Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 2/1999

Naime, i po ocjeni ovoga suda, iz provedenih dokaza proizilazi da je okrivljeni zadao oštećenom ubod nožem kada je oštećeni, nakon što je udario okrivljenog, okrenuo se leđima okrivljenom i počeo udaljavati od njega jasno manifestujući da nema namjeru nastaviti s napadom na ok - rivljenog. Prema tome, u trenutku kada je okrivljeni ubodom nožem zadao oštećenom tešku tjelesnu povredu napad oštećenog na okrivljenog je već bio prestao, pa se radnja okrivljenog ne može smatrati radnjom preduzetom radi odbijanja istovremenog protupravnog na- 3. pada, tj. radnjom koja je preduzeta u nužnoj odbrani. Stoga se neosnovano žalbom branioca prvostepena presuda pobija zbog pogešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona.

Jedino ukoliko je okrivljeni u vrijeme izvršenja djela bio u takvom stepenu alkoholisanosti usljed kojeg je njegova uračunljivost bila isključena, njegova krivična odgovrnost se, u skladu sa čl. 13. stav 3. KZ FBiH, procjenjuje s obzirom na njegov stav prema djelu u vrijeme kada se stavljao u stanje u kojem nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima.

Naime, u konkretnom slučaju riječ je o redovnom a ne skraćenom postupu, paje eventualnu odluku o 6. obustavljanju krivičnog postupka bez zakazivanja glavnog pretresa zbog toga što je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja moglo donijeti samo vijeće tog suda sastavljena od trojice sudija (čl. 21. stav 6. ZKP-a), a ne predsjednik vijeća. Stoga se osnovano žalbom Općinskog tužioca ukazuje da je pobijana rješenje donio funkcionalno nenadležan organ u sudu, paje ovaj sud, na osnovu čl. 388. stav 3. ZKP-a, donio rješenje kojim je uvažio žalbu Općinskog tužioca, pobijana rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Ovi žalbeni navodi tužioca su neosnovani jer je sud ovlašten da izvrši u presudi odgovarajuću izmjenu činjeničnog opisa djela u odnosu na opis djela iz optužnice, u skladu sa utvrđenim činjeničnim stanjem, ako se u osnovi radi o istom događaju i ako se time okrivljeni stavlja u povoljniji položaj, kao što bi to bilo u konkretnom slučaju, jerbi okrivljeni bio oglašen krivim za u osnovi isto krivično djelo ali sa lakšim oblikom vino sti.

koja je eksplodirala, pa da su usljed toga tri osobe zadobile teške a četrdeset osoba lake tjelesne povrede, oštećeno trinaest poslovnih i garažnih prostora, zatim oštećeno manje ili više devedeset četiri stana i devedeset šest automobila, čime da je izazvana opasnost za živote većeg broja ljudi, te uznemirenost i intenzivni strah građana.

Prema navodima iz te optužnice, nadležni tužilac smatra, da su u takvim radnjama optuženih sadržana obilježja krivičnog djela terorizma iz člana 139. stav 1. u vezi sa članom 125. Krivičnog zakona. Za razliku od činjeničnog opisa djela u optužnici nadležnog tužioca, prvostepeni sud je prema izreci i obrazloženju osuđujućeg dijela pobijane presude izvršio njegovo prilagođavanje utvrđenom činjeničnom stanju, pa je konzekventno tome našao da su u radnjama optuženih sadržana obilježja krivičnog djela teškog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 177. stav 1. u vezi sa članom 172. stav 1. Krivičnog zakona RBiH. U vezi sa takvim postupanjem prvostepenog suda, nadležni tužilac je u svojoj žalbi osporio postojanje objektivnog identiteta između izreke osuđujućegdijela pobijane presude i optužnice.

Ovo je posljedična tome otvorilo pitanje u kojoj mjeri je prvostepeni sud mogao u pobijanoj presudi prilagođavati činjenični opis djela iz optužnice rezultatima izvedenih dokaza na glavnom pretresu a da pri tom ne povrijedi njihov objektivni identitet. U davanju odgovora na to pitanje valjalo je poći od odredbe člana 341. stav 1. Zakona o krivičnom postupku, koja između ostalog propisuje da se presuda može odnositi samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj odnosno na glavnom pretresu izmjenjenoj ili proširenoj optuženici. S obzirom. na tako koncipiranu zakonsku odredbu, koja ukazuje na to da je sud vezan za djelo koje je predmet optužbe, jasno je da se ključni problem u njenom tumačenju svodi na pitanje koji je smisao iskazanog pojma djelo (ne odnosi se na apstraktni pojam krivičnog djela).

U vezi s tim, očigledno je da se taj pojam odnosi na određeno postupanje optužene osobe kakvo je ono bilo u stvarnom događaju ili dijelu događaja za koji se tereti. Sljedstveno tome, 10 problem objektivnog identiteta presude i optužbe svodi se na ocjenu da li je postupanje optužene osobe kako je ono u pogledu odlučnih činjenica opisana u podnesenoj ili na glavnom pretresu izmjenjenoj optužnici indentično sa činjeničnim supstratom djela u presudi. Tek kada se sve navedeno uvaži, moguće je dati odgovor na procesno pitanje, da li je u konkretnom slučaju prvostepeni sud povrijedio objektivni identitet između izreke osuđujućeg dijela pobijane presude i precizirane optužnice na glavnom pretresu. Za takvu ocjenu potrebno je također u krivičnopravnom smislu identifikovati pravno značenje izvršenih modifikacija u činjeničnoj osnovici izreke osuđujućeg dijela pobijane presude i onda izvesti zaključak da li su one bile dozvoljene.

U tom pogledu proizilazi, da je prvostepeni sud iz činjeničnog opisa djela precizirane optužnice između ostalog ispustio odlučne činjenice i okolnosti koje se prema teži nadležnog tužioca odnose na političku motiviranost optuženih da djeluju kao grupa u namjeri ugrožavanja Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenog društvenog uređenja i Dejtonskim sporazumom utvrđenog državnog uređenja i sistema Bosne i Hercegovine. Po nalaženju ovog suda, time je prvostepeni sud iz činjenične osnovice precizirane optužnice ispustio konstitutivne elemente krivičnog djela terorizma iz člana 139. stav 1. u vezi sa članom 125. Krivičnog zakona, a nakon toga preostale činjenice i okolnosti iz optužnice subsumirao pod pravne pojmove krivičnog djela-teško djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 177. stav 1. u vezi sa članom 172. stav 1.

Krivičnog zakona R BiH za koje je optužene oglasio krivim. Kada se uporede zakonske dispozicije navedenih krivičnih djela može se zaključiti, da prvo krivično djelo spada među krivična djela čiji je grupni zaštitni objekat osnovi društvenog uređenja i bezbjednost Bosne i Hercegovine, dok se drugo krivično djelo nalazi među krivičnim djelima čiji je grupni zaštitni ol: jekat opća sigurnost ljudi i imovine. Postojeće razlike u tom pogledu i u odnosu na neke elemente krivičnih djela (posebno posljedice) pokazuju da se radi o disparatnim krivičnim djelima, što dalje znači da opisana realna djelatnost optuženih iz precizirane optužnice ne može biti zamjenjena njihovim djelatnostima iz izreke pobijane presude bez prekoračenja optužbe.

Radi svega navedenog, ovaj sud smatra, daje prvostepeni sud izvršenim modifikacijama u činjeničnoj osnovici pobijane presude postupio suprotno napred pomenutoj zakonskoj odredbi odnosno povrijedio je objektivni identitet između presude i optužbe. Time je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 358. stav 1. tačka 9. Zakona o krivičnom postupku, na koju je nadležni tužilac opravdano ukazao. S obzirom na učinjenu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka (koja se odnosi na osuđujući dio izreke pobijane presude) valjalo je na osnovu ovlašćenja iz člana 37 8. stav 1. Zakona o krivičnom postupku žalbu nadležnog a. tužioca uvažiti i pobijanu presudu u osuđujućem dijelu ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

a S.S. ga počeo tući pesnicom po licu, zatim ga izgurali u hodnik gdje ga je S.S. udario pesnicom od čega je on pao, a jedan od njih i nogom, i u trenutku kada je njega, dok se povlačio prema izlaznim vratima, S.S. uhvatio za leđa i počeo tući rukama, izvadio iza pojasa pištolj marke "M-57" cal. 7,62 mm, stavio metak u cijev i neokrećući se, ispod pazuha lijeve ruke ispalio jedan hitac u pravcu S.S. bježeći prema izlaznim vratima, a zatim kada je došao do vrata, okrenuo se i vidio da mu dolazi A.N., sa udaljenosti oko jedan metar u pravcu njega ispalio jedan hitac, nanijevši mu na taj način prostrelnu ranu trbuha sa dvostrukim oštećenjem dijela tankog crijevnog sadržaja u trbušnu duplju i nastanka difuznog akutnog zapalenja trbušne, kao tešku i po život opasnu povredu, a A.N. prostrelnu ranu donjeg dijela lijeve polovice trbuha sa oštećenjem kičmenog stuba, što je imalo za posljedicu gnojno zapalenje mozga i njegovu smrt 11. decembra 1997. godine".

Međutim, po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud je propustio da kritički vrednuje naprijed citirani činjenični opis djela, pa posljedičnotome i nije uočio njegove nedostatke. Naime, u iskaznom opisu djela nema jasnog određenja činjenica i okolnosti iz kojih bi se vidjelo kada su oštećeni N.A. i S.S. prestali sa napadom na svjedoka M.M.i preduzeli napadačke djelatnosti prema optuženom te pod kojim okolnostima je ovaj pucao iz pištolja. Drugačije rečeno, tako koncipirana činjenična osnovica pobijane presude ne isključuje mogućnost, da se defektno opisana realna djelatnost optuženog protumači kao djelovanje svjedoka M. M. odnosno da se zaključi kako nedostaje opis radnji optuženog koje je preduzeo u inkriminisanom događaju.

S obzirom na izložena, ovaj sud smatra, daje izreka pobijane presude nerazumljiva, pa kao takva i nije mogla biti polazna osnova prvostepenom sudu za rješavanje činjeničnih i pravnih pitanja u ovoj krivičnoj stvari. Time je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 358. stav 1. tačka 11. ZKP, na koju žalbe kantonalnog tužioca i branioca optuženog ne ukazuju ali na istu ovaj kao drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti. Nadalje se u obrazloženju pobijane presude navodi da "udatoj situaciji oštećeni N.A. i S.S. po nalazu suda bili su u napadu i prema optuženom, a pucanje optuženog ukazuje nužnim da se odbije napad koji je u tom trenutku trajao, bez obzira što oštećeni N.A. nije imao ništa u rukama i što optuženom nije nanio nijedan udarac" (strana 5 alineja 6 presude).

Iz takvih zaključivanja bi proizilazilo, da prvostepeni sud prihvata da je optuženi postupao pod okolnostima nužne odbrane, jer je pucnje iz pištolja bilo nužno da se odbije napad. Za razliku od toga, prvostepeni sud u daljem tekstu obrazloženja pobijane presude iznosi" da iz činjenice da oštećeni nisu ništa imali u rukama dok je trajao napad na optuženog, a da je optuženi u oštećene pucao iz pištolja, kao i sve navedene okolnosti konkretnog događaja, ocjenjuje se da optuženi, braneći se od napada oštećenih, prekoračio granice neophodne u odbijanju takvog napada, čime su prekoračene i granice nužne odbrane" (strana 6 alineja 1 presude). Dakle, prvostepeni sud u jednom dijelu pobijane presude kao beznačajne ocjenjuje okolnosti prema kojim oštećeni nije imao ništa u rukama i optuženom nije nanio nijedan udarac, pa zaključuje daje pucanje iz pištolja bilo nužno da se odbije napad, a u drugom dijelu presude upravo iz činjenice da oštećeni nisu imali ništa u rukama dok je trajao napad na optuženog, reducira svoj raniji pravni zaključak i nalazi da je ovaj prekoračio granice nužne odbrane.

Po ocjeni ovog suda, takvi razlozi prvostepenog suda su nejasni i u znatnoj mjeri proturiječni 9. zbog čega se pobijana presuda ne može ni ispitati. I ovim je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 358. stav 1. tačka 11. ZKP, na koju se također ne ukazuje žalbama kantonalnog tužioca i branioca optuženog, ali na tu povredu ovaj kao drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu člana 370. stav 1. tačka 1. istog zakona. S obzirom daje prvostepeni sud učinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje se ne ukazuje žalbama kantonalnog tužioca i branioca optuženag, valjalo je povodom tih žalbi a po službenoj dužnosti na osnovu ovlašćenja iz člana 378. stav 1.

