom tužbenog zahtjeva na isplatu u KM ostala je ista vrijednost utužene tražbine, jer je članom 32. Zakona o Centralnoj banci BiH utvrđen službeni devizni kurs za valutu BiH na jednu KM zajednu DEM.

Dakle, parnične stranke imaju različita državljanstva i različita mjesta prebivanja, a obje su pokrenule isti postupak, svaka pred sudom države svoga prebivališta, od kojih je pred slovenačkim sudom ranije pokrenut postupak i već donijeta odluka čije se priznavanje zahtijeva.

Prema odredbi članka 66. Zakona o rješavanju sukoba..., postoji nadležnost slovenačkog suda po tužbi tužiteljice, koja je slovenačka državljanka i ima prebivalište u Republici Sloveniji, kada se vodi spor o čuvanju, podizanju i odgoju djeteta koje je pod roditeljskim staranjem i u slučaju kada tuženik nema prebivalište u Sloveniji, pa tako ne postoji zapreka priznavanja sudske odluke koja se odnosi na ta pitanja. Sporno je da li predmet priznavanja može biti odluka o izdavanju privremene mjere, dakle odluka kojom se meritorna ne rješava sporni odnos, budući da takvu mogućnost ne predviđa spomenuti Zakon. Međutim, kako je (prema stanju spisa) način na koji je tuženik od tužiteljice odveo mldb. dijete nezakonit i u smislu članak 3. stavak 1. točka 1.

Konvencije o građanskim aspektima međunarodne otmice djeteta, predstavlja otmicu djeteta, kako je to pravilno našao i prvostupanjski sud, Republika Slovenija je kao država potpisnica Konvencije, dužna poduzeti sve odgovarajuće mjere za sprječavanje otmice i u tom pravcu su njezini sudovi ovlašteni koristiti najekspeditivnije 27. raspoložive procedure u kakve svakako dolazi i izdavanje privremene mjere, a sudovi naše države, koja je također potpisnic a iste konvencije, dužni su omogućiti hitno sprovođenje ovakvih vrsta mjera.

Prema odredbi člana 93. navedenogzakona ako je pri odlučivanju o ličnom statusu državljanina BiH trebalo po tom zakonu primjeniti pravo države BiH, strana sudska odluka priznat će se i kada je primjenjeno strano pravo ako ta odluka bitno ne odstupa od prava države BiH, koje se primjenjuje na takav odnos.

Pošto je navedenom odlukom odlučena o ličnom statusu predlagatelja, shodno izloženom, u pogledu uslova usvajanja mjerodavno je pravo države čiji je državljanin predlagatelj i pravo SR Njemačke. Po pravu države čiji je državljanin predlagatelj, usvojiti se može samo maloljetno lice (član 148. Porodičnog zakona), a maloljetno lice po pravu ove države je lice ispod 18 godina. Predlagatelj po zakonu države čiji je državljanin nije maloljetno lice (rođen je 17.9.1958. godine a odluka je donesena 28.10.1997. godine) pa kako pravo SR Njemačke na osnovu kojeg je donesena navedena odluka u pogledu ovog bitnog uslova za usvajanje, odstupa od prava države čiji je državljanin predlagatelj, ne stiču se uslovi iz člana 93. spomenutog zakona za priznanje strane odluke.

Ispitivanje potraživanja u stečajnom postupku obavlja se prema pravilimavanparničnog postupka. Zbog toga, kad stečajni upravitelj ospori potraživanje vijeće ne može izvoditi dokaze i ocijeniti razloge osporavanja potraživanja, već je dužno uputiti vjerovnika na parnicu. Meritorna raspravljanje o postojanju potraživanja može se obavljati samo u parničnom postupku, ili, zavisno od pravnog osnova potraživanja, u postupku pred drugim organom. Iz spisa proizilazi daje stečajni upravitelj, na ročištu za ispitivanje potraživanja održanom pred pNostepenim sudom dana 26.08.1998. godine, osporio potraživanje žalitelja, pa se u ovoj fazi postupka ne mogu uzimati u obzir žalbeni navodi vjerovnika o osnovanosti nepriznatih potraživanja.

Ovakvo pravno stajalište žalbe je pogrešno. Odredbom članka 4. točka 2. Zakona o sudskim taksama ("Službeni list RBiH", br. 17/93, 6/94 i 13/94), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja prijave, a koja je potpuno identična članku 4. točka 2.

Zakona o sudskim taksama ("Službene novine Kantona Sarajevo" br. 3/97, 11/97 i 10/98), važećeg u vrijeme donošenja rješenja o upisu, određeno je da obveza plaćanja takse na sudske odluke nastaje kada se one objavljuju, a ako odluka nije objavljena (kao što je to slučaju ovom predmetu) ili kada stranka ne prisustvuje objavljivanju, kada se stranci ili njezinom zakonskom zastupniku uruči prijepis odluke. Kako je člankom 50. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo određeno da se samo za radnje, podneske i isprave po kojima je taksena obveza nastala prije njegova stupanja na snagu, plaća taksa po ranijem zakonu, sud prvog stupnja je pobijanim rješenjem pravilno utvrdio visinu taksene obveze po kantonalnom Zakonu o sudskim taksama, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka taksene obveze na rješenje o upisu u sudski reiistar promjene sjedišta predlagatelja, te je žalba, temeljem članka 54. točka 2 Zakona o postupku za upis u sudski registar, odbijena kao neosnovana.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su obvezali tuženoga da tužitelju vrati isplaćeni iznos. 34. Prema odredbi člana 367. ZOO, ako dužnik ispuni zastarjelu obavezu, nema pravo da mu se vrati ono što je dao, čak i ako nije znao da je obaveza zastarjela, a prema odredbi člana 211. istog zakona onaj koji izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. U konkretnom slučaju tužitelj je zastarjelu obavezu platio znajući da nije dužan, međutim, kako je isplatu izvršio da bi izbjegao isključenje električne energije i pri tome zadržao pravo da traži vraćanje onoga što je isplatio, pripada mu pravo da u skladu sa odredbom člana 211. ZOO traži vraćanje isplaćenog iznosa.

Prvostepeni sud navodi daje dovoljno što se tužitelj pozvao na razloge iz člana 6. Ugovora o dopisu od 30.4.1996. godine, te smatra da ih tužitelj ne mora dokazati, paje odbio da izvede dokaz saslušanjem zastupnika parničnih stranaka radi utvrđenja stvarnog postojanja navedenih okolnosti.

U žalbi tuženi navodi daje uredno ispunjavao sve obaveze iz ugovora, te nudi dokaze na okolnost da je ispunjavanje ugovora i nadalje u obostranom ekonomskom interesu ugovornih stranaka, kao i da kiosk nije potreban tužitelju za redovnu djelatnost. Ovaj sud smatra da tužitelj ima pravo da otkazom prekine-raskine ovakav ugovor, vlastitom ocjenom ekonomskog interesa, te da sud 24 nije ovlašten da utvrđuje da li ekonomski interes za postojanje ugovorene poslovne saradnje stvarno-objektivno postoji. Dovoljno je, naime, da stranke izgube međusobno povjerenje, što se može izraziti i kroz lični sukob njihovih zastupnika ili da tužitelj smatra da je za njega probitačnije da u kiosku neposredno u svoje ime i za svoj račun prodaje vlastitu robu.

Parnične stranke su, naime, navedenim ugovorom zaključenim na neodređeno vrijeme, uspostavile svojevrstan trajan građansko pravni (dugovinski) odnos, a takav odnos može se prekinuti otkazom (član 358. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Otkaz se u smislu člana 358. stav 3. ZOO, može dati u svako doba, samo ne u nevrijeme, a ako otkazni rok nije određen ugovorom, trajni dugovinski odnos prestaje istekom primjerenog, roka (član 358. stav 4.), no stranke mogu ugovoriti i da će njihov dugovinski odnos prestati samim dostavljanjem otkaza (član 358. stav 5. ZOO). U konkretnom slučaju trajni dugovinski odnos stranaka traje ne samo od 1.5.1995. godine kada je ovaj ugovor zaključen, već još od maja mjeseca 1993. godine kako je tuženi tvrdio u odgovoru na tužbu, te se tužitelj ne može prisiljavati da ga i nadalje nastavlja, pa makar tuženi i uredno ispunjavao svoje ugovorne obaveze.

Okolnost daje tužiteljica kasnila sa uplatom ne bi smjela kod ocjene početka zastarjevanja obaveze tuženog, ići u njen prilog, ali i kada bi se rok zastarjelosti računao od dana uplate 07.09.1984.g., kada je nesumnjivo dospjelo potraživanje tužiteljice iz ugovora, do dana tužbe 17.08.1990. g. protekao je opći rok zastarjelosti od pet godina iz člana 371. ZOO,

Ukazuje se prvostepenom sudu da obvezivanje tuženog da izvrši isplatu u hrvatskim kunama ne bi bilo u suprotnosti sa člankom 38. točka 6. Zakona o Centralnoj banci BiH koji dopušta mogućnost da se transakcije između pravnih i fizičkih osoba mogu vršiti u valuti u kojoj su se dogovorile, uključujući i strane valute koje su u širokoj upotrebi u Federaciji i Republici Srpskoj na dan stupanja na snagu ovog zakona. Zakon se, dakle, primjenjuje i na odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, pa nije bilo osnova da se tuženi obvezuje na isplatu u DEM samo zato što obje stranke imaju sjedište na teritoriji Federacije i što bi bilo moguće plaćanje u DEM. Tuženikova obveza je nastala u hrvatskim kunama, pa bi u toj valuti mogao biti obavezan na isplatu, a što bi za tuženog moglo biti i povoljnije s obzirom na sadašnji tečaj DEM u odnosu na kunu.

Na osnovu navedenih odredaba Zakona, akceptni nalog koga izda dužnik mora uvijek da sadrži dan dospijeća obaveze i može se, na osnovu takvog naloga, zahtijevati naplata samo onog potraživanja, za koje je dat akceptni nalog, dakle ne i nekog drugog potraživanja, koje proizilazi iz međusobnih poslovnih odnosa povjerioca i dužnika, za koje su kao sredstvo obezbjeđenja mogli biti dati akceptni naloži.

Tužitelj je u podnesku od 26.11.1997. godine (primljen kod prvostepenog suda 03.12.1997. godine) naveodajeu 26 smislu člana 88.

Uredbe, formirana Komisija od tri člana koja je utvrdila visinu štete za otuđena vozila u iznosu od 285.221,00 DEM i na tu okolnost predložio, kao dokaz, zapisnik o utvrđivanju visine štete. U žalbi tužitelj navodi da su zapisnik potpisali i ovjerili članovi komisije koju su činili predstavnici tužitelja i tuženog, te ovlašćeni procjenitelj. Ukoliko su istinite činjenice koje je tužitelj naveo u podnesku od 26.11.1997. godine, kao i one koje navodi u žalbi, a tuženi nije donio rješenje o visini naknade u smislu člana 89. Uredbe, po shvatanju ovoga suda u konkretnom slučaju, u cilju ostvarivanja prava tužitelja na naknadu štete, mora se pretpostaviti da je tuženo preduzeće odbilo zahtjev za naknadu štete, te da su ostvareni prethodni uvjeti za postupanje po tužbi za naknadu štete.

Propisima o penzijsko-invalidskom osiguranju nije zaista regulisano pravo na naknadu štete prouzrokovane prijevremenim isplatama penzija i drugih davanja na teret sredstava iz kojih je isplata izvršena, ali tim propisima nije to pravo ni isključeno, pa se o pravu na naknadu štete organizacija (fondova) koji upravljaju i raspolažu ovim sredstvima, mora suditi na temelju općih propisa o naknadi vanugovorne štete sadržanih u odredbama Zakona o obligacionim odnosima - ZOO.

Penzijsko-invalidsko osiguranje počiva na načelima uzajamnosti i solidarnosti osiguranika, ali to ne znači da organizacija koja za račun osiguranika upravlja i raspolaže sredstvima osiguranja nema pravo da od treće osobe koja je po općim propisima odgovorna za građansko-pravni delikt, zbog koga je došlo do davanja na teret penzijsko-invalidskih fondova prije nego što bi to po redovnom toku stvari uslijedilo, nema pravo da zahtijeva naknadu na taj način prouzrokovane štete. Na ovo pravo ne utiče ni okolnost da se radi o davanjima radniku tuženog, jer to što je tuženi plaćao doprinose tužitelju iz bruto ličnog dohotka ovog i drugih radnika, ne otklanja obavezu tuženog da naknadi štetu koja se sas- 42. toj i od isplata iz sredstava tužitelja do kojih ne bi došlo da nije bilo deliktne radnje.

Osnovano je, prema tome, prvostepeni sud zaključio daje tužitelj, u smislu člana 155. ZOO, pretrpio štetu. Prvostepeni sud je pra' ilno našao i da je tuženi odgovoran za štetu. Žalitelj ne osporava izričito kroz razloge žalbe zaključak prvostepenog suda daje do štetnog događaja (obrušavanja krovine u rudarskoj jami) došlo zbog ne preduzimanja mjera zaštite na radu, a u takvom slučaju odgovornost tuženog se može zasnovati na odredbama člana 170. ZOO, na koji se prvostepeni sud poziva. Ako bi se, međutim, poprimilo i da se obrušavanje krovine koja se nije mogla poduprijeti, nije moglo izbjeći, kako bi proizilazilo iz zapisnika o nesreći na poslu, koji se nalazi u spisu, odgovornost tuženog bi se mogla zasnovati na odredbama člana 17 4. u vezi sa članom 154. stav 2.

ZOO, jer je do povrede osiguranika tužitelja došlo zbog opasne djelatnosti kojom se bavi tuženi. Napominje se da tuženi duguje naknadu stvarno pretrpljene štete u iznosu prijevremenih isplata iz sredstava invalidskog osiguranja, jer se na njega kao štetnika ne mogu primjeniti odredbe člana 94. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica ("Službeni list SFRJ", broj 17/90), važećeg u vrijeme nastanka štete u konkretnom slučaju, po kome osiguravajuća organizacija iz osnova obaveznog osiguranja od auto-odgovornosti duguje organizacijama invalidskog i penzijskog osiguranja samo naknadu srazmjernog iznosa doprinosa za invalidsko i penzijsko osiguranje utvrđenu u kapitaliziranom iznosu prema preostalom vremenu radnog staža i godina života fizičkog lica potrebnih za sticanje prava na starosnu penziju.

