Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 1/2000

izuzev odredaba kojima se uređuju pitanja iz stava 2. člana 1. ovog zakona koje će se prestati primijenjivati danom stupanja na snagu kantonalno-županijskih propisa iz stava 1. člana 231. tog zakona.

Kako izvršenje mjere sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom nije regulisano Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH, niti je donijet kantona/ni zakon koji uređuje to pitanje, na izvršenje mjere sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom primijenjuju se odgovarajuće odredbe Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija (" Službeni list SRBiH", broj 2/94). Iz odredbe člana 264. Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija proizilazi da nadležni organ za izvršenje mjere sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom nije sud koji je donio odluku kojom je izrečena mjera sigurnosti, nego općinski organ uprave nadležan za izdavanje vozačke dozvole (policijska uprava) na čijem području određeno lice ima prebivalište, odnosno boravište.

Kako se, shodno odredbi člana 125. stav 3. u vezi sa stavom 6. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZ FBiH) zastarjevanje izvršenja mjere sigurnosti prekida svakom radnjom nadležnog organa koja se preduzima radi izvršenja mjere sigurnosti, radnjom suda koji je donio odluku kojom je izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim 4. vozilom kojom se ta odluka dostavlja policijskoj upravi radi izvršenja izrečene mjere sigurnosti, ne prekida se zastarjevanje izvršenja izrečene mjere sigurnosti, pošto taj sud nije nadležni organ za izvršenje mjere sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom. Međutim, radnjom nadležne policijske uprave kojom se vrši pozivanje osuđenog lica da se javi u policijsku upravu radi upisa izrečene mjere sigurnosti u njegovu vozačku dozvolu, prekida se zastarjevanje izvršenja mjere sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom, jer je to radnja nadležnog organa preduzeta radi izvršenja mjere sigurnosti.

Stoga se osnovano žalbom osuđenog tvrdi da radnjom prvostepenog suda kojom je izvršeno dostavljanje policijskoj upravi pravnosnažne presude kojom je okrivljenom izrečena mjera sigurnosti radi njenog izvršenja nije prekinuto zastarjevanje izvršenja izrečene mjere sigurnosti, ali se ipak neosnovano tom žalbom tvrdi da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost izvršenja izrečene mjere sigurnosti. Naime, odredbom člana 124. stava 3. KZ FBiH propisano je da zastarjelost izvršenja mjere sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom nastaje kad protekne vrijeme za koje je ta mjera izrečena, pa kako je pravomoćnom presudom Općinskog suda osuđenom izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "8" kategorije u trajanju od jedne godine računajući od dana pravno.snažnosti presude, a iz dopisa Policijske uprave proizilazi da je ta Policijska uprava prije isteka roka od jedne godine od dana pravnosnažnosti presude, uputila poziv osuđenom H.

A. radi izvršenja izrečene mjere sigurnosti, tom radnjom Policijske uprave je prekinuto zastarjevanje izvršenja izrečene mjere sigurnosti, pa se neosnovano žalbom osuđenog H. A. tvrdi daje u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost izvršenja izrečene mjere sigurnosti.

Okrivljeni D. N. je optužen za izvršenje produženog krivičnog djela teške krade iz člana 148. stav 3. KZ BiH, u čiji sastav ulazi više krivično-pravnih radnji od kojih svaka pojedinačna radnja sadrži sva zakonska obilježja tog djela.

Članom 1. Zakona o amnestiji data je amnestija svim izvršiocima određenih krivičnih djela koja su izvršena u periodu od 01. januara 1991. do 22. decembra 1995. godine. U krivična djela koja su obuhvaćena amnestijom spada i krivično djelo iz člana 148. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine za koje je optužen D. N. Međutim, za istaći je da je okrivljeni D. N. jednu krivično-pravnu radnju koja ulazi u sastav predmetnog krivičnog djela izvršio dana 30. 12. 1995. godine, (predstav ljena je pod tačkom 9. optužnice) i sama za sebe predstavlja predmetno krivično djelo (sada člana 27 4. stav 1. tačka 1. Krivičnog zakona Federacije BiH). Polazeći od navedenih činjenica, jasno je da navedena krivično-pravna radnja, koja sama za sebe predstavlja krivično djelo, nije izvršena u periodu za koje se daje amnestija, pa nije bilo mjesta davanju amnestije u tom pravcu prema okrivljenom D.

N. Iz navedenih razloga je u odnosu na tu krivično-pravnu radnju rješenje ukinuto i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na daljnji postupak.

Dakle, pomenuto ovlaštenje delegiranja na drugi stvarno nadležni sud izvan teritorije nekog kantona ovisno je isključivo od toga dali ima razloga koji se mogu vrednovati kao važni.

Posljedična tome, u konkretnom slučaju se postavlja pitanje, da li su to važni razlozi za određivanje drugog stvarno nadležnog suda na teritoriji drugog kantona što je zahtjev za sprovodenje istrage podnesen protiv sudije nadležnog suda. Po ocjeni Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, takve okolnosti objektivno ukazuju na mogućnost sumnje u nepristrasnost nadležnog suda, ali to nisu važni razlozi da se u ovoj krivičnoj stvari delegira drugi stvarno nadležan sud na teritoriji drugog kantona. 6. Sa izloženog Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je na osnovu ovlaštenja iz člana 31. stav 3. u vezi stava 1. ZKP odbio prijedlog oštećenog kao tužioca da se za vođenje ovog krivičnog postupka odredi drugi stvarno nadležan sud na području drugog kantona.

te je u ovakvom njegovom ponašanju, kantona/ni tužilac našao da su sadržana obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 1.

KZ SRBiH. Za razliku od toga, prvostepeni sud je flakon ponovnog suđenja u činjeničnu osnovicu pobijane presude uz napred navedene činjenice i okolnosti unjeo da je optuženi "olako držeći da je puška prazna i da neće opaliti", a onda njegove radnje pravno ocjenio kao krivično djelo ubistva iz nehata iz člana 38. KZ RBiH. S tim u vezi, kantona/ni tužilac je u žalbi osporio pravilnost postupanja prvostepenog suda i istakao da ne postoji objektivni identitet presude i optužbe. Ovo je svakako otvorilo pitanje u kojoj je mjeri prvostepni sud mogao u pobijanoj presudi prilagođavati činjenični opis djela iz optužnice rezultatima izvedenih dokaza na glavnom pretresu a da pri tome ne prekorači optužbu u smislu žalbenih prigovora.

Odgovor na to pitanje sadržan je u odredbi člana 341. stav 1. ZKP, koja između ostalog propisuje da se presuda može odnositi samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj odnosno na glavnom pretresu izmjenjenoj ili proširenoj optužnici. Iz takvog zakonskog određenja proizilazi da se problem objektivnog identiteta presude i optužbe svodi na 10 pitanje da li je postupanje optuženog kako je ono u pogledu odlučnih činjenica opisana u podnesenoj optužnici indentično sa činjeničnim supstratom djela u presudi i kakva su odstupanja moguća. Za takvu ocjenu nužno je u krivično-pravnom smislu identifikovati pravno značenje izvršene modifikacije u činjeničnoj osnovici izreke pobijane presude (da je optuženi olako držao da je puška prazna i da neće opaliti) i na osnovu toga zaključiti da li su bile dozvoljene.

Prije izvođenja takvog zaključka valja ukazati, da sud može prema rezultatima izvedenih dokaza na glavnom pretresu odstupiti u činjeničnom pogledu od podnesene optužnice i konzekventno tome optuženog oglasiti krivim za drugačije djelo u odnosu na ono iz optužnice pod uvjetom daje to djelo jednako teško ili lakše od onog iz optužnice. U konkretnom slučaju, podnesena je optužnica zbog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 1. KZ RBiH, dakle za obično ili osnovno ubistvo. Nakon modifikacije činjeničnog opisa djela, prvostepeni sud je optuženog oglasio krivim za ubistvo iz nehata iz član 38. KZ RBiH odnosno za privilegovano ubistvo: Ocjenjujući sve to proizilazi, daje optuženi pobijanom presudom oglašen krivim za drugačije djelo, ali daje ono lakše od onog iz optužnice.

Kako se pored toga ne radi o disparatnim krivičnim djelima, već o krivičnim djelima sa istim zaštitnim ili napadnim objektom, onda ovaj sud zaključuje, daje prvostepeni sud pravilno postupio kada je na temelju rezultata dokaza izvedenih na glavnom pretresu u činjeničnu osnovicu unjeo navedene činjenice i okolnosti te djelo pravno kvalifikovao kao u izreci pobijane presude. To dalje znači, da prvostepeni sud nije povrijedio objektivni identitet presude i optužbe, a samim tim nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 358. stav 1. tačka 9. ZKP, pa se suprotni žalbeni progovori kantonalnog tužioca nisu mogli uvažiti.

Stoga, činjenični opis djela u izreci presude kojom se okrivljeni oglašava krivim za podstrekavanje u izvršenju određenog krivičnog djela mora sadržavati određenu i jasnu naznaku radnji okrivljenog iz čijeg opisa proizilazi da su te radnje, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, bile podobne da kod drugog stvore ili učvrste odluku o izvršenju određenog krivičnog djela i da su navele drugog Qa izvršenje određenog krivičnog djela.

Cinjenični opis djela u izreci takve presude mora, također, sadržavati i činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi daje okrivljeni bio svjestan da svojim radnjama navodi drugoga na izvršenje krivičnog djela, kao i daje bio svjestan djela na koje drugog podstrekava i da je htio ili pristao na izvršenje tog djela. Suprotno tome, u činjeničnom opisu djela u izreci pobijane presude, kojom je okrivljeni M. S. oglašen krivim za podstekavanje u krivičnim djelima - zlostavljanje u vršenju službe - iz člana 54. KZ 8. BiH i -teške tjelesne povrede - iz člana 42. stav 1. KZ BiH, se samo navodi dajeokrivljeniM. S., kao komandir Policijske uprave K., "izdao naredbu policajcima Policijske uprave da prate vozilo kojim je upravljao A.

S., isto zaustave a A. S. privedu u prostorije Policijske uprave", te, nakon §to su policajci primjetili zaustavljeno vozilo A. S. na dijelu puta između naselja Vitalj i Starih Stanova i izvjestili o tome M. S., da im je on "dao daljnje upute". Ovakva izreka presude ne sadrži sve što je potrebno da se djelo okrivljenog M. S. odredi, pošto izdavanje, u svojstvu komandira Policijske uprave, naredbe policajcima da prate određeno vozilo, zaustave ga i vozača privredu u Policijsku upravu ne može, samo po sebi, predstavljati navođenje policajaca da tog vozača zlostavljaju i tjelesno povrijede a naznaka "dao im daljnje upute" je potpuno nerazumljiva pošto nije navedeno šta je sadržina tih "daljnjih uputa", kako bi se moglo ocijeniti da li je tim "daljnjim uputama" okrivljeni M.

S. htio okrivljene da oštećenog zlostavljaju i tjelesno povrijede i da li su te upute podobne da druge podstreknu na izvršenje krivičnog djela. Osnovano se, prema tome, žalbama branilaca i okrivljenih ističe da je izreka pobijane presude usljed toga nerazumljiva, te da je time prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 358. stav 1, tačka 11. ZKP-a.

Protiv tog rješenja žalbu je izjavio osuđeni u kojoj je iznjeo shvatanje, daje Kantonalni sud u Zenici nadležan za ponavljanje krivičnog postupka u njegovom slučaju. Predložio je da se njegova žalba uvaži tako što će se dozvoliti ponavljanje krivičnog postupka.

Nakon što je ispitao prvostepeno rješenje u granicama žalbenih prigovora osuđenog i po službenoj dužnosti u smislu člana 388. stav 4. Zakona o krivičnom postupku (ZKP), ovaj sud je odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga: Iz stanja spisa se vidi, daje prvostepeni sud proveo prethodni postupak ispitivanja uvjeta za priznanje i izvršenje strane krivične presude (egzekvaturu), nakon čega je dosljedno tome donjeo presudu, kojom je preuzeo njena izvršenje u Bosni i Hercegovini. Kada se sve to promatra sa međunarodno-pravnog aspekta, onda je jasno da takvo postupanje nižestepenog suda predstavlja akt pravne pomoći, s obzirom da se svodi na sprovođenje prava kažnjavanja Republike Hrvatske kao države moliteljice nad osuđenim.

Ovakav pqstupak 12 egzekvature imao je svoje uporište u ratifikovanom Sporazumu između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine sajedne strane, a sa druge strane Vlade Republike Hrvatske o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima sa posebnim dodatkom. Sa aspekta prava Bosne i Hercegovine radi se o postupku izvršenja odluke domaćeg suda u ovom slučaju Kantonalnog suda u Zenici, koji je i proveo postupak egzekvature. U tom postupku nije bilo moguće preispitivanje pravomoćne presude države moliteljice u smislu provjeravanja utvrđenog činjeničnog stanja, jer je to u suprotnosti sa pružanjem pravne pomoći. Posljedična tome, nepostoje procesne mogućnosti, da osuđeni traži ponavljanje krivičnog postupka u Bosni i Hercegovini, već ukoliko za to postoje razlozi onda zahtjev može podnjeti samo nadležnom sudu u državi moliteljici.

Takav zaključak proizilazi i iz odredbe člana 398. stav 1. ZKP, koja propisuje da o zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka odlučuje vijeće (član 21. stav 6.) suda koji je u ranijem postupku sudio u prvom stepenu. Pošto u prvom stepenu nije sudio nižestepeni sud koji je donio pobijana rješenje, onda je jasno i u smislu te zakonske odredbe da nije nadležan da odlučuje po zahtjevu osuđenog za ponavljanje krivičnog postupka. Na osnovu svega izloženog, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je našao, da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio pobijana rješenje pa se suprotni žalbeni prigovori osuđenog nisu mogli uvažiti. S toga je valjalo na temelju ovlaštenja iz člana 388. stav 3.

ZKP odbiti kao neosnovanu žalbu osuđenog.

tako da se ovi si; iorovi po odredbama navedenog sporazuma rješavaju putem komisija za zahtjeve za odštetu. odnosno odštetne zahtjeve i pod propisanim uslovima i Tribunala od tri suca, ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 16. stav 1. Zakona o parničnom postupku kada su ocijenili da sud nije nadležan za odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete protiv tuženoga i tužbu odbacili.

Rješenje koje se tužbom pobija, po svojoj formi i sadržini ima sve elemente akta kojeg u okviru svojih zakonskih ovlasti donosi općinsko vijeće, kao tijelo vlasti lokalne samouprave i bitno se razlikuje od pravnog posla iz članka 63.

Zakona o građevinskom zemljištu kojeg kao i sve druge pravne poslove dvije ili više stranaka usaglašenom voljom međusobno sklapaju, a kada to čine u pismenoj formi i potpisuju. Kako se po članku 51. stavak 4. Zakona o građevinskom zemljištu rješenje o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta ne može pobijati žalbom, već samo tužbom u upravnom sporu, za koju je člankom 33. stavak 1. točka 12. Zakona o sudovima Kantona Sarajevo ustanovljena nadležnost Kantonalnog suda, pravilno su sudovi nižeg stupnja najprije zaključili da se ova tužba mora uzeti tužbom u 11. upravnom sporu, a zatim da se ne radi o stvarnoj nadležnosti suda prvog stupnja, zbog čega se taj sud pravilno proglasio stvarno nenadležnim, a sud drugog stupnja pravilno žalbu tužiteljice odbio.

br. 2/92, 10/94 i 12/94, ako su ovi postupci započeti prije prestanka važenja ovog zakona, podnošenjem tužbe protiv konačnog akta generalnog direktora SDK. U konkretnom slučaju pobijani akt je donesen 16. 12. 1994. godine, a tužba je podnesena 23.1.1995. g., pa se ima provesti postupak po pravilima upravno-račun skog spora, koji je nadležan da u prvom stepenu vodi Kantonalni sud u Sarajevu po odredbama člana 33. tačka 2. Zakona o sudovima ("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 3/97, 7/98 i 20/98).

Kako se radi o sporu proisteklom iz ugovora o prodaji robe, za koji nije ustanovljena 14. isključiva nadležnost nekog suda, stranke su mogle sporazumno odrediti mjesnu nadležnost (članak 62. stavak 1.

Zakona o parničnom postupku), pa je Općinski sud u T. pravilno postupio kada se proglasio mjesno nenadležnim suditi u parnici, nakon što je dužnik-tuženik protiv rješenja o izvršenju uložio prigovor, a Općinski sud u S. pogriješio kada je odbio svoju (ugovorenu) nadležnost i izazvao sukob. Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj R -154/99 od 18. 1. 2000. g.) Članak 60. stavak 2. Zakona o parničnom postupku RAZLOZI ZA DELEGIRANJE DRUGOG DRUGOSTUPANJSKOG SUDA MORAJU BITI IZNIMNOG ZNAČENJA, JER SAMO TAKVI OPRAVDAVAJU ODSTUPANJE OD USTAVOM FEDERACIJE BiH RAZGRANIČENE TERITORIJALNE NADLEžNOSTI SUDOVA U KANTONALNOM - ŽUPANIJSKOM UREĐENJU SUDIJSKE VLASTI U FEDERACIJI BiH. 15. Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj R -15/00 od 27. 3. 2000. g.) Član 102. stav 7.

Zakona o parničnom postupku MOŽE SE RADITI Q._OČJLQl POGREŠCI I KADA U IME STRANKE Af)VOK6I f:'ODNESE ŽALBU U PROPISANOM ROKU NENADLEŽNOM SUDU A ŽALBA STIGNE NADLEŽNOM SUDU PO PROTEKU ROKA. Iz obrazloženja: Prema odredbi člana 102. stav 7. ZPP a koje podnesak koji je vezan za rok podnesen ili upućen nenadležnom sudu prije proteka roka a stigne nadležnom sudu nakon proteka roka smatra se da je na vrijeme podnesen ako se njegovo podnošenje nenadležnom sudu može pripisati neznanju ili očitoj pogrešci podnositelja. U konkretnom slučaju blagovremeno podnošenje žalbe na prvostepenu presudu od strane advokata tužioca nenadležnom Općinskom sudu I S. umjesto nadležnom Općinskom sudu K. kome je žalba stigla nakon 16. proteka roka za žalbu ne može se pripisati ne znanju jer je podnosioc žalbe advokat, nego se ovakvo postupanje može pripisati očitoj pogrešci podnositelja s obzirom da se ovakvo postupanje ne može sa sigurnošću isključiti ni kada je podnositelj žalbe advokat tužitelja.

Da se radi o očitoj pogrešci vidi se iz same žalbe koja se podnosi protiv presude toga suda broj Ps. 6/98 od 21.1.1999. godine (a naslovljene Općinskom sudu I Sarajevo), sa prijedlogom da se spis dostavi na nadležno rješavanje nadležnom Kantonalnom sudu Travnik.

Suprotno stavu nižestepenih sudova F. I. ima status univerzalnog sukcesora, a time i status nasljednika koji može umjesto umrle L. M. nastaviti postupak. Nasljednikom, koji može nastaviti postupak, u smislu odredbe člana 199. stav 1. ZPP- 17. a, smatraju se univerzalni sukcesori, a to su zakonski nasljednici na koje je prešla imovina ostavioca, a i testamentarni nasljednici ukoliko imje ostavilac zavještao pokretnu i nepokretnu imovinu ili pak samo imovinu u pogledu koje teče parnica. Zavještalac L. M. je, ostavljajući F. I. pokretne stvari i predmetnu kuću u pogledu koje teče parnica, u slučaju povoljnog ishoda postupka, faktički testamenom raspolagala imovinom u pogledu koje teče parnica i ovlastila F. I. da u slučaju njene smrti nastavi parnicu.

Ovaj zakon stupio je na snagu 11. 11. 1998. godine, a pobijano rješenje broj Ps -103/95 donijeto je 14.7.1999. godine, dakle, nakon stupanja na snagu navedenog zakona, pa se na ovaj konkretan slučaj ima primjeniti taj zakon. 18. Kako i sam žalitelj navodi da Općina C. S. ima zajedničku prijemnu kancelariju koja iz poštanskog pretinca preuzima sve pošiljke koje se odnose na službe Općine Centar, dakle, i za službu pravobranilaštva, to se kao dan prijema prvostepene presude ima smatrati dan 24. 6. a ne 29.6.1999. godine, paje prvostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da je žalba podnijeta izvan zakonom određenog roka iz člana 492. tačka 2. Zakona o parničnom postupku.

Odredbom člana 347. stav 2. koja se primjenjuje u žalbenom postupku propisano je da sud po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba iz člana 336. stav 2.

ZPP. Ova odredba primijenjuje st:.l.!.!..J2.gstupku u sporu male vrijednosti, jer odredbama ZPP -a koje regulišu ovaj postupak, nije propisano da se ne primijenjuje. Stoga i kada se odluka pobija samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, postoji obaveza ugostepenog suda da pobijanu odluku ispitUE i u pogledu bitnih povreda odredaba "'parničnog postupka iz člana 336. stav 2. i i2.l!.il ne primjene materijalnog prava. U potvrdu ovakvog tumačenja je okolnost da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Službeni list Federacije BiH", br. 27/90) u članu 467. brisan stav 6. kojim je bilo propisano da će se žalba u kojoj su izneseni razlozi zbog kojih se ne može izjaviti, odbaciti kao nedopuštena, a što znači da se nakon ove izmjene, žalba kojom se prvostepena odluka pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije mogla odbaciti, nego se o istoj odlučivalo, a nakon prethodnog ispitivanja pobijane presude u pogledu bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2. i u pogledu pravilne primjene materijalnog prava.

Ovakva tužba, podnesena u smislu člana 57. u vezi sa članom 56. preuzetog Zakona o izvršnom postupku, može biti usvojena samo ako tužitelj (treća osoba) dokaže da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprječava izvršenje.

U konkretnom slučaju tužitelj je morao dokazati da na dijelu novčanih sredstava na računu prvotuženog u vrijednosti od 108. 200 DEM ima ili pravo vlasništva ili neko drugo stvarno pravo na osnovu koga može tražiti predaju stvari (ili dijela stvari) ili bar pravo na izručenje stvari, pozivom na neko obligaciono pravo iz koga proizlazi da dužnik u izvršnom postupku drži stvar za tu treću osobu, kao potencijalnog vlasnika (npr. komisionar za komitenta i slično). Tužitelj se kao kupac određenog stana, po osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 24. 12. 1998. godine sa prodavcem, koga je kao punomoćnik zastupao prvotuženi, obavezao da će sporni iznos cijene isplatiti na žiro - račun punomoćnika prodavca (prvotuženog) kako proizlazi iz odredaba člana 3. ovog ugovora i u ispunjenju ove ugovorne obaveze isplatio je navedeni iznos prvotuženom dana 6. 1. 1999. godine.

Nakon ovakve isplate makar učinjene sa određenom namjenom (radi prijenosa sredstava - isplate prodavcu), tužitelj ne može vlasničkom tužbom zahtjevati vraćanje novčanih sredstava (a stoga ni njihovo izlučenje od izvršenja), jer se takvim tužbama (čl. 43. i 48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, "Službene novine Federacije BiH", broj 6/98) može tražiti vraćanje (izlučenje) samo individualno određene stvari, a novac (bilo gotovinski ili žiralni) je stvar određena po rodu. Novac bi mogao biti smatran individualno određenom stvari samo ako bi ga sam vlasnik (tužitelj) u času predaje izdvojio na način koji bi obezbjedio njegovu sigurnu identifikaciju (npr. izdvajanjem obilježenih novčanica u poseban omot i sl.), čega nije bilo u konkretnom slučaju, a ne može se sa ovakvim izdvajanjem izjednačiti ni okolnost koju je naveo prvotuženi, da je on dio primljenih sredstava posebno izdvojio na svoj pod račun, u cilju gotovinske isplate prodavcu, nakon što bude plaćen porez na promet nepokretnosti (ovo izdvajanje, koje i ne omogućuje pouzdan u identifikaciju, nije izvršio sam uplatilac - tužitelj).

Tužitelj nije dokazao ni da ima neko drugo stvarno pravo na izdvajanje ovih sredstava (npr. ugovorno ili zakonsko založno pravo) niti obligaciono pravo na zahtjev za izručenje, a s obzirom na odnose učesnika u pravnom poslu kupoprodaje takvo eventualno pravo bi moglo pripadati jedino prodavcu stana - nalogodavcu prvotuženog. Na presuđenje u ovoj parnici ne može uticati ni okolnost isticana u tužbi da on nije bio svjestan da prodavac stana nije dao urednu punomoć prvotuženom da za njega primi isplatu kupoprodajne cijene u spornom iznosu. Tužitelj je isplatio cijenu prvotuženom saglasno odredbama člana 3. kupoprodajnog ugovora, a čak i da u času zaključenja tog ugovora nije znao da takvim ugovaranjem, prvotuženi prelazi okvir dobije ne punomoći. pa da isplata neće biti punovažna, u smislu člana 305.

Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom na naprijed 20. navedeno, imao bi samo tražbeno pravo prema prvotuženom za vraćanje uplaćenih sredstava po osnovu naknade štete ili isplate nedugovanog, koje mu ne daje pravo na izdvajanje uplaćenih sredstava izlučnom tužbom u izvršnom postupku.

Prvostepeni sud je pravilno postupio kada je po prijedlogu tužitelja donio pobijana rješenje kojim je odredio privremenu mjeru da, do pravosnažnog okončanja ovog spora, zabrani Zavodu za platni promet realizaciju predmetnih akceptnih naloga.

Zahtjev tužbe se odnosi na utvrđenje iz člana 172. Zakona o parničnom postupku i predstavlja nenovčan zahtjev, odnosno "potraživanje" u širem smislu. Takvo nenovčana potraživanje može se osigurati privremenom mjerom pod pretpostavkama iz člana 267. Zakona o izvršnom postupku, a zahtjeva se određivanje privremene mjere zabrane isplate po akceptnim nalozima kakvu ima u vidu člana 268. stava 1. tačke 3. navedenog Zakona (zabrana tuženom da preduzme radnje koje mogu nanijeti štetu tužitelju). Prvostepeni sud je pravilno utvrdio da postoje pretpostavke za donošenje privremene mjere jer iz ugovora priloženog uz tužbu nedvosmislena proizilazi da je tužitelj obezbjedio plaćanje tuženom bjanko akceptnim nalozima (a tuženi to i ne osporava), što samo po sebi opravdava određivanje privremene mjere.

U konkretnom slučaju dato je devet akceptnih naloga bez upisanog datuma dospjeća (bjanko) što je protivno odredbama člana 18. Zakona o finansijskom poslovanju ("Službene novine Federacije BiH", broj pa žalbene navode tuženoga usmJerene na meritorna odlučivanje, ovaj sud nije ocjenjivao jer nisu od značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj fazi postupka.