ZKP rješenjem pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Predložio je da se njegova žalba uvaži i pobijana rješenje ukine, te predmet vrati nižestepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Federalni tužilac je u podnesku broj Ktž- 379/99 od 06. oktobra 1999. godine predložio da se žalba osuđenog odbije kao neosnovana. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je odlučio kao u izreci ovog rješenja iz slijedećih razloga: Prije ocjene žalbenih prigovora valjalo je poći od toga daje Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske podnijelo Federalnom Ministarstvu pravde Bone i Hercegovine molbu za izručenj e (ekstr?dIcuu) osuđenog, kome je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Splitu broj K.21/94 od 10. oktobra 1994.!od ine izrečena kazna zatvora od četiri godine i šest mJesecI. Dakle, predmet razmatranja u ovoj krivičnoj stvari jeste molba za ekstradiciju osuđenog i ispitivanje da li su ispunjene pretpostavke da se on preda stranoj državi kako bi se nad njim tamo izvršila kazna.

U traženju odgovora na pitanja koja iz toga proizilaze, ovaj sud Je imao u vidu odredbe Glave XXXI Zakona o krivičnom postupku koje su posvećene izručenju okrivljenih i osuđenih osoba. Te odredbe su po svojoj pravnoj prirodi supsidijarnog karaktera u odnosu na odredbe međunarodnih ugovora i konvencija u kojima je Bosna i Hercegovina ugovorna strana. S tim u vezi, mora se odmah ukazati da na planu ekstradIcIJe za sada ne postoji međunarodni ugovor između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Ovo dalje znači, daje u ovom slučaju moguće odlučiti o molbi za izručenje samo na temelJu napreci navedenih zakonskih odredaba, kojima su utvrđene opšte pretpostavke za izručenje okrivljenih i osuđenih osoba, zatim uvjeti koje mora ispunjavati molba za iz_ručenje i koji dokazi uz nju moraju biti pnlozeni, postupak o molbi strane države i način podnošenja molbe kojom Bosna i Hercegovina traži izručenje krivaca, postupak za hitne slučajeve. te ovlašćenja i dužnost nadležnog organa koJI odlučuje o ekstradiciji.

Međutim odredbam? posebni značaj imaju one koje se navode u članu 507. Zakona o krivičnom postupku u kojima su iznesene pretpostavke koje moraJu bItI kumulativna ispunjene za izručenje oknvlJene 111 osuđene osobe stranoj državi. Od tih pre i: iostavkI na prvom mjestu jeste da osoba CIJe se Izrucenje traži nije državaljanin Bosne i Hercegovine. Pošto u konkretnom sl čaju nije sporno da osuđeni ima dvojno državljanstvo (Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske), valjalo je u smislu žalbenih prigovora ocJenitI ispravnost utvrđenja nižestepenog suda da su ispunjene pretpostavke za izručenje. Pri tome se morala imati u vidu da prma obrazloženju pobijanog rješenja Izestepen1 sud takav svoj zaključak temelji na cI JenIcama da je osuđeni pored toga što je dr avIianin Bosne i Hercegovine, također državljanin Republike Hrva ske gdje mu je pravomoćnom presudom izrečena kazna zatvora.

Za razliku od takvog shvatanja nižestepenog suda, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nalazi, da u smislu naprijed pomenute zakonske odredbe u ovakvim situacijama kada osuđena osoba ima dvojno državljanstvo a jedno od njih je državljanstvo Bosne i He/cegovine, ona (osuđena osoba) ne može biti izručena,_ bez. obzir-: J. što)e to drugo državljanstvo zemlJe koJa trazIIzrucenje.. Jstina,.-prema. obrazloženju pobijanog rješenja nižestepeni sud navodi da je prilikom odlučivanja imao u vidu i odredbu člana 13. stav 1. Sporazuma između vlade Bosne i Hercegovine, vlade Federacije Bosne i Hercegovine i vlade Republike Hrvatske o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima. Međutim, Vrhovni sud Federacije B_ sne i Hercegovine je mišljenja, da se nižestepeni sud pogrešno pozvao na naprijed navedenu odredbu Sporazuma iz dva razloga.

Kao prvo, na taJ Sporazum se u molbi za izručenje nije pozvalo ni Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske, jer ono traži izru enje a ne da Bosna i Hercegovina preuzme Izvršenje kazne zatvora nad osuđenim. Kao drugo, pomenuti Sporazum u svom članu 1. definiše na šta se odnosi, pa se u njemu navodi: "Države ugovornice obavezuju se da će na molbu, u skladu sa uvjetima utvrđenim ovim Sporazumom međusobno izvršavati sudske odluke u kaznenim stvarima koje je donio sud Jedne dczave ugovornice protiv državljanina druge države ugovornice ili protiv osobe koja na njezinom teritoriju ima stalno prebivalište i to: 1. preuzimati nadzor nad osobama prema kojima je pravomoćno izrečena uvjetna kaznena sankcija za vrijeme provjeravanja., 2. preuzimati Izvršenje kazni zatvora i drugih mjera koje predstavljaju lišenje slobode".

Iz tako koncipiranih odredaba Sporazuma primarno proizilazi da on reguliše pitanja vezana za preuzimanj nadzo!a nad osobama prema kojima je pravomoćno Izrečena uvJetna kaznena sankcija za vrueme provJera anja i preuzimanje izvršenja kazni I drugih mjera koje predstavljaju lišenje slobode. Dakle, taJ Sporazum ne omogućava da se na osnovu njega udovolji molbi za izručenje o_suđenogdržavi m_oliteljici. Daje to zaista tako, vidi se Iz odredbe člana 6. Sporazuma koja propisuje da s vlastiti državljani ne mogu predati u svrhu Izvršenja (misli se na izvršenje kazne zatvora i drugih mjera koje predstavljaju lišenje slobode) ili nadzora. S obzirom na sve naprijed izložena, Vrhovni sud Federacije bosne i Hercegovine smatra, da su opravdani žalbeni prigovori osuđenog, koJIma tvrdi da on kao državljanin Bosne i Hercegovine ne može biti ekstradiran u Republiku Hrvatsku radi izvršenja pravomoćne presude. radi toga je rješavajući po toj žalbi na temelju člana 513.

Zakona o krivičnom postupku odlučio kao u izreci. Prilikom ponovnog odlučivanja nižestepeni sud ce ImatI u višu primjedbe iz ovog rješenja, kao I ostale žalbene prigovore branioca osuđenog. Tek nakon svega toga, nižestepeni sud će biti u situaciji da donese zakonitu i pravilnu odluku.

Međutim, kada se radi o zahtjevu za ukidanje stvarne služnosti na gradskom građevinskom zemljištu kao što je u konkretnom slučaju, ili pak u drugim sporovima u vezi sa 12. ovom služnosti (npr. zahtjeva da se utvrdi da postoji ili da ne postoji stvarna služnost na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj svojini) zakonodavac ne predviđa jurisdikciju organa uprave. Stvarne služnosti na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini koje su konstituisane (ili premještene) rješenjem opštinskog organa uprave po članu 59. Zakona o građevinskom zemljištu, ako ne prestaju samom realizacijom regulacionog plana ili plana parcelacije, mogu se ukidati samo na osnovu sudske odluke iz razloga predviđenih odredbama člana 64. i 65. Zakona o vlasničkopravnim odnosima ("Sl. novine FBiH", br. 6/98).

Postupak u ovom predmetu započeo je 30.10.1998.g. podnošenjem prijedloga za izvršenje Općinskom sudu li u Sarajevu, koji se nakon ulaganja prigovora smatra tužbom, budući je taj kao izvršni sud ujedno i nadležni općinski sud za suđenje u ovom predmetu, pa 13. ka koje kod njega dakle, započeo postupak prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima Kantona Sarajevo, Općinski sud li u Sarajevu ostao je i dalje stvarno nadležan suditi u ovom predmetu, iako vrijednost spora prelazi 30.000 KM, te se nije mogao proglasiti nenadležnim (članak 4. stavak 2. spomenutog Zakona).

Iz obrazloženja prvostepene presude se može zaključiti da deliktnu odgovornost tužene prvostepeni sud vidi u tome što su njeni organi propustili da akt o oduzimanju opreme prijave radi evidentiranja nadležnom organu uprave u rokovima određenim naprijed spomenutom Uredbom iz 1992.g., no taj propust ne bi smio dovesti u pitanje određivanje naknade po odredbama te Uredbe, ako je bilo koji organ tužene, koja i uspostavlja evidenciju, donio odluku o oduzimanju opreme (propust pojedinih izvršnih i upravnih organa tužene da evidentiraju vlastite odluke ne smije niti može promijeniti pravni osnovza traženje naknade).

Osnovan je žalbeni prigovor da je tužitelju dosuđena naknada troškova parnice u prekomjernom iznosu. U smislu člana 145. ZPP, kod odlučivanja o naknadi uzimaju se u obzir samo troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice.

U momentu podnošenja tužbe 8.4.1996.g. tužbeni zahtjev u obimu u kome je mogao biti usvojen, morao je biti postavljen na isplatu iznosa od 500 tadašnjih (novih) BHD (sa zateznim kamatama, koje se ne uzimaju u obzir ni kod obračuna sudske takse, niti obračuna nagrade po advokatskoj tarifi). Da je tako tužbeni zahtjev bio postavljen, bila bi plaćena minimalna sudska taksa po odredbama tada primjenjivanog Zakona o sudskim taksama ("Si. list RBiH"; broj: 17/93, 6/94 i 13/94). Kod određivanja naknade troškova zastupanja po advokatu primjenjuje se Tarifa koja važi u vrijeme donošenja prvostepene presude (član 33- a Zakona o advokaturi i član 48. stav 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata), a po odredbama člana 7. ove Tarife, na- 15. grada se obračunava po vrijednosti predmeta spora u vrijeme pokretanja postupka (podnošenja tužbe) revalorizovanog u DEM po komercijalnom kursu poslovnih banaka u sjedištu suda u vrijeme pokretanja postupka, no uzima se u obzir, polazeći od pravila iz člana 145.

ZPP, samo ona vrijednost spora koja odgovara tužbenom zahtjevu kakav je mogao biti usvojen u času podnošenja tužbe. Kako je u konkretnom slučaju, u tom času mogao biti osnovan samo zahtjev za isplatu 500 BHD, čija je kursna protuvrijednost u DEM u vrijeme tužbe iznosila 5 DEM, prema ovoj vrijednosti je trebalo obračunati naknadu koju zbog zastupanja tužitelja po advokatu, duguje tuženi (drugačije bi bilo daje tužba izjavljena odmah po dospjeću obaveze vraćanja avansa 1992. godine).

U svim zakonom utvrđenim slučajevima (sem statusnih promjena) preduzeće prestaje provođenjem postupka likvidacije, a u slučaju stečaja preduzeće prestaje provođenjem postupka stečaja.

Odredbom člana 135. Zakona o stečaju i likvidaciji ("SI.novine FBiH", broj 23/98) sem taksativno utvrđenih slučajeva kada se postupak likvidacije provodi, propisano je da se postupak likvidacije provodi i u drugim slučajevima određenim zakonom. Tuženik je propustio obavezu iz odredbe člana 165. stav 1. Zakona o preduzećima, odnosno nije izvršio usklađivanje svoga statusa prema odredbama navedenog zakona do 18.11.1996. godine, a to je jedan od slučajeva da se nad njim postupak likvidacije provede. Tek nakon zaključenja postupka likvidacije i dostavljanja nadležnom sudu o tome pravosnažnog rješenja i nakon što sud koji vodi postupak po službenoj dužnosti briše tuženog iz sudskog registra, tuženi bi kao stranka u ovom 17.

Članak 233. Zakona o parničnom postupku postupku prestao postojati (član 50. Uredbe o upisu u sudski registar preduzeća i drugih pravnih osoba koja obavljaju privrednu djelatnost-SI.novine FBiH, broj 10/96).. Kako u konkretnom slučaju nije postupak likvidacije proveden to je prvostepeni sud pogrešno odlučio da zbog prestanka postojanja tuženog kao pravne osobe postupak u ovoj pravnoj stvari prekine.

Ovo proizilazi i iz odredaba člana 50. tačka 8. Zakona o izvršnom postupku, po kojima se prigovor protiv rješenja o izvršenju može zasnivati samo na činjenici koja je nastupila poslije izvršnosti odluke ili prije, ali kada je dužnik nije mogao da istakne u postupku iz kog potiče izvršna isprava.

Prvostepeni sud, naime, odlučuje na temelju činjenica koje postoje u času donošenja 20. prvostepene presude, uzimajući u obzir i one koje nastanu iza podnošenja tužbe, ali samo do zaključenja glavne rasprave (analogno ideji izraženoj u članu 307. stav 1. ZPP), a drugostepeni sud ocjenjuje u žalbenom postupku zakonitost prvostepene presude polazeći od činjenica koje su postojale u času njenog donošenja. Na činjenicama nastalim iza donošenja prvostepene presude, koje utiču na smanjenje ili prestanak dosuđenog potraživanja može se zasnovati samo prigovor u eventualnom izvršnom postupku (član 50. tačka 8. Zakona o izvršnom postupku).