Ako bi se i uzela kao tačna tvrdnja tuženog, da se u konkretnom slučaju radilo o nenaplativom ugovoru o ostavi i tada bi postojala 43. tuženikova odgovornost, koja bi se zasnivala na odredbi člana 207. ZOO. Kako naručilac i izvođač radova na nekretnini (dakle, i na objektu hladnjače) odgovaraju trećim osobama solidarna, po odredbama člana 207. ZOO, to je tužitelj ovlašten da cjelokupnu naknadu štete zahtijeva od tuženog, kao naručioca jer on odgovara u istom obimu i po istim osnovama odgovornosti kao i izvođač. U konkretnom slučaju, izvođač je obavljao rad pod okolnostima sa povećanom opasnošću (varenje koje izaziva varničenje) pa i on i tuženi odgovaraju trećem (tužitelju) po principu objektivne odgovornosti (član 154. stav 2. ZOO).

te uticaj ratnih prilika na plasman proizvoda, nižestepeni sudovi su dosudili tužitelju novčanu rentu u iznosima pobliže navedenim u izreci prvostepene presude. 44.

Polazeći od ovakvog činjeničnog utvrđenja, ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (član 196. ZOO) kada su u pogledu visine novčane rente odlučili kao u izreci nižestepenih odluka. Pri odlučivanju o žalbi, drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo (odredba člana 195. stav 2. ZOO) kada je ocijenio irelevantnim navode tuženog preduzeća, da je trebalo imati u vidu materijalne prilike tuženoga, uzrokovane ratnim stanjem, jer sud pri odlučivanju o visini novčane rente uzima u obzir samo naknadno nastale promjene u imovinskim prilikama oštećenoga, a ne promjene koje su se desile na strani štetnika, zbog toga što novčana renta u ovom slučaju ima isključivo odštetni a ne alimentacioni karakter.

Pod naročito teškom invalidnošću u smislu članka 201. stavak 3. ZOO, podrazumijeva se ona invalidnost koja se, uz visoki stupanj izražen osti i spoljno manifestira na način zbog kojeg posredni oštećenici trpe duševne bolove u svakodnevnom ili stalnom kontaktu sa invalidom, posebno ako ga neposredno čuvaju, njeguju i pružaju mu neophodnu 45. pomoć bez koje on ne bi mogao zadovoljavati ili bi izuzetno otežana zadovoljavao svakodnevne životne i sa njima povezane potrebe, tako da zajednički život i svakodnevni kontakti nesumnjivo stalno podsjećaju na posljedice nesreće te djeluju na psihičku sferu i izazivaju znatnije duševne bolove kod posrednog oštećenika.

Naime, kada broj na motoru ne odgovara broju motora u saobraćajnoj dozvoli, radi se o pravnom nedostatku stvari koji se manifestuje u ograničenju javno pravne prirode kupčevog prava, pa ukoliko takav nedostatak postoji, postoje uslovi za raskid ugovora u skladu sa odredbom člana 510. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. 47. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da takav nedostatak prodate stvari ne postoji, ne stiču se uslovi za raskid ugovora i shodno tome nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev tužiteljice odbili kao nosnovan.

Dosljedno tome, pravilno su primijenili odredbe člana 478. stav 1. i člana 488. stav 1. tačka 3. ZOO, kada su zaključili da je tuženi odgovoran za materijalne nedostatke stvari koju je dao u zamjenu, da su ti nedostaci postojali u momentu preuzimanja šporeta od strane tužioca, a da se nisu mogli tada uočiti pošto je šporet bio u originalnom pakovanju, nego tek nakon otpakivanja šporeta, i pravilno ocijenili da tužitelj ima pravo da zahtijeva raskid ugovora i povrat stvari, koju je dao uz istovremeni povrat stvari koju je primio.

Kako bi tužena kao dužnik to pravo imala i u postupku prinudnog izvršenja (član 405. ZOO), prvostepeni sud bi morao raspraviti i da lije u pitanju alternativna obaveza tužene, te da li je tužitelj morao utužiti tuženu na alternativno izvršenje dugovane obaveze. U tom slučaju prvostepeni sud bi bio dužan da raspravlja i odlučuje o svim obavezama, a presudu izrekne tako što bi tuženu obavezao da izvrši jednu ili drugu činidbu.

Pravni stav nižestepenih sudova ocijenio je pravilnim i ovaj revizijski sud. Na poslovnim prostorijama koje su predmet zakupa zakupodavac ne mora imati pravo 50. Pravna pravila imovinskog prava(§ 974.

OGZ) raspolaganja (sa stvarno pravnim obilježjem), dovoljno je da ima samo pravo upotrebe i uživanja, jerta prava predstavljaju sadržaj prava korištenja (sa obi igaciono-pravnim obilježjima). Zato u parnici za otkaz ugovora o zakupu poslovnih prostorija nije odlučno da lije izvršen upis prava raspolaganja ili prava vlasništva u zemljišnu knjigu. Bitno je da tuženi drži poslovne prostorije po osnovu ugovora zaključenog sa tužiteljem, pa ovaj relativni (obligacioni) odnos može prestati, po zahtjevu tužitelja, a njegovim prestankom tuženi gubi osnov za posjed i dužan je prostorije predati u posjed onome po čijem je ovlašćenju bio u neposrednom posjedu (član 585. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).

Obaveza zakupca da preda poslovne prostorije zakupodavcu propisana je i u članu 30. stav 2. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija.

Bankaje plasirala sredstva kredita u svoje ime, postupajući u smislu člana 21. tada važećeg Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/95), a u tužbi se ne tvrdi daje banka svoja potraživanja iz ugovora o kreditu sa tuženim prenijela (cedirala) na tužitelja, tako da on, iako je ugovor o kreditu između banke i tuženog zaključen za njegov račun, ne može zahtijevati ispunjenje potraživanja iz tog posla kako proizilazi iz odredaba člana 787. stav 1.

ZOO. Odredba u ugovoru tužitelja i banke da tužitelj snosi rizik naplate sredstava kredita ne predstavlja izjavu o cesiji potraživanja, već samo znači da se banka oslobađa obaveze 52. Član 41. Zakona o ustanovama Član 26. Zakona o srednjoj školi - raniji prema tužitelju ako i pored preduzimanja svih potrebnih mjera ne uspije vratiti sredstva kredita od tuženog. Može se pretpostaviti da je tužitelj izbjegao neposredno zaključenje ugovora o kreditu sa tuženim stoga što bi time izlazio iz okvira djelatnosti za koju je registrovan, pa u odnosu na njega taj ugovor ne bi bio pravno valjan (član 110. stav 1. i 3. Zakona o preduzećima, "Službene novine Federacije BiH", broj 2/95), uz napomenu da je po propisima sada važećeg Zakona o bankama zabranjena davanje kredita u svoje ime i za svoj račun na području Federacije bez dozvole Agencije za bankarstvo Federacije BiH (član 2. stav 1.

Zakona o bankama "Službene novine Federacije BiH" broj 39/98).

Osnovano je, prema tome, tužitelj mogao od tužene zahtijevati isplatu cjelokupnog utuženog potraživanja, nezavisno od toga da lije dobila od osnivača dovoljna sredstva za podmirivanje svih svojih obaveza.

Osnivač je, u smislu člana 41. stav 2. Zakona o ustanovama, supsidijarna odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drugačije određeno, što znači da će tužitelj moći od njega zahtijevati isplatu utužene cijene ako mu je ne plati tužena, no to ni djelimično ne umanjuje, a pogotovo ne otklanja, pasivnu legitimaciju tužene u ovoj parnici. Do promjene odgovornosti tužene za svoje obaveze nije došlo ni nakon stupanja na snagu sada važećeg kantonalnogZak ona o srednjoj školi.jer i on u članu 26. upućuje na primjenu naprijed navedenih odredaba Zakona o ustanovama, a identična obim odgovornosti propisuje i član 4. Zakona o uređenju imovinsko-pravnih i drugih odnosa u vezi sa preuzimanjem prava i obaveza osnivača prema sred njim školama koje imaju status javne ustanove ("Službene novine TPK", broj 7/98).

Iz odredaba člana 73. Zakona o osiguranju imovine i osoba ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/95 i 6/98), proizlazi da se vlasnik, odnosno korisnik motornog vozila osigurava od odgovornosti za štetu koju upotrebom vozila, nanese trećoj osobi, između ostalog, i zbog uništenja ili oštećenja stvari, a odredbama ovog člana, obim naknade štete nije ograničen.

Obaveza društva za osiguranje od auto odgovornosti je ograničena jedino odredbama člana 76. navedenog zakona, tako što je propisano da ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa što ga na prijedlog Ureda za nadzor utvrdi Vlada Federacije, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos. Iz ovih odredaba mora se zaključiti da osoba kojoj je nanesena šteta upotrebom motornog vozila osiguranika od autoodgovornosti može od društva za osiguranje zahtijevati, do limita obaveze društva, naknadu štete u obimu u kome bije mogla zahtijevati od samog osiguranika, uključujući i zatezne kamate na tražbinu naknade štete, na koje oštećeni ima pravo po odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, obaveznim osiguranjem od autoodgovornosti obuhvaćena

Utvrđeno je nadalje da je tuženi nakon smrti ostavitelja na sve moguće načine pokušavao da ispuni uslov iz testamenta tako što je nudio tužiteljici daje izdržava davanjem novca i hrane, da zajedno živi s njim i njegovom porodicom, da joj obrađuje zemlju i prihode njoj daje, ali da je tužiteljica bez ikakvog razloga odbijala da od njega primi bilo kakvu pomoć.

Polazeći od ovakvog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili. Prema odredbi člana 86. stav 2. Zakona o nasljeđivanju, zavještalac može u pojedinim odredbama testamenta, postaviti uslove ili rokove. Zavještalac je odredbom testamenta da testamentarni nasljednik doživotno pomaže njega i njegovu ženu postavio uvjet u testamentu u skladu sa navedenom odredbom. Posljedica neizvršenja toga uvjeta je prestanak pravnog učinka testamenta, izuzev ukoliko uvjet nije ispunjen krivnjom lica u čiju korist je određen. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da uvjet iz oporuke nije izvršen zbog krivnje tužiteljice, jer je bezrazložna odbijala da je tuženi pomaže, nije prestao pravni učinak testamenta kako to pravilno ocjenjuju nižestepeni sudovi.

Prema tome, samo rad-niku koji je raspoređen na poslove iz nadležnosti preduzeća i izvršava radnu obavezu u skladu sa aktom o ratnoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u preduzeću (član 4. i 7.

Uredbe o radnoj obavezi) prestaje radni odnos po članu 15 navedene Uredbe. Po članu 7. Uredbe o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti, radnik za čijim je radom privremeno prestala potreba zbog smanjenja obima posla za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti može se uputiti na čekanje, a najduže do prestanka ovih okolnosti. Radnik upućen na čekanje zbog smanjenja obima poslova ne smatra se radnikom koji izvršava radnu obavezu u smislu člana 15. Uredbe o radnim odnosima.... odnosno čl. 4. i 7. Uredbe o radnoj obavezi, pa ne može u toku čekanja "izostajati sa posla", i po tom zakonskom osnovu ne može mu prestati radni odnos. Po rješenju tužene broj 302/94 od 13. 07. 1994. godine, koje je razmatrao i prvostepeni sud (ovim rješenjem navedeni su poimenice radnici upućeni na čekanje), radnici upućeni privremeno na čekanje dužni su radi evidentiranja javiti se jedanput mjesečno u preduzeće tuženog, a najkasnije do 10-og u mjesecu. 59.

Tužiteljica je po osnovu navedenog rješenja bila privremeno upućena na čekanje, te je bila dužna izvršavati ovu obavezu. Time što se u vremenu navedenom u rješenju tužene tužiteljica nije javljala tuženom, povrijedila je tu radnu obavezu zbog koje je tužena mogla eventualno pokrenuti disciplinski postupak, radi utvrđivanja odgovornosti za ovu povredu. Zbog povrede ove obaveze, kako je to već izložena, tužiteljici, kao radniku privremeno upućenom načekanje ne može po sili zakona prestati radni odnos(primjenom člana 15. navedene Uredbe).

Na osnovu ovih utvrđenih činjenica, nižestepeni sudovi odbili su tužitelja sa zahtjevom da se poništi odluka o izboru kandidata za navedene poslove. Revizija tužitelja odbijena je iz slijedećih razloga. Svrha sudske zaštite osoba koje su sudjelovale u postupku oglasa, odnosno konkursa jeste da se osobama koje ispunjavaju sve propisane uvjete iz općeg akta i zakona, omogući izbor, ako je izabran kandidat koji ne ispunjava propisane uvjete. Kad kandidat ne ispunjava propisane uvjete, ne smatra se sudionikom oglasa koji može osnovano zahtijevati da se poništi odluka o izboru kandidata koji nije ispunjavao propisane uvjete.

Radi se o obavezi poreskih organa predviđenoj u odredbi člana 26. stav 6. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 25/97), prema kojoj-poreska uprava u mjestu prebivališta građanina-odnosno kupca obračunava porez na promet motornih vozila koja uvoze ili nabavljaju u zemlji pravna lica ili građani.

Prema tome, obračunom poreza sastavljenim u smislu navedenog propisa, nadležna poreska uprava ne odlučuje o bilo kakvoj upravnoj stvari, odnosno o pravu ili obavezi građanina nego samo, prema propisanoj osnovici i stopi, obračunava visinu poreza za uvezena motorno vozilo (čl. 15. i 16. stav 9. i 11. citiranog zakona). Citiranim zakonom nije propisano, da poreski obveznik može uložiti bilo kakav prigovor protiv obračuna poreza kojeg je utvrdila poreska uprava. Poreski obveznik je dužan da plati porez na osnovu donesenog rješenja o plaćanju poreskih obaveza, a nakon izvršenog obračuna, s tim što je, odredbom člana 49. citiranog zakona, predviđeno pravo poreskog obveznika da traži povrat plaćenog poreza ako isti nije bio dužan uplatiti.