Prema odredbi člana 139. stav 1. navedenogzakona, odredbe tog zakona koje se odnose na stečajni postupak, shodno se primjenjuju i na postupak likvidacije, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Odredbom člana 5. propisano je da stečajni postupak mogu pokrenuti povjeritelji i sam dužnik. Ranijim Zakonom o prinudnom poravnanju. stečaju i likvidaciji ("Službeni list SFRJ", broj 84/89 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94), član 3., bilo je propisano da stečajni postupak sem povjeritelja i samog dužnika, mogu pokrenuti i druge osobe, odnosno organi određeni zakonom. Iz tih odredaba koje su se odnosile na stečajni postupak i koje su se shodno primjenjivale i na postupak likvidacije proizilazilo je da su žalbu na rješenje kojim se zaključuje postupak likvidacije mogli izjaviti učesnici u postupku i osoba koja smatra daje rješenjem povrijeđeno njegovo pravo ili na zakonu zasnovan interes.

Kako Zavod za platni promet FBiH, Filijala S. kao žalitelj nije ovlaštena osoba za pokretanje postupka likvidacije, a važečim zakonom nije propisano ni da stečajni postupak mogu pokrenuti i druge osobe, odnosno organi određeni zakonom (sem u određenom slučaju nadležna agencija za privatizaciju i to samo postupka likvidacije), proizilazi da žalitelj nije učesnik u postupku, niti osoba koja ima na zakonu zasnovan interes, a niti osoba kojoj je pobijanim rješenjem povređeno neko njeno pravo, jer odlučivanje u parničnom postupku i eventualnom krivičnom postupku nemaju uticaja na provođenje postupka likvidacije. Ovo tim više, što je odredbama člana 4. Zakona o vanparničnom postupku ("Službeni novine Federacije BiH", broj 2/98) koji se primjenjuje u postupku likvidacije propisano da je učesnik u vanparničnom postupku osoba koja je postupak pokrenula, osoba o čijim se pravima ili pravnim interesima odlučuje u postupku, kao i tijelo koje sudjeluje u postupku na osnovu zakonskog ovlaštenja da pokrene postupak, bez obzira na to da li je postupak pokrenulo ili je kasnije stupilo u postupak.

Pošto je Zavod za platni promet kao "druga osoba, odnosno organ određen zakonom" izgubio zakonsko ovlaštenje da pokrene stečajni postupak a time i postupak likvidacije, to je ovaj sud odlučio kao u izreci, shodnom primjenom člana 362. tačke 1. Zakona o parničnom postupku.

Naprotiv, kada su poduzeče i imovina u njemu, stečeni u tijeku braka, postali su zajednička imovina supružnika (članak 264. stavak 4. Porodičnog zakona), pa žalitelj ne može ispuniti uvjet iz članka 6 -a Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o upisu u sudski registar poduzeča i drugih pravnih osoba koje obavljaju gospodarsku djelatnost ("Službeni novine Federacije BiH", broj 10/98), za osnivanje poduzeča, sve dok porezne obveze zajedničke tvrtke ne budu izmirene.

Ti organi, u smislu člana 159. Zakona o preduzećima, daju i saglasnost na odluku o imenovanju direktora, koju donosi upravni odbor preduzeća, također imenovan od strane pomenutih organa.

Kako u ime države u konkretnom slučaju nastupaju nadležni organi kantona ili općine, kao osobe koja ima isključiva osnivačka prava, mora se smatrati da o statusnoj promjeni preduzeća sa državnim kapitalom mora odlučiti taj organ, analogno odredbama o 24. pravima osnivača društva jednog lica, makar i tako što će dati saglasnost na odluku o statusnoj promjeni, koju je donio upravni odbor preduzeća (kako je to i propisano u zakonima nekih kantona, npr. u članu 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom na području Kantona Sarajevo "Službeni novine Kantona Sarajevo" broj 19/97). Prvostepeni sud nije utvrđivao da lije nadležni organ kantona ili općine odobrio odluku o statusnoj promjeni brisanog preduzeća, a prije utvrđenja te činjenice nije mogao naložiti izvršene upiše.

Utvrđivanje ove činjenice je bitno u konkretnom slučaju posebno i stoga što u spisu prvostepenog registarskog suda nema dokaza o tome da je brisano preduzeće prije statusne promjene sačinila početnu bilansu u skladu sa odredbama Zakona o početnoj bilansi stanja preduzeća i banaka ("Službeni novine Federacije BiH", broj 12/98), te donijelo program privatizacije, koji bi odobrila nadležna agencija za privatizaciju, u skladu sa odredbama Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službeni novine Federacije BiH", broj 27/97).

Prvostepeni sud je morao utvrditi da li su svi radnici ranijeg preduzeća osnivači novog preduzeća i koja sredstva rada koriste (da li iste poslovne prostorije i sredstva rada), te da li su zaista od časa osnivanja novog preduzeća prestale uplate na žiro račun ranijeg preduzeća, a uslijedile uplate ranijih potraživanja u korist žiro računa novoosnovanog preduzeća, kao i da 26. li su na novoosnovana preduzeće prenesena - cedirana sva ili neka potraživanja ranijeg preduzeća nastala prije osnivanja novog preduzeća.

Nema zakonske zapreke da se na području istog registarskog suda osnuju dva ili više preduzeća sa istom ili sličnom djelatnošću, a i firme ranijeg i novoosnovanog preduzeća se dovoljno razlikuju tako da ne mogu dovoditi do pometnje u prometu, ali ako se dokaže postojanje okolnosti istaknutih u žalbi, radilo bi se o zloupotrebi zakonom datih prava i ovlaštenja, tako da takav postupak, makar formalno pravno izgledao kao dopušteno osnivanje novog preduzeća, ne bi mogao biti sudski zaštićen. Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj Gž -35/99 od 28. 12. 1999. g.) Članak 18. stavak 1. Zakona o postupku za upis u sudski registar - raniji Članak 10. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar PROMJENE OKOLNOSTI KOJE SE UPISUJU U SUDSKI REGISTAR, I KADA SE ODNOSE ISKLJUČIVO NA POSLOVNE JEDINICE, MOGU SE ZAHTIJEVATI SAMO KOD REGISTARSKOG SUDA SUBJEKTA UPISA, A NE KOD SUDA UPISA POSLOVNE JEDINICE, KAO DIJELA SUBJEKTA UPISA.

Iz obrazloženja: Odredbom članka 69. Zakona o elektroprivredi ("Službeni list RBiH ", broj 1/93) određen je prestanak svojstva samostalnog pravnog subjekta Termoelektrane T. i brisanje toga svojstva u sudskom registru sa 31. 12. 1992. g. od kada nastavlja sa radom kao posebna jedinica u sastavu JP Elektroprivreda BiH sa sjedištem u S. Na taj način Kantonalni sud u T. u odnosu na Termoelektranu T. kao poslovnu jedinicu Elektroprivrede BiH, prestao je biti registarskim sudom i postao sudom upisa, pa se u odnosu na nju svi upisi u registar Kantonalnog suda u T. kao suda upisa, vrše na temelju rješenja Kantonalnog suda u S. kao registarskog suda (članak 18. stavak 1. Zakona o postupku za upis u sudski registar koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijanog rješenja).

Žalba očito pravi pogrešku kada poistovjećuje sud upisa sa registarskim sudom, a na toj svojoj pogrešci zasniva stajalište o nadležnosti Kantonalnog suda u T. (kao suda upisa) za odlučivanje o upisu promjena u sudski registar, za koje je nadležan Kantonalni sud u S. kao registarski sud. Ostali žalbeni prigovori nemaju nikakav utjecaj na pravilnost pobijanog rješenja, pogotovo što novi Zakon o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar, u članku 10. predviđa mogućnost upisa u sudski registar dijelova subjekta upisa i kada se ti dijelovi nalaze na području drugoga registarskog suda, samo u sudski registar registarskog suda kod kojeg se vodi subjekt upisa u čijem se sastavu nalaze. Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj Gž -41/99 od 28. 3. 2000. g.) 27.

Članak 16. Zakona o postupku za upis u sudski registar - raniji Članak 362. točka 1. Zakona o parničnom postupku NIJE DOZVOLJENA ŽALBA PROTIV RJEŠENJA REGISTARSKOG SUDA KOJIM SE ISPRAVLJAJU PODACI O ČINJENICAMA UPISANIM U SUDSKI REGISTAR DATI U RANIJEM UVJERENJU (POTVRDI). Iz obrazloženja: Kada je registarski sud na zahtjev stranke izdao potvrdu (uvjerenje) u koju je pogrešno unio podatke o činjenicama o kojima vodi službenu evidenciju, dakle izdao pogrešnu potvrdu, pa je nakon utvrđenja netačnosti rješenjem stavio izvan snage, takvo rješenje po svojoj pravnoj prirodi ne predstavlja odluku suda, već samo dokumentacijsku ispravu (potvrdu, uvjerenje i 28. sl.) kojom se potvrđuje drukčije stanje podataka službene evidencije.

Stoga pravni učinak takvog rješenja ostaje u okviru davanja, odnosno potvrđivanja podataka o činjenicama, a ne rješavanja o nekom pravu, obavezi ili pravnom interesu, te stoga protiv njega nije dopuštena žalba, bez obzira na pogrešnu u njemu sadržanu uputu o pravu žalbe.

Po odredbama člana 53. Zakona o preduzećima ("Službeni novine Federacije BiH ", broj 2/95), koji je bio na snazi u vrijeme registracije subjekta upisa i u vrijeme donošenja pobijanog rješenja, osnivačkim ugovorom se utvrđivao iznos osnovne glavnice, vrijednost uloga, način uplate, te udjeli članova, kao i posljedice neuspjelog osnivanja.

U konkretnom slučaju, na temelju osnivačkog ugovora, upisani su u sudski registar rješenjem od 30. 4. 1998. godine ulozi osnivača u gotovom novcu i stvarima, te na osnovu vrijednosti uloga i udjeli 47% u korist predlagača i 53% u korist protupredlagača, ali je dopušteno protupredlagaču da uplati, odnosno obezbijedi, gotovinski udio u roku od 30 dana od dana upisa zajedničkog društva u sudski registar. Registarski sud je izvršio konačan upis osnovanog društva pa se eventualni propusti protupredlagača da uplati svoj ulog mogu otkloniti samo u postupku predviđenom odredbama člana 61. Zakona o postupku za upis u sudski registar. U ovom postupku, međutim, registarski sud nema ovlaštenja da protiv volje ugovornih strana mijenja u bitnim elementima (visina uloga i udjela) odredbe osnivačkog ugovora (ovo tim prije što se radi o stranom ulagaču, a osnivački ugovor je odobren rješenjem nadležnog organa donesenim dana 3. 4. 1998. godine - članovi 27. do 37.

Zakona o stranim ulaganjima, "Službeni novine Federacije BiH", broj 2/95). Jedino bi bio ovlašten da primijeni odredbe člana 49. stav 3. osnivačkog ugovora i ako utvrdi da protupredlagač nije izvršio obavezu uplate uloga u cjelini, briše upis osnivanja zajedničkog društva (pomenutom ugovornom odredbom predviđeno je da ukoliko jedan od osnivača ne izvrši svoje obaveze i ne ispoštuje rokove za unošenje osnovnih udjela u društvo, smatrat će se da društvo nije osnovano).

Očito je da se radi o istim imenima, pri čemu tuženikove oznake "SG" upotrijebljene ispred imena, ne upućuju na jasno međusobno razlikovanje (registrirana firma ne glasi "Stari Grad Konsalting" kako pogrešno tvrdi žalitelj).

Kada se tome doda da su obje stranke privredna poduzeća, da se bave srodnim privrednim djelatnostima, da obje imaju sjedišta u S., nedvojbena je mogućnost nastanka smetnji prilikom istupanja u pravnom prometu, pogotovo kod uobičajene prakse privrednih subjekata da u pravnom prometu istupaju sa svojim skraćenim oblicima firmi. Točno je da se sud prvog stupnja nije osvrtao na djelatnosti parničnih stranaka niti o tome dao razloge u svojoj presudi, ali time nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju žalba tuženika ukazuje. Naime, kada je u samim imenima stranaka našao ne sličnost, već istovjetnost, dovoljno je sudu prvog stupnja to bilo za zaključak kakav je izveo u razlozima svoje presude.

Uostalom, sada važeći Zakon o privrednim društvima, osnovu zaštite firme svodi samo na jasno nerazlikovanje pa kako je sud u imenima našao istovjetnost, otpala je manjkavost presude u tome dijelu, budući da dodatni sastojci nisu više obvezni dio firme, pa tako ni uvjet njezine zaštite.

Tužitelj, rukovođen navodno negativnim iskustvom u konkretnom korištenju ovlaštenja tuženog koja proizlaze iz Općih uvjeta za isporuku električne energije (prečišćeni tekst -"Službene novine Federacije BiH", broj 35/99), čl. 104. stav 1. i 106. stav 1. tačka 13. i stav 3., traži da se utvrdi da ove odredbe, bez obzira na to što su Opći uvjeti za isporuku električne energije odobreni od strane Vlade FBiH, ne može tuženi koristiti u realizaciji ugovora o isporuci električne energije zaključenog sa tužiteljem premda su ti Opći uvjeti sastavni dio formularnog ugovora (ugovora po pristupu) o isporuci električne. energije zaključenog između parničnih stranaka.

Ovo stoga što su, u smislu člana 143. stav 1. ZOO, ništave odredbe općih uvjeta koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa. Opći uvjeti za isporuku električne energije se, međutim, zasnivaju na odredbama člana 50. Zakona o elektroprivredi ("Službeni list RBiH'", br. 1/93 i 13/94), koji se i sada primjenjuje u smislu člana IX. 5. (1) Ustava FBiH, a po odredbama člana 55. ovog zakona, javno preduzeće može obustaviti isporuku električne energije potrošaču koji se ne pridržava općih uvjeta za isporuku električne energije, ugovora ili izdate elektroenergetske saglasnosti, ili ne ispunjava propisane tehničke uvjete.

Po odredbama člana 57. ovog zakona, obustava isporuke električne energije vrši se na način i po postupku utvrđenom općim uvjetima za isporuku električne energije. Dakle, pravo na prekid isporuke električne energije zasniva se ne samo na općim uvjetima, čija se eventualna primjena može i odbiti pozivom na odredbe člana 143. stav 1. ZOO, već i na zakonskim odredbama koje u odnosu na član 143. stav 1. ZOO predstavljaju lex specialis i lex posteriori, pa imaju 24 prednost u primjeni. Radi se o zakonskim propisima istog ranga, jer nakon sticanja neovisnosti BiH ne postoji više obaveza usklađivanja ranijih republičkih zakona sa ranijim saveznim zakonom pa i kada se radi o tzv. preuzetim saveznim zakonima.

Pomenuti zakonski propisi i na osnovu njih doneseni Opći uvjeti za isporuku električne energije ne uvjetuju obustavu isporuke električne energije prethodnim donošenjem odluke suda ili nekog drugog državnog organa o postojanju duga potrošača, pa se isporuka može obustaviti i bez obzira na odredbe člana 75. stav 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH", broj 6/98), po kojima posjed prava korištenja tehničkih usluga ima osoba koja te usluge neposredno faktički koristi ili to čini preko druge osobe, jer i u ovom slučaju posjednik ima pravo na zaštitu samo od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (član 80. pomenutog zakona), a protupravnosti nema ako je isporučilac električne energije -u ovoj parnici tuženi, postupio po ovlaštenjima iz naprijed spomenutog zakona i Općih uvjeta za isporuku električne energije.

Potrošaču u svakom eventualnom pojeainačnom slučaju obustave isporuke električne energije pozivom na pomenute Opće uvjete, pripada pravo da u posjedovnoj ili petitornoj parnici dokazuje da dug ne postoji i da nije bilo uvjeta za prestanak isporuke električne energije, te da je ili počinjeno smetanje posjeda ili da je prekid isporuke nezakonit (između ostalog, i ako nije bio moguć po odredbama člana 56. Zakona o elektroprivredi - zato što bi prekid rada objekata, postrojenja i uređaja doveo u neposrednu opasnost život i zdravlje živih bića, odnosno izazvao štetne posljedice za imovinu značajnih vrijednosti), pa i da prije ili u toku ovih parnica traži i donošenje privremenih mjera, ali ne može unaprijed, bez postojanja konkretne opasnosti prekida isporuke električne energije, zahtjevati zabranu prekida isporuke električne energije ma pod kojim uvjetima, jer time zahtjeva od redovnog suda suđenje protivno izričitoj zakonskoj normi, koja nije ocjenjena kao neustavna.

Prvostepeni sud utvrđuje da su obje stranke imale zakašnjenja u ispunjenju ugovorom preuzetih obaveza (isporuke kreča i plaćanja cijene), te dosuđuje razliku u visini iznosa koji strankama pripadaju na ime penala.

Ovakav pravni zaključak prvostepenog suda je pogrešan jer na sporni odnos nije pravilno primijenjeno materijalno pravo, a ovaj sud, u smislu odredbe člana 347. stav 2. Zakona o parničnom postupku, pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava. Prema odredbi člana 270. Zakona o obligacionim odnosima, ugovornom kaznom može se obezbijediti ispunjenje nenovčanih (naturalnih) obaveza, a novčane obaveze ne mogu da budu obezbjeđene ugovornom 34. kaznom jer je zakašnjenje u ispunjenju novčanih obaveza sankcionisano plaćanjem zakonske zatezne kamate. U konkretnom slučaju tužitelj zahtjeva isplatu utuženog iznosa na ime ugovorne kazne jer je tuženi zakasnio sa isplatom cijene kreča, dakle, novčanom obavezom, pa kako ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obaveze, tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz spisa proizilazi da je tužitelj zadnje zakašnjelo plaćanje cijene kreča primio 5. 8. 1996. godine a da je tužbu podnio sudu 9. 9. 1996. godine, a tuženi da je zadnju isporuku kreča primio 19. 6. 1996. godine a da je tek u toku ovog postupka neizravno zahtijevao ugovornu kaznu. U ovom slučaju, čak da se radilo i o obezbjeđenju ispunjenja nenovčanih obaveza i kod tužitelja, sud je prethodno morao raspraviti pitanje da li su stranke zadržale pravo na ugovornu kaznu ili ne. Ovo iz razloga što povjerilac može zahtjevati ugovornu kaznu samo ako je odmah po prijemu zakasnjelog ispunjenja glavne obaveze obavjestio dužnika da zadržava pravo na ugovornu kaznu. To znači da povjerilac gubi pravo na ugovornu kaznu u slučaju prijema zakašnjelog ispunjenja bez rezerve, a to je neoboriva zakonska pretpostavka iz koje proizilazi odricanje povjerioca od prava na ugovornu kaznu.

Plaćanje akceptnim nalogom smatra se izvršenim tek kada je akceptni nalog realizovan, a to je onog trenutka kada se za u tuženi iznos odobri račun tužitelja. Tuženi tokom postupka, a ni u žalbi (iako je na njemu teret dokaza) nije iznio činjenice niti predložio dokaze kojima bi se utvrdila okolnost daje ispunio svoju ugovornu obavezu i cijenu platio tužitelju bilo akceptnim nalogom ili na drugi način, pa je pravilna odluka prvostepenog suda o glavnom tužbenom zahtjevu.

Prvostepeni sud je, međutim, pogrešno odlučio o zateznim kamatama. Ne može se smatrati daje sa danom 19. 8. 1996. godine tuženi pao u dužničku docnju sa plaćanjem cijene tužitelju, kod okolnosti da tužitelj nije dokazao da je akceptni nalog podnio Zavodu za platni promet radi naplate cijene, a to je bio dužan i mogao učiniti. Naprotiv, tužitelj je taj koji je pao u povjerilačku docnju, jer se nepodnošenje akceptnog naloga Zavodu za platni promet radi naplate cijene, u ovom slučaju može uzeti kao da je tužitelj svojim ponašanjem spr(ject0 izvršenje obaveze dužnika. Ovo tim više kada je tuženi tvrdio da je na dan valute plaćanja imao 35. dovoljno novčanih sredstava na svom računu, a tužitelj takvu tvrdnju nije osporio.

U konkretnom slučaju, tuženi je pao u docnju sa plaćanjem cijene tek prvim pozivom tužitelja da plati cijenu a to je podnošenjem tužbe sudu dana 9. 7. 1997. godine, pa je počev od tog dana i obavezan platiti zatezne kamate.

u smislu odredaba člana stav 2. ZOO. JJ takvom slučaju ne može se raditi o posrednom pnznavanJu duga davanJem otplate, što bi prekidalo zastaru potraživanja u smislu člana 387. stav 2. ZOO, već bi se morala smatrati zastarjelim sva potraživanja nastala i dospjela do 4. 7. 1994. g. (tužba - prijedlog za izvršenje u ovoj parnici podnesena je 4. 7. 1997. g.), ako nisu izmirena uplatom na način određen članom 312. stav1. ili 2. ZOO.

tužitelj aktivno legitimisan za podnošenje tužbe pa kako drugostepeni sud zbog pogrešno pravnog stava nije cijenio žalbene navode tužitelja kojim je pobijao činjenično utvrđenje prvostepenog suda da tužitelj nije dokazao da je štetu uzrokovao tuženi, počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 375. stav 1. Ranijeg Zakona o parničnom postupku.

SuCJOV1 nižeg stupnJa utvrdili su da se radi fo o vozaču sa 38. 9začkim isk11 svom, koji je još prije rata upravljao motornim vozilima na javnim cestama, a za vrijeme rata čak bio zadužen kao vozač vojnim vozilom što ''je poginulom bilo poznato.

Radi se o činjeničnom utvrđenju za koje je vezan ovaj sud u revizijskom postupku, a iz njega ne proističe podjeljena odgovornost ni u najmanjem omjeru. Uostalom do prometne nezgode nije ni došlo zbog neznanja ili nesposobnosti vozača za vožnju, već zbog objesne vožnje i očitim kršenjem prometnih propisa takvom vožnjom, kakvom u praktičnom životu inače pribjegavaju samo vozači koji su previše uvjereni u svoje sposobnosti u vožnji, a to je nešto sasvim drugo i protivno onomu što revizija tvrdi.

Okolnosti koje sudovi utvrđuju, a naime, da ni jedan od tužitelja, neovisno od udaljenosti nije došao na sahranu ocu niti su zahtijevali prolongiranje sahrane, te da njegov grob nisu posjetili ni u sljedećih 14 mjeseci, a ne upuštajući se u ocjenu navoda žalbe i revizije da tužitelji nisu ni ranije posjećivali oca (ove činjenice nižestupanjske odluke ne sadrže), ne iskl'uču u n'ihova prava na naknadu neo ukazu u da tužite I nisu pretrpjeli duševne bolove takvog intenz1 e a 011 b1 prema kriterijima iz člana 20:" ZOO i kriterijima sudske prakse opravdavali dosuđenje naknade svakom od njih po 5. 000 DM, i da bi adekvatna naknada bila svakom od njih u iznosu od po 3. 000 DM.

Određivanje ove nadoknade spada u domen primjene materijalnog prava, pri čemu se mora imati u vidu da se ovom vrstom nadoknade, po prirodi stvari ne postiže uspostava ranijeg stanja (duševnog), kako je bilo prije prouzročenja štete kod svakog oštećenika, ali se prilikom odmjeravanja mora voditi računa i težiti da satisfakcija koja se daje u obliku novčanog iznosa po svome obujmu bude adekvatan obujam štete koju je svako od oštećenika individualno pretrpio gubitkom bliskog srodnika kao nematerijalnog dobra.

Imajući to u vidu, posebno da seutwaenom nadoknadom treba postići zadovoljenje oštećenih koje će im pojedinačno 7 ""ukupno kompenzirati gubitak sina, odnosno brata, kojeg su štetnim događajem izgubili, ovaj sud nalazi nepravilnim određivanje nadoknade u dosuđenim iznosima i svima oštećenicima u jednakim iznosima, koji prelaze okvire ustaljene sudske prakse, paje u tom dijelu preinačio nižestupanjske presude po članku 395. stavak 1. ranijeg Zakona o parničnom postupku, koji se u ovom slučaju primjenjuje kao važeći u vrijeme pokretanja parnice, te prvo i drugotužitelju kao roditeljjma dosudio nadoknadu po 6. 000 DEM, a trećetužiteljici kao sestri 3. 500 DEM, cijeneći da iako je živjela u zaJednici, udala se, zasnovala dakle svoju obitelji u toj mjeri je njezina šteta manja od štete koju su pretrpjeli roditelji.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja (a kako je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev tako što je tražio otklanjanje utvrđenih nedostataka a u suprotnom isplatu iznosa od 22. 000 DEM kao anticipiranu vrijednost radnji otklanjanja tih nedostataka), prvostepeni sud je pravilno zaključio da tužitelj ima pravo da u ispunjenju ugovorenih obaveza od tuženog zahtjeva otklanjanje nedostataka koji su rezultat nekvalitetne gradnje, a ukoliko tuženi u

Tužitelju bi se morali uzeti u obzir i priznati takvi naknadni radovi i kada je ugovorena opravka kuća po sistemu "ključ u ruke" za fiksno ugovorenu cijenu, pa nisu osnovani žalbeni prigovori tuženoga da tužitelj nema pravo na naplatu cijene izvedenih naknadnih radova. 43. Odredbama člana 640. Zakona o obligacionim odnosima (sistem "ključ u ruke") ne isključuje se mogućnost izmjene cijene u pogledu naknadnih radova, već se njom isključuje izmjena ugovorene cijene po osnovu nepredviđenih radova, viškova radova i manjkova radova.

Sporno je da li se u takvoj prigodi traktor smatra neosiguranim vozilom u smislu članka 99. Zakona o osnovama sustava osiguranja imovine i osoba ("Službeni list SFRJ", br. 17/90 i 82/90) koji se u to vrijeme na teritoriju tadašnje HZH - B primjenjivao po članku 1. Uredbe o uvjetima organiziranja organizacija za osiguranje za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti na teritoriju Hrvatske zajednice Herceg-Bosna (N. list HZH -B broj 4/92, sa kasnijim izmjenama i dopunama), odnosno da li je on neosigurana vozilo u smislu članka 9. te Uredbe.

Ovo sporno i bitno pitanje sudovi nižeg stupnja pravilno su riješili i za svoje rješenje dali valjane razloge, koje u cjelini prihvaća i ovaj sud. Naime, traktor se smatra motornim vozilom u smislu pomenutog saveznog zakona (članak 91. Zakona o osnovama sustava osiguranja imovine i osoba - ZOSOIO) samo kada mu je namjena korištenja za prijevoz osoba, za prijevoz stvari i za vuču ili kao radno vozilo, koje prema propisima o registraciji cestovnih vozila mora imati prometnu dozvolu koja se produljuje u rokovima ne duljim od 12 mjeseci uz prethodni tehnički pregled. Traktor koji se ne koristi u navedene namjene (ne koristi se izvan poljoprivrede) mora biti registriran (članak 148. Zakona o sigurnosti prometa na cestama -"Službeni list SRBiH", broj 3/90), ali se tada za njegovu registraciju ne izdaje prometna dozvola koja bi podlijegala produljenju istekom određenog roka, već samo potvrda o registraciji (članak 148. stavak 1. toga Zakona) sa registarskim pločicama zelene boje (članak 153. stavak 2.