Zbog navedenog, donošenjem ovakve presude počinjena je bitna 21. povreda odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku-ZPP. Glavno potraživanje, koje je bilo predmet tužbe, ali o njemu prvostepeni sud nije donio odluku, može prestati i na drugi način, a ne samo isplatom, pa je momenat do koga teku dosuđene zatezne kamate neizvjestan. Tuženi se može poslužiti i prigovorom zastare u odnosu na glavno potraživanje, ako se o njemu ne odluči presudom, pa time dovesti u pitanje i opstojnostodluke o kamatama (član 369. Zakona o obligacionim odnosima).

Tuženi u žalbi ne osporava činjenična utvrđenja na kojima se prvostepena presuda zasniva, niti prigovara primjeni materijalnog prava, već samo zahtijeva, pošto je presudu primio tek sedam godina nakon donošenja, da se, s obzirom na u međuvremenu donesene zakone o novčanom sistemu, izvrši konverzija i denominacija glavnice na koju treba obračunati kamate umanjenjem za sedam decimala (ustvari predlaže konverziju u KM ovakvim umanjenjem).

Ovaj sud je ovlašten da u drugostepenom postupku ocijeni zakonitost presude pobijane žalbom polazeći od zakonskih odredaba koje su bile na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude, a u to vrijeme je obaveza tuženog bila izražena upravo onako kako je presuđeno prvostepenom presudom. Zbog navedenog, primjenom člana 368. Zakona o parničnom postupku, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude, žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda, a 22. biće izvršena (dobrovoljno ili prinudno), obračunom glavnice u sada važeću valutu (KM) konverzijom Yu dinara po propisima koji su se primjenjivali u sjedištu tužitelja (po odredbama člana 320. Zakona o obligacionim odnosima, novčane obaveze se ispunjavaju u mjestu u kome povjerilac ima sjedište, odnosno prema sjedištu organizacije kod koje se vode povjeriočeva novčana sredstva).

Prema odredbi člana 89. stav 1. istog zakona, strana sudska odluka ne može se priznati ako je u odnosnoj pravnoj stvari propisana isključiva nadležnost suda BiH. Prvostepeni sud je, polazeći od okolnosti da je tužitelj u domaćoj parnici za razvod braka, a tuženi u postupku pred stranim sudom, u vrijeme podnošenja tužbe pred stranim sudom i tokom vođenja postupka imao gosljednje prebivalište u Bosni i Hercegovini u S.Općina D. gdje je sa tuženom živio do odlaska u SR Njemačku, a primjenom odredbe člana 61. stav 2. i 89. stav 1. navedenog zakona, zaključio da u ovoj pravnoj stvari postoji isključiva nadležnost suda BiH, pa da se stoga, te kako se tužitelj koji je u postupku pred stranim sudom bio tuženi, protivi priznanju strane sudske odluke, ne stiču uslovi za priznanje strane sudske odluke i shodno tome da se ne radi o presuđenoj stvari.

Prvostepeni sud je, međutim, propustio da provođenjem odgovarajućih dokaza utvrdi da li je tužitelj, odnosno tuženi u postupku pred stranim sudom u vrijeme kada je tužiteljica pred stranim sudom podnijela tužbu za razvod braka, imao stalni boravak u SR Njemačkoj koji bi se mogao poistovjetiti sa pojmom prebivališta prema domaćem pravu i zavisno od utvrđenja ove činjenice ocijenio da li se radi o isključivoj mjesnoj nadležnosti suda BiH i shodno tome o presuđenoj stvari.

Određivanjem privremene mjere, pobijana presuda praktično je prije svoje pravosnažnosti postala izvršna, a što je suprotno načelima Zakona o parničnom postupku i pravilima Zakona o izvršnom postupku.

Iz izloženih razloga žalba je uvažena, nižestepeno rješenje preinačeno i prijedlog za određivanje privremene mjere odbijen (član 367. tač. 3. Zakona o parničnom postupku).

U vezi sa takvom insolventnošću dužnika nužno je i da drugi povjeritelji potražuju isplatu svojih dospjelih potraživanja, a što ne 22 proizilazi iz stanja spisa, niti je predlagatelj u predhodnom postupku to tvrdio.

Zakon nije postavio nikakav formalni kriterij, kako se u ovakvim slučajevima utvrđuje nesposobnost dužnika za plaćanje, nego je prepustio stvar slobodnoj ocjeni suda. Pošto iz sudskog spisa ne proizilazi da su protiv dužnika učestali mjenični protest i, tužbe radi isplate novčanih iznosa, ili da se protiv njega vode izvršenja radi namirenja novčanih potraživanja, smatra se da dužnikova nesposobnost za plaćanje u ovom slučaju nije učinjena vjerovatnom. S obzirom, da je takvo stanje dužnikove imovine, da mu dugovi ne nadilaze aktivu, to dužnik nije ni prezadužen, pa ne postoji ni taj uvjet za otvaranje stečaja.

Radi se dakle u suštini o statusnoj promjeni kakvu ne predviđa Zakon o poduzećima. Taj zakon ustvari, taksativno navodi oblike statusnih promjena poduzeća i pro- 31. pisuje posljedice koje iz njih proistječu (članak 142.

Zakona o poduzećima). Ta odredba je prinudne naravi, pa registarski sud ne može dopustiti upis u sudski registar bilo kojeg oblika statusnih promjena izvan zakonom izričito propisanih. Poduzeće koje se dijeli prestaje postojati (članak 143. Zakona o poduzećima) i mora se u sudski registar upisati njegovo brisanje (članak 27. Uredbe o upisu u sudski registar poduzeća i drugih pravnih osoba koje obavljaju privrednu djelatnost - dalje Uredba), a međusobni odnosi poduzeća koja su nastala podjelom moraju se utvrditi ugovorom, koji je uvjet upisa organiziranja novih subjekata (članak 146. Zakona o poduzećima i članak 26. Uredbe).

U takvoj situaciji rok za žalbu počeo je teći od dana kada je žaliteljica primila dostavljena joj rješenje, bez obzira što dostavljanje nije izvršeno i javnom pravo branitelju kao njezinom zakonskom punomoćniku, koji je inače zastupa u postupcima u kojima žaliteljica sudjeluje kao stranka, odnosno u kojima kao stranka mora sudjelovati.

Naime, obveza dostavljanja sudskih 32. odluka javnom pravo branitelju, sa cjelovitim procesno pravnim učinkom, postoji samo u postupcima u kojima općina kao pravna osoba u svojstvu stranke ili na drugi način, sudjeluje u postupku, a ne i kada se dostavljanje odluka iz bilo kojih razloga vrši izvan tih postupaka. Kako je prema dostavnici u spisu, pobijana rješenje žaliteljica primila dana 2.3.1999. g., mogla je po članku 51. stavak 2. Zakona o postupku za upis u sudski registar, izjaviti žalbu u (Oku od osam dana tj. najkasnije 10.3.1999. g. Žalba koju je ona izjavila preko zakonskog punomoćnika neposredno je predata registarskom sudu dana 8.4.1999.g., dakle znatno izvan zakonom propisanog a roka, pa je temeljem članka 54. točka 1. toga Zakona morala biti odbačena kao nepravo vremena.

Prema navodima žalbe izjavljene protiv rješenja o upisu i navodima iz žalbe protiv pobijanog rješenja proizilazi da u vrijeme podnošenja žalbe (koja je odbačena) podaci upisani u sudski registar nisu bili objavljeni, pa ne postoji stvarna mogućnost da se blagovremenostžalbe cijeni po 33. stavu 3. člana 51, Zakona o postupku za upis u sudski registar.

Žalitelju je na njegov zahtjev dostavljen izvod iz sudskog registra dana 26.03.1997. godine. Izvod iz sudskog registra u smislu člana 51. stav 1. navedenog zakona, smatra se za drugu osobu rješenjem budući da uvijek sadrži odluku o predmetu upisa i podatke značajne za pravni promet. Prema sadržaju žalbe izjavljene protiv rješenja o upisu proizilazi daje i žalitelj izvod smatrao prijepisom rješenja, kad je izjavio žalbu. Kako je od dana uručenja rješenja-izvoda dana 26.3.1997. godine do podnošenja žalbe protekao rok od 8 dana iz člana 51. stav 1. navedenog zakona, žalba je izjavljena neblagovremeno.

Prvostepeni sud ne smatra pravno-relevantnom okolnost da su sva četiri osnivača dana 23.2.1996.g. zaključila ugovor po kome su preostala tri osnivača i stupila i prepustila J.

Z. svojstvo jedinog vlasnika i osnivača, jer da ovaj ugovor nije nikada podnesen registarskom sudu, a ne bi bio ni podesan za valjan upis statusne promjene, pri čemu se prvostepeni sud uopšteno poziva na odredbe Zakona o postupku za upis u sudski registar i Uredbe koja je korištena kao podzakonski akt prilikom primjene ovog zakona. Ovakav stav prvostepenog suda ne može se prihvatiti. Privatno preduzeće osnovano je 1991.g. očito kao privatno društvo sa ograničenom odgovornosti u smislu člana 138. Zakona o preduzećima ("Sl. list SFRJ", broj 77/88 do 61/90). Na ovakvo preduzeće se primjenjuju odredbe članova 49. do 57. Zakona o preduzećima ("Sl. novine FBiH", broj 2/95) koji je stupio na snagu 19.2.1995.g.

Po odredbama člana 53. pomenutog Zakona o preduzećima mogao se mijenjati i dopunjavati osnivački ugovor, ako su izmjene i dopune izražene u pismenoj formi, a na taj način se moglo doći i do prestanka članstva u društvu istupanjem ili isključenjem. Ako bi se usljed ovakvih promjena 34. broj osnivača sveo na jednog, ovaj bi mogao, pozivom na odredbe člana 58. do 62. Federalnog Zakona o preduzećima, tražiti upis u sudski registar statusne promjene privatnog preduzeća osnovanog kao društvo sa ograničenom odgovornosti u društvo jednog lica, na temelju odluke o osnivanju donesene u smislu člana 61. Zakona o preduzećima. U vrijeme donošenja osnivačkog akta 28.12.1995.g.još nije bio zaključen u propisanoj pismenoj formi ugovor o izmjenama ranijeg osnivačkog ugovora iz 1991.g., odnosno tada donesenog osnivačkog akta, pa bi se moglo zaključiti daje osnivački akt J.Z. bio neistinitog sadržaja.

Međutim, u času podnošenja zahtjeva za upis statusne promjene i izvršenog upisa u aprilu 1996. g. nedostaci osnivačkog akta su već bili otklonjeni zaključenjem ugovora 23.2.1996.g. U ovakvoj situaciji osnivački akt iz decembra 1995. g. se više ne bi mogao smatrati lažnom ispravom, odnosno ispravom sa neistinitim sadržajem (on je proizveo efekte tek kada je prvobitni nedostatak otklonjen) pa ne bi bili ispunjeni ni uvjeti za utvrđenje da je upis ništav predviđeni odredbama člana 63. Zakona o postupku za upis u sudski registar ("Sl. novine FBiH", broj: 6/95), koji je prvostepeni sud primjenio. Po mišljenju ovog suda, ne bi bilo uvjeta za primjenu navedenog propisa čak i kada bi se utvrdilo da je ugovor o izmjeni osnivačkog akta, odnosno ugovora, zaključen iza upisa, ako bi se na taj način nedostaci isprave na osnovu koje je izvršen upis otklonili tako da bi odmah po poništenju ranijeg upisa mogao biti izdejstvovan upis identičan poništenom.

Ne bi tada, naime, postajao pravilno shvaćen pravni interes bilo kog lica za utvrđivanje ništavosti upisa.

Odredbama člana 21. stav 3. i čl.18. stav2. važećeg Statuta stranke propisano je da se Glavni odbor obavezno saziva kada to traži trećina članova Glavnog odbora a da Sabor Stranke čine sabornici koje delegiraju općinski, gradski, regionalni - kantonalni sabori prema kriterijima koje utvrdi Glavni odbor svojom odlukom o sazivu Sabora.

Iz zapisnika, kao i podneska o zahtjevu za održavanje sjednice Glavnog odbora, proizilazi samo da su bili ispunjeni uslovi iz člana 21. stav 3. ali ne i uslovi iz člana 18. stav 2. Statuta, odnosno da je legitiman organ sazvao vanredni V Sabor Stranke, ali ne i na legalan način, jer nema dokaza u spisu da je Glavni odbor Stranke, odlukom o sazivu Sabora utvrdio i kriterije o sabornicima koje bi trebali delegirati općinski, gradski, regionalni-kantonalni sabori. Nedostatak kriterija o sabornicima osnovano dovodi u sumnju legalnost održanog Sabora stranke i legitimnost sabornika. U spisu se ne nalazi ni izvještaj Verifikacione komisije a ni zapisnici o delegiranim sabornicima, već samo obični spiskovi sabornika iz Z., T. i S., pa iz dosada utvrđenih činjenica prvostepeni sud nije mogao valjano zaključiti na osnovu čega je jednoglasno usvojen izvještaj Verifikacione komisije koji je podnijet na usvajanje Saboru, a time i daje Odluka Sabora Stranke legalna i legitimna.

