Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 1/2001

Pobijajući prvostepenu presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, punomoćnik oštećene kao tužioca u žalbi ponavlja da je oštećena i u optužnici navela i na glavnom pretresu tvrdila da je usljed povrede, koju joj je zadao okrivljeni, došlo do teškog narušavanja njenog zdravlja koje se ogleda u psihičkim i duševnim smetnjama, a daje upravo te okolnosti prvostepeni sud u toku postupka propustio da provjeri, zbog čega je činjenično stanje u ovom predmetu pogrešno i nepotpuno utvrdio.

Ovakvi navodi punomoćnika oštećenog kao tužioca su osnovani. Naime, narušavanje zdravlja nije samo izazivanje tjelesne nego i izazivanje duševne (psihičke) bolesti, pa se stoga osnovano žalbom punomoćnika oštećene kao tužioca ukazuje da je prvostepeni sud u toku postupka trebao provjeriti i vještačenje po vještaku neuropsihijatru koji bi se, imajući u vidu tok i trajanje liječenja oštećene nakon zadobivene povrede, izjasnio o tome da lije zdravstveno stanje oštećene takvo da predstavlja duševnu (psihičku) bolest i, ako jeste, da li ono može biti posljedica navedene povrede, nakon čega će moći cijeniti i da li je usljed radnji okrivljenog došlo do narušavanja zdravlja oštećene kao tužioca.

Međutim, prema stanju u spisima predmeta, protiv optuženog već se od ranije vodi drugi krivični postupak u kome je prema njemu određen i produžen pritvor, koji je po svom 8 karakteru također obligatoran.

Ova okolnost pravno onemogućava da se i u ovom krivičnom postupku donese rješenje kojim bi se kumulativna odlučilo o određivanju i trajanju novog obaveznog pritvora prema optuženom, s obzirom da u stvarnosti nije moguće istovremeno trajanje dva pritvora (koji počinje teći od momenta stvarnog lišenja slobode). Po ocjeni ovog suda, time nije isključena mogućnost postojanja dvije odluke o pritvoru prema optuženom od kojih će se prema izreci pobijanog rješenja u ovom krivičnom postupku pritvor računati od dana eventualnog ukidanja ili isticanja pritvora koji je već rješenjima određen i produžavan u drugom krivičnom postupku. Sve ovo pokazuje, da je u svom rješenju nižestepeni sud sa jedne strane respektovao zakonsku odredbu koja se odnosi na obligatorno određivanje pritvora prema optuženom, a sa druge strane da je vodio računa o tome da on objektivno ne može biti osoba koja je dvostruko lišena slobode odnosno da ne mogu istovremeno prema njemu trajati dva pritvora pa je pravilno 6. postupio kada je odlučio kao u izreci pobijanog rješenja.

Imajući sve navedeno u vidu, ovaj sud smatra, da se suprotna shvatanja iz žalbe optuženog ne mogu uvažiti. /Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Kž-129/01 od 10.4.2001.g.) Član 358. stav 1. tačka 2. Zakona o krivičnom postupku NIJE UČINJENA BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 358. STAV 1. TAČKA 2. ZKP TIME ŠTO JE PREDSJEDNIK VIJEČA DRUGOSTEPENOG SUDA U PARNIČNOM POSTUPKU U KOME JE DONESENA ODLUKA O VRAĆANJU NA RAD, BIO I PREDSJEDNIK VIJEĆA KOD DRUGOSTEPENOG SUDA KOJI JE SVOJOM PRESUDOM POTVRDIO PRESUDU PRVOSTEPENOG SUDA KOJOM JE OPTUŽENI OGLAŠEN KRIVIM ZBOG KRIVIČNOG DJELA NEIZVRŠENJA ODLUKE O VRAĆANJU NA RAD IZ ČLANA 211. KZ FBiH, JER SE PREMA ODREDBI ČLANA 35. TAČKA 5.

ZKP SUDIJA MORA IZUZETI AKO JE U ISTOM PREDMETU SUDJELOVAO U DONOŠENJU ODLUKE NIŽEG SUDA ILI AKO JE U ISTOM PREDMETU UČESTVOVAO U DONOŠENJU ODLUKE KOJA SE POBIJA ŽALBOM. 7.

Ovi žalbeni prigovori okrivljenog su neosnovani. 10 Iz zapisnika o glavnom pretresu od 14.2.2001. godine proizilazi da je sudija, nakon objavljivanja presude, ukratko obrazložio presudu, poučio stranke o posljedicama odricanja od prava na žalbu i da su se potom zastupnik optužbe i okrivljeni odrekli prava na žalbu protiv presude.

Sve su to na zapisniku o glavnom pretresu svojim potpisima potvrdili zastupnik optužbe, okrivljeni i sudija. Stoga se neosnovano žalbom okrivljenog tvrdi da mu nije poznato da se on na glavnom pretresu odrekao prava na žalbu i da mu kao neukoj stranci nije bilo poznato značenje termina "odricanje od prava na žalbu". S druge strane, pogrešna pouka suda o pravu na žalbu, koju je sadržavao pismeni otpravak presude, ne uspostavlja ponovo pravo tih stranaka na žalbu.

Uz prijedlog su priložili tužbe naslovljene na određeni opčinski sud van kantona koji bi tek nakon pozitivnog rješavanja po ovom prijedlogu podnijeli sudu.

Pošto je razmotrio prijedlog, ovaj sud je, postupajući u smislu člana 60. stav 2. Zakona o parničnom postupku, prijedlog odbacio iz slijedećih razloga: Vrhovni sud Federacije BiH može, na prijedlog stranke, odrediti da u poje-dinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud sa njegovog podrućja ako je očigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi. Ne ulazeći u ocjenu o osnovanosti prijedloga, odnosno okolnosti da li postoje važni razlozi za određivanje drugog stvarno nadležnog suda izvan kantona, ovaj sud nalazi da prijedlog za tzv. svrsishodnu delegaciju, po tužbama koje nisu podnijete sudu nije dopušten. Ovaj sud je mišljenja da bez podnošenja tužbi sudu (pokretanja parnica), ne mogu se prouzrokovati određeni procesno-pravni i građansko-pravni učinci, niti se može izazivati određena procesna djelatnost suda.

Tek podnošenjem tužbe sudu, dakle, formiranjem predmeta, sud može da započne svoju aktivnost u cilju zaštite interesa tužitelja po podnijetom prijedlogu. Kako u ovom slučaju nije ispunjen taj uslov, ovaj sud nije ni mogao odrediti da po tužbama koje nisu podnijete sudu, u pojedinom predmetu postupa stvarno nadležan sud u drugom kantonu. Određivanje mjesne nadležnosti prije pokretanja parničnog postupka, odnosno prije podnošenja tužbe, dopušteno je samo iz razloga propisanog u članku 61. Zakona o parničnom postupku, a prijedlog u takvom slučaju po prirodi stvari može podnijeti samo stranka koja namjerava podnijeti tužbu, odnosno pokrenuti parnični postupak.

"B." iz G. prodavac nekretnina spada u listu preduzeća prema kojoj Vlada Kantona vrši ovlaštenja i obaveze vlasnika po osnovu državnog kapitala, pa nisu osnovani žalbeni navodi da se radi samo o formalnosti kojom se imenuju članovi upravnih odbora u takvim preduzećima.

Vršenje ovlaštenja i obaveza 13. vlasnika državnog kapitala od strane Vlade Kantona podrazumjeva i vršenje pravne zaštite imovine i imovinskih interesa Kantona od strane Kantonalnog a ne općinskog pravobranilaštva. Kantonalno pravobranilaštvo T., kao nadležno pravobranilaštvo u l, onkretnom slučaju, ovlašteno je, u smislu člana 25. Zakona o prometu nepokretnosti, u tekstu nakon izmjena propisanih članom 19. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list RBiH", br.: 21/92 i 13/94), a u vezi sa članom 69. stav 2. Zakona o parničnom postupku, da neposredno u vlastito ime, podnese tužbu za utvrđenje ništavosti ugovora zaključenih protivno prinudnim propisima o otuđenju nepokretnosti iz društvenog (državnog) vlasništva, odnosno iz imovine pravnih osoba koja posluju sredstvima u mješovitom vlasništvu, a dovoljno je da je prodavac nepokretnosti takva pravna osoba.

Zaštita državne imovine propisana navedenom zakonskom odredbom, ostala bi bez pravnog efekta, ako pravobranilaštvo ne bi u ovakvom slučaju bilo ovlašteno da zahtjeva i restituciju datog po osnovu ništavog ugovora, tako da ovo pravo regulisano članom 104. stavi. Zakona o obligacionim odnosima, pripada tužitelju u ovoj parnici neovisno od volje samih ugovornih strana.

Istovremeno, kod okolnosti da je istoga dana, kada su bili ispunjeni i zakonom propisani uslovi da se tužba smatra povučenom, prestao i razlog koji je prouzročio da punomoćnik tužitelja ne pristupi na ročište 24.2.2000. godine i da je prijedlog za povrat u prijašnje stanje tužitelj podnio sudu dana 21.3.2000. godine, prvostepeni sud je pravilno postupio i kada je prijedlog za povrat u prijašnje stanje odbacio kao neblagovremen.

U smislu člana 107. stav 2. Zakona o parničnom postupku, prijedlog se mora podnijeti u roku od 15 dana, računajući od dana kada je prestao razlog koji je prouzročio propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje (a ne njegove posljedice)- od dana kad je za to saznala. U ovom slučaju, tužitelj je podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog ročišta zakazanog za dan 24.2.2000. godine. Tog istog 14. dana 24.2.2000. godine punomoćnik tužitelja je i znao da nije pristupio na ročište, a kao što je već i navedeno, bili su ispunjeni i zakonom propisani uslovi da se tužba smatra povučenom, pa obzirom da je istog dana i prestao razlog koji je prouzročio propuštanje, od tog dana se i računa rok od 15 dana za podnošenje prijedloga za povrat u prijašnje stanje, a ne od dana kada je tužitelju uručeno rješenje kojim je konstatovano da se smatra da je tužitelj povukao tužbu, kako se to pogrešno ukazuje žalbom.

Kada tužitelj u tužbi ne označi vrijednost spora ne može se koristiti pravom na reviziju, jer i u takvom slučaju vrijednost spora nije označena preko iznosa iz člana 364. stav 3. ZPP koji je propisan kao uvjet za izjavljivanje revizije. Iz izloženih razloga revizija je odbačena kao nedopuštena na osnovu čl. 371. i 37 4. Zakona o parničnom postupku.

Po odredbama člana 391. tačka 10. ZPP, postupak koji je pravomoćnom odlukom suda završen može se po prijedlogu stranke ponoviti ako stranka sazna za nove činjenice na osnovu kojih je za stranku mogla biti donijeta povoljnija odluka da su te činjenice bile upotrijebljene u ranijem postupku.

Pod činjenicama u smislu ovog propisa podrazumjevaju se životni fakti pravno-relevantnog značaja za presuđenje u konkretnom slučaju, te to nikako ne mogu biti pravni propisi, bez obzira da li su postojali ili ne u vrijeme donošenja pravomoćne prvostepene sudske odluke. Ako su u to vrijeme postojali, a nisu bili primjenjeni, ili su pogrešno primjenjeni, to bi bio razlog za žalbeni ili revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, ali ne i razlog za ponavljanje parnićnog postupka, a ako nisu postojali (što je bilo vidljivo već iz navoda samog prijedloga za ponavljanje postupka), nisu ni mogli biti primjenjeni, a da li i u kome obimu utiču na mogućnost eventualnog prinudnog izvršenja pravomoćne sudske - odluke odlučuje se u izvršnom postupku.