Zakona), a ponovnoj registraciji podliježe samo prilikom promjene vlasnika ili promjene njegova prebivališta (članak 151. stavak 1. istog Zakona). Traktori koji su na ovaj način registrirani (dakle i kada nose zelene registarske pločice), mogu sudjelovati u prometu na cestama, jer to izrijekom dopušta odredba članka 148. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, ali se ne smatraju motornim vozilima u smislu članka 91. stavak 1. ZOSOIO, pa ni neosiguranim vozilom od autoodgovornosti u smislu članka 99. stavak 1. ZOSOIO i članka 9. Uredbe HZH-B, tako da za štetu koja uporabom tako registriranih traktora nastane trećim osobama, odgovaraju samo njihovi vlasnici, odnosno korisnici, a ne osiguravajuća društva po članku 99. stavak 1. i 2.

ZOSOIO i članka 9. Uredbe HZH-B. Utvrdivši da je sporni traktor bio namijenjen za korištenje u poljoprivredne svrhe (pri čemu se svakako uzima trajnija, a ne trenutna namjena), te da se stoga ne smatra motornim vozilom u smislu naprijed navedenih propisa, sudovi nižeg stupnja pravilno su odbili tužbeni zahtjev.

U tome nije među strankama ni sporno da su tuženoj D. pripale u njezin dio i da ona od tada drži u posjedu nekretnine koje su navedene u dijelu izreke prvostupanjske presude kojim je usvojen protutužbeni zahtjev.

To znači da faktično stanje posjeda odgovara postignutom sporazumu o diobi zaostavštine, a ujedno i da je tužena kvalificirani posjednik spornih nekretnina, te da taj i takav posjed do podnošenja tužbe traje više od deset godina iz 32 čega slijedi da ihje i dosjela. Stoga za pravilno rješenje ovog spora nije od bitnog značenja, na čemu revizija insistira, da li je u rješenju o nasljeđivanju pravilno i potpuno unijet sporazum nasljednika o diobi zaostavštine, već kako su se uistinu nasljednici o diobi sporazumjeli, faktički je odmah sproveli i kako dakle voljom svih nasljednika od tada svako drži u posjedu dio zaostavštine kao svoje isključivo vlasništvo. U takvoj situaciji rješenje o nas ljeđivana ju nema konstitutivno značenje u odnosu na veličinu nasljednog dijela, ono ga dakle ne konstituira, već samo deklarira postojanje sporazuma o diobi kojom je voljom nasljednika konstituiran obujam nasljednog dijela i konkretno određen.

Prema tome sudovi nižeg stupnja nisu ni mogli učiniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka, ako su uvažavajući volju nasljednika i njihovo pravo na diobu, bilo da je dioba izvršena u tijeku ili po završetku ostavinske rasprave, u svojim presudama izvjesno odstupili od rješenja o naslijeđivanju, kada u njemu unijeta dioba ne odgovara stvarnoj.

Stoga su sudovi nižeg stupnja pravilno primijenili odredbu članka 73. stavak 7. Zakona o nasljeđivanju, kada su udovoljili tužbenom zahtjevu.

Naime, parnične stranke su u tijeku 1996. g., na temelju članka 8. Zakona o radu Republike Hrvatske, sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme i na taj način bez dvojbe po članku 19.

Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima izabrale pravo 52. Republike Hrvatske kao mjerodavno pravo za sve odnose (prava i obveze) koji nastanu za vrijeme trajanja ugovora o radu, kao i u pogledu njegova prestanka. Primjena prava Republike Hrvatske došla bi u obzir sve i kada iz ugovora o radu ne bi proizilazilo postojanje sporazuma stranaka o tome pitanju, a nemogućnost primjene postojala bi samo kada bi ugovorom bila izričito isključena, odnosno kada bi bilo ugovorena neko drugo mjerodavno pravo. Ovo stoga što se u ovoj parnici radi o statusnom sporu, odnosno o sporu da li je na zakonit način tužitelju prestalo svojstvo uposlenika kod tužene, a ne o imovinskom sporu iz ugovora o radu na kojeg bi se po članku 20. točka 19.

Kolizionog zakona, morala primjeniti domaće pravo, budući je tužitelj rad obavljao u poslovnoj jedinici koja se nalazi u našoj zemlji.

Međutim, pri odlučivanju o tome šta je, u konkretnom slučaju, naknada kojom će se tužiteljeva 34 materijalna situacija dovesti u ono stanje u kome bi se nalazila da nije doneseno nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa, nižestepeni sudovi su pogrešno postupili kad su kao zaradu smatrali i naknadu za topli obrok. Naknada za topli obrok nije "zarada" i er:!pada radniku samo za vrijeme rada (isplaćuje se iz sredstava poslovanja za' obol"šan e uv eta rada), a kad radnik ne radi (godišnji o mor, privremena spriječenost za radi sl.) nema pravo na bilo koju naknadu za poboljšanje uvjeta rada, pa tako ni na naknadu za topli obrok, jer nije bio izložen uvjetima rada i nije nastupila promjena u njegovoj materijalnoj situaciji.

Pravilan je pravni stav tuženog izražen u obrazloženju osporenog rješenja da je prvostepenim rješenjem utvrđena samo činjenica postojanja tjelesnog oštećenja kod tužioca u visini od 40% i da se utvrđivanje postojanja ili nepostojanja odlučnih činjenica ne može rješavati u upravnom postupku.

Prema odredbama člana 1. stav 1. Zakona o upravnom postupku, organi u upravnom postupku rješavaju o pravima, obavezama ili pravnim interesima građana, pravnih lica ili drugih stranaka, paje ništavo rješenje kojim se ne odlučuje o subjektivnim pravima ili obavezama navedenih stranaka, već se samo utvrđuju odlučne činjenice, jer je njihovo utvrđivanje stvar o kojoj se ne može dispozitivom samostalno odlučivati u upravnom postupku. Tuženi i njegovi organi u upravnom postupku rješavaju o pravima osiguranika iz penzijskg i invalidskog osiguranja, pa i o pravu na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje koje spada u navedenu kategoriju prava, što prizilazi iz odredaba člana 56. Statuta tuženog ("Službeni list SRBiH", broj 25/91), na koje se tuženi pozvao u obrazloženju osporenog rješenja (te odredaba člana 16. sada važećeg Statuta tuženog "Službene novine Federacije BiH", broj 2/99), koje su u saglasnosti s odredbama člana 1. stav 1.

Zakona o upravnom postupku. Iz odredaba čl. 1. i 2. Pravilnika o ocjenjivanju radne sposobnosti u PIO ("Službeni list SRBiH", broj 6/92), kao i drugih odredaba tog pravilnika (te odredaba čl. 1. i 3. sada važećeg Pravilnika o ocjenjivanju radne sposobnosti u PIO "Službeni novine Federacije BiH", broj 26/99), proizilazi da se tim pravilnikom određuju stručni organi vještačenja za davanje nalaza, ocjene i mišljenja o invalidnosti osiguranika, o tjelesnom oštećenju i drugim osnovama za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, te postupak za utvrđivanje ovih činjenica koje služe kao osnov za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Obzirom na ovakve odredbe pravilnika donesenih u izvršenju Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju nema nikakve sumnje da utvrđivanje postojanja tjelesnog oštećenja predstavlja ćinjenicu odlučnu za ostvarivanje prava na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje, koju u skladu s odredbama citiranih pravilnika utvrđuju stručni organi vještačenja svojim nalazom, ocjenom i mišljenjem, koji predstavlja dokaz o navedenoj činjenici, a ne upravni organi, kako to tužilac pogrešno smatra, iz ranije iznesenih razloga.

Osporeno rješenje je doneseno pravilnom primjenom člana 238. stav 1. Zakona o 56. upravnom postupku, pošto su se stekli uslovi propisani članom 264. tačka 1. istog zakona, pa se radi o rješenju procesno pravne prirode, zbog čega su neosnovani tužbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao i tužbeni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju za pravilnu primjenu materijalnog prava, kod nesporne činjenice da je prvostepenim rješenjem utvrđena samo činjenica o procentu tjelesnog oštećenja tužioca bez njegovog zahtjeva za utvrđivanje prava koje bi mu eventualno na osnovu te činjenice pripadalo.

Istim zakonom je u članu 224. stav 6. određen federalni organ uprave, odnosno federalna ustanova da rješava o žalbi protiv prvostepenih rješenja organizacionih jedinica tih organa odnosno ustanova kojima pripadaju te organizacione jedinice koje su osnovane van njihovog sjedišta sa zadatkom da obavljaju određene upravne poslove iz nadležnosti federalnog organa uprave i federalne ustanove.

Suprotno ovakvim zakonskim odredbama, u konkretnoj upravnoj stvari tuženi, koji je organizaciona jedinica Federalnog ministarstva odbrane Sarajevo, osporenim rješenjem odlučivao je o.žalbi tužioca izjavljenoj protiv rješenja prvostepenog organa, koji kao i tuženi ima pravni status organizacione jedinice navedenog federalnog ministarstva, koje je kao federalni organ uprave bilo stvarno nadležno da odlučuje o žalbi tužioca izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja u smislu citiranih zakonskih odredaba. Prema tome, tuženi odlučujući osporenim rješenjem o žalbi tužioca 38 nije vodio računa o svojoj stvarnoj nadležnosti za odlučivanje o istoj, radi čega je osporeno rješenje doneseno uz povredu odredaba člana 24. stav 1.

Zakona o upravnom postupku, koje obavezuju svaki organ da u toku cijelog postupka pazi na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost. Osporeno rješenje je doneseno od strane stvarno nenadležnog organa, čime je ostvaren osnov njegovog pobijanja u upravnom sporu iz člana 13. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima, bez obzira što tužilac u tužbi nije posebno istakao taj osnov pobijanja ali je izrazio nezadovoljstvo osporenim aktom i tražio njegov poništaj, što uključuje mogućnost svih osnova pobijanja iz citiranog člana obzirom da propisom unijeo 36. stav 1. Zakona o upravnim sporovima sud pri ispitivanju zakonitosti osporenog upravnog akta nije vezan razlozima tužbe nego samo zahtjevom u pogledu obima poništaja osporenog akta, a iz tužbe proizilazi da zahtijeva poništaj akta u cjelini, što je u skladu i sa njegovim pravnim interesom.

Radi izloženog sud je tužbu uvažio i primjenom člana 38. stav 3. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci presude, ne ulazeći u ispitivanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava u osporenom upravnom aktu.

s tim da se dostavljanjem pismena zakonskom zastupniku, punomoćniku ili punomoćniku za primanje pismena smatra da je dostavljanje izvršeno samoj stranci (stav 3. člana 83.), a kada se radi o dostavljanju punomoćniku za prijem pismena, stranka koja je dala takvo ovlaštenje određenoj osobi o tome obavještava organ koji vodi postupak koji je dužan da sva dostavljanja vrši ovom punomoćniku (član 88. stav 1. istog zakona).

Prvostepeni organ je svoje rješenje od 21. 5. 1999. godine, umjesto da ga dostavi tužiocu lično, jer nije imao punomoćnika kojeg bi pismeno ili usmeno ovlastio da ga zastupa u ovom postupku (član 56. do 63. ZUP -a). a ni punomoćnika za prijem pismena, što upravni organi nisu ni utvrdili niti to proizilazi iz podataka spisa predmeta, a radi se o pismenu koje se mora lično dostaviti (član 227. stav 2. u vezi sa članom 83. stav 1. ZUP -a), dostavio tužioče vom špediteru iako ovaj nije imao punomoć, te iako je sam prvostepeni organ u tom rješenju naredio (član 83. stav 1. ZUP -a) da se dostavljanje ima izvršiti tužiocu (kojem je i naložena obaveza plaćanja posebne pristojbe za uvezenu robu). što se jasno vidi iz naredbe za 58. dostavljanje na drugoj stranici tog rješenja.

Okolnost što je špediter učestvovao u postupku carinjenja utoliko što je popunio UCD i upisao garanciju za tužioca (ovu garanciju carinski organi nisu ni koristili, kao ni zakonsku obavezu špeditera propisanu u članu 835. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima, prema kojoj nalog za otpremu stvari preko granice sadrži obavezu za otpremnika (špeditera) da sprovede potrebne carinske radnje i isplati carinske dažbine za račun nalagodavca, nego je obavezao tužioca, kao uvoznika, da plati posebnu pristojbu za uvezenu robu) ne znači da je špediter time po Zakonu o upravnom postupku postao i tužiočev punomoćnik u upravnom postupku ili punomoćnik za prijem pismena, koja se u tom postupku donesu, a kojim je tužiocu, a ne špediteru, naložena plaćanje navedene obaveze.

Zbog svega izloženog sud smatra da se dostavljanje rješenja Carinarnice Z. od 21. 5. 1998. godine tužiocu putem špeditera ne može smatrati urednim, te da se nije mogla odbaciti kao neblagovremena tužiočeva žalba izjavljena protiv tog rješenja istekom zakonskog roka od 15 dana od dana neurednog dostavljanja jer procesno-pravni značaj ima samo uredno dostavljanje, izvršeno u skladu sa ZUP-om, pa je oba upravna rješenja poništio primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima. Predmet je vraćen tuženom, kao drugostepenom organu, radi meritornog rješavanja tužioče ve žalbe izjavljene protiv prvostepenog rješenja od 21.5.1998. godine.

Navedenu odlučnu činjenicu. da je tužiocu kao radniku u organima unutrašnjih poslova prestao radni odnos bez njegovog pristanka po potrebi službe na dan 17. 7. 1998. godine sa pravom na starosnu penziju prije ispunjenja opštih uslova za sticanje starosne penzije u smislu člana 58. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/96 i 19/98), jer ima najmanje 20 godina penzijskog staža, od čega najmanje 10 godina efektivno provedenih na poslovima i zadacima na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju, prvostepeni organ je prema stanju spisa mogao utvrditi jedino na osnovu rješenja Federalnog MUP S. broj 06/2 -126 -90 od 16. 7. 1998. godine koje je priloženo spisu.

To rješenje nije snabdjeveno klauzulom pravosnažnosti, protiv njega je dozvoljen prigovor ministru unutrašnjih poslova u roku od 15 dana od dana prijema, a dostavljeno je strankama u ovom upravnom sporu. Ni tuženi, kao ni prvostepeni organ, u obrazloženju osporenog rješenja se ne poziva na navedeno rješenje kojim je tužiocu prestao radni odnos sa pravom na starosnu penziju zbog ispunjenja minimalnih zakonskih uslova u pogledu navršenog penzijskog staža, pored ostalih zakonom propisanih uslova za prestanak radnog odnosa, niti cijeni njegov pravni značaj u odnosu na zahtjev tužioca, ali odbijanjem njegove žalbe izjavljene protiv prvostepenog rješenja prihvata činjenično stanje utvrđeno u tom rješenju i poziva se na član 52. stav 1.

Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju koji je identičan po sadržaju članu 58. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH, i obzirom da ukupan penzijski staž tužioca ne iznosi najmanje 20 godina, smatra kao i prvostepeni organ daje njegov zahtjev neosnovan. Ovakav pravni stav organa uprave bio bi pravilan samo pod pretpostavkom da tužiocu nije pravosnažnim rješenjem nadležnog organa prestao radni odnos u organima za unutrašnje poslove sa pravom na starosnu penziju prije 40 ispunjenja opštih uslova za sticanje starosne penzije uz ispunjenje minimalnih uslova po pitanju penzijskog staža i da su organi uprave o tome odlučivali kao o prethodnom pitanju u smislu člana 142. stav 1. Zakona o upravnom postupku, što nije slučaju konkretnoj upravnoj stvari.

Prema stanju spisa, nadležni organ je rješenje od 16. 7. 1998. godine donio primjenom člana 58. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH, kao specijalnog zakona u odnosu na Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, te u postupak donošenja tog rješenja uključio tuženog kao zainteresovano lice (stranku) dostavl jajući mu isto sa poukom o pravnom lijeku, pa ukoliko su stranke propustile da ga pobijaju redovnim pravnim lijekom i ono postalo pravosnažno, ono vezuje stranke u postupku po pitanju prestanka radnog odnosa tužioca sa pravom na starosnu penziju zbog ispunjenja minimalnih uslova u odnosu na navršeni penzijski staž (najmanje 20 godina od čega najmanje 10 godina efektivno provedenih na poslovima i zadacima na kojima se staž računa u uvećanom trajanju), sve dok ne bi bilo stavljeno van snage (poništeno ili preinačeno na štetu tužioca), vanrednim pravnim sredstvima, što upravni organi nisu utvrđivali.

Pod pretpostavkom da se radi o pravosnažnom rješenju organa unutrašnjih poslova upravni organi nosioca osiguranja nisu mogli raspravljati i odlučivati po pitanju prestanka radnog odnosa tužioca sa pravom na starosnu penziju zbog ispunjenja minimalnih uslova u pogledu navršenog penzijskog staža, jer bi to bilo suprotno odredbama člana 142. stav 1. Zakona o upravnom postupku, nego isto prihvatiti onako kako je o njemu odlučio nadležni organ pravosnažnim rješenjem. Za suprotan zaključak nema osnova ni u odredbama člana 52. stav 1. Zakona o PIO koje su identične sa odredbama člana 58. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH, jer se radi o odnosu opšteg i specijalnog zakona, pa ponavljanje minimalnih uslova po pitanju penzijskog staža koji je potreban za sticanje starosne penzije prije ispunjenja opštih uslova za sticanje te penzije u opštem zakonu ima smisao u tome da se može u daljim odredbama odrediti penzijski osnovi visina tako ostvarene starosne penzije (član 52. stav 2. i 3.

Zakona o PIO) obzirom da se na osnovu dužeg penzijskog staža stiče pravo na veći iznos penzije.

te da navršeni penzijski staž nije pokriven 1/3 radnog vijeka, koji iznosi 6 godina, paje polazeći od ovih činjenica našao da nisu ispunjeni zakonski uslovi za priznavanje prava na invalidsku penziju iz člana 39. stav 1. tačka 2.

Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službeni list SFRJ", broj 23/82 do 44/90), zbog čega mu svojim rješenjem od 13. 8. 1998. godine to pravo nije priznato. Odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj na navedeno prvostepeno rješenje, a u kojoj tužitelj navodi da je njegov radni staž mnogo duži nego što je utvrdio prvostepeni organ, pa da ispunjava uslove za priznavanje prava na invalidsku penziju, tuženi organ je u osporenom rješenju naveo da je tužitelj u toku rata odnosno u periodu od 6. 4. 1992. godine do 23. 6. 1995. godine radio u Zavodu distrofičara u Banjoj Lucina teritoriji koju pokriva Javni fond penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske, pa kako je odredbom člana 82. stav 4.

Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni novine Federacije BiH", broj 29/98) propisano da će se staž osiguranja kod različitih nosilaca penzijskog i invalidskog osiguranja u Federaciji i Republici Srpskoj priznavati u skladu sa ugovorom zaključenim između navedenih subjekata, a kako do danas nije zaključen ugovor sa nosiocem osiguranja u Republici Srpskoj, da je pravilno prvostepeni organ postupio kada tužitelju u penzijski staž nije uračunao vrijeme provedeno na radu u Republici Srpskoj odnosno na teritoriji koju pokriva Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske. Stoga je žalbu tužitelja odbio i osnažio na taj način prvostepeno rješenje. Dakle, organi uprave nisu tužitelju u penzijski staž uračunali vrijeme provedeno na radu u Republici Srpskoj od 30. 4. 1992. godine do 23. 6. 1995. godine iz razloga što nije još zaključen ugovor sa nosiocem osiguranja u Republici Srpskoj.

Ovakav pravni stav organa uprave ne može se prihvatiti kao pravilan kod činjenice da je tužitelj radio u Zavodu za distrofičare Banja Luka od 1. 7. 1989. godine do 23. 6. 1995. godine (što se vidi iz njegove radne knjižice) tj. 5. godina, 11 mjeseci i 22 dana, što sa uvećanim stažom po osnovu tjelesnog oštećenja od 8 mjeseci i 15 dana iznosi 6 godina, 8 mjeseci i 7 dana, odnosno navršeni penzijski staž mu iznosi više od 6 godina, što pokriva 1/3 njegovog radnog vijeka koji kod njega iznosi 18 godina, koje činjenice organi uprave nisu utvrđivali. Obzirom na citirane odredbe člana 82. stav 4. Zakona o penzijskog i invalidskom osiguranju, prema kojima se staž osiguranja kod različitih nosilaca osiguranja priznaje u skladu sa ugovorom koji zaključe ti nosioci osiguranja, proizilazi da se bez zaključenog ugovora između nosioca penzijskog i invalidskog osiguranja u Federaciji i Republici Srpskoj ne može riješiti tužiočev zahtjev za priznanje prava na invalidsku penziju.

Zato se navedeni ugovor ima smatrati prethodnim pitanjem u smislu člana 142. stav 1. Zakona o upravnom postupu, jerčini samostalnu pravnu cjelinu za čije rješenje je nadležan drugi organ, odnosno oba nosioca osiguranja koji imaju suprostavljene interese, a koje pitanje je inače od uticaja na rješenje ove upravne stvari. Stoga upravni organi nisu mogli odbiti zahtjev tužitelja nego je u smislu citiranih propisa bilo nužno da prvostepeni organ uprave prekine postupak u ovoj upravnoj stvari dok se ne zaključi ugovor između navedenih subjekata iz člana 82. stav 4. Zakona o PIO, u kojem će biti utvrđeno kako će se priznavati staž osiguranja ostvaren kod nosioca osiguranja u Federaciji i Republici Srpskoj i tek nakon zaključenja toga ugovora, odnosno rješenja prethodnog pitanja u ovoj upravnoj stvari, moći će riješiti o glavnoj stvari tj. da li su ispunjeni zakonski uslovi za priznavanje 60. tužitelju prava na invalidsku penziju. /Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U. 1777/98 od 5. 4. 2000. godine) Članovi 162. stav 1. i 169. stav 1.

Zakona o upravnom postupku Član 36. Zakona o radnim odnosima Član 133. Zakona o radu Članovi 52. i 142. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RADNA KNJIŽICA I UVJERENJE KOJE JE IZDAO ORGAN U GRANICAMA SVOJE NADLEŽNOSTI SU JAVNE ISPRAVE KOJE IMAJU DOKAZNU SNAGU ONOGA ŠTO SE U NJIMA POTVRĐUJE ILI ODREĐUJE, TE KADA SU NOSIOCI OSIGURANJA VRIJEME OSIGURANJA KOJE SE RAČUNA U PENZIJSKI STAŽ UTVRDILI SAMO NA OSNOVU PODATAKA IZ MATIČNE EVIDENCIJE KOJE NIJE IDENTIČNO SA PODACIMA IZ NAVEDENIH JAVNIH ISPRAVA, ISTE NESUMNJIVO UKAZUJU DA JE ČINJENIČNO STANJE U ODNOSU NA POMENUTU ODLUČNU ČINJENICU DRUKČIJE OD ONOG UTVRĐENOG U UPRAVNOM POSTUPKU, ČIME JE OSTVAREN POBOJNI RAZLOG UPRAVNIH RJEŠENJA IZ ČLANA 13.

TAČKA 3. ZAKONA O UPRAVNIM SPOROVIMA. Iz obrazloženja: Osporenim i prvostepenim rješenjem utvrđeno je da je tužilac invalid I kategorije invalidnosti počev od 25. 5. 1999. godine i 19. 9. 1991. godine, da je na dan kada mu je utvrđena ta kategorija invalidnosti imao 40 godina života, te da mu radni vijek u smislu člana 52. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj iznosi 20 godina, a jedna trećina radnog vijeka 6 godina i 8 mjeseci, pa kako se prema podacima iz matične evidencije osiguranika nalazio u osiguranju od 2-8. 7. 1987. do 18. 12. 1990. godine, što ukupno iznosi 3 godine, 4 mjeseca i 21 dan, ne ispunjava zakonski uslov pokrivenosti navršenim penzijskim stažom 1/3 radnog vijeka.

Prema tome nije sporna činjenica da je tužilac osiguranik kod koga je utvrđena I kategorija invalidnosti, a odlučnu činjenicu pokrivenosti navršenim penzijskim stažom 1/3 radnog vijeka utvrđenu prvostepenim i osporenim rješenjem na osnovu podataka registrovanih u matičnoj evidenciji, tužilac je isticanjem novih činjenica i novih dokaza uz dopunu žalbe na prvostepeno rješenje i tužbu doveo u očiglednu sumnju. Uvjerenje ZZ "Glasinac" S. broj 701-40/99 od 19.8.1999. godine u fotokopiji ovjere no je kod Opštine N. S. pod brojem: Ov -32419 dana 20. 8. 1999. godine a radna knjižica SO -e S. g. S. reg. broj 496/78 izdata 13. 1. 1978. godine na ime tužioca priložena je u originalu, dok iz ovih dokaza proizilazi, kako to i tužilac navodi u tužbi, da je imao staža osiguranja koji mu se 42 može uračunati u penzijski staž mnogo više nego što je potrebno po zakonu za pokrivenost 1/3 radnog vijeka od 6 godina.

Samo prema konstatovanim podacima u radnoj knjižici tužilac je bio u radnom odnosu 13 godina i 28 dana, a rana knjižic_9j_ javna ispr.iJ', a u smislu odredaba člana 36. Zakona o radnim odnosima ("Službeni list SRBiH", broj 20fl..Q) i odedbama člana 133. Zakona o radu -("Službene novine Federacije BiH ", broj 43/99 -stupio na snagu 5. 11. 1999. godine), te u smislu člana 162. stav 1. Zakona o upravnom postupku ima dokaznu snagu onog što se u njoj potvrđuje ili određuje, što se odnosi i na uvjerenje koje je izdao organ u granicama svoje nadležnosti. Upravni organi su vrijeme osiguranja koje se računa u penzijski staž utvrdili _SJlillQ na osnovu podataka iz matične evidencije, čime su propustili da primijene odredbe člana ll.

Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i penzijski staž utvrde na osnovu radne knjižice i drugih odgovarajućih dokumenata (ovjerene fotokopije uvjerenja), te drugih dokaza u skladu sa navedenim članom. Kako se radi o pravno relevantnim činjenicama i dokazima koji su postojali u vrijeme rješavanja u upravnom postupku, a kojima se nesumnjivo ukazuje da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog utvrđenog u upravnom postupku pred prvostepenim i drugostepenim organom, ovaj sud je našao da je ispunjen pobojni razlog iz člana 13. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima u odnosu na oba rješenja upravnih organa, pa je tužbu uvažio i primjenom člana 38. stav 3. istog zakona odlučio kao u dispozitivu. /Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U. 1920/99 od 6. 1. 2000. godine) 61.