Upravo je modus sticanja založnog prava na nekretninama i to redovno upis vjerovnikove tražbine u zemljišnim knjigama. 26 Uvjeti za upis založnog prava su: osoba protiv koje glasi pravni naslov sticanja za osnivanje založnog prava, a koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnina koje se namjeravaju opteretiti i propisana isprava koja se podnosi zemljišno-knjižnom sudu a koja sadrži pravni naslov založnog prava, brojčani iznos tražbine, tačnu oznaku osobe na koju se predlagani upis odnosi, tačnu oznaku nekretnina, izričitu dozvolu (saglasnost) zalagatelja na upis hipoteke (klauzula intabulandi) i ovjeren potpis zalagatelja.

Ovo sve se temelji na članu 64. -67. Zakona o osnovama vlasničkih odnosa pa ukoliko predlagatelj ispunjava sve ove uvjete ima i mogućnost da se založno pravo-hipoteka upiše kroz zemljišne knjige i bez provođenja izvršnog a postupka.

Po paragrafu 20. zemljišno-knjižbe zabilježbe mogu se učiniti u svrhu - da se vidljivim učini osobni odnos, naročito ograničenja u pogledu upravljanja imovine ili da se ostvare izvjesni pravni učinci koji su zabilježbama skopčani prema propisima ovog Zakona ili drugih zakona kao npr. zabilježba prvostepenog reda, otpisa zemljišta, zajedničke hipoteke, otkaza hipotekarnih tražbina, tekuće parnice, prinudne uprave i prinudne dražbe.

Po paragrafu 68. dozvoljena je zabilježba spora ako onaj koji misli daje kojom uknjžbom povrijeđen u svom knjižnom pravu, osporava ovu uknjižbu parničnim putem i traži povraćaj u pređašnje knjižna stanje, bilo ujedno sa tužbom ili docnije. Kako predlagač traži upis zabilježbe spora radi ostvarenja budućeg potraživanja, tj. taj zahtjev se temelji na budućem ne izvjesnom događaju, nema uporišta u navedenim i prihvaćenim pravnim pravilima Zakona o zemljišnim knjigama, da se dozvoli upis zabilježbe. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari zemljišnoknjižna stanje je izmijenjena prije nekih pedesetak godina donošenjem paketa zakona vezanih za ograničenje ili prestanak vlasništva od strane zakonodavnih organa bivše FNRJ i NR BiH (nacionalizacija, eksproprijacija i dr. paje očito da izmjena pravnog stanja još nije nastupjela jer zakoni vezani za eventualnu restitucijujoš nisu prošli svu potrebnu zakonsku proceduru.

Kada između federalne vlasti i kantona ne postoji dogovor o ostvarivanju zajedničke nadležnosti - korištenje prirodnih boga stava (da 40. li će je ostvarivati zajednički, odvojeno ili samo kanton) i kada federalnim zakonom ova oblast nije regulisana, kanton može u svrhu zaštite javnih dobara zakonom urediti raspolaganje i gazdovanje šumama u vlasništvu države na svom području, kako je to i učinjeno članom 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom na području BPK, te da radi ostvarivanja posebnog društvenog interesa u gospodarenju šumama i šumskim zemljištem u državnom vlasništvu na njegovoj teritoriji osnuje javno preduzeće u djelatnosti šumarstva.

Tako nije postupljeno nego je tek 16.5.1997. godine, na drugi zahtjev tužioca ovo rješenje doneseno. Obzirom na ovakvo postupanje nadležnog organa opštine a imajući uvidu daje osnovna intencija navedenogZakonazaštita interesa vlasnika napuštenih nekretnina, tužilac je kao vlasnik imao pravo da raspolaže sa svojim poslovnim prostorom nakon isteka roka za donošenje navedenog rješenja, pa nadalje, tako da je ugovor o zakupu sačinjen između parničnih stranaka pravno valjan.

Bitan prigovoržalbeje, da ako i postoji povreda autorskog prava, nju nisu učinili tuženici, već osobe - studenti kao naručitelji fotokopiranja.

Međutim, u obavljanju registrirane djelatnosti, tuženici moraju postupati tako da ne vrijeđaju materijalna ni moralna prava autora, pa se tuženici u okviru čije djelatnosti je izvršeno kopiranje, moraju smatrati odgovornim za povrede autorskih prava, neovisno od toga da li i u kojoj mjeri u konkretnom slučaju postoji odgovornost i naručitelja. Zakon o autorskom pravu (članak 49. stavak 1. točka 4.) dopušta i mimo volje autora, reproduciranje objavljenog djela samo radi osobnog usavršavanja i to pod uvjetom da takva reprodukcija nije namjenjena ni dostupna javnosti. Polaganje studentskih ispita nije stručno usavršavanje kakvo ima u vidu navedena zakonska odredba, jer po prirodi stvari ne podrazumijeva trajniju, odnosno vremenski neograničenu upotrebu.

Uzto su tuženici morali znati kada su prihvatili zahtjeve više osoba - studenata za umnožavanje univerzitetskog udžbenika u cjelini, da će takvi primjerci biti korišteni ne samo za osobnu upotrebu, već i za druge osobe, da će pozajmljivanjem, zajedničkim učenjem, poklanjanjem, preprodavanjem i drugim oblicima prometa, biti pristupačni javnosti, pa ni pozivom na citiranu zakonsku odredbu, ne bi moglo postojati oslobođenje odgovornosti za štetu. Prema odredbi članka 95. Zakona o autorskom pravu, pored zaštite autorskih imovinskih i moralnih prava, tužitelj može zahtjevati i nadoknadu štete koja mu je povredama tih prava učinjena. Osim što načelno prihvata, pitanje nadoknade štete taj Zakon ga dalje ne uređuje, pa se na njega moraju primjeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima je na opći način uređeno pitanje nadoknade štete.

Prema ovim odredbama štetu je dužan nadoknaditi onaj koje prouzroči, a u štetu ulazi ne samo umanjenje imovine, već i izmakla dobit (članak 154. stavak 1. i 155. Zakona o obveznim odnosima). Prema ugovoru kojeg je tužitelj zaključio sa P.f. u S. o prodaji knjige, od prodajne cijene tužitelju pripada 90% što iznosi 31,50 DEM po jednom primjerku. pa je u tome iznosu on oštećen za izmaklu dobit po svakom primjerku kojeg su umnožili odnosno prodali tuženici, ka koje to pravilno našao i sud prvog stupnja.

Ovakav ugovor nije mogao 26.7.1993.g. biti izražen u DEM, jer je članom 11. Zakona o deviznom poslovanju ("Sl. list RBiH", broj: 2/92 i 13/94), koji je stupio na snagu 11.4.1992.g., bilo zabranjena pl.aćar: ije i --naplaćivanje u strnnoj--valuti između domaćih lica na području RBiH, ako zakonom nije drukčije određeno i svaki pravni posao protivan ovoj zabrani je proglašen ništavim.

Naprijed navedeno pravilo je potvrđeno i u članu 40. Zakona o Narodnoj banci BiH ("Sl. list RBiH", broj: 1/93 i 13/94), po kome se sva prava i obaveze i svi poslovi koje glase na novac, a zaključeni su u RBiH između preduzeća, kao domaćih pravnih lica, izražavaju se u dinarima i izvršavaju sred- 43. stvima plaćanja koja glase na dinare, ako zakonom nije drukčije određeno. Plaćanje u devizama u momentu kada je zaključen ugovor stranaka, bilo je dozvoljeno domaćim pravnim subjektima naclomacem trzištu samo po odred-" 'fillmlfZ'aRona o prodajl robe ia-strana sredstva.._plaćahja -("Sl. list RBiH'; broj: 23/92; 13/93 i!57g'ti po odredbama Zakona o kupovini i prodaji određenih roba i za strana sredstva plaćanja ("Sl. list RBiH", broj: 22/93, 11/94 i 13/94), a tuženikova obaveza u ugovoru odnosi se na isplatu revalorizovanog iznosa dospjelih zateznih kamata.

U vrijeme kada su kamate u cjelini nastale i dospjele (na dan 31.7.1992.g.) ta j _ obav za, naSE:, bi)?_ izražena u Jlli.._ginar il.llil...oa snovu QQ[__edabsl, Zakona o novcu ("Sl. list RBiH"; roj: 8/92, 979-ST13;94f; to tako što je Odlukom Vlade RBiH o sprovođenju Zakona o novcu ("Sl. list RBiH ", broj: 13/92) izvr§.en_ prern čun izn u Yu dinarima u omjeru 10:1. - Prvostepeni sud je morao da, polazeći od naprijed navedenog, cijeni da li je punovažan ugovor zaključen između stranaka 26.7.1993.g., pri čemu ne bi mogao smatrati da je ugovor konvalidiran dobrovoljnim ispunjenjem manjeg dijela obaveze tuženog (član 107. Zakona o obligacionim odnosima).

prvostepeni sud je, polazeći od pogrešnog činjeničnog i pravnog zaključka da je ugovor prestao bez krivice stranaka, odlučio da tužbeni zahtjev kojim se traži isporuka automobila odbije kao neosnovan, a usvoji zahtjev kojim se traži isplata 21.078,25 DEM na ime sadašnje nabavne cijene novog automobila, 30 koji iznos sud smatra da tuženi duguje tužitelju kao stečeno bez osnova.

Usvajanjem tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata utuženog iznosa na ime sadašnje cijene automobila, prvostepeni sud ne samo da je pogrešno primjenio materijalno pravo nego je i sama odredba čl.137. stav1. Zakona o obligacionim odnosima, pogrešno primjenjena. Navedenom odredbom je propisano da se u slučaju nemogućnosti ispunjenja za koju ne odgovara nijedna strana, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnova. A vraćanje stečenog bez osnova u ovom slučaju, regulisano je odredbom čl. 210. stav 4., 214. i 215. Zakona o obligacionim odnosima. Obaveza vraćanja, dakle, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, sa zateznim kamatama, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja tužbe.

Slijedom toga, ukoliko bi zaista pravni osnov i bio vračanje stečenog bez osnova tuženi bi bio obavezan da vrati cijenu predmetnog automobila (konvertovani i denominirani 44. iznos), koju mu je na njegov račun uplatio tužitelj, a ne sadašnju vrijednost predmetnog automobila, pa iz tih razloga izreka presude je proturječna razlozima presude.

Sve kada bi kamatna stopa iz ovog ugovora znatnije odstupala od one koju je tužiteljica inače ugovarala za ovakve vrste poslova u vrijeme zaključenja ugovora, to još nije dovoljno da bi se mogla proglasiti zelenaškom i tako moglo tražiti njezino smanjenje.

Naime, uzznatnija odstupanja u pogledu njezine visine, potrebno je da ugovaranjem takve kamatne stope tužiteljica koristi stanje nužde ili teško materijalno stanje tuženika u kojem se on nalazi. Teško stanje tuženika uz to tužiteljici mora biti poznato ili bi za njega iz okolnosti pod kojima se ugovor zaključuje ona morala znati. Tuženik je međutim, pravna osoba. Bavi se trgovinom i u obavljanju te djelatnosti, radi sti- 45. Član 219. Zakona o obligacionim odnosima canja dobiti, nabavlja robu u inozemstvu za koju mu je potrebna garancija tužene. Prodavat će je na domaćem tržištu, svakako na način i po cjenama koje će mu uz podmirenje svih ovisnih troškova osigurati postizanje dobiti. U sklopljenom pravnom poslu sa tužiteljicom, tuženik je očito pronašao svoj interes.

Nikada nije ni tvrdio da je postupao u nuždi ili teškom materijalnom stanju, kojeg na drugi povoljniji način nije mogao prevazići, pa daje tako bio primoran na zaključenje ugovora koji je za njega očito nepovoljan. Pogotovo tuženik ne tvrdi da bi tužiteljici ovakvo njegovo stanje bilo poznato i da ga je ona za sebe iskoristila. Teret dokazivanja ovih okolnosti je na tuženiku kao ugovornoj strani koja se na elemente zelenaštva poziva, a on ne samo da ih nije dokazao, već ne tvrdi ni da su uopće postojale, čime ovaj žalbeni prigovor svodi na potpunu proizvoljnost. Ugovorena kamatna stopa nije protivna ni članku 399. Zakona o obveznim odnosima, budući da u smislu njegova stavak 2. nije donijet posebni zakon kojim bi bila propisana najviša dopuštena kamatna stopa.

Naprotiv, kako tuženik u žalbi ne pobija utvrđenje iznesena u razlozima pobijane presude, da se radi o kamatnoj stopi koju je tužiteljica inače ugovarala u tom vremenu za ovakvu vrstu poslova, proistječe da je ona u suglasnosti sa stavkom 3. članka 399. navedenoga Zakona.

U izreci presude nije potrebno navoditi način obračuna, jer je on određen zakonom, a dovoljno je navesti po odredbama kojeg zakona treba izvršiti obračun kamate za pojedine periode docnje i eventualno po kojim stopama.

U prilici kad ugovarači nisu odredili vrijeme ispunjenja obaveze, s obzirom na prirodu 32 obaveze, tužitelj je mogao zahtijevati ispunjenje obaveze odmah po njenom nastanku sukladno odredbama člana 314.