Životni fakti koji mogu imati značaj nove činjenice, moraju postojati u vrijeme zaključenja glavne rasprave, jer se samo na osnovu činjeničnog stanja koje postoji u tom momentu ocjenjuje zakonitost sudske odluke (argument i iz člana 307. stav 1 ZPP), pa kasnije nastale činjenice ne mogu biti razlog za ponavljanje postupka i kada bi bile od pravno-relevantnog značaja (u tom slučaju mogu eventualno biti podloga za tzv. opozicioni prigovor u izvršnom postupku). /Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Pž-140/00 od 17.4.2001.g.) 17. Članak 23. stavak 1. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar PRIJAVU ZA UPIS PROMJENA U SUDSKI REGISTAR NE MOŽE U IME ZASTUPNIKA SUBJEKTA UPISA, PODNIJETI NJEGOV PUNOMOĆNIK.

Iz obrazloženja: Iz stanja spisa vidljivo je daje prijavu po kojoj je izvršen upis promjena, u ime subjekta upisa podnio odvjetnik u svojstvu punomoćnika zastupnika subjekta upisa. Sud prvog stupnja pogriješio je kada je po tako podnijetoj prijavi odredio sporni upis. Naime, prijava kojom se pokreće postupak upisa u sudski registar formalni je akt i kao takva mora biti podnijeta u obliku i na način kako je to zakonom određeno. U ime subjekta upisa prijavu je dužna i ovlaštena podnijeti ona 14 osoba koja je po aktima subjekta upisa ovlaštena za njegovo zastupanje (članak 23. stavak 1. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar). Kako je poduzimanje ove procesne radnje Zakon povjerio određenoj službenoj osobi i uz ovlaštenje odredio joj to i kao dužnosti tako ih nerazdvojno povezao, ne postoji mogućnost prenošenja ovoga ovlaštenja na punomoćnika i tako ga odvojiti od dužnosti, jer bi za tako nešto bila nužna izričita zakonom predviđena mogućnost, koja u Zakonu ne postoji. /Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Gž-47/00 od 20.3.2001.g.) 18.

Član 31. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar Članovi 7. i 8. Zakona o agenciji za privatizaciju Član 38. Zakona o privatizaciji preduzeća Član 383. Zakona o privrednim društvima REGISTARSKI SUD NIJE OVLAŠTEN DA OCJENJUJE PRAVILNOST RJEŠENJA NADLEŽNE AGENCIJE ZA PRIVATIZACIJU O ODOBRAVANJU UPISA IZVRŠENE PRIVATIZACIJE U SUDSKI REGISTAR. Iz obrazloženja: Rješenjem prvostepenog suda određen je upis usklađivanja statusa Tvornice opekarskih proizvoda sa Zakonom o privrednim društvima, po izvršenoj privatizaciji državnog kapitala, tako da subjekt upisa nastavlja sa radom kao dioničko društvo. Protiv ovog rješenja izjavila su žalbu lica navedena u uvodu rješenja, uz obrazloženje da su povrijeđena njihova prava u postupku privatizacije.

Ispitujući pobijana rješenje u granicama razloga iz žalbe, ovaj sud je na osnovu člana 59. tačka 2. Zakona o upisu pravnih osoba u sudski registar, odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga: Po članu 7. Zakona o agenciji za privatizaciju ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/96) agencija za privatizaciju u okviru svoje nadležnosti ima javna ovlaštenja za donošenje pojedinačnih upravnih akata u skladu sa propisima o upravnom postupku protiv kojih se obezbjeđuje pravo na žalbu na oačin propisan u članu 8. navedenog zakona. Zalitelji su imali pravo da u skladu sa odredbama navedenog zakona, koji se primjenjuje i kad postupak privatizacije sprovodi agencija za privatizaciju u 19. kantonu (član 21. navedenog zakona). koriste se pravom na žalbu. ako su smatrali da su u tom postupku povrijeđena njihova prava da sudjeluju u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzeću.

Eventualne povrede na koje ukazuju žalitelji nije ovlašten da ispituje registarski sud u postupku upisa u sudski registar. Iz istih razloga i ovaj sud rješavajući o žalbi nije ovlašten da ispituje osnovanost navoda žalbe koji se odnose na postupak privatizacije. Po članu 38. Zakona o privatizaciji preduzeča ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97. 8/99, 32/00 i 45/00) na osnovu izvještaja o provedenom postupku privatizacije agencija donosi rješenje o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar. Iz isprava koje su priložene uz prijavu za upis u sudski registar proizilazi da je Agencija za privatizaciju dana 22.5.2000. godine odobrila upis izvršene privatizacije preduzeča, na osnovu čega je registarski sud pravilno ocijenio da su ispunjeni materijalni uvjeti u smislu člana 31.

Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar i člana 383. Zakona o privrednim društvima za usklađivanje statusa tog preduzeća sa gore pomenutim zakonom.

odnosno nepodmirene poreze, prvostepeni sud s hvata tako da podrazumjeva (implicite sadrži) i obavezu za registarski sud da odbije prijavu za upis ako sam osnivač ima nepodmirene obaveze prema povjeriocima, napominjujući da ovu odredbu treba primjeniti naročito kod osnivanja supsidijarnih društava, kao u konkretnom slučaju, pošto odnos osnivača i ovakvog društva može biti pogodan za zloupotrebu i izigravanje obaveza osnivača (većinskog društva) prema povjeriocima.

Žalitelj smatra daje prvostepeni sud pogrešno protumačio odredbe člana 60. tačka 5. Zakona o privrednim društvima, polazeći samo od logičkog tumačenja, a zanemarujući istorijsku, leksičku, sistematsku i ciljnu metodu tumačenja. Zbog ove pogreške, faktički je primjenio odredbe člana 6-a. ranije važeće Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o upisu u sudski registar preduzeća i drugih pravnih osoba koje obavljaju privrednu djelatnost ("Službene novine Federacije BiH", broj 10/98), koja više nije na snazi, iako su svjesno ispuštene slične odredbe iz sada važeće Uredbe o upisu u sudski registar pravnih osoba koja obavljaju privrednu djelatnost ("Službene novine Federacije BiH" br. 12/00, 16/00 i 38/00).

Izmjene imaju za cilj da olakšaju registraciju privrednih društava, tako da registarski sud nije ovlašten da zahtjeva od osnivača dokaze koje ne predviđaju odredbe čl. 6. i 12. sada važeće Uredbe, niti da pooštrava uvjete za upis osnivanja novog društva mimo onih izričito propisanih zakonom. Novi propisi u dovoljnoj mjeri štite učesnike u pravnom prometu koji se oslanjaju na podatke upisane u sudskom registru, a nije obaveza registarskog suda da sprečava eventualne samo pretpostavljene zloupotrebe, jer je to nadl žnost drugih organa i u drugoj vrsti postupka. Žalitelj smatra i da pNostepeni sud nije obrazložio zašto bi u konkretnom slučaju upis osnivanja supsidijarnih društava stvarao mogućnost zloupotrebe i izigravanja interesa povjerilaca.

U žalbi se navodi i da bi ovakva praksa registarskog suda vodila ka nejednakosti osnivača u postupku registracije, jer je od osnivača, fizičkih osoba, a i stranih pravnih i fizičkih osoba, nemoguće pribaviti podatke o eventualnoj insolventnosti, tako da bi samo domaće pravne osobe bile dovedene u položaj da budu isključene iz reda osnivača iz ovog razloga. Ovaj sud prihvata stav pNostepenog registarskog suda da odredbe člana 60. tačka 5. Zakona o privrednim društvima isključuju kao mogućeg osnivača društva, već postojeće društvo koje i samo ima nepodmirene dospjele obaveze prema povjeriocima, a ne samo ako je većinski vlasnik u društvu koje ima takve obaveze. Ovakav zaključak ne proizlazi samo iz logičkog tumačenja zasnovanog na pravilu da je manje sadržano u većem, već i iz ciljnog (teleološkog) tumačenja ove norme, kao metoda tumačenja primarne važnosti.

Cilj propisa je očigledno da osnivač koji je već većinski vlasnik jednog od insolventnih privrednih društava, ne stvara nova, a tom cilju pogotovu doprinosi zabrana osnivanja novog društva, ako je samo društvo-osnivač insolventno. Donošenju ovakvog zaključka ne protivi se ni tumačenje istorijskom metodom. Odredbe člana 6-a. ranije važeće Uredbe, koje citira žalba, propisale su obavezu podnošenja dokaza o solventnosti osnivača, a da za to nisu imale neposredno uporište u odredbama tada važećeg Zakona o preduzećima. Kod sadašnje pravilno shvaćene odredbe člana 60. tačka 5. Zakona o privrednim društvima, nepotrebno je u Uredbi propisivati obavezu na identičan način kao u članu 6-a ranije Uredbe.

U sadašnjoj Uredbi o upisu u sudski registar pravnih osoba koje obavljaju privrednu 16 djelatnost, u članu 12. navedene su isprave koje moraju biti priložene uz prijavu za upis osnivanja društva s ograničenom odgovornošću, koje odgovaraju osobenostima te vrste privrednih društava, ali je kroz odredbe člana 6. djelimično realizirana i odredba člana 60. tačka 5. Zakona o privrednim društvima, tako što se zahtjeva da osnivač bilo kog privrednog društva mora podnijeti uvjerenje nadležne porezne uprave da on i subjekt upisa u kome ima udjele i dionice nema na računima evidentiranih nepodmirenih poreza i doprinosa. Iz okolnosti da se u pogledu obaveze podnošenja pomenutog uvjerenja, izjednačavaju i osnivač i pravna osoba u kojoj ima udjele i dionice, može se pouzdano zaključiti da Vlada FBiH, donosilac pomenute Uredbe, koja je bila i predlagač Zakona o privrednim društvima, odredbe člana 60. tačka 5.

Zakona shvata na način na koji i pNostepeni sud, što je takođe argument u prilog zauzetog stava. Istina, odredbama člana 6. sadašnje Uredbe nije nametnuta obaveza osnivaču da podnosi uz prijavu o upisu osnivanja društva, i dokaz o solventnosti za sebe i društva u kojima je većinski vlasnik, svakako u cilju što bržeg i lakšeg provođenja postupka registracije, ali ta okolnost kao ni odredbe čl. 5. i 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar (" Službene novine Federacije BiH", broj 49/00) ne mogu, niti smiju spriječiti registarski sud da postupajući u smislu obaveze iz člana 35. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar (" Službene novine Federacije BiH" broj: 4/00), zatraži od podnosioca prijave za upis osnivanja da dokaže svoju solventnost.

Sud u bilo koJOJ vrsti postupka mora postupati tako da spriječi mogućnost zloupotrebe, naročito ako ga na takvo postupanje sam zakon upućuje, pa se ni registarskom sudu ne može negirati pravo da u slučaju sumnje da će biti prekršena neka od zabrana propisanih federalnim zakonom za osnivanje privrednog društva, zahtjeva i dodatne dokaze, koie izričito ne predviđaju pravila o registraciji. Žalba osnovano navodi da će takve dokaze biti teško zahtjevati od osnivača stranih osoba, kao i domaćih fizičkih osoba, u slučaju insolventnosti, ali veću mogućnost zloupotrebe i izazivanja poremećaja u privredno-pravnom prometu upravo izaziva mogućnost osnivanja novih privrednih društava od strane već registrovanih insolventnih privrednih društava, a tada se na brz i lak način (pribavljanjem uvjerenja od banaka ovlaštenih za platni promet) insolventnost može utvrditi.

Ova okolnost opravdava i moguće nejednako postupanje u praksi registarskog suda kod ispitivanja da li postoji prepreka za upis osnivanja zbog insolventnosti osnivača. Ovaj sud prihvata i stav pNostepenog suda da je mogućnost zloupotrebe posebno pojačana ako insolventno privredno društvo osniva supsidijarna društva. Tada se radi o povezanim društvima povodom kapitala i vođenja poslova (čl. 45. do 50. Zakona o privrednim društvima), a ta okolnost može da dovede do takvog organizovanja zajedničkog poslovanja koje omogućuje izigravanje interesa povjerilaca većinskog društva. U konkretnom slučaju, iz isprava priloženih uz prijavu za upis osnivanja je vidljivo da je predlagač osnovao dva supsidijarna društva, sa predmetom poslovanja kakav je i njegov, uz minimalni osnivački udio, bez priloženog ugovora o uređenju odnosa između njega i osnovanih društava, a članom 17.