Član 169. stav 1., 3. i 4. Zakona o upravnom postupku Članovi 9., 21. i 31. Zakona o matičnoj evidenciji o osiguranicima i uživaocima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja Član 21. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća Članovi 2. i 14. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana i postupku privatizacije NOSIOCI PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA DUŽNI SU OSIGURANIKU IZDATI UVJERENJE O STAŽU OSIGURANJA, NA OSNOVU KOJEG SE REALIZUJE UVEĆANI BROJ POENA ZA CERTIFIKAT PO OSNOVU OPŠTEG POTRAŽIVANJA, SAMO U SKLADU SA PODACIMA SVOJE MATIČNE EVIDENCIJE, PA AKO TAKVIH PODATAKA NEMA U NJIHOVOJ EVIDENCIJI NISU U OBAVEZI IZDATI MU TAKVO UVJERENJE NITI OSIGURANIK MOŽE SA USPJEHOM OD NJIH ZAHTIJEVATI ISPRAVKU IZNOSA POTRAŽIVANJA PO TOM OSNOVU U IZVODU SA JEDINSTVENOG RAČUNA ZAVODA ZA PLATNI PROMET.

Iz obrazloženja: Odredbama člana 169. stav 1. i 3. Zakona o upravnom postupku propisano je da su organi dužni izdavati uvjerenja, odnosno druge isprave o činjenicama o kojim vode službenu evidenciju, koje moraju biti saglasne podacima te evidencije, a pod službenom evidencijom, u skladu sa stavom 4. tog člana, podrazumijevaju se evidencije koje su ustanovljene zakonom ili drugim propisima ili općim aktom institucije koja ima javne ovlasti, odnosno druge pravne osobe i institucije. P..r: euzetim_ _, I.a qnom o matičnoj evidenciji o osigu a 1 uz!Y_aocIma prava Iz penzijskog 1 I valId sk9g oslguranja ("Službeni list SfRJ" broj 34t'.29 i 68/88) ustanovljena je matična evidencija o osiguranicima i uživaocima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja sa podacima propisanim u tom zakonu, koju vodi nosilac penzijskog i invalidskog osiguranja.

U matičnu evidenciju, između ostalih podataka, u skladu sa odredbama čl. 9. i 21. Zakona o matičnoj evidenciji, unose se i podaci o stažu osiguranja, a nosilac osiguranja je dužan da osiguraniku na njegov zahtjev izda uvjerenje o tim podacima unesenim u matičnu evidenciju (član 31. istog zakona). Iz svih ovih zakonskih odredaba slijedi daje tuženi za tužioca mogao izdati samo onakvo uvjerenje o njegovom stažu osiguranja koje je u skladu sa podacima matične evidencije odnosno dati samo takve podatke. U postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, uvidom u matičnu evidenciju koju vodi tuženi utvrđeno je da u toj evidenciji nema uopće podataka o tužiočevom stažu osiguranja ni o penzijskom stažu, odnosno daje taj stažOO (prema odredbama člana 21. stav 2.

Zakona o privatizaciji preduzeća -"Službeni novine Federacije BiH", broj 27/97 u vezi sa članom 2. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju tražbina građana u postupku privatizacije -"Službeni novine Federacije BiH ", broj 27/97, broj bodova za certifikat na temelju općeg potraživanja zavisi od godina staža osiguranja), pa se tužiocu nije ni moglo izdati uvjerenje o visini staža osiguranja koji on navodi da ima niti izvršiti ispravka iznosa tražbine po tom osnovu na način kako to propisuju odredbe člana 14. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju tražbina građana u postupku privatizacije. Tužilac u tužbi i sam navodi da je cjelokupan njegov staž osiguranja i penzijski staž evidentiran kod bivšeg SSNO u B., a ne kod tuženog, samo smatra da mu i pored toga pripada pravo da mu se u opća potraživanja prizna i taj staž iz razloga koje u tužbi navodi, posebno zbog toga što mu je u R BiH u martu 1992. godine priznato pravo na penziju, što, međutim, nije, niti može biti osnov za usvajanje zahtjeva za utvrđivanje staža osiguranja kao potraživanja građana u postupku privatizacije.

Ovo iz razloga što je propisima donesenim u tku rata i nakon toga, a sada u Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju (čl. 139. do 141.) vojnim osiguranicima pripadnicima bivše JNA, državljanima Bosne i Hercegovine, samo priznato pravo na isplatu penzije koja im je ranije priznata po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i kojim je ograničena visina tim propisima određene penzije, ali to nema nikakvog značaja za pitanje koje je predmet ovog spora niti se u odnosu na tužioca zbog toga mogu izmijeniti podaci u tuženikovoj matičnoj evidenciji na osnovu koje je on dao Zavodu za platni promet i tužiocu podatke o tužiočevom stažu osiguranja.

Očigledne greške u imenima ili brojevima, pisanju ili računanju, kao i druge očigledne netačnosti u rješenju, može u svako vrijeme da ispravi posebnim zaključkom organ koji je donio rješenje, odnosno osoba koja je potpisala ili izdala rješenje, kako 'je to propisano članom 217. stav 1. i 2.

Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH ", broj 2/98 i 48/99), a ne prvostepeni sud u upravnom sporu. Taj sud nije povrijedio ni pravila upravnog postupka kada osporeno rješenje tuženog organa nije ocijenio nezakonitim zbog očigledne greške u označavanju datuma njegovog donošenja. Odredbama člana 204. stav 3. Zakona o upravnom postupku propisana je struktura pismenog rješenja i nabrojani dijelovi iz kojih se ono sastoji, a među koje spada i naziv organa - donosioca rješenja sa brojem i datumom rješenja. Ove odredbe primjenjuju se u smislu člana 242. stav 1. istog zakona i na rješenja 63. koja se donose po žalbi, odnosno i na osporeno rješenje. Zato kod nesporne činjenice da osporeno drugostepeno rješenje sadrži sve sastavne dijelove koje takvo rješenje mora sadržavati po zakonu, pa i datum koji je očigledno pogrešno označen, ne može se izvesti zaključak da se zbog te okolnosti radi o bitnom nedostatku koji sprečava ocjenu njegove zakonitosti sa aspekta meritornog rješavanja upravnog spora zbog navedenog formalnog nedostatka koji se može otkloniti u svako doba.

Takav nedostatak ne dovodi u pitanje naziv organa koji je donosilac osporenog rješenja i identitet tog rješenja kojim je odlučene o zahtjevu tužioca za dobijanje urbanističke saglasnosti, pa obzirom da sadrži sve ostale djelove koje po zakonu mora imati pismeno rješenje, nije bilo smetnje da prvostepeni sud izvrši ocjenu njegove zakonitosti sa aspekta da lije njime konačo meritorna riješena na zakonit način predmetna upravna stvar. Prema odredbama člana 27. Zakona o upravnim sporovima nadležni sud će samo ako osporeni akt sadrži bitne nedostatke u obliku i sastavnim dijelovima pismenog rješenja (čl. 204. do 212. Zakona o upravnom postupku) koji sprečavaju ocjenu njegove zakonitosti u odnosu na meritorne rješavanje upravne stvari, zbog takvih nedostataka presudom poništiti upravni akt ne ulazeći u meritorne rješavanje upravnog spora i bez dostavljanja tužbe na odgovor, što u konkretnom predmetu nije slučaj, pa prigovor podnosioca zahtjeva u tom pravcu nije osnovan.

Sud nalazi da je osporenim rješenjem tuženog povrijeden zakon - odredbe člana 260. stav 2. Zakona o upravnom postupku, na štetu tužiteljice.

Ovim zakonskim odedbama propisano je da se rješenje koje je konačno u upravnom postupku može ukinuti po pravu nadzora ako je njima očigledno povrijeden materijalni zakon, (s tim da se u stvarima u kojima sudjeluju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima rješenje može ukinuti samo po pristanku zainteresovanih stranaka). Postojanje takve povrede materijalnog zakona (ili drugog materijalno pravnog propisa) bit će onda kada se utvrdi da je na utvrđeno činjenično stanje nepravilno primijenjen materijalni propis, a ne i kada se radi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u konačnom prvostepenom rješenju, pa ga drugostepeni organ dopuni i utvrdi drugačije. Pogrešna primjena materijalnog prava, koja može biti razlog za ukidanje rješenja po pravu nadzora, naime, cijeni se polazeći od postojećeg činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom rješenju, a prema tome da li je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

To znači da drugostepeni organ kod odlučivanja o 64. postojanju razloga za ukidanje konačnog rješenja po pravu nadzora, nije ovlašten niti može da provjerava i mijenja činjenićno stanje koje je utvrdio prvostepeni organ u svom rješenju, već samo da cijeni kako je na to činjenično stanje primijenjen materijalni propis na osnovu kojegje rješavana upravna stvar. U konkretnom slučaju tuženi kao drugostepeni organ, ocjenjujući konačno rješenje prvostepenog organa od 22. 6. 1999. godine po pravu nadzora - da li postoji očigledna povreda materijalnog zakona, prekoračio je svoja ovlašćenja iz člana 260. stav 2. ZUP -a, jer postojanje takve povrede materijalnog propisa nije ispitivao prema činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostepeni organ u postupku donošenja svog rješenja, a koje je u tom rješenju i naveo, nego je sam utvrdio činjenično stanje drugačije od onog koje je utvrdio prvostepeni organ. pa postojanje razloga za ukidanje konačnog (u ovom slučaju prvostepenog) rješenja po pravu nadzora cijenio s obzirom na činjenićno stanje koje je sam utvrdio, a koje se odnosi na činjenicu da je tužiteljica zadnje zaposlenje imala na teritoriji R.

C. G. Sud se nije upuštao u ispitivanje pravilnosti tumačenja člana 8. tačka 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju koje je dao tuženi u osporenom rješenju, jer pogrešno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje ne može biti razlog za ukidanje konačnog rješenja po pravu nadzora bez obzira na to da li je eventualno zbog tako utvrđenog činjeničnog stanja povrijeđen i materijalni zakon. Kako je tuženi na naprijed opisani način i iz navedenih razloga povrijedio zakon na štetu tužiteljice, sud je tužbu uvažio i, primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, osporeno rješenje poništio (čime je prvostepeno rješenje od 22. 6. 1999. godine ostalo na snazi). (Presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U. 2441/99 od 22. 3. 2000. godine i U. 751/99 od 5. 4. 2000. godine) Članovi 2. stav 1. i 2., 15. i 26. stav 1. tačka 1.

Zakona o upravnim sporovima Članovi 216. stav 3. i 243. stav 2. Zakona o upravnom postupku Članovi 124. stav 1. tačka g, 131. stav 1., 134. stav 1. i 135. stav 1. Zakona o prostornom uređenju OPĆINSKI NAČELNIK NIJE NADLEŽAN DA U PRVOM STEPENU RJEŠAVA O ZAHTJEVU INVESTITORA ZA IZDAVANJE URBANISTIČKE SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU SPOMEN OBILJEŽJA NEGO OPĆINSKI ORGAN UPRAVE ZA POSLOVE URBANIZMA, PA KAKO SE U TOM POSTUPKU NE RJEŠAVA NI O NJEGOVIM PRAVIMA I OBAVEZAMA KAO UPRAVNOG ORGANA, NEDOSTAJE MU AKTIVNA STRANAČKA LEGITIMACIJA ZA PODNOŠENJE TUŽBE KOJOM SE POKREĆE UPRAVNI SPOR PROTIV RJEŠE JJA NADLEŽNOG KANTONA U OG MINISTARSTVA ZA URBANIZAM, KOJIM JE OVO MINISTARSTVO ZBOG ĆUTANJA PRVOSTEPENOG ORGANA, INVESTITORU IZDALO URBANISTIČKU SAGLASNOST, RADI ČEGA JE PRVOSTEPENI SUD PRAVILNOM PRIMJENOM PROCESNOG PRAVA NJEGOVU TUŽBU KAO PODNESENU OD NEOVLAŠTENE OSOBE ODBACIO.

Iz obrazloženja: Tuženi upravni organ je donio osporeno konačno rješenje po zahtjevu Organizacije porodica šehida i poginulih boraca V. K., nakon što Služba prostornog uređenje i resursa - Odjeljenje za urbanizam općine V. K. kao prvostepeni nadležni upravni organ nije odlučila o tom zahtjevu i dostavila podnosiocu zahtjeva u zakonskom roku rješenje pa on izjavio žalbu u kojoj je zahtijevao da o njegovom zahtjevu odluči tuženi, a na osnovu ovlaštenja iz odredaba člana 243. stav 2. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98). Pobijanim rješenjem prvostepenog suda pravilnom primjenom procesnog prava je odbačena tužba tužioca kojom se u upravnom sporu pobija zakonitost osporenog upravnog akta tuženog zbog nedostatka aktivne legitimacije tužioca za podnošenje tužbe u predmetnoj upravnoj stvari, ali zbog drugih razloga, a ne zbog onih koji su u pobijanom rješenju suda navedeni.

Prvostepeni sud je u pobijanom rješenju zauzeo pravilan pravni stav da prvostepeni upravni organ kao donosilac prvostepenog rješenja ne može biti tužilačka stranka u upravnom sporu, osim u slučaju kada može biti nosilac prava i obaveza o kojima se rješavalo u upravnom postupku (izuzetak propisan članom 2. stav 2. Zakona o upravnim sporovima), ali je izveo pogrešan zaključak iz stanja spisa da je tužilac nadležni prvostepeni organ koji je nepostupanjem u zakonskom roku po zahtjevu investitora doveo do zakonske pretpostavke donošenja negativnog rješenja o zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti u smislu člana 216. stav 3. Zakona o upravnom postupku. Iz stanja cjelokupnog upravnog spisa (podnesenog zahtjeva, žalbe i drugih podnesaka) proizilazi da je prvostepeni organ koji nije odlučio o zahtjevu Služba prostornog uređenja i resursa - Odjeljenje za urbanizam općine V.

K., a tužilac i žalilac (prema tužbi i žalbi) u upravnom sporu Općinski načelnik općine V. K. Prema tome, prvostepeni upravni organ nije tužbom pokrenuo upravni spor protiv konačnog rješenja tuženog organa nego sasvim drugi upravni organ-općinski načelnik. Pravilno se u žalbi protiv rješenja prvostepenog suda tumači odredba člana 4. Zakona o upravnim sporovima, da se pod organom uprave u smislu tog zakona smatra općinski načelnik, ali se ispušta da takvo svojstvo imaju i općinske službe za upravu, kao i ostali subjekti navedeni u tom članu, te da svi u okviru svojih ovlaštenja mogu rješavati upravne stvari i biti stranke u upravnom sporu pod zakonom propisanim uslovima. Postupak za izdavanje urbanističke saglasnosti pokreće se po zahtjevu investitora 46 za izdavanje te saglasnosti koji se podnosi općinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma koji je nadležan da donese rješenje o izdavanju urbanističke saglasnosti, kako je to propisano odredbama člana 131. stav 1. i 134. stav 1.

Zakona o prostornom uređenju ("Službeni list SRBiH", br. 9/87 do 14/91 i "Službeni list RBiH", br. 25/94 i 33/94). U upravnom postupku izdavanja urbanističke saglasnosti primjenjuje se Zakon o upravnom postupku (ZUP), ukoliko odredbama Zakona o prostornom uređenju (ZPU) nije drukčije utvrđeno (član 135. stav 1. ZPU). Svojstvo stranke u tom postupku imaju podnosilac zahtjeva - investitor, te njegovi susjedi i druga lica (pravna i fizička) ukoliko investitor ima obaveze u odnosu na njih i njihova prava (član 124. stav 1. tačka g/ ZPU), što utvrđuje organ uprave koji izdaje urbanističku saglasnost u postupku izdavnnjn te saglasnosti. Odredbama člana 15. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98) propisano je da tužilac u upravnom sporu može biti građanin, pravno lice i druge osobe iz člana 2. ovog zakona pod uslovima utvrđenim u toj odredbi.

Kao tužilac u predmetnom upravnom sporu pojavljuje se Općinski načelnik općine Velika Kladuša, koji nije nadležan da odlučuje ni u prvostepenom ni u drugostepenom postupku po zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti te se ne može smatrati do nosiocem pretpostavljenog negativnog prvostepenog rješenja. Osporenim upravnim aktom tuženog podnosiocu zahtjeva - investitoru izdata je urbanistička saglasnost za izgradnju spomen obilježja na određenoj lokaciji, a u tom postupku nije utvrđeno postojanje eventualnih obaveza investitora u odnosu na susjede i prava drugih lica, niti se ta lica pojavljuju kao tužilac, nego se u tom svojstvu pojavljuje općinski načelnik kao organ uprave o čijim pravima i obavezama nije uopšte rješavano u tom postupku niti je on donosilac prvostepenog ili drugostepenog osporenog upravnog akta.

Kako je odredbama člana 2. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima propisano da pravo pokretanja upravnog spora ima građanin ili pravno lice ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu. kao i organ uprave iako nema svojstvo pravnog lica ako može biti nosilac prava i obaveza o kojima se rješavalo u upravnom postupku, a u predmetnom upravnom postupku se uopšte nije rješavalo o pravima i obavezama načelnika općine kao upravnog organa koji se pojavljuje kao tužilac u upravnom sporu pred prvostepenim sudom, taj sud je pravilnom primjenom člana 2. stav 1. i 2. u vezi sa članom r 15. Zakona o upravnim sporovima izveo zaključak da mu nedostaje aktivna stranačka legitimacija za podnošenje tužbe i pokretanje upravnog spora protiv rješenja drugostepenog organa, te pobijanim rješenjem pravilnom primjenom člana 26. stav 1. tačka 1. istog zakona njegovu tužbu odbacio kao podnesenu od neovlaštene osobe.

Sa iznesenih razloga pobijana rješenje prvostepenog suda doneseno je uz pravilnu primjenu procesno-pravnih zakonskih odredaba, pa se žalbom neosnovano pobija po tom 65. pravnom osnovu kao nezakonito, a žalbeni navodi koji se odnose na nepravilnosti u odnosu na meritorno rješavanje predmetne upravne stvari nisu od uticaja na zakonitost pobijanog rješenja prvostepenog suda jer se radi o rješenju procesno pravne prirode a ne o rješenju kojim je meritorno odlučeno o stvari. Zbog toga je ovaj sud primjenom člana 43. stav 3. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u dispozitivu.

Pošto tužiocima osporeni akt nije dostavljen, što je utvrdio i prvostepeni sud, a što nije ni dovedeno u pitanje, to bi značilo da bi se i u odnosu na tužioce smatralo da im je osporeni upravni akt dostavljen onog dana kada su oni saznali za donošenje tog akta i njegovu sadržinu, jer je očigledno da su za te okolnosti saznali (uz tužbu priložili osporeno rješenje). 66.

Prvostepeni sud, međutim, nije sa sigurnošću utvrdio dan kada su tužioci saznali za donošenje osporenog rješenja i njegovu sadržinu, na šta se u žalbi opravdano ukazuje. To ne mora biti dan objavljivanja osporenog rješenja u "Službenom glasniku Općine T. broj 1 od 23. 2. 1998. godine, kako to pogrešno smatra prvostepeni sud, a ovo pogotovo što se ne radi o takvom glasilu, koje je redovno i blagovremeno dostupno svim građanima, nego je takva dostupnost omogućena samo određenom, ograničenom krugu osoba (radi se o službenom glasilu). Okolnost da su tužioci uz tužbu priložili osporeno rješenje samo znači da su oni u vrijeme podnošenja tužbe bili u posjedu tog rješenja, a ne i da su to bili duže od 30 dana koliko iznosi zakonski rok za podnošenje tužbe.

Prvostepeni sud nije utvrđivao kada su tužioci došli u posjed glasila u kojem je osporeno rješenje objavljeno i kada su i na koji način došli u posjed osporenog rješenja, te da li o tome postoje dokazi kod tuženog organa.

Prema stanju u upravnim spisima (priloženoj povratnici) zastupnik tužioca je osporeno drugostepeno rješenje od 20. 10. 1998. godine primio lično 4. 11. 1998. godine, pa mu je zakonski rok za podnošenje tužbe iz člana 20. stav 2.

Zakona o upravnim sporovima protiv tog rješenja od 30 dana istekao u petak, 4. 12. 1998. godine, a tužbu je predao neposredno sudu po proteku tog roka 18. 12. 1998. godine (što se vidi iz prezentata štambilja na tužbi). Kao dokaze da u vremenskom roku od 4. 11. do 4. 12. 1998. godine nije mogao iz opravdanih razloga podnijeti tužbu sudu usljed bolesti zakonski zastupnik tužioca je priložio uz tužbu medicinsku dokumentaciju iz koje proizilazi da je u periodu od 4. 11. do 4. 12. 1998. godine bio na ljekarskim pregledima 11. 11. i 1. 12. 1998. godine, pa kad se ima'u vidu da je osporeni akt primio 4. 11. 1998. godine sa pravnom poukom da protiv istog može pokrenuti upravni spor tužbom kod ovog suda u roku od 30 dana od dana dostavljanja, po ocjeni ovog suda, ne postoje opravdani razlozi na strani tužioca za propuštanje citiranog zakonskog roka za podnošenje tužbe u ovom upravnom sporu ni pod pretpostavkom da je jedino zakonski zastupnik zaposleni radnik kod tužioca kao pravnog lica.

Iz stanja spisa se vidi da tužilac kao pravno lice ima i drugih radnika - 67. fizičkih lica, pa sve i da je zakonski zastupnik tužioca priložio valjanu medicinsku dokumentaciju o bolovanju za čitav period od 4. 11. do 4. 12. 1998. godine, ta okolnost ne bi predstavljala opravdani razlog da u tom roku ne podnese tužbu, jer bi kao pravno lice mogao tužbu podnijeti u roku po drugom fizičkom licu - radniku koji je registrovan za zastupanje tužioca ili koga bi zakonski zastupnik ovlastio na podnošenje tužbe. Ovlaštenje za podnošenje tužbe zakonski zastupnik tužioca je mogao dati i fizičkom licu koje nije zaposlena kod tužioca obzirom da je osporeno rješenje primio 4. 11. 1998. godine i znao da do 4. 12. 1998. godine mora podnijeti tužbu, što je također neosnovano propustio da učini.

Zakon o upravnim sporovima ne sadrži odredbe o povraćaju u pređašnje stanje pa u smislu člana 60. istog zakona za primjenu ovog pravnog instituta važe shodno odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku (" Službene novine Federacije BiH", broj 42/98). Odredbama člana 106. stav 1. ZPP propisano je da. ako stranka propusti rok ili ročište za preduzimanje kakve radnje u postupku, i zbog toga izgubi pravo na preduzimanje te radnje, sud će joj na njezin prijedlog dopustiti da naknadno obavi tu radnju ako ocijeni da postoje opravdani razlozi za propuštanje. Po ocjeni ovog suda. na osnovu utvrđenog činjeničog stanja. kako je to naprijed izloženo i obrazloženo, na strani tužioca ne postoje opravdani razlozi za propuštanje zakonskog roka iz člana 20. stav 2.

ZUS, paje sud shodnom primjenom člana 106. stav 1. ZPP prijedlog tužioca za povraćaj u pređašnje stanje odbio l.ao neosnovan. Kako je tužilac u ovom upravnom sporu podnio tužbu po proteku zakonskog roka, a njegov prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje zbog propuštanja tog roka odbijen kao neosnovan, valjalo je njegovu tužbu primjenom člana 26. stav 1. tačka 1.) Zakona o upravnim sporovima odbaciti kao neblagovremenu.

br. 42/98 i 3/99), kojom je propisano da protiv rješenja višeg suda prvog stepena kojim se oglasio stvarno nenadležnim i protiv rješenja kojim se taj sud oglasio stvarno ne nadležnim i predmet ustupio nižem sudu prvog stepena nije dopuštena žalba.

Ovo iz razloga što je odredbama člana 60. Zakona o upravnim sporovima propisano da će se, ukoliko taj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postpak (Zakona o parničnom postupku), iz čega slijedi da će se shodno primjenjivati samo odredbe o postupku iz Zakona o parničnom postupku ako Zakon o upravnim sporovima ne sadrži takve odredbe (o postupku). Kada se radi o pravu stranke da koristi pravna sredstva protiv odluka donesenih u upravnom sporu moraju se primijeniti odredbe Zakona o upravnim sporovima. Taj zakon je u članu 41. propisao da 68. se protiv odluke najvišeg suda kantona - županije donesene u upravnom sporu može izjaviti žalba Vrhovnom sudu Federacije BiH iz razloga navedenih u tom članu.

Zato je tužiteljica imala pravo da izjavi žalbu i protiv rješenja kantonalnog suda kao prvostepenog suda, kojim se taj sud oglasio stvarno nenadležnim, te odlučio da predmet ustupi na rješavanje nižem sudu kojeg smatra stvarno i mjesno nadležnim za rješavanje u prvom stepenu. Stoga je ovaj sud njen zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja prvostepenog suda tretirao kao žalbu i o njemu odlučivao kao o žalbi, te ocijenio daje ista neosnovana.jer se radi o radnom sporu za koji je, prema članu 32. Zakona o sudovima Hercegovačka - neretvanskog kantona - županije, koji se u rješenju prvostepenog suda citira, na šta ukazuju i odredbe člana 1. Zakona o parničnom postupku, stvarno (i mjesno) nadležan Osnovni (sada Općinski) sud u M., kako je to pravilno odlučio i prvostepeni sud.

Stoga je ovaj sud žalbu tužiteljice odbio kao neosnovanu primjenom člana 43. stav 3. Zakona o upravnim sporovima.

Ovom zakonskom odredbom je, dakle, propisan rok u kojem se zahtjev za upis u registar mora podnijeti određeno vrijeme nakon održavanja osnivačke skupštine, što znači da se radi o zakonskom, prekluzivnom roku, čijim protekom stranka gubi pravo na preduzimanje procesne radnje, koju je u okviru takvog roka trebalo da izvrši, što ima za posljedicu (kao u konkretnom slučaju) gubitak nekog prava (u ovom slučaju prava na upis u registar na osnovu održane osnivačke skupštine).

U postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja pravilno je utvrđeno, jer to proizilazi i iz podataka spisa upravnog predmeta, da je tužilac održao osnivačku skupštinu dana 16. 5. 1998. godine, a da je zahtjev za upis u registar podnio, tuženom kao nadležnom organu, dana 23. 6. 1998. godine, dakle nakon isteka zakonskog roka od 15 dana u okviru kojeg je morao takav zahtjev podnijeti, pa je tuženi, utvrđujući ujedno da je udruženje, čija registracija je predmet ovog spora, osnovano protivno odredbama člana 2. stav 3. Zakona o udruživanju građana, odbio tužiočev zahtjev za upis u registar udruženja građana.

