Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 2/2000

Za razliku od izloženog shvatanja, prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude nije pridao značaj utvrđenju da je optuženi u vrijeme izvršenja djela bio neuračunljiv (posebno je pitanje pravilnosti tog utvrđenja), već je čak šta više takav pravni zaključak uzeo kao sinonim pojma očigledne nesposobnosti za bezbjednu vožnju, što je u suprotnosti" sa pravnom prirodom ovog krivičnog djela i krivičnom odgovornošću.

Kada se sve ovo ima u vidu, onda je jasno, da se kako prvostepeni tako ni ovaj kao 8. drugostepeni sud ne mogu baviti pitanjima da li su i druge osobe bile saučesnici u izvršenju djela za koja su optuženi E.G., H.P. i R.M. oglašeni krivim, a pogotovu ne i pitanjima da li su neke osobe učinile krivična djela koja nisu bila predmet raspravljanja u ovom krivičnom postupku.

Kako je prema tome, u optužbi kantonalnog tužioca u Sarajevu krivična stvar određena kako činjenično tako i pravno, jer se u njoj razlikuje činjenična osnovica optužbe koja je odredila optužene E.G. H.P. i R.M. kao osobe kojima je trebalo da se sudi (subjektivni identitet) i događaj o kome treba da se sudi (objektivni identitet), to onda nemaju zakonskog osnova žalbeni prigovori istaknuti u tom pravcu.

OSIM ČINJENICA I OKOLNOSTI IZ KOJIH PROIZILAZI DA JE OKRIVLJENI IMAO SVOJSTVO SLUŽBENE OSOBE I DA JE SVOJOM RADNJOM, KOJA JE FORMALNO U OKVIRIMA OVLAŠĆENJA TE SLUŽBENE OSOBE, PRIBAVIO DRUGOME KORIST, SADRŽAVATI I ČINJENICE I OKOLNOSTI IZ KOJIH PROIZILAZI DA TA RADNJA NIJE BILA U INTERESU SLUŽBE. U PROTIVNOM, IZREKA PRESUDE JE NERAZUMLJIVA JER NE SADRŽI SVE ŠTO JE POTREBNO DA SE DJELO OKRIVLJENOG ODREDI, ŠTO PREDSTAVLJA BITNU POVREDU ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 358. STAV 1. TAČKA 11. ZKP-a.

Odredbom člana 346. stav 1. tačka 1. ZKP-a propisano je da će u presudi u kojoj se optuženi oglašava krivim sud izreci za koje se djelo oglašava krivim, uz označenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe krivičnog zakona. Prema izreci pobijane presude, radnjama opisanim u tačkama 1. i 2. izreke, okrivljeni je učinio jedno produženo krivično djelo-zloupotreba položaja ili ovlasti-iz člana 358. stav 1. KZ FBiH, jer je kao službena osoba iskorištava njem svog službenog položaja pribavio drugome kakvu korist. Kako se u smislu čl. 358. stav 1. KZ FBiH iskorištavanjem službenog položaja smatra takvo ponašanje službene osobe koje formalno ne prelazi granice ovlaštenja te službene osobe, ali je materijalno (suštinski) potivpravno jer se ne vrši u interesu službe, te, stoga, ipak, predstavlja zloupotrebu službenog položaja, činjenični opis djela u izreci presude, kojom se okrivljeni oglašava krivim za krivično djelo-zloupotreba položaja ili ovlasti-iz čl. 358. 10. stav1. KZ FBiH učinjeno iskorištavanjem službenog položaja, mora, u skladu sa članom 346. stav 1. tačka 1. ZKP-a, sadržavati, osim činjenica i okolnosti iz kojih proizilazi da je okrivljeni imao svojstvo službene osobe i da je svojom radnjom drugome pribavio korist, i činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi da određeno ponašanje okrivljenog nije bilo u interesu službe... Međutim, činjenični opis djela u tački 1. izreke presude ne sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi da preduzeta radnja okrivljenog predstavlja iskorištavanje službenog položaja... Stoga je tačka 1. izreke pobijane presude nerazumljiva jer ne sadrži sve što je potrebno da se djelo okrivljenog odredi, te je time prvostepeni sud učinio bitnu povredu odedaba krivičnog postupka iz člana 358. stav 1. tačka 11. ZKP-a, na koju drugostepeni sud, prema odredbi čl. 370. stav 1. tač. 1. ZKP-a, pazi po službenoj dužnosti pri ispitivanju prvostepene presude povodom žalbe.

Stoga je sud pNog stupnja, prihvatajući suđenje o tužbenom zahtjevu, povrijedio apsolutnu nadležnost tijela uprave, čime je učinio apsolutnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 336. stavak 2. točka 3.

Zakona o parničnom postupku - ZPP. Svojim propisom donijetim na temelju ovlaštenja iz članka 73. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu, Općinsko vijeće T., povjerilo je tužitelju upravne poslove određivanja naknade za korištenje građevinskog zemljišta, prema osnovama i mjerilima koje je samo propisalo, pa je tužitelj svojim rješenjem od 23.10.1997.g., utvrdio visinu naknade i odredio način i rokove kako će je tuženik plaćati. Na taj načinje nastala pravna situacija u kojoj su dva različita tijela u kantonu, čije se nadležnosti međusobno apsolutno isključuju, odlučila svojim odlukama o istom pitanju, pa tako uz presudu egzistira i rješenje donijeto u upravnom postupku, koje ima snagu izvršne isprave, što naravno zakonom nije dopušteno.

U okviru postupka kontrole može biti zaključena i poravnanje sa obveznikom doprinosa (tuženim u ovoj parnici), tako što bi se smanjio dug po osnovu kamata i produžili rokovi uplate, o čemu se sačinjava zapisnik koji ima snagu rješenja doni.Eili)g lL_ldprav.nom.postupku (stavovi 2-4 člana 128.

Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju). Ako se ne zaključi poravnanje, utvrđena dugovanja doprinosa se realizuju tako što se obvezniku nalaže obaveza uplate u određenom roku, a to rješenje je izvršna. kako proizilazi iz odredaba člana 129. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Po odredbama člana 14. Zakona o - 14. doprinosima, obračuna i uplate doprinosa vrše EQ[ezna uprava i: poensijska policija FederaciJe BiH. Iz navedenih zakonskih odredaba slijedi da se o obavezi uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje odlučuje u upravnom postupku, a ne u sudskom parničnom pos(imh_u, pa Je prvostepeni sud kod oaluč ivanja po ovoj tužbi trebao imali u vidu odredbe člana 16. Zakona o parničnom postupku.

Sud je, u smislu člana 273. stav 2. Zakona o upravnom postupku, nadležan za provođenje izvršnog postupka radi prinudnog ispunjenja novčanih potraživanja utvrđenih upravnim aktima, ali iz ove odredbe ne proizilazi i da je nadle _an da o.12ostoifil7 ju i - novčanog potraživanja o kome se odlučuje u upravnom postupku, presuđuje u parnici, već.f C?.,.Stµ..Q.a.kao izvršni sw, g, pod pretpostavkama iz člana 280. ZUP-a.

Odlučujući o nastalom sukobu na temelju člana 23. stav 2. Zakona o parničnom postupku, ovaj sud je rješio kao u izreci iz slijedećih razoga: Prvostepena nadležnost općinskih i kantonalnih sudova određuje se propisima kantona Inih zakona o sudovima. 14 Po odredbama člana 33. tačka g.

Zakona o sudovima ("SI.novine Kantona Sarajevo" broj 3/97, sa dopunom u "SI.novinama Kantona Sarajevo" broj 20/98), Kantonalni sud u Sarajevu sudi u prvom stepenu u privrednim sporovima ako vrijednost predmeta spora prelazi 30.000 KM. Kako u ovom zakonu nije dat pojam privrednog spora, mora se odrediti prema propisima Zakona o parničnom postupku, kao federalnom procesnom zakonu, po kome se određuje funkcionalna (sastav suda) i mjesna nadležnost, te koja će se pravila postupka primjeniti. Po odredbama člana 480. alineja prva ZPP, pravila o postupku u privrednim sporovima se primjenjuju na sve sporove u kojima su stranke, između ostalih i preduzeća i druge pravne osobe, ali po odredbama člana 483.

ZPP, i kada u takvim sporovima, kao materijalni suparničari sudjeluju i druge fizičke ili pravne osobe. U konkretnom slučaju sudeći po sadržaju tužbe, tuženici su u položaju materijalnih suparničara jer su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici odnosno obaveze tuženih proizlaze iz iste činjenične i pravne osnove (član 181. stav 1. tačka 1. ZPP). Ovakav odnos tuženih proizlazi i iz odredaba člana 184. ZPP po kojima 1 s. Članak 54. Zakona o parničnom postupku mogu biti zajednički tuženi i glavni dužnik i jemac ako to nije u protivnosti sa sadržajem ugovora ojemstvu, a po navodima i prilozima uz tužbu, drugotuženi se u ovom pravnom odnosu obavezao kao solidarni jemac (član 1004. stav 3. i 4.

Zakona o obligacionim odnosima).

Predmet spma u ovoj parnici je zahtjev za ispu.Qjenje obligacionog ugovora a JJ!L.QQLQ._ pravu vlasn stav na nekretninama.

Za obliacIone sporove o nekretninama koji nisu 17. sporovi iz zakupnih i njima sličnih odnosa, važe pravila o 9pćo mjesnoj nadležnosti-čl. 38. stav 1. ZPP. Zakon dopušta strankama da svojim sporazumom mijenjaju mjesnu nadležnost suda ako ona nije isključiva-čl. 38. stav 2. i 62. ZPP. U ovom slučaju stranke su se sporazumjele da ugovoreni sud Općinski sud u T. bude mjesno nadležan sud za rješavanje sporova povodom navedenog ugovora o zamjeni imovine. Kako je ugovoreni Općinski sud u T. i stvarno i mjesno nadležan prvostepeni sud, a klauzula o prorogaciji se nalazi u pismenom ugovoru o zamjeni imovine koji je zaključen prije podnošenja tužbe sudu i priložen uz tužbu, ovaj sud je za suđenje u ovoj pravnoj stvari našao da je nadležan Općinski sud u T.

Prvotužena je već u prvom podnesku od 26.7.1999. godine podnijela prigovor mjesne nenadležnosti, tvrdeći da tuženi nisu u odnosu suparničara, a punomoćnik tužitelja je na prvom ročištu za glavnu raspravu održanom 28.7.1999. godine isticanje tužbenog zahtjeva prema drugotuženoj objasnio time da se radi o krovnoj bankarskoj organizaciji, u čiji sastav ulazi i prvotužena.

Prvostepeni sud je na ročištu održanom dana 26.8.1999. godine, postupajući u smislu člana 282. Zakona o parničnom postupku - ZPP, odbio prigovor mjesne nenadležnosti, odlučujući da odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari, tako da se to rješenje može pobijati samo žalbom protiv odluke o glavnoj stvari, iako je prvostepeni sud propustio da u izreku presude unese i ovo rješenje. Odbijanjem prigovora mjesne nenadležnosti K. suda u S. za suđenje po tužbi protiv prvotužene, prvostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 4. ZPP (povodom blagovremenog prigovora prvotužene - član 20. stav 1. ZPP - nepravilno odlučio da je mjesno nadležan, što prvotužena ističe u žalbi).

Za suđenje u ovom predmetu u odnosu na prvotuženu opće mjesno je nadležan K. sud u T., jer se radi o privrednom sporu iz nadležnosti vijeća u smislu člana 38. i 40. stav 2. ZPP. Posebna mjesna nadležnost K. suda u S. mogla 18. bi se eventualno zasnovati jedino na odredbama člana 42. ZPP, po kojima ako je jednom tužbom tuženo više osoba u svojstvu materijalnih suparničara, a za njih ne postoji mjesna nadležnost istog suda, nadležan je sud koji je mjesno nadležan za jednog od tuženih i ovu odredbu prvostepeni sud ima u vidu, kada u obrazloženju presude navodi da je prigovor odbijen stoga što su tuženi materijalni suparničari iz člana 181. stav 1. ZPP. Ovakav zaključak nije, međutim, osnovan. Materijalni suparničar i su, u smislu člana 181. stav 1. tačka 1.

ZPP, osobe koje su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze proističu iz istog činjeničnog i pravnog osnova, a već iz navoda tužbe i priloga uz tužbu, te naprijed spomenute dopune tih navoda na ročištu, očigledno je da tuženi nisu u bilo kakvoj pravnoj zajednici u odnosu na obavezu isplate po bankarskim garancijama prvotužene, niti se njihova eventualna obaveza na isplatu zasniva na istom činjeničnom i pravnom osnovu. Iz odredaba Zakona o Agenciji za bankarstvo FBiH ("Sl. novine FBiH" broj 9/96 i 27/98), te odredaba Zakona o bankama ("Sl. novine FBiH" broj 39/98), ne proizilazi da Agencija za bankarstvo FBiH, koja kontroliše zakonitost rada banaka i ima određena javna ovlaštenja u odnosu na banke, odgovara povjeriocima banaka za obaveze banaka na području FBiH koje proizilaze iz pojedinih bankarsk ih poslova, što je morala biti jasno i samom tužitelju, koji je podneskom od 29.10.1999. godine povukao tužbu protiv drugotužene.

Prvostepeni sud je, dakle, morao, nakon prigovora mjesne nenadležnosti koji je podnijela prvotužena, razdvojiti parnični postupak pokrenut zajedničkom tužbom i oglasiti se mjesno nenadležnim za suđenje po tužbi protiv prvotužene, a nastaviti postupak po tužbi protiv drugotužene.

Pitanje da li je jedno potraživanje zastarjelo nije prethodno pitanje. prethodno pitanje jeste uvijek pravne prirode (postojanje prava ili pravnog odnosa) ali ono mora da čini takvu pravrn I cjelirn I koja male biti samostalan predmet adredeqog IJgstupka pred sudom ili upravnim organom i o kome nije pravosnažno odi učeno. Tu prirodu nema pravno pitanje da li je jedno potraživanje zastarjelo, jer to pitanje ne može da čini sadržinu tužbenog zahtjeva, pa samim time ni predmet meritorne odluke.

Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je osnovan Aneksom 6. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i strane potpisnice tog Aneksa (RBiH, Federacija BiH i Republika Srpska) su prihvatile da odluke Doma budu konačne i obvezujuče (član XI. stav 3.

Aneksa 6.). Dom je ovlašten članom XII pomenutog Aneksa da sam donosi pravila ili odredbe, neophodne za vršenje njegove funkcije (zaštite osnovnih prava i sloboda navedenih u članu I i li Aneksa 6.). Postupak pred Domom je uređen Pravilima procedure objavljenim u Sl. glasniku BiH broj: 26/98, a djelimično i u odredbama člana X. i XI. Aneksa 6. Iz odredaba člana X stav 1. i 2. Aneksa 6., te Pravila 33. stav 3. i Pravila 36. stav 2. i 4., proističe ovlaštenje za Predsjednika Doma da donese odgovarajuću privremenu mjeru, kada Dom ne zasjeda i samo 22. je plenumu Doma predoči (što znači da djeluje odmah, ako je Dom ne bi opozvao). Privremene mjere Doma su, takođe, obvezujuće, jer se donose u pripremi odluka o meritumu stvari.

Odluke Doma za ljudska prava (uključujući tu i privremene mjere) obvezujuče su, prema tome, za sve organe Federacije BiH (zakonodavne, izvršne i sudske), te ako su za to podesne, dužni su ih svi organi na koje se odnose i kojih se tiču, neposredno primjeniti. Organi Federacije BiH nisu ovlašteni C!.i: i pre i] 1y11 odliil e o.om.a, pa ni sa stanovišta da 7Tsu u skladu sa procesnim ili materijalnim propisima zakona (federalnih ili kantonalnih) koji se primjenjuju u Federaciji BiH, jer je Dom ovlašten da odlučuje neposrednom primjenom Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i fundamenta lnih sloboda i protokola uz nju. Polazeći od navedenog, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je odlučio da ne postupa po prijavi za upis u sudski registar osnivanja društva, dok djeluje privremena mjera Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, nezavisno od toga što Zakon o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar ovakvu mogučnost ne predviđa.

U okviru ovih ovlaštenja, Agencija za privatizaciju treba da se izjasni o zakonitost i i svrsishodnosti unošenja kao osnivačkog uloga zemljišta, kao i uopće dopuštenosti ulaganja koje vodi promjeni strukture kapitala (isključivo državnog u A., kako se tvrdi u uvodnom dijelu programa privatizacije), jer programom nije predviđeno ovo ulaganje.

te unošenjem u sredstva predlagača zemljišta bliže označenog u ugovoru u procjenjenoj vrijednosti od 168.000 KM od strane A. i to tako što če A. svoj ulog odmah unijeti, a G. i S. sukcesivno u roku od 90 dana.

Kod ovakvih odredaba osnivačkog ugovora, prvostepeni sud je opravdano zaključio da ugovoreni osnivački ulog čine i iznosi koje su osnivači G.i G. dužni uplatiti po odredbama člana 24. osnivačkog ugovora, iako su tu ugovornu obavezu osnivači nazvali povečanjem osnivačkog uloga u prvoj godini poslovanja. Osnovni kapital društva sa ograničenom odgovornošću s više osnivača ne smije biti niži od 10.000 KM, niti od 2.000 KM po jednom osnivaču, kako je propisano članom 314. stav 1. Zakona o privrednim društvima, svakako da bi se obezbjedili najnužniji uvjeti za rad novoosnovanog društva no nema ograničenja u pogledu prava osnivača da ugovore znatno veće uloge, što bi trebalo biti i pravilo kod osnivanja.

Osnovni kapital se obezbjeduje prilikom osnivanja društva, ulozima članova u novcu, stvarima i pravima, kako proizlazi iz odredaba člana 39. stav 1. navedenogzakona. Ulozi u stvarima i pravima moraju biti u cjelini uneseni prije podnošenja prijave za upis društva u sudski registar, kako je propisano odredbama člana 39. stav 2. i 314. stav 4. 24. Zakona o privrednim društvima, što je u odnosu na obavezu A.i predviđeno osnivačkim ugovorom. Ugovoreni ulozi u novcu mogu biti uplaćeni (saglasno ugovornom utanačenju) i nakon podnošenja prijave za upis društva u sudski registar, ali po prinudnim odredbama člana 314. stav 5. Zakona o privrednim društvima, do dana podnošenja prijave za upis osnivanja društva u sudski registar mora biti uplaćena najmanje polovina uloga u novcu s tim da ta polovina ne smije biti manja od zakonom propisanog minimalnog uloga.

Način promjene visine osnovnog kapitala, dakle i njegovog povećanja, obavezno se ureduje statutom društva (član 317. stav 3. tačka 10. Zakona o privrednim društvima), a mora se smatrati ugovorenim osnivačkim ulogom svako osnivačkim ugovorom predviđeno uplaćivanje u novcu na ime - formiranja osnivačke glavnice, te se ne može dozvoliti izbjegavanje prinudnih odredaba člana 314. stav 5. Zakona o privrednim društvima, označavanjem obaveze uplata osnivačkog t1 loga u novcu utvrđenih već u osnivačkom ugovoru, od kojih zavisi i visina udjela osnivača, navodnim povećanjem osnovnog kapitala. U konkretnom slučaju na ovakav način se dovodi u neravnopravan odnos već u momentu osnivanja predlagača osnivač A. koji je sav svoj udio (i u novcu i u stvarima) morao unijeti u osnovni kapital već u času registracije društva.

Kako predlagač ni na dva puta ponovljeni zahtjev registarskog suda nije podnio dokaz (uplatnice) da su osnivači uplatili polovinu osnivačkog uloga u novcu (zbirnog iz člana 21. i 24. osnivačkog ugovora), već samo da su uplaćeni ulozi iz člana 21. ugovora, prvostepeni sud je osnovano, primjenom člana 32. stav 3. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar, u vezi sa članom 318. tačka 2. Zakona o privrednim društvima i članom 12. stav 1. tačka 2. Uredbe o upisu u sudski registar pravnih osoba koje obavljaju privrednu djelatnost, odbacio prijavu.

Ovaj sud prihvata stav prvostepenog suda da je u času podnošenja prijave za upis osnivanja zasnovan na osnivačkom ugovoru od 5.6.1999. g. postojala prepreka za upis zbog nepostojanja materijalnih uvjeta iz člana 33. t.

I. i 3. tada važećeg Zakona o postupku za upis u sudski registar ("Sl. novine FBiH" broj: 6/95), koja se nije mogla otkloniti ispravkom u smislu ćlana 34., odnosno dopunom prijave, u smislu člana 35. Zakona o postupku za upis u sudski registar (identične odredbe sadrži i sada važeći Zakon o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar, Sl. novine FBiH broj: 4. i 49/00, u 25. Član 34. Zakona o privrednim društvima članovima 32. i 33.). Ugovor o osnivanju od 24.5.2000. g. predstavlja činjenicu nastupjelu znatno iza podnošenja prijave za upis, tako da taj ugovor može da posluži kao novi osnov za traženje upisa osnivanja, a ne može biti korišten kao dopuna prijave, odnosno dopuna ranijeg ugovora o osnivanju.

Ovo i bez obzira na to što ga je predlagač nazvao aktom kojim se preduzeće M. prilagodava odredbama novog Zakona o privrednim društvima, jer se prethodno mora odlučiti o osnovanosti prijave za upis osnivanja toga društva. Novi ugovor o osnivanju predlagača ne bi se mogao smatrati novom činjenicom ni da je iznesenu žalbi, jer se pod novim činjenicama u smislu člana 52. i 53. ranijeg Zakona o postupku za upis u sudski registar, sada odredbe čl. 57. i 58. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar, smatraju samo one koje su postojale u času podnošenja prijave, ali se u postupku pred prvostepenim sudom žalitelj nije na njih pozivao (ovim se ublažava djejstvo odredbe člana 12. ranijeg, odnosno člana 66. sadašnjeg naprijed spomenutog Zakona o nedozvoljen osti prijedloga za ponavljanje postupka).

Osnivač je postao jedinstveni pravni subjekt u toku rata, apsorbiranjem svih članica tadašnjeg holdinga, te je njegova registrovana 20 djelatnost obuhvatila djelatnost svih ranijih članica.

Kasnijim osnivanjem kao posebnil1 pravnih subjekata ranijih članica holdinga, registrovana je njihova djelatnost na isti način kao i djelatnost samog osnivača, ali je opće poznato da u neposrednoj proizvodnj i i prometu nema stvarne podudarnosti izmedu djelatnosti osnivača i novoosnovanih društava, pa ni mogućeg konkurentnog odnosa. Moguć e je, međutim, da je član uprave osnivača već registrovan i kao član uprave nekog od društava koje je takođe osnovao bivši holding, a koje stvarno obavlja istovrsnu djelatnost kao i subjekt upisa, u kom slučaju bi postojale zapreke iz čl. 34. Zakona o privrednim društvima za registraciju N. B. i za zastupnika subjekta upisa, što je prvostepeni sud mogao utvrditi upitom kod podnosioca prijave.

Odredbe člana 383. Zakona o privrednim društvima ne mogu međutim, biti shvaćene tako da isključuju mogućnost promjena u sudskom registru i kod preduzeća koja se privatiziraju, pa i kada se radi o onim elementima (podacima) koji su spomenuti u ovom propisu, prije nego što bude dovršen postupak privatizacije, jer navedeni propis samo određuje krajnji rok za usklađivanje.

Prvostepeni sud je u pravu samo utoliko što upis promjena ovih elemenata dok je postupak privatizacije subjekta upisa u toku ne bi mogao biti dopušten ukoliko bi sprječava o ili ometao taj postupak, jer takav zaključak proizilazi iz okolnosti da su propisi o privatizaciji prinudnog karaktera i da je 27. uvažavajući te propise, produžen rok za prilagođavanje odredbama novog sistemskog statusnog zakona i po isteku općeg roka u kome se prilagođavanje mora obaviti. U konkretnom slučaju podnosilac prijave je osnovao subjekt upisa u aprilu 1.999. godine, sa minimalnim osnivačkim novčanim ulogom i ovom prijavom taj osnivački ulog uvećava u novčanom dijelu, a u visini knjigovodstvene vrijednosti unosi kao osnivački ulog i osnovna sredstva neophodna za rad subjekta upisa.

Usputno osnivač zahtjeva i određivanje oblika organizovanja suglasno novom Zakonu o privrednim društvima. Sama prijava ni po formi, ni po sadržaju ne predstavlja definitivan zahtjev za prilagođavanje statusa subjekta upisa odredbama Zakona o privrednim društvima, nakon završenog postupka privatizacije, i po mišljenju ovog suda, nema zapreke da se osnovanost ove prijave cijeni po odredbama Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar ("Sl. novine FBiH" broj: 4/2000) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja prijave. Registarski sud treba upitom na Federalnu agenciju za privatizaciju (nadležnu za osnivača) i Kantonalnu agenciju za privatizaciju (nadležnu za subjekt upisa) razjasniti da li bi zahtjeva ne promjene u sudskom registru otežavale ili onemogućile proces privatizacije, tako što eventualno ne bi bile u skladu sa odobrenim - prihvaćenim početnim bilansom i programom privatizacije.

Radi se dakle, o zahtjevu za dva različita upisa od kojih svaki podliježe taksiranju (Napomena 5. uz tar. br. 21. Taksene tarife iz članka 46. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo). Kada je žalitelj povodom podnijete prijave za dva različita upisa, uplatio dva puta po 405 KM sudske takse, koliko je tar. br. 21. tač. 4. Taksene tarife dužan platiti za svaki upis, ne može tražiti povrat tako plaćene takse, pa je sud pNog stupnja pravilno postupio kada je 28. svojim rješenjem njegov zahtjev od bio.

Polazeći od ovih ustavnih i zakonskih odrednica upis osnivanja političkih stranaka u registar koji vodi sud mora biti oslobođen svih formalnosti koje zakon izrijekom ne zahtjeva ili koje neprijeporna ne proistječu iz slova i duha ustavnih i zakonskih propisa.

Po odrednicama pomenutog zakona, dokaz o prestanku članstva osnivatelja nove 29. stranke u drugim strankama ne mora biti podnesen uz zahtjev za upis novoosnovane stranke u registar političkih organizacija. Ovakva obveza se i ne podrazumijeva, jer se predmnjeva da su osnivanjem nove stranke njezini osnivatelji na bjelodan način manifestirali volju da prestanu sa eventualnim članstvom u nekoj drugoj političkoj organizaciji. Prema tome, ako se i prihvate kao točni navodi žalbe da su predsjednik nove stranke i još dvojica osnivatelja bili članovi druge stranke i čak izabrani u njena najviše rukovodna tijelo 28.5.2000. godine, angažiranjem u osnivanju nove stranke iza tog datuma (nova strar, ka je osnovana 13.6.2000. godine) i izborom u njena tijela, na očit način su objelodanili istup iz ranije stranke i bez formalne izjave o istupu.

Na temelju tih odluka moglo se samo zahtjevati upisivanje promjena u registru političkih organizacija temeljem članka 23.

Zakona o političkim organizacijama, koje bi, sljedstveno odrednicama članka 7. pomenutog zakona, 22 djelovale od časa upisa u registar. Za odlučivanje o zahtjevu - prijavi za upis ovih gromjena nije bio nadLežan - mjerodayan Zupanijski sud u M., već Zupanijski sud u S.B. Po odrednicama članka 15. stavak 2. Zakona o političkim organizacija, registar političkih organizacija vodi viši (sada županijski) sud prema sjedištu političke organizacije, što podrazumjeva i promjenu nadležnosti suda ako se premjesti sjedište stranke sa područja jednog na područje drugog registarskog suda (suda upisa). Novi mjerodavni registarski sud treba da ocjeni i valjanost zahtjevanih promjena, jer bi inače bio dužan da upiše u registar koji on vodi, političku organizaciju, a da mu nije data mogućnosti da provjeri zakonitost zahtjevanog upisa.

Ovakvo postupanje u analognom slučaju prihvaćena je u članku 11. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar ("SI.novine FBiH" broj: 4/2000) i treba ga sijedili i u postupku registracije političkih organizacija tim prije što je sukladno i odrednicama članka 13. stavak 2. Zakona o vanparničnom postupku ("SI.novine FBiH" broj: 2/98).

već se obavezuje da će iznos od 200.000 DEM, koji će preduzeće C. naplatiti, uplatiti na račun tužitelja u određenoj singapurskoj banci, kada od tužitelja primi određeni dinarski iznos.