Za povrat plaćenog poreza poreski obveznik podnosi zahtjev, nadležnoj poreskoj upravi, a ako mu plaćeni iznos na ime poreza ne bude vraćen u roku od 30 dana, ima pravo da zahtijeva i kamatu u smislu člana 32. stav 1. ovog zakona. Nadležni organ o pravu na povrat poreza odlučuje rješenjem (član 49. stav 8. citiranog Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga). Stoga je pravilna i uputa tuženog, u osporenom rješenju, data prvostepenom organu, da žalbu tužitelja, koju je podnio protiv izvještaja o obračunu poreza, budući da je tužitelj platio porez po obračunu, smatra zahtjevom za povrat ruireza. Ovo tim prije, što je tužitelj u žalbi protiv obračuna naveo da traži povrat poreza odnosno oslobađanje od istog, budući da je oslobođen od plaćanja carine za uveze no motorno vozilo.

Zakona o p/p proizvoda i usluga da kao invalidna lice sa tjelesnim oštećenjem od najmanje 80% (tjelesno oštećenje tužioca iznosi 70%) uveze specijalno putnička vozilo bez plaćanja poreza na promet. Ovakav pravni stav organa uprave bio bi pravilan samo pod pretpostavkom da tužilac kao uvoznik nije rješenjem nadležnog organa bio oslobođen od plaćanja carine i da su poreski upravni organi u postupku razreza i naplate poreza na promet odlučivali o njegovoj obavezi plaćanja carine za uvezeno vozilo kao o prethodnom pitanju u smislu člana 142. stav 1. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98). Međutim, 64. tužilac je u toku prvostepenog i drugostepenog postupka tvrdio daje od strane nadležnog carinskog organa oslobođen plaćanja carine na predmetno uvezeno motorno vozilo, što ponavlja i u tužbi, a na koju okolnost je u spis priloženo rješenje carinarnice S. broj UP- 3061/96 od 4.10.1996. godine kojim se potkrepljuju njegovi navodi, ali poreski upravni organi nisu izvršili uvid u to rješenje niti cijenili osnovanost činjeničnih navoda tužioca daje oslobođen obaveze plaćanja carine i da treba biti oslobođen i obaveze plaćanja p/p.

Po ocjeni ovog suda prednji činjenični navodi tužioca su pravno relevantni za donošenje zakonite odluke u ovoj upravnoj stvari. Ako se radi o pravosnažnom rješenju nadležnih carinskih organa (rješenje od 4.10.1996. godine doneseno u korist tužioca pa bi normalno bilo da ga nije pobijao žalbom i da je pravosnažno), onda ono vezuje poreske organe uprave u postupku razreza i naplate p/p po pitanju da li je uvoznik oslobođen od plaćanja carine za uvezeno motorno vozilo sve dok ne bi bilo stavljena van snage (poništeno ili preinačeno na štetu tužioca) vanrednim pravnim sredstvima, pa poreski organi o tom pitanju ne mogu raspravljati kao o prethodnom pitanju, jer bi to bilo suprotno odredbama člana 142. stav 1.

Zakona o upravnom postupku, nego isto prihvatiti onako kako je o njemu odlučio nadležni organ pravosnažnim rješenjem, te zavisno od toga odlučiti o obavezi uvoznika - tužioca da plati ili ne plati p/p motornog vozila. (Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U-81/98 od 1.4.1999.g. Članovi 204. do 212. Zakona o upravnom postupku Član 27. Zakona o upravnim sporovima NEPOTPUNO OZNAČENI ILI NEOZNAČENI BROJ PRVOSTEPENOG RJEŠENJA NE PREDSTAVLJA NEDOSTATAK U OBLIKU I SASTAVNIM DIJELOVIMA PISMENOG RJEŠENJA KOJI SPRIJEČAVA UTVRĐIVANJE IDENTITETA RJEŠENJA I OCJENU NJEGOVE ZAKONITOSTI SA ASPEKTA MERITORNOG RJEŠAVANJA PREDMETNE UPRAVNE STVARI, PA TAKAV NEDOSTATAK NIJE BITAN I NE MOŽE IMATI ZA POSLJEDICU PONIŠTENJE RJEŠENJA.

Iz obrazloženja: Prvi tužbeni prigovor da su rješenja upravnih organa nezakonita zbog toga što prvostepeno rješenje ima nepotpuno označen broj i da ih zbog navedenog nedostatka treba poništiti, nije osnovan. Odredbama člana 206. stav 3. preuzetog Zakona o opštem upravnom postupku propisana je struktura pismenog rješenja i nabrojani dijelovi iz kojih se ono sastoji (sada član 204. stav 3. Zakona o upravnom postupku "Službene novine Federacije BiH" broj 2/98), a među koje spada i naziv organa-donosioca rješenja sa brojem i datumom rješenja. Kod nesporne činjenice da prvostepeno rješenje sadrži sve sastavne dijelove koje takvo rješenje mora sadržavati u smislu naprijed citiranih zakonskih propisa, pa i broj rješenja koji doduše nije potpun, ne može se prihvatiti da se zbog te činjenice radi o bitnom nedostatku koji sprječava ocjenu njegove zakonitosti sa aspekta meritornog rješavanja upravnog spora zbog navedenog formalnog nedostatka.

Taj nedostatak ne dovodi u pitanje naziv organa koji je donosilac prvostepenog rješenja i identitet tog rješenja kojim je odi učeno o zakonskoj obavezi tužioca da plati porez na dobit preduzeća za 1996. godinu i mjesečnu akontaciju tog poreza za 1997. godinu, pa obzirom da sadrži sve ostale dijelove koje po zakonu mora imati pismeno rješenje, nema smetnje da sud izvrši 65. ocjenu zakonitosti osporenog akta sa aspekta da li je njime meritorna riješena na zakonit način predmetna upravna stvar. Prema odredbama člana 31. preuzetog Zakona o upravnim sporovima (sada član 27. ZUS "Službene novine Federacije BiH", broj 2/98) samo ako osporeni upravni akt sadrži bitne nedostatke u obliku i sastavnim dijelovima pismenog rješenja (čl.206. do 214. preuzetog ZUP, odnosno čl.204. do 212. sadašnjegZUP) koji sprečavaju ocjenu njegove zakonitosti u odnosu na meritorna rješavanje upravne stvari, sud akt sa takvim nedostatkom može poništiti ne ulazeći u meritorna rješavanje upravnog spora što u konkretnom predmetu nije slučaj, pa tužbeni prigovor u tom pravcu nije osnovan.

U konkretnom slučaju tužilac tužbom osporava konačni zaključak kojim je u postupku eksproprijacije određen uviđaj na mjestu gdje se nalaze nekretnine koje su predmet eksproprijacije, dakle određuje izvođenje jednog dokaznog sredstva, 66. kojim bi se, uz ostale dokaze, utvrdilo pravo činjenično stanje i materijalna istina-čl. 194. do 198. preuzetog ZUP-a (sada čl. 192. do 196.

ZUP-a). To je zaključak o izvršenju jedne radnje u postuku, čije izvođenje je voditelj postupka ocijenio neophodnim, s obzirom na predmet upravnog postupka i spada u domen upravljanja postupkom. Takvim zaključkom nikada se ne odlučuje o pravima, obavezama ili pravnim interesima učesnika u postupku niti neposredno (pa ni posredno) utiče na njegova prava, obaveze ili zakonom zaštićene pravne interese i protiv njih se ne može izjaviti ni poseban a žalba, niti voditi poseban upravni spor. Protiv takvih zaključaka ni preuzeti Zakon o opštem upravnom postupku (a ni Zakon o upravnom postupku) ne predviđa mogućnost izjavljivanja posebne žalbe.

Za obnovu postupka na osnovu ove tačke člana 249. dakle, potrebno je da kumulativne budu ispunjeni uslovi i to ne samo o tome da su navodi stranke dati u postupku neistiniti i daje stranka to znala i postupala u namjeri stvaranja zablude kod organa koji vodi postupak, te da se radi o rješenju povoljnom za stranku, nego, uz ove usi ove, i to da je organ donio rješenje na podlozi takvih neistinitih navoda stranke.

Samo uz kumulativne ispunjenje svih ovih uslova, kada se radi o razlozima obnove iz navedene tačke člana 249. ZUP-a, postupak okončan donošenjem konačnog rješenja se može obnoviti (obnovu postupka može po službenoj dužnosti pokrenuti i organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan-član 250. stav 1. preuzetog ZUP-a, sada član 247. stav 1. ZUP-a), a zatim na podlozi podataka pribavljenih u ranijem i obnovljenom postupku donosi se novo rješenje o upravnoj stvari (član 258. preuzetog ZUP-a, sada član 255. ZUP-a). Tuženi je osporenim rješenjem obnovio postupak okončan rješenjem istog organa kojim je tužiteljica primljena u državljanstvo R BiH i to rješenje poništio odbijajući i njen zahtjev za promjenu prezimena u dispozitivu tog rješenja, jer je, kako to proizilazi iz obrazloženja osporenog rješenja, nakon obavljenih provjera, utvrdio da je tužiteljica, prilikom davanj izjave o identitetu u prostorijama GK R BiH u S. dana 18. 8. 1994. godine, u prisustvu dva svjedoka, navela da se zove L.L. da je rod. 6. 2. 1961. godine na I. gdje ima i prebivalište, te da joj je djevojačke prezime B. a uvidom u njenu ličnu kartu je utvrđeno da se preziva Lj., a lična karta jojje izdata u U.C.G., gdje je i rođena.

Sud nalazi da su osporenim rješenjem povrijeđena pravila upravnog postupkaodredabaZUP-a, koje su naprijed citirane, što je bilo od uticaja na rješavanje ove upravne stvari, čime je povrijeđen zakon na štetu tužiteljice. Naime, iz podataka spisa upravnog predmeta proizilazi da je tužiteljica dana 18. 8. 1994. 42 godine zaista dala izjavu o svom identitetu pred GK R BiH S. sa onakvim podacima kako se to u osporenom rješenju navodi, ali rješenje o njenom prijemu u državljanstvo R BiH od 24. 5. 1995. godine nije doneseno na osnovu tih podataka, koji su zaista neistiniti, nego na osnovu podataka iz njenog zahtjeva za prijem u državljanstvo od 13. 5. 1995. godine, u kojem je tužiteljica navela da je rođen a 6. 2. 1961. godine u U.C.G.

Istina, u tom zahtjevu ona je navela da joj je prezime M. (što je njeno djevojačke prezime), a ne Lj. (što je prezime njenog muža N.) koje je ona vjenčanjem s njim uzela, ali je isto tako navela daje razvedena, što bi izgled a lo vjerovatno, jer je uz tužbu pri I oži I a izvod iz matične knjige vjenčanih SR J. R.C.G., O. U. od 7.9.1995. godine iz kojeg se vidi da je brak između U. N. i M.L. razveden pravosnažnom presudom Osnovnog suda u C.broj P-27/95 od 25.2.1995. godine. Iz izloženog slijedi da rješenje o prijemu tužiteljice u državljanstvo R BiH nije doneseno na osnovu onih podataka koji se navode u osporenom rješenju, nego na osnovu podataka iz zahtjeva za prijem u državljanstvo od 13. 5. 1995. godine, što se može zaključiti upoređivanjem ovih podataka i dispozitiva tog rješenja, te da se ni njeno navođenje u zahtjevu za prijem u državljanstvo da se preziva M., koje je njeno djevojačke prezime, i to u vrijeme kada je njen brak sa U.N. već bio pravosnažno razveden, ne bi moglo smatrati davanjem netačnih (nego eventualno nepotpunih) podataka o identitetu (u spisima predmeta nema podataka o tome da li je tužiteljica nakon razvoda braka ponovo uzela svoje djevojačke prezime M.), a opravdano se postavlja i pitanje da li bi tuženi organ, samo zbog toga obnovio postupak i rješenje o prijemu u državljanstvo R BiH poništio, a odbio njen zahtjev da se u tom rješenju promijeni prezime.

Polazeći od naprijed izloženog, sud smatra da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za primjenu čl. 249. i 258. preuzetogZUP -a, pa je, uvaženjem tužbe, poništio osporeno rješenje na osnovu člana 38. stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, te predmet vratio nadležnom organu na ponovno rješavanje, s tim da taj organ, imajući u vidu navedene primjedbe suda, ponovo ocijeni da li ima ili nema osnova za obnovu postupka i donošenje novog rješenja u ovoj stvari, te na koji način riješiti novi tužiteljičin zahtjev.

Članom 6. stav 1. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98) propisano je da o zakonitosti konačnih upravnih akata federalnih organa uprave i federalnih ustanova, drugih federalnih institucija i institucija koje imaju javna ovlaštenja, a koje su osnovane federalnim zakonom odlučuje Vrhovni sud Federacije, dok je odredbom stava 2. člana 6. navedenog zakona između ostalog, propisano da o tužbama protiv konačnih upravnih akata gradonačelnika i gradskih i općinskih službi za upravu, kao i institucija koje imaju javne ovlasti na području 68. općine, odnosno grada, odlučuje najviši sud kantona-županije.

Kako je u ovom slučaju tuženi Općinsko vijeće O. T., obzirom na naprijed navedeni član 6. stav 2. ZUS-a, za rješavanje u ovoj upravnoj stvari nije stvarno nadležan Vrhovni sud Federacije BiH, već Kantonalni sud Z., koji je i mjesno nadležan za postupanje po tužbi tužitelja. Zbog svega iznesenog, sud je primjenom odredaba člana 17. stav 1. i člana 282. stav 2. preuzetog Zakona o parničnom postupku, koje se shodno primjenjuju na osnovu člana 60. ZUSa, oglasio se stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj upravnoj stvari. Kako sud po službenoj dužnosti pazi na svoju stvarnu nadležnost, toje ovaj sud odlučio kao u dispozitivu ne upuštajući se u ocjenu da li je osporeni akt tuženog upravni akt ii i akt raspolaganja.