Navedeni Zakon o carinskoj politici BiH stupio je na snagu dana 13. 11. 1997. godine a ne 13. 3. 1998. godine, (član 127. stav 1. tog zakona) i u članu 128. odredio da sa danom njegovog stupanja na snagu prestaju da važe odredbe svih carinskih zakona i podzakonskih akata na području BiH koje su u suprotnosti s.a tim zakonom, što znači da će se i nakon stupanja na snagu tog zakona na teritoriji Federacije BiH i dalje primjenjivati odredbe federalnih carinskih zakona i podzakonskih akata koje nisu u suprotnosti sa odredbama Zakona o carinskoj politici BiH, a neće samo one koje su u suprotnosti sa tim zakonom.

Odredbama člana 27. stav 1. tačka 15. Carinskog zakona ("Službeni novine Federacije BiH", br. 2/95, 9/96, 18/96 i 25/97) propisano je da su porodice poginulog branioca oslobođene od plaćanja carine na uvezene materijale 50 namijenjene, između ostalog, i za izgradnju ili popravak stambenog prostora, a identične odredbe sadrži i član 29. stav 1. tačka 13. navedenog Zakona o carinskoj politici BiH, što znači da navedene odredbe federalnog Carinskog zakona nisu u suprotnosti sa državnim carinskim zakonom i da se mogu i trebaju primijeniti. Suprotno utvrđenju upravnih organa, da je tužiteljica po navedenoj UCD uvezla samo stvari kućanstva, (u pogledu ovih stvari odredbe člana 27. stav 1. tačka 15.

Carinskog zakona jesu u suprotnosti sa odredbama člana 29. stav 1. tačka 13. Zakona o carinskoj politici BiH i zato se ne mogu primijeniti) ona u tužbi tvrdi da je, osim stvari kućanstva, uvezla i materijal namijenjen za popravak u ratu oštećene porodične stambene zgrade pod "materijalom" sud smatra i podne pločice, vrata i prozore), a što bi izgledalo vjerovatno s obzirom na spisak stvari koji je ona priložila uz zahtjev i UCD, čime je utvrđenje upravnih organa da su po navedenoj UCD uvezene samo stvari kućanstva, dovedeno u osnovanu sumnju. Zato se ukazuje za potrebno da se ove činjenice ponovno provjere i preispitaju, te nakon toga donese nova odluka o tužiteljičinom zahtjevu. Zbog toga je sud uvažio tužbu i, primjenom člana 38. stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2.

Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u dispozitivu ove presude.

U konkretnom slučaju tužilac je uvezao robu po UCD broj 1054 od 17. 3. 1998. godine, (tog dana je za njega nastala carinska obaveza) za koju je platio carinu i druge uvozne dažbine primjenom Zakona o carinskoj tarifi ("Službeni novine Federacije BiH", broj 2/95), iako je u to vrijeme već bio na snazi Zakon o carinskoj tarifi Bosne i Hercgovine ("Službeni glasnik BiH", broj 1/98), čiji je sastavni dio Carinska tarifa, (stupio na snagu 13. 3. 1998. g.) kojim su za pojedine tarifne brojeve određene carinske stope u većem procentu od onog koji je bio određen Carinskom tarifom, kao sastavnim dijelom navedenog federalnog Zakona o carinskoj tarifi, po kojoj je tužiocu bila obračunata i uplaćena carina, pa su upravni organi pravilno odlučili kada su tužiocu naložili plaćanje razlike carine primjenom Zakona o carinskoj tarifi BiH, kao zakona donešenog od države BiH za sprovođenje Zakona o carinskoj politici BiH i Carinske tarife tog zakona pa kako tužilac ne osporava pravilnost obračuna carine po tom zakonu, nego samo mogućnost njegove primjene, što sud smatra neosnovanim, to je njegov prigovor u tom pogledu sud odbio.

Tužitelj neosnovano smatra da se, kod primjene navedenih državnih zakona, nisu mogle primijeniti odredbe člana 249. stav 1. tačka 1. federalnog Carinskog zakona ("Službeni novine Federacije BiH", br. 2/95 do 25/97) jer da su stupanjem na snagu tog zakona prestale da važe. Ovo zbog toga što i nakon stupanja na snagu Zakona o carinskoj politici BiH, i dalje ostaju u primjeni odredbe dotadašnjih carinskih zakona i podzakonskih akata na području Bosne i Hercgovine, dakle i Federacije, koje nisu u suprotnosti sa navedenim zakonom sve dok entiteti ne donesu zakone o primjeni Zakona o carinskoj politici Bosne Hercegovine i doneseni zakoni ne stupe na snagu, kako to proizilazi iz odredaba člana 128. Zakona o carinskoj politici BiH.

Odredbe člana 249. stav 1. tačka 1. federalnog Carinskog zakona, koje regulišu pitanja naknadnog obračuna i naplate carine nisu u suprotnosti sa Zakonom o carinskoj politici BiH, jer odredbama ovog zakona navedena pitanja nisu riješena drugačije, pa su upravni organi mogli i morali primijeniti navedene odredbe federalnog Carinskog zakona.

Po tom ovlaštenju Vlada može donijeti o luku kojom određuje robu, grupu roba za koje se pri uvozu plaća posebna pristojba na uvezenu robu, visinu pristojbe i vrijeme za koje će se pristojba naplaćivati, ali samo radi ostvarivanja usklađenih odnosa u platnoj bilansi sa inostranstvom, kako je to propisano stavom 1. člana 1. navedenog zakona, a ne i iz. nekih drugih razloga.

To zakonsko ovlaštenje Vlada Federacije BiH je iskoristila donošenjem Odluke o plaćanju posebne pristojbe na robu uvezenu 1997. i 1998. godini (" Službeni novine Federacije BiH", br. 31/97 i 32,'.'.97 - ispravka), a takvo ovlaštenje nije imala-za donošenje, og[uke o određivan.i.!_ proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1998. godini plaća posebna pristojba i o visini te pristojbe (dalje: Odluka o određivanju proizvoda). Odluka o određivanju proizvoda donesena je na osnovu istog propisa kao i Odluka o plaćanju posebne pristojbe na robu uvezenu 1997. i 1998. godine, ali za donošenje prve Odluke Vlada Federacije BiH u citiranom propisu nije imala ovlaštenje jer je istu donijela isključivo radi zaštite domaće proizvodnje, mada je navela da je donosi i radi ostvarivanja uskfađenih odnosa u platnoj bilansi sa inostranstvom (tačka I Odluke).

Da ovaj razlog nije bio osnov za donošenje Odluke o određivanju proizvoda proizilazi iz odredaba tačke li ove odluke, prema kojima se sva sredstva ostvarena naplatom posebne 52 pristojbe na uvezene proizvode koriste samo za unapređivanje domaće proizvodnje prema Programu Vlade Federacije BiH, a ne i u druge svrhe. Stoga navođenje oba razloga za donošenje navedene odluke, obzirom da je onaj iz zakona nepostojeći, ne može biti valjan osnov za izvođenje zaključka da je Odluka o određivanju proizvoda donesena na osnovu zakonskog ovlaštenja. Kako za donošenje Odluke o određivanju.prnjzy.o'1a, za koje se pri njihovom uvozu u 1gg godini plaća posebna pristojba i o visini te pristojbe, Vlada Federacije nije imala zakonsko ovlaštenje, ta odluka.(1.§....

Qroizvodi pravno djejstlLQ..pa se upravni organi u svojim rješenjima nisu mogli pozivati na istu kao na pravni osnov za utvrđivanje obaveze tužitelja da plati posebnu pristojbu, na koji način su u svojim rješenjima pogrešno primijenili materijalno pravo. Pored toga, VJada Federacjje BiH nije bila nadležna da donosi ad[su kojom se štite aomaći proizvodi u odnosu na proizvode koji se uvoze u BiH, je to spada II damen pravne regulative.a.ministara BiH prema odredbama člana,; u..zakona o vanjskotrgovinskoj politici BiH ("Službeni glasnik BiH", broj.24lfil, na što se osnovano tužitelj poziva u tužbi ukazujući na nenadležnost organa za donošenje odluke na osnovu koje su ga upravni organi obavezali da naknadno plati posebnu pristojbu na uvezene proizvode.

Podzakonski propis donesen od nenadležnog organa kao i propis donesen bez ovlaštenja u zakonu ne može &roizvoditi pravno djejstvo, pa i da je Odluka o određivanju proizvoda donesena u skladu sa zakonskim ciljem i svrhom iz člana 1. stava 1. Zakona o posebnoj pristojbi na uvezenu robu, odnosno samo radi ostvarivanja usklađenih odnosa u platnoj bilansi sa inostranstvom, ni tada ne bi mogla proizvoditi pravno djejstvo obzirom daje donesena o niti poslužiti kao pravni osnov za obavezivanje tužioca na plaćanje posebne pristojbe.

br. 5/96 i 18/96), te tačkom I Odluke vlade Federacije BiH o plaćanju posebne pristojbe na robu uvezenu 1997. i 1998. godine ("Službene novine Federacije BiH", br. 31/97 i 32/97), pa je zbog toga neosnovan zahtjev tužioca za povrat uplaćene posebne pristojbe.

Tuženi je osporenim rješenjem prihvatio pravni stav prvostepenog rješenja i dopunio ga pozivajući se u obrazloženju tog rješenja na sopstveni akt broj D-49/2 od 10. 1. 1997. godine i obavjštenje Federalnog ministarstva finansija broj 06-482 -123/97 od 9. 1. 1997. godine da se do donošenja Odluke o plaćanju uvozne pristojbe na robu uvezenu u 1997. godini primjenjuje odluka iz 1996. godine, a obzirom na sve to i činjenicu da je obaveza plaćanja posebne pristojbe za robu uvezenu u 1997. godini i naknadno regulisana Odlukom o plaćanju posebne pristojbe za robu uvezenu 1997. i 1998. godine, smatra da je pravilnom primjenom zakona tužilac platio posebnu pristojbu i odbija njegovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja kao neosnovanu.

Osnovani su tužbeni navodi da su oba rješenja upravnih organa donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Odredbama člana 1. stav 1. i 2. kana _o_ poseb jQi na uvezenu robuLpropisana 'Je----s-afiio mogucnostaa se iz određenih razloga može uvesti posebna pristojba na robu koja se uvozi i ovlaštena Vlada Federacije da može donijeti odluku kojom će odrediti robu, odnosno grupe roba na koje se pri uvozu plaća posebna pristojba, visinu pristojbe i vremenski period za koji će se pristojba naplaći vati. To zakonsko ovlaštenje Vlada Federacije je iskoristila i donijela Odluku o laća_ri ju uvozne tarife _(Qoseb.o.e._Qri.sio.jQe) na robu uvezenu 1996. godine ("SNFederacije BiH", br. 5/96 i 18/96), čija važnost je prestala sa 31. 12. 1996. godine, kada je prema notornoj činjenici završena ta kalendarska godina.

Zato se odluka iz 1996. godine poslije navedenog datuma nije mogla primjenjivati bez obzira na obavještenje ministarstva finansija od 9. 1. 1997. godine da se ta odluka kao nevažeća primjenjuje i na uvezenu robu u 1997. godini sve do donošenja odgovarajuće odluke za tu godinu. Takvo obavještenje ministarstva finansija nema pravni karakter propisa koji bi obavezivao upravne organe, niti je navedeno ministarstvo imalo zakonsko ovlaštenje da takvu obavezu svojim aktom nametne carinskim organima, pa su oni bili dužni da postupaju po važeću im prop sima z9nemaruiući primljeno obavještenje ministarstva. Primje-i njujući pravno nevažeću odluku i pomenuto obavještenje pri utvrđivanju obaveze uplate posebne pristojbe na robu uvezenu u 1997. godini organi uprave su pogrešno primijenili materijalno pravo u odnosu na predmetnu upravnu stvar.

Ni Odluka o plaćanju posebne pristojbe na robu uvezenu 1997. i 1998. godine ("SNF BiH", br. 31/97 i 32/97) nije se mogla primijeniti u_ konkretnoj upravnoJ stvari. Ta odluka je stupila na pravnu snagu 31. 12. 1997. godine (tačka V odluke) i u odnosu na 1997. godinu njena pravna važnost je prestala istekom te kalendarske godine sa 31. 12. 1997. godine, nakon kojeg datuma je počev od 1. 1. 1998. godine nastupila pravna važnost odluke za 1998. godinu, nezavisno od činjenice što je iz razloga ekonomičnosti ili nekih drugih razloga (hitnosti) jednom odlukom obuhvaćen vremenski period iz dvije kalendarske godine. Kako je navedena odluka objavljena 30. 12. 1997. godine i stupila na snagu sljedećeg dana, ona se nije mogla ni faktički ni prallQQ_.ml_mijeniti na pravni odnos nastao po UCD datiranoj prije 31. 12. 1997. godine, faktičk112 razloga što tada za nju nisu mogli znati carinski organi a pravno što tada nije bila na snazi.

Pravna nemogućnost primjene navedene odluke na predmetni slučaj proizilazi iz odredaba člana 3. Zakona o posebnoj pristojbi, prema kojima se u pogledu obračunavanja, naplate i povrata posebne pristojbe primjenjuju odgovarajuće odredbe Carinskog zakona ("Službeni novine Federacije BiH", broj 2/95, 9/96, 18/96 i 25/97), a odredbama člana 19._ stav 1. tačka 1. i 22. stav 1. tačka 1. tog zakona je propisanoda obaveza plaćanja carine za robu koja se uvozi, unosi i prima, nastaje na dan kada pređe preko carinske linije (pa i za posebne pristojbu), a visina carine (pa i posebne pristojbe) za tu robu se utvrđuje u skladu sa propisima koji važe na dan kad se podnese carinska deklaracija. Prema tome, 73. carinski organi su bili dužni da prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva tužioca za povrat posebne pristojbe imaju u vidu da obaveza plaćanja posebne pirstojbe nastaje u momentu prelaska carinske linije i da se njena visina utvrđuje po važećim propisima na dan podnošenja carinske deklaracije, pa ako po tada važećim propisima za tužioca nije nastala obaveza niti utvrđena nJena visina da je od njega bez 12.ravnog ova n9pJać.eo a.. pristd1 ba I zavisno od tih okolnosti i iznosa plaćene pristojbe donesu zakonitu odluku po zahtjevu tužioca. (Presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U. 994/98 od 19. 1. 2000. godine i U. 800/98 od 19. 1. 2000. godine) Član 28.

Zakona o prijevozu u unutarnjem cestovnom prijevozu ZBOG OBUSTAVE OBAVLJANJA JAVNOG PRIJEVOZA NA FEDERALNOJ AUTOBUSKOJ LINIJI DUŽE OD PET DANA UZASTOPNO, NADLEŽNI ORGAN ZAKONOM NIJE OVLAŠTEN DA STAVI VAN SNAGE REGISTROVANI RED VOŽNJE PRIJEVOZNIKA, NEGO GA MOŽE SAMO BRISATI IZ REGISTRA NAKON ZAKONITO PROVEDENOG POSTUPKA. Iz obrazloženja: Osporenim rješenjem tuženog odlučena je da se stavlja van snage registrovani red vožnje tužioca na federalnoj autobuskoj liniji Breza - llijaš iz razloga što je na toj liniji obustavio prijevoz u 1998. godini duže od pet dana uzastopno. Odredbama člana 28. Zakona o prijevozu u unutarnjem cestovnom prometu ("Službene novine Federacije BiH", broj 23/98) propisano je da se iz tog razloga, a uz ispunjavanje ostalih uslova u tom članu, može brisati iz registra registrovani red vožnje prijevoznika, dok odredbama navedenog člana ili bilo kojeg drugog člana pomenutog zakona nije propisana mogućnost da se iz istog ili nekog drugog razloga, može stavljati van snage registrovani red vožnje.

Prema tome osnovani su tužbeni navodi da je osporeno rješenje doneseno uz pogrešnu primjenu materijalnog prava odnosno važećeg zakona. Obrazloženje osporenog rješenja ne sadrži ni razloge o svim odlučnim činjenicama za pravilnu primjenu odredaba člana 28. Zakona o 74. prijevozu u unutarnjem cestovnom prometu. Za brisanje reda vožnje iz registra prema odredbama citiranog člana bilo je potrebno, pored utvrđene činjenice da je prijevoznik obustavio obavljanje javnog prijevoza osoba u linijskom cestovnom prometu duže od pet dana uzastopno provesti postupak i utvrditi da li ima zainteresovanih prijevoznika koji ispunjavaju uslove za održavanje linijskog cestovnog prometa, pa ako ima, na njih preregistro vati red vožnje (stav 1. i 2.), a ukoliko zainteresovani prijevoznik ne ispunjava uslove za održavanje reda vožnje i nema zainteresovanog prijevoznika za predmetni red vožnje, onda se isti briše iz registra (stav 3.).

O prednjim odlučnim činjenicama obrazloženje osporenog rješenja nema razloga, a prema stanju u spisu tuženi nije proveo postupak niti iste utvrđivao, pa je osporeno rješenje doneseno uz povredu odredaba članova 133. stav 1. i 207. stav 2. Zakona o upravnom postupku, koje su mogle biti od uticaja na zakonito rješenje stvari.

Iz ove zakonske odredbe slijedi da se ne može istovremeno koristiti i pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje po navedenom zakonu i pravo na invalidsku penziju po osnovu ranjavanja ili bolesti i druga novčana primanja po propisima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, te da korisniku koji ispunjava uslove za ta prava, pripada pravo da izabere koje će od navedenih prava koristiti.

U postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, utvrđeno je da je tužiocu rješenjem tužene broj UP -I -02/1 -589 - 835/96 od 6. 5. 1996. godine priznato pravo 75. na lično izuzetno materijalno obezbjeđenje, te da je on, osim toga, ispunjavao uslove i za priznavanje prava na invalidsku penziju, koju je i ostvario rješenjem Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje BiH - direktora Filijale u Tuzli broj 0001109332802, broj predmeta 1820-0845/96 -1, od 24.6.1996. godine, pa mu je osporenim rješenjem utvrđen prestanak prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje sa danom 1. 1. 1996. godine (isplata invalidske penzije po navedenom rješenju teče od 15. 2. 1996. godine). Sud nalazi da je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužioca, jer mu nije omogućeno da sam izvrši izbor i da se opredijeli koje će od navedena dva prava koristiti tj. da li pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje (u tužbi tvrdi da želi koristiti to pravo, jer je za njega povoljnije) ili pravo na invalidsku penziju (za koje tvrdi da je za njega nepovoljnije), iako su tuženu odedbe člana 8. stav 2.

Zakona o izuzetnom ' materijalnom obezbjeđenju obavezivale da tako postupi i omogući tužiocu da izvrši izbor, a ne da sama o tome odlučuje, a ovo i bez obzira što je tužilac ne samo ispunio uslove za priznavanje prava na invalidsku penziju, nego juje i ostvario.

broj 11/98), odbijajući kao dokaz vlasništva potvrdu o kupoprodaji predmetne garaže, koju je tužilac priložio uz zahtjev za njena vraćanje u posjed.

Ovakva odluka upravnih organa zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava - odredaba člana 11. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, koje su pogrešno protumačili, a zbog čega nisu utvrđivali sve činjenice koje su bitne za pravilnu primjenu tih zakonskih odredaba, na šta se u tužbi opravdano ukazuje. Navedenim zakon- s kim odredbama propisano je da se uz zahtjev za vraćanje u posjed nekretnina u svojini građana, koje su proglašene privremeno napuštenim ili koje su date na privremeno korišćenje, moraju priložiti dokazi kojim podnosilac zahtjeva raspolaže, a koji ukazuju na činjenicu da je on vlasnik nekretnine čije vraćanje u posjed traži.

Iz ovih zakonskih odredaba slijedi da, kada se radi o zahtjevu za vraćanje u posjed nekretnina u svojini građana u smislu navedenog zakona, uz zahtjev se mogu priložiti svi raspoloživi dokazi iz kojih bi upravni organ koji o tome odlučuje, mogao utvrditi da je podnosilac zahtjeva vlasnik nekretnine, čije vraćanje u posjed traži, a ne samo i isključivo oni koje propisuje Zakon o prometu nepokretnosti kao valjan pravni osnov za prenos prava svojine na nepokretnosti, odnosno Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službeni novine Federacije BiH", broj 6/98) kao način sticanja prava vlasništva na nekretninama pravnim poslom (član 38. tog Zakona). Pogrešan je, stoga, stav upravnih organa izražen u njihovim rješenjima, da pravo tražiti vraćanje u posjed nekretnina koje su 76. proglašene privremeno napuštenim pripada samo onom podnosiocu zahtjeva koji u dokaz svog vlasništva uz zahtjev priloži zemljišnoknjižni izvadak ili pismeni ugovor o kupoprodaji na kojem su potpisi ugovornih strana ovjereni kod nadležnog suda, jer je takav stav suprotan navedenim odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, pa je stoga pogrešna i nezakonita odluka upravnih organa kojom su odbacili tužiočev zahtjev za vraćanje u posjed predmetne garaže zbog toga što on uz zahtjev nije priložio takve dokaze (prema članu 3.

Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana - "Službeni list RBiH", broj 11/93 i 13/94, kojim je definisan pojam privremeno napuštenih nekretnina u svojini građana, garaže se nisu ni smatrale privremeno napuštenim nekretnina ma pa se nisu ni mogle staviti pod upravu općina niti privremeno dodijeliti na korišćenje, a ipakje to učinjeno).

osim za jedan mjesec unazad u odnosu na dan povratka u ranije prebivalište, kako je to propisano navedenom odlukom, radi čega su je svojim rješenjima odbili sa zahtjevom za isplatu penzije za period od 1.4.1996. godine do dana donošenja prvostepenog rješenja 20.3.1998. godine.

Iz ove odluke vidi se daje donesena na osnovu člana 80. Statuta tuženog fonda ("Službeni list SRBiH", broj 25/91), dok je u datom obrazloženju prvostepenog rješenja, 56 koje je prihvatio i tuženi u svom osporenom rješenju, navedeno da se citirana odluka zasniva na odredbi člana 7. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list RBiH", br. 16/92, 8/93 i 13/94). Odredbe člana 7. citiranog zakona upravni organi su pogrešno protumačili jer tim odredbama nije Savjetu fonda tuženog dato ovlaštenje da donosi odluke kao opšte akte kojima će regulisati uslove za prestanak stečenih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, nego samo regulisana nadležnost stručne službe Fonda RBiH sa organizacionim jedinicama za jednu ili više opština, za vršenje poslova iz penzijskog i invalidskog osiguranja s tim što organizacione jedinice mogu rješavati o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja i vršiti isplatu penzija za korisnike penzija koji imaju prebivalište odnosno boravište na njihovom području (svakako u skladu sa zakonom), ali samo uz prethodnu saglasnost Savjeta Fonda, odnosno direktora Fonda.

Ako takve saglasnosti nemaju organizacione jedinice ne mogu obavljati navedene poslove nego će za obavljanje istih biti nadležna stručna služba Fonda RBiH. Prema tome, Savjet fonda tuženog nije imao zakonsko ovlaštenje u citiranom članu za donošenje odluke broj SF - 17/97 od 10. 7. 1997. godine, kako to pogrešno smatraju upravni organi. Ovlaštenja Savjeta fonda tuženog propisana su odredbama člana 114. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SRBiH", br. 38/90, 22/91 i "Službeni list RBiH", broj 24/92) i odredbama člana 80. Statuta tuženog fonda ("Službeni list SRBiH", broj 25/91, koji je donesen na osnovu tog zakona, ali nijednom od tih odredaba nije dato ovlaštenje Savjetu fonda da može donositi odluku kao opšti akt kojim reguliše prestanak stečenih prava osiguranika iz penzijskog i invalidskog osiguranja.

Odluka Savjeta fonda tuženog broj SF -17/97 od 10. 7. 1997. godine nije ni objavljena u republičkom ili federalnom glasilu BiH, pa se obzirom na odredbe člana 95. stav 2. alineja 1. Statuta tuženog, ni iz tog formalno pravnog razloga ne. može smatrati opštim aktom kojim se propisuju prava i obaveze za neodređen broj lica na koja se odnosi takav akt, nego samo internim aktom tuženog koji se ne smatra propisom. Stoga su osporena rješenja organa donesena uz povredu materijalnog propisa koja se sastoji u tome da su pri rješavanju predmetne upravne stvari primijenili materijalni propis koji nema to svojstvo i koji se kao takav nije mogao primijeniti, a propustili da primijene zakone koji su se u ovom predmetu morali primjeniti.

O ograničenju korištenja stečenih prava tužiteljice iz penzijskog i invalidskog osiguranja i njihovom prestanku (kao i o njihovom sticanju).I, u: Kavoi orga i su morali odlučiti na osnovu odredaba preuzetog Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službeni list SFRJ", br. 23/82 do 44/90) i republičkog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Zakon o osnovnim pravima iz PIO u glavni VII Ostvarivanje i korištenje prava (čl. 75. do 90.). propisuje uslove za sticanje, korištenje, ograničavanje i prestanak stečenih prava izričito određujući da se korištenje stečenih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja može ograničiti samo na način i po postupku koji je utvrđen zakonom, a prestanak istih može uslijediti samo u slučajevima i pod uslovima koji su utvrđeni zakonom (izmijenjeni član 85. stav 1. i 3.), što znači da se stečena prava korisnika penzije mogu ograničiti ili pak i prestati samo na osnovu zakona a ne i podzakonskih akata.

To isto proizilazi i iz odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom, koji u članu 68.. propisuje da se prava iz penzijskog finvalidskog osiguranja ostvaruju u skladu sa Zakonom o osnovnim pravima i tim zakonom, a u glavi VI - Korištenje i prestanak prava, reguliše način korištenja stečenih prava (koja se ostvaruju po odredbama čl. BB. do 75..) i njihovog prestanka (čl. 76. do 88.), što kada se dovede u vezu sa odredbama Zakona o osnovnim pravima rezultira zaključkom da ograničenje u korištenju stečenih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja i njihov prestanak može uslijediti samo na osnovu zakona. Kako u osporenom i prvostepenom rješenju nije primijenjeno materijalno pravo koje se moralo primijeniti, tuženi i prvostepeni organ su propustili da utvrde odlučne činjenice za pravilnu primjenu zakona u predmetnoj upravnoj stvari i da o tim činjenicama daju razloge u obrazloženju osporenog i prvostepenog rješenja.

Oni su donoseći svoja rješenja pošli od činjenice da je tužiteljica boravila određeni vremenski period van područja fonda tuženog, nisu utvrđivali odlučnu činjenicu da li je odjavila svoje prebivalište ili boravište na njegovom području ili propustila da to učini zbog neposredne ratne opasnosti, ratnog stanja ili iz drugih razloga, a prijavila se na područje drugog fonda za PIO i realizovalasvoja stečena prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. U tom slučaju tužiteljica ne bi imala pravo da kod tuženog realizuje svoja stečena prava po principu da se stečena prava ne mogu istovremeno koristiti kod dva fonda jer se to protivi usvojenom načelu zabrane zloupotrebe korištenja stvarnih i obligacionih prava u našem pravnom sistemu.