Odluke o osnivanju obavezao se da će 20. supsidijarnom društvu radi nesmetanog poslovanja obezbjediti poslovni prostor, opremu, radnike i početna obrtna sredstva, što može voditi ka umanjenju imovine osnivača i u perspektivi daljnjem pogoršanju položaja njegovih povjerilaca (supsidijarne društvo ne odgovara za obaveze većinskog društva vlastitom imovinom).

Žalba nije, dopuštena. jer prvostepenim rješenjem nije povrijeđene pravo žalitelja, niti njegov na zakonu zasnovani interes. Upisom povećanja osnivačkog uloga jednog od osnivača subjekta upisa i za procijenjenu novčanu vrijednost tuđe stvari (ili dijela stvari) ne lišava se, niti ograničava pravo osobe kojoj stvar pripada, jer takav značaj konkretni upis nema.

Stvarna prava na pojedinim nepokretnim stvarima (dakle, i poslovnim zgradama), upisuju se u zemljišnim knjigama, te bi samo promjena već upisanog prava žalitelja u tim knjigama ili upis stvarnog prava drugog lica na stvari koja stvarno pripada žalitelju, u tim knjigama, mogao vrijeđati prava žalitelja odnosno njegov pravilno shvaćen, na zakonu zasnovan interes, a ne upis u sudski registar visine novčane vrijednosti osnivačkog uloga jednog od osnivača, makar je visina i utvrđena procjenom i stvari koje ne pripadaju osnivaču, već trećem licu. Takvim upisom vrijeđaju se samo prava drugih osnivača Uer se nepravilno utvrđuje srazmjer osnivačkih udjela), odnosno samog subjekta upisa, pošto osnivač u njegova sredstva unosi kao svoj ulog i stvari kojih nije vlasnik.

Žalitelj ima mogućnost (pošto se, po podacima u spisu, radi o poslovnoj zgradi koja nije upisana u zemljišnim knjigama kao posebno zemljišnoknjižno tijelo) da u postupku revizije predviđenom članom 3. stav 2. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka (" Službene novine Federacije BiH", broj 12/98) i bliže uređenom članom 4. Uredbe o načinu raspolaganja spornom imovinom kada dva ili više preduzeća u svojim početnim bilansima iskazuju ista prava, iste stvari, iste obaveze i isti kapital i o načinu i postupku revizije tih preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", broj 22/98)). zahtijeva odluku nadležne agencije za privatizaciju kome pripada sporni dio poslovne zgrade, a ako nema uvjeta za provođenje ovog postupka, tužbOLTI upravljenom protiv subjekta upisa i D00 Zeljezara, zahtijeva da se utvrdi da je on suvlasnik, odnosno pretpostavljeni suvlasnik poslovne zgrade ili vlasnik odnosno pretpostavljeni vlasnik njenog etažnog dijela.

U sudski registar se upisuju samo podaci od značaja za pravni promet, u cilju obavještavanja trećih lica i oni su bliže navedeni u čl. 21. i 22. Zakona o postupku za upis u sudski registar, uz prilaganje propisanih i drugih isprava u prvom redu radi ocjene da li su ispunjeni opći i posebni uvjeti u obavljanju djelatnosti subjekta upisa (član 27. navedenog zakona), s tim da registarski sud samo ispituje da li su za upis ispunjeni propisani formalni i materijalni uvjeti (čl. 31,32. i 33. citiranog zakona), a nisu predmet upisa pojedinačne stvari koje pripadaju subjektu upisa, odnosno koje je u subjekt upisa unio pojedini osnivač, pa je sa stanovišta imovinskog interesa žalitelja i relevantne hoće li u konkretnom slučaju biti upisan osnivački udio D00 Zeljezara u većem ili manjem novčanom iznosu.

Prijava za usk lađivan je statusa i poslovanja ove zadruge sa federalnim Zakonom o zadrugama, podnesena je dana 16.12.1998. g., dakle, poslije isteka roka određenog zakonom.

Kako po odredbama člana 37. stav 2. federalnog zakona, konsekvenca gubitka svojstva pravne osobe nastupa po samom zakonu, već protekom roka, nezavisno od časa brisanja iz sudskog registra, prvostepeni sud je pravilno primijenio zakon, kada je prijavu odbacio (podnesena je u momentu kada je ranija zadruga pravno prestala postojati), a na zakonitost takvog rješenja nema uticaja okolnost da registarski sud formalno nije brisao raniju zadrugu iz sudskog registra. Neosnovan je prigovor iz žalbe M. da se ne radi o strogom zakonskom roku, pošto je formulacija stava 2. člana 37. federalnog zakona eksplicitna i njom je naglašena da več po 18 proteku očito prekluzivnog roka, nastupa gubitak pravne sposobnosti, a sve kasnije sudske odluke su deklarativne naravi.

Neosnovan je i žalbeni navod da treba razlikovati rok za usklađivanje poslovanja i rok za podnošenje prijave radi upisa usklađivanja. Samo podnošenjem prijave za usklađivanje u zakonom propisanom roku može se spriječiti gubitak svojstva pravne osobe, pošto se tek prijavom manifestuje da je obaveza usklađivanja izvršena na vrijeme i zadržava ranije stečena pozicija u pravnom poretku, koja je i u odnosu na sud i u odnosu na treče osobe, zavisna od upisa u sudski registar. Konsekventno naprijed izraženom stavu, članom 385. Zakona o privrednim društvima ("Službene novine Federacije BiH" broj 23/99) u analognom slučaju upisa prilagođavanja privredno pravnih subjekata, propisano je donošenje odluke o prestanku preduzeća koja u roku određenom tim zakonom ne podnesu prijavu za upis, pa i u slučaju upisa usklađivanja poslovanja zadruga ovako treba shvatiti prekluzivni rok iz člana 37. stav 2.

Zakona o zadrugama. Tvrdi se da je rok za usklađivanje (upis usklađivanja) produžen odredbama člana 30. Zakona o zemljoradničkom zadrugarstvu ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj: 8/2000), a daje taj rok još tekao u času kada je doneseno pobijana rješenje. Ni ovaj prigovor, po mišljenju ovog suda, nije osnovan. Po pomenutoj odredbi kantonalnog zakona, koji je stupio na snagu 15.6.2000.g. (član 31.), zemljoradničke zadruge su dužne uskladiti svoje poslovanje sa tim zakonom u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu zakona, dakle do 15.12.2000.g. Ovaj kantonalni zakon, koji se za razliku od opčeg federalnog, odnosi samo na zemljoradničke zadruge, donosi se dvije i po godine nakon federalnog zakona, i na primjenu federalnog zakona upučuje samo kao na shodnu i dopunsku (član 29.).

U času njegovog donošenja već je odavno istekao rok za upis usklađivanja statusa i poslovanja zadruga sa odredbama federalnog zakona i novi rok za usklađivanje koji kantonalni zakon propisuje, ne može se posmatrati povezano sa rokom određenim federa! nim zakonom. Obaveza usklađivanja po kantonalnom zakonu odnosi se samo na zemljoradničke zadruge koje su osnovane iza stupanja na snagu federalnog zakona ili su svoje poslovanje uskladile sa federalnim zakonom i blagovremeno upisale usklađivanje u sudski registar, jer u protivnom pravno ne postoje u času donošenja i stupanja na snagu kantonalnog zakona.

Ovaj propis se neposredno odnosio na gubitak prava vlasništva na nekretnini, kada je korištena od strane društvene pravne osobe kao njeno sredstvo, bez pravnog osnova, no i ovaj sud smatra da se može analogno primjeniti i kod prava društvene pravne osobe da zahtijeva povrat nekretnine u društvenom vlasništvu od druge društvene pravne osobe, iako odredbe ćlana 270. prvobitnog (člana 228. prečišćenog) teksta ZUR-a ne propisuju rokove po čijem isteku pravo na povrat zasnovano na pravu raspolaganja, prestaje.

Analogna primjena se, po mišljenju ovog suda, opravdavala tada vladajućom samoupravnom koncepcijom, da društvenoj pravnoj osobi pripadaju društvena sredstva (stvari, novčana sredstva i materijalna prava) koja su materijalni uvjet rada radnika te društveno pravne osobe odnosno materijalna osnova ostvarivanja funkcija u toj društvenoj pravnoj osobi (princip izražen u odredbama člana 265. prvobitnog, odnosno člana 223. prečišćenog teksta ZUR-a). Prvostepeni sud je, međutim, propustio da ocijeni da li se analogna primjena navedenih odredbi može prihvatiti i kada se radi o bespravnom prisvajanju sredstava zajedničke potrošnje, u koje spadaju i stanovi, kada su ta sredstva bila blisko vezana za radnike ranijih organizacija udruženog rada isticana iz njihovih dohodaka, a u sadašnjim društvenim okolnostima nosioci stanarskog prava, u 25. pravilu, stiču pravo vlasništva na stanovima.

U takvim okolnostima teško je, naime, zaključiti da su stanovi bili materijalni uvjet rada radnika društveno pravne osobe.

Po paragrafu 68 ako onaj, koji misli da je kojom uknjižbom povrijeđen u svom knjižnom pravu, osporava ovu uknjižbu parničnim putem iz razloga nevaljanosti i traži povraćaj u pređašnje knjižno stanje, onda lJ'.illŽe. zahtjevati zabilježbu spora u zemljišnoj knjizi bilo ujedno sa tužbom bilo docnije.

U konkretnom slučaju očito je da je zemljišno-knjižno stanje izmijenjeno prije najmanje 50 godina donošenjem paketa zakona vezanih za ograničenje ili prestanak prava vlasništva od strane zakonodavnih organa bivše FNRJ i NR BiH kao Republike u okviru ove državne tvorevine kao što su nacionalizacija, eksproprijacija i slično a kod predlagača se radi o nacionalizaciji. Dalje je očito da izmjena ovakvog pravnog stanja nije još nastupila i da zakoni vezani za eventualnu restituciju nisu prošli potrebnu zakonsku proceduru. odnosno, oni nisu stupili na snagu. Dakle, može se ustvrditi da se zah ev predlagača temelji na budućem i ne izvjesnom događaju bez uporišta u gore navedenim i prihvaćen im pravnim pravilima Zakona o zemljišnim knjigama koja ne poznaju ovakve razloge i uslove upisa zabilježbe. (Iz Biltena sudske prakse Kantona/nag suda u Sarajevu broj: 1/2001.) 26.

Članovi 124. i 126. Zakona o obligacionim odnosima PRAVO NA JEDNOSTRANI RASKID UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA PRESTAJE NAKON ŠTO ZASTARI NEIZMIRENO POTRAŽIVANJE IZ UGOVORA, PA SE NE MOŽE ZAHTIJEVATI NI RESTITUCIJA DATOG PO UGOVORU. Iz obrazloženja: Ovaj sud prihvata implicite izražen stav u obrazloženju prvostepene presude da se gubi pravo na raskid ugovora zbog neispunjenja (čl. 124. i 126. Zakona o obligacionim odnosima), ukoliko se ugovor ne raskida po samom zakonu (član 125. ZOO), ako izjava o raskidu nije data prije nastupa zastarjelosti prava da se zahtijeva ispunjenje ugovora. Drugačiji stav bi omogućio izigravanje prinudnih normi o zastari potraživanja. Raskid ugovora jednostranom 20 izjavom, ako se ne radi o fiksnom roku za ispunjenje obaveze, može da uslijedi samo nakon što povjerilac pozove dužnika da ispuni svoju obavezu, ostavljajući mu zato, u pravilu, primjeren naknadni rok za ispunjenje obaveze - čl. 126, 127. i 128.