Ovakav ugovor po svom sadržaju predstavlja ugovor o kupovini deviza, i kako je zaključen van deviznog tržišta (koje i nije funkcionisalo) izričito je bio zabranjen odredbama člana 15. Zakona o deviznom poslovanju (“Službeni list SFRJ” broj 66/85), izmjenjenim Zakonom o privremenim mjerama o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju (“Službeni list SFRJ” broj 82/90). Ova zabrana nije izgubila značaj ni za novu državu Bosnu i Hercegovinu, jer je bila identično propisana odredbama člana 10. Zakona o deviznom poslovanju (“Službeni list RBiH” broj 2/92 i 13/94), koji je stupio na snagu 11. 4. 1992. godine. Po odredbama člana 52-a citiranog zakona SFRJ (identičan propis sadrži i član 57. pomenutog zakona RBiH), preduzeća su mogla na domaćem i stranim finansijskim tržištima vršiti kupovinu i prodaju potraživanja po osnovu svih vrsta poslova sa inostranstvom, ali je ovaj propis podrazumjevao da cesionar (domaće lice) preuzme rizik naplate potraživanja od ino-dužnika, a i da preuzme sve obaveze cedenta o unošenju naplaćenih deviznih sredstava u zemlju i njihovu prodaju ovlaštenoj banci za domaću valutu (na ovaj način su se legalno i sticala tzv. devizna prava uvoznika).

Sam žalitelj navodi da se u ovom slučaju radi o tzv. šticungu, koji je bio široko raširen, no ovakav promet deviznim sredstvima je bio propisima zabranjen, te ne može uživati sudsku zaštitu. Tužitelju bi, pozivom na odredbe člana 104. stav 1. ZOO, pod uvjetom da je dokazao uplatu dinarskog iznosa, pripadalo pravo na restituciju ovog iznosa (konvertovanog u KM), no takav zahtjev tužitelj nije istakao, a istaknuti zahtjev na isplatu u DEM ni djelimično se ne zasniva na činjeničnoj i pravnoj osnovi koja bi upućivala na primjenu ovog propisa.

Sem toga, kako je tužena poricala postojanje obveze, bilo je neophodno u ovoj parnici utvrditi postojanje tražbina, a tužena može zahtjevati ispravku početnog bilansa tužitelja kod nadležne agencije za privatizaciju ako se utvrdi da postoje uvjeti za primjenu naprijed navedenih propisa.

Kako je odredbom čl. 341. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima, propisano da se potraživanja, koja se ne mogu zaplijeniti po pravilima izvršnog postupka, ne mogu kompenzirati, a odredbom čl.209. Zakona o izvršnom postupku propisana nemogućnost provođenja izvršenja na potraživanjima po osnovu doprinosa, poreza i drugih pristojbi u koje spada i naknada istaknuta u prijeboj, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je našao da prigovor kompenzacije nije osnovan.

Iz navedenog slijedi da je prvostepeni sud opravdano našao da je tužbeni zahtjev na isplatu duga u revaloriziranom iznosu u DEM u odnosu na prvo i treće tuženog, neosnovan.

Po odredbama člana 422. Zakona o obligacionim odnosima, zastare vanje se može prekinuti prema pojedinom solidarnom dužniku, a da i dalje teče prema ostalim solidarnim dužnicima, dok odricanje od navršene zastarjelosti jednog od solidarnih dužnika nema dejstva prema ostalim dužnicima.

U vrijeme zaključenja protokola dana 10.3.1995. g. o priznanju duga nastupila je zastarjelost potraživanja prema sva tri tužena (tužitelj ni u žalbi ne spori da su on i prednik tuženih, a i sami tuženi, u vrijeme nastanka i dospjeća obaveza bili pravne osobe na koje se odnosi član 37 4. ZOO), pa bi protokol, ukoliko se radi o urednoj ispravi sa punovažnim pravnim djejstvorn, imao značaj odricanja od nastupjele zastarjelosti (po odredbama člana 366. stav 1. ZOO, pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti). Ovaj protokol je, međutim, potpisao samo zastupnik li-tuženog i ovjerio pečatom li-tuženog, pa iako je u protokolu naveden dug ranijeg zajedničkog preduzeća tuženih, nepostojećeg u vrijeme sastavljanja protokola, ne može se prihvatiti tvrdnja tužitelja da je na ovaj način pravno punovažno obvezao i prvo i treće tuženog.

Iz iskaza saslušanih svjedoka ne proizilazi da su zastupnici prvo i trećetuženog dali makar i usmenu punomoć zastupniku li-tuženog da i u ime ova dva tužena prizna dug (s obzirom na zakonom propisanu formu bila je nužna pismena punomoć), a ne može se ovakvo ovlaštenje za zastupnika li-tuženog izvoditi ni iz okolnosti koje ističe žalitelj, da između tuženih nije nikada sačinjen diobni bilans, te da su često u poslovanju nastupali zajednički, kompenzirajući dugove potraživanjima bilo kog od njih, kao i da skladište i neke druge po s1ovne prostorije koriste zajedno, jer se radi o tri posebna pravna subjekta, koja samostalno istupaju u pravnom prometu.

Najstariji neplaćeni anuitet zaključenom 13.9.1991.g. dospio je za dospio je za plaćanje 1.5.1992. g. pa je prije naplatu 1.10.1993.g., -pa ka'KO Jeća podnošenja tužbe protekao rok od pet godina, podnesena 18.3.1998. g. nastupila je zasta ime je cjelokupno potraživanje tužiteljice iz potraživanja svih anuiteta, a time i cjelokupnog ugovora o kreditu, zastarjelo. potraživanja iz ugovora o kreditu. Zastara

Pogrešno iz ovakve odredbe člana 2. ZOO žalitelj izvodi zaključak da su društveno-pravne osobe sva preduzeća bez obzira na vlasničku strukturu kapitala, pa i preduzeća u privatnom i mješovitom vlasništvu, jer se ova kategorija svrstava u građansko-pravne osobe. Ovim se ne vrijeđa načelo iz člana 11. ZOO o ravnopravnosti učesnika u obligacionim odnosima, jer se izdvaja samo jedna kategorija učesnika i kraći rok zastare primjenjuje samo 39. na njihova međusobna potraživanja koja proističu iz određene vrste pravnih poslova.

Član 6. ugovora je zaista stipulisan u obliku alternativne obligacije iz člana 403. ZOO, sa pravom izbora tuženog, ali ovaj sud, cijeneći nesporni sadržaj ove ugovorne odredbe, izvodi pravni zaključak da alternativna obligacija nije stvarno ugovorena, jer da alternativne obaveze na isporuku soli ili ustupanje nekretnine nisu punovažno nastale zbog neodredjenosti odnosno neodredivosti predmeta obaveze - član 47.

ZOO, tako da punovažno postoji samo obligacija na isplatu među strankama nespornog novčanog iznosa, analogno odredbama člana 407. ZOO. Količina soli nije, naime, određena, a kako nije utvrđena ni cijena soli po jednom kilogramu, obaveza isporuke soli nije ni odred iva (so je u vrijeme zaključenja ugovora predstavljala skup i deficitiran artikl, a isporuka soli sada, po današnjim cijenama nema razuman smisao, i očito ne odgovara pobudama stranaka u času zaključenja ugovora). Nekretnina koju bi tuženi mogao dati u vlasništvo ili na dugoročni zakup tužitelju nije određena, a kako se mora raditi o species (rescerta), nije ni odrediva samo paušalnim navođenjem da mora biti u odgovarajućoj vrijednosti.

Naknada zbog duševnog bola izazvanog pogibijom brata ili sestre dosuđuje se samo kada je bol dosegao veći intenzitet i zakon polazi od predmnjeve da je to slučaj jedino kada je pogibija uslijedila u času kada je postojala trajnija zajednica života, što znači kada su se braća i sestre dobro uzajamno poznavali i osjećali izrazitu bliskost, ne samo zbog uzajamnog rodbinskog odnosa, već i zajedničkog življenja (druženja koje je bliskost pojačavalo).

Nije, dakle, dovoljno (za razliku od naknade štete koju nasciturus ako se živ rodi, može zahtjevati za dus"evne boli koje će trpjeti zbog smrti roditelja, kada postane svjestan značaja tog gubitka) to što ce i tužitelj trpjeti (i već trpi) izvjesnu bol zbog svjesti o gubitku sestre, koju nije ni poznavao, jer za takvu bol zakon ne a daje takvog intenziteta da stvara pravo na novčanu s

U ovom slučaju, nije u pitanju potraživanje iz ugovora u privredi, jer Vojska FBiH nije stupila u obligacioni odnos kao privredni subjekt, pa se na ovakva potraživanja do stupanja na snagu novog Zakona o visini stope zatezne kamate ("SI.novine FBiH", br. 27/98), kojim je propisana stopa kamate od 18% godišnje, primjenjuju odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate ("SI.list SFRJ", br. 57/89) koji je preuzet, dakle po eskontnoj stopi NB BiH uvećanoj za 20%. Eskontna stopa za period od 15.12. do 31.12.1996.g. iznosila je 20% godišnje a stopa zatezne kamate u tom periodu 24%. Od 1.1.1997.g. do 6.7.1998.g. eskontna stopa je bila 10% godišnje, a stopa zatezne kamate 12%godišnje.

Tuženi prigovara da je proizvodima istekao rok upotrebe, tek nakon što su njemu prigovor ili 28 njegovi kupci, iako se po ocjeni ovog suda radilo o vidljivim nedostatcima proizvoda koje je tuženi mogao otkriti pregledom robe na uobičajeni način, obzirom da je prijem robe vršen u tuženikovom skladištu, a unutar petnaest dana tuženik je veći dio tih proizvoda prodao i isporučio svojim kupcima.

Kako tuženi ni u žalbenim navodima ne čini izvjesnim da je kao kupac postupio u smislu čl.481. stav1. i čl.484. stav1. Zakona o obligacionim odnosima, tj. da je bez odlaganja obavijestio tužitelja kao prodavca o nedostatcima (isteku roka upotrebe) konditorskih proizvoda, dakle, blagovremeno i na ispravan način izvršio reklamaciju, to mu i ne pripadaju ovlaštenja iz čl.488. istog zakona, jer je nastupila prekluzija (gubitak) prava koja bi mu po toj osnovi pripadala. U pogledu blagovremenosti prigovora tuženoga na kvalitet proizvoda, sasvim bi drugačija bila situacija da se radilo o 43. distancionoj prodaji, odnosno da je tužitelj konditorske proizvode umjesto tuženome, izravno bio isporučio njegovim kupcima, jer taj rok bi se računao ne od dana prijema konditorskih proizvoda, nego od dana saznanja za prigovore o nedostatcima proizvoda koje su mu stavili njegovi kupci.

Raskidom ugovora obje stranke bi bile oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na 44. naknadu štete. Raskidom ugovora nastupjele bi za ugovorne strane i određeni pravni učinci, a jedan od učinaka jeste i obaveza drugo tuženog da vrati novac koji je primio od tužitelja i da mu plati zateznu kamatu od dana kada je primio isplatu (član 132. stav 2. i 5. ZOO). Tužitelj je međutim postavio zahtjev da mu tuženi preda drugi odgovarajući stan. Za takav zahtjev nema uporišta u zakonu. Tužitelj je, zbog nedostatka solidnosti građevine, koji bi stan, kao individualno određenu stvar (res species), činili neupotrebljivim i neuslovnim za stanovanje, mogao zahtijevati raskid ugovora i naknadu štete u novcu (čl. 619. Zakona o obligacionim odnosima).

To bi, u pravilu, bili radovi na koje se odnosi član 633. ZOO. Ako je, dakle, tužitelj izveo radove po pismenom zahtjevu tuženog koji imaju karakter naknadnih radova u smislu naprijed navedene definicije, ima pravo i na naknadu za te radove.

Stoga je tužena, ako od tužitelja nije imala upute o sredstvima osiguranja vračanja kredita, temeljem članka 751. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima bila dužna, rukovodeći se interesima tužitelja, postupati kao dobar privrednik i osigurati povrat kredita na način kojim inače uspješno osigurava povrat tako odobrenih svojil1 sredstava.

Tužitelj u žalbi, a i tijekom postupka, tvrdi da tužena nije tako postupala, već naprotiv da u tome nije poštovala ni svoje opće akte čija primjena daje daleko veću sigurnost naplate kreditom odobrenih sredstava, te ukazuje i na druge okolnosti o kojima tužena nije vodila računa iako je to bila dužna učiniti. Stoga 46. tužitelj smatra da zbog takvoga svoga postupanja, tužena mu ne može onemogućiti raspolaganje deponiranim sredstvima i nakon znatnog vremena po isteku ugovorenog vremena deponiranja, odnosno vremena u okviru kojeg je mogla naplatiti sredstva da je postupala na naprijed navedeni način. Ovim bitnim pitanjima sud prvog stupnja nije se uopće bavio, paje stoga činjenično stanje za pravilno rješenje spora, ostalo nepotpuno utvrđeno, zbog čega je po članku 352. stavak 1.

Zakona o parničnom postupku, žalba uvažena, pobijana presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. U ponovnom suđenju sud prvog stupnja će u prvom redu raspraviti i utvrditi da li je tužitelj dao tuženoj upute u pogledu sredstava osigura vanja vraćanja kredita, da li se ona datih uputa pridržavala, a ako nisu date upute da lije postupala sukladno članku 751. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima, odnosno na način kojim uspješno osigurava povrat svojil1 sredstava.

Vlasnik, odnosno Suvlasnik vozila ne bi imao pravo, u smislu članka 75. točka 2. navedenog zakona, na naknadu štete na stvarima, ali je vozač, pa i kada je i vlasnik, odnosno suvlasnik, osiguranog vozila, isključen iz prava na naknadu štete na teret osiguravatelja u cjelini, dakle i u slučaju povrede osobnih dobara (kasnijom dopunom ćlanka 75. točka 1. člankom 26.