U svim ostalim slučajevima za rješenje konkretne upravne stvari koja se pojavi u postupku rješavanja, odlučne su one činjenice na osnovu kojih upravni organi nalaze da po određenoj zakonskoj odredbi treba ograničiti stečeno pravo penzionera ili utvrditi da mu je stečeno pravo prestalo, pa su organi uprave dužni te činjenice utvrditi u postupku koji je propisan Zakonom o upravnom postupku (član 68. stav 1. Zakona o PIO) i o njima dati valjane razloge u obrazloženjima svojih rješenja. Ako takvih činjenica nema ili nema zakonskih odredaba o ograničavanju ili prestanku stečenih prava penzionera, onda ostaje jedini mogući zaključak da im treba omogućiti realizaciju stečenih prava. Iz prednjeg se vidi da su upravni organi donoseći svoja rješenja povrijedili i pravila upravnog postupka po pitanju utvrđivanja činjeničnog stanja koje nije pravilno i potpuno utvrđeno.

a ne primjenom odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SRBiH", br. 38/90, 22/91 i "Službeni list RBiH", broj 24/92) koji je bio na snazi od 18.12.1990. do 31. 7. 1998. godine, kako to pogrešno smatra 78. punomoćnik tužiteljice.

Odredbe člana 62. stav 1. tačka 3. i stav 2. Zakona o PIO ("Službeni novine FBiH", broj 29/98) oba upravna organa su citirala u obrazloženjima svojih rješenja i pravilno primijenila na predmetnu upravnu stvar, kada su utvrdivši da tužiteljica nije navršila 45 godina života u momentu prestanka prava na porodičnu penziju za dijeteapril 1997. godine odbili njen zahtjev obzirom da u toku trajanja tog prava nije imala zakonom propisani broj godina, a pored toga je bila i u radnom odnosu sve do 31.5.1999. godine. To što su se upravni organi očigledno pogrešno pozvali na član 62. stav 3. pomenutog zakona umjesto na član 62. stav 1. tačka 3. i stav 2. istog zakona, čije odredbe su citirali, ne predstavlja pogrešnu primjenu odedaba materijalnog zakona, niti povredu odredaba upravnog postupka, pa ne može ni uticati na pravilnost i zakonitost osporenog i prvostepenog rješenja.

kako je to propisano odredbama člana 71. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SRBiH", br. 38/90, 22/91 i "R BiH", broj 24/92) u postupku uređenom opštim aktom tuženog - statutom.

Objektivnost tako utvrđenih odlučnih činjenica da tužilac sa preostalom radnom sposobnošču može sa punim radnim vremenom obavljati poslove koji ne zahtijevaju dizanje i nošenje težeg tereta, te rad u nepovoljnom položaju kičme, ni po ocjeni ovog suda nije dovedena u pitanje zbog činjenice da je njemački nosilac osiguranja utvrdio da kod njega postoji gibitak radne sposobnosti po propisima inostranog nosioca osiguranja. Obje ljekarske komisije imale su na uvid cjelokupnu medicinsku dokumentaciju o bolest ima tužioca i njegovom liječenju, pa i onu na koju se tužilac poziva (priložena spisu), te su ovlaštene da svoj nalaz, ocjenu i mišljenje daju slobodno i u skladu sa načelima medicinske nauke poštujući pravila postupka, pri čemu nisu vezane ocjenom i mišljenjem inostrane ljekarske komisije.

Pored toga, drugostepena ljekarska komisija kao kolektivno tijelo, predstavlja najviši stručni organ za davanje 79. nalaza i mišljenja po pitanju radne sposobnosti u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja u našoj zemlji, pa se objektivnost njenog nalaza i mišljenja ne bi mogla dovesti u sumnju nalazom i mišljenjem sudskog vještaka medicinske struke kao pojedinca bez obzira na njegov stepen stručnosti, kako to neosnovano smatra podnosilac zahtjeva. Stoga je prvostepeni sud pobijanu presudu donio na osnovu prvilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kako je to naprijed izložena, te pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da su upravni organi postupili u skladu sa zakonom, kada su primjenom odredaba čl. 33. i 37. preuzetog Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službeni list SFRJ", br. 23/82 do 44/90) odlučili da tužiocu kao radniku sa preostalom radnom sposobnošću priznaju raspoređivanje odnosno zapošljavanje na odgovarajućim poslovima uz navedena ograničenja.

Primjenjujući ovakav stav tuženi se pozvao na odredbe člana 82. stav 1. i 5. Zakona o PIO ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/98) koji je stupio na snagu 31. 7. 1998. godine i koji se prema odredbama člana 143. mogao primijeniti samo ako je povoljniji za tužioca, obzirom daje podnio zahtjev prije njegovog stupanja na snagu (24. 7. 1998.), a u suprotnom zakon koji je ranije bio na snazi.

Odredbama člana 57. Statuta tuženog ("Službeni list SRBiH", broj 25/91) koji je donesen na osnovu ranije važećeg Zakona o PIO propisano je, da se rješenja o pravima iz PIO donose na osnovu podataka registrovanih u matičnoj evidenciji i dokaza o činjenicama koje se ne registruju u matičnoj evidenciji, dok sam zakon nema bližih propisa o tome. Novi Zakon o PIO polazi od istih odredaba ali u članu 142. propisuje da će se penzijski staž ako o njemu nema podataka registrovanih u matičnoj evidenciji utvrditi na osnovu dokumentacije koju nabraja (radna knjižica, pravosnažno rješenje o penzijskom stažu, rješenje o prijemu u radni odnos i dr.) i drugih odgovarajućih dokumenata. Prema tome, penzijski staž se i po ranijem i po sada važećem Zakonu o PIO mogao utvrđivati u slučaju nedostatka podataka u matičnoj evidenciji na osnovu svakog dokumenta - isprave koji može poslužiti kao valjan dokaz o njegovom postojanju.

Između tuženog i Zavoda MIO Mostar zaključen je Sporazum o ostvarivanju prava iz PIO u FBiH u junu 1999. godine pod brojem 01- 183/99 (objavljen u "Službeni novinama Federacije BiH", broj 39/99) koji je stupio na snagu i primjenjuje se od dana potpisivanja (član 14.), a koji između ostalog propisuje da se staž osiguranja ostvaren kod oba nosioca osiguranja priznaje pod istim uslovima, pa kako je tuženi potpisnik tog sporazuma koji ima karakter ugovora (član 82. stav 4. novog Zakona o PIO) bio je u obavezi da poštuje njegove odredbe bez obzira na datum podnošenja zahtjeva tužioca i na osnovu podataka u spisu (u spisu postoje dokazi o stažu osiguranja tužioca i plaćenim doprinosima u vremenskom trajanju dužem od 80. 20 godina kod oba nosioca osiguranja, a tužilac ih prilaže i uz tužbu) ili pak dopunom postupka u smislu člana 239. stav 1.

Zakona o upravnom postupku, utvrdi sve pravno relevantne činjenice za donošenje zakonitog rješenja po njegovom zahtjevu i otkloni sve naprijed izložene nedostatke prvostepenog rješenja, pa kako nije postupio na taj način i osporeno rješenje sadrži iste povrede odredaba upravnog postupka i doneseno je uz pogrešnu primjenu materijalnog prava kao i prvostepeno rješenje. Zato je ovaj sud tužbu uvažio i primjenom člana 38. stav 3. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u dispozitivu. /Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U. 2011/99 od 13. 1. 1999. godine) Članovi 98., 108. stav 2. i 112. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Član 241. stav 2. Zakona o upravnom postupku NOSILAC PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA PRI RJEŠAVANJU O PRAVU OSIGURANIKA PO OSNOVU INVALIDNOSTI U DRUGOM STEPENU NIJE NI DJELIMIČNO OGRANIČEN NAČELOM ZABRANE IZMJENE PRVOSTEPENOG RJEŠENJA NA ŠTETU ŽALIOCA - OSIGURANIKA (REFORMATIO IN PEIUS).

Iz obrazloženja: Kako prema navedenom nalazu, ocjeni i mišljenju stručnog organa u drugom stepenu za ocjenu radne sposobnosti kod tužiteljice ne postoji invalidnost u smislu odredbe člana 22. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (" Službeni novine Federacije BiH", broj 29/98), to je tuženi organ pravilno utvrdio da tužiteljica ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava po osnovu invalidnosti, te pravilno odlučio da tužiteljici prestaju prava priznta prvostepenim rješenjem. Pri tome se tuženi pravilno pozvao na odredbu člana 108. stav 2. navedenog zakon prema kojoj prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prestaju ako je naknadno utvrdio da nisu ispunjeni uslovi za sticanje tih prava, a ta prava prestaju prema stavu 3. ovog člana, prvog dana narednog mjeseca od dana donošenja rješenja o prestanku prava.

Neosnovani su navodi tužbe daje osporeno rješenje nezakonito, jer da se nije moglo donijeti na štetu tužiteljice, pošto se u konkretnoj upravnoj stvari primjenjuje postupak propisan u Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju (čl. 98, 108. i 112.), a ne odredbe Zakona o upravnom postupku - član 241. stav 2, kojima nije dopušteno drugostepenom organu da povodom žalbe mijenja prvostepeno rješenje na štetu žalioca 60 osim iz razloga propisanih u čl. 260, 263. i 264. tog zakona, jer se radi o specijalnom zakonu (lex specialis) u odnosu na Zakon o upravnom postupku. U vrijeme davanja nalaza, ocjene i mišljenja stručnog organa vještačenja u prvom stepenu i u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja kod tužiteljice su bile posljedice zračenja, a kako tužiteljica ne radi od 1996. godine na rentgen aparatu, pa sve do dana davanja nalaza, ocjene i mišljenja stručnog organa vještačenja u drugom stepenu te posljedice su nestale jer u tom vremenu nije bila izložena jonizirajućem zračenju.

Dakle, kod tužiteljice je utvrđeno naknadno da invalidnost ne postoji, jer su posljedice zračenja nestale, pa je tuženi organ pravilno u osporenom rješenju utvrdio prestanak prava iz invalidskog osiguranja koja su joj priznata prvostepenim rješenjem u skladu sa odredbama člana 108. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Iz izloženog se vidi da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, pa je stoga tužbu kao neosnovanu valjalo odbiti na osnovu člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima. /Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U. 1632/99 od 8. 12. 1999. godine) 81. Član 156. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ZAKONOM NIJE DOZVOLJENA INVERZIJA PRAVNOG PRAVILA DA _?PECIJALNI ZAKON DEROGIRA - UKIDA OPŠTI ZAKON, TE SE SAGLASNO TOME ODREDBE ČLANA 156.

STA:_ 1. FEDERALNOG ZAKONA O PENZIJSKOM I INVALIDSKOM OSIGURANJU MORAJU TUMAČITI TAKO DA SA DANOM NJEGOVOG STUPANJA NA SNAGU _3. 7. 1_998. GODINE NA TERITORIJI FEDERACIJE PRESTAJE PRIMJENA DO TADA VAŽEĆIH OPŠTIH REPUBLIČKIH ZAKONA. ZAKONA O OSNOVNIM PRAVIMA IZ PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGUR NJA I ZAKONA O PENZIJSKOM I INVALIDSKOM OSIGURANJU, LI NE I __PRIMJENA REPUBLIČKIH I FEDERALNIH SPECIJALNIH ZAKONA KOJI NA DRUGAČIJI NAČIN REGULIŠU PRAVA IZ PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA U ODNOSU NA POMENUTE OPŠTE ZAKONE. Iz obrazloženja: Rješenjima prvostepenog i drugostepenog upravnog organa zahtjev tužioca za ostvarivanje prava na starosnu penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ("Službeni list SFRJ", br. 7/5: 7 4/87 i 20/89), koji je preuzet kao republički zakon konačno je odbijen kao neosnovan, uz obrazloženje oba upravna organa da je tužilac takav zahtjev podnio 12. 10. 1998. godine, odnosno poslije stupanja na snagu federalnog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranJu ("Službene novine FBiH, " broj 29/98 -stupio na snagu 31. 07. 1998. godine) koji je odredbama člana 156. stav 1. propisao da sa danom njegovog stupanja na snagu prestaju da se primjenjuju na teritoriji Federacije propisi o penzijskom i invalidskom osIguranJu koji su se primjenjivali do dana nJegovog stupanJa a snagu (31. 07. 1998. g_.), ako IstIm niJe drugačije uređeno.

Obzirom na ovakve zakonske odredbe oba upravna organa smatraju da je Zakon o PIO vojnih osiguranika prestao da važi sa 31. 07. 1998. godine i da se ne može primijeniti na podnesene zahtjeve za priznanje prava poslije tog datuma, jer su vojni osiguranici po federalnom zakonu IzJednacenI sa ostalim osiguranicima i pravo na starosnu penziju ostvaruju u smislu čl. 30. -36. Zakona o PIO ("Službeni novine Federacije BiH", broJ 29/98) pod istim uslovima kao _i ostali osiguranici, zbog čega prvostepeni organ zahtjev tužioca podnesen poslije navedeno g datuma svojim rješenjem odbija kao neosnovan, a tuženi organ iz istih razloga svojim rješenjem njegovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja. Sud nalazi da su ovakve odluke upravnih organa zasnovane na pogrešn?m tumačenju i primjeni materijalnog prava, što Je imalo za posljedicu da upravni organi nis utvrđ1valI odlučne činjenice za pravilno rješenje predmeta spora.

Oba upravna organa pravilno su citirali odredbe člana 156. stav 1. federalnog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, ali su iz istih izveli pogrešnim tumačenjem pravni zaključak da je sa danom stupanja na snagu tog zakona 31. 07. 1998. godine prestao da važi Zakon o PIO vojnih osiguranika 1 da su poslije tog datuma voJni osIguranicI po pitanju sticanja prava na starosnu penziju izjednačeni sa ostalim osiguranicima. Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prije stupanja na snagu federalnog Zakona o PIO, na teritoriji Federacije bila su regulisana i ostvarivala su se na osnovu Zakona o osnovnim pravima iz PIO ("Službeni list SFRJ", br. 23/82 do 44/90), koji je preuzet kao republički zakon, i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SRBiH", br. 38/90, 22/91 i "Službeni list RBiH", broj 24/92), kao opštih zakona, te drugih zakona i propisa koji regulišu na drugačiji način sticanje i ostvarivanje prava iz pojedinih oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja u odnosu na opšte zakone i koji u odnosu na njih imaju karakter specijalnih zakona odnosno propisa, a među koje spada i preuzeti republički Zakon o PIO vojnih osiguranika.

Primjena ranijih republičkih zakona, preuzetih republičkih zakona i zakona HR - HB i drugih propisa na teritoriji Federacije omogućena je ustavnim pravilom iz člana IX. 5. (1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 1/94 i 13/97) o vremenskom i prostornom važenju ranijih zakona i drugih propisa, koji su bili na snazi na dan stupanja na snagu tog Ustava 30. 03. 1994. godine. a prema kojem se raniji zakoni i propisi (SRBiH, RBiH i HR HB) mogu primjenjivati i poslije stupanja na snagu Ustava ukoliko nisu u suprotnosti sa njim na odnose koji nisu regulisani zakonima i propisima Federacije, sve dok nadležni organi vlasti ne odluče drugačije, odnosno sve do donošenja federalnih zakona i propisa, njihovog stupanja na snagu i početka primjene.

Odnos opšteg zakona i specijalnog zakona (lex specialis), kako u pravnom sistemu koji je postajao prije uspostave Federacije tako i u uspostavljenom pravnom sistemu Federacije, mora se prosuđivati prema opšteprihvaćenom pravnom načelu da specijalni zakon derogira (ukida, stavlja van snage) opšti zakon. Inverzija ovog pravnog načela nije moguća izuzev u slučaju ako bi isto zakonodavno tijelo bilo donosilac oba zakona (opšteg i specijalnog) i u opštem zakonu decidno propisalo da isključuje primjenu određenog specijalnog zakona ili pojedinih njegovih članova kojima se na drugačiji način regulišu predmetni pravni odnosi, a što ustvari ne bi predstavljalo inverziju pomenutog pravnog načela nego izmjenu konkretnog specijalnog zakona ili nekih njegovih odredbi.

Kako je u odredbama člana 156. stav 1 federalnog Zakona o PIO samo uopšteno navedeno da se sa danom njegovog stupanja na snagu na teritoriji Federacije prestaju primjenjivati propisi o penzijskom i invalidskom osiguranju koji su se do tada primjenjivali, ako istim zakonom nije drugačije uređeno, u skladu sa naprijed izloženim pravnim odnosom opšteg i specijalnog zakona, pravilnim tumačenjem citiranih zakonskih odredaba može se jedino zaključiti daje sa 31.07.1998. godine kada je stupio na snagu navedeni federalni zakon prestala primjena samo opštih zakona koji su regulisali sticanje, ostvarivanje i prestanak prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja na teritoriji Federacije, a to su (preuzeti) republički Zakon o osnovnim pravima iz PIO i republički Zakon o PIO, ali ne i primjena specijalnih zakona (republičkih i federalnih) koji na drugačiji način regulišu istu pravnu materiju za pojedine osiguranike.

Obzirom na to stupanjem na snagu federalnog Zakona o PIO nije prestala primjena (sada) republičkog Zakona o PIO vojnih osiguranika kao specijalnog zakona, pa ni drugih republičkih ili federalnih specijalnih zakona iz oblasti penzijsko-invalidskog osiguranja (kao napr. član 58. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH "Službeni novine Federacije BiH", br. 1/96 i 19/98, član 219. Zakona o odbrani FBiH "Službeni novine Federacije BiH", broj 15/96) sve dok se odgovarajućim zakonom ne regulišu prava osiguranika koja su predmet specijalnih zakona i propisa. Potvrdu ispravnosti ovakvog 82. pravnog tumačenja sud nalazi i u odredbi člana 1. Uredbe Vlade FBiH o povoljnijim uslovima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije BiH, kojom se privremeno uređuje pravo vojnih osiguranika na starosnu penziju do donošenja odgovarajućeg zakona, pri čemu se imaju u vidu profesionalna vojna lica (član 2.

Uredbe) odnosno vojni osiguranici iz člana 8. tačka 2. federalnog Zakona o PIO, a iz čega proizilazi da prava tih osiguranika nisu regulisana ovim federalnim zakonom nego da ih treba regulisati odgovarajućim zakonom koji će imati karakter specijalnog zakona u odnosu na federalni ZakonoPIO. Kako se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču i dospijevaju sa danom ispunjenja uslova propisanih zakonom, a od datuma podnošenja zahtjeva zavisi samo od kada se može podnosiocu zahtjeva priznati pravo na isplatu penzije, osnovani su tužbeni navodi tužioca da bi mu pripadalo pravo na starosnu penziju kao aktivnom vojnom licu (prema stanju u spisu kao poručniku) sa danom razrješenja vojne službe (prema stanju u spisu 1. ili 15. 03. 1998. godine), po Zakonu o PIO vojnih osiguranika ako je sa danom razrješenja i prestanka svojstva vojnog osiguranika ispunjavao uslove za priznanje prava po tom zakonu, što upravni organi zbog pogrešne primjene zakona, iz svih naprijed iznesenih razloga, nisu utvrđivali.

Zato je ovaj sud tužbu uvažio i primjenom člana 38. stav 3. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u dispozitivu, kako bi upravni organi u nastavku postupka donijeli zakonitu odluku o zahtjevu tužioca nakon što postupe u skladu sa primjedbama ovog suda.

Ovakva odluka upravnih organa je pravilna i zakonita, jer se zasniva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Tužilac u tužbi insistira na tome da se utvrdi da je povreda, koju je pretrpio 1981. godine uticala na gubitak njegove radne sposobnosti sa 80% (kako mu je priznat procenat kod utvrđenja tjelesnog oštećenja od 28. 5. 1983. godine kao rezultat povrede). Međutim, to bi, ne samo bilo u suprotnosti sa navedenim nalazima, ocjenama i mišljenjima oba stručna organa vještačenja, nego je to za tužioca i nebitno, pošto je kod njega utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti (100%) i zbog toga mu priznato pravo na invalidsku penziju, te s obzirom da njegova povreda iz 1981. godine nije povreda na radu, nego van rada (to je utvrđeno i presudom Višeg suda u Tuzli broj U. 35/87 od 14. 12. 1987. godine, koja se nalazi u spisima upravnog predmeta), pa okolnost da li je ta 83. povreda van rada uticala na njegov gubitak radne sposobnosti za 50%, koliko su upravni organi u ovom postupku utvrdili prema sadašnjem tužiočevom zdravstvenom stanju, ili sa većim procentom, a procenat bolesti eventualno bio manji, ne predstavlja razlog da bi se tužiocu zbog toga mogao priznati veći obim prava nego što muje priznat ili mu priznati i neko drugo ili drugačije pravo od onog koje mu je priznato u skladu sa odredbama člana 41. stav 2. naprijed pomenutog zakona, koje su se u ovom slučaju jedino i mogle primijeniti, budući da se ne radi o povredi na radu.

Oba organa uprave u svojim rješenjima nisu tužitelju u penzijski staž uračunali vrijeme provedeno u civilnoj zaštiti kao poseban staž u jednostrukom trajanju.

U obrazloženju osporenog rješenja tuženi je naveo daje prvostepeni organ pravilno postupio kada tužitelju u ukupan penzijski staž nije uračunao vrijeme koje je proveo u civilnoj zaštiti, jer da se prema važećim zakonskim propisima ne uzima u obzir vrijeme provedeno u civilnoj zaštiti kod utvrđivanja penzijskog staža. Međutim, navedeni pravni stav organa uprave da se vrijeme provedeno u civilnoj zaštiti ne može priznati u penzijski staž, nije pravilan. Odredbom člana 219. stav 2. Zakona o odbrani FBiH ("Službeni novine Federacije BiH", broj 15/96) propisano je da za vrijeme ratnog stanja (20. 6. 1992. do 22. 12. 1995. godine) osobama koje su bile nezaposlene, a mobilizirane su u civilnu zaštitu, vrijeme provedeno u civilnoj zaštiti, uračunava se u poseban staž u jednostrukom trajanju.

Dakle, vrijeme provedeno u civilnoj zaštiti uračunava se u poseban staž u jednostrukom trajanju ako je osoba u momentu mobilizacije bila nezaposlena. Odredbom člana 135. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni novine Federacije BiH", broj 29/98) je propisano da lica koja nemaju svojstvo osiguranika po ovom zakonu, ali su to svojstvo imala po propisima koji su se primjenjivali do dana stupanja na snagu ovog zakona, mogu ostvariti pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja, pod uslovima utvrđenim ovim zakonom, dok je odredbom člana 156. stav 1. istog zakona propisano da se sa danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju primjenjivati na teritoriji Federacije propisi o penzijskom i invalidskom osiguranju koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno.

Iz navedenih zakonskih odredbi proizilazi da lica koja su imala svojstvo osiguranika po ranijim propisima, koji su se primjenjivali prije stupanja na snagu federalnog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni novine Federacije BiH", broj 29/98), mogu ostvariti prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pod uslovima propisanim ovim zakonom, te kako novim zakonom nije propisano da se u poseban staž uračunava vrijeme provedeno u civilnoj zaštiti i radnoj obavezi, da se mogu primjenjivati propisi o penzijskom i invalidskom osiguranju koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona. Odredbom člana 85. tačka 2. preuzetog Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja propisano je da penzijski 84. staž obuhvata i periode posebnog staža.

Prema tome u penzijski staž se može priznati i period posebnog staža iz odbrambeno-oslobodilačkog rata (20. 6. 1992. do 22. 12. 1995. godine) osobama za koje se utvrdi da ispunjavaju zakonske uslove iz odredaba i sada važećeg Zakona o odbrani Federacije BiH (član 219. stav 2.) kao specijalnog zakona u odnosu na federalni Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju. Stoga su organi uprave pogriješili što sa aspekta svih navedenih zakonskih odredbi nisu ocijenili da li tužitelj ispunjava ili ne ispunjava uslove da mu se vrijeme provedeno u civilnoj zaštiti (prema uvjerenju u spisu) prizna kao poseban staž i uračuna u ukupan penzijski staž, pa tek nakon toga odluče i da li je tužitelj stekao uslove za ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu penziju.

Drugostepeni organ je prihvatio prvostepeno rješenje kao pravilno i zakonito, te stoga žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu. Tužitelj je u žalbi protiv prvostepenog rješenja naveo da je rješenje nezakonito jer činjenično stanje nije pravilno utvrđeno pošto mu prvostepeni organ nije uračunao u penzijski staž vrijeme provedeno na radu kao pripadnik jedinice radne obaveze formirane od Izvršnog odbora SOZ. u vremenu od 11. 5. 1994. godine do 20. 5. 1995. godine, a što ponavlja i sad u tužbi.

U članu 242. stav 2. Zakona o upravnom postupku ("Službeni novine Federacije BiH", broj 2/98) propisano je da se u obrazloženju drugostepenog rješenja moraju ocijeniti i svi navodi žalbe. Ako je već prvostepeni organ u 64 obrazloženju svog rješenja ocijenio navode koji se u žalbi iznose, drugostepeni organ se može pozvati na razloge prvostepenog rješenja. Osporeno rješenje, kao i rješenje prvostepenog organa, ne sadrže u svom obrazloženju ocjenu žalbenih navoda tužioca o tome zašto mu nije uračunata u penzijski staž vrijeme provedeno u jedinici radne obaveze. Drugostepeni organ je dužan da ocijeni sve navode žalbe i ako ih ne uvaži u obrazloženju svog rješenja teba da iznese razloge zbog kojih smatra da su neosnovani.

U ovom predmetu nije tako urađeno, nisu dati činjenični ni pravni razlozi, niti su navedeni propisi po kojima tužitelj nema pravo da mu se u penzijski staž uračuna vrijeme provedeno u jedinici radne obaveze. U drugostepenom rješenju se tuženi poziva na Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju navodeći da se vrijeme provedeno u radnoj obavezi po ovom zakonu ne priznaje u penzijski staž. Pri tome organi uprave nisu imali u vidu odredbu člana 219. stav 2. Zakona o odbrani FBiH (" Službeni novine Federacije BiH", broj 15/96), koja propisuje da za vrijeme ratnog stanja (20.6.1992. do 22.12.1995. godine), osobama koje su bile nezaposlene, a mobilizirane su u civilnu zaštitu, kao i obveznicima postrojbi radne obaveze, vrijeme provedeno u civilnoj zaštiti, odnosno na izvršavanju radne obaveze uračunava se u poseban staž u jednostrukom trajanju.