Tuženi kao žalilac smatra daje osporeni upravni akt donesen na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te da prvostepenom presudom nije trebalo uvažiti tužbu tužioca i poništiti ga kao nezakonit, iz razloga koje je ista kao u žalbi izjavljenoj protiv te presude.

Po ocjeni ovog suda žalba protiv pobijane presude nije dozvoljena. Odredbama člana 41. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98) propisano je da se protiv odluke najvišeg suda kantona-županije donesene u upravnom sporu može izjaviti žalba ako je odluka suda zasnovana na federalnom zakonu ili drugom federalnom propisu ili ako su povrijeđena pravila federalnog zakona o postupku koji su mogla biti od uticaja na rješenje stvari. Iz ovakve formulacije prava stranaka da žalbom pobijaju odluke najvišeg suda kantonažupanije donesene u upravnom sporu proizilazi da se svaka odluka toga suda može žalbom pobijati ako je njome pogrešno primijenjen federalni materijalni zakon ili drugi federalni materijalni propis, ili su povrijeđena prava federalnog zakona o postupku, pogotovo što nijednom drugom odredbom tog zakona nije predviđen izuzetak po kojem se protiv neke odluke toga suda pod navedenim uslovima ne bi mogla izjaviti žalba.

Prema tome, u pravilu, protiv svake odluke najvišeg suda kantona-županije može se izjaviti žalba, s tim što žalbu koja je u smislu člana 42. stav 3. Zakona o upravnim sporovima, nedozvoljena ili neblagovremena ili izjavljena od neovlaštene osobe, treba odbaciti rješenjem sud protiv čije je odluke izjavljena, a ako on propusti da tako postupi žalbu je dužan da odbaci Vrhovni sud Federacije po stavu 4. istog člana. Zakon o upravnim sporovima nijednom svojom odredbom nije propisao uslove o tome kada će se žalba izjavljena protiv odluke najvišeg suda kantona-županije smatrati nedozvoljenom, pa se po ovom pitanju, na osnovu člana 60. Zakona o upravnim sporovima, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

Prema odredbama člana 340. stav 3. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98) žalba je nedozvoljena ako ju je podnijela osoba koja nije ovlaštena za njeno podnošenje (ovo je po članu 42. stav 3. ZUS samostalan i poseban osnov za odbacivanje žalbe kao izjavljene od neovlaštene osobe po odredbama tog zakona, pa ne dolazi u obzir shodna primjena ovog dijela odredaba parničnog postupka za odbacivanje žalbe kao nedozvoljene), ili osoba koja se odrekla ili je odustala od žalbe, ili ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe. U konkretnom upravnom sporu stranka se nije odrekla od prava na žalbu niti odustala od već izjavljene žalbe, pa ostaje da se razmotri pitanje da li prema shodnoj primjeni citiranog propisa ima pravni interes za izjavljivanje-podnošenje žalbe.

U parničnom postupku sud.odlučuje o osnovanosti ili neosnovanosti zahtjeva postavljenog u tužbi ili protivtužbi ili potraživanju koje tuženi istakne prigovorom radi prebijanja. Protiv odluka sudova (presuda ili rješenja) donesenih u tom postupku kojima se usvaja ili odbija zahtjev strankama je dozvoljeno izjavljivanje redovnih i vanrednih pravnih sredstava u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, ali protiv rješenja suda donesenih po redovnim ili vanrednim pravnim sredstvima kojima se ta pravna sredstva uvažavaju, ukida pobijana odluka i predmet vraća prvostepenom ili drugostepenom sudu na ponovno suđenje po zakonu, nijednom odredbom pomenutog zakona nije dato strankama pravo izjavljivanja redovnog ili vanrednog pravnog sredstva u cilju pobijanja takvog rješenja.

To je i normalno kada se ima u vidu daje sud dužan da potpuno i istinito utvrdi sve sporne činjenice i donese zakonitu odluku o postavljenom zahtjevu stranaka (pravilnom primjenom materijalnog zakona i bez povreda odredaba procesnog zakona), što je i u interesu stranaka o čijim pravima i obavezama se 44 odlučuje u parničnom postuku, pa se ne može prihvatiti da stranke imaju procesno-pravni interes da redovnim ili vanrednim pravnim sredstvima pobijaju rješenje suda kojim je u parničnom postupku ukinuta nezakonita odluka suda i predmet vraćen nadležnom sudu na ponovno zakonito rješavanje. U upravnom postupku se rješava u upravnim stvarima o pravima, obavezama ili pravnim interesima građana, pravnih lica i drugih stranaka, a protiv konačnih odluka organa uprave može se pokrenuti i voditi upravni spor kod nadležnog suda (uz izuzetak u slučaju nedonošenja upravnog akta) u kojem se ispituje zakonitost osporenog upravnog akta.

Upravni spor se pokreće tužbom (član 20. stav 1. ZUS), pa kada nadležni sud nađe da je tužba osnovana i njenim usvajanjem poništi osporeni upravni akt kao nezakonit i predmet vrati nadležnom upravnom organu na ponovno rješavanje zahtjeva stranke, postavljenog u upravnom postupku, u skladu sa zakonom, koja pravna situacija odgovara onoj u parničnom postupku kada sud po redovnom (žalbi) ili vanrednom pravnom sredstvu rješenjem ukine odluku suda (presudu ili rješenje) i predmet vrati nadležnom sudu na ponovno suđenje, postavlja se pitanje da li se shodnom primjenom odredaba člana 340. stav 3. Zakona o parničnom postupku žalba stranke izjavljena protiv takve presude kantonalnog suda treba smatrati nedozvoljenom zbog nedostatka pravnog interesa njenog podnosioca.

Presudom donesenom u upravnom sporu kontroliše se zakonitost rada upravnih organa i kada se takvom presudom osporeni upravni akt poništava (istom nije odi učeno o upravnoj stvari koja je bila predmet rješavanja u upravnom postupku) i predmet vraća nadležnom organu uprave sa ciljem da zakonito riješi zahtjev stranke postavljen u upravnom postupku (na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom materijalnog zakona i bez povrede odredaba procesnog zakona), mora se zaključiti da strankama nedostaje procesnopravni interes da žalbom kao redovnim pravnim sredstvom pobijaju navedenu presudu i na taj način doprinesu nezakonitom rješavanju upravne stvari, iz istih razloga zbog kojih se u sličnoj pravnoj situaciji u parničnom postupku rješenje suda kojim se po žalbi ili vanrednom pravnom sredstvu ukida odluka suda i predmet vraća nadležnom sudu na ponovno suđenje ne može pobijati, a koji su naprijed izloženi.

Zbog toga je ovaj sud, primjenom člana 42. stav 4. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u dispozitivu rješenja, ne upuštajući se u ocjenu osnovanosti ili neosnovanosti žalbenih navoda, koja će biti predmet daljeg upravnog postupka, a eventualno i upravnog spora.

ako je očito da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi, a odredbama člana 13. tačka 5. Zakona o Vrhovnom sudu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/95, 4/95 i 9/96) dato je u nadležnost Vrhovnom sudu Federacije BiH da odlučuje o prenošenju mjesne mjerodavnosti (nadležnosti) sa jednog kantonalnog suda na drugi kantonalni sud.

Iz sadržaja odredaba člana 60. stav 2. Zakona o parničnom postupku slijedi da se delegacija drugog stvarno nadležnog suda za postupanje u pojedinom predmetu određuje ne samo onda kada za to postoje razlozi cjelishodnosti i procesne ekonomije, nego i u slučaju postojanja drugih važnih razloga, što se cijeni u svakom konkretnom slučaju. Okolnost da je u ovom slučaju jedan od tužilaca (M.S.) sudac Kantonalnog suda u T. koji sud bi bio stvarno i mjesno nadležan da postupka po tužbi i riješi upravni spor, predstavlja važan i opravdan razlog koji imaju u vidu odredbe člana 60. stav 2. Zakona o parničnom postupku, pa je zato ovaj sud, shodnom primjenom odredaba tog člana, te člana 13. tačka 5. Zakona o Vrhovnom sudu Federacije BiH, za postupanje u ovom predmetu odredio Kantonalni sud u Z. 71.

Tužiočev zahtjev za povrat preostalog dijela uplaćene carine i drugih uvoznih pristrojbi, za cijelu preostalu količinu uvezene robe organi uprave su odbili smatrajući da za to nisu ispunjeni propisani uslovi iz člana 249. stav 1. tačka 2. i 251.

Carinskog zakona, a zbog toga što su utvrdili da su podaci o robi unijeti u UCD, bili u potpunosti usklađeni sa istim podacima iz isprava podnijetih uz deklaraciju i da su odgovarali stvarnom stanju robe, što je potvrđeno na UCD, čime su potvrđeni kao konačni i podaci o robi i o obračunu carine, sa čime se tužilac, kao pod-. nositelj deklaracije, u potpunosti suglasio i nije stavio prigovor u smislu člana 242. Carinskog zakona dok se roba nalazila pod carinskim nadzorom. Ovakva odluka organa uprave je pravilna i zakonita, jer se zasniva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava-odredaba koje su pobliže navedene u rješenjima upravnih organa. Tužilac ni u tužbi ne osporava da je robu podigao ispod carinskog nadzora prigovarajući samo neispravnosti dijela uvezene robe, što je i prvostepeni organ uočio i utvrdio i odobrio tuženom za taj dio robe povrat ocarinjenog dijela uplaćene carine i drugih uvoznih pristojbi, a da je zahtjev za povrat preostalog uplaćenog iznosa zbog neispravnosti i preostalog dijela pošiljke koju je uvezao, podnio nakon podizanja robe ispod carinskog nadzora (ovaj zahtjev tužilac je podnio 29.1. 1996. godine), a da se nije u roku - dok se roba nalazila pod carinskim 46 nadzorom, koristio prigovorom i pravom koje je imao po članu 242.

Carinskog zakona ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/95, 9/96, 12/96 i dr.). Na taj način tužilac se sam doveo u situaciju da se više ne može koristiti prigovorom na nalaz Carinarnice, između ostalog i na kvalitet uvezene robe ili na njenu neispravnost i mogućnošću ponovnog komisijskog pregleda, jer se to nakon podizanja ispod carinskog nadzora ni po zakonu, a ni objektivno više ne može učiniti. To je u skladu i sa odredbama člana 21. istog zakona, prema kojem prestaje obaveza plaćanja carine u slučaju kada se roba uništi prilikom uvoza (kao i kada se izvozi ili šalje) ali samo dok se ta roba nalazi pod carinskim nadzorom. Suprotno shvatanju tužioca, u ovom slučaju se ne mogu primijeniti odredbe člana 245.

Carinskog zakona, kojim su propisani uslovi pod kojim se, između ostalog, utvrđuje i kvalitet robe kada ga nije moguće odmah utvrditi, odnosno neupotrebljivost robe na koju se neće platiti carina (stav 8. i 9. tog člana), jer se te odredbe odnose samo na slučajeve kada je izvršen privremeni obračun i to na osnovu privremenih podataka, a u predmetnom slučaju je utvrđeno da se radi o konačnim podacima i konačnom obračunu koji su utvrđeni, odnosno obračun izvršen nakon utvrđenja stanja robe dok se nalazila pod carinskim nadzorom i donošenja rješenja o odobrenju povrata dijela carine i ostalih carinskih pristojbi srazmjerno uništenom dijelu robe za koju je utvrđeno da je neupotrebljiva, što je sve pobliže navedeno u prvostepenom rješenju, koje je tuženi ocijeno kao zakonito.

Uostalom, odredbama člana 245. CZ propisani su rokovi u kojim carinski obveznik mora podnijeti Carinarnici isprave o činjenicama kojim se dokazuje stanje robe (30 dana od dana kada nastupi mogućnost raspolaganja potrebnim podacima o robi, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana uvoza, koji carinarnica u opravdanim slučajevima može produžiti) koji nije održan, jerje roba po UCDbroj 2886 uvezena dana 26.6.1995. godine, a zahtjev za povrat carine i drugih carinskih pristojbi za preostalu robu uvezenu po broju UCD sa novim dokazima o stanju robe, tužilac je dostavio prvostepenom organu dana 29.1.1996. godine, dakle nakon isteka navedenih rokova. Tužilac, naime, i sam u žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja dana 25.11.1996. godine navodi da mu je odobren povrat dijela carine i drugih carinskih pristojbi rješenjem prvostepenog organa od 11.8.1995. godine prema, u to vrijeme raspoloživim dokazima, te da je nakon pribavljanja novih dokaza podnio novi zahtjev za povrat carine (koji je predmet ovog postupka) uz koji je priložio te nove dokaze (pribavljene u oktobru i novembru 1995. godine).

Prema tome, sve i kada bi se radilo o 72. Članovi 34. i 54. Carinskog zakona Član IV. Odluka o carinskom kontigentu privremenim podacima i privremenom obračunu (a sud je usvojio utvrđenje organa uprave da se radilo o konačnim podacima i konačnom obračunu) tužiocu bi istekao rok propisan u članu 245. CZ za podnošenje isprava o stanju robe u slučajevima određenim tim članom, a time i na sticanje usi ova da mu se ne obračuna carina po stav 8. i 9. tog člana. S obzirom na sve izložena, sud je tužbu odbio primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.

Carinskog zakona ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/95), izvršeno carinjenje robe tj. 670.496,80 kg smrznutog goveđeg mesa mada je rješenjem tuženog broj 06-482-5617/97 od 03. 10. 1997. godine odobreno tužiocu oslobađanje od plaćanja carine za uvoz sirovina i repromaterijala u vrijednosti od 2.790.000,00 DEM (prema specifikaciji, između ostalog 600.000 kg smrznutog goveđeg mesa) namijenjenog proizvodnji za izvoz, kao carinskom kontigentu, u smislu odredaba člana 54. istog zakona. Ovo stoga što je u provedenom postupku na pouzdan način utvrđeno da je tužilac izvršio uvoz 670.496,80 kg smrznutog goveđeg mesa u periodu 03.10.-31.12.1997. godine i u januaru 1998. godine uz oslobođenje od carine i carinskih dažbina od 100%, a uvezene količine robe nije namjenski upotrijebio već je kompletnu količinu stavio u promet kao trgovačku robu, i plasirao na domaćem tržištu.