Zakona o 48. izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba, Sl. novine FBiH broj: 6/98,_ propisano je da i pravni sljednici vozača vozila nemaju pravo na naknadu štete na teret osiguravatelja glede štete zbog smrti ili tjelesne ozljede vozača). Neprihvatljiv je revizijski navod da se oštećenikom mora smatrati poginula kćer prvotužitelja, te da prvo tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog pretrpljenih duševnih bolova izazvanih njenom pogibiiom, temeljem članka 201. stavak 1. ZOO. Šteta koja se iskazuje kroz duševni bol tužitelja je neposredno prouzročena njemu (tom boli je povrijeđena njegovo osobno dobro), pa je glede novčane satisfakcije koju zbog ove povrede tužitelj zahtjeva, on neposredno oštećeni, a kako je štetu pretrpio kao vozač vozila osiguranog od autoodgovornosti kod tuženog, naknadu štete ne može tražiti od tuženog, kao osiguravatelja.

Pravilno je, dakle, drugostupanjski sud primjenio materijalno pravo kada je odbio tužitelja sa tužbenim zahtjevom.

Naprotiv, nadležna komisija je utvrdila da je tužitelj sposoban za rad, pa su na osnovu toga utvrđenja nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak da je odsustvo tužitelja sa posla, počev od 15.9.1995. godine do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa bilo neopravdano, te da je pravilno primijenjena odredba člana 15. Zakona o radnim odnosima ("Službeni list RBiH", broj: 21/92, 16/93 i 13/94), kada je odi učeno o prestanku radnog odnosa.

9/96, 18/96 i 25/97) zahtjev odbio kao neosnovan, a tuženi drugostepeni organ primjenom člana 249. stav 1. tač. 2. istog zakona zahtjev odbacio kao neblagovremen.

Tužilac sn..itra da se na predmetnu upravnu stvar nije mogao primijeniti federalni Carinski zakon iz razloga što je stavljen van snage donošenjem Zakona o carinskoj politici BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 21/98) koji odredbama članova 203, 204. i 205. na drugačiji način reguliše povrat carine i rok u kojem se može zahtijevati povrat, a koji je on održao. Odredbama člana 217. stav 2. i 5. Zakona o carinskoj politici BiH, propisano je da se propisi sadržani u carinskim zakonima Entiteta koji su u suprotnosti s odredbama tog zakona smatraju nevažećim i da se taj zakon primjenjuje od 1.1. 1999. godine, pa iz pravilnog tumačenja tih odredaba proizilazi da je navedeni zakon po pitanju prava i obaveza svih subjekata u postupcima carinjenja robe i putnika nastalih poslije početka njegove primjene 1.1. 1999. godine isključio samo primjenu propisa u carinskim zakonima Entiteta koji su u suprotnosti s njegovim odredbama smatrajući ih nevažećim, ali ne i ostalih odredaba carinskih zakona Entiteta.

Nijednom odredbom taj zakon nije propisao njegovo retroaktivno dejstvo na odnose subjekata u postupku carinjenja koji su nastali prije početka njegove primjene. Kako se u predmetnoj upravnoj stvari radi o nastanku obaveze plaćanja carine i ostalih uvoznih dažbina prije početka primjene Zakona o carinskoj politici BiH, a za vrijeme važenja federalnog Carinskog zakona, koji je u odredbama člana 19. stav 1. tačka 1. propisao da obaveza plaćanja carine za robu koja se uvozi, unosi ili prima nastaje na dan kada roba pređe preko carinske linije, a u članu 22. stav 1. tačka 1. da se visina carine za koju je nastala obaveza plaćanja, utvrđuje u skladu sa propisima koji za takvu robu važe na dan kad se podnese carinska deklaracija, suprotno navodima tužioca, sud smatra da su carinski organi u ovoj upravnoj stvari pravilno postupili kada su primijenili odredbe federalnog Carinskog zakona obzirom da je pravni odnos nastao kada nije bio u primjeni Zakon o carinskoj politici BiH i da se pravilnost carinjenja cijeni prema važećim propisima na dan nastanka obaveze plaćanja carine a visina carine utvrđuje prema važećim propisima na dan podnošenja carinske deklaracije, pa ako su tada pravilno primijenjeni propisi podnosilac deklaracije ne može sa uspjehom zahtijevati povrat carine i ostalih uvoznih dažbina.

Carinski organi su pravilnom primjenom materijalnog prava negativno odluči! i o zal, tjevu tužioca s tim što je prvostepeni organ pravilno odbio zahtjev tužioca jer su rokovi iz čl. 249. 53. stav 1. tač. 2. i čl. 251. stav1. Carinskog zakona materijalno pravni prekluzivni rokovi, čijim protekom stranka gubi pravo podnošenja zahtjeva za ostvarenje odredenog materijalnog prava, nezavisno od činjenice osnovanosti ili neosnovanosti njenog zahtjeva kada bi on bio podnesen u zakonskim rokovima i od razloga zbog kojih nije podnesen u roku. Radi se o materijalno pravnim prekluzivnim zakonskim rokovima koji se ne mogu produžavati i čijim propuštanjem stranka gubi pravo, pa podneseni zahtjev po proteku roka treba odbiti, kako je to pravilno uradio prvostepeni organ, a ne odbaciti, kako je to pogrešno postupio drugostepeni organ.

Zbog te nepravilnosti, međutim, nije povrijeđen zakon na štetu tužioca, jer je u oba slučaj a njegov zahtjev pravilnom primjenom materijalnog prava negativno riješen, pa sud nije zbog toga poništio ili mijenjao pobijana rješenja.

Prema odredbama člana 1. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulnih boraca ("SI.list RBiH", broj: 33/95, 37/95 i 17/96) pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje počev od prvih oružanih sukoba u Republici Bosni i Hercegovini mogu ostvariti lica pobrojana u tom članu koja su poginula odnosno nestala ili kod kojih je utvrđen gubitak radne sposobnosti za privređivanje, dok je odredbom člana 2. stav 2. navedenog zakona propisano da pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje poslije smrti ili nestanka lica iz člana 1. istog zakona, mogu ostvariti: otac, 34 majka, očuh, maćeha, i usvojilac ukoliko su živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa licima iz člana 1. ovog zakona u vrijeme njihove smrti li nestanka, ako nemaju članova porodice iz stava 1. člana 2. navednogzakona.

Ovim odredbama nije propisana mogućnost nasledivanja prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje rpditeljima nakon smrti njihovog djeteta - ratnog vojnog invalida koji je do momenta njegove smrti bio korisnik ličnog izuzetnog materijalnog obezbjeđenja, kakav je slučaju konkretnoj upravnoj stvari, nego samo ostvarivanje navedenog prava poslije smrti ili nestanka pomenutih lica u ratnim okolnostima, uz ispunjenje ostalih zakonskih uslova. Kada su lica iz člana 1. navedenog zakona, u toku rata ili poslije rata ostvarila prava na lično izuzetno materijalno obezbjeđenje i nakon rata umrla kao korisnici tog prava, nijednom odredbom zakona nije propisana mogućnost nasleđivanja istog prava od strane lica iz člana 2. zakona.

Iz toga se mora zaključiti da se radi o ličnom pravu tih lica, a lična prava se ne mogu nasleđivati nego se gase-prestaju momentom smrti njihovih titulara. Kako je M. M. bio nosilac prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje sve do svoje smrti 17.1.1997. godine i kako se iz naprijed iznesenih razloga, radi o ličnom pravu tužiteljica, kao njegov roditelj, nije imala pravo da joj se po osnovu nasljeđa poslije smrti sina, prizna pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje jer je isto momentom njegove smrti prestalo da postoji, ugasilo se. 54. Kako osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, to je tužbu kao neosnovanu valjalo odbiti na osnovu člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.

Ovo i pod pretpostavkom daje ona, starajućio se o njemu, bila za njega emotivno vezana kao majka, jer ne spada u krug lica koja su taksativno nabrojana u navedenom članu Zakona. Iz navedenih razloga sud nalazi da tužena osporenim rješenjem nije povrijedila zakon na štetu tužiteljice, zbog čega je valjalo primjenom odredaba člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, tužbu kao neosnovanu odbiti.

Ovakva odluka upravnih organa zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega nisu ni utvrđivane činjenice koje su odlučne za pravilno rješenje ove stvari, pa su time počinjene i povrede pravila postupka.

Odredbama člana 34. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("SI.list SRBiH", br. 38/90, 22/91 i "RBiH" br. 24/92), koje se primjenjuju na ovaj slučaj s obzirom na vrijeme podnošenja zahtjeva (27.2.1998. godine) i donošenje prvostepenog rješenja (24.7.1998. godine) propisano je da dijete kod koga nastane potpuna i trajna nesposobnost za samostalan život i rad poslije navršenja godina života do kojih se djeci obezbjeđuje pravo na porodičnu penziju, a prije smrti osiguranika, stiče pravo na porodičnu penziju ako ga je osiguranik izdržavao do svoje smrti. Pod kojim se uslovima smatra da je osiguranik izdržavao članove porodice propisano je Odlukom Savjeta tuženog ("SI.list SRBiH", br. 28/91).

U članu 2. stav 1. tačka 1. ove Odluke propisano je da se smatra da je osiguranik izdržavao člana porodice, koji je s njim živio u zajedničkom domaćinstvu do njegove smrti pod uslovom da katastarski prihod člana porodice na dan smrti osiguranika ne prelazi godišnji iznos od 20% od prosječnog čistog ličnog dohotka (plaće) u BiH (Federacij i BiH), a prema članu 5. iste Odluke ako član porodice iza smrti osiguranika naslijedi prihode u većem iznosu od iznosa utvrđenih u članu 2. ove Odluke (u konkretnom slučaju od onog navedenog u stavu 1. tačka 1. tog člana), smatra se da ima prihode dovoljne za izdržavanje. Prema tome, za ocjenu da li tužiteljica ispunjava uslove iz člana 34. stav 2. navedenog zakona da bi joj se nakon smrti oca moglo priznati pravo na porodičnu penziju po osnovu potpune i trajne nesposobnosti za radi privređivanje, organi uprave su morali utvrditi činjenice i okolnosti koje su naprijed navedene i to u vrijeme smrti njenog oca (1.2.1997. godine), koje su jednake i za primjenu člana 2. stav 1. tačka 1. kao i za 56. primjenu člana 5. navedene Odluke.

Suprotno shvatanju upravnih organa, nije bilo dovoljno utvrditi daje tužiteljičin otac i to u 1991. godini, (više od pet godina prije smrti) ostvario katastarski prihod u određenom iznosu (taj iznos iskazan je u KM, iako je u to vrijeme zakonom propisane valuta bio YU dinar, a ni u uvjerenju poreskog organa ni u rješenjima upravnih organa nije prikazana konverzija valute), nego je bilo neophodno u oba slučaja utvrditi da li taj prihod bilo na dan smrti tužitelji čnog oca ako je uopšte i pripadao tužiteljici (prema podacima spisa predmeta ona u to vrijeme nije imala prihode) ili kasnije (nasljeđivanjem) prelazi ili ne prelazi godišnji iznos od 20% od prosječne plaće u Federaciji BiH, što se mora utvrditi pribavljanjem podataka o tome u skladu sa odgovrajućim propisima, a zatim izvršiti njihovu ocjenu i o tome u razlozima rješenja navesti potrebne razloge uz istovremeno navođenje i materijalnih propisa kojim su ova pitanja regulisana.

Upravni organi nisu sve navedeno imali u vidu, jer su pošli od pogrešnog tumačenja naprijed citiranih propisa i smatrali dovoljnim za odbijanje tužiteljičinog zahtjeva za priznanje prava na prodičnu penziju iza oca okolnost da je ona nasljednik iza oca i da ostvaruje prihode od naslijeđene imovine navodeći prihode sa te imovine iz 1991. godine, a ne utvrđujući koliki su prihodi bili kasnije tj. kada ih je tužiteljica naslijedila (nasljednik postaje vlasnik danom smrti ostavioca, jer se tada otvara nasljeđe - član 42. Zakona o vlasničkim odnosima -"SI.novine FBiH", br. 6/98 i člana 126. Zakona o nasljeđivanju - "SI.list SRBiH", br. 7/80) i da li su oni veći ili manji od 20% godišnjeg iznosa čiste plaće u Federaciji BiH.

broj 29/98) obzirom da sa državom u kojoj živi ne postoji sporazum o penzijskom i invalidskom osiguranju niti je uspostavljen princip reciprotiteta u tim pravima, te je konačno odbili sa zahtjevom.

Odredbama članova 60. do 63. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju određeno je, između ostalog, kada bračni drug umrlog osiguranika i pod kojim uslovima, može ostvariti pravo na porodičnu penziju. Iz tih odredaba proizilazi da bračni drug ima izvedeno pravo iz prava umrlog bračnog druga kao osiguranika određenog nosioca penzijskog i invalidskog osiguranja i član njegove porodice. Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužiteljica je bračni drug umrlog F. V. koji je staž osiguranja ostvario jedino na teritoriji pravnog prednika tuženog nosioca osiguranja i to do 30.4.1992. godine, a oba upravna organa su propustila da utvrde činjenice da li je on bio strani državljanin ili državljanin BiH i da li se njemu može priznati vrijeme provedeno u osiguranju od 4.11.1964. do 30.4.1992. godine u penzijski staž, te potom tužiteljici kao njegovom bračnom drugu po tom osnovu pravo na porodičnu penziju.

Prema odredbama čl. 68. Zakona o PIO, članovi porodice stranog državljanina osiguranika, odnosno korisnika starosne ili invalidske penzije koji stalno borave u inostranstvu, mogu steći pravo na porodičnu penziju po tom zakonu, ako država u kojoj oni stalno borave priznaje to pravo državljanima Federacije odnosno ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Ovim zakonskim odredbama je propisano da i članovi porodice stranog državljanina osiguranika Federacije, koji stalno borave u inostranstvu, mogu steći pravo na porodičnu penziju ako između Federacije i države u kojoj oni borave postoji princip reciprociteta ili ako je to predviđeno međunarodnim ugovorom, a organi uprave su propustili da utvrde da li se umrli 57. suprug tužiteljice može smatrati stranim državljaninom ako je do 30.4.1992. godine bio osiguranik prednika tuženog nosioca osiguranja i imao prebivalište u S.