Zakona o obligacionim odnosima, odnosno u primjerenom roku koji ne bi mogao biti duži od 15 dana. Tužitelj međutim, nije postupio na izloženi način na osnovu čega su nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak daje nastupila zastarjelost u smislu člana 371. ZOO. U odredbama člana 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisan je zastarni rok od 10 godina za potraživanja utvrđena pred sudom ili drugim nadležnim organom. Pod sudskom odlukom u smislu navedene odredbe zakona podrazumijeva se svaka odluka suda (presuda ili rješenje) pod uslovom da je takvom odlukom utvrđeno neko potraživanje, novčano ili nenovčana, a pod drugim nadležnim organom smatraju se organi koji odlučuju o imovinskopravnim zahtjevima (prekršajni i upravni organi).

Odluke radničkog savjeta ili 49. Član 376. Zakona o obligacionim odnosima drugog odgovarajućeg organa u preduzeću ne smatraju se odlukom drugog nadležnog organa u smislu člana 379. stav 1. ZOO. Na osnovu tih odluka nije moguće zahtijevati sudsko izvršenje po Zakonu o izvršnom postupku.

Pobijanu presudu prvostepeni sud temelji na ocjeni da nijedan od dva postavljena alternativna tužbena zahtjeva nemaju karakter tužbenog zahtjeva kojim se traži zaštita prava vlasništva, pa obzirom na dugogodišnji protek vremena (pravni odnos po kome je stan trebao vratiti tuženi nastao 1.10.1981. godine, a tužba sudu podnijeta 14.7.1995. godine), da je nastupila zastara potraživanja.

Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je tužbeni zahtjev (prvi po redu) po svom sadržaju "preciziran" kao vlasnička tužba jer se njime traži vraćanje u posjed "individualno određene stvari", a tek u slučaju nemogućnosti - isplata komercijalne vrijednosti takvog stana (drugi po redu zahtjev). 50. U konkretnom slučaju, prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, kojim se tražila predaja u posjed stana u Z., ul. S.R. broj 3-B/p slobodan od lica i stvari, imao je karakter tužbe kojom se traži zaštita prava vlasništva. Takav zahtjev imao je sve pretpostavke vlasničko pravne zaštite, a to je tužba koju vlasnik neposjednik podiže protiv posjednika nevlasnika (u ovom slučaju) individualno određenog stana tražeći da mu se taj stan preda.

Kasnije, u postupku postavljenim tužbenim zahtjevima koji su predmet ovog spora, međutim, tužitelj je Rfeinačio a ne precizirao tužbu, jer je tražio predajtJ drugog stana (bilo kojeg) iste veličine a ne individualno određenog stana (čiji je vlasnik ili pred postavljeni vlasnik) ili isplatu komercijalne vrijednosti takvog stana u iznosu od 53.000 KM. Takvi zahtjevi imaju karakter zahtjeva za naknadu štete pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odlučio kao u izreci. Za razliku od prava vlasništva koje nikad ne zastarjeva ma koliko ga dugo njegov nosilac ne izvršavao (vlasničko pravo prestaje usljed nevršenja tek onda kada druga osoba to pravo stekne dosjelošću-a u ovom slučaju to nije bilo moguće radi karaktera vlasništva), potraživanja čiji je pravni osnov naknada štete zastarjevaju i u ovom slučaju protekao je i apsolutni rok zastare propisan u članu 376.

Zakona o obligacionim odnosima.

Iz ugovora o ustupanju potraživanja zaključenih između naručilaca iz ugovora o građenju kao cedenata i tužitelja kao cesionara proizilazi da se tužitelj obavezao da će u ime i za račun naručilaca - cedenata uplatiti tuženom cijenu iz ugovora o građenju (razliku do ugovorene cijene preko do tada uplaćenog avansa od strane samih naručilaca), a da su tužitelju naručioci (očigledno kao zalogu vraćanja za njih uplaćenih sredstava) cedirali radi obezbjeđenja svoje potraživanje iz ugovora o građenju prema tuženom.

Ovakvo ugovaranje ima značaj ustu-panja radi obezbjeđenja iz člana 445. Zakona o obligacionim odnosima, pa je cesionar ovlašten - aktivno legitimiran da u svoje ime od dužnika (cesusa) u konkretnom slučaju tuženog, zahtjeva ispunjenje prenesenog potraživanja, pošto su ispunjeni uvjeti za dopuštenostcediranja predviđeni u odredbama člana 436. ZOO. Cesija nije nepunovažna stoga što eventualno tuženi nije bio obavješten o cesiji, već bi samo, u smislu člana 438. ZOO, dužnik - tuženi bio oslobođen obaveze prema tužitelju, da je ispunio svoju ugovornu obavezu prema naručiocima - cedentima prije saznanja za cesiju. Kako ovako nije postupio, a o cesiji je obavješten bar u času prijema tužbe u ovoj parnici, aktivna legitimacija tužitelja ne bi mogla biti sporna.

Nižestupanjski sudovi su na osnovu utvrđenja o visini mirovine koju tužitelj ostvaruje u SR Njemačkoj i obračuna plaće za mjesec listopad 1990. godine za radnika, koji je radio na istim poslovima kao i tužitelj u SR Njemačkoj, zaključili da su se izmijenile okolnosti koje su bitne za povećanje rente te da ona u buduće predstavlja razliku između plaće ovog radnika (5.190,32 DEM) i mirovine tužitelja (1.045,29 DEM) umanjenu za 20% srazmjerno udjelu tužitelja u odgovornosti za prometnu nezgodu, pa tako mjesečnu rentu utvrđenu presudom Ps- 134/90, povisili sa iznosa od 580,09 DEM na iznos od 2.825 DEM. 34 Tuženi međutim osnovano ukazuje da pri utvrđivanju naknade štete zbog izgubljene zarade sudovi nisu cijenili jesu li se bitno tzmijenile okolnosti od značaja da se renta poveća, a posebno visina mirovine koju tužitelj ostvaruje, kao i okolnost da tužitelj ne živi u inozemstvu, da boravi u selu S. općina L., da tu zadovoljava sve svoje potrebe, a ukazao je i na to da podaci o visini zarade jednog radnika i samo za jedan mjesec nisu dovoljni za pouzdan zaključak o tomu da bi i tužitelj da nije povrijeđen, na privremenom radu u SR Njemačkoj, ostvario plaću u navedenoj visini, te da nisu pravilno primjenili odredbe članka 196. zao.

Kod utvrđivanja visine naknade štete izgubljene zarade (plaće) ne smije se, naime, polazeći od pravila izraženog u članku 190. ZOO, zanemariti gdje oštećenik, nakon povrede za koju štetnik odnosno njegov osiguravač odgovara, zadovoljava redovite životne potrebe (svoje i obitelji), te koliku uštedu ostvaruje zbog nižih troškova života u sredini u kojoj realizira sredstva mirovine koju prima u stranim sredstvima plaćanja.

Tužitelj nije priložio rješenje sekretarijata, ali je naveo da se nadležnom sekretarijatu obraćao, o čemu u spisu postoji fotokopija dopisa od 11.2.1996. godine i zahtjeva od 12.8.1997. godine, tvrdeći da do podnošenja tužbe, a ni u toku parnice, sekretarijat nije pokrenuo postupak za utvrđivanje štete i njene visine.

Ove navode je prvostepeni sud bio dužan provjeriti neposrednim upitom kod nadležnog organa, da bi sa sigurnošću utvrdio da li su ispunjene procesne pretpostavke za tužbu (da li je tužba blagovremeno podnesena, ako je rješenje ipak doneseno i dostavljeno tužitelju, a ovaj nije podnio tužbu u roku od 30 dana od dana prijema rješenja). Ukoliko se međutim, utvrdi da se tužitelj sa zahtjevom za utvrđivanje naknade štete obratio nadležnom organu u vrijeme kako on navodi, a do podnošenja tužbe taj organ nije po zahtjevu postupio, tužbu ne bi trebalo smatrati preuranjenom. Ako, naime, nadležni organ, koji u konkretnom slučaju ne postupa u upravnoj stvari, već u ime tužene prethodno odlučuje o obavezi i visini naknade, ne donese odluku u razumnom roku od dana obraćanja oštećenog, ispunjeni su uvjeti za podnošenje tužbe iz čl. 89. stav4. pomenute Uredbe, jer bi se inače oštećeni spriječio da pred sudom ostvaruje pravo na naknadu štete.

Zastupnik tuženog je, međutim, izjavio daje o nedostacima telefonom obavijestio direktora za proizvodnju namještaja tužitelja te daje ovaj obećao da će doći pregledati isporučenu robu, ali daje tek desetak dana potom poslao jednog radnika, koji je konstatovao sva oštećenja, ali da nije bio ovlašten da o tome sačini pismeni zapisnik.

Po odredbama člana 482. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kod ugovora u privredi kakav je konkretni, kupac je dužan da, pod prijetnjom gubitka prava, o uočenim skrivenim nedostacima obavjesti prodavca bez odlaganja, ali zakonpm nije propisan obavezni način obavještavanja. Samo je u članu 484. stav,1. ZOO, propisano daje kupac u obavještenju o nedostatku stvari dužan bliže opisati nedostatke i pozvati prodavca da pregleda stvar. Kada bi u odnosima između stranaka primjeni le se i Opće uzanse za promet robom, ukoliko bi se utvrdilo da su ispunjeni uvjeti određeni članom 21. stav 2. 200, morala bi se uzeti daje rok za stavljanje reklamacije održan ako je kupac stavio prigovor na kvalitet kod skrivenih mana čim ih je uočio (Opća uzansa broj 151. stav 1.), a dovoljno je da je to učinio na siguran način (Opća uzansa broj 152. stav 1.).

Istina, Općom uzansom broj 152. 54. stav 1. i 3. određeno je da prigovore saopštene prodavcu preko telefona treba odmah potvrditi preporučenim pismom, te dostaviti i ispravu o utvrđenom kvalitetu, ako je ima, no sudska praksa je jedinstvena u stavu da propuštanje ovih obaveza ne dovodi do prekluzije prava na reklamaciju.

Tuženi je u odgovoru na tužbu (a te činjenice ponavlja i u žalbi) tvrdio da su usljed ratnih dejstava sva vozila koja su se nalazila u njegovim poslovnim prostorijama u V. otuđena dakle, da je stvar propala, pa je iznošenjem navedenih činjenica između stranaka bilo sporno (tužitelj nije izričito osporio ove navode tuženog) ko od stranaka snosi rizik za propast stvari, a od pravilnog rješenja toga pitanja zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva. 55.

Kod ugovora o djelu polazi se od tog da šteta zbog oštećenja ili propasti stvari uvijek pogađa vlasnika. Stvar propada vlasniku a poslenik odgovara za štetu zbog propasti stvari ako je stvar propala usljed okolnosti za koje on odgovara, ali je na posleniku obaveza da dokaže da stvar nije propala iz razloga koji se njemu mogu staviti na teret (član 613. stav 2. 200). U konkretnom slučaju je trebalo utvrditi o kakvoj se o pravci radilo i u kome je roku trebala biti izvršena, da bi se moglo ocijeniti da lije do propasti stvari došlo za vrijeme docnje poslenika, u kom slučaju bi on odgovarao za štetu ili za vrijeme povjerilačke docnje (docnje naručioca - član 622. ZOO) u kom slučaju bi rizik t: Jpasti stvari u sijed ratnih dejstava snosio naručilac.

Poreski obveznik takvoga poreza ostaje zakupodavatelj koji ostvaruje prihod od imovine i onje u obvezi svoju poreznu obvezu izvršiti, a od zakupca će moći zahtijevati nadoknadu uplaćenih (dakle tek kada izvrši plaćanje) iznosa, a koje tako ugovorom o zakupu među strankama ugovorena.

Iznimno, što se tiče rokova koji počinju teći od časa otvaranja naslijedstva, u članku 127. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju, određeno je da ti rokovi, ako je otvoreno našli-jedstvo osobe koja je nestala, ali proglašena za umrlu, počinju teći tek od pravomoćnosti tog rješenja, bez obzira na to koji čas je rješenjem utvrđen za čas smrti nestalog.

U konkretnom slučaju svi rokovi, pa i rokovi zastare zahtijevati naslijedstvo (članak 142. ZN) počinju teći od 27.6.1988. godine, dana kad je rješenje o proglašenju nestalog prednika parničnih stranaka, za umrlu osobu postalo pravomoćno, iz čega slijedi da tuženikovo pravo zahtijevati zaostavštinu nije zastarjelo prema tužiteljima, kao sunaslijednicima i kada bi se primijenio najkraći zastarni rok iz članka 142. stavak 2. ZN (istog dana kada je postalo pravomoćno rješenje o oglašavanju ostavitelja umrlim, pokrenut je i proveden ostavinski postupak).