U tim uslovima nije od uticaja činjenica da je tuženi utvrdio obavezu plaćanja carine prije isteka roka od godinu dana od dana prelaska carinske linije uvezene robe, jer rok na koji je odobren carinski kontigent, shodno odredbi člana IV Odluke o carinskom kontigentu ("Službene novine Federacije BiH", broj 5/96) te članu 3. tačka g. Uputstva o primjeni Odluke o carinskom kontigentu ("Službene novine Federacije BiH", broj 17/96) određen je za proizvodnju robe za izvoz, to jest ukoliko se uvezene sirovine, reprodukcijski i ostali materijal u cijelosti upotrijebi u proizvodnji robe koja će se izvesti, kako to izričito proizilazi iz odredbe člana 1. tačka c. uputstva, a ne i za uvezenu robu bez plaćanja carine upotrijebljenu na drugi način, jer ona objektivno, ni naknadno ne može biti upotrijebljena za izvoz.

U tim uslovima pravilno su postupili organi uprave i kada su ocarinili 70.496,80 kg smrznutog goveđeg mesa uvezenog bez carine preko dozvoljene količine po carinskom kontigentu od 73. 600.000 kg (tačka c. redni broj 33-36 prvostepenog rješenja). Iz navedenih razloga, sud je primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, riješio kao u izreci odluke.

Nadalje su utvrdili da je tužilac dao garanciju za carinskog obveznika (broj 0804-CG-2 od 24. 02. 1996. g.), čime se obavezao na predaju robe nadležnoj carinarnici i namirenje carine i ostalih uvoznih dažbina za tu robu, pa pošto roba nije predata nadležnoj carinarnici niti su plaćene carine i ostale uvozne dažbine, organi uprave su po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbama člana 228. stav 2. Carinskog zakona ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/95, 9/96, 12/96 i 18/96), te primjenom člana 94. istog zakona, obavezali tužioca da plati navedene zakonske obaveze.

Sud nalazi da je ovakva odluka organa uprave pravilna i zakonita, jer se zasniva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa tužilac neosnovano pobija zakonitost rješenja upravnih organa, s tim što je tuženi u osporenom rješenju propustio da citira i ostale zakonske propise iz kojih proizilazi tužiočeva obaveza koja muje tim rješenjima naložena, ali time nije povrijeđen zakon na štetu tužioca. Naime, iz UCP broj 2087 od 25. 01. 1996. godine, (radi se o grešci u datumu, jer bi pravilan datum bio 25.02.1996. god.) koja se nalazi u spisima upravnog predmeta, vidi se da je tužilac, kao ovlašćeni špediter, dao garanciju broj 0804-CG-2/24 dana 24.02.1996. godine, kojom se obezbjeđuje predaja robe nadležnoj carinarnici i naplata carine i drugih uvoznih dažbina, a koju je on podnio prilikom prijavljivanja robe za uvozno carinjenje, što je u skladu i sa pravnom prirodom garancije i obavezom garanta kada je u pitanju pravni odnos kakav je u 48 ovom slučaju.

Pošto uvezena roba nije predata nadležnoj carinarnici, niti je carinski obveznik platio dužne zakonske obaveze, ove obaveze je dužan izmiriti tužilac, kao garant, kako to pravilno smatraju i organi uprave. Neosnovano tužilac tvrdi da je preuzeo garanciju samo po UCP broj 1987. od 24.02.1996. godine i daje tu garanciju razdužio prijavljivanjem i predajom robe Carinarnici B., jer je ta njegova tvrdnja suprotna podacima iz UCP broj 2087 od 25. 01. 1996. godine (odnosno od 25. 02. 1996. godine) kao i samoj svrsi garancije kojajedata, a koja, kada su u pitanju obaveze kakve su u konkretnom slučaju, ima za cilj izmirenje tih obaveza od strane garanta za slučaj da ih carinski obveznik ne izmiri, jer ova garancija predstavlja instrument plaćanja carine i ostalih uvoznih dažbina.

Istina, u spisima predmeta nalazi se i primjerak UCP broj 2087 od 25.02.1996. godine u kojem nije upisan broj tužiočeve garancije niti drugi podaci o toj garanciji, ali je očigledno da se radi o istoj UCP na kojoj je Carinarnica B. popunila samo jedan dio (treći odjeljak prvog dijela), kao bitan, dok je u tom primjerku, ostalo rubrike vjerovatno popunio sam tužilac, ali ako i nije očito je daje natom primjerku propušten upis tužiočeve garancije, što ni u kojem slučaju ne potvrđuje ono što tužilac u tužbi tvrdi. Osim toga, odredbama člana 835. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima propisano je da, ukoliko ugovorom nije drukčije određeno, nalog za otpremu stvari preko granice sadrži obavezu za otpremnika (špeditera) da spovede potrebne carinske radnje i isplati carinske dažbine za račun nalogodavca, pa kada se ove zakonske odredbe dovedu u vezu sa preuzetom tužiočevom garancijom i odredbama člana 233. stav 1.

Carinskog zakona, prema kojim ako se u postupku carinjenja u ime carinskog obveznika pojave druge osobe (špediter i dr.), te su osobe odgovorne za pravilnost radnje koje poduzmu ili za nepoduzimanje radnji, onda nema sumnje daje tužilac, kao ovlašteni špediter, u situaciji kada roba nije prijavljena nadležnoj carinarnici radi carinjenja, niti je za tu robu plaćena carina i ostale uvozne dažbine, kao i porez na promet, dužan da izmiri te obaveze u postupku koji je Carinarnica B. pokrenula po službenoj dužnosti, budući daje carinska roba stavljena u promet prije okončanja carinskog postupka i naplate carine (član 228. stav 2. istog zakona). Ne mogu se uvažiti ni prigovori tužbe da se radi o robi za koju je, navodno, predviđeno poreska oslobađanje, pošto se to u konkretnoj situaciji, 74. kada roba nije bila predata nadležnoj carinarnici, nego je stavljena u promet prije okončanja carinskog postupka i carinjenja, to nije ni moglo provjeriti i utvrditi, pa tako eventualno ni primijeniti propisi koji regulišu poreska oslobađanja.

S obzirom na sve izložena, sud je našao da osporenim rješenjem nije provrijeđen zakon na štetu tužioca, pa je zato tužbu od bio kao neosnovanu primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.

Prema odredbi člana 290. stav 1. Carinskog zakona ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95, 9/96 i 18/96) proizlazi da se podaci upisani u carinsku deklaraciju za privremeni uvoz mogu mijenjati samo u pogledu porijekla, vrste, kvalitete, količine i vrijednosti robe, dokovom odredbom a ni drugim odredbama tog zakona nije predviđena mogućnost promjene podataka u deklaraciji za privremeni uvoz koji se odnose na carinskog obveznika. Zbog toga podneseni zahtjev tužitelja ne bi bio po zakonu dozvoljen.

Roba je uvezena po UCDbr. 373,374,420 i690 od 12. 7. 1996. godine, UCD broj 11007 od 29. 10. 1996. godine, UCD broj 12132 od 14. 11. 1996. godine, UCD broj 513 od 15.1.1997. godine i UCDbroj966 od 22.1.1997. godine.

Polazeći od ovih činjenica, organi uprave su pravilno zaključili da roba (ulja i maziva) uvezena po navedenim UCD spadaju u naftne derivate, na koje se plaća porez na promet po stopi od 15%, a poreski obveznik je tužilac kao uvoznik, koji je taj porez dužan platiti u DEM, pri čemu su pravilno citirali materijalno-pravne propise iz kojih proizilazi obaveza tužioca da plati p/p za naftne derivate u određenom procentu (15%, TAR.br. 2) i to u DEM. Tužilac u tužbi ne osporava činjenicu da je uvezena ulja i maziva C. S. svrstala u derivate nafte i izvršila carinjenje, ali pobija da se radi o naftnim derivatima i tvrdi da se radi o uljima koja ne spadaju u grupu naftnih derivata, pa da se zato na njih ne plaća p/p kao na visokotarifnu robu kakvom se smatraju naftni derivati, što sud ne prihvata.

Naime, kada se imaju u vidu odredbe člana 234. stav 1. Carinskog zakona ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/95), prema kojim se u carinsku deklaraciju, između ostalog, upisuju i podaci o vrsti robe, kao jednog od elemenata na osnovu kojeg se, uz ostale, utvrđuje carinska osnovica i roba svrstava po Carinskoj tarifi i drugim tarifama, te mogućnost uvoznika, kao podnosioca UCD, da stavi prigovor carinarnici na njen nalaz i u pogledu vrste robe i svrstavanja po Carinskoj i drugim tarifama dok se roba nalazi u carinarnici 76. (član 242. istog zakona) i utvrđenu činjenicu da je C. S. uvezena ulja svrstala kao naftne derivate i kao takve ocarinila, a da tužilac u tom (carinskom) postupku nije na to stavio prigovor niti bilo kakve primjedbe, tada uvoznik, kao poreski obveznik u postupku razreza poreza na promet proizvoda, ne može uspješno isticati prigovore kojim se mijenja već u carinskom postupku utvrđeno stanje u pogledu ovih činjenica koje su tada ocijenjene i na osnovu kojih je izvršeno carinjenje robe, te tužilac, ne stavljajući prigovor, podigao robu iz carinarnice.

Zato ni tužilac ne može ishoditi u ovom postupku (razreza p/p proizvoda) izmjenu već carinskim deklaracijama utvrđenu vrstu robe koju je uvezao i izmijeniti njena svrstavanje u drugu grupu i carinski tarifni broj od onog kako je to utvrđeno u carinskom postupku, nego se ta činjenica, utvrđena u postupku carinjenja, uzima u postupku razreza p/p proizvoda utvrđenom (samo se eventualno uz ispunjenje zakonskih uslova može u ponovljenom carinskom postupku ishoditi da se uvezena ulja svrstaju u grupu proizvoda koji nisu naftni derivati). Zbog toga sud nalazi da su neosnovani tužbeni prigovori istaknuti u tom pravcu, neovisno od dokaza (certifikata) kojim tužilac, prema njegovoj tvrdnji, raspolaže, paje tužbu u ovom dijelu sud odbio primjenom člana 38. stav 2.

Zakona o upravnim sporovima".

B. i nije preostao da postoji u toku 1997. godine na način predviđen članom 152. Zakona o preduzećima ("Službene novine Federacije BiH"; br. 2/95 i 8/96) što bi imalo za posljedicu upis u sudski registar prestanka preduzeća kao subjekta upisa shodno odredbama člana 139. istog zakona, pa je zbog toga takseni obveznik i dužan platiti komunalnu taksu na firmu za 1997. godinu neovisno od izvršenog prometa i ostvarenog prihoda.

Stoga, neosnovani su tužbeni navodi tužioca da zbog lošeg poslovanja preduzeća, odnosno zbog neostvarenog prihoda u toku 1997. godine nije dužan platiti taksu na firmu. Obzirom na utvrđenje prvostepenog organa da je tužilac imao istaknutu firmu, neosnovani su i navodi tužbe da taksu nije dužan platiti jer firmu nije istakao. Navedenu taksu dužan je platiti, sve da je ova tvrdnja i tačna, jer je odredbom člana 114. stav 2. Zakona o preduzećima utvrđena obaveza preduzeća da firmu ili skraćeni oblik firme istakne na poslovnim prostorijama, pa na ponašanju suprotnom izričitoj zakonskoj odredbi, preduzeće ne može zasnivati svoje pravo na oslobađanje zakonske obaveze. 77.

Sud nalazi da se os..Q!fillQ.Jješenje tužen zasniv n o resnom tumačenji.! člana 3. stav 2. navedenog zakona 7Zl5ggčeg a filzeoa.niJe.ni: utvrđivala činjenice bitoe.zaos1 Va a.llil.. izuzetno materijalno obezbieđ.enje...tužiteljice, kao sestre poginule H.S., borc9...br.lni.ie.J!l li,.. oareaoamaclana2. s1'.av. pomenutog zakona propisano je da, između ostalih, i braća i sestre, koj zdržavalo lice izčla _nal,1Qgzals.Qna.uv..d:. jeme_oJegove smrti ili nestanka, 11].Qg LOStvJlrLti pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje ako nema__c 'no faporodice iz stav 1. i 2. tog člana.

Pojam izdržava, u smislu ovog zakona, dat je u članu 3. stav 7 stog zakona, te propisano da se smatra da je lice iz člana 1. tog zakona iz valo braću Lsestre ukoliko oni nisu u 9: 78. nom odnosu, ne ob_.si]L;; amostalnu.djelatn9 st ličnim _ radom niti su koriS!JlcJ.p, enzije (zakonska pretpostavka sa eliminirajućim slučajevima). Smisao ovih zakonskih odredba je u tome da se pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje priznaje onoj braći i sestrama pQginulog ili nestalog lica, koji. su __ materijalno neobezbijeđer, i, te isključenje tog prava u slučajevima kada su terijalno obezbijeđeni iz navedena tri razloga! ioknlca daje brat ili sestra poginulog ili nešfalog lica iz člana 1. navedenog zakona, u radnom odnosu, ali bez ikakvih primanja, ne bi moglcLbili metoj.a __ zsi ostvar Je _ pcava na izuzetno_materija.Lno cibezbjeđenje, jer bi to_bilo Rrotivno... zaKonsMj syrsi tog prava k9_g_ J.SU u pianju braća i sestre.

Radni odnos, u pravilu, prestpostavlja i pravo na plaću (zaradu) i primanja te plaće za izvršeni rad, ali ako bi neko lice bilo u radnom odnosu, a ne bi imalo bilo kakva primanja po tom osnovu, ne bi se moglo smatrati da postoji osnov za isključenje prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje zbog formalnog postojanja radnog odnosa, jer bi u tom slučaju otpala zakonska predpostavka iz člana 3. stav 2. citiranog zakona da se radi o licu koje je materijalno obezbijeđeno.