Pri utvrđivanju te činjenice treba imati u vidu odredbe člana 30. Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine ("Službene list RBiH", broj 30/96), prema kojim se državljaninom BiH smatra i lice koje je na dan 6. aprila 1992. godine imalo državljanstvo bivše SFRJ i prebivalište na teritoriji BiH. Polazeći od ove zakonske odredbe, a pod predpostavkom daje suprug tužiteljice imao prebivalište na teritoriji BiH, ne bi se mogao izvesti zaključak da je on 30.4.1992. godine bio strani državljanin pa se onda ne bi mogla u konkretnoj upravnoj stvari ni primijeniti odredba člana 68. Zakona o PIO, o članovima porodice stranog državljanina osiguranika koji stalno borave u inostranstvu, nego bi se umrli suprug tužiteljice smatrao državljaninom BiH čiji su članovi porodice stalno boravili u inostranstvu.

U takvoj pravnoj situaciji pitanje prava na porodičnu penziju tužiteljice ne bi se dovodilo u pitanje ako ispunjava ostale zakonske uslove za priznanje istog, nego bi se postavilo samo pitanje realizacije toga prava isplatom u inostranstvu u smislu odredaba člana 107. Zakona o PIO. Kod suprotnog pravnog stava u tumačenju citiranih zakonskih odredaba nije moguće obrazložiti kod kojeg bi nosioca osiguranja tužiteljica mogla ostvariti pravo na porodičnu penziju iza umrlog supruga koji je ostvario cjelokupni staž osiguranja na teritoriji pravnog prednika tuženog nosioca osiguranja ako to pravo ne bi mogla ostvariti kod tuženog. O svim naprijed navedenim pravno relevantnim činjenicama upravni organi nisu dali obrazloženje u svojim rješenjima niti su ih utvrđivali zbog čega su oba rješenja donesena uz povredu odredaba čl.133. stav1. i 207. stav 2.

Zakona o upravnom postupku te uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, radi čega je ovaj sud tužbu uvažio i primjenom čl. 38. stav 3. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u dispozitivu.

a penzijski osnov, u skladu sa stavom 2. čine lični dohodak (plaća) koji pripada za odgovarajući čin, odnosno klasu u posljednjem mjesecu, u decembru, prije prestanka svojstva vojnog osiguranika i prosječan mjesečn i iznos posebnih dodataka ostvarenih u određenom periodu.

Tuženi, kao drugostpeni organ, odbijajući osporenim rješenjem tužiočevu žalbu izjavljenu protiv rješenja pNostepenog organa prihvatio je u cijelosti razloge pNostepenog organa, te smatra da je pNostepeno rješenje pravilno i zakonito, dodajući da je za visinu penzijskog osnova mjerodavna plaća za čin kapetana u decembru 1997. godine, a ona je iznosila 630 KM. Sud nalazi da su oba upravna organa pogrešno primijenila materijalno pravo, zbog čega su propustili da utvrde sve činjenice koje su bitne za pravilno i zakonito rješenje ove upravne stvari. PNostepeni organ je u svom rješenju od 22.7.1998. godine, pravilno citirao odredbe člana 18. stav 1. i 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika (mada nije naveo da citira ova dva stava), čiji je sadržaj onakav kako je to naprijed navedeno, što je prihvatio i tuženi u osporenom rješenju.

Međutim, oba organa su pri tome zanemarila druge odredbe člana 18. navedenog zakona, kojim je detaljnije razrađen način određivanja penzije, ojnom osiguraniku i objašnjeni pojmovi iz stava 2. člana 18. tog zakona. Tako je u stavu 3. člana 18. pomenutog zakona propisano da se kao odgovarajući čin uzima čin, odnosno klasa, koju vojni osiguranik ima u času prestanka aktivne vojne službe, odnosno službe u oružanim snagama, a u 58. stavu 4. definisan pojam ličnog dohotka (plaće), te objašnjeno da se pod ličnim dohotkom (plać om), koji pripada za odgovarajući čin, odnosn. kl_asu, podrazumijeva lični dohodak (plaća), k?JI po propisima o ličnim dohocima (plaćama) aktivnih vojnih lica pripada aktivnom voJnom licu prema činu, odnosno klasi, prema poslovima i zadacima koje izvršava na formacijskom mjestu na kome se r: alaz1 1 prema posebnim uslovima pod kojim vrši voJnu službu.

Pravilnim tumačenjem odredbe stava 4. člana 18. navedenog zakona mora se zaključiti, da za utvrđenje visine plaće nije odlučna samo visina plaće za određeni čin, nego se uzima u obzir plaća koju je osiguranik ostvarivao_za rad na poslovima i zadacima na formac1Jskom mjestu na kojem se nalazio, a prema propIsIma o plaćama aktivnih vojnih lica. Tužilac je tokom upravnog postupka tvrdio, što ponavlja i u tužbi, daje, kao kapetan Armije BiH, bio raspoređen na takva formac 1Jska mjesta na kojim je obavljao vrlo odgovorne dužnosti (poslove načelnika odsjeka za sigurnost u Federalnom ministarst u odbr ne) i da je za te poslove primao plaću u već:: m iznosu od one koja je bila propisana za čin kapetana, koje navode je potkrijepio dokazima priloženim spisu upravnog predmeta I uz tužbu (dopis Federalnog ministarstva odbrane od 16.6.1998. godine, potvrde istog Ministarstva. od 5.2.1998. godine i 2.4.1998. godine), koji dovode u sumnju pravilnost i zakonitost oba upravna rješenja.

Zbog toga. se ukazuje za potrebno da upravni organi, polazeći od odredaba člana 18. stav 1. do 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju „vojnih osiguranika i dokaza koji se nalaze u njihovim spisima predmeta uključujući i podatke svoJe matične evidencije (organ je raspolagao podacima potrebnim za određivanje visine penzije, u ovom pogledu, pa ihje r; iorao ko Ištiti i kod donošenj 9 privremenog rješenja) tužiocu ponovo odrediti visinu penzije kako na osnovu raspoloživih podataka i dokaza, tako I drugih koji se eventualno budu pribavili.

Porez je razrezan na poresku osnovicu - prometnu vrijednost nekretnina u iznosu od 1.865.688,00 KM. Na navedeni iznos poreza obračunati su troškovi poreskog evidentiranja u iznosu od 9.328,44K M. Odlučujući o žalbi poreskog obveznika izjavljenoj na navedeno prvostepeno rješenje tuženi organ je osporenim rješenje poništio prvostepeno rješenje na osnovu člana 240.

Zakona o upravnom postupku i naveo da je osporeno rješenje konačno, sa obrazloženjem da u konkretnom slučaju nije nastao promet nepokretnosti jer nema zaključenog ugovora o prometu nepokretnosti uz naknadu, nema prodavca nepokretnosti, a time ni poreskog obveznika, niti ima poreske osnovice - prometne vrijednosti nepokretnosti, nego da se radi o udruživanju sredstava za koje prema odredbama Zakona o p/p nepokretnosti nije propisano plaćanje p/p nepokretnosti. U obrazloženju ovog rješenja dalje se navodi daie rješenjem od 4.6.1997. godine Opština?dodijelila uz naknadu D00 "Kitić - Gradnja" Z. gradsko građevinsko neizgrađeno zemljište u svrhu izgradnje poslovnog - zanatskog centra na lokalitetu gradske pijace ukupne površine od 627 m2, koje je ovaj, nakon uplate naknade i uknjižbe prava korištenja u zemljišnim knjigama na sebe, dana 5.6.1997. godine ugovorom o ustupanju zemljišta zaključ im između "Kitič - Gradnje" i korisnika zemljišta, ustupio bez naknade 31-om korisniku radi izgradnje poslovnih prostora sa naznakom da ukupna vrijednost zemljišta iznosi 62. 700,00 DEM s tim da će on za korisnike zemljišta obezbijediti investiciona tehničku dokumentaciju za izgradnju poslovnih prostora bez naknade, a da će izgradnja poslovnog prostora biti regulisana posebnim ugovorom o udruživanju sredstava.

Temeljem ovog ugovora pribavio je odobrenje za građenje 2.7.1997. godine poslovno zanatskog centra, a prije toga da je zaključio ugovor o udruživanju sredstava sa svakim od tridesetjednog korisnika zemljišta u junu 1997. godine u kojima je naveden "Kitić - Gradnja" kao izvodjač, a investitor fizička i pravna lica navedena u spisku poslovnih prostora u zanatskom centru 11, prema kojem su se investitori obavezali udružiti svoja sredstava za finansiranje izgradnje poslovnog prostora, a izvodjač "Kitić - Gradnja" se obavezao da će izvoditi građevinske radove u svrhu izgradnje poslovnih objekata koji će po završetku izgradnje postati vlasništvo investitora. U ugovoru je određena cijena izvođenja radova po 1 m2 neto korisnog prostora s tim da su investitori dužni uplatiti na žiro račun izvodjača radova određeni iznos, a preostali iznos novca u tri jednake rate zaključno sa 30.9.1997. godine.

Kod činjenice da "Kitić - Gradnja" nije vršio građenje poslovnog centra svojim sredstvima radi prodaje izgrađenog poslovnog prostora na tržištu, tuženi organ smatra, da je prvostepeni organ u svom rješenju pogrešno zaključio da se u ovoj upravnoj stvari radi o izgradnji posloynog prostora od strane D00 "Kitić - Gradnja" Z. za tržište i pogrešno ga obavezao da plati p/p nepokretnosti za izgrađene poslovne prostore na koji način je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, što čini rješenje nezakonitim. Smatra da bi se samo u slučaju daje" Kitić - Gradnja" vršio građenje poslovnog prostora na svoje ime i vlastitim novčanim sredstvima i po završenoj izgradnji pristupio prodaji poslovnih prostora, trećim licima, radilo o prometu nepkretnosti koja bi podlijegala obavezi plaćanja p/p nepokretnosti, što nije slučaju ovoj upravnoj stvari, pa da se nisu stekli uslovi za razrez poreza na promet nepokretnosti žalitelju prema odredbama Zakona o p/p nepokretnosti.

Međutim, ovakav zaključak i pravni stav tuženog organa nije se mogao prihvatiti. Prema odredbi člana 2. Zakona o porezu na promet nepokretnosti ("SI.list RBiH", brnj: 5/95 i 9/95) prometom nepokretnosti u smislu ovog zakona smtra se, prenos uz naknadu prava svojine na nepokretnostirna i prava na korištenje nepokretnosti u državnoj (društvenoj) svojini, kao i zamjena jedne nepokretnosti za drugu nepokretnost. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredblJ i činjenicu da je D00 "Kitić-Gradnja" Z. dodijeljeno neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište na trajano korištenje uz naknadu u svrhu izgradnje poslovnog - zanatskog centra na lokalitetu gradske pijace rješenjem Opštine ž. od 4.6.1997. godine, da je "Kitić-Gradnja" rješenjem Opštinske uprave za imovinsko-pravne, geodetske i urbanističe poslove od 2.7.1997. godine kao investitoru dato odobrenje za gradnju poslovno-zanatskog centra li ž. u Z. -na zemljištu koje mu je dodijeljeno na trajano korištenje, da je od tridesetjednog fizičkog i pravnog lica, sa kojima je nakon toga zaključio najprije ugovor o ustupanju navedenog zemljišta na korištenje radi izgradnje poslovnih prostora, a zatim ugovor o zajedničkom ulaganju, primio novac za izgradnju poslovnih objekata, koji su nakon izgradnje postali njihova svojina, temeljem navedenog ugovora, da je "Kitić - Gradnja" na svoje ime nakon izgradnje objekata dobio upotrepnu dozvolu kao investitor objekata na ZPC li Z. rješenjem nadležne opštinske uprave za imovinsko-pravne, geodetske i urbanističke poslove od 16.6.1998. godine, a nakon toga su i ostala lica, počev od 9.9.1998. godine počeli dobijati upotrebne dozvole za poslovne prostore u objektu proizilazi daje u konkretnom slučaju došlo do prometa nepokretnost, kako zemljišta, tako i poslovnih prostora u objektu ZPCIIZ.

Naime, ulaganjem unaprijed vlastitih finansijskih sredstava, prije i tokom izgradnje poslovnih objekata "Kitiću - Gradnja" od strane 31-og lica, ta lica su u suštini unaprijed kupila od njega poslovne prostore objekta i postali vlasnici istih i u isto vrijeme nosioci prava korištenja zemljišta na kojem je objekat izgrađen, a koje je "Kitiću - Gradnja " dodjeljeno na trajano korištenje uz naknadu, iz čega proizilazi da je on unaprijed naplaćivao cijenu koštanja poslovnih prostora u objektu i praktično napravio promet trajanog prava korištenja zemljišta i objekta, paje kao takav u smislu člana 4. stav1. navedenog zakona poreski obveznik i dužan je poreskoj upravi platiti p/p nepokretnosti za prodati poslovni objekat.

Prema odredbi člana 10. stav 2. navedenog zakona ako se vrši prenos prava svojine na građevinskim objektima koji su u izgradnji, poreska obaveza nastaje u momentu predaje 59. objekta kupcu. Iz stanja spisa se vidi da svi poslovni objekti nisu igzradjeni što znači da za ne izgradjene poslovne objekte nije još nastala poreska obaveza, nego samo za izgrađene objekte, prema naprijd citiranom propisu, što tuženi treba imati u vidu prilikom odlučivanja o žalbi DOO "Kitić - Gradnja" Z. izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja. Iz svega izloženog se vidi da u upravnom postupku nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, a daje u osporenom rješenju pogrešno primijenjeno materijalno pravo, radi čega je uvaženjem tužbe osporeno rješenje valjalo poništiti na osnovu člana 38. stav 3.

Zakona o upravnim sporovima.

Tužilac u tužbi i ne osporava činjenicu da svoju obavezu plaćanja obračunate carine nije izvršio u propisanom roku, samo smatra da nije dužan platiti naknadu za dane kašnjenja prema Odluci Vlade RBiH o oslobađanju kamate na neizmirene obaveze ("Sl. list RBiH" broj 38/96), što je 40 pogrešno, pa su upravni organi pravilno odbili ovaj njegov prigovor koji je isticao i u upravnom postupku.