Prema tome sudovi nižeg stupnja nisu ni mogli učiniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka, ako su uvažavajući volju nasljednika i njihovo pravo na diobu, bilo daje dioba izvršena u tijelu ili po završetku ostavinske rasprave, u svojim presudama odstupili od rješenja o nasljeđivanju, kada u njemu unijeta dioba ne odgovara stvarnoj.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su usvojili otkaz ugovora o korištenju stana u odnosu na prvotuženu a udovoljili protivtužbenom zahtjevu drugotužene i utvrdili da je na spornom stanu stekla stanarsko pravo jer tužitelj kao davalac stana na korištenje nije u roku od 8 godina (3+5) podnio tužbu za njeno iselenje.

Odluka o protutužbenom zahtjevu zasnovana je na pogrešnoj primjeni odredbe člana 30. stav 1., 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima. Odredbom člana 30. stav 1. i 2. navedenog zakona propisano je da ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini svako može dati inicijativu a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iselenje i to u roku od 3 godine od dana nezakonitog uselenja, a prema odredbi stava 7. istog člana protekom roka od 3 godine ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana kod nadležnog suda u roku daljnjih 5 godina. Odredbe stava 1., 2. i 7. odnose se samo na slučajeve nezakonitog uselenja u stan u društvenoj svojini na kojem nije stečeno stanarsko pravo.

U konkretnom slučaju drugotužena je uselila u sporni stan u vrijeme kada je prvotužena bila nosilac stanarskog prava (u svakom slučaju po dogovoru sa istom u svrhu sticanja stanarskog prava) i taj stan sa nosiocem stanarskog prava koristila do njenog iselenja (presuda o otkazu ugovora o korištenju stana prvotuženoj je postala pravosnažna 8.10.1998. godine) pa pod navedenim okolnostima tužitelj kao davalac stana na korištenje, iako je od uselenja drugotužene protekao rok od 8. godina (3+5) nije izgubio pravo podnošenja tužbe za njena iselenje i shodno tome ne stiču se uslovi pod kojima bi drugotužena stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu.

Polazeći od ovakvog činjeničnog utvrđenja nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo (odredbu člana 31. stav 1.

ZOS-a) kada su ocijenili da je tužiteljica nosilac stanarskog prava i obavezali tuženog da joj stan preda u posjed i slobodno raspolaganje. Pri tome su pravilno primijenili materijalno pravilo kada su ocijenili da je bez značaja za donošenje zakonite odluke izjava bivšeg bračnog druga tužiteljice data davaocu stana na korištenje kojom otkazuje ugovor o korištenju stana. Naime, pismena izjava nosioca stanarskog prava upućena davaocu stana na korištenje nakon razvoda braka, a u toku vanparničnog postupka određivanja nosioca stanarskog prava, u kojem nije određen za nosioca stanarskog prava, nema značaj otkaza ugovora o korištenju stana iz člana 43. ZOS-a koji bi imao pravno dejstvo prema tužiteljici.

Rok iz ove odredbe zakona je strogi zakonski rok (prekluzivni rok materijalnog prava) i u slučaju njegovog propuštanja gubi se pravo na sudsku zaštitu. Ovaj rok se ne može produživati na način kako to shvata tužitelj, podnošenjem zahtjeva da se odluči o prigovoru. Kad je propušten rok za sudsku zaštitu, sud nije ovlašten ispitivati istinitost činjenica navedenih u tužbi radi odlučivanja o tužbenom zahtjevu.

Do donošenja Zakona o doprinosima ("Sl. novine FBiH", broj 35/98, stupio na snagu 11.9.1998. godine, dakle, nakon nastanka pravnog odnosa o kojem se odlučuje), pitanja obaveznih doprinosa bila su uređena Zakonom o doprinosima za socijalno osiguranje ("SI.list RBiH", broj 5/95), koji je u članu 1. definisao socijalno osiguranje kao obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstvEcno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti.

Članom 14. tog zakona izričito je propisano da kontrolu obračuna i uplate doprinosa za socijalno osiguranje vrši Finansijska policija (u odredbama člana 14. federalnog zakona o doprinosima propisano je da kontrolu obračuna i uplate doprinosa vrši Porezna uprava Federacije BiH i Finansijska policija, svako iz svog djelokruga, čime je ujedno izvršeno i usklađivanje odgovarajuće regulative nakon donošenja federalnog Zakona o zdravstvenom osiguranju, kao i Zakona o PIO). Već samo iz ove odedbe navedenog zakona, kao posebnog u odnosu na Zakon o finansijskoj policiji ("Sl. novine FBiH", broj 2/95), direktno proizilazi stvarna nadležnost Finansijske policije kada je u pitanju kontrola obračuna i uplate doprinosa za socijalno osiguranje, a što je pobliže i detaljno razrađeno u Zakonu o finansijskoj policiji, a prema kojem Finansijska policija, u skladu sa odredbama člana 2. tog zakona, vrši poslove nadzora u izvršenju zakonskih obaveza od strane pravnih i fizičkih lica i utvrđuje propuste koji imaju za cilj prikrivanje ili izbjegavanje plaćanja propisanih obaveza, te određena i daljnja i druga ovlašćenja Finansijske policije, među kojim i ovlašćenje da izda rješenje o obračunu i plaćanju zakonskih obaveza koje nisu plaćene (član 17.).

Iz ovih zakonskih odredaba slijedi da su upravni organi postupali u granicama svoje stvarne nadležnosti kada su tužioca obavezali da plati doprinose za socijalno osiguranje koje nije platio, iako je to bila njegova zakonska obaveza i to sa zateznim kamatama zbog neblagovremenog plaćanja, te da je vijeće za upravne sporove u osporenoj presudi pravilno odbilo tužiočev prigovor stvarne nenadležnosti i, uslijed toga, postojanje razloga ništavosti odgovarajućeg dijela oba upravna rješenja.

Iz ovih zakonskih odredaba određeno proizilazi nadležnost i ovlaštenje Finansijske policije da privremeno oduzme robu pravnoj ili fizičkoj osobi, dakle i tužiocu, pod uslovima predviđenim u članu 13. tog 66. zakona, pa tužilac neosnovano ističe prigovore u odnosu na nadležnost i ovlaštenje Finansijske policije da poduzima radnju privremenog oduzimanja robe (o čemu donosi i rješenje - član 16. istog zakona). U toku kontrole inspektor i Finansijske policije su dana 2.7.1998. godine izvršili sravnjenje popisa zaliha robe sa knjigovodstvenim stanjem (lager lista skladišta veleprodaje), te su utvrdili da roba u navedenoj vrijednosti nije uopšte evidentirana u knjigovodstvenim i vanknjigovodstvenim evidencijama tužioca i to u zapisniku konstatovali uz pojedinačno navođenje vrste i količine robe.

Tužilac u toku kontrole nije stavio na uvid ni dokumentaciju o porijeklu te robe, ni dokaz daje ta roba evidentirana u njegovim poslovnim knjigama, pa je već ta okolnost bila dovoljna da bi se donijelo rješenje o njenom privremenom oduzimanju.

nije nastala niti se pogoršava u OS A RBiH, a da nije utvrdila da lije tužilac izgubio radnu sposobnost za privređivanje te da lije to posljedica službe u 42 OS A RBiH, kako to propisuju odredbe člana 16. navedenogzakona.

Prema odredbama člana 1. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju, pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje, pored ostalih, mogu ostvariti vojna lica koja su poginula, nestala ili kod kojih je utvrđen gubitak radne sposobnosti za privređivanje, a to pravo, kada se radi o vojnim licima kod kojih je utvrđen gubitak radne sposobnosti za privređivanje, pripada im od pNog dana narednog mjeseca od dana utvrđivanja gubitka radne sposobnosti za privređivanje ili nesposoi; lnosti za vojnu službu (član 6. istog zakona). Članom 16. citiranog zakona, pak, propisano je da, izuzetno, dok se ne steknu uvjeti za ocjenu gubitka radne sposobnosti za privređivanje u skladu sa tim zakonom, pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje priznat će se licima iz člana 1. tog zakona, kod kojih je nadležna vojno-ljekarska komisija utvrdila nesposobnost za vojnu službu, odnosno privremenu nesposobnost dužu od šest mjeseci, koja je nastala kao posljedica službe u Armiji R BiH.

Iz ovih zakonskih odredaba slijedi da će se samo izuzetno i to dok se ne steknu uvjeti za ocjenu gubitka radne sposobnosti za privređivanje, pravo na 67. izuzetno materijalno obezbjeđenje priznati i licima iz člana 1. zakona kod kojih je vojnoljekarska komisija utvrdila nesposobnost za vojnu službu ili privremenu nesposobnostdužu od šest mjeseci, što znači da se nakon sticanja uvjeta za ocjenu gubitka radne sposobnosti za privređivanje, navedenim licima takvom ocjenom priznaje pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje zbog toga gubitka, a ne više zbog utvrđene nesposobnosti za vojnu službu.

Kućni savjet ovakve zgrade može se uključiti samo u postupak izdavanja urbanističke saglasnosti koji slijedi nakon ovog postupka, što proizilazi iz člana 14. navedenogzakona, kojim je u stavu 1. propisano da se urban- 68.

Član 2. Zakona o oružanim snagama RBiH istička saglasnost za nadziđivanje, odnosno pretvaranje zajedničke prostorije u stanove daje, između ostalog, i uz predhodno pribavljanje mišljenja kućnog savjeta zgrade, na način i po postupku propisanom u stavu 2., 3. i 4. tog člana. U postuku izdavanja urbanističke saglasnoti svakako da se moraju poštovati i odgovarajuće odredbe Zakona o prostornom uređenju ("Sl. listSR BiH", broj: 9/87 do 14/91 i RBiH", broj: 25/94 i 33/94) na šta upućuje član 13. Zakona o nadziđivanju.... Nosioci stanarskog prava, osim toga, imaju pravo da u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti, učestvuju kao susjedi u skladu sa odredbama člana 124. stav 1. tačka g. Zakona o prostornom uređenju i to samo oni čije je pravo ugroženo gradnjom (izvođenjem građevinskih radova).

broj: 4/92 do 13/94), te da je tužilac, u skladu sa odredbama člana 5. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u OS i druge potrebe odbrane ("SI.list R BiH", broj: 19/92) i mogao, po pravilu, imati samo jedan ratni raspored.

Tužilac ni u žalbi ne osporava da nije bio pripadnik jedinice radne obaveze, ali smatra da i pripadnici ovakvih jedinica imaju status vojnog lica, pa i on, jer je bio angažovan po zahtjevu vojne brigade (144 VMTBR) kao naoružano lice na fizičkom obezbjeđenju vodovoda, pri čemu se poziva na određene zakonske odredbe iz kojih, po njegovom mišljenju, to proizilazi. Ovakvo mišljenje tužioca je pogrešno. Tužilac je zahtjevom od 13.5.1998. godine, koji je istog dana zaprimljen kod prvostepenog organa, a koji se nalazi u spisima upravnog predmeta, tražio priznavanje statusa pripadnika Okružnih snaga Armije BiH za period od 1.10.1993. do 1.8.1995. godine, paje u upravnom postupku, a zatim i u upravnom sporu, rješavano samo o ovom i ovakvom zahtjevu, što znači daje trebalo odlučiti da li je tužilac, u smislu važećih zakonskih propisa, u navedenom periodu imao taj status.

Zakonom o oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine u članu 2. stav 1. i 3. određeno je da oružane snage Republike čine Armija Republike, čiji sastavni dio čine postrojbe HVO, kao i drugi naoružani sastavi koji se stave pod jedinstvenu komandu Armije, teda za vrijeme ratnog stanja Armiju čine i policija MUPa, kao i jedinice fizičkog osiguranja u preduzećima i drugim pravnim licima i jedinice carinske službe koje odredi Vrhovna komanda oružanih snaga, kao, i to izuzetno, i formacije navedene u stavu 4. tog člana. Iz ovih zakonskih odredaba slijedi dajedinice radne obaveze nisu uvrštene u oružane snage, pa pripadnici takvih jedinica nemaju status pripadnika Oružanih 69. snaga Armije BiH. Tužilac je bio pripadnik JRO, a na zahtjev 144 MBR u vremenu od 1.10.1993. do 1.8.1995. godine bio je angažovan na obezbjeđenju vodovoda u blizini prve linije (gdje je i ranjen dana 3.7.1994. godine), ali time nije stekao status pripadnika OS Armije BiH, jer je i na te poslove upućen kao pripadnik jedinice radne obaveze i to od strane vojne jedinice.

Zbog toga se tužiocu ne može priznati status pripadnika OS Armije BiH. S obzirom na predmet ovog spora, za njegovo pravilno rješenje nisu bitne odrdbe člana 129-a Zakona o odbrani ("SI.list R BiH", broj: 4/92 do 20/95), jer ovim odredbama nije regulisano ko se smatra pripadnikom OS Armije BiH, nego te odredbe za vrijeme ratnog stanja u pogledu prava i dužnosti izjednačavaju pripadnike civilne zaštite sa pripadnicima oružanih snaga, ali to ne znači da se zbog toga izjednačava i status pripadnika civilne zaštite sa statusom pripadnika oružanih snaga u tom smislu da bi se ta dva statusa ovim odredbama poistovijetila. Ove odredbe znače da će i pripadnici civilne zaštite, kada je u pitanju njihovo pravo (kao i dužnost) biti izjednačeni sa pravom pripadnika orugžanih snaga.