L. (PK bravar na održavanju), ali da može s punim radnim vremenom obavljati druge poslove, koji ne zahtijevaju rad u uslovima visoke buke, penjanje i rad na nezaštićenoj visini, kao i teže fizičko naprezanje, u kojem smislu je rješenjima upravnih organa i odlučena.

Ovakva odluka organa uprave je pravilna, jer se zasniva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava zakonskih odredaba citiranih u rješenjima upravnih organa. Iz navedenih nalaza, ocjena i mišljenje vidi se da je zdravstveno stanje tužioca K.H. i njegova radna sposobnost utvrđena na osnovu uvida u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju, koja se nalazi u spisima upravnih organa, te izveden pravilan zaključak da zdravstveno stanje navedenog tužioca i utvrđena oboljenja nisu izražena u tolikoj mjeri da bi kod njega postajao potpuni gubitak radne sposobnosti, nego samo smanjenje, odnosno djelimični gubitak radne sposobnosti, pa oba tužioca neosnovano pobijaju utvrđenje upravnih organa u tom pogledu, pri čemu ne navode u tužbama ništa što bi ukazivala da je ovo utvrđenje upravnih organa pogrešno.

Na zakonitost rješenja upravnih organa ne utiče ni činjenica da tužilac K.H ima 57 godina života i da zato ne ispunjava uslove za prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju (član 37-a stav 1. tačka 2. preuzetog Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog 79. osiguranja -"Službeni list SFRJ", broj 23/82 do 44/90, a sada član 7 4. tačka 2. Zakona 0 penzijskom i invalidskom osiguranju -"Službene novine Federacije BiH" broj 29/98), jer je to samo jedno od prava koje osiguranik, kod koga je utvrđeno li kategorija invalidnosti, može ostvariti, a ako za to ne postoji mogućnost kao u konkretnom slučaju (ovo pravo se po prvom zakonu moglo ostvariti do navršene 50, a po drugom se može ostvariti do navršene 55 godine života) ostaje mu pravo na rad sa radnim vremenom koje odgovara preostaloj radnoj sposobnosti i pravo na raspoređivanje ili zapošljavanje na drugom odgovarajućem poslu u skladu sa članom 37-a.stav 1. tačka 1. preuzetog Zakona o osnovnim.... (po članu 7 4. tačka 1.

Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju samo pravo na raspoređivanje ili zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu), kao i pravo na naknadu u smislu daljih odredaba navedenih zakona, što je obaveza preduzeća ili drugog pravnog lica, odnosno poslodavca kod koga je osiguranik radio u vrijeme nastanka invalidnosti (član 48. stav 1. preuzetog Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, sada član 81. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju). Zato sud nije uvažio prigovore tužioca KHK d.d. L. istaknute u tom pravcu. S obzirom na iznijete razloge, sud je našao da su upravna rješenja zakonita, a obje tužbe neosnovane, pa ih je odbio primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravim sporovima.

Suprotno mišljenju tužioca, tuženi je, kao i prvostepeni organ, tužiocu odredio starosnu penziju uz primjenu člana 52. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SRBiH", br. 38/90, 22/91 i RBiH" broj 24/92), jer mu je penzijski osnov utvrdio od njegove prosječne mjesečne plaće ostvarene u 1997. godini, kao kalendarskoj godini prije ostvarivanja prava na penziju, (stav 2. član 52.), a u procentu od penzijskog osnova prema dužini penzijskog staža (stav 3. član 52.).

Ovako određena penzija, primjenom člana 30. stav 4. preuzetog Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službeni list SFRJ", br. 23/82 do 44/90) usklađena je počev od 1.1.1998. godine prema kretanju ličnih dohodaka (plaća) u januaru te godine u odnosu na cijelu prethodnu godinu, nakon čega je, u skladu sa Odlukom Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje BiH o usklađivanju penzija kod kojih je posljednja godina rada 1996. ili 1997. godina sa penzijama kod kojih je posljednja godina rada 1995. ili neka druga ranija godina ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/98), tako utvrđena visina penzije dovedena na nivo penzija iz mjeseca aprila 1996. godine, kao posljednjeg mjeseca za koji su penzije u cijelosti usklađene u skladu sa članom 30. stav1. i 3.

Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a zatim obračunata sva povećanja penzija izvršena nakon 1.4.1996. godine do dana donošenja rješenja, koja će se i ubuduće usklađivati kao i sve ostale penzije. Navedena Odluka tuženog donesena je na osnovu člana 31. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, kojim je propisano da se na osnovu razlika koje nastaju između nivoa penzija ostvarenih u pojedinim razdobljima usklađivanje između ranije i kasnije određenih penzija vrši u slučajevima i na način so. koji su utvrđeni općim aktom zajednice (Društvenog fonda PIO) u skladu sa zakonom i člana 46. Zakona o penzijsko i invalidskom osiguranju, prema kojem Društveni fond nakon isteka srednjoročnog plan skog perioda razmatra iznose penzija ostvarene u pojedinim razdobljima i na osnovu utvrđenih razlika između tih penzija i penzija ostvarenih u posljednjoj godini prethodnog plan skog perioda utvrđuje potrebu i način usklađivanja penzija u skladu sa materijalnim mogućnostima.

Navedena Odluka tuženog je, dakle, donesena u skladu sa zakonskim ovlašćenjima, a u cilju spriječavanja razlika penzija u razdobljima navedenim u Odluci i izjednačavanja sa nivoom penzija kod kojih je posljednja godina rada bila prije toga (1995.g.) ili ranija, a na način kako je to u Odluci navedeno, što je također u skladu sa naprijed navedenim zakonskim ovlašćenjima. Ova Odluka tuženog, suprotno shvatanju tužioca, nije suprotna ni članu 52. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, jer član 52. samo na drugačiji način reguliše utvrđivanje penzijskog osnova za kategorije osiguranika iz stava 1. tog člana, a usklađivanje tako određenih penzija (predhono po članu 30. stav 4. Zakona o osnovnim pravima iz PIO, a zatim po navedenoj Odluci) vrši se na isti način kao i za sve ostale penzije i to bez obzira da li se radi o starosnoj, invalidskoj ili porodičnoj penziji.

Tužiocu je penzijski osnov utvrđen po članu 52. navedenog zakona i penzija prethodno usklađena uz primjenu člana 30. stav 4. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, kako je to naprijed objašnjeno, pa tužilac neosnovano smatra da su odredbe ovog člana pogrešno primijenjene. Kako ni prvostepeni ni drugostepeni organ svojim rješenjima nisu povrijedili zakon na štetu tužioca, sud je tužbu odbio kao neosnovanu, primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.

Oni smatraju da je za početak poslovanja preduzeća bitan datum njegovog registrovanja kod nadležnog suda i da se pod novo osnovanim preduzećem smatra samo preduzeće koje je počelo sa radom tek od trenutka stupanja na snagu Zakona o porezu na dobit preduzeća, pa pošto je tužilac registrovan 15.12.1995. godine i osnovan u 1995. godini, nema pravo na umanjenje poreza na dobit za tu godinu, ali je to pravo stekao s obzirom na prestanak ratnog stanja za 1996. godinu, kao drugu godinu rada, bez obzira da li je i kada u 1995. godini počeo sa radom.

Izneseni pravni stav upravnih organa je pogrešan. Zakon o porezu na dobit preduzeća ("Službeni list RBiH", br. 5/95, 9/95 i 33/95) stupio je na snagu 10.2.1995. godine član 69., a tužilac je registrovan kod nadležnog suda 15.12.1995. godine, dakle nakon stupanja na snagu tog zakona. Upravni organi pogrešno smatraju da tužilac nije novoosnovana preduzeće i da za korištenje poreskih olakšica nije bitno kada je počelo sa poslovanjem, a time i ostvarivanjem oporezive dobiti. Odredbama člana 31. tog zakona nije definisan pojam novoosnovanog preduzeća, ali je stav 2. i 3. citiranog člana propisano koja preduzeća odnosno zadruge se ne smatraju novo osnovanim preduzećem, odnosno zadrugom, u koja ne spada tužilac, pa se sva ostala preduzeća, odnosno zadruge za koje ne postoje navedene zakonske smetnje da se smatraju novo osnovanim, imaju smatrati novo osnovanim.

Za pravilno rješenje tog pitanja pogrešno upravni organi vezuju datum stupanja na snagu spomenutog zakona (10.2.1995. godine), što posredno proizilazi iz odredaba stav 2. i 3. člana 31. zakona, koje imaju u vidu preduzeća, odnosno zadruge koji su postojali prije stupanja na snagu zakona, ali koji se ne mogu smatrati novo osnovanim zbog načina njihovog postanka ili vremena prestanka njihovog postojanja u istoj djelatnosti koje prethodi njihovom osnivanju. Nijednom zakonskom odredbom nije predviđeno da se no-. voosnovanim preduzećem, odnosno zadrugom smatraju samo ona preduzeća, odnosno zadruge koji su osnovani-registrovani poslije stu- 81. panja na snagu zakona, a iz odredaba člana 67a. zakona direktno proizilazi da novoosnovana preduzeća odnosno zadruge za vrijeme ratnog stanja (20.6.1992. do 22.12.1995. godine) neće koristiti poreske olakšice iz člana 31. stav 1. tač. 1. i 2. zakona, što znači da se novo osnovanim preduzećima i zadrugama smatraju i ona preduzeća odnosno zadruge, koji su osnovani u toku rata, ako im takav status nije isključen odredbama člana 31. stav 2. i 3. zakona samo im je za period ratnog stanja oduzeto pravo korištenja poreskih olakšica.

Odredbama člana 1. Zakona o porezu na dobit preduzeća predviđeni su subjekti koji su obveznici poreza na dobit preduzeća, a koji prodajom proizvoda i usluga na tržištu, odnosno poslovanjem, ostvare dobit, dok je stavom 1. tačka 1. člana 31. istog zakona propisano, da se oslobađa od plaćanja poreza na dobit novoosnovana preduzeće, odnosno zadruga, za prvu, drugu i treću godinu poslovanja u određenim procentima, što je i normalno obzirom da se porez plaća na ostvarenu dobit preduzeća a dobit se može ostvariti samo poslovanjem preduzeća. Stoga tužilac osnovano prigovara da su upravni organi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su umanjenje njegove poreske obaveze cijenili od momenta njegove registracije umjesto od momenta njegovog poslovanja, te počinili povredu pravila upravnog postupka kada su propustili da utvrde početak njegovog poslovanja kao odlučnu činjenicu za pravilnu primjenu materijalnog prava.

Prema citiranim propisima pravo novoosnovanog preduzeća na umanjenje poreza na dobit za prve tri godine počinje teći od momenta poslovanja preduzeća, a ne od momenta njegove registracije, kako to pogrešno smatra tuženi i prvostepeni upravni organ. Iz ovih razloga je tužbenim navodima doveden u pitanje činjenični zaključak upravnih organa u osporenim rješenjima da je 1996. godina druga godina poslovanja tužioca, a time i pravilnost njihovih odluka o postojanju njegove obaveze da plati porez na dobit preduzeća za tu godinu i utvrđenoj visini mjesečne akontacije po istom osnovu za 1997 godinu.

Tužilac je u žalbi istakao da je tako utvrđena visina akontacije poreza na dobit za 1997. godinu pogrešno utvrđena, jer je ta godina druga godina njegovog poslovanja za koju je oslobođen obaveze plaćanja poreza na dobit za 70%, što ponavlja i u tužbi.

Tuženi u obrazloženju osporenog rješenja smatra da su ovakvi prigovori tužioca neosnovani iz razloga što će se nakon isteka poslovne 1997. godine prilikom konačne izrade poreskog bilansa obračunati tužiocu porez umanjen po osnovu olakšice za novoosnovana preduzeće. Ovakav pravni stavtuženogsuprotanje pozi - tivnim zakonskim propisima koji se moraju primijeniti na sporni slučaj. Prema odredbama člana 58. stav 2. Zakona o porezu na dobit preduzeća ("Službeni list RBiH", broj 5/95, 9/95 i 33/95), obveznik poreza na dobit preduzeća 82. dužan je plaćati mjesečne akontacije poreza u visini koja odgovara mjesečnoj akontaciji iz prethodnog perioda, uvećanoj za stopu rasta cijena na malo u prethodnom mjesecu, a prema podacima Državnog zavoda za statistiku.

Kako je ne sporno da je tužiocu 1997. godina druga godina poslovanja, prema odredbama člana 31. stav 1. tačka 1. istog zakona oslobođen je obaveze plaćanja poreza na dobit preduzeća za tu godinu za 70%, pa mu je mjesečnu akontaciju poreza za navedenu godinu u skladu sa citiranim propisima, trebalo utvrditi po dijelom godišnjeg poreza na dobit za 1996. godinu umanjenog za 70% sa 12 mjeseci (iznos od 30% podijeliti sa 12) i taj iznos povećati za stopu rasta cijena na malo u prethodnom mjesecu. Poreski obveznik je u zakonskoj obavezi plaćati mjesečne akontacije poreza u visini koja je utvrđena u skladu sa propisima, a ne kako to tuženi pogrešno smatra po aproksimativno utvrđenoj visini te obaveze, koja bi se krajem poslovne godine umanjivala za poreske olakšice (u konkretnom slučaju sa 70%) i poreskom obvezniku vraćao više uplaćeni iznos poreza u toku godine.

Mjesečne akontacije poreza utvrđene u skladu sa zakonskim propisima približno su jednake iznosu poreza koji poreski obveznik stvarno mora platiti prema iznosu ostvarene dobiti, a ako dođe do nesrazmjere između ostvarene dobiti i visine poreske obaveze u toku godine mjesečna akontacija poreza na dobit se može promijeniti na način predviđen stavom 3. člana 58. Zakona o porezu na dobit preduzeća.

radi čega mu je svojim rješenjem od 2. 12. 1998. godine primjenom člana 23. stav 1. tačka 3. (pravilno član 23. tačka 3.) Zakona o poreskoj upravi Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/96) izrekao mjeru privremene zabrane obavljanja djelatnosti.