Naime, suprotno shvatanju tužioca, navedena odluka odnosi se samo na neizmirene obaveze preduzeća, koje su nastale do 15.12.1996. godine iz osnova poreza na promet proizvoda i usluga, a ne i iz osnova nekih drugih zakonskih obaveza, pa ni carine. Daje to tako proizilazi iz sadržaja i svrhe donošenja same Odluke, koju je Vlada RBiH donijela na osnovu člana 32. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Sl. list RBiH" br. 5/95, 9/95, 33/95 i 2/96), prema kojem se na iznos poreza na promet proizvoda i usluga koji nije plaćen u zakonom propisanom roku plaća kamata u visini utvrđenoj odlukom Vlade RBiH. Nalazeći uporište u ovoj zakonskoj odredbi, Vlada RBiH je donijela Odluku o oslobađanju kamate na neizmirene obaveze (poreza na promet proizvoda i usluga) koje su nastale do 15.12.1996. godine.

Ovo iz razloga što je odredbama članova 12, 13. i 14. Zakona o prijavljivanju prebivališta i boravišta građana ("Službeni list SRBiH", broj 29/77, 38/86, 1/88, 37/88 i 26/90) propisano da prijavljivanje i odjavljivanje prebivališta (u daljem tekstu: prijavljivanje po odredbama ovog zakona) vrši, po pravilu, lice koje se prijavljuje-odjavljuje, a to je građanin, koji je o tome dužan da iznese tačne i istinite podatke.

Ovim zakonskim odredbama nije bliže propisan način vođenja evidencije prebivališta i boravišta građana, nego je to pitanje regulisano odredbama Pravilnika o načinu vođenja evidencija prebivališta i boravišta građana, obrascima i sadržaju obrazaca za prijavljivanje ("Službeni list SRBiH", broj 8/88), koji je donesen na osnovu čl. 25. Zakona o prijavljivanju prebivališta i boravišta građana, a koji pravilnik je članom 4. stav 1, 2. i 3. propisao da se podaci za evidencije prebivališta i boravišta građana upisuju na osnovu prijava - odjava koje podnose građani, kao i na osnovu podataka koji se vode u službenim evidencijama, a kada centar službe bezbjednosti sazna da građanin nije podnio prijavu odnosno odjavu koju je dužan podnijeti, pozvaće ga da to učini.

Ako zbog otsutnosti građanina ili zbog drugih razloga nije moguće postupiti na prednji način centar će nastalu promjenu prebivališta odnosno boravišta evidentirati na osnovu podataka do kojih dođe na bilo koji način, s tim što će, kad je to potrebno, provjeriti tačnost podataka koji se upisuju u kartonu evidencije o ličnim kartama. Prema odredbama izmijenjenog člana 16. stav 2. Zakona o prijavljivanju prebivališta i boravišta građana, prebivalište građana i promjena adrese stana se evidentira u evidenciji o izdatim ličnim kartama i ta evidencija služi ujedno i kao evidencija prebivališta građana, a takve evidencije prema navodima žaliteljice nema u njenoj ličnoj karti broj 1942/91 za odjavu prebivališta u T. sa 16.3.1992. godine zbog odlaska u ć., što je očigledan dokaz da je tužiteljica propustila da izvrši odjavu prebivališta u martu 1992. godine i da je prvostepeni organ ovu činjenicu unio u evidenciju kartona ličnih karata na osnovu podataka do kojih je sam došao, postupajući po službenoj dužnosti u smislu člana 4. stav 3. navedenog pravilnika, zbog otsutnosti tužiteljice i nemogućnosti da je pozove da podnese odjavu prebivališta zbog ratnih okolnosti, što je notorna činjenica (nesporno da su isprave o upisu navedene činjenice u evidenciji zbog proteka roka za čuvanje uništene).

Zbog toga činjenica promjene prebivališta tužiteljice nije evidentirana u njenoj sada poništenoj ličnoj karti, ali se to ne može tumačiti na način kako to čini žaliteljica, nego da je organ koji vodi evidenciju prebivališta odnosno boravišta saznao za navedenu činjenicu i konstatovao nastalu promjenu prebivališta u evidenciji ličnih karata i to na osnovu tačnih podataka o promjeni prebivališta, koje je i tužiteljica potvrdila u svojoj izjavi i svim podnescima u upravnom postupku, a koje ne osporava ni u žalbi izjavljenoj protiv prvostepen e presude. Obzirom na to žaliteljica neosnovano pridaje veliki pravni značaj činjenici da u njenoj ličnoj kart(nema evidentirane odjave prebivališta iz T. za C., koja samo dokazuje da ona ili njen punomoćnik nisu izvršili odjavu 16.3.1992. godine, ali da je organ za tu činjenicu saznao i postupajući po službenoj dužnosti u skladu sa važećim propisima istu konstatovao u kartonu evidencije o izdatim ličnim kartama.

Zbog svega izloženog, kao i razloga iznesenih u pobijanoj presudi, žalba tužiteljice je primjenom člana 43. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, odbijena kao neosnovana.

prema shvatanju tuženog, smat izbjeglicom.ili raseljenim licem u smislu Anexa - VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, zbog čega u smislu čl.3. stav1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("SI.novine Federacije", br. 11/98), upravni organi, temeljem odredaba ovog zakona ne odlučuju o zahtjevu za vraćanje stana, nego po mišljenju tuženog, stvarno je nadležan redovni sud.

Međutim, ovo shvatanje tuženog temelji se na pogrešnom tumačenju naprijed citiranih odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, i odredaba Anexa VII, a osim toga tuženi prilikom odlučivanja o stvarnoj nadležnosti nije imao u vidu i ostale odredbe ovog zakona, a posebno odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("SI.novine Federacije", broj: 27/99, koji je stupio na snagu 4.7.1999. godine, dakle bio na snazi u vrijeme rješavanja o zahtjevu tužitelja), a kojim je mijenjana odredba čl.3. stav2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te su dodani članovi 18b.-18f, a kojim je propisana stvarna nadležnost organa uprave i za odlučivanje o vraćanju stanova koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz čl.1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine.

Pravilnim tumačenjem navedenih odredaba citiranog zakona, a u vezi sa odredbama Anexa VII proizlazi da i nosiocima stanarskog prava koji su prestali da koriste stan za vrijeme neprijateljstva od 1991.g. pa sve do aprila 42 1998.g. pripada pravo na povrat imovine i vraćanje u svoje domove, bez obzira što stanovi nisu proglašeni napuštenim odlukom nadležnog organa, pa se o zahtjevu za vraćanje stana i ovih nosilaca stanarskog prava odlučuje temeljem odredaba citiranog Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. U konkretnom slučaju iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelj bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u aprilu 1991. godine, ali daje u predmetni stan uselilo treće lice - zainteresirana stranka S.

M., kome je davalac stana na korištenje rješenjem od 18.4.1997.g. dodijelio predmetni stan u smislu čl.24. preuzetog Zakona o stambenim odnosima, dakle raspolagao sa stanom kao da na istom već ne postoji stanarsko pravo odnosno ne postoji nosilac stanarskog prava. Nadalje u konkretnom slučaju iz podataka u spisu proizilazi, da je tužitelj kao nosilac stanarskog prava predmetni stan prestao d.a koristi lično n j_u__r: ješenJa'šaveza sekretarijata za narodnu odbranu od 21.8.1989...g. a g školo ja u inostranstvu 7 koje je školovanje trebalo da traje do _ 1. septembra 1992.g. što znači da bi se tužilac nakon prestanka. školovanja vratio u stan u _ 1992. godini, pa kako je u to vrijeme izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu tužitelj nije __ mogao_vril_titj u s.tan iz istih razloga, zbog kojih su lica, koja se smatraju raseljenim licima i izbjeglicama u smislu Anexa VII, napustila svoje stanove i imovinu, pa stoga u ovakvim slučajevima treba cijeniti da li se radi o osobama kojima pripada pravo na vraćanje stana i imovine na isti način i u istoj proceduri koja pripada raseljenim licima i izbjeglicama u pogledu prava na povratak imovine i stanova, te da li može biti razlike između raseljenih i izbjeglih osoba i nosilaca stanarskog prava koji se nisu mogli vratiti u svoje stanove zbog agresjj§; riego su ostali u mjestu boravišta i u -tom mjestu stekli status izbjeglice, što organi uprave nisu utvrđivali.

Dakle, u konkretnom slučaju radi se o nosiocu stanarskog prava koji je stan prestao da koristi u vrijeme neprijateljstva, pa iako stan nije proglašen napuštenim, o zahtjevu za vraćanje stana, budući daje zahtjev za vraćanje podnešen unutar roka predviđenog u odredbi čl.5. citiranog zakona, stvarno je nadležan organ uprave za stambene poslove (čl.18b. stav1. i 2. izmijenjenog i dopunjenog Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima). Obzirom na izložena osporeno rješenje temelji se na pogrešnoj primjeni odredba čl.264. tač.1. Zakona o upravnom postupku. PNostepeni sud je stoga, odlučujući o tužbi 62. tužitelja.istu nepravilno odbio, jer se radi o nepravilnom i nezakonitom rješenju tuženog, pa je u smislu čl.38. stav2.

Zakona o upravnim sporovima, a u vezi sa čl.35. stav2. istog zakona, trebalo tužbu uvažiti i osporeno rješenje poni isti. Iz izloženog ovaj sud je primjenom odredbe čl.43. stav2. Zakona o upravnim sporovima žalbu tužitelja uvažio, pobijanu presudu preinačio i u smislu odredbe čl.38. stav2. u vezi sa čl.35. stav2. istog zakona tužbu uvažio i osporeno rješenje poništio

Tuženi organ odlučujući po žalbi tužioca izjavljenoj protiv pNostepenog rješenja uvidom u spis predmeta utvrđuje da je rješenjem pNostepenog organa UP-5610/98 od 21.9.1999. godine izvršena izmjena podataka u pomenutoj UCD i povrat više plaćene carine u iznosu od 1.100,00 DM i nalazi da je pNostepeni organ pogriješio kada je odlučivao o zahtjevu tužioca od 2.11.1999. godine iz razloga što je o istoj stvari već riješeno i izvršen povrat više plaćene carine, odnosno obavljena privremeno i konačno carinjenje u skladu s odredbama člana 245. stav 1. i 6.

Carinskog zakona. Zbog toga je poništio pNostepeno rješenje i zahtjev tužioca odbacio. Tužbenim navodima tužilac ne pobija nijednu naprijed navedenu činjenicu, a te činjenice su utvrđene pouzdano na osnovu podataka u spisu predmeta, pa je tuženi na osnovu istih izveo pravilan zaključak da je konkretna upravna stvar pravomoćno riješena i da su postojali zakonski uslovi za pokretanje i vođenje postupka po zahtjevu tužioca od 2.11.1999. godine, te pravilnom primjenom člana 123. stav 2. Zakona o upravnim postupku, njegov zahtjev odbacio osporenim rješenjem. Prema odredbama ovog člana zahtjev za pokretanje upravnog postupka će se odbaciti, između ostalog i kada je već pravomoćno odlučena u smislu člana 13. istog zakona, koji podrazumijeva materijalno pravnu pravomoćnost odnosno pravomoćnost rješenja kojim je stranka stekla određena prava ili kojim su joj određene neke obaveze, a rješenjem od 21.9.1999. godine tužitelj je stekao i na osnovu njega realizovao sva prava iz zahtjeva od 2.11.1999. godine.

Osporeni akt tuženog je donesen primjenom odredbaba upravnog postupka i kao takav predstavlja odluku procesno pravne prirode, koja je donesena u skladu sa naprijed citiranim članovima Zakona o upravnom postupku, pa su tužbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalno pravnih propisa u predmetnoj upravnoj stvari bez uticaja na zakonitost tog akta, odnosno pravno irelevantni. Radi svega izloženog ovaj sud je primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, tužbu tužioca odbacio kao neosnovanu.

Ovaj postupak, prema obrazloženju prvostepenog zaključka i drugostpenog rješenja obustavljen je zbog toga što tužilac nije uz zahtjev, a ni kasnije dostavio radnu knjižicu, rješenje o prestanku radnog odnosa, dokaz o boravku u S. od 1992. godine, te dokaz da nije regulisao penziju van područja Federacije BiH, pri čemu su se oba organa pozvala na odredbe člana 7. i 8.

Zakona o uprvnom postupku, iako to nisu zakonski razlozi za obustavljanje postupka, niti navedene odredbe ZUP-a sadrže ovlašćenje za takvo postupanje (u članu 7. izražena je načelo materijalne istine, a u članu 8. načelo saslušanja stranke). Osim toga, u skladu sa odredbama člana 142. Zakona o 64. penzijskom i invalidskom osiguranju ("Sl. novine FBiH"; broj: 29/98) samo u slučaju kada se ne raspolaže podacima o penzijskom stažu registrovanom u matičnoj evidenciji, penzijski staž će se utvrditi drugim dokazima navedenim u tom članu, među kojim i na osnovu radne knjižice, a u konkretnom slučaju za tužioca postoji upisan penzijski staž u matičnoj evidenciji, o čemu se podaci nalaze u spisima upravnog predmeta, prema kojim je tužiocu registrovan staž zaključno sa 31.10.1990. godine, a zadnji poslodavac je i prema tim podacima i pren2a potvrdi od 16.3.1998. godine bio "Šipad-Komerc" Sarajevo, od kojeg su upravni organi, za slučaj sumnje mogli pribaviti potrebne podatke u vezi prestanka radnog odnosa na šta su ili ovlašćivale i obavezivale i odredbe člana 134. stav 3.

Zakona o upravnom postupku. S obzirom na iznijete razloge sud je, uvažavanjem tužbe, poništio oba upravna rješenja odnosno prvostepeni zaključak na osnovu člana 38. stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima i predmet vratio prvostepenom organu na dalji postupak po zakonu u kojem će ocijeniti dokaze koje je tužilac priložio uz zahtjev i tokom postupka, a po potrebi i sam pribaviti određene dokaze, te nakon ocjene svih provedenih dokaza, donijeti meritornu odluku o tužiočevom zahtjevu.