ZOO-a. Kada zastari pravo da zahtijeva ispunjenje ugovora, obligacija se pretvara u naturalnu i povjerilac gubi pravo da zahtijeva njena ispunjenje prinudnim putem, što znači da ne može ni da prisiljava dužnika na ispunjenje prijetnjom da će jednostrano raskinuti ugovor. Kako je dato po ugovoru, nakon što prestane mogućnost njegovog raskida zbog neispunjenja, primljeno po valjanom pravnom osnovu (ugovoru koji nije prestao ex tune), ne može se tražiti vraćanje 27. Član 314. Zakona o obligacionim odnosima Opća uzansa za promet robom br. 177. i 206. datog, ne samo pozivom na odredbe člana 132. stav 2. ZOO, već ni po osnovu iz člana 210. ZOO.

Stoga tužena nije pala u docnju sa danom 1.10.1996. godine, jer je tužitelj izazvao to zakašnjenje propustivši da joj na 28. Član 388. Zakona o obligacionim odnosima vrijeme dostavi sporni račun - Opća uzansa za promet robom broj 206. U ovom slučaju. tužitelj nije tuženoj dostavio sporni račun prije podnošenja tužbe sudu. pa je tužena dužna tužitelju platiti cijenu izvršenih joj usluga u roku od 8 dana od dana dostave tužbe tuženoj-Opća uzan sa broj 177. Tužena je tužbu (rješenje o izvršenju od 21.5.1997. godine) primila 2.6.1997. godine, paje u docnju sa isplatom cijene izvršenih usluga došla tek sa 10.6.1997. godine, a ne 1.10.1996. godine.

Ovakvim tužbama podnesen im u okviru zastarnog roka od tri godine iz člana 375. Zakona o obligacionim odnosima, prekinuto je zastarjevanje utuženog potraživanja zakupnine i s njom povezanih naknada u odnosu na tuženu FBiH. Tužba je, naime, bila upravljena protiv dužnika koji nije imao svojstvo pravne osobe, pa nije ni mogao biti stranka u postupku, a koji je pravnim poslom koji je zaključio, stvorio obaveze za tuženu. Ovakva tužba je bila neuredna i ispravljena je podneskom tužitelja zaprimljenim kod prvostepenog suda 1.12.1999. g., kada je kao tužena označena FBiH. Kako prvostepeni sud nije ranije pozivao tužitelja da tužbu ispravi, ostavljajući mu za takav postupak određeni rok, mora se smatrati, da je ovim samoinicijativnim ispravljanjem tužbe, nedostatak tužbe otklonjen od momenta samog njenog podnošenja.

Ugovorne stranke u navedenom ugovoru samo utvrđuju uzajamna potraživanja i potom ustupanjem potraživanja podmiruju dug tuženog prema tužitelju u visini ustupljenog iznosa.

Samo 31. propuštanje ove naplate zbog neblagovremene predaje dionica za tužitelja predstavlja štetu i ona se ne može ni djelimično izraziti u vidu zateznih kamata, koje su počev od 1.10.1996.g. određene u relativno visokim procentima od 28. i 18 % godišnje (vjerovatno znatno višim od eventualnih dividendi).

Prvostepeni sud je morao pozvati tužitelja da tužbeni zahtjev u ovom dijelu opredijeljena postavi, jer je moguće utvrditi da li bi i u kome iznosu imaoci dionica naplatili potraživanja od emitenta u periodu na koji se odnosi tužba, odnosno da li je i koji iznos po ovom osnovu primio tuženi, a treba pripasti tužitelju. (Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Pž-134/00 od 29.5.2001.g.J Član 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima NAKNADA ŠTETE ZBOG NEMOGUĆNOSTI RADA NA SVOM POUOPRIVREDNOM IMANJU PROUZROČENOG RADNOM NESPOSOBNOŠĆU UTVRĐUJE SE U VISINI CIJENE TUĐEG RADA NEOPHODNOG ZA OBRADU IMANJA. Iz obrazloženja: Umanjenje radne sposobnosti vlasnika imanja nije realna smetnja obradi imovine, odnosno sticanja prihoda tom obradom, pa ni uzrok nastanka štete, jer se izostanak tužiteljeva doprinosa, objektivno mogao naknaditi angažovan jem tuđe radne snage, kod notorne činjenice velike nezaposlenosti i 32.

Član 200. Zakona o obligacionim odnosima izuzetno niske cijene rada u Federaciji (neka se pogledaju statistički podaci o kretanju prosječnih mjesečnih plaća). tako da stvarnu štetu mogu pretstavljati samo izdaci učinjeni za plaćanje tuđe radne snage u omjeru izostanka tužiteljeva doprinosa.

Kada se analiziraju razlozi nižestepenill odluka u pogledu stava da tužiteljici pripada pravo na ovu naknadu, potpuno je jasno, da sve one tegobe koje je tužiteljica imala za vrijeme od 6 mjeseci nakon povrede. de facto predstavljaju 33. sublimaciju fizičkih bolova, i strah ova koje je imala, dok nisu izvršeni operativni zahvati i sanacije preloma (naročito stidne kosti) i dok nije saznala, da uslijed preloma temporalne kosti nije došlo do oštećenja mozga.

Kada se ovo ima u vidu, pogotovo je pravilan stav nižestepenih sudova u pogledu visine naknade za pretrpljene bolove i pretrpljeni strah, ali su nižestepene presude preinačene u dijelu naknade za privremeno umanjenje opće životne aktivnosti i za taj vid naknade štete tužbeni zahtjev odbijen. jer su nižestepeni sudovi u tome dijelu pogrešno primijenili materijalno pravo. /Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Rev-241/00 od 14.5.2001.g.) Članak 201. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima O PRAVU NA NAKNADU ŠTETE ZBOG NAROČITO TEŠKOG INVALIDITETA BLISKE OSOBE NE ODLUČUJE SE ISKLJUČIVO NA TEMELJU PROCENTA INVALIDNOSTI. Iz obrazloženja: Revizija tuženika pogrešno smatra da utvrđeno tjelesno oštećenje prvotužitelja ne predstavlja naročito teški oblik invalidnosti. koji bi po članku 201. stavak 3.

Zakona o obveznim odnosima opravdavao dosuđenje nadoknade drugotužitelju i trećetužiteljici kao roditeljima, za pretrpljene duševne bolove. Kod toga se ova revizija rukovodi isključivo iskazanim procentom invalidnosti, što je nedovoljno za;: aključak kakav izvodi. Naime, Zakon o obveznim odnosima nije odredio što se smatra naročito teškom invalidnosti u smislu toga zakona, pa se zbog toga za pravnu kvalifikaciju svakog slučaja mogu uzeti kriteriji za određivanje invalidnosti po propisima invalidskog osiguranja kao dominantno ali ne i isključivo mjerilo. Pravna ocjena naročito teške invalidnosti u smislu navedene zakonske odredbe, zahtijeva šire sagledavanje, pri čemu uz visok stupanj invalidnosti kao primarni uvjet, treba značajno uzeti u obzir oblik vanjskog manifestiranj a invalidnosti, koje utječe da posredni oštećenici (a to su u prvom redu roditelji djeteta mlade dobi) trpe duševne patnje.

Prvotužitelj je mlada osoba, ostao je bez dijela noge u najljepšoj životnoj dobi, čime je potpuno izmijenjen njegov način života i u značajnoj mjeri ograničene, a mnoge i. potpuno onemogućene životne aktivnosti. Živi sa roditeljima, pa svakodnevni zajednički život i kontakti koje roditelji ostvaruju s njim, izazivaju stalno pods jećanje na posljedice nesreće i tako djeluju na njihovu psihičku sferu. Sudovi nižeg stupnja pravilno su postupili kada su uzimajući u obzir sve navedene okolnosti, povredu kakvu je zadobio prvotužitelj, pravno kvalificirali kao naročito tešku, a zatim ostalim tužiteljima dosudili pravičnu nadoknadu nematerijalne štete za duševne patnje. /Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Rev-180/00 od 20.11.2000.g.) OBLIGACIONO PRAVO - ZAKONSKE OBAVEZE 34.

Član 277. Zakona o obligacionim odnosima Zakon o visini stope zatezne kamate ODREDBE O ZATEZNOJ KAMATI SU PRINUDNE NARAVI I PRIMJENJUJU SE I NA POTRAŽIVANJA IZ UGOVORA O BANKARSKOM KREDITU. Iz obrazloženja: Iz zaključenog ugovora o kratkoročnom kreditu od 13.5.1998. godine proizilazi. da je tužitelj-banka kao davalac kredita odobrio tuženome. kao korisniku kredita, kratkoročn i kredit u iznosu od 120.000 KM i da se korisnik kredita obavezao da če odobrena sredstva vratiti u roku od 30 dana sa ugovorenom (redovnom) kamatnom stopom od 2,3% mjesečno (27,6% godišnje) uz primjenu konformnog metoda obračuna, a ukoliko korisnik kredita zapadne u docnju da če na sva dospjela a neplaćena potraživanja, platiti zateznu kamatu po Odluci tužitelja o visini zatezne kamate-ugovorena (zatezna) kamata.

U konkretnom slučaju stranke nisu mogle ugovoriti konformni metod obračuna i veču stopu zatezne kamate (ugovorena 5% mjesečno od 1.8.1998. godine do 1.3.1999. godine, a od tada 4% mjesečno do isplate - iz Odluke) od kamatne stope utvrđene Zakonom o visini stope zatezne kamate ("Sl. novine FBiH" broj 27/98) koja je bila (18% godišnje) 35. propisana u tom periodu, niti je prvostepeni sud mogao po toj stopi dosuditi tužitelju tako ugovorenu zateznu kamatu i to obračunatu po konformnom metodu. U smislu odredbe člana 277. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (stav 3. prije novele iz 1989. g.) povjerilac može samo zahtjevati zateznu kamatu po stopi ugovorne (redovne) kamate, ako je ona viša od stope zatezne kamate jer su zakonske odredbe o stopi zatezne kamate, prinudne naravi, pa nije dozvoljeno ugovarati ovu stopu (nije propisan izuzetak ni u odnosu na kreditno poslovanje banaka).

U ovom slučaju, to znači daje tužitelj mogao zahtjevati zateznu kamatu samo po stopi od 27,6 % godišnje, ali ne i po većoj, a obračun ne po konformno j metodi jer se zatezna kamata obzirom na odredbe pomenutih propisa, ne obračunava po konformnoj metodi ako je rok docnje duži od godinu dana, kao što je ovdje.

U konkretnom slučaju, 24 ugovorom (član 4.) predviđena je samo promjenljiva stopa ugovorne kamate od 30% na godišnjem nivou, te da će se obračunavati mjesečno i plaćati do 7-ogu mjesecu za protekli mjesec, a iz ovih ugovornih odredaba ne može se zaključiti da je među strankama utanače no plaćanje ugovorne kamate na dospjelu, a neplaćenu kamatu.

Iz obračuna sadržanog u knjigovodstvenoj kartici priloženoj spisu proizilazi, međutim, da je tužitelj svakog mjeseca dopisivao obračunate kamate glavnici, te na uvećanu glavnicu obračunavao kamate za slijedeći mjesec i na taj način, iako to nije ugovorena, obračunavao ugovorne kamate na dospjele neplaćene iznose ugovorne kamate, a prvostepeni sud je pogrešno prihvatio takav obračun kao pravilan. Tužitelju je, sem toga, dosuđena zatezna kamata po stopi od 45% (nije navedeno na kom nuvou, ali se podrazumijeva na godišnjem), iako je za period docnje tuženog (od 27.1.1998.g.) Zakonom o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH" broj 18/96) bila propisana godišnja stopa od 28%, a od 7.7.1998. g. 18%godišnje, po odredbama sada važećeg Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH" broj 27/98).

Istina, članom 5. Ugovora stranaka, predviđena je stopa zatezne kamate od 45% godišnje, ali su zakonske odredbe o stopi zatezne kamate, prinudne naravi, pa nije dozvoljeno ugovarati ovu stopu (nije propisan izuzetak ni u odnosu na kreditno poslovanje banaka). Povjerilac samo može zahtjevati zateznu kamatu po stopi ugovorne kamate, ako je ona viša od stope zatezne kamate, kako je propisano članom 277. stav 2. (ranije stav 3.) ZOO. U konkretnom slučaju, to znači da je tužitelj mogao zahtjevati zateznu kamatu samo po stopi od 30%godišnje (ili nižoj stopi, ako je u 36. međuvremenu, promjenama svoje Odluke o kamatnim stopama, ovu snizio za kratkoročne kredite sa rokom otplate od 90 dana, pošto je ugovorena promjenljiva stopa), ali ne i po većoj, a zatezna kamata se, obzirom na odredbe pomenutih zakona, ne obračunava po konformnoj metodi, jer je rok docnje duži od godinu dana.