U ovom postupku tužilac nije postavio zahtjev za ostvarenje nekog od prava koje pripadniku civilne zaštite (tužilac je bio pripadnik JRO) jednako kao i pripadniku oružanih snaga, eventualno pripada, nego je samo tražio da mu se, kao pripadniku jedinice radne obaveze na poslovima obezbjeđenja vodovoda, prima status pripadnika OS Armije BiH, čemu se iz naprijed navedenih razloga nije moglo udovoljiti.

Odredbama člana 27. navedenog 44 Pravilnika (ovaj pravilnik donio je tuženi na osnovu ovlašćtenja iz člana 71. stav 3. u članu 114. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju-"Si. listSR BiH", broj: 38/90 i 22/91) propisano je da stručni organ vještačenja u drugom stepenu daje nalaz, ocjenu i mišljenje na osnovu dokumentacije pribavljene u prvostepenom postupku, s tim da se ne vrši pregled osigurariika, osim u slučajevima kada se nalaz, ocjena i mišljenje ne može donijeti bez neposrednog pregleda osiguranika ili kada osiguranik zahtijeva da bude pozvan na pregled.

Iz sadržaja žalbe, koju je tužiteljica izjavila protiv prvostepenog rješenja, vidi se da je tužiteljica zahtijevala da bude pozvana na pregled tvrdeći da se tako može utvrditi da kod nje postoji invalidnost i, uslijed toga, gubitak radne sposobnosti, što navedeni organ nije uvažio, nego je svoj nalaz, ocjenu i mišljenje dao bez obavljenog pregleda tužiteljice, a tužiteljičin zahtjev da bude pregleda na nije ni naveo u svom nalazu (pod 3. obrasca-"bitni navodi 70. žalbe", gdje je navedeno samo da tuižiteljica traži da se utvrdi gubitak radne sposobnosti), a tuženi odbio njenu žalbu kao neosnovanu prihvatajući taj nalaz, ocjenu i mišljenje kao pravilan, iako taj organ nije ispoštovao postupak donošenja nalaza propisan odredbama člana 27. navedenog zakona, a u razlozima osporenog rješenja nije objasnio zbog čega je tako postupio, niti je na ovaj žalbeni prigovor, odnosno tužiteljičin zahtjev, dao odgovor.

Prema utvrđenju upravnih organa i stanju spisa predmeta, što se i u tužbi navodi, tužilac je ostvario pravo na starosnu penziju kod Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Filijala u T. rješenjem te filijale broj 1048314581 od 11.12.1995. godine počevod 30.10.1995. godine, ali muje prestalo pravo na isplatu sa danom 31.10.1998. godine rješenjem istog organa i pod istim brojem od 26.10.1998. godine.

Pravilan je stav upravnih organa izražen u oba upravna rješenja daje tužiocu već odi učeno o pravu na starosnu penziju, dakle daje stekao to pravo u Republici Srpskoj i po njihovim propisima i da to isto pravo više ne može ponovo ostvarivati kod tuženog, kao nosioca osiguranja na području Federacije BiH i po propisima koji važe na teritoriji Federacije. 71. Naime, samo u slučaju daje tužilac ostvario pravo kod tuženog, pa mu isplata vršena u Republici Srpskoj, radilo bi se o stečenim pravima čije korištenje se može nastaviti po povratu na teritoriju Federacije BiH kod nosioca osiguranja na teritoriji Federacije, svakako i to pod uslovom da osiguranik ima prebivalište na teritoriji Federacije i da mu se penzija ne isplaćuje u Republici Srpskoj.

Zato za rješenje ove stvari nije bitna činjenica što je tužiocu prestalo pravo na isplatu starosne penzije u Republici Srpskoj gdje ju je ostvario (prema odredbama članova 3. i 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ta prava su neotuđiva, ne mogu zastarjeti niti se oduzeti, smanjiti ili ograničiti, izuzev u slučajevima utvrđenim tim zakonom) jer on, s obzirom na izložene razloge i citiranu zakonsku odredbu, ne može jednom ostvareno pravo na starosnu penziju u Republici Srpskoj ponovo ostvarivati kod nosioca osiguranja na teritoriji Federacije, pa se svi njegovi tužbeni prigovori ukazuju kao neosnovani.

U konkretnom slučaju osporeno rješenje u svom obrazloženju ne sadrži sve one podatke iz kojih bi se moglo zaključiti da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i da je materijalno pravo primijenjeno pravilno.

Odredbama člana 28. stav 1. alineja 2. Zakona o prijevozu u unutarnjem cestovnom prometu ("Sl. novine FBiH", broj: 23/98) propisano je da će se registrirani red vožnje preregistrirati na zainteresovanog prijevoznika koji ispunjava uvjete za održavanje linijskog cestovnog prometa u slučaju ako prijevoznik, na koga je registrovan red vožnje, obustavi obavljanje javnog prijevoza osoba u linijskom cestovnom prometu duže od pet dana uzastopno (pojam liijskog cestovnog prometa objašnjen u članu 16. sta 1. i 2. a reda vožnje u članu 18. stav 2. navedenog zakona) na način propisan u stavu 2. tog člana. Ukoliko zainteresirani prijevoznik ne ispunjava uvjete za održavanje reda vožnje iz stava 1. tog člana i 72. nema zainteresiranog prijevoznika, red vožnje se briše iz registra (stav 3. člana 28. navedenog zakona).

Iz izloženog slijedi da će se tek nakon utvrđenja činjenice da postoji zainteresirani prijevoznik, ali da ne ispunjava propisane uvjete, odnosno da zainteresirani prijevoznik ne postoji, red vožnje registriran, između ostalog, i na prijevoznika koji je obustavio obavljanje javnog prijevoza osoba u linijskom cestovnom prometu duže od pet dana uzastopno, a nakon provedenog postupka u smislu stava 2. člana 28. citiranog zakona, izvršiti njegovo brisanje iz registra (a ne stavljanje van snage, jer takva mogućnost nije propisana zakonom). Iz osporenog rješenja se ne vidi da lije tuženi organ postupio na način propisan u članu 28. stav 2. i 3. Zakona o prijevozu...., jero tome u obrazloženju tog rješenja nisu navedeni bilo kakvi razlozi, pa sud zbog toga nije u mogućnosti da ocijeni da li je to rješenje zakonito sa aspekta navedenih propisa, a ne navođenje odgovarajućih razloga u obrazloženju osporenog rješenja predstavlja povredu pravila upravnog postupka iz člana 207. stav 2.

Zakona o upravnom postupku, koja je bila od uticaja na zakonito rješenje stvari, zbog čega su ispunjeni uvjeti za poništaj tog rješenja navedeni u članu 13. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima. Zato je sud, uvažavanjem tužbe, poništio osporeno rješenje primjenom člana 38. stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.

Ova zakonska odredba, onako kako je stipulisana, ima u vidu situaciju kada je predmet ugovora o prodaji i prenosa prava svojine izgrađeni građevinski objekat, koji u vrijeme zaključenja pravnog posla još nije izgrađen i kada poreska obaveza nastaje u momentu predaje izgrađenog objekta kupcu.

Međutim, a koje kupac ugovorom o prodaji kupio od prodavca samo djelimično završen objekat, s tim da on sam izvrši određene radove i privede kraju gradnju objekta, onda navedenu zakonsku odredbu treba tumačiti tako da poreska obaveza nastaje u momentu kada je prodavac, odnosno izvođač koji za njega izvodi radove, završio one radove koje je po ugovoru o prodaji bio dužan da obavi i sa tim radovima preda objekat kupcu da ostale radove on sam završi. Iz odredaba člana 9. ugovora o kupovini predmetnog poslovnog prostora zaključenog dana 9.1. 1992. godine između d.d. "D.", iz S. kao prodavca i tužioca, kao kupca, koji se nalazi u spisima upravnog predmeta, proizilazi da su se ugovorne stranke sporazumjele da će se radovi na ovom poslovnom prostoru izvesti bez finalne obrade podova, zidova, plafona, kao i bez pregradnih zidova, a prema opisu koji je sastavni dio tog ugovora (ovaj opis nije priložen uz ugovor i ne nalazi se u spisima upravnog predmeta).

S obzirom na ovakve ugovorne odredbe, može se zaključiti da tužiocu neće biti predat u posjed potpuno izgrađeni poslovni prostor, nego samo do onih radova, čije izvođenje neće izvršiti prodavac, jer je isti kupljen bez tih radova, dakle ne završen, (nego će ih vjerovatno izvesti sam kupac). Logično je pretpostviti i očekivati da će objekat biti predat u posjed tužiocu nakon što budu izvedeni radovi koje je orodavac dužan izvesti, da bi preostale radove izveo kupac i tako ga priveo svrsi, jer bi u protivnom objekat (poslovni pros- 73. tor) ostao trajno nedovršen. U ovom slučaju, dakle, poreska obaveza za tužioca nastaje u momentu predaje tužiocu poslovnog prostora sa izvedenim radovima po ugovoru tj. bez onih radova koje nije u obavezi izvesti prodavac, kao investitor, pa i podnošenje poreske prijave mora se vezati za ovaj momenat, kao momenat nastanka poreske obaveze.

Organi uprave nisu imali u vidu navedene odredbe ugovora, pa nisu iz aspekta tih odredaba, a u vezi sa odredbama člana 10. stav 2. i člana 14. Zakona o porezu na promet nepokretnosti, cijenili da lije i kada nastala poreska obaveza za tužioca da plati porez na promet nepokretnosti za kupljeni djelimično neizgrađeni poslovni prostor.

Zato tužilac neosnovano smatra da nije dužan platiti navedeni porez, jer da bilijar što nije igra na sreću, što i nije, jer se bilijar, kako je navedeno, smatra zabavnom igrom, pa je tužilac obveznik plaćanja poreza od privređivanja zabavne igre putem bilijara.

Porez od privređivanja igara na sreću putem automata zabavnih igara plaća se u mjesečnom paušalnom iznosu unaprijed, koji za automate za zabavne igre iznosi 300 DEM, kako je.to prpisano u članu 12. stav 2. alin. 3. Zakona o oporezivanju igara na sreću i zabavnih igara, pa tužilac neosnovano smatra daje trebalo utvrditi visinu tog poreza, a ne utvrditi ga u paušalnom iznosu, kako su to pravilno učinili upravni organi. Ovaj zakon, nadalje, u odredbama člana 17. i 18. propisuje da će se, između ostalog, i u pogledu zastare, naplate i plaćanja poreza od priređivanja igara na sreću i zabavnih igara, primjenjivati Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga, a taj zakon u odredbama člana 41. stav 1. (radi se o Zakonu o porezu na promet proizvoda i usluga -"Sl. novine FBiH", broj 6/95, 25/97) propisuje da pravo na utvrđivanje poreske obaveze i naplate poreza, kamata i troškova prisilne naplate, zastarijeva za pet godina po isteku godine u kojojje nastala poreska obaveza, pa kako je tužiočeva porezna obaveza nastala istekom 1996. i 1997. godine, upravni organi su mogli tužiocu naložiti plaćanje neplaćenog poreza od priređivanja igara na sreću i zabavnih igara, jer time što je zakonom propisana obaveza poreskog obveznika za ovu vrstu poreza da je izmiruje mjesečno unaprijed nije njemu prestala obaveza da neplaćeni porez plati sve dok ne nastupi zastara, pa poreski organi sve do tada mogu i moraju izvršiti obračun i naplatu neplaćenog poreza.

Stoga je sud od bio i tužiočeve prigovore istaknute u ovom pogledu. Konačno, nisu osnovani ni tužbeni prigovori da se u odnosu na njegovu obavezu plaćanja poreza nisu mogli primijeniti republički zakoni, s obzirom da po članu IX.5.(1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine svi zakoni, drugi propisi i sudska pravila, koji su na snazi u Federaciji na dan stupanja na snagu tog ustava (30.3.1994. godine) ostaju na snazi u mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa tim ustavom, dok nadležni organi vlasti ne odluče drugačije, pa kako i Zakon o oporezivanju igara na sreću i zabavnih igara i Zakon o lutriji Bosne i Hercegovine i igrama na sreću, koji su republički zakoni, bili na snazi na dan stupanja na snagu Ustava Federacije BiH, nisu s 74. tim ustavom u suprotnosti, a nisu doneseni federalni zakoni iz tih oblasti (nadležni organi vlasti nisu odlučili drugačije), ovi zakoni se i dalje primjenjuju, pa su tako primijenjeni i na konkretni slučaj, sve dok se ne donesu odgovarajući federalni zakoni.