Ovakav pravni stav organa uprave ne može se prihvatiti kao pravilan kod činjenice da priznati penzijski staž tužitelja iznosi preko 34 godine i da je u postrojbama HOV-a bio od 26.8.1992. godnine do 18.4.1993. godine prema uvjerenju Odjela za obranu V. broj: VL-O3-2O-O1-262/98 od 27.11.1998. godine koje se nalazi u spisu upravnog organa, dakle 7 mjeseci i 18 dana, koji period kad bi se priznao u poseban staž u dvostrukom trajanju iznosio bi 1 godinu, 1 mjesec i 16 dana, pa bi tako imao uslove za priznavanje prava na prijevremenu starosnu penziju.

Obzirom na odredbu člana 94. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju prema kojoj licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine kao pripadnici Armije RBIH, odnosno Hrvatskog vijeća odbrane i organa unutrašnjih poslova, u penzijski staž kao poseban staž u dvostrukom trajanju, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu tog zakona, računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za od branu, odnosno odbrani BiH u periodu od 30. aprila 1991. godine do 22. decembra 1995. godine, s tim što će prema stavu 2. Vlada Federacije u roku od 3 mjeseca od dana stupanja na snagu zakona (31.7.1998. godine) donijeti propise o kriterijima, načinu i postupku za priznavanje vremena iz stava 1. u penzijski staž kao poseban staž, proizilazi daje Vlada Federacije bila u zakonskoj obavezi da donese navedene propise do 1.11.1998. godine, a to nije učinila prema pravilnoj konstataciji tuženog do dana donošenja osporenog rješenja, pa ni do dana donošenja presude ovog suda.

Tuženi, prema obrazloženju osporenog rješenja, smatra da prvostepeni organ iz navedenih razloga nije mogao tužitelju utvrditi u penzijski staž period učešća u odbrani Bosne i Hercegovine u sv Jstvu pripadnika HVO i da je zato njegovo rješenje, kojim tužitelju nije priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju, pravilno i na zakonu zasnovana. Ovakav pravni stav tuženog nije pravilan iz više razloga. Prema odredbama člana 94. stav 1. Zakona o PIO, vremenski peri9d _ 9d 30.4.1991. do 22.12.1995. godine, učešća u pripremama za odbranu ili u odbrani Bih pripadnicima HVO računa se u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, sa_ lasno propisima koji su se na njih odnosili prue stupanja na snagu navedenog zakona (prue 31.7.1998. godine), paje na osnovu tih propisa, a u nedostatku propisa Vlade Federacije, prvostepeni organ mogao po zahtjevu tužitelja utvrditi vremenski period koji predstavlja njegov poseban staž u dvostrukom trajanju, kao predhodno pitanje u smislu člana 142. stav 1. i 2.

Zakona o upravnom postupku, od kojeg zavisi 03nova nost tužiteljevog zahtjeva za priznanje prava na prijevremenu starosnu penziju, koje bi imalo pravno dejstvo samo u predmetnoj upravnoj stvari u kojoj je riješeno i nakon toga donijeti zakonitu odluku o osnovanosti ili neosnovanosti njegovog zahtjeva. Prvostepeni organ je mogao da ne prihvati da sam raspravi navedeno prethodno pitanje, ali je u tom slučaju morao prekinuti upravni postupak (čl. 142. stav1. ZUP) dok Vlada Federacije ne donese propise o kriterijima, načinu i postupku priznavanja i izdavanja uvjerenja na osnovu kojih se vrijeme iz stava 1. člana 94. Zakona o PIO priznaje u penzijski staž kao poseban staž, i nadležni organ po tim propisima izda tužitelju uvjerenje kojim mu pomenuto vrijeme priznaje u penzijski staž kao poseban staž, na osnovu kojeg bi zakonito riješio predmetnu upravnu stvar.

U suprotnom bi štetne posljedice propusta Vlade Federacije da u zakonskom roku donese podzakonske akte, prema zauzetom pravnom stavu upravnil1 organa snosio tužitelj.jer se prema odredbama čl. 103. i 104. stav 1. Zakona o PIO prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču i dospijevaju danom ispunjenja uslova propisanih tim zakonom, a penzija isplaćuje od dana ispunjavanja uslova za njena sticanje, samo ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uslova, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. Kako je rješenjima upravnih organa negativno odlučena o zahtjevu za priznanje prijevremene starosne penzije zbog propusta Vlade Federacije da u ispunjenju zakonske obaveze donese propise, koje do sada nije donijela niti se zna da li će ih donijeti i kada ako bi se takav pravni stav prihvatio kao pravilan, onda bi tužitelj morao čekati donošenje tih propisa i nakon njihovog donošenja podnijeti zahtjev za priznanje prava na prijevremenu starosnu penziju, zbog čega bi u smislu naprijed citiranih propisa propustio da ostvari penziju za više godina u odnosu na dan ispunjenja uslova za njen o sticanje jer ci mu se isplata penzije mogla priznati samo za šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva, što bi bilo nepravedno i suprotno pozitivnim propisima, iz svih već ranije iznesenih razloga.

Stoga su oba rješenja upravnih organa donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, a za pravilnu primjenu materijalnog prava nisu utvrđene odlučne činjenice u tim rješenjima niti dato obrazloženje o tim činjenicama, pa su donesena i uz povrede pravila postupka iz čl. 133. stav 1. i 207. stav 2. Zakona o upravnom postpku.

Osporenim rješenjem tuženog odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv navedenog prvostepenog rješenja iz istih razloga i primjenom istog materijalnog propisa. Međutim, u konkretnom slučaju ne radi se o upravnoj stvari, jer tužiteljica nije osiguranik tuženog u smislu odredbi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i ne rješava se zahtjev o njenim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, nego se radi o građansko pravnom odnosu u kojem ona kao nasljednica osiguranika zahtijeva od fiJijale tuženog da joj dobrovoljno isplati neisplaćene dospjele penzije iza umrlog osiguranika, koje su i utvrđene kao njegova zaostavština u ostavinskom rješenju, a koje ona može da zahtijeva i ostvari kod nadležnog suda.

Stoga sud nalazi da organi uprave nisu bili nadležni za 66. donošenje rješenja o osnovanosti ili neosnovanosti zahtjeva tužiteljice, jer se ovdje ne radi o upravnoj stvari nego o stvari iz sudske nadležnosti, pa je tuženi mogao dobrovoljno udovoljiti zahtjevu tužiteljice ili ako smatra daje njen zahtjev neosnovan zbog zastarjelosti ili nekog drugog razloga, obavijestiti je o tome i da neće njen zahtjev dobrovoljno ispuniti, kako bi ona mogla isti ostvarivati putem redovnog nadležnog suda. S obzirom na izložena drugostepeni organ je trebao oglasiti prvostepeno rješenje ništavim u skladu sa odredbom člana 238. stav 1. Zakona o upravnom postupku, jer je u prvostepenom postupku učinjena nepravilnost koja čini rješenje ništavim (član 264. tač. 1.

ZUP-a) pošto je u upravnom postupku doneseno rješenje u stvari iz sudske nadležnosti. Umjesto da ovako postupi tuženi organ osporenim rješenjem prihvata prvostepeno rješenje kao pravilno i zakonito, nalazeći da je potraživanje tužiteljice zastarjelo na osnovu člana 104. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Iz izloženog se vidi da su oba rješenja organa uprave nezakonita, jer je u upravnom postupku odlučivao o stvari iz sudske nadležnosti, što oba rješenja čini ništavim u smislu odredbe čl-ana 264. tačka 1. ZUP-a, pa je stoga valjalo primjenom člana 36. stav 3. Zakona o upravnim sporovima tužbu uvažiti i oba rješenja organa uprave poništiti.

U obrazloženju ovog rješenja tuženi je naveo da prvostepeni organ nije nadležan za rješavanje obligacionih odnosa među strankama pa da je zato donio osporeno rješenje na osnovu člana 238. stav 2.

Zakona o upravnom postupku. Prema članu 238. stav 2. ZUP-a ako drugostepeni organ utvrdi da je prvostepeno rješenje donio nenadležan organ, poništit će to rješenje po službenoj dužnosti i dostaviti predmet nadležnom organu na rješavanje. Ova odredba propisuje situaciju kada je rješavao stvarno nenadležan prvostepeni organ. u konkretnom slučaju radi se o obligaciono pravnom odnosu za čije rješavanje je nadležan redovni sud u parničnom postupku. Kako je o ovoj pravnoj stvari prvostepeno rješenje doneseno u upravnom postupku u stvari iz sudske nadležnosti, o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, to je prvostepeni organ bio apsolutno stvarno nenadležan za rješvanje ove pravne stvari. S obzirom da je u prvostepenom postupku 67. učinjena nepravilnost koja čini rješenje ništavim (član 264. tač.1.

ZUP-a) tuženi organ je u smislu člana 238. stav 1. ZUP-a trebao oglasiti prvostepeno rješenje ništavim, jer gaje donio organ kojije bio apsolutno nenadležan. Međutim ova povreda pravila upravnog postupka nije bila od uticaja na zakonitost osporenog drugostepenog rješenja. Ovo stoga što se prema članu 266. stav 1. ZUP-a poništavanjem rješenja i oglašavanjem rješenja ništavim poništavaju i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo unatrag, od momenta njegovog donošenja i sprečava njegovo dalje buduće pravno dejstvo. Dakle, izjednačenje pravni značaj poništavanja rješenja sa pravnim značajem oglašavanja rješenja ništavim jer ta rješenja dijel uju ex tune t.j. od momenta donošenja rješenja koje se uklanja i time bivaju brisane sve pravne posljedice koje su odnosna rješenja već proizvela.

Stoga je osporeno rješenje zakonito iako je istim prvostepeno rješenje poništeno, a trebalo ga je oglasiti ništavim u skladu sa odredbom člana 238. stav 1. ZUP-a, jer su pravne posljedice oba rješenja iste-brišu se od samog poćetka - od momenta donošenja rješenja koje se uklanja i sprečava dalje nastupanje pravnih posljedica. Kako osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, to je tužbu valjalo odbiti na osnovu člana 38. stav2. Zakona o upravnim sporovima. /Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH. broj: U-2421/99 od 7.6.2000.g.) Članovi 2. stav 2. i 15. Zakona o upravnim sporovima Članovi 28, 35. i 131. stav 1. Zakona o rudarstvu U UPRAVNOM POSTUPKU IZDAVANJA ODOBRENJA ZA EKSPLOATACIJU INDUSTRIJSKIH MINERALNIH SIROVINA ZAKONOM O RUDARSTVU, KAO SPECIJALNIM ZAKONOM, ODREĐENI SU UČESNICI POSTUPKA, MEĐU KOJE SPADA I OPŠTINSKI ORGAN UPRAVE NADLEŽAN ZA POSLOVE PRIVREDE, KOJI POSLIJE DONOŠENJA KONAČNOG RJEŠENJA U TOM POSTUPKU MOGU PODNOŠENJEM TUŽBE PROTIV ISTOG POKRENUTI UPRAVNI SPOR, PA OPŠTINA KAO PRAVNO LICE NEMA AKTIVNU STRANAČKU LEGITIMACIJU U TOM POSTUPKU, NEGO SAMO U POSTUPKU UTVRĐIVANJA PROSTORA ZA EKSPLOATACIJU OSTALIH MINERALNIH SIROVINA.

Iz obrazloženja: Odredbom člana 2. stav 2. Zakona o upravnim sporovima propisano je da organ uprave, služba za upravu, poslovna jedinica preduzeća (društva), naselje ili grupa osoba i sl., iako nemaju svojstvo pravnog lica, mogu pokrenuti upravni spor samo ako mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se rješavalo u upravnom postupku. Međutim, prema odredbi čl.28. stav1.i 2. Zakona o rudarstvu ("SI.list RBiH", br. 24/93 i 13/94) prije davanja odobrenja za eksploataciju industrijskih mineralnih sirovina vrši se, po pravilu, uviđaj na licu mjesta, a o uviđaju se obaviještavaju opštinski organ uprave nadležan za poslove privrede, zainteresirana rudarska i druga preduzeća i organi, a prema odredbi člana 35. istog zakona, odobrenje za eksploataciju industrijskih mineralnih sirovina, dostavlja se rudarskom preduzeću koje je podnijelo zahtjev i nadležnom opštinskom organu uprave.

Iz navedenih zakonskih odredbi proizilazi da je opštinski organ uprave nadležan za poslove privrede aktivno legitimisan da u skladu sa članom 15. Zakona o upravnim sporovima j tužbom pokrene upravni spor protiv rješenja Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije, koje je u konkretnom slučaju donijelo osporeno rješenje o obnavljanju odobrenja za eksploataciju gipsa i isto, između ostalih, dostavilo i Sekretarijatu za privredu Opštine B. (što se vidi iz osporenog rješenja), koji je i učestvovao u upravnom postupku - pozivan na rasprave i na istim bio prisutan njegov predstavnik. Opština B. kao pravno lice u konkretnom slučaju nije nosilac prava o kojima se rješavalo u ovom upravnom postupku niti ima neposredni lični interes zasnovan na zakonu (Zakonom o rudarstvu).

Citiranim članovima Zakona o rudarstvu, kao specijalnog zakona u odnosu na Zakon o upravnim sporovima koji je zakon opšteg karaktera, direktno su određeni 68. organi koji učestvuju u postupku izdavanja odobrenja za eksploataciju industrijskih mineralnih sirovina, među koje spada i gips - član 5. tačka 5. Zakona o rudarstvu, a koji su po donošenju konačnog rješenja o izdavanju odobrenja za eksploataciju u tom postupku aktivno legitimisani da protiv istog tužoom pokrenu i vode upravni spor pred nadležnim sudom, pa tužiteljici nedostaje u predmetnom upravnom sporu aktivna stranačka legitimacija. Takvu stranačku legitimaciju tužiteljica bi mogla imati samo u odnosu na ostale mineralne sirovine u smislu člana 131. stav 1.

Zakona o rudarstvu. Iz izloženog se vidi da je tužiteljica kao neovlaštena osoba podnijela tužbu, radi čega je sud istu odbacio primjenom člana 26. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima.

Rješenje o rezultatima revizije tužitelj je dostavio preduzeću "FEB" i Kantonalnoj agenciji za privatizaciju u S. a Agencija je, postupajući u okviru ovlaštenja iz člana 9. stav 2.