Dakle, vrijeme provedeno na izvršenju radne obaveze uračunava se u poseban staž u jednostrukom trajanju ako je osoba u momentu mobilizacije bila nezaposlena. Odredbama člana 85. tačka 2. preuzetog Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službeni list SFRJ", broj 23/82 do 44/90) propisano je, da penzijski staž na osnovu koga se u smislu tog zakona stiču i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obuhvata i periode posebnog staža. Istina, po ovom propisu podrazumijevaju se periodi posebnog staža iz Drugog svjetskog rata odnosno svi periodi priznatog posebnog staža do 31. 12. 1972. godine po propisima koji su važili do tog dana. Ako se ti periodi posebnog 85. staža primaju u penzijski staž, nije jasno zašto se analognom primjenom istog propisa ne bi mogao priznati u penzijski staž i period posebnog staža iz odbrambeno-oslobodilačkog rata (20. 6. 1992. do 22. 12. 1995. godine) osobama za koje se utvrdi da ispunjavaju zakonske uslove iz odredaba i sada važećeg Zakona o odbrani Federacije BiH (član 219. stav 2.), koji se smatra specijalnim zakonom u odnosu na republički Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju kao opšti zakon.

Stoga su organi uprave pogriješili što sa tog aspekta nisu ocijenili da li tužitelj ispunjava ili ne ispunjava uslove da mu se vrijeme provedeno u Jedinici radne obaveze od 11. 5. 1994. godine do 20. 5. 1995. godine (kako je to navedeno u uvjerenju Odjeljenja odbrane u Opštini Z. od 22. 6. 1998. godine) prizna kao poseban staž i uračuna u ukupan penzijski staž, pa tek nakon toga odluči i da li je tužitelj stekao uslove za ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu penziju.

U obrazloženju tog rješenja nisu dati bilo kakvi razlozi o tome zašto tužiocu nije priznato zahtijevana pravo na prijevremenu penzuiju po odredbama Pl Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranja vojnih osiguranika ("Sl!Jžbeni list SFRJ", koU/-82..__. 7 4/87 i 20/89f Povodom žalbenog prigovora tužioca protiv prvostepenog rješenja, tuženi je prema obrazloženju osporenog rješenja, izvršio uvid u pravosnažno rješenje Ministarstva odbrane Federacije BiH broj 24/1 -2531 -35 od 28. 10. 1997. godine i na osnovu istog utvrdio da je tužilac otpušten iz službe u Armiji RBiH sa 15. 10. 1997. godine i da mu je prestalo svojstvo vojnog lica og_prQIT)jer:1§ ratnog rasporeda a ne zbog odlaska u penziju, te zaključio da nema svojstvo aktivnog vojnog lica u smislu člana 13. preuzetog Zakona o penzijskom i invlidskom osiguranju vojnih osiguranika i da je prvostepeni organ o njegovom zahtjevu za penzionisanje pravilno odlučio primjenom odredaba zakona na koje se pozvao u svom rješenju.

Prema tome, upravni organi su prihvatili kao odlučnu činjenicu da tužilac ne _o a og vojnog lica zbog toga što Je sa r5.10. 1. godine otpušten iz službe u ARBiH zbog promjene r_filo.og pa mu primaju pravo na prijevremenu starosnu penziju po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju radnika počev od 16. 10. 1997. godine, a ne po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Tužbom se osnovano prigovora propustima upravnih organa u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica za pravilnu primjenu materijalnog prava i pravilnosti tumačenja odredaba koje su primijenjene prilikom odlučivanja o zahtjevu tužioca od 6. 3. 1998. godine za ostvarenje prijevremene starosne penzije.

Upravni organi su utvrdili daje tužiocu prestalo svojstvo vojnog lica sa 15. 10. 1997. godine i priznali mu pravo na prijevremenu starosnu penziju od sljedećeg dana smatrajući da nema svojstvo vojnog osiguranika Jer nIJe aktivno _v_Qjno lice Iz ražroga što Je otpuSten izai'frnj zoog promjene ratnog rasporeda. Ovakvo obrazloženje tuženog u osporenom rješenju je potpuno nejasno i suprotno je sadrži ni rješenja broj 24/1. -2531. 35 od 28. 10. 1997. godine iz kojeg se vidi da je tužilac do 15. 10. 1997. godine bio pripadnik VJ 5022 Armije RBiH u činu ni.§.i.9. _, U spisu postoji i odluka o proizvodjenju tužioca u čin majora Armije RBiH VJ5036 T. Pov. br. 03/360-9 od 13. 11. 1995. godine, koju upravni organi nisu cijenili.

Prema r--'odredbama člana 63. Zakona o službi u Armiji / RBiH ("Službeni list RBiH", broj 11/92 do 20/95), penzijsko i invalidsko osiguranje aktivnih vojnih lica uređuje se propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, a aktivnim vojnim licima u smislu člana 3. stav 2. istog zakona sp i. pa su nejasni razlozi tuženog, o-toffie zašto tužioca koji je imao čin majora do 15. 10. 1997. godine ne smatra aktivnim vojnim licem i vojnim osiguranikom. Odredbmama člana 14. preuzetog Zakona o PIO vojnih osiguran'iKa'""" 86. propisano je da, lice kome je rire lo oj o vojnog o2igurqnika a koje je u času prestanka svojstva vojnog osiguranika ispunjavalo uslove za- -sticanje prava po ovom zakonu stiče prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja po toji svojstvu, ako ovim zakonom nije arukćije propisano, pa kada se ima u vidu da je tužiocu prestalo svojstvo vojnog osiguranika 15. 10. 1997. godine (kada je i po ocjeni upravnih organa ispunjavao uslove za sticanje prijevremene starosne penzije po propisima o penzijskom i invlidskom osiguranju radnika) upravni organi su propusti! i da utvrde činjenice da!LE SJl tim__ datumom ispunjavao uslove za sticanje prijevremene starosne penzije po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju prema tužbenim navodima tužilac je stupio u Armiju RBiH prije 20. 6. 1992. godine i na dan otpusta iz armije ispunjavao je uslove za ostvarenje traženog prava po osnovu svojstva vojnog osiguranika, što upravni organi nisu provjerili i pouzdano utvrdili.

Tužilac je u žalbi protiv tog rješenja naveo daje bio pripadnik Armije BiH od 13.5.1992. godine do 15. 10. 1997. godine, što je utvrđeno i prvostepenim rješenjem, te koje je dužnosti obavljao (komandant bataljona, načelnik štaba brigade, komandant o.slobodilačke brigade i komandant KZR 25 d KV), pa da mu je zbog 66 toga trebalo dati vojnu penziju.

Za slučaj potrebe dokaza žalbenih navoda predložio je da bude obaviješten kako bi dostavio potrebnu dokumentaciju. Upravni organi su propustili da po takvim žalbenim navodima postupe u skladu sa zakonom. Prvostepeni organ je povodom žalbe bio dužan da upotpuni postupak u odnosu na pravno relevantne činjenice za priznanje prava tužiocu na starosnu penziju po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika na osnovu odredaba člana 233. stav 1. i 2. i člana 234. Zakona o upravnom postupku, ali je propustio da to učini. Zbog toga je prilikom rješavanja drugostepenog organa o žalbi taj organ bio dužan da otkloni propust prvostepenog organa i na osnovu odredaba člana 239. istog zakona on upotpuni postupak pozivajući žalioca da priloži dokaze na žalbene navode da je prije razrješenja dužnosti 15. 10. 1997. godine imao status aktivnog vojnog lica odnosno bio vojni osiguranik.

Takav status tužioca proizilazio je iz žalbenih navoda, koje ponavlja i u tužbi, s tim što uz tužbu prilaže i dokaze o tim okolnostima, pa su tužbeni navodi tužioca da je osporeno rješenje doneseno uz povredu pravila upravnog postupka osnovani. Prema obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja tužilac nema svojstvo vojnog osiguranika u smislu člana 13. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i ne pripada mu pravo na penziju po tom zakonu jer to pravo pripada samo licima koja su primljena u aktivnu vojnu službu od strane ministarstva odbrane i kojima je to ministarstvo priznalo status aktivnog vojnog lica, odnosno vojnim osiguranicima kojima u dispozitivu rješenja o prestanku aktivne vojne službe stoji da su aktivna vojna lica u određenom činu, a u obrazloženju da su razriješena dužnosti radi ostvarenja prava na penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, na koje okolnosti u spisu predmeta ne upućuje nijedan dokaz, već je tužiocu prestao radni odnos u rudniku radi odlaska u starosnu penziju po rješenju od 31. 12. 1997. godine.

Radi toga smatra da je prvostepeni organ pravilno postupio kada mu je priznao pravo na temelju odredaba Zakona o osnovnim pravima iz PIO. Tužbenim navodima se osnovano prigovara propustima upravnih organa u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica potrebnih za pravilnu primjenu materijalnog prava i pravilnosti primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o pravu tužioca za ostvarenje starosne penzije po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. U postupku pred prvostepenim organom nije pribavljen nijedan dokaz niti utvrđivane činjenice u tom pravcu, osim činjenice da je tužilac bio pripadnik Armije BiH od 13. 5. 1992. do 15. 10. 1997. godine, a oba upravna organa su povodom žalbe tužioca izjavljene protiv prvostepenog rješenja, iz koje proizilazi da je bio aktivno vojno lice odnosno vojni osiguranik sve do 15. 10. 1997. godine i da na te okolnosti nudi dokaze, propustila da postupe u skladu sa zakonskim odredbama o upravnom postupku, kako je to naprijed navedeno, što je dovelo do nepotpuno i nepavilno utvrđenog činjeničnog stanja na kome su zasnovana - rješenja upravnih organa.

Tužilac je uz tužbu priložio rješenje Federalnog ministarstva odbrane S. Pov. broj 8/4-2202 - 300 od 7. 10. 1997. godine iz čijeg dispozitiva se vidi daje otpušten iz Armije RBiH sa danom 15.10.1997. godine u činu majora i da mu sa tim danom prestaje svojstvo vojnog lica, te rješenje istog organa broj 31-11-03-1-3-38- 8/99 od 9. 4. 1999. godine kojim se stavlja van snage prethodno rješenje i tužilac razrješava vojne službe u činu majora sa 15. 10. 1997. godine sa pravom na Qfil!ZiLlL.QQ Zakonu o PlQ..y_ojnih osigl.!.t:.ililiha. Ovakvi dokazi potvrđuju žalbene i tužbene navode tužioca i nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog utvrđenog u upravnom postupku na podlozi kojeg su donesena oba upravna rješenja, te sud u smislu člana 35. stav 1.

Zakona o upravnim sporovima ni iz tog razloga ne može ocijeniti osporeno i prvostepeno rješenje kao zakonito. Pogrešan je pravni stav tuženog da pravo na penziju po Zakonu o PIO vojnih osiguranika imaju samo vojni osiguranici kojim u dispozitivu rješenja o prestanku aktivne vojne službe stoji da su aktivna vojna lica i u obrazloženju tog rješenja da su razriješeni dužnosti radi ostvarivanja prava po tom zakonu. Prema ovakvom pravnom stavu pravni nedostaci rješenja o prestanku službe aktivnog vojnog lica (ukoliko uopšte postoje, a postoje ako imaju uporište u nekom zakonskom propisu na koji se tuženi nije pozvao) i razlozi prestanka službe imali bi za posljedicu gubitak prava tih lica iz penzijskog i invalidskog osiguranja po propisima za vojne osiguranike i kada ispunjavaju uslove za sticanje prava po tom svojstvu i tim propisima.

Prema odredbama člana 63. Zakona o službi u Armiji RBiH ("Služberii'list RBiH", broj 11/92 do 20/95), penzijsko i invalidsko osiguranje aktivnih vojnih lica uređuje se propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, a aktivnim vojnim licima u smislu člana 3. stav 2. istog zakona smatraju se podoficiri, oficiri i generali, a tužilac je prema dokazima priloženim uz tužbu, u času otpuštaojajz Arm RBiH!?.LQ_Qfisi!. u činu majora, pa ostaje za priznavanje njegovog prava na starosnu penziju po propisima za vojne osiguranike da se utvrdi odlučna činjenica da lije u skladu s odredbama člana 14. Jrfild.se.fog TalZonaoPlovo]nffi osiguranika"Službeni list SFRJ", br. 7/85, 7 4/87 i 20/89) u momentu prestanka svojstva vojnog osiguranika 15. 10. 1997. godine JdD.ia l, aO 11slove za sticanje praya Qo t iak.onu ip.o.. tom s11.ojstvu (svojstvu vojnog osiguranika).

Osporenim rješenjem tuženog to pravo mu nije priznato iz razloga što nije imao svojstvo vojnog osiguranika u smislu člana 13. istog zakona i što nijedan dokaz u spisu nije upućivao na zaključak da ima takav status, i pored toga što je tužilac u žalbi ponudio dokaze u tom pravcu ističući nove činjenice iz kojih nedvosmisleno proizilazi da je vojni osiguranik, koju činjenicu su u žalbenom postupku propustili da utvrde dopunom dokaznog postupka oba upravna organa, čineći time povredu odredaba upravnog postupka na koju je naprijed ukazana. Zbog toga su ostale ne utvrđene i pravno relevantne činjenice za pravilnu primjenu odredaba člana 13. pomenutog zakona. Kako sticanje prava na penziju po propisima o penzijskom i invaliskom osiguranju zavisi od ispunjavanja ili neispunjavanja uslova u momentu prestanka svojstva vojnog osiguranika, činjenica da je tužilac i poslije tog momenta bio u radnom odnosu kod rudarskog preduzeća još oko 2 mjeseca nema nikakvog pravnog značaja u odnosu na priznanje zahtijevanog prava tužioca, pošto na istoj tužilac ne zasniva osnovanost zahtjeva, ali bi mogla eventualno 87. dobiti pravnu relevantnost u slučaju da se utvrdi da tužilac ne ispunjava zakonske uslove za priznanje prava po propisima o vojnim osiguranicima nego samo po opštim propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju radnika. (Presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U. 2020/99 od 1. 12. 1999. godine i U. 1073/99 od 13. 1. 2000. godine) Članovi 13, 14, 37. stav S, 69. stav 1. i 2. i 75. stav 1. i 2.

Zakona o penzijskom invalidskom osiguranju vojnih osiguranika Članovi 3. stav 2. i 63. Zakona o službi u Armiji Republike BiH OFICIRU U ČINU N IQKAF'E.: rANA, KAO AKTIVNOM VOJNOM LICU, PRIPADA PRAVO NA INVALIDSKU PENZIJU PO PROPISIMA O PENZIJSKOM I INVALIDSKOM OSIGURANJU VOJNIH OSIGJ, IBAr; J_IKA AKO JE NA DAN PRESTANKA SVOJSTVA VOJNOG OSIGURANIKA ISPUNJAVAO - ZAKONSKE USLOVE ZA STICANJE TOG PRAVA, NEZAVISNO OD ČINJENICE ŠTO MU U DISPOZITIVU RJEŠENJA O PRESTANKU AKTIVNE VOJNE SLUŽBE NIJE NAVEDENO DA JE AKTIVNO VOJNO LICE I U OBRAZLOŽENJU RJEŠENJA DA JE RAZRIJEŠEN RADI OSTVARIVANJA PRAVA PO TIM PROPISIMA. STICANJE PRAVA NA INVALIDSKU PENZIJU PO OPŠTIM PROPISIMA NE ISKLJUČUJE MOGUĆNOST STICANJA PRAVA NA ISTU PENZIJU PO PROPISIMA O PENZIJSKOM I INVALIDSKOM OSIGURANJU VOJNIH OSIGURANIKA, AKO SU ISPUNJENI USLOVI ZA STICANJE ISTE I PO TIM PROPISIMA, ALI VOJNI OSIGURANIK MOŽE KORISTITI SAMO JEDNU OSTVARENU PENZIJU.

Iz obrazloženja: Prvostepenim rješenjem filijale tuženog odbijen je zahtjev tužioca od 30. 7. 1998. godine za priznavanje prava na invalidsku penziju po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranik 'a, uz obrazloženje da je pripadnik Armije RBiH u vremenu od 15. 11. 1992. do 18. 4. 1996. godine i da mu je rješenjem tuženog matični broj 1061242173 od 1. 7. 1998. godine priznato pravo na invalidsku penziju po opštim propisima počev od 3. 3. 1998. godine, te da imajući u vidu odedbe Zakona o PIO vojnih osiguranika i mišljenje Federalnog ministarstva odbrane broj 06-164-1/98 od 10.7.1998. godine, ne ispunjava uslove za invalidsku penziju po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.

Drugostepenim osporenim rješenjem tuženog odbijena je žalba tužioca izjavljena protiv prvostepenog rješenja s tim što je tuženi prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog organa i u vezi sa žalbenim navodima dopunio pravno obrazloženje prvostepenog rješenja. Prema obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja tužilac nema svojstvo vojnog osiguranika u smislu člana 13. Zakona o penzijskom i invalidskom osTgt'franju vojnih osiguranika i ne pripada mu pravo na penziju po tom zakonu jer to pravo pripada samo vojnim osiguranicima kojima u dispozitivu rješenja o prestanku aktivne vojne službe stoji da su aktivna vojna lica u određenom činu, a u 68 obrazloženju da su razriješeni dužnosti radi ostvarenja prava na penziju po Zakonu o PIO vojnih osiguranika, dok je tužiocu prestao radni odnos u preduzeću radi odlaska u invalidsku penziju (2. 3. 1998. godine) a ne kao aktivnom vojnom licu u određenom činu radi ostvarivanja prava na penziju po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.

Tužbom se osnovano prigovara propustima upravnih organa u pogledu utvrđivanja odlučnih čijenica za pravilnu primjenu materijalnog prava i pravilnosti primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o zahtjevu tužioca za ostvarenje invalidske penzije po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. U postupku pred prvostepenim organom nije preveden dokaz uvidom u rješenje o prestanku službe tužiocu u Armiji RBiH, a u spisu postoje rješenja o tome Pov. broj 06/6 -2 -92/96 od 3. 5. 1996. godine i rješenje Vojne pošte 5021 broj 31-25-03-03- 15/7 -7/99 od 20. 5. 1999. godine, kojim se prethodno rješenje stavlja van snage (tačka 2.) i tužilac u činu nadkapetana otpušta iz Armije RBiH sa 16. 4. 1996. godine po osnovu nesposobnosti za vojnu službu, pa je nejasno obrazloženje drugostepenog rješenja da tužilac nema status vojnog osiguranika u smislu zakona u momentu prestanka aktivne vojne službe, kada za takav pravni zaključak nije imao činjenični supstrat u prvostepenom rješenju, niti je povodom žalbe tužioca upotpunio činjenično utvrđenje iz tog rješenja.

Prvostepeno rješenje se ne poziva na konkretne propise koji su primijenjeni na sporni slučaj, niti utvrđeno činjenično stanje dovodi u vezu sa važećim propisima uz obrazloženje da je primjenom propisa na tako utvrđeno činjenično stanje zahtjev tužioca morao biti odbijen, pa je doneseno uz povredu odredaba člana 207. stav 2. Zakona o upravnom postupku. Mišljenje Federalnog ministarsva odbrane Sarajevo na koje se prvostepeni organ poziva u svom rješenju nije priloženo spisu, isto se ne smatra propisom, niti je u prvostepenom rješenju navedena njegova sadržina ili dato obrazloženje na koji način je protumečano i primijenjeno obzirom na utvrđeno činjenično stanje i važeće zakonske propise. Navedeni propusti iz prvostepenog rješenja nisu otklonjeni dopunom obrazloženja datom u drugostepenom osporenom rješenju, koja predstavlja nepotpuno i pogrešno tumačenje zakonskih odredaba.

Osporeno drugostepeno rješenje, kako je to naprijed navedeno, nije imalo činjeničnu podlogu u prvostepenom rješenju da tužiocu isključi svojstvo vojnog osiguranika po sva tri osnova iz člana 13. preuzetog Zakona o PIO vojnih osiguranika ("Službeni list SFRJ", br. 7/85, 74/87 i 20/89), a oba upravna organa su propustila da utvrde činjenice potrebne za pravilnu primjenu člana 14. istog zakona, i da taj član primijene. Istim je propisano, da lice kome je prestalo svojstvo vojnog osiguranika a koje je u času prestanka tog svojstva ispunjavalo uslove za sticanje prava po tom zakonu, stiče prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja po tom svojstvu (svojstvu vojnog osiguranika), ako istim zakonom nije drukčije propisano.

U tužbi se tvrdi da je invalidnost kao posljedica ranjavanja tužioca u ratu postojala i na dan prestanka njegovog svojstva vojnog osiguranika 18. 4. 1996. godine, dok se u spisu nalaze priložena rješenja Sekretarijata za boračko invalidsku zaštitu opštine Centar S. od 12.4.1995., 17.4.1996. i 27.5.1998. godine kojima je tužilac proglašen za ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% invaliditeta, odnosno konačno li grupe sa 100% vojnog invaliditeta sa pravom na ličnu invalidninu i ortopedski dodatak prvog stepena po osnovu ranjavanja u svojstvu pripadnika Armije RBiH, iz kojih proizilazi da muje priznato svojstvo ratnog vojnog invalida prije otpuštanja iz armije. PC grešan je pravni stav tuženog da pravo na penziju po Zakonu o PIO vojnih osiguranika imaju samo vojni osiguranici kojima u dispozitivu rješenja o prestanku aktivne vojne službe stoji da su aktivna vojna lica i obrazloženju rješenja da su razriješeni dužnosti radi ostvarivanja prava po tom zakonu.

Prema ovakvom pravnom stavu pravni nedostaci rješenja o prestanku službe aktivnog vojnog lica i razlozi prestanka službe imali bi za posljedicu gubitak prava tih lica iz penzijskog i invalidskog osiguranja po propisima za vojne osiguranike iako ispunjavaju uslove za sticanje prava po tom svojstvu i tim propisima. Prema odedbama člana 63. Zakona o službi u Armiji RBiH ("Službeni list RBiH", broj 11/92 do 20/95), penzijsko i invalidsko osiguranje aktivnih vojnih lica uređuje se propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, a akativnim vojnim licima u smislu člana 3. stav 2. istog zakona smatraju se podoficiri, oficiri i generali, a tužilac je prema podacima u spisu, u času otpuštanja iz Armije RBiH bio oficir - nadkapetan, pa ostaje za priznanje njegovog prava na invalidsku penziju po propisima za vojne osiguranike da se utvrdi odlučna činjenica da li je u tom času kod njega već postojala invalidnost koja mu daje pravo na invalidsku penziju u skladu s odredbama člana 14. preuzetog Zakona o PIO vojnih osiguranika.

Prema odredbama člana 37. stav 5. tog zakona vojnim osiguranicima se smatraju i vojni invalidi I do VI grupe, a prema odredbama člana 75. stav 1. i?-vojni osiguranik koji ostvari dvije ili više penzija po tom zakonu može koristiti samo jednu penziju, što znači da isti osiguranik može istovremeno ispunjavati uslove za sticanje prava na više penzija. Stoga sticanje prava na invalidsku penziju po opštim propisima ne isključuje mogućnost sticanja prava na invalidsku penziju po odredbama Zakona o PIO vojnih osiguranika, ako su ispunjeni uslovi za sticanje iste i po tom zakonu. Sticanje tog prava zavisi od ispunjavanja zakonskih augusta ne od činjenice da li je u obraloženju rješenja o prestanku aktivne vojne službe navedeno da ta služba prestaje radi ostvarivanja prava na pe ziju.

Razlozi za prestanak aktivne vojne službe mogu biti različiti ali se priznanje prava po osnovu svojstva vojnog osiguranika može zahtjevati samo ako ispunjava uslove za priznanje traženog prava. Zahtjev za priznanje prava po osnovu svojstva vojnog osiguranika osiguranik ne mora postaviti u momentu utvrđivanja prestanka aktivne vojne službe, kako to proizilazi iz zauzetog pravnog stava tuženog. Kada se radi o penziji, ona po odredbama člana 69. stav 1. i 2. Zakona o PIO vojnih osiguranika, pripada osiguraniku od dana ispunjenja uslova za sticanje prava na istu ako je osiguranik podnio zahtjev u roku od 6 mjeseci od dana ispunjenja tih usi ova, a ako je zahtjev podnio nakon isteka tog roka od prvog dana sljedećeg mjeseca od podnošenja zahtjeva i za 6 mjeseci unatrag.

Obzirom na ovakve propise osiguranik nije ograničen rokom za podnošenje zahtjeva, ali ako zahtjev ne podnese u roku od 6 mjeseci u odnosu na datum ispunjenja uslova za sticanje prava na penziju, za određeni vremenski period gubi pravo na penziju.

Osporenim rješenjem tuženog, kao drugostepenog organa, odbijena je tužiočeva žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja, pri čemu je tuženi usvojio kao pravilno činjenično stanje utvrđeno od prvostepenog organa. lzjašnjavajući se na žalbene navode, tuženi je u osporenom rješenju naveo da je tužiocu dana 5. 4. 1985. godine priznato pravo na vojnu invalidsku penziju kao pripadniku JNA, te da mu, u skladu sa odredbama člana 139.

Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni novine Federacije BiH", broj 29/98), pripada pravo na isplatu stečene vojne(invalidske) penzije u visini od 50% iznosa penzije određene u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika koji su se primjenjivali do dana stupanja na snagu tog zakona. I po mišljenju tuženog, tužilac nije stekao status aktivnog vojnog lica, a smatra da se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika primjenjuje i na aktivna vojna lica bivše JNA, ali samo ona koja su uzela aktivno učešće u Armiji BiH u toku rata i lica koja su na osnovu ugovora primljena u profesionalnu vojsku Federacije i tu ispunili uslove za ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, te da građanska lica, koja su bila na službi u bivšoj JNA, a uzela akitno učešće u Armiji BiH, kao i građanska lica koja su mobilisana u Armiji BiH, pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju po opštim propisima neovisno od toga da li su imali od ranije rezervni čin ili su 70 činovani u jedinicama Armije BiH, jer se oni smatraju licima u rezervnom sastavu, dakle civilnim licima, mobilisanim po osnovu vojne obaveze, a ne aktivnim vojnim licem.

Zato se, i po mišljenju tuženog, ni tužilac ne može smatrati aktivnim vojnim licem, pa mu se ni penzija ne može odrediti po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Sud nalazi daje osporeno rješenje tuženog, kao i prvostepeno rješenje, zasnovano na pogrešeno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, zbog čega je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno, na šta se u tužbi osnovano ukazuje. U spisima upravnog predmeta se nalazi rješenje Federalnog ministarstva odbrane - Zajedničke komande Vojske Federacije Pov. br. 24/1-2531-155 od 23. 12. 1997. godine, kojim se tužilac, u činu nadkapetan, pripadnik Komande obuke i doktrine, otpušta iz službe u Armiji RBiH sa danom'31. 12. 1997. godine, sa kojim danom mu prestaje svojstvo vojnog lica, a ovo rješenje je doneseno na osnovu člana 19.