U konkretnom slučaju, međutim, uopće se ne radi o takvoj situaciji, jer se odredbe člana 22. tačka 12. naprijed citiranog zakona odnosi na usluge što ih pravne i fizičke osobe obavljaju diplomatskim i konzularnim predstavništvima i stranom diplomatskom osobolju i konzulatima, a koje ne podliježu obavezi plaćanja poreza na promet usluga pod uvjetima iz člana 8. i člana 19. stav 1. tačka 4. tog zakona, što se ne odnosi na" UNPROFOR", kao zaštitne snage Ujedinjenih naroda, pa za rješenje ove stvari nije odlučno da li je ili nije plaćanje izvršeno gotovinom, zbog čega su nebitni i tužbeni prigovori istaknuti u tom pogledu. (Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj U.901/98 od 10.11.1999.

Članovi 22. stav 1. tačka 1. i 249. stav 1. tačka 1. Članovi 1. stav 2. i 3. Zakona o posebnoj naknadi za uvezenu robu Odluka o visini posebne naknade za uvezenu robu u 1995. godini I VISINA POSEBNE NAKNADE ZA UVEZENU ROBU, ZA KOJU JE NASTALA OBAVEZA PLAĆANJA CARINE I DRUGIH UVOZNIH DAŽBINA, UTVRĐUJE SE PREMA PROPISIMA KOJI SU BILI NA SNAZI NA DAN PODNOŠENJA UVOZNO-CARINSKE DEKLARACIJE. Iz obrazloženja: Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke o visini posebne naknade za uvezenu robu u 1995. godini ("Sl. list RBiH", broj: 34/95), koja je donesena na osnovu člana 1. stav 2. Zakona o posebnoj naknadi na uvezenu robu ("Sl. list RBiH", broj: 5/95 i 9/95) u Odluci o visini posebne naknade za uvezenu robu u 1995. godini ("Sl. list RBiH", broj: 10/95) utački I. izmijenjen je utvrđeni procenat od 5% tako daje zamijenjen sa procentom 10%.

Ova Odluka o izmjenama i dopunama.... stupila je na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Sl. listu RBiH", tj. dana 11.9.1995. godine što je naredni dan od dana kada je njena objavljivanje izvršeno (10.9.1995. godine). Tužilac je uvezao robu po UCD broj: 2709 dana 11.9.1995. godine, kada 48 je navedena izmjena već bila na snazi, a posebna naknada mu je obračunata i naplaćena po stopi od 5%, a ne 10% kako je trebalo, jer se i visina posebne naknade za uvezenu robu, za koju je nastala obaveza plaćanja carine i drugih uvoznih dažbina utvrđuje prema propisima koji su bili na snazi na dan podnošenja uvoznocarinske deklaracije (član 22. stav 1. tačka 1. tada važećeg Carinskog zakona -"SI. I ist RBiH "; broj: 5/95, na koji upućuju odredbe člana 3.

Zakona o posebnoj naknadi za uvezenu robu) pa su upravni organi pravilno odlučili kada su tužioca naknadno obavezali da plati manje plaćenu posebnu naknadu (razliku od 5%) za uvezenu robu što je i učinjeno u roku u skladu sa odredbama člana 249. stav 1. tačka 1. navedenag Carinskog zakona. 76. Članovi 106. Zakona o unutrašnjim poslovima

a nakon što se utvrdi i ocijeni da to zahtijeva interes službe i da radnik ispunjava propisane uslove u pogledu penzijskog i efektivnog vremena provedenog na radu u organima za unutrašnje poslove, teda se takvo rješenje ne može donijeti po zahtjevu radnika, neovisno od toga da li on ispunjava navedene uslove.

On može eventualno, samo dati inicijativu za donošenje takvog rješenja, ali će se rješenje donijeti samo ako se ocijeni da to zahtijeva interes službe, a ako se ocijeni da takvi razlozi ne postoje, rješenje se ne mora ni donijeti. Prava na penzionisanje po članu 106. Zakona o unutrašnjim poslovima nije zasebno i samostalno pravo, pa se ne može tretirati odvojeno od prestanka radnog odnosa kada to in- 77. teres službe zahtijeva (a bez pristanka radnika), jer samo u slučaju ako se ocijeni da postoje razlozi za prestanak radnog odnosa radnika iz tog razloga, priznaće mu se pravo na starosnu penziju i prije ispunjenja opštih uslova za sticanje takve penzije. Tužilac je podnio zahtjev za penzionisanje po navedenim zakonskim odredbama dana 4.5.1992. godine, koji je isti dan i zaprimljen kod SDB B., a koji taj organ nije usvojio, jer nije našao da postoje zakonom propisani uslovi za prestanak radnog odnosa po tim odredbama, pa ni pravo na penzionisanje.

Zato o tom zahtjevu, ustvari inicijativi, organ nije ni morao da odlučuje, jer kako je već navedeno, rješenje u smislu tih odredaba, donosi se po službenoj dužnosti, a ne po zahtjevu radnika. Ali kako je tužilac insistirao na donošenju odluke o njegovom zahtjevu, ova inicijativa je tretirana kao zahtjev i isti odbijen od oba organa, jer je utvrđeno da ne postoje uslovi za prestanak radnog odnosa sa pravom na penzionisanje po navedenim odredbama člana 106. Zakona o unutrašnjim poslovima, a što i sud, s obzirom na naprijed opisane uslove za donošenje takvog rješenja, smatra pravilnim i zakonitim. Iz istih razloga smatra nebitnim činjenicu da je tužilac tražio penzionisanje po članu 106. navedenog zakona dok se još nalazio u radnom odnosu, na čemu on u tužbi insistira.

Zakona o upravnim sporovima, s tim što je u članu 6. bliže razrađena nadležnost za rješavanje upravnih sporova po tužbama zavisno od donosioca upravnog akta čija se zakonitost osporava, i u stavu 2. tog člana određena nadležnost na- 78. jvišeg suda kantona-županije kada se radi o tužbama protiv konačnih upravnih akata čiji su do nosioci pobliže navedeni u tom stavu. Konačno rješenje koje tužitelju tužbom osporavaju donijelo je Općinsko vijeće Općine T., pa o tužbi protiy tog rješenja treba da odlučuje Kantonalni-Zupanijski sud u L., a ne Općinski sud u T., kojem kao općinskom sudu, navedenim odredbama Zakona o upravnim sporovima nije određena nadležnost za rješavanje upravnih sporova. Zato je ovaj sud, primjenom odredaba člana 23. stav 2.

Zakona o parničnom postupku ("Si. novine FBiH", broj: 42/98), koje se shodno primjenjuju na osnovu člana 60. Zakona o upravnim sporovima, jer ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku koje se odnose na sukob nadležnosti između općinskog suda i kantonalnog-županijskog suda i rješavanje tog sukobq utvrdio stvarnu nadležnost Kantonalnog - Županijskog suda u L., koji je i mjesno nadležan za rješavanje ovog urravnog spora.

s tim da se po proteku roka od pet godina od pravomoćnosti sudske odluke ponavljanje postupka ne može tražiti izuzev iz razloga propisanih u čl. 52. stav 1. t. 2, 3. i 4. tog zakona(čl. 53. stav2. istog zakona). lztužiočeve tužbe za ponavljanje postupka od 17.3.1998. godine vidi se da je on saznao za razloge ponavljanja postupka dana 27.1. i 16.2.1998. godine, dakle nakon okončanja sudskog postupka, pa se u pogledu roka za tužbu kao 50 početak toka tog roka nije mogao uzeti u obzir naredni dan nakon uručenja presude, kojom je okončan postupak čije se ponavljanje traži, nego dan saznanja za razloge ponavljanja, pa bi proizilazilo da u odnosu na ovaj drugi razlog (od 16.2.1998.g.) njegova tužba ne bi bila neblagovemena.

No, neovisno od toga tužiočevu tužbu je trebalo odbaciti. Zakon o upravnim sporovima u odredbama čl. 52. propisuje razloge i činjenice iz kojih se postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda, na zahtjev stranke, može ponoviti. Jedan od tih razloga, naveden u stav 1. tač. 1. tog člana, je saznanje stranke za nove činjenice ili sticanje mogućnosti upotrebe novih dokaza na osnovu kojih bi spor za nju bio povoljnije riješen da su te činjenice, odnosno dokazi, bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem sudskom postupku. Međutim, saznanje za nove činjenice i sticanje mogućnosti upotrebe novih dokaza mogu biti razlog za ponavljanje upravno-sudskog postupka samo onda ako je sud sam utvrđivao činjenice i izvodio dokaze u tom postupku i na tako utvrđenom činjeničnom stanju zasnovao svoju odluku.

Ako sud nije sam utvrđivao činjenično stanje niti izvodio dokaze, nego je upravni spor riješio na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, isticanje novih činjenica i predlaganje novih dokaza ne može biti razlog za obnovu upravno-sudskog postupka (nove činjenice i novi dokazi u tom slučaju, eventualno, a ukoliko su i za to ispunjeni razlozi propisani zakonom, mogu se koristiti samo kao razlog za obnovu upravnog postupka pred ort ganom koji je rješavao u prvom stupnju ili organom koji je donio rješenje kojim je upravni postupak okončan). U konkretnom slučaju prvostepeni sud, odlučujući o tužiočevoj tužbi u upravnom sporu i donoseći presudu U-29/97 cd 9.1.1998. godine, nije sam utvrđivao činjenice niti je sam provodio dokaze, nego je presudu zasnovao na činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku, iz čega slijedi da tužilac nije učinio vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje postupka iz čl. 52. stav 2. t.1.

Zakona o upravnim sporovima.

Takav prijedlog ne samo da mora biti konkretiziran, što znači da se moraju navesti podaci o zemljištu koje se nudi u naknadu, nego se u postupku mora utvrditi da li predloženo zemljište predstavlja adekvatnu naknadu u odnosu na nepriznata uzurpirano zemljište, pa u cilju utvrđenja ove činjenice, pored pribavljanja podataka o broju članova domaćinstva i općem ekonomskom stanju tog domaćinstva, neophodno je provesti vještačenje sa vještakom poljoprivredne struke, kao i geometrom.

Pri tome, treba imati u vidu da naknada u drugom zemljištu društvene svojine ne mora da predstavlja protuvrijednost nepriznatog uzurpiranog zemljišta, što znači da zemljište koje se daje u naknadu može biti eventualno i manje vrijednosti od uzurpiranog, što će zavisiti od kvaliteta tog zemljišta u odnosu na uzurpirano i opće ekonomsko stanje domačinstva, ali ne može biti ni znatnijeveće, jer bi time uzurpant ostvario materijalnu korist. U konkretnom slučaju prvostepeni organi je, odlučujući o zahtjevu uzurpanta H.S. od 17.10.1997. godine za priznavanje svojine na uzurpiranom zemljištu (šuma i livada) dana 17.11.1997 godine proveo dokaz uviđajem na licu mjesta u prisustvu stranaka i vještakageometra, koji je, nakon izvršene identifikacije tog zemljišta (k. č. br. 2077/1 dio, p.1.416 k.o.

K.R. u površini od 1150 m2, po kulturi livada i 3.000 m2 šume), utvrdio da je cijelo to zemljište, nakon povlačenja granične linije, ostalo u šumskom kompleksu, što je konstatovano i u zapisniku sa tog uviđaja (zbog čega uzurpantu nije priznato pravo svojine na tom zemljištu), ali kako je uzurpant ispunjavao uslove iz člana 11. stav 1. navedenog zakona, predstavnik tužioca je predložio da mu za ne priznati dio uzurpiranog zemljišta (livada-obradivi dio, površine 1150 m2 dade u svojinu drugo zemljište na ime naknade, što je takođe konstatovano u zapisniku sa uviđaja. Međutim, nakon tog prijedloga, nikakvi dokazi u tom pogledu nisu provedeni, jer se ni vještak-geometar, a ni vještak agronom ni tom prilikom, što se vidi iz sadržaja zapisnika sa uviđaja, a ni kasnije nije izjasnio o tome, niti je na naprijed opisani način utvrđeno o kakvom se zemljištu radi koje se uzurpantu dodjeljuje u svojinu na ime naknade za ne priznati uzurpirani dio zemljišta sa aspekta pokazatelja koje zakon određuje.

Prvostepeni organ je, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka-geomietra, svojim rješenjem odredio da se uzurpantu daje na ime naknade k.č. broj 1913/96 zv. J. P., oranica IV klase, površine 800 m2, upisane u k.o. K.R., iako nedostaje nalaz i mišljenje vještaka u naprijed navedenom smislu, jer se saslušani vještak o tome nije uopšte izjasnio, a obrazloženje tog rješenja, izuzev navođenja da uzurpant ispunjava uslove iz člana 11. stav 1. Zakona o uzurpacija, ne sadrži o tome bilo kakve razloge. Tužena je osporenim rješenjem osnažila prvostepeno rješenje i pored njegovih izloženih nedostataka smatrajući da uzurpant, s obzirom na manju površinu zemljišta koju je dobio na ime naknade, nije dobio više, iako za 52 to u provedenim dokazima i utvrđenju prvostepenog organa nije imao podlogu, dok se o žalbenim prigovorima tužioca (da se radi o znatno kvalitetnijem zemljištu iz razloga koje je naveo, te da bi se dodjelom ovog zemljišta, odnosno ove površine znatno smanjio deputat oko stambenih zgrada lugara) nije ni izjasnio.