Uredbe, podnijela žalbu protiv prvostepenog rješenja tuženom koji je rješenjem od 8.2.1999. godine oglasio ništavim rješenje od 10.12.1998. godine, protiv kojeg je tužitelj tužbom podnesenom ovom sudu, pokrenuo upravni spor. 48 Prema odredbi člana 9. navedene Uredbe, zapisnik o izvršenoj reviziji i rješenje o rezultatima revizije, u roku od 15 dana od dana okončanja revizije, revizordostavlja preduzeću i agenciji (stav 1. člana 9. Uredbe), a na rješenje iz stava 1. ovog člana preduzeće, agencija i dioničari mogu podnijeti žalbu Federalnom ministarstvu finansija u roku od 15 dana od dana prijema rješenja (stav 2. člana 9. Uredbe). Kako iz citiranih kao i ostalih odredaba proizilazi da Uredba o reviziji prethodno izvršene vlasničke transformacije ne priznaje pravo preduzeću registrovanom za obavljanje revizije na vođenje upravnog postupka povodom donesenog rješenja o reviziji, več to pravo prenosi na preduzeće, agenciju i dioničare, proizilazi da tužitelj u ovoj upravnoj stvari nije legitimisan za pokretanje upravnog spora protiv rješenja tuženog, u smislu člana 2. stav 1.

Zakona o upravnim sprovima radi utvrđivanja zakonitosti konačnog rješenja organa uprave, već samo lica taksativno navedene u članu 9. Uredbe. Iz navedenih razloga valjalo je, primjenom člana 26. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim 69. sporovima, tužbu kao podnesenu od neovlaštene osobe,'odbaciti.

Odredbama člana 2. stav 5. Zakona o upravnim sporovima propisano je da upravni spor može pokrenuti i nadležni pravobranilac kad je upravnim aktom povrijeđen zakon na štetu Federacije, kantona-županije, grada ili opčine koju on po zakonu zastupa i u drugim slučajevima određenim zakonom, što bi značilo da nadležni pravobranilac samo tada ima aktivnu legitimaciju za pokretanje upravnog spora podnošenjem tužbe, kao i za izjavljivanje žalbe, čijim rješenjem se upravni spor okončava.

U konkretnom slučaju taj uslov nije ispunjen, jer pobijanim rješenjem prvostpenog suda, koje, u skladu sa odredbama člana 66. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, u cijelosti zamjenjuje upravni akt nadležnog organa, nije povrijeđen zakon na štetu Kantona ili Općine G., sve i daje tačno da tužilac B. F. nije postao vlasnik predmetnog stana, nego da je to i dalje Stambena zadruga "Staža", iz G., jer se ni u tom slučaju taj stan ne bi smatrao vlasništvom onih društveno-političkih zajednica čija prava žalilac štiti. Odredbama člana 20. stav 5. Zakona o stambenim zadrugama ("Sl. list SRBiH", broj. 30/7 4 i 21/85) propisano je da su sredstva koja članovi stambene zadruge udružuju u stambenu zadrugu radi rješavanja svojih stambenih potreba u ličnoj svojini članova stambene zadruge (prema članu 19. istog zakona sredstva stambene zadruge čine: ulozi, upisnina i članarina članova stambene zadruge, pokloni i druga sredstva stečena u skladu sa propisima i opštim aktima stambene zadruge).

Odredbama člana 15. ranije važečeg preuzetog Zakona o zadrugama ("Sl. list SFRJ", broj: 3/90) bilo je određeno što sačinjava imovinu zadruge (iz raznih dozvoljenih djelatnosti, a ne samo stambene), a šta imovinu zadrugara, te u stavu 3. navedeno da se samo zemljište i druga sredstva u društvenoj svojini, nakon što se i prenesu na zadrugu, koja mogućnost je postojala, i dalje zadržavaju karakter društvene svojine, a odedbama člana 22. stav 1. i 2. Zakona o zadrugama ("Sl. novine FBiH", broj: 28/97) propisano da imovinu svake zadruge (pojam zadruge je dat u članu 2. tog zakona) čine osnivački ulozi zadrugara, ulozi novih zadrugara i sredstva ostvarena radom i poslovanjem zadruge, a imovina zadruge je zajednička imovina zadrugara srazmjerno njihovim udjelima.

Iz navedenog slijedi da žalilac, kao kantonalni pravobranilac, nije ovlašten da tužbom pobija upravni akt u upravnom sporu, niti da izjavljuje žalbu na odluku prvostepenog suda koji je donio rješenje koje u cijelosti zamjenjuje upravni akt, jer zadružna imovina nije društvena (državna) imovina, nego imovina zadrugara (ili zadruge), pa nema ni povrede zakona na štetu kantona ili općine, niti on po zakonu zadrugu zastupa (zadruga ima svojstvo pravnog lica-član 4. stav 1. federalnog Zakona o zadrugama), što znači da žaliocu nedostaje stranačka legitimacija za izjavljivanje žalbe (kao što bi mu nedostajala i za pokretanje upravnog spora tužbom). Iz istih razloga stranačka legitimacija bi nedostajala i tuženom ukoliko bi se poprimilo da je žalilac podnio žalbu u ime tuženog, a nije povrijeđena ni neko njegovo pravo ili neposredni lični interes zasnovana zakonu.

S obzirom na iznijete razloge ovaj sud je žalbu odbacio primjenom člana 42. stav 4. Zakona o upravnim sporovima.

Neposrednom pogodbom se zemljište dodjeljuje na korišćenje za izgradnju objekata navedenih u stavu 2. člana 48. navedenog zakona sa mogućnošću dodjele na korišćenje na taj način i u drugim slučajevima od opšteg interesa ili kad to zahtijevaju zajedničke osnovne potrebe određen ih lica što svojom odlukom propisuje skupština opštine (stav 3. člana 48. istog zakona).

U članovima 49. do 51. navedenog zakona sadržane su odredbe o uslovima i načinu dodjele gradskog građevinskog zemljišta na korišćenje radi građenja, kao i postupak i kriteriji dodjele putem konkursa, te u članu 51. stav 4. propisano da se putem rješenja o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta na korišćenje radi građenja (radi se o dodjeli putem konkursa) ne može izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor. Iz navedenih zakonskih odredaba slijedi da kada je u pitanju dodjela na korišćenje gradskog građevinskog zemljišta neposrednom pogodbom zakon ne predviđa mogućnost ni žalbe ni pokretanja upravnog spora (u ovom slučaju radi se o aktu 71. raspolaganja), dok u slučaju dodjele na korišćenje putem konkursa zakon dozvoljava mogućnost pokretanja upravnog spora protiv rješenja o dodjeli.

Prvostepeni sud nije ispitivao o kakvom se načinu dodjele na korišćenje gradskog građevinskog zemljišta u konkretnom slučaju radi, što ovaj sud nije mogao utvrditi ni uvidom u spise predmeta prvostepenog suda (spisi upravnog predmeta nisu priloženi), a radi se o pitanju koje je bitno za ocjenu postojanja procesno-pravnih pretpostavki za pokretanje i vođenje upravnog spora, te njegovo meritorna rješavanje (član 26. Zakona o upravnim sporovima), jer samo ako takvi uslovi postoje može se pristupiti meritornom rješavanju upravnog spora i donošenju meritorne odluke. Zbog svega izloženog, ovaj sud je uvažio tužiočevu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu na osnovu člana 43. stav 4. Zakona o upravnim sporovima i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno rješavanje.

U novom postupku prvostepeni sud će, nakon što pribavi kompletne spise upravnog predmeta, predhodno ispitati da li postoje procesni uslovi za pokretanje upravnog spora i njegovo meritorna rješavanje (po članu 9. Zakona o upravnim sporovima i, u vezi s tim, eventualne primjene člana 26. stav 1. tačka 2. tog zakona), pa samo ako postoje (to će biti ako se radilo o postupku dodjele na korišćenje gradskog građevinskog zemljišta u svrhu građenja putem konkursa) ispitat će ponovo zakonitost osporenog akta i to sa aspekta odgovarajućih odredaba Zakona o građevinskom zemljištu i u granicama propisanim odredbama člana 36. Zakona o upravnim sporovima.

U jednostranačkim upravnim stvarima u kojima učestvuju dva ili više lica u svojstvu stranke, ali sa identičnim interesima, kao što je predmetna upravna stvar, svaka od tih stranaka ima samostalan položaj u upravnom postupku, pa se i sa tužbom može pojaviti radi pokretanja upravnog spora samo ako je prethodno koristila žalbu, jer u takvom slučaju prema odredbi člana 10. stav 1.

Zakona o upravnim sporovima nema "preskakanja" pravnih sredstava, kako to pravilno nalazi pNostepeni sud u pobijanom rješenju. Stoga, ako je u takvoj upravnoj stvari žalbu izjavila samo jedna od stranaka, a tužbu protiv drugostepenog akta podnijela i druga stranka, ili samo druga stranka, koja se protiv pNostepenog rješenja nije žalila, njenu tužbu treba odbaciti primjenom člana 26. stav 1. tač. 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima, zbog toga što se osporenim drugostepenim rješenjem ne dira u prava tužioca ili njegov neposredni pravni lični interes i što nije legitimisan za podnošenje tužbe protiv takvog konačnog rješenja. Međutim, u dvostranačkim ili višestranačk im upravnim stvarima sa suprotnim interesima stranaka, stranka u čiju je korist bio donesen 72. pNostepeni upravni akt koji je po žalbi suprotne stranke poništen ili izmijenjen na njenu štetu, može pokrenuti upravni spor protiv tog drugostepenog upravnog akta, jer je njime odlučivano o njenom pravu ili pravnom interesu, ako smatra da su povrijeđen i, bez obzira što je došlo do "preskakanja" pravnih sredstava (propustila da izjavi žalbu protiv pNostepenog rješenja), obzirom da je drugostepenim osporenim aktom rješavano o njenom pravu, obavezi ili pravnom interesu i da u takvom slučaju mora imati aktivnu stranačku legitimaciju u smislu odredaba člana 15. u vezi sa članom 2. stav 1.

Zakona o upravnim sporovima. Zbog iznesenil1 razloga, a djelimično i razloga navedenih u pobijanom rješenju pNostepenog suda, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilnom primjenom zakona je tim rješenjem odbačena tužba tužioca, ali se pNostepeni sud pri tome pogrešno pozvao na odredbe člana 26. stav 1. tač. 4. Zakona o upravnim sporovima koje regulišu pravni osnov za odbacivanje tužbe protiv pNostepenog upravnog akta koji je stranka mogla pobijati žalbom u upravnom postupku, pa to nije učinila već je odmah podnijela tužbu (što nije predmet ovog upravnog spora), umjesto na odredbe člana 26. stav 1. tač. 1. i 3. istog zakona, iz razloga koji su naprijed navedeni. Pogrešno pozivanje pNostepenog suda na procesno pravnu odredbu na osnovu koje je tužba odbačena nije uticalo na zakonitost pobijanog rješenja tog suda, kada je inače prema utvrđenom činjeničnom stanju u predmetnom upravnom sporu pravilnom primjenom procesnog prava tužbu i trebalo odbaciti.

Zbog svega izloženog ovaj sud je primjenom člana 43. stav 3. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u dispozitivu rješenja.

Članom 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima ("Sl. novine Federacije BiH", broj 8/00) ove zakonske odredbe su dopunjene i izmijenjene utoliko što su iza riječi "županije" dodate riječi "donesene u upravnom sporu", a riječi "U upravnom sporu" zamijenjene su riječima "PO žalbi", pa nakon ovih izmjena i dopuna, član 45. prva rečenica ZUS-a glasi: protiv pravomoćne sudske odluke najvišeg suda kantona - županije donesene u upravnom sporu, kao i protiv odluke vijeća Vrhovnog suda Federacije donesene po žalbi, stranka može Vrhovnom sudu Federacije podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

Nakon stupanja na snagu navedenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima (stupio na snagu 23.3.2000. godine), dakle, stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje samo protiv onih odluka Vrhovnog suda Federacije koje su donesene po žalbi, a ne i protiv onih koje su donesene u upravnom 73. sporu. Kako je tužena podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda Federacije donesene u upravnom sporu, a ne po žalbi, a zahtjev je podnijela dana 19.4.2000. godine kada je navedeni Zakon o izmjenama i dopunama ZUS-a već bio na snazi, to je njen zahtjev nedozvoljen, pa gaje ovaj sud zbog toga odbacio primjenom člana 49. stav 1. Zakona o upravnim sporovima ne upuštajući se u ispitivanje postojanja ili nepostojanja eventualno i drugih procesnih razloga za pristup anje meritornom rješavanju zahtjeva, kao ni pravilnosti primjene materijalnog prava u pobijanoj presudi.

Kako prema stanju spisa sud u predmetnom upravno-sudskom postupku nije sam utvrđivao _ činjenično stanje, već je upravni spor riješio na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, navedeni razlog za ponavljanje upravno-sudskog postupka može se koristiti samo kao razlog za obnovu upravnog postupka, kod organa čijim je upravnim aktom okončan upravni postupak.

Ni navodi tužioca da je s tekao mogućnost da upotrijebi rješenje prvostepenog upravnog 52 organa matični broj: 1138265491 od 7.7.1998. godine, kojim je drugom osiguraniku priznata veća starosna penzija za manje godine penzijskog staža (koje se iz naprijed navedenih razloga kao nova činjenica i novi dokazi ne može koristiti kao razlog za ponavljanje upravno-sudskog postupka). ne predstavljaju razlog za ponavljanje upravno-sudskog postupka određen članom 52. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnim sporovima, jer je tim odredbama kao razlog za ponavljanje postupka predviđeno postojanje dvije različite sudske odluke u istom upravnom sporu, a za postojanje istog upravnog spora traži se identitet stranaka i predmeta spora.

Nijedan od tih uslova nije ispunjen obzirom da se tužilac poziva na prvostepeno rješenje upravnog organa koje se odnosi na drugog osiguranika i njegovo pravo na starosnu penziju, a ne na presudu koja bi se odnosila na njega. Zbog izloženog tužilac nije učinio vjerovatnim postojanje osnova za ponavljanje upravno-sudskog postupka iz člana 52. stav 1. tačka 1. i 5. Zakona o upravnim sporovima, pa je njegovu tužbu za ponavljanje postupka primjenom člana 56. stav 2. istog zakona ovaj sud odbacio.