Odredbama člana 23. tačka 3. navedenog Zakona propisano je da inspektor i u obavljanju poslova iz nadležnosti Poreske uprave mogu rješenjem privremeno zabraniti pravnoj ili fizičkoj osobi obavljanje djelatnosti ako zapošljava neprijavljene radnike, a ne ako ne ispunjava uslove u pogledu broja zaposlenih radnika u odnosu na djelatnost koju je registrovao i koju obavlja. Osporenim rješenjem tuženog odbijena je žalba tužioca izjavljena protiv prvostepenog rješenja i dato opširnije obrazloženje žalbenih prigovora ali se iz tog obrazloženja vidi daje na osnovu istog činjeničnog utvrđenja tuženi organ izveo zaključak da je prvostepeni organ pravilno primijenio zakon kada je na osnovu člana 23. stav 1. tačka 1. (pravilno član 23. tačka 1.) Zakona o poreskoj upravi Federacije BiH utvrdio tužiocu mjeru zabrane obavljanja djelatnosti počev od 2. 12. 1998. godine do otklanjanja utvrđenih nezakonitosti, mada citirani propis ne predviđa utvrđivanje takve mjere zbog neispunjavanja uslova u pogledu najmanjeg broja zaposlenih radnika, niti je primjenom tog propisa prvostepeni organ izrekao privremenu mjeru.

Tim propisom je predviđena mogućnost izricanja privremene mjere zbog neispunjavanja tri uslova za obavljanje djelatnosti, među koje ne spada uslov zapošljavanja najmanjeg broja radnika, a tuženi u osporenom rješenju nije dao obrazloženje koji od ta tri zakonska uslova tužilac ne ispunjava. Prema odredbama člana 6. Uredbe o uslovima koje je preduzeće, odnosno drugo. pravno lice dužno da ispunjava u pogledu broja zaposlenih radi obavljanja registrovane djelatnosti, na koju se i tuženi poziva u osporenom rješenju, utvrđena je obaveza preduzeća, odnosno drugog pravnog lica koje već obavlja registrovanu djelatnost u momentu stupanja na snagu uredbe 28.4.1998. godine (tužilac upisan u sudski registar i prijavljen zavodu za statistiku za djelatnost visokogradnje u 83. 1997. godine) a ne ispunjava uslov u pogledu najmanjeg broja zaposlenih radnika u skladu sa uredbom, da u određenom roku zasnuje radni odnos sa potrebnim brojem radnika.

Iz ove odredbe, kao i odredaba ostalih članova spomenute uredbe, proizilazi da preduzeće odnosno drugo pravno lice mora ispunjavati uslov u pogledu zapošljavanja najmanjeg broja radnika prije početka obavljanja registrovane djelatnosti ako se registruje poslije stupanja na snagu uredbe 28.4.1998. godine, a ako je registrovano i prijavljena zavodu prije toga i obavlja registrovanu djelatnost, onda mora zaposliti najmanje predviđeni broj radnika po uredbi u odnosu na djelatnost koju obavlja (u prvom slučaju se podnosi zahtjev za vršenje određene djelatnosti-član 5, a u drugom, u određenom roku zasniva radni odnos sa potrebnim brojem radnika - član 6. uredbe). Obzirom na ovakve propise osnovano tužilac smatra da upis djelatnosti preduzeća kod zavoda ili u sudski registar nije pravno relevantna činjenica za određivanje obaveze preduzeća da zaposli najmanje propisani broj radnika za obavljanje te djelatnosti, nego činjenica da li je preduzeće počelo obavljati i da li obavlja registrovanu djelatnost.

Upravni organi tu činjenicu nisu utvrđivali jer se u obrazloženju prvostepenog rješenja ista ne pominje, a iz obrazloženja osporenog drugostepenog rješenja se vid i daje tuženi organ izveo zaključak da tužilac obavlja djelatnost visokogradnje na osnovu toga što je razvrstan u podrazred djelatnosti iz Standardne klasifikacije djelatnosti pod šifrom 45.211-visokogradnja, ne upuštajući se u utvrđivanje činjenice da li je i stvarno obavljao registrovanu djelatnost visokogradnje i u vezi s tim bio u obavezi da do 28.6.1998. godine zasnuje radni odnos sa 15 radnika u skladu sa članom 3. tačka 5. Uredbe. Prema priloženim dokazima u upravnom spisu, i uz tužbu u upravnom sporu, tužilac je obavljao samo zanatska-građevinske radove koji se registruju pod šifrom "ostali završni radovi", što dovodi u ozbiljnu sumnju činjenični zaključak tuženog izveden na osnovu upisa šifre djelatnosti tužioca, daje on obavljao djelatnost visokogradnje.

Obzirom na izložena, ostvareni su razlozi iz člana 13. tačke 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima za pobijanje oba rješenja upravnih organa, radi čega je sud uvažavanjem tužbe primjenom člana 38. stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2. istog zakona odlučio kao u izreci.

Organi uprave su, donoseći rješenja o nalaganju navedene obaveze tužiteljici, međutim, izgubili iz vida odredbe člana 86. stav 4. citiranog zakona, kojim je propisano da porezu na naslijeđe i poklon ne podliježe nepokretna imovina na koju nasljednik, odnosno poklonoprimac, ne može steći pravo vlasništva, pravo uživanja, odnosno pravo korišćenja po postojećim propisima.

Pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla (što je i ugovor o poklonu) stiče se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nosilac savjestan (član 36. stav 1. Zakona o osnovama vlasničkih odnosa-"Službeni list RBiH", broj 37/95, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, a sada član 38. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima-"Službene novine Federacije BiH", broj 6/98). Zato bi i u konkretnom slučaju nepokretna imovina koju je tužiteljica primila na poklon, podlijegala porezu na poklon samo onda ako tužiteljica na toj nekretnini može steći pravo vlasništva uknjižbom u javne knjige o nekretninama i samo u tom slučaju bi tužiteljica, kao građansko pravno lice (takvo svojstvo tužiteljice određeno je Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica-"Službeni list SR BiH", broj 36/76) bila dužna platiti porez na primljeni poklon, jer, prema odredbama člana 85. stav 1.

Zakona o porezima građana, 84. obveznici poreza na poklon (i na naslijeđe) su građani i građansko pravna lica na teritoriji Federacije BiH koji prime na poklon (ili naslijede) imovinu podložnu plaćanju poreza na poklon (ili na naslijeđe). U ugovoru o poklonu od 23.12.1996. godine navedeno je da je M. rod.L. E. vlasnica nekretnina koje tim ugovorom poklanja tužiteljici, odnosno "daje joj u trajno vlasništvo bez naknade", a ovaj ugovor sadrži i klauzulu intabulandi u korist tužiteljice, ali se iz zemljišnoknjižnog izvadka O. suda u S. broj 8631/97 od 25.3.1997. godine, koji se nalazi u spisima upravnog predmeta, a koji je priložen i uz tužbu, vidi da su predmetne parcele (k.č. broj 64/1 i 64/2 z.k.

CI. broj 39.k.o. Jelaške u površini od 17.700m) uknjižene u B vlasničkom listu kao društvena svojina-erar", a ne M. rod. L.E., što bi značilo da tužiteljica na osnovu zaključenog ugovora o poklonu, koji inače ispunjava formalno-pravne uslove za pravnu valjanost (zaključen je u pismenoj formi, a potpisi ugovorača ovjereni kod nadležnog suda) ne bi mogla u zemljišnim - javnim knjigama o nekretninama, izvršiti P(enos prava vlasništva na svoje ime, pa ni steći pravo vlasništva na poklonjenim nekretninama, što bi, kadaje u pitanju porez na poklon, značilo da te nekretnine ne bi podlijegale porezu na poklon. Drugačije bi moglo biti samo u slučaju ako je u međuvremenu (od 25.3.1997. godine od kada datira zemljišno-knjižni izvadak) došlo do nekih promjena u zemljišnim - javnim knjigama ili drugih uslijed kojih bi tužiteljica stekla mogućnost da izvrši upis prava vlasništva na svoje ime u javnim knjigama o nekretninama, o čemu sud nema nikakve podatke.

S obzirom na sve izloženo, sud je uvažio tužbu i riješio kao u dispozitivu ove presude primjenom člana 38. stav 3. u vezi sa članom 85. stav 2. ZUS-a, s tim da prvostepeni organ uprave imajući u vidu istaknute primjedbe suda, donese novo na zakonu zasnovano rješenje.

broj 2/95), navedenu robu tužiocu privremeno oduzeli, smatrajući da se zbog tog propusta ne može utvrditi porijeklo navedene robe.

Sud nalazi da je tuženi, prihvatajući razloge prvostepenog rješenja i pored njihove nejasnoće i nepreciznosti, te ne dajući odgovor na žalbne prigovore tužioca i ne cijeneći ih, iako se radi o prigovorima koji bi mogli biti od značaja za rješenje stvari, a prvostepeni organ ih u svom rješenju nije nikako ocijenio, povrijedio pravila upravnog postupka iz člana 245. preuzetog Zakona o opštem upravnom postupku (sada član. 242. Zakona o upravnom postupku - "Službene novine Federacije BiH", broj 2/98), a sud ne prihvata ni tumačenje određenih zakonskih propisa onako kako ih je tuženi tumačio u svom (osporenom) rješenju. Odredbama člana 17. stav 1. Zakona o posebnom porezu na alkohol zaista je propisano da se alkohol i druga alkoholna pića mogu stavljati u promet samo u bocama, odnosno drugoj prikladnoj ambalaži na kojoj mora biti deklaracija s podacima o proizvođaču, odnosno uvozniku, te neto količini proizvoda i dijelu apsolutnog alkohola izraženom u volumnim postocima (postupanje suprotno ovim odredbama predstavlja prekršaj za koji se poreski obveznik kažnjava novčanom kaznom - član 26. stav 1. tačka 4. istog Zakona), a odredbama člana 13. stav 1. alineja 3.

Zakona o financijskoj policiji, ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/95) datoje ovlašćenje inspektoru koji vrši poslove kontrole iz nadležnosti Finansijske policije da privremeno oduzme robu pravne ili fizičke osobe i u slučaju ako se radi o robi za koju ne postoji ili se tokom kontrole ne stavi na uvid uredna dokumentacija o njenom porijeklu. Pogrešan je stav tuženog izražen u osporenom rješenju da postoji osnov za privremeno oduzimanje robe po ovoj zakonskoj odredbi čim se utvrdi da kod poreskog obveznika postoje alkoholna pića u prometu bez deklaracije s podacima o proizvođaču, odnosno uvozniku i da je time postupljeno protivno odredbi člana 17. stav 1. Zakona o posebnom porezu na alkohol.

Ako se ova odredba dovede u vezu sa odredbom člana 13. stav 1. alineja 3. Zakona o finansijskoj policiji mora se zaključiti da će se privremeno oduzeti roba onom pravnom ili fizičkom licu koje je postupilo suprotno odredbama člana 17. stav 1. Zakona 58 o posebnom porezu na alkohol samo onda ako uslijed toga u toku kontrole nije bilo moguće uvi. dom u dokumentaciju utvrditi porijeklo robe. Zato se ni u konkretnom slučaju tužiocu nije mo. gla privremeno oduzeti roba (alkoholno piće 5.424 boce) bez obzira da li su se ili nisu na bo. cama nalazile deklaracije s podacima 0 proizvođaču, odnosno uvozniku i dr. ako je i pored tog propusta bilo moguće porijeklo i te robe utvrditi uyidom u dokume taciju.

Tužilac je u žalb1tvrd10, što ponavlja I utuzb1, da posjeduje urednu dokumentaciju o porijeklu i navedenog alkoholnog pića koje muje privremeno oduzeto i da ju je dao na uvid prilikom kontrole, o čemu se tuženi u svom rješenju nije izjasnio. Prvostepeni organ, pak, u svom rješenju navodi da je tokom kontole tužilac dao na uvid dokumentaciju iz koje se vidi da je ta roba uvezena u Federaciju BiH uz plaćanje carine i posebnog poreza na alkohol, ali pošto na bo. cama nedostaje propisana deklaracija da se ta roba ne može dovoditi u vezu sa predočenom dokumentacijom, jer se samo iz deklaracije može nedvosmislene utvrditi identitet i porijeklo robe. Ovakvi razlozi su nejasni i neprecizni a i u kontradikciji sa prethodnim utvrđenjem, je; ako je za cjelokupnu robu po UCD broj 317. iz 1996.g. te br. 1648, 6429, 6464. i 6469. iz 1997. godine uredno plaćena carina i posebni porez, dakle u odnosu na ove obaveze utvrđen identitet i porijeklo cjelokupne robe, nejasno je zbog čega to nije bilo moguće utvrditi u odnosu na kontrolu robe u prometu (boce alkoholnog pića) sa aspekta člana 17.

Zakona o posebnom porezu na alkohol ako se radilo o istoj robi, a ovo pogotovo što je tužilac i u upravnom postupku isticao prigovor u tom pogledu tvrdeći i to da su boce alkoholnog pića bile zapakovane u kartonskim kutijama na kojima su se nalazile naljepnice za sve boce sa propisanim podacima u kojim su i prodavane na veliko. Tuženi Li osporenom rješenju nije cijenio ove prigovore, a to nije učinio ni prvostepeni organ u svom rješenju, pa to ne može ni sud, pogotovo što zapisnik Finansijske policije od 15. 9. 1997. godine ne sadrži o tome potrebne podatke. Zbog svega izloženog sud je, uvažavanjem tužbe, poništio osporeno rješenje primjenom člana 38. stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, te predmet vratio tuženom organu na ponovno rješavanje, s tim da taj organ ponovo odluči o tužiočevoj žalbi u skladu sa primjedbama suda, te donese novo na zakonu zasnova no rješenje.