Odluke o proizvođenju, unapređivanju i nadležnostima za rješavanje o odnosima u službi u Armiji RBiH ("Službeni list Armije RBiH", broj 1/96), pa je nejasno zbog čega upravni organi zaključuju da tužilac nema status aktivnog vojnog lica i vojnog osiguranika u vrijeme prestanka vojne službe. Ovaj zaključak je doveden u osnovanu sumnju i tužbenim navodima i dokazima priloženim uz tužbu, prema kojim je tužilac za vrijeme službe u Armiji BiH ostvario i pravo na plaću i na godišnji odmor. Ni prvostepeno ni drugostepeno osporeno rješenje ne sadrže ni konkretne propise koji se odnose na ovaj slučaj (odredbe preuzetog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika -"Službeni list SFRJ", br. 7/85, 7 4/87 i 20/89) niti su, iz aspekta konkretnih odredaba tog zakona, rješavali ovaj spor, iako su tako morali postupiti, nego su tužiočev zahtjev odbili primjenom člana 139. federalnog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, smatrajući da je on vojni penzioner bivše JNA i da mu pripada pravo na isplatu ranije stečene penzije umanjene za 50% u odnosu na iznos penzije određene u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika koji su se primjenjivali do dana stupanja na snagu tog zakona.

Pri tome su, pogrešno tumačeći sadržaj rješenja o otpuštanju tužioca iz Armije BiH u činu nadkapetana, a smatrajući odlučnim da je tužilac u času stupanja u Armiju BiH bio penzioner JNA, zanemarili da pravo na penziju pod uslovima propisanim u Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, pored ostalih, imaju i aktivna vojna lica iz bivše JNA, koja su već penzionisana i ostvarila penziju prije izbijanja agresije na RBiH, ako su se uključili u Armiju RBiH, kao aktivna vojna lica, a ne samo ona koja su navedena u osporenom rješenju, pa je član 139. navedenog zakona pogrešno primijenjen, jer se on odnosi samo na vojne penzionere bivše JNA koji se nisu uključili u Armiju BiH. Nije pravilan ni stav prvostepenog organa, izražen u rješenju tog organa od 5. 10. 1998. godine koje je tuženi ocijenio kao pravilno i zakonito, da je prema rješenju o otpuštanju iz službe, tužilac otpušten kao branilac, a ne kao aktivno vojno lice, pa da mu zbog toga ne pripada pravo na penziju po propisima o vojnim osiguranicimajer mu nedostaje svojstvo vojnog osiguranika.

Takav nedostatak rješenja o otpuštanju iz službene može imati za posljedicu gubitak tužiočevog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja po propisima koji važe za vojne osiguranike ako on ispunjava uslove za sticanje prava po tim 89. propisima. Prema odredbama člana 63. Zakona o službi u Armiji RBiH ("Službeni list RBiH", broj 11/92 do 20/95), penzijsko i invalidsko osiguranje aktivnih vojnih lica ureduje se propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, a aktivnim vojnim licima u smislu člana 3. stav 2. tog zakona, smatraju se podoficiri, oficiri i generali, a tužilac je, kako to proizilazi iz podataka spisa predmeta, u momentu otpuštanja iz službe u Arimiji RBiH, bio nadkapetan (oficir).

Pri tome nije odlučno iz kojeg razloga je nekom licu prestala aktivna vojna služba, jer njegova prava kao vojnog osiguranika zavise od toga da li je on u času prestanku svojstva vojnog osiguranka ispunjavao ili nije ispunjavao uslove za priznavanje prava po tom osnovu (član 14. Zakona o PiO vojnih osiguranika). Kada se radi o pravu na vojnu penziju, bitno je utvrditi da li lice, koje je postavilo zahtjev za priznavanje tog prava, ispunjava zakonom propisane uslove, pa mu od dana ispunjenja uslova za sticanje tog prava, a u skladu sa odredbama člana 69. stav 1. i 2. Zakona o PIO vojnih osiguranika, to pravo pripada ako je podnio zahtjev u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja tih uslova, a ako je takav zahtjev podnio nakon isteka tog roka, od prvog dana sljedećeg mjeseca od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad.

Zato nije odlučno ni to što je tužilac već ostvario pravo na invalidsku vojnu penziju kao pripadnik bivše JNA, jer, prema odredbama člana 75. stav 1. i 2. navedenog zakona, vojni osiguranik koji ostvari dvije ili više penzija po tom zakonu, može koristiti samo jednu, pa sticanje prava na invalidsku vojnu penziju ne isključuje mogućnost sticanja prava na starosnu vojnu penziju, ako su za to ispunjeni zakonski uslovi.

br. 15/98- stupila na snagu 28. 4. 1998. godine), pa gaje svojim rješenjem obavezao da plati porez naplatu i sve vrste doprinosa sa zateznim kamatama, za nadostajući broj radnika za juli, august, septembra i oktobar 1998. godine.

U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno daje izvršen obračun poreza naplatu i doprinose shodno odredbama člana 3. i 13. Zakona o plaćama i odredbama Zakona o porezu naplatu i Zakona o doprinosima, pri čemu nisu protumačene odredbe članova prvog zakona niti navedene i protumačene odredbe dva posljednja zakona, na osnovu kojih bi tužilac bio u obavezi da plati porez naplatu i doprinose za lica koja nisu sa njim u radnom odnosu, a u zapisniku o obavljenom inspekcijskom nadzoru koji je sastavni dio prvostepenog rješenja sa aspekta činjenica koje se njime utvrđuju, citirane su odredbe člana 19. stav 1. Zakona o porezu naplatu i člana 11. stav 1. Zakona o doprinosima prema kojima obaveza plaćanja navedenog poreza i doprinosa nastaje u momentu isplate plata radnicima.

U obrazloženju tog rješenja nisu navedeni propisi na osnovu kojih bi tužilac bio u obavezi da plati porez naplatu i doprinose za nepostojeće radnike niti su o tim činjenicama dati razlozi. Obzirom na ovakve nedostatke u obrazloženju prvostepenog rješenja isto je doneseno uz povredu pravila upravnog postupka iz člana 207. stav 2. Zakona o upravnom postupku. Osporenim rješenjem tuženog odbijena je žalba tužioca izjavljena protiv prvostepenog rješenja i to rješenje osnaženo i pored nedostataka koji su naprijed navedeni, pa je i ono doneseno uz istu povredu postupka. Pored toga, tužilac je u žalbi protiv prvostepenog rješenja isticao slične prigovore koje je ponovio i u tužbi, ali mu je tuženi u obrazloženju osporenog rješenja odgovorio samo na okolnost da je bio u zakonskoj obavezi da zaposli određeni broj radnika i daje prvostepeni organ pravilno postupio kada mu je iz tog razloga naložio uplatu obaveza za taj broj radnika, a propustio da ocijeni ostale žalbene navode o nepostojanju pravnog osnova za 90. plaćanje poreza naplatu i doprinosa za radnike koje nije zaposlio i djelatnost koju nije obavljao.

Kako na te žalbene navode nije odgovorio ni prvostepeni organ u obrazloženju svog rješenja, osporeno rješenje je zbog navedenog propusta doneseno uz povredu odredaba člana 242. stav 2. Zakona o upravnom postupku. Rješenja oba upravna organa su donesena i uz pogrešnu primjenu materijalnog prava na predmetnu upravnu stvar. Odredbama čl. 3. i 13. Zakona o platama i drugim ličnim primanjima radnika ("Službeni list RBiH", broj 21/95), propisana je obaveza svih pravnih lica i samostalnih privrednika kao poslodavaca da najmanje jedanput mjesečno obračunaju i isplate plate radnika (fizičkih lica koja su sa njima zasnovala radni odnos) u skladu sa članom 12. Zakona o finansijskom poslovanju, a ne obaveza da obračunaju i isplate plate licima koja nemaju status radnika (nisu sa njima zasnovla radni odnos), kako to pogrešno smatraju upravni organi.

Prema odredbama Zakona o porezu naplatu ("Službene novine Federacije BiH", broj 26/96, 27/97 i 12/98) - članovi 1., 2., 3., 4., 5. i drugi, taj porez plaćaju fizičke osobe koje ostvare plaću za radi fizičke osobe koje samostalno obavljaju privrednu i profesionalnu djelatnost kao osnovno zanimanje i to prilikom svake pojedinačne isplate plate, pa ako ne dođe do ostvarenja plate nema ni obaveze plaćanja poreza i doprinosa, jer i doprinosi se obračunavaju i plaćaju iz ličnih primanja i na isplaćena lična primanja, a obaveznici doprinosa su fizička lica koja se nalaze u radnom odnosu kod pravnog ili fizičkog lica ili koja samostalno obavljaju privrednu, profesionalnu ili drugu djelatnost kao osnovno zanimanje, kako je to propisano odredbama čl. 4. i 5.

Zakona o doprinosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/98), pa su suprotna tumačenja upravnih organa citiranih zakonskih odredaba pogrešna.

Obaveze tužioca da plati porez na plaću zasnivaju se na odredbama člana 19. stav 1. Zakona o porezu na plaću ("Službeni list RBiH", br. 5/95, 9/95 i 2/96) za period do 1. 1. 1997. godine, a nakon toga (kontrolisani period je od 1. 1. 1996. do 9. 4. 1997. godine) na odredbama člana 19. stav 1.

Zakona o porezu na plaću ("Službeni novine Federacije BiH", broj 26/96). pri čemu su upravni organi, nakon uvida i ocjene sadržaja zapisnika Finansijske policije od 8. 7. 1997. godine i tom zapisniku priložene finansijske dokumentacije, isplate, koje je tužilac izvršio svojim radnicima na ime troškova prijevoza, kao i troškova ishrane iznad iznosa utvrđenog zakonom, pravilno tretirali kao plaće na koje su obračunali odgovarajući porez na plaću i doprinose za socijalno osiguranje, te tužioca obavezali da ih plati. Utvrđujući da i ove isplate imaju karakter plaća, organi uprave su naveli razloge zbog kojih su izveli takav zaključak (isplate vršene u gotovini putem blagajne, bez bilo kakve dokumentacije ili dokaza da se radi o naknadama za prijevoz radnika, te naveli iznose isplaćenih naknada za topli obrok (ishranu), pozivajući se na odgovarajuće odredbe Zakona o plaćama i drugim ličnim primanjima radnika ("Službeni list RBiH", broj 21/95), koji u odredbama člana 16. stav 1. propisuje da radnik ima pravo na naknadu za ishranu u toku rada u iznosu do najniže plaće iz člana 4. stav 1. tog zakona (koju utvrđuje Vlada FBiH). a koju je tužilac svojim radnicima isplaćivao u većim iznosima, pa se ove isplate 91.

Član 21. Zakona o porezu na plaću izvršene iznad navedenog iznosa smatraju plaćom u smislu člana 2. Zakona o plaćama i drugim ličnim primanjima radnika. Ovaj zakon, suprotno shvatanju tužioca, organi uprave su mogli i trebali primijeniti, jer je ustavnim pravilima iz člana IX. 5. (1) Ustava Federacije BiH o vremenskom i prostornom važenju ranijih zakona, drugih propisa i sudskih pravila, koji su u Federaciji bili na snazi na dan stupanja na snagu tog Ustava mogu ostati na snazi i primjenjivati se i nakon toga na teritoriji Federacije u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa tim ustavom, dok nadležni organ vlasti ne odluči drugačije, odnosno do donošenja federalnih zakona, njihovog stupanja na snagu i početka primjene, a nakon toga se više ne mogu primjenjivati ni kada nisu u suprotnosti sa novim federalnim zakonom ili drugim propisom na teritoriji Federacije, nego samo federalni zakoni i drugi federalni propisi.

Kako nije donesen federalni zakon o plaćama i drugim ličnim primjanjima radnika ili drugi koji bi regulisao istu materiju, to je navedeni republički Zakon o plaćama i sada na snazi, zbog čega nije bilo nužno da ga zakonodavno tijelo Federacije BiH potvrdi ili preuzeme, kako to tužilac neosnovano smatra, jer je to pitanje riješeno naprijed citiranim pravilima Ustava FBiH.

broj 2/95), pa kada ovu obavezu ne ispune do 15. u narednom mjesecu za svaki protekli mjesec padaju u kašnjenje - docnju sa isplatom plaće a samim tim i ostalih zakonskih obaveza, onako kako je to propisano za pojedine obaveze odgovarajućim zakonom.

U situaciji kada se obračun i isplata plaće vrši uredno svakog mjeseca onda se istovremeno vrši naplata poreza na plaću i uplata doprinosa pa nema docnje u isplati plaće ni ostalih zakonskih obaveza jer je isplata uslijedila u skladu sa naprijed citiranim propisima u roku dospjelosti (do 15. dana narednog mjeseca za prethodni mjesec). Kada se obračun i isplata plaće vrši po proteku tog roka pada se u docnju sa tom i drugim zakonskim obavezama koje iz nje proizilaze, te je za dane kašnjenja poreski obveznik dužan po članu 21. Zakona o porezu na plaću ("Službeni novine Federacije BiH", br. 26/96 i 27/97). za neplaćeni iznos poreza na plaću da plati zatezne kamate, a obaveznik doprinosa po članu 13.

Zakona o doprinosima za socijalno osiguranje (" Službeni list RBiH", br. 5/95, 9/95 i 2/96), zatezne kamate na iznose doprinosa koji nisu plaćeni u propisanom roku. Pravilno je rezonovanje tužioca da se utvrđivanje i naplata poreza vrši prilikom isplate plaća, a također obračun i uplata doprinosa, jer ako nema isplate plaće ne može doći ni do naplate ovih zakonskih obaveza ali sa ovim pitanjem ne treba izjednačavati rok dospjelosti plaća i zakonskih obaveza koje iz nje proizilaze, kako to čini tužilac tumačeći pogrešno zakonske odredbe koje je tuženi u osporenom rješenju iz iznesenih 92. razloga pravilno protumačio i primijenio. Nesporna je činjenica da je tužilac isplatio naknadu za topli obrok i radnicima koji se nalaze na čeka nju iako im pravo na takvu naknadu ne pripada, što tužilac decidno priznaje u tužbi, ali smatra da isplaćeni iznos po tom osnovu tuženi nije mogao tretirati kao plaću i obavezati ga na uplatu poreza i doprinosa nego naložiti povrat neosnovano isplaćenih sredstava na teret radnika koji su ih primili.

Ovakav pravni stav tužioca je pogrešan. Upravni organi su utvrdili da je tužilac isplatio svojim radnicima novčana primanja koja se ne mogu tretirati kao topli obrok, a pošto su isplaćena po osnovu radnog odnosa takva novčana primanja imaju karakter plaće radnika u smislu člana 2. Zakona o plaćama i drugim ličnim primanjima radnika, te je na iznos isplaćen po tom osnovu pravilnom primjenom materijalnog prava obavezao tužioca da plati porez na plaću sa odgovarajućim doprinosima i kamatama za period kašnjenja uplate. Tuženi nije ovlašten - aktivno legitimisan da zahtijeva od radnika novčane iznose koji su im isplaćeni po osnovu radnog odnosa sa tužiocem nego takvu legitimaciju ima tužilac pa ako smatra da su radnici odgovorni za takav propust i u obavezi da vrate primljena novćana sredstva može u parnici pred redovnim sudom postaviti i eventualno ostvariti takav zahtjev.

Tužiočev zahtjev za razrez poreza na promet nepokretnina po ovom 74 ugovoru upravni organi su odbili sa obrazloženjem da ne postoji mogućnost za razrez poreza na promet nepokretnosti, jer se Zakon o porezu na promet nepokretnosti ("Službeni list RBiH", broj 5/95) primjenjuje samo na području Federacije BiH, a na nivou države Bosne i Hercegovine o tome nije donesen bilo kakav propis ili sporazum entiteta (Federacije BiH i Republike Srpske).

Sud nalazi da se ovakva odluka upravnih organa zasniva na pogrešnom tumačenju zakonskih propisa - odgovarajućih odredaba navedenog Zakona o porezu na promet nepokretnosti, zbog čega nisu ni utvrđivali činjenice koje su odlučne za rješenje ove stvari. Naime, članom 2. navedenog zakona, koji je donijela RBiH, a koji je ostao na snazi u Federaciji u smislu člana IX. 5. (1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, pod prometom nepokretnosti u smislu tog zakona smatra se, između ostalog, i zamjena jedne nepokretnosti za drugu nepokretnost, a članom 3. tačka 5. propisano je da se porez na promet nepokretnosti, pored slučajeva navedenih u ostalim tačkama tog člana, ne plaća ni prilikom zamjene nepokretnosti, osim na razliku prometne vrijednosti nepokretnosti koja se zamjenjuje.

Poreski obveznik prilikom zamjene nepokretnosti je učesnik u zamjeni koji daje u zamjenu nepokretnost veće vrijednosti (član 4. stav 2. citiranog zakona), a ovaj porez plaća se, kao i svaki drugi porez na promet nepokretnosti, prema mjestu gdje se nepokretnost nalazi (član 16. istog zakona). Iz ovih zakonskih odredaba slijedi da se pod navedenim uslovima može, u slučaju zamjene nepokretnosti, po Zakonu o porezu na promet nepokretnosti koji se primjenjuje na teritoriji 93. Federacije BiH, izvršiti razrez poreza na promet nepokretnosti (promet čini ona ugovorna strana koja daje u zamjenu nepokretnost veće vrijednosti). Upravni organi, međutim, zbog pogešnog pravnog stava da se ni u slučaju zamjene nekretnina koje se nalaze na području dva entiteta, ne može izvršiti razrez poreza na promet nepokretnosti po zakonu koji se primjenjuje na teritoriji Federacije BiH, nisu ni utvrđivali činjenice od kojih ovisi mogućnost primjene tog zakona i razrez poreza na promet nepokretnosti po tom zakonu.

Kako su te činjenice ostale ne utvrđene, povrijeđena su pravila upravnog postupka, pa je sud, uvažavanjem tužbe, poništio oba upravna rješenja na osnovu člana 38. stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2. Zakona o uprvnim sporovima i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje u skladu sa zakonom i primjedbom suda.

s tim da prometnu vrijednost nepokretnosti utvrđuje posebna komisija skupštine opštine (stav 2. istog člana), te u članu 6. stav 1. istog zakona, daje osnovica poreza na promet nepokretnosti prometna vrijednost nepokretnosti u trenutku nastanka poreske obaveze.

Dakle, komisija SO utvrđuje prometnu vrijednost nepokretnosti, a ovu čini cijena nepokretnosti koja bi se mogla postići u slobodnom prometu na određenom području i u određenom vremenskom razdoblju. U konkretnom slučaju kupoprodajnim ugovorom M. E. kao prodavac, prodala je svoje nekretnine (stambeni objekat i zemljište) tužiteljici kao kupcu K. S., pa je poresku osnovicu i porez na promet nepokretnosti trebalo utvrditi prema odredbama citiranim čl. 6. i 7. Zakona o porezu na promet nepokretnosti. Međutim, iz zapisnika o procjeni vrijednosti nepokretnosti sastavljenom od komisije za procjenu nepokretnosti dana 21. 11. 1996. godine vidi se da je komisija procjenu nepokretnosti vršila po građevinskoj vrijednosti i za kuću i za zemljište, te ukupnu građevinsku vrijednost (24. 928, 30 DEM za kuću i 3. 164 DEM za zemljište) od 28. 092, 30 DEM uzela kao prometnu vrijednost, koju je kao poresku osnovicu prihvatio prvostepeni organ uprave i na istu razrezao porez na promet nepokretnosti u iznosu od 421. 400, 00 BHD primjenom stope od 15% u smislu člana 9.

Zakona o porezu na promet nepokretnosti. Pri tome prvostepeni organ nije imao u vidu da se pod pojmom prometne vrijednosti podrazumijeva cijena koja bi se za nekretninu mogla postići u slobodnom prometu (član 7. stav 1. Zakona o porezu na promet nepokretnosti) i da na takvu cijenu djeluju razni faktori, a prije svega ponuda i potražnja. Nadležna komisija je izvršila procjenu građevinske vrijednosti nekretnina a prvostepeni organ je tu vrijednost poistovjetio sa njihovom prometnom vrijednošću, mada ni komisija ni prvostepeni organ nisu dali obrazloženje o tome da se te dvije navedene vrijednosti podudaraju. Moguće je da se te vrijednosti i podudaraju, ali je mnogo veća mogućnost da između njih postoji razlika, pa kako nedostaje obrazloženje o podudarnosti građevinske i prometne vrijednosti, osnovica poreza na promet nepokretnosti u prvostepenom rješenju nije utvrđena u skladu sa propisima, niti na pouzdan način.

Iz izloženog se vidi da prvostepeni organ uprave nije poresku osnovicu utvrdio prema prometnoj vrijednosti nepokretnosti, kako propisuje odredba člana 6. navedenogzakona i kako je trebala da se utvrdi već na osnovu građevinske vrijednosti nepokretnosti, paje na taj način pogrešno primijenio materijalno - 94. pravni propis. Tuženi organ se u svom rješenju pozvao na odredbe čl. 6. i 7. Zakona o porezu na promet nepokretnosti, ali prihvata utvrđenje prometne vrijednosti nekretnina iz prvostepenog rješenja u kojem je građevinska vrijednost poistovjećena sa prometnom vrijednošću nekretnina pa je i to rješenje u suprotnosti sa navedenim zakonskim odredbama. U obrazloženju osporenog rješenja tuženog i prvostepenom rješenju nije navedeno po kojim parametrima je utvrđena prometna vrijednost, radi čega su navedena rješenja nejasna.

Kako su oba rješenja organa uprave donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava i uz povrede pravila upravnog postupka koje su uticale na rješavanje stvari, sud nalazi da su oba rješenja nezakonita, te je uvažio tužbu i primjenom člana 38. stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2. ZUS -a donio presudu kao u dispozitivu. U ponovnom postupku nadležni prvostepeni organ će imati u vidu navedene primjedbe ovog suda i donijeti novo zakonito rješenje u ovoj upravnoj stvari. (Presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U. 221/97 od 16. 9. 1998. godine i U. 192/98 od 23. 9. 1998. godine) Članovi S, 9, 12, 21. i 25. Zakona o stranim ulaganjima U OBLIKE STRANOG ULAGANJA KAPITALA, PORED ULAGANJA U DOMAĆE PRAVNO LICE I OSNIVANJA ZAJEDNIČKOG PRAVNOG t.lCA, SPADA I OSNIVANJE VLASTITOG PRAVNOG LICA STRANOG ULAGAČA KAO I POSEBNI OBLICI STRANOG ULAGANJA, ČIJA SE PRAVA I ZAŠTITA U SVOJSTVU STRANIH ULAGAČA OSTVARUJU NA NAČIN ODREĐEN ZAKONOM I UGOVOROM O STRANOM ULAGANJU (ČLANOVI 9.

I 21. STAV 2. ZAKONA O STRANIM ULAGANJIMA). U TOM SVOJSTVU STRANI ULAGAČ KAO OSNIVAČ VLASTITOG PRAVNOG LICA OSLOBOĐEN JE PLAĆANJA POREZA NA DOBIT ZA DIO OSTVARENE DOBITI KOJI REINVESTIRA I DIO KOJI DUGOROČNO DEPONUJE KOD BANKE ZA VRIJEME TRAJANJA DEPOZITA, NA TERITORIJI FEDERACIJE. Iz obrazloženja: Ograni uprave su tužioca obavezali da plati porez na dobit za 1997. godinu i utvrdili mu akontaciju ovog poreza za 1998. godinu odbijajući njegov prigovor da je on vlastito strano preduzeće i da nije dužan platiti porez na dobit, pri čemu su zauzeli stav da samo strana ulaganja u domaće pravno lice izvršena ugovorom, kao i strana ulaganja u zajedničko pravno lice koja su također izvršena ugovorom, imaju poreske olakšice.

Zauzimajući takav stav pozvali su se na odredbe člana 9. i člana 22. do 25. Zakona o stranim ulaganjima ("Službeni novine Federacije BiH", broj 2/95). Ovakav stav upravnih organa je pogrešan, jer je u suprotnosti sa odredbama Zakona o stranim ulaganjima. Odredbama člana 5. tog zakona kao oblici stranog ulaganja navedeni su: 76 ulaganje u postojeće pravno lice, osnivanje zajedničkog pravnog lica, osnivanje vlastitog pravnog lica i posebni oblici ulaganja (koncesije). Glava li. ovog zakona sadrži odredbe koje se odnose na ugovore o stranom ulaganju u pravno lice i u članu 9. objašnjeno što se smatra ugovorom o stranom ulaganju u pravno lice (ugovor o stranom ulaganju u postojeće pravno lice i ugovor o osnivanju zajedničkog pravnog lica zaključen između stranog i domaćeg ulagača).

Glava Ili. tog zakona, pak, sadrži odredbe o osnivanju vlastitog pravnog lica stranog ulagača, pa u članu 12. propisuje da strani ulagač može sam ili zajedno sa drugim stranim ulagačima na teritoriji Federacje BiH osnovati vlastito pravno lice u skladu sa tim zakonom. Oblici stranog ulaganja po navedenom zakonu, dakle, suprotno stavu upravnih organa, nisu samo ulaganja u postojeće pravno lice i osnivanje zajedničkog pravnog lica, nego i osnivanje vlastitog pravnog lica koje osniva strani ulagač (sam ili zajedno sa drugim stranim ulagačima), te posebni oblici stranog ulaganja. Prava stranih ulagača (u navedenim oblicima) regulisana su odredbama članova 21. do 26. pomenutog zakona. Kada se radi o porezu na dobit odredbama člana 25. istog zakona propisano je da se strani ulagač oslobađa poreza na dobit koja se reinvestira na teritoriji Federacije, kao i na dobit koju dugoročno deponuje kod banke čije je sjedište na teritoriji Federacije i to za vrijeme trajanja depozita.

Prema tome i tužilac, koga je osnovao strani ulagač i sa stranim kapitalom (ovu činjenicu su upravni organi u postupku utvrdili, a ista proizilazi i iz odluke o osnivanju od 25. 4. 1996. godine, koja je priložena uz tužbu) bi mogao biti oslobođen od plaćanja poreza na dobit ukoliko bi bili ispunjeni uvjeti iz člana 25. Zakona o stranim ulaganjima, pri čemu nije bitno ako je samo odlukom o osnivanju određeno pravo stranog ulagača da reinvestira dobit, nego je bitno da li je on faktički u 1997. i 1998. godini ostvarenu dobit reinvestirao na teritoriji Federacije BiH, što on tvrdi u tužbi, a što je i u žalbi isticao, a što upravni organi, zbog pogrešnog pravnog stava, nisu utvrđivali. Zbog istog razloga nisu utvrđivali ni to da li su ispunjeni i drugi uvjeti iz Glave VI. tog zakona koji u članovima 27. do 37. propisuju obavezu prijavljivanja, odobravanja, registracije i evidentiranja stranih ulaganja, a posebno iz člana 27. stav 1. tačka 7. koji obvezuje stranog ulagača da nadležnom organu, dostavi akt o reinvestiranju dobiti.