Na obračunatu dospjelu neplaćenu ugovornu i zateznu kamatu ne može teći zatezna kamata (procesna) dok u cjelini ne prestane glavno potraživanje, kako je propisano odredbama člana 279. stav 1. i 2. ZOO, a zakonom nije predviđeno da se ove odredbe ne primjenjuju kod kreditnog poslovanja banaka, pa nije osnovana prvostepena presuda ni u dijelu kojim je dosuđena zatezna kamata na iznos koji prelazi neplaćeni iznos glavnice duga tuženog. Ovo bez obzira na utanačenje iz člana 5. Ugovora stranaka, da će zatezna kamata teći na sva potraživanja iz ugovora koja ne budu plaćena o dospjelosti, jer se ugovorom ne može odstupiti od zabrane propisane zakonom.

Ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda o ništavosti ugovora bez prethodnog utvrđenja i drugih odlučnih činjenica, a posebno da li se radi o prodaji stana, koji u okviru svog redovnog poslovanja pravna osoba stavlja u promet.

Zakon o prometu nepokretnosti. na koji se poziva prvostepeni sud, u članu 26. (ove odredbe nisu izmijenjene) posebno tretira stanove koje društveno pravne osobe stavljaju u 38. promet u okviru svog redovnog poslovanja. Naime. u savremenom ekonomskom i pravnom prometu i stanovi koje preduzeča izgrađuju radi prodaje na tržištu smatraju se robom. Međutim. iz podataka u spisu. i dokaza izvedenih u postupku, ne može se sa sigurnošću izvesti zaključak da li se u konkretnom slučaju radi o prometu robe u izloženom smislu. Ako se tuženi bavi izgradnjom stanova za tržište, na što bi upućivali navodi žalbe o tome daje prodao stan Općinskom društvenom fondu za uređenje i korištenje građevinskog zemljišta T. 12.10.1994. godine, a ove činjenice nisu ispitivane, u konkretnom slučaju radilo bi se o prometu robe.

Kako prvostepeni sud navedene činjenice nije ispitivao i utvrdio. zbog pogrešnog pravnog stava činjenično stanje na kome se temelji prvostepena presuda, je nepotpuno utvrđeno.

Sporno je ko od ugovornih strana snosi rizik za nestanak odnosno krađu vozila. Kod ugovora o djelu izvođač radova (poduzetnik), ugovorene poslove obavlja za svoj račun i u tome sve do predaje ugovorenog djela u načelu snosi rizik za predmet ugovora, osim kada izrađena ili popravljena stvar propadne iz uzroka za koje on ne odgovara, u kojem slučaju se on oslobađa ne samo obveze na predaju stvari, već i snošenja bilo kojih drugih štetnih posljedica, koje za naručioca nastupe (članak 613.

Zakona o obveznim odnosima - ZOO). Krađa vozila iz tuženikove zanatske radionice ne predstavlja uzrok koji bi tuženika oslobađao odgovornosti, pogotovo kada se ima u vidu vrijeme i način na koji se to dogodilo. več se naprotiv radi o uzroku za koji on mora snositi odgovornost uz poznatu činjenicu čestih krađa automobila. pa je tu okolnost bio dužan i 26 mogao predvidjeti, te poduzeti mjere koje će kradu onemogućiti. Tuženik se u tome ne samo bezuspješno. već i neopravdano poziva na tužiteljeva vjerovnička zakašnjenje u preuzimanju vozila, pa da je time rizik i od krađe prešao na njega. Sudovi nižeg stupnja opravdano nisu prihvatili ovu tuženikovu tvrdnju. Tužitelj nije bio dužan preuzeti vozilo a time nije ni mogao doći u vjerovnička zakašnjenje sve dok vozilo nije bilo u cjelini popravljena, a sudovi su utvrdili da je krađa izvršena prije cjelovite ugovorene popravke.

Međutim. kada bi i postojalo na strani tužitelja vjerovnička zakašnjenje. tuženik se ne bi u ovome slučaju mogao osloboditi svoje odgovornosti, jer bi u takvom slučaju sporno vozilo držao kao ČLNar, te ne bi odgovarao samo za slučajnu propast stvari, a ostao bi i dalje odgovoran za nestanak ili oštećenje koje bi nastala njegovom nepažnjom ili usljed događaja za koji snosi odgovornost (članak 326, ZOO). Krađa se nikako ne može smatrati slučajnom propašću stvari u smislu članka 326. stavak 1. ZOO. Krađa je protupravno prisvajanje tuđe stvari, pa kada za nju ne bi odgovarao poduzetnik i kada postupa kao čuvar, pogodovalo bi mu na štetu naručioca i nesavjesno postupanje. nepažnja i drugi oblici nemarnog odnosa. što bi dovelo do izražene nesigurnosti u sklapanju ove vrste pravnih poslova.

Stoga ovaj sud smatra pravilnim odbijanje tuženikovog zahtjeva za sniženje cijene zbog navodnih materijalnih nedostataka isporučene robe. /Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, bro;: Pž-166/00 od 29.12.2000.g.) Članovi 966. i 968. Zakona o obligacionim odnosima ZALOGOPRIMAC POKRETNIH STVARI IZ UGOVORA O ZALOZI, PA I KADA JE UGOVOR ZAKLJUČEN RADI OBEZBJEDENJA POTRAŽIVANJA IZ UGOVORA U PRIVREDI, MOŽE ZAHTJEVATI SAMO PREDAJU STVARI RADI STICANJA PRAVA ZALOGE, ALI JE PREURANJENA TUŽBA I ZA PREDAJU STVARI U POSJED RADI PRODAJE.

Iz obrazloženja: Opravdano je prvostepeni sud utvrdio da su tužitelj i tuženi, istog dana kada je zaključen ugovor o deviznom kreditu, zaključili ugovor o zalazi pokretnih stvari inventara i opreme, bliže navedenih na način kojim su individualizirane, u specifikaciju koju je sačinio sudski vještak i koju su stranke proglasile sastavnim dijelom ugovora o zalazi, a radi obezbjeđenja potraživanja iz ugovora o deviznom kreditu. Iz ugovora o zalazi proizilazi da se tuženi-zalogodavac obvezao da preda tužitelju za/ožene stvari ako po dospijeću obaveza iz ugovora o kreditu, dug ne vrati, a iz ugovora o kreditu zaključenom na rok od 90 dana, vidljivo je da su obaveze tuženog dospjele znatno prije podnošenja tužbe u ovoj parnici.

Polazeći od navedenih utvrđenja, osnovano je prvostepeni sud naložio tuženom, da u ispunjenju svoje obaveze iz ugovora o zalazi, punovažno zaključenog u smislu člana 966. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima - ZOO, preda tužitelju založene stvari, radi sticanja založnog prava, u smislu člana 968. ZOO. Zalogoprimac, naime, po ovoj zakonskoj odredbi, stiče založno pravo na pokretnim stvarima tek kada mu stvar koja je predmet ugovora o zalazi, bude predata. Izuzetak koji dopušta sticanje tzv. bezposjedovne zaloge na pokretnim stvarima i bez predaje založene stvari u posjed zalogoprimcu, propisan je samo odredbama preuzetog Zakona o izvršnom postupku i to za sticanje založnog prava u toku prinudnog izvršenja radi naplate potraživanja utvrdenog izvršnom ispravom i, nakon novele Zakona o izvršnom postupku 1990. godine, zaključenog sporazuma stranaka pred nadležnim sudom (članovi 251-a do f), a u konkretnom sporu ne radi se o takvim slučajevima.

Tužitelj će tek nakon sticanja založnog prava, prijemom stvari u posjed, moći te stvari izložiti javnoj prodaji, nakon što postupi po odredbama člana 981. ZOO (radi se o zalazi radi obezbjedenja 42. potraživanja koje potiče iz ugovora u privredi). te. je preuranjen zahtjev tužitelja da mu tuženi preda stvari radi prodaje, pošto to pravo tužitelja nije ni nastala ni dospjelo do zaključenja glavne rasprave, pa nije moglo biti ni dosuđeno, kako proizlazi iz člana 307 ZPP. Ovaj sud je stoga, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti, preinačio prvostepenu presudu samo utoliko što je obvezao tuženog da preda založene pokretne stvari tužitelju, da bi ovaj stekao založno pravo (u većem zahtjevu tužitelja za predaju stvari radi prodaje, sadržan je i manji zahtjev za predaju radi sticanja zaloge).

Ovo samo u slučaju da je bio dužan da da akceptni nalog povjeriocu shodno ugovoru o jemstvu zaključenim sa povjeriocem u skladu sa prethodno postignutom sporazumu sa dužnikom a u suprotnom, ukoliko je to učinio bez zahtjeva dužnika, dužan je da sam snosi posljedice načina naplate potraživanja povjerioca, kojim je onemogućen da o plaćanju blagovremeno obavjesti dužnika. U tom slučaju, dužnik ne gubi pravo da upotrebi protiv jemca, koji je bez njegovog znanja izvršio isplatu povjeriočevog potraživanja, sva pravna sredstva kojim je u času te isplate mogao odbiti povjeriočev zahtjev (član 1016. ZOO).

Prvostepeni sud je usvojio regresni zahtjev za naknadu plaćenog po bankarskoj garanciji, a da nije utvrdio da li je tuženi zahtjevao od tužitelja izdavanje bez uslovne garancije, te da li je tuženi ovlašten da istakne tužitelju u ovoj regresnoj parnici sve prigovore koje je mogao istaći partneru iz osnovnog ugovora korisniku garancije.

Tužitelj je izdao bezuslovnu garanciju pa kao banka garant odgovara korisniku garancije onoliko i onako kakvu je preuzeo obavezu u garanciji neovisno od sadržaja osnovnog ugovora i njegovih aneksa zaključenih između tuženog i korisnika garancije, pa i sadržaja ugovora o regulisanju međusobnih odnosa za izdavanje sporne garancije zaključenog između stranaka dana 26.5.1998. godine, kojeg dana 44. Član 1087. Zakona o obligacionim odnosima je i izdana sporna garancija. Međutim, neovisno od obaveze tužitelja kao izdavatelja garancije prema korisniku garancije koja se cijeni prema sadržaju isprave o garanciji, jer banka na osnovi garancije ispunjava svoju a ne tuđu obavezu, prvostepeni sud je morao imati u vidu da je odnos između tuženoga i tužitelja u vezi sa zahtjevom za izdavanje sporne garancije, odnos koji je nastao izjavom tužitelja kao izdavatelja garancije da prihvata zahtjev (nalog) tuženoga i da preuzima garanciju, te da taj odnosima sve elemente ugovora o nalogu.

Kod okolnosti da učesnici u garancijskom poslu prilikom zaključenja osnovnog ugovora i njegovih aneksa nisu ugovorili način izdavanja i vrstu izdane garancije, odnosno uslovc zn zahtjev anje plaćanja po garanciji, a niti da su to stranke ugovorile zaključenim ugovorom o regulisanju međusobnih odnosa za izdavanje sporne garancije, prvostepeni sud je bio dužan da na te okolnosti sasluša stranke i ocjeni da li je tužitelj izdavanjem bez uslovne garancije prekoračio ili nije ovlaštenja data u nalogu za izdavanje garancije. (Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH. broj: Pž-125/00 od 23.4.2001.g.) AKO IZ SADRŽAJA BANKARSKE GARANCIJE PROIZLAZI DA SE RADI O SAMOSTALNOJ I BEZUSLOVNOJ GARANCIJI, BANKA IZDAVALAC GARANCIJE NE MOŽE PRIGOVARAT I DA JE OSNOVNI PRAVNI POSAO NEPUNOVAŽAN, NITI ISTICATI DRUGE PRIGOVORE IZ OSNOVNOG POSLA.

Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je, nakon ocjene pravne prirode sadržine izdate garancije, zaključio da je tuženi, u ovoj pravnoj stvari, izdao tzv. garanciju "bez prigovora" propisanu u članu 1087. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i daje osnovan tužbeni zahtjev. Ovaj sud je, nakon što je razmotrio žalbene navode tuženog, mišljenja da je činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda pravilan i na zakonu osnovan. Iz ugovora o izdavanju garancije zaključenog dana 17.11.1997. godine između tuženog kao izdavaoca garancije i S. banke d.o.o. S. kao nalogodavca, proizilazi da će tuženi u korist tužitelja izdati garanciju na iznos od 348.500 DEM sa rokom važnosti od 5. godina od dana izdavanja garancije, a iz sadržine predmetne garancije da je tuženi izdao garanciju za dobro izvršenje posla u ime "Tours-a" S., kojom je preuzeo obavezu plaćanja odmah bez zakašnjenja iznosa određenog garancijom po me iv u (zahtjevu) tužitelja sa izjavom da se "Tours" nije držao ili da je prekršio usi ove ugovora, te da će plaćanje biti izvršeno bez ikakvih obaveza tužitelju da obezbjedi protest, sudski nalog ili pristanak "Toursa", zanemarujući bilo kakav spor nastao između njih, kao i rezultate i pravne posljedice toga spora.

Imajući u vidu da se radi o poslu iz međunarodne trgovine, ocjena i ovoga suda je da iz ovakve sadržine izdate garancije nesumnjivo proizilazi da je pravna priroda izdate garancije takva da je u pitanju tzv. garancija "bez prigovora" propisana članom 1087. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kojom je isključena mogućnost stavljanja prigovora iz osnovnog posla prema tužitelju kao korisniku garancije. Osnovana je, dakle, tvrdnja tužitelja da se radi o tzv. bezuslovnoj i samostalnoj garanciji, gdje tuženi može tužitelju kao korisniku garancije stavljati samo one prigovore koji proizilaze iz izdate garancije, ali ne i one koji su u vezi sa pravnom valjanosti osnovnog posla ili koji iz njega proizilaze.

Stoga, nisu osnovani žalbeni navodi tuženog a kojima želi ukazati daje izdao u slovnu i akcesorne pravne prirode garanciju, te da u ovoj pravnoj stvari može prema njenom korisniku isticati sve prigovore koje može da ističe i glavni dužnik i da njena pravna valjanost ovisi od valjanosti glavne obaveze radi koje je data. Nije osnovan ni žalbeni navod tuženoga koji se odnosi na to da tužitelj uz pismeni zahtjev za isplatu nije dao i izjavu da se "Tours" nije držao ili da je prekršio uslove ugovora u cjelini ili djelimično, a što je po navodima tuženog bilo uslov za isplatu garantovanog iznosa. Činjenica je, da je u sadržaju garancije navedeno da se uz prvi pismeni poziv podnosi navedena izjava, ali je činjenica i to daje tužitelj, u svom prvom zahtjevu za isplatu od 4.6.1998. godine i naveo da do toga dana "Tours" nije izvršio isplatu garancijom određenog iznosa, a što znači da je tužitelj dao izjavu koja se zahtjevala garancijom.

Ovdje je potrebno navesti da izjavi tužitelja (a ne "Toursa") u vezi realizacije osnovnog posla tuženi nepotrebno daje veliki značaj, jer nisu u pitanju robni dokumenti (niti se radi o tzv. uslovnoj garanciji), već samo izjava tužitelja koju on može dati u bilo kojem momentu i neovisno od "Toursa" Sarajevo.

Pravo korištenja stana po svome sadržaju iscrpljuje se u pravu stanovanja (čl. 6. i 11. Zakona o stambenim odnosima) i kao takvo znatno je uže od posjeda, koji se može manifestirati i u znatno širim oblicima. Stoga se presuda o usvajanju otkaza ugovora o korištenju stana i rješenje o smetanju posjeda, međusobno ne isključuju, kako to pogrešno smatra revizija.

Po navedenim propisima a prije svega po članku 21. Zakona o radnim odnosima, odsustvo radnika sa rada bez naknade je uređeno na način da to pravo ostvaruje radnik u slučajevima, pod uvjetima i u trajanju utvrđenim općim aktom.

Prema sadržaju rješenja koje je priloženo spisima ovoga predmeta, o neplaćenom odsustvu tužitelja nije odlučena na njegov zahtjev, trajanje neplaćenog odsustva nije vremenski ograničeno pa se i po ocjeni ovoga suda tužitelj ne može smatrati uposlenikom kome radni odnos miruje temeljem članka 21. Zakona o radnim odnosima koji se primjenjivao u vrijeme donošenja rješenja tuženika, pa mu zato ne pripada pravo da se vrati n rad temeljem članka 144. Zakona o radu. Zato su nižestupanjski sudovi izveli pravilan zaključak da tužitelj nema pravo zahtijevati da se temeljem članka 144. Zakona o radu vrati na rad kod tuženika već da ima prava uposlenika na čekanju temeljem članka 143. navedenog zakona o kojima odlučuje nadležno tijelo županije, kojem se temeljem članka 50. (član 143-a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ustupa zahtjev.

Odredbama člana 217. stav 2. i 5. Zakona o carinskoj pol ilici BiH, propisano je da se propisi sadržani u carinskim zakonima Entiteta koji su u suprotnosti s odredbama tog zakona smatraju nevažećim i da se taj zakon primjenjuje od. 1.1. 1999. godine, pa iz pravilnog tumačenja tih odredaba proizilazi da je navedeni zakon po pitanju prava i obaveza svih subjekata u postupcima carinjenja robe i putnika nastalih poslije početka njegove primjene 1.1. 1999. godine isključio samo primjenu propisa u carinskim zakonima Entiteta koji su u suprotnosti s njegovim odredbama smatrajući ih nevažećim, ali ne i ostalih odredaba carinskih zakona Entiteta.

Nijednom odredbom taj zakon nije propisao njegovo retroaktivno dejstvo na odnose subjekata u postupku carinjenja koji su nastali prije početka njegove primjene. Kako se u predmetnoj upravnoj stvari radi o nastanku obaveze plaćanja carine i ostalih uvoznih dažbina prije početka primjene Zakona o carinskoj politici BiH, a za vrijeme važenja federalnog Carinskog zakona, koji je u odredbama člana 19. stav 1. tačka 1. propisao da obaveza plaćanja carine za robu koja se uvozi, unosi ili prima nastaje na dan kada roba pređe preko carinske linije, a u članu 22. stav 1. tačka 1. da se visina carine za koju je nastala obaveza plaćanja, utvrđuje u skladu sa propisima koji za takvu robu važe na dan kad se podnese carinska deklaracija, suprotno navodima tužioca, sud smatra da su carinski organi u ovoj upravnoj stvari pravilno postupili kada su primijenili odredbe federalnog Carinskog zakona obzirom da je pravni odnos nastao kada nije bio u primjeni Zakon o carinskoj politici BiH i da se pravilnost carinjenja cijeni prema važećim propisima na dan nastanka obaveze plaćanja carine a visina carine utvrđuje prema važećim propisima na dan podnošenja carinske deklaracije, pa ako su tada pravilno primijenjeni propisi podnosilac deklaracije ne može sa uspjehom zahtijevati povrat carine i ostalih uvoznih dažbina.

Carinski organi su pravilnom primjenom materijalnog prava negativno odlučili o zahtjevu tužioca s tim što je prvostepeni organ pravilno odbio zahtjev tužioca jer su rokovi iz člana 249. stav 1. tačka 2. i člana 251. stav 1. Carinskog zakona materijalno pravni prekluzivni rokovi, čijim protekom stranka gubi pravo podnošenja zahtjeva za ostvarenje određenog materijalnog prava, nezavisno od činjenice osnovanosti ili neosnovanosti njenog zahtjeva kada bi on bio podnesen u zakonskim rokovima i od razloga zbog kojih nije podnesen u roku. Radi se o materijalno pravnim prekluzivnim zakonskim rokovima koji se ne mogu produžavati i čijim propuštanjem stranka gubi pravo, pa podneseni zahtjev po proteku roka treba odbiti, kako je to pravilno uradio prvostepeni organ, a ne odbaciti, kako je to pogrešno postupio drugostepeni organ.

Zbog te nepravilnosti, međutim, nije povrijeđen zakon na štetu tužioca, jer je u oba slučaja njegov zahtjev pravilnom primjenom materijalnog prava negativno riješen, pa sud nije zbog toga poništio ili mijenjao pobijana rješenja. Zbog svega izloženog pobijana rješenja carinskih upravnih organa su donesena na 49. osnovu pravilno i potpuno utvrđenih odlučnih činjenica i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te se tužbom neosnovano pobijaju kao nezakonita, radi, čega je ovaj sud primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, presudom tužbu odbio. (Presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-180/00 od 14.6.2000.g. i U-232/01 od 10.5.2001.g.) Članovi 84. stav 2. tačka c) i 96. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine OD PRAVILA CARINSKE PROCEDURE DA SE PO ZAHTJEVU DEKLARANTA NE MOŽE ODOBRITI NIKAKVA IZMJENA I DOPUNA PODATAKA IZ CARINSKE PRIJAVE KADA SE ODOBRENJE IZMJENE I DOPUNE TRAŽI NAKON ŠTO SU ENTITETI STAVILI ROBU U PROMET, ODREDBAMA ČLANA 96.

ZAKONA O CARINSKOJ POLITICI BOSNE I HERCEGOVINE PROPISAN JE IZUZETAK PREMA KOJEM ENTITETI MOGU NA SVOJU INICIJATIVU ILI PO ZAHTJEVU DEKLARANTA DOPUNITI ILI PROMIJENITI PRIJAVU I NAKON STAVLJANJA ROBE U PROMET, TE AKO SU ODREDBE KOJE REGULIŠU ODREĐENU CARINSKU PROCEDURU PRIMIJENJENE NA OSNOVU NETAČNIH I NEPOTPUNIH PODATAKA, U SKLADU SA VAŽEĆIM PROPISIMA PREDUZETI MJERE ZA REGULISANJE NASTALE SITUACIJE PREMA NOVIM PODACIMA, UTVRĐENIM U POSTUPKU, NA NAČIN I POD USLOVIMA PROPISANIM U TOM ČLANU. Iz obrazloženja: U obrazloženju osporenog rješenja, dajuči razloge za odluku kojom odbija žalbu tužitelja protiv prvostepenog rješenja, tuženi je prihvatio u cijelosti pravni stav prvostepenog upravnog organa smatrajuči ga pravilnim i zakonitim, pozivajuči se ujedno na član 84. stav 2. tačka c) Zakona o carinskoj politici BiH ("Službeni glasnik BiH ", broj 21/98) kojim je propisano da se ne dozvoljava nikakva izmjena podataka iz prijave nakon što je roba stavljena u slobodan promet, a nesporna je da je otišla ispod carinskog nadzora.

Donošenjem osporenog rješenja, koje je zasnovana samo na naprijed navedenoj zakonskoj odredbi, nadležni organi su propustili da tužiteljev zahtjev i njegove navode cijene i u vezi sa drugim odredbama istog poglavlja navedenog zakona - poglavlja carinske procedure. Polazeći od realne mogućnosti, da u nekim slučajevima postupak carinske procedure bude obavijen i na osnovu netačnih ili nepotpunih podataka, zakonodavac je pravno regulisao i takvu situaciju, pa je u stavu 1. člana 96. navedenog Zakona o carinskoj politici BiH, propisao mogućnost da so. nadležni organi entiteta i nakon stavljanja robe u promet, na svoju inicijativu ili na zahtjev deklaranta dopune i promijene carinsku prijavu, što je zatim razrađeno u stav 2. i 3. istog člana.

Prema tome ove zakonske odredbe predviđaju mogućnost dopune i promjene carinske prijave nakon stavljanja robe u promet, što predstavlja izuzetak u odnosu na odredbu člana 84. stav 2. tačka (c) istog zakona, pa su organi uprave nužno morali postupiti po odredbama člana 96. navedenog zakona, utvrditi odlučne činjenice za njihovu primjenu i dati odgovarajuće obrazloženje ili obrazložiti zašto se iste ne mogu primijeniti na sporni slučaj, što su propustili da učine u svojim rješenjima. Iz iznesenih razloga, sud je našao da postoje zakonski razlozi za pobijanje upravnog akta, pa je primjenom člana 38. stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, tužbu uvažio, oba rješenja poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. (Presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-2399/00 od 17.5.2001.g. i U-2398/00 od 17.5.2001.) Članovi 210. stav 8, 343. stav 1. tačka 11. i 363. stav 1.

Carinskog zakona POSJEDNIK KONSIGNACIJSKOG SKLADIŠTA KOJEM JE KAO CARINSKOM OBVEZNIKU RJEŠENJEM NADLEžNE KOMISIJE ZA CARINSKE PREKRŠAJE IZREČENA NOVČANA KAZNA ZA UČINJENI CARINSKI PREKRŠAJ IZ ČLANA 343. STAV 1. TAČKA 11. ILI NEKOG DRUGOG ČLANA CARINSKOG ZAKONA, BEZ ODUZIMANJA ROBE U PREKRŠAJNOM POSTUPKU, PODLIJEžE OBAVEZI PLAĆANJA CARINE U POSTUPKU KOJI CARINARNICA POKREĆE I VODI PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI. Iz obrazloženja: Iz utvrđenja organa uprave u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, proizilazi da je tužitelj, kao posjednik konsignacijskog skladišta, zatražio i dobio izlaz robe sa njegovog skladišta, pa mu je naloženo da robu uputi Carinarnici T. radi prijavljivanja uvezene robe i provođenja redovnog postupka carinjenja robe, jer se radilo o uvezenoj robi iz Slovenije.

Tužitelj medutim, nije postupio na navedeni način, nije u skladu sa odredbom člana 191. Carinskog zakona ("Službene novine Federacije BiH ", br. 2/95, 9/96, 18/96 i 27/97), navedenu robu prijavio upućenoj carinarnici niti je pokrenuo postupak redovnog carinjenja robe, zbog čega je počinio prekršaj iz člana 343. stav 1. tač.11. citiranog zakona, pa mu je rješenjem Komisije za carinske prekršaje Carinarnice S. od 13.8.1999. godine izrečena novčana kazna za ovaj prekršaj u iznosu navedenom u dispozitivu tog rješenja. Budući da u prekršajnom postupku tužitelju nije oduzeta roba, to su carinski organi, po službenoj dužnosti, pokrenuli postupak za naplatu carine, temeljem odredbe člana 363. citiranog zakona, pa su osporenim rješenjem konačno tužitelja obavezali na plaćanje carine u iznosu navedenom u dispozitivu prvostepenog 51.

Član 249. stav 1. tačka 2. Carinskog zakona rješenja. Tužitelj smatra, da nije carinski obveznik, pa da je zbog toga osporeno rješenje nepravilno i da su organi uprave pogrešno odlučili kada su njega obavezali na plaćanje carine. Međutim, ovaj prigovor tužitelja nije osnovan. Prema odredbi člana 23. citiranog zakona carinski obveznik je posjednik robe ili osoba koju on ovlasti, osoba na koju glasi prijevozna isprava, osoba na koju su prenesena prava iz prevozne isprave, osoba koja robu unosi u carinsko područje Federacije ili iznosi iz tog područja, te druge osobe koje moraju platiti carinu kada to predviđa ovaj zakon. Ovim zakonom u odredbi člana 210. stav 8. propisano je nadalje, da za robu smještenu u konsignacijska skladište i plaćanje carine za tu robu odgovara posjednik konsignacijskog skladišta.

Budući da je u postupku utvrđeno, da je tužitelj posjednik konsignacijskog skladišta, sa kojeg je na osnovu naloga izvršio izlaz robe i unošenje robe na carinsko područje Federacije, to je tužitelj carinski obveznik temeljem navedenih propisa, paje dužan da izvrši plaćanje carine za uvezenu robu, zbog čega neopravdano osporava pravilnost i zakonitost osporenog rješenja.

U vrijeme nastanka carinske obaveze za predmetnu robu, bliže navedenu u uvoznoj carinskoj deklaraciji koja je sudu dostavljena, a to je u momentu prelaska robe preko granične linije, bio je na snazi Carinski zakon ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95, 9/96, 18/96 i 25/97), koji je u članu 249. stav 1. tačka 2. propisao pravo i mogućnost ponovnog obračuna carinskih dažbina koje se naplaćuju pri uvozu robe u roku od godinu dana ako predmetne dažbine budu obračunate i naplaćene u manjem ili većem iznosu od onog koji je utvrđen pozitivnim propisima, a ta odredba nije bila u suprotnosti sa tada važećim Zakonom o carinskoj policiti BiH ("Službeni glasnik BiH", br. 1/97, 8/98 i 12/98).

Saglasno principu vremenskog važenja zakona koji znači primjenu i rješavanje određenog pravnog odnosa po propisima koji važe u vrijeme kada je on nastao, upravni organi su polazeći od činjenice da je zahtjev za povrat dijela dažbina, prema tvrdnjama tužitelja neosnovano naplaćenih u 1997. godini tužitelj podnio dana 20. novembra 2000. godine, pravilno odlučili kada su zbog proteka roka od godinu dana od dana carinjenja pa do podnošenja zahtjeva za povrat. odbili njegov zahtjev.

nastaleprue šluzbe-u -5ružanim-snagama: a koja se pogoršala u oružanim - snaga[l1a 5 7.1993. godine. -Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja tuženi organ je zaključio da tužitelj nije lice iz člana 1.

Zakona o izuzetnom materijalnom obel9, itl; h)Jl, w ratnih vojnih invalida i porodica boraca ("Službeni list RBiH", br. 33/95,37/95 i 17/96), koje ima pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje. Naime, lica iz člana 1. ovog zakona, pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje mogu ostvariti pored ostalih uslova ako su vršeći vo, nu dužnost zbog zadobijene rane, povrede, ozJede 1 6-!CfzgotflWradnu sposobnosfz _ 36 privred_ivanje -. sluč.aju__p.o.go _tš_aoj _.PQsto jeće bole.s i. Ni ostalim odredbama navedenog zakona nije predviđena mogućnost prizo.6v prava na izuzetno materijalno ooez Je nje zbog gubitka sposobnosti za privređivanje prouzrokovane vogpršanjem,2cz.Iesti1 nego samo zadooijanjem bolesti u __rse i!_I..Yoj e dužn ti. --r Kako Je kod tužitelja utvr i: i gul21Jak _r_adne REosotmostlzaprlvređivanje uslijed b.9Jesti_ OJe su nastale-prije štupanjauOruzanes nage, to Jni o-rgan-pravitoa asporeoim rješe-nrem _ oal510 zantjev tužitelja za priznavanje prava na izuzetno ma erijalno obezbjeđenje, QPzirom da kod njega gubitak radne sposobnosti niji'_ nastao vršeći vojne dužnosti, a što je uslov da 61'%ti se prema od?ea61 dana 1. navedenog __ Zakona priznalo pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje. - - oga su neosrn: xani_ navodi tužite.! _ istaknuti u tužbi' da je nepravilno od-bijen sa zahtjevom za priznavanje prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje, jer da je ob9.lio_ tokom službe u oružanim snagama.

Kako.ospa1 enim (ešen em ni e ovri eđen zakon na se to je tvzIJu Imo. neosnovanu valjalo o ti na osnovu člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima. (Presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-3794/00 od 17.5.2001. g. i U-2454/99 od 10.5.2001.g.)

tuženi je konačno odbio zahtjev tužitelja od 1.11.1999. godine za priznanje prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje iz razloga što je zaključio da nisu ispunjeni svi uvjeti propisani Zakonom o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni list RBiH", br. 33/95, 37/95 i 17/96). da kod tužitelja do gubitka radne sposobnosti za privređivanje nije došlo isključivo zbog zadobijenih rana, povreda i ozljeda u vršenju vojne dužnosti, odnosno za vrijeme vojne službe u oružanim snagama BiH.

Osporeno rješenje temelji se na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Prema odredbi člana 1. citiranog zakona propisano je, da pravo na izuzetno materijalno 54. obezbjeđenje mogu ostvariti lica navedena u stavu 1. ove odredbe, ako je kod navedenih I ica došlo do gubitk§. ___radne sposobnosti za: vteđivan Je, a o L!_bitak radne sposOb-noSti _§.P[i.'lfeđivanje:: Je po_slj.edica d_Ql'Jijenjh a. povreda ili bolesti u toku vršenja vojne cta: znosi1. Prema tome, za rješenje ove upravne stvari odlučno je, da li je kod tužiteliadogubLtka radne sposobnosti za privređivanie došlo iz ifaveaenifi ro_g [laslaliJJ...z.a:,: ijj,111.e službe u oružamm snagama i u v.ršenju..iwjn utvđenog činjeničnog stanja, koje se temelji na nalazu i mišljenju stručnog organa, koji je ovlašten da vrši ocjenu radne sposobnosti, nedvojbeno proizlazi da povrede koje je tužitelj zadobio u vrijeme - služenja u oružanim snagama i vršeći vojne dužnosti utiću na gubitak radne sposobnosti za privređivanje samo u procentu od 50%, dok bolest, koja se nije manifestovala u toku službe u oružanim snagama Tvršec1 voJne dužnosti, utiče na grr5ifaR"Tcl e sposobnosti za privređivanje u procentu o-d sotr-CTo zngr;::&i kod twitelja_d_ Q. gubitk n 22_oso _bnosti zg_priv_ređivanje_ nije iloSlo""'zt, og gp Qa ranJavanJa I ozljeda nasfalTh u toku vršenja vojne-du.inosEi, negoT bol_estina_§. le -:-van vojne_slulb_e. pa je tuženi or an ravilno odlučio Rada e

Iz podataka u spisu se!le vidi da je u ponovnom postupku vršena provJera stanovanja na licu mjesta, u stanu us. u kojem tužiteljica ima priJaVIJeno prebivalište već se zaključak da ne živi u_ S. tem, elji isključivo na uvidu u navedenu dacku knjižcu nJenog sina, što po ocjeni suda ne predstavlja pouzdan dokaz o mjestu nJenogpreb1 val1 sta. Međutim neovisno od toga da li tužiteljica stvarno živi P. ili u S., tuženi je po ocjeni suda pogrešnim tumačenjem odredaba člana 8. stav 1. tačka 3. citiranog zakona izveo pogrešan zaključak u pogledu ostvarivanja njenog prava na izuzetno materijalno obezjeđenJe. Navedenim odredbama propisano je da pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje prestaje napuštanjem teritorije Republike Bosne i Hercegovine u vremenu dužem od ovim propisom dozvoljenog.

Kako se navedene odredbe odnose na borce, one se mogu analogno primijeniti i na članove njihovih porodica i drugih lica koJa svoJe pravo na izuzetno materijalno obezbJeđenJe izvode 1 55. ostvaruju po osnovu smrti ili nestanka borca, jer oni ne mogu imati veća prava od boraca kao izvornih nosilaca navedenog prava, niti im stečena prava mogu prestati pod povoljnijim uslovima. Prema citiranoj zakonskoj odredbi stečeno pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje (boraca ili drugih lica) prestaje napuštanjem Republike Bosne i Hercegovine duže od propisanog vremena, koja je prema vremenu donošenja zakona imala u vidu cjelokupnu teritoriju sadašnje države Bosne i Hercegovien (Federacija Bosne i Hercegovine + Republika Srpska), te je kao razlog prestanka prava bilo samo napuštanje države BiH odlaskom u inostranstvo.

Obzirom na ovo prebivalište na području Federacije BiH ili Republike Srpske nije uslov za priznanje ili prestanak predmetnog prava, niti je tako nešto predviđeno odredbama Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca, pa to pravo pripada svim licima koja ispunjavaju zakonom propisane uslove bez obzira na njihovo prebivalište u državi Bosni i Hercegovini. U suprotnom slijedilo bi da i ona lica koja su ostvarila pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje, gube to pravo povratkom na svoja ranija prebivališta koja se nalaze na području Republike Srpske, što nije bila niti može biti intencija, niti svrha donesenog zakona. Svrha tog zakona, koji je donesen kao republički zakon, a koji se primjenjuje kao federalni zakon, je u tome da se svim licima koja ispunjavaju propisane uslove obezbijedi izuzetno materijalno obezbjeđenje odnosno materijalna sigurnost neovisno od toga da li živi jla području Federacije ili Republike Srpske, već je bitno samo da živi na području Bosne i Hercegovine.

Stoga okolnost da tužiteljica i njen sin žive na području Republike Srpske ne može biti od uticaja na ostvarivanje prava iz navedenog zakona.

U konkretnom slučaju rješenje o nostrifikaciji i ekvivalenciji obrazovnih isprava, kojim je nostrificirana diploma tužiteljice o završenom Pravnom fakultetu u Z.

Republika H., donijelo je MiQistarstvo prosvjete. znanosti, kulture i športa Županije Posavske u O. dana 6.10.1999. godine, ali nije prethodno pribavilo mišljenje nadležnog Fakultetskog vijeća na što ga je obavezivala odredba člana 10. stav 2. Zakona o.nostrifikaciji i ekvivalenciji obrazovnih isprava Županije Posavske, što su upravni organi utvrdili uvidom u to rješenje, pa su pravilno zaključili da navedeno rješenje nije pravno valjano. što se tiče nostrifikacije uvjerenja o položenom pravosudnom ispitu izdatom dana 29.6.1999. godine od Ministarstva pravosuđa R. H., prema kojem je S. H. položila pravosudni ispit u Z. dana 13.9.1997. godine, tužiteljica je dostavila uvjerenje Federalnog ministarstva 56. pravde S. od 29.9.1999. godine, prema kojem, uvjerenje Ministarstva pravosuđa R.

H. da je S.H. položila pravosudni ispit ima istu dokaznu snagu na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, organi uprave u svojim rješenjima smatraju da ovakvim uvjerenjem Federalnog ministarstva pravde S. nije nostrificirano uvjerenje Ministarstva pravosuđa R. H. da je tužiteljica položila pravosudni ispit u Zagrebu dana 13.9.1997. godine, što i ovaj sud smatra pravilnim stavom, jer se ne radi o nostrifikaciji uvjerenje o položenom pravosudnom ispitu. Odredbom člana 26. stav 2. Zakona o pravosudnom ispitu (" Službene novine FBiH", br. 2/95 i 35/98) propisano je da o priznavanju pravosudnog ispita položenog po propisima drugih zemalja odlučuje Federalno ministarstvo pravde, rukovodeći se načelom reciprociteta, pa kako do danas nije donesen sporazum između R.

H. i Bosne i Hercegovine odnosno Federacije Bosne i Hercegovine kojim bi bio propisan reciprocitet za priznavanje pravosudnog ispita, to tužiteljica nije ni mogla nostrificirati uvjerenje o pravosudnom ispitu položenom u Republici H. Iz izloženog proizilazi da tužiteljica nije dostavila nostrificiranu diplomu Pravnog fakulteta u Z., kao ni nostrificirano uvjerenje o položenom pravosudnom ispitu u Z., pa su organi uprave pravilnom primjenom materijalnog prava odbili njen zahtjev za upis u imenik advokata BiH.

jer da s obzirom na okolnost da je M.S. poginuo 1.5.1992. godine, to je morao biti evidentiran kao pripadnik teritorijaln e odbrane, pa kako nije, to mu se nije moglo priznati svojstvo pripadnika oružanih snaga, bez obzira na okolnost što je bio pripadnik Zelenih beretki.

Prema podacima u spisu i izvedenim dokazima u upravnom postupku proizilazi da je M.S. bio pripadnik samoorganizovane jedinice "Zelene beretke", da je kao pripadnik te jedinice nestao 1.5.1992. godine, te da prema postoj ećo j evidenciji nije evidentiran kao pripadnik teritorijalne odbrane, odnosno Armije RBiH. Na temelju ovih činjenica upravni organi su izveli zaključak da suprug tužiteljice nema status pripadnika oružanih snaga, jer da se pripadnost Zelenim beretkama ne može smatrati pripadnošću oružanim snagama RBiH u smislu člana 2. stav 4. Zakona o oružanim snagama Republi BOSJ:1 LHercegovjne f'"" nLl iS! RBiH", broj 4/92-13/94LOvo stoga što organi uprave nalaze da nisu bili nadležni da utvrđuju činjenice koje naoružane formacije se smatraju pripadnicima oružanih snaga, jer da to spada u isk ljuč ivu nadležnost Predsjedništv a BiH koje je prema članu 2a. citiranog zakona ovlašteno da o tome donese odluku.

Ovako stanovište upravnih organa je u suprotnosti sa izraženim stanovištem ovog suda u presudi Už.broj 4 7/00 od 25.5.2000. godine donesenoj u ovom predmetu. Sud je u navedenoj presudi izrazio svoj stav da se zbog toga što Predsjedništvo Republike nije nikada donijelo odluku u skladu sa članom 2a. navedenog zakona ne može uskratiti pravo predviđeno u odredbi člana 2. stava 4. citiranog zakona osobama koje ispunjavaju uslove za priznanje svojstva pripadnika oružanih snaga, odnosno licima koja su bila pripadnici naoružanih formacija opisanih u ovoj odredbi i koja su učestvovala kao snage otpora u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 30. aprila 1991. do 15. aprila 1992. godine. Stoga se sud izjasnio, da su organi uprave dužni u svakom pojedinačnom slučaju utvrđivati i ispitivati postojanje okolnosti navedenih u stavu 4. člana 2.

Zakona, te ocijeniti da li se radi o pripadniku naoružanih formacija koje su učestvovale u otporu protiv agresije u navedenom vremenu, pa na osnovu toga i 57. utvrđenja odlučnih činjenica ocijeniti da li se licu koje je podnijelo zahtjev odnosno koje je nestalo ili poginulo može priznati svojstvo pripadnika oružanih snaga. Iz izloženih razloga proizilazi da se sud u ovom predmetu u svojoj presudi od 25.5.2000. godine na nedvosmislen način izjasnio da se u odnosu na nestalog M.S., bez obzira što Predsjedništvo Republike (sada Predsjedništvo BiH) nije donijelo odluku u smislu člana 2a. ci ti ranog zakona, imaju izvesti dokazi i utvrditi činjenice, te ocijeniti da li ima svojstvo pripadnika oružanih snaga, s obzirom na okolnost da je bio pripadnik samoorganizovane naoružane formacije "Zelene beretke".

Međutim, upravni organi su suprotno izraženom stanovištu suda odbili da utvrđuju odlučne činjenice u pogledu statusa imenovanog kao pripadnika Zelenih beretki i time postupili suprotno članu 64. Zakona o upravnim sporovima, prema kojem je nakon poništenja upravnog akta u_uQ.[fil'.o.o.m sporu.:, fadleznicfrgan u ponovnom pos(Jpku_vezan pravnim shvatanjem sudaiprimjedbama sucn: r--" "_ipogled J postupao ----..., Stoga se ukazuje potreba da se u ponovnom postupku na temelju već provedenih dokaza i utvrđenih činjenica, te po potrebi utvrđivanjem i drugih odlučnih činjenica izvede zaključak da li je nestali M. S. kao pripadnik Zelenih beretki imao u navedenom periodu svojstvo pripadnika Oružanih snaga, vodeći računa da su se "Zelene beretke", kao oružane formacije među prvim jedinicama u Gradu Sarajevu organizova le radi pružanja otpora agresoru i da su mnogi pripadnici ove formacije izgubili živote i nestali u toku pružanja otpora.

Pri tome se ne može prihvatiti konstatacija upravnih organa da tužitelju ne pripada svojstvo pripadnika Oružanih snaga zbog toga što nije evidentiran kao pripadnik teritorijalne odbrane I., kada su prema izjavama svjedoka R.E., Komandanta grupe "Zelenih beretki", te svjedoka V. F. "Zelene beretke" bile uključene u oružane snage u okviru tada formirane Teritorijalne odbrane pa kada se ima u vidu da je M.S. nestao 1.5.1992, tada se tim prij ne može navedena evidencija uzeti kao isklju čiv i dokaz da lije određeno lice bilo pripadnik te odbrane. (Presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-114/01 od 12.4.2001. g. i Už-47/00 od 25.5.2000.g.) Članovi 7. i 8. stav 2. tačka c) Sporazuma između SFRJ i Savezne Republike Njemačke o osiguranju u slučaju nezaposlenosti ZAPOSLENIK KOJI JE U NJEMAČKOJ OSTAO NEZAPOSLE N IMA PRAVO NA NOVČANU NAKNADU ZA VRIJEME NEZAPOSLENOSTI OD NAŠEG ZAVODA ZA ZAPOŠLJAVANJE SAMO AKO ISPUNJAVA USLOVE PROPISANE SPORAZUMOM IZMEĐU DRŽAVA UGOVORNICA ZA DAVANJE TE NAKNADE I AKO JE U ROKU OD ŠEST NEDJELJA OD DANA PRESTANKA RADNOG ODNOSA ILI PRIMITKA DAVANJA ZA SLUČAJ NEZAPOSLENOSTI U PRVOJ DRŽAVI UGOVORNICI, POSTAVIO ZAHTJEV ZA DAVANJE U DRUGOJ DRŽAVI UGOVORN ICI (DRŽAVI BOSNI I HERCEGOVINI), PRI ČEMU SE NAVEDENI ROK NE MOŽE RAČUNATI OD NEKOG DRUGOG DOGAĐAJA.

Iz obrazloženja: Odredbama člana 8. stav 2. tačka C (v) u vezi sa članom 7. Sporazuma zaključe nag između bivše SFRJ i Savezne republike Njemačke o osiguranju u slučaju nezaposlenosti ("Službeni list SFRJ", broj 9/69), koji je prihvatila i BiH, propisano je da radnik ima pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti ako je u roku od šest nedelja, računajući od dana prestanka radnog odnosa ili primitka davanja za slučaj nezaposlenosti u prvoj državi ugovornici, postavio zahtjev za davanje u drugoj državi ugovornici. U postupku koji je predhodio donošenje osporenog rješenja, uvidom u obrazac Av/BiH Ureda za rad Hamburg o vremenu tužiteljičinog zaposlenja koje podliježe plaćanju doprinosa i o primanjima naknade za slućaj nezaposlenosti, utvrđeno je da je ona provela na radu u periodu od 8.2.1993. do 4.6.1998. godine, kada joj je radni odnos prestao, a da je zahtjev za ostvarivanje prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti podnijela prvostepenom organu dana 7.10.1998. godine, dakle nakon isteka šest nedelja (42 dana), pa su upravni organi pravilno odlučili 58. kada su konačno u upravnom postupku odbili njen zahtjev za priznavanje navedenog prava.

Pri tome su pravilno ocijenili neosnovanim njen prigovor da se rok za podnošenje zahtjeva za ostvarivanje prava na novčanu naknadu za vrijeme privremene nezaposlenosti trebao uračunati nakon zaključenja porodiljskog bolovanja tj. od 19.9.1998.godine, budući da joj je radni odnos prestao prije toga, jer iz pomenutog obrasca - potvrde Ureda za rad Hamburg proizilazi da joj je radni odnos prestao 4.6.1998. godine, a odredbama člana 8. stav 2.c (v) pomenutog Sporazuma nije određeno da rok za podnošenje zahtjeva za novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