Suprotno shvatanje tužiteljice, rad koji su obavile određene osobe posredstvom Zadruge, i naknada isplaćena za taj rad, i po ocjeni suda, ne mogu se tretirati kao primanja učenika istudenata za rad u studentskim i đačkim zadrugama i servisima (član 6. taćka 11. Zakona o porezu na plaću ("Službeni list RBiH", br. 5/95, 9/95, 2/96, odnosno član 6. tačka 12.

Zakona o porezu na plaću-"Službene novine Federacije BiH", broj 26/96), jer u toku finansijske kontrole tužiteljica nije pružila dokaz da su rad obavili studenti ili učenici (potvrde škole ili fakulteta, kao ni Zavoda za zapošljavanje), a direktorica č. E.je u svojoj pismenoj izjavi od 3.6. 1997. godine to izričito i potvrdila izjavljujući da za učlanjenje u Zadrugu nisu pribavljene potvrde o statusu studenata i učenika, nego su samo sačinjavani članski kartoni po njihovim izjavama, te da su dokazi o statusu učenika ili studenata pribavljeni za učlanjenje tek nakon aprila 1997. godine (novih članova). S obzirom na to, te kako ovi dokazi nisu dostavljeni ni do okončanja upravnog postupka (a ni uz tužbu) organi uprave su izvršene poslove posredstvom 86.

Zadruge pravilno tretirali kao povremene i privremene poslove (član 7. stav 2. Republičkog i član 7. stav 2. Federalnog zakona o porezu na plaću), te tužiteljicu obavezali da plati porez na plaću po stopi propisanoj navedenim zakonima za takvu vrstu primanja. U vezi sa ovom zakonskom obavezom tužiteljica se neosnovano poziva na odredbe preuzetog Zakona o zadrugama ("Službeni list SFRJ" broj 3/90), pogrešno smatrajući da su upravni organi zanemarili odredbe tog zakona. Ovaj zakon u odredbama člana 2. stav 2. propisuje mogućnost da zadruge koje se ne osnivaju na principu sticanja dobiti (omladinske, studentske, učeničke, stambene i sl.) mogu imati i posebne olakšice u poslovanju. Da li će imati i kakve olakšice u poslovanju svakako da će zavisiti od načina regulisanja tih eventualnih olakšica u poslovanju predviđenih posebnim zakonom.

Kada se radi o porezu na plaću, Zakoni o porezu na plaću (kako republički, tako kasnije i federalni) izjednačili su obaveze plaćanja poreza na plaću na primanja studenata i učenika za rad u studentskim i đačkim zadrugama i servisima u pogledu visine stope sa ličnim primanjima u koje su i svrstani svakako pod uslovom da se utvrdi da se radi o primanjima lica koja imaju status studenta ili učenika (i da su rad obavili u pomenutim zadrugama), što u konkretnom slučaju - nije utvrđeno, jer o tome, kako je već navedeno, nisu pruženi dokazi.

Tužitelj u tužbi ne osporava ovo utvrđenje organa uprave. lako je, dakle, nesporna da se radi o prometu ulja za loženje, organi uprave smatraju daje tužitelj dužan da za ovaj promet plati porez na promet prozvoda, poseban porez na naftne derivate i naknadu za puteve u visini poreza koja je predviđena za promet dizel goriva D-2, budući da se radi o prometu izvršenom na nedozvoljenom prodajnom mjestu.

Iz obrazloženja osporenog i prvostpenog rješenja proizlazi da su organi uprave obračun navedenog poreza izvršili tako što su prodatu količinu ulja za loženje uzeli kao izvršeni prometdizel goriva D-2 u ovoj količini i na osnovu toga primijenili i utvrdili poresku osnovicu, poresku stopu i visinu poreza koja se plaća za promet dizel goriva, pa nakon tog obračuna osporenim rješenjem obavezali tužitelja da plati porez na promet proizvoda, poseban porez na promet naftnih derivata i naknadu za puteve u visini poreza koji se plaća u slučaju prometa dizel goriva. Organi uprave međutim, u rješenjima nisu naveli propis na temelju kojegje ovako odlučena (što su bili dužni u smislu odredbe člana 207. Zakona o upravnom postupku), pa je nejasno na osnovu čega organi uprave smatraju da su ovlašteni da 87. poreskom obvezniku za promet lož-ulja utvrđuju i određuju porez predviđen za promet dizel goriva.

Ni u jednom zakonskom propisu, tj. ni u Zakonu o porezu na promet proizvoda i us- 1 uga.("Službene novine Federacije BiH" broj 6/95 i 25/97), kao ni u Zakonu o posebnom porezu na naftne derivate ("Službene novine Federcije BiH broj 6/95 i 27/98), nema uporišta za ovakav stav organa uprave, niti iz navedenih propisa proizlazi obaveza poreskog obveznika da u slučaju prometa ulja za loženje pa i kada se radi o prometu suprotno odredbi člana 23. citiranog zakona, plaća porez koji se plaća u slučaju prometa dizel goriva-D-2. Prema tome, osporeno rješenje kao i prvostepeno rješenje temelje se na nepravilnoj primjeni materijalnog prava zbog čega nisu utvrđene odlučne činjenice od kojih zavisi pravilno rješenje ove upravne stvari.

Naime, ako se ima u vidu da se za plaćanje poreza na promet prozvoda poreska osnovica utvrđuje prema prodajnoj cijeni proizvoda (član 15. citiranogZakonao porezu na promet proizvoda i usluga), te da se prodajna cijena dizel goriva D-2 znatno razlikuje od prodajne cijene ulja za loženje, to je na štetu tužitelja primijenjen zakon kada je za izvršeni promet obavezan da plati porez na promet koji se obračunava za promet dizel goriva D-2. Plaćanje posebnog poreza na naftne derivate regulisano je citiranim Zakonom o posebnom porezu na naftne derivate, paje članom 5. ovog zakona propisano da se poreska osnovica i visina za ovaj porez, utvrđuje prema propisanoj naknadi po 11 itru naftnog derivata, pa se prema tač.3. i 4. stava 1. člana 5. ovog zakona znatno razlikuje propisana naknada za D-2 od propisane naknade za ulje za loženje (EL i LS), zbog čega je i iz ovog razloia zakon primijenjen na štetu tužitelja, što tužitelj opravdano ističe u tužbi.

Međutim, ovo pravno shvatanje organa uprave nije pravilno. Pravilnim tumačenjem odredaba citiranog zakona proizlazi, da je obaveza plaćanja poreza na promet usluga propisana za obavljanje bankarskih i berzanskih poslova.

U bankarske poslove spada pružanje kreditnih usluga i usluga deponiranja novčanih sredstava. Ove poslove vrše poslovne banke i one su, na osnovu pružanja bankarskih usluga npr. davanje kredita, ovlaštene da od štedišta i korisnika kredita naplaćuju aktivnu kamatu koja ustvari predstavlja naknadu za izvršene bankarske usluge. Stoga u smislu odredbe člana 24. citiranog zakona poreski obveznik za bankarske usluge je poslovna banka koja pruža ove usluge ili druga pravna osoba, ovlaštena za pružanje ovih usluga. Građanin ili pravna osoba, deponiranjem sredstava kod banke, dakle, deponent, ne obavlja bilo kakve bankarske usluge, nego samo koristi ove usluge koje mu pruža banka, pa zbog toga deponent novčanih sredstava nije poreski obveznik poreza na promet u smislu navedene odredbe citiranog zakona.

U konkretnom slučaju organi uprave su ustvari, tužitelja obvezali da plati porez na promet ostvarenu kamatu za oročena novčana sredstva, što je suprotno pozitivnim propisima, jer citiranim Zakonom o porezu na promet nije propisano da kamata može biti predmet oporezivanja. Predmet poreza može biti samo obavljena usluga uz naknadu za koju 88. je zakonom predviđeno plaćanje poreza, kako je to propisano odredbom člana 23. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga. Budući da kamata ostvarena od deponovanja novčanih sredstava nije zakonom predviđena kao predmet oporezivanja to su organi uprave pogrešno odlučili kada su tužitelja obvezali na plaćanje navedenog poreza na promet. Uostalom, ne radi se o kamati ostvarenoj na osnovu poslovanja tužitelja pa se ne može smatrati ni prihodom pravnog lica.

Kamata, prema odredbi člana 25. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", broj 4/97) predstavljaju samo poresku osnovicu za utvrđivanje poreza za obavljanje kreditne usluge, tako da se na osnovu aktivne kamate, koju banka naplaćuje od korisnika kredita za svoje usluge davanja kredita utvrđuje porez na bankarske usluge, jer aktivna kamata predstavlja naknadu za izvršene kreditne usluge. Ovaj sud ukazuje daje odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga član 12. ("Službene novine Federacije BiH", broj 25/97) izmijenjen član 22. citiranog Zakona o porezu na promet, tako daje propisano da se porez na promet usluga ne plaća na kreditne usluge i usluge deponiranja štednje.

odnosno stavio van snage liniju pobliže navedenu u dispozitivu tog rješenja, na kojoj je prijevoznik tužilac i njegov kooperant, "U." B. Tužilac ni u tužbi ne osporava utvrđenu činjenicu da navedeni red vožnje, odnosno liniju, nije održavao više od pet dana uzastopno, pa zato, a pošto je utvrđeno da nije bilo zainteresovanog prijevoznika za navedenu liniju, sud smatra ispravnim zaključak tuženog da su ispunjeni zakonski uvjeti iz člana 32. stav 1. tačka 2. navedenogzakonada se predmetni red vožnje briše iz registra federalnih autobusnih linija, odnosno stavi van snage.

Razlozi za neodržavanje registrovanog reda vožnje u toku njegovog važenja, pa ni oni koje tužilac u tužbi navodi, a kojim ukazuje na nedostatak svoje krivice, nisu bitni za donošenja rješenja u smislu odredaba navedenog člana. Ukoliko je tužilac bio zainteresovan za održavanje na snazi reda vožnje na registrovanoj liniji S.-B. G., imao je mogućnost da, u skladu sa odredbama člana 31. stav 2. - 4. naprijed pomenutog zakona, ishod uje privre - menu obustavu vršenja javnog prevoza na toj liniji na način i po postupku propisanom u tim odredbama. Tužilac u tužbi ne tvrdi da je tako postupio, a da jeste postupio, bilo bi odlučno da do obustave javnog prevoza nije došlo njegovom krivicom i krivicom njegovog kooperanta, nego uslijed više sile ili vanrednih okolnosti.

Nisu osnovani ni tužbeni prigovori koji se odnose na, navodnu stvarnu nenadležnost tuženog da odlučuje o brisanju reda vožnje iz registra, kao ni stav daje za to nadležan federalni inspektor. Odredbama člana 56. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, koji tužilac citira u tužbi, propisana su ovlašćenja federalnog insepktora u vršenju poslova inspekcijskog nadzora drumskog saobraćaja, među kojim nije propisano i ovlašćenje za donošenje rješenja o stavljanju van snage, odnosno birsanju reda voženje iz registra federalnih autobuskih linija. Za donošenje takvog rješenja ovlašteno je tuženo Ministarstvo na osnovu odredaba člana 9. Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave ("Službene novine Federacije BiH", br. 8/95 i 9/96) u vršenju upravnih, stručnih i drugih poslova utvrđenih zakonom, koji se odnose na nadležnost Federacije u oblasti prometa i komunikacija.

S obzirom na iznijete razloge sud je tužbu odbio kao neosnovanu primjenom člana 38. stav 2. u vezi sa članom 85. Zakona o upravnim sporovima.

S obzirom na potpunu saglasnost obje ljekarske komisije, sud nalazi da ne postoji osnov da se tužiocu utvrdi drugačija grupa invaliditeta (eventualno I.), pa smara da su rješenja oba upravna organa u tom pogledu pravilna i zakonita, a prigovori tužbe neosnovani.

Organi uprave su postupili u skladu sa zakonom i kada tužiocu nisu priznali pravo na dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica pravilno zaključujući da za to nisu ispunjeni propisani uslovi. Prema odredbama člana 42. stav 1. tačka 2. preuzetog Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni list SFRJ", broj 31/86- prečišćeni tekst do 42/90), pravo na dodatak za njegu i pomoć drugog lica pripada i vojnom invalidu li 62 grupe (kao i Ili i IV) ali samo onog kod koga je oštećenje organizma nastupilo nezavisno od vojnog invaliditeta, a koje je, zajedno sa vojnim invaliditetom, jednako oštećenju organizma vojnog invalida I grupe, pa se samo pod tim uslovima i ovi vojni invalidi razvrstavaju u tri stepena radi ostvarenja navedenog prava-stav 2. tog člana, a prema odredbama člana 4.

Pravilnika o medicinskim indikacijama za razvrstavanje vojnih invalida od I do IV grupe prema stepenu potrebe za njegu i pomoć od strane drugog lica i grupi vojnog invaliditeta ("Službeni list SFRJ", broj 7/82), koji je donesen na osnovu člana 73. stav 1. navedenogzakona i kojim su detaljno razrađena ova pitanja, također je propisano da se i vojni invalidi li grupe (kao i Ili i IV) razvrstavaju u određene stepene dodatka za njegu i pomoć od strane drugog lica, ali samo oni kod kojih postoji oštećenje organizma za koje je, zajedno sa vojnim invaliditetom, u Listi_ nvaliditeta predviđenoW0%-I grupa voJnog invaf Tfeta-;-tlovomi onkretnom fil_UČ_aiu utvr je invaliditet tužioca po tački broJ 149b: ište, e enta vojnog invaliditeta ("Siužbenl - list. broj 7l82160%Taiia1ogno tačka 2050 100%-11 grupe, što znači da tužilac ne ispunjava uslove propisane navedenim zakonom i Pravi!- nikom da bi mu se moglo priznati pravo na dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica, a obzirom na grupu vojnog invaliditeta u koju je razvrstan i činjenicu da kod njega nije nastupilo oštećenje organizma nezavisno od vojnog in-validiteta (invaliditet kod tužioca isključivo je rezultat povrede-ranjavanja zadobijenog u Armiji BiH, dakle vojni invaliditet), koje bi, zajedno sa vojnim invaliditetom, bilo jednako vojnom invaliditetu I grupe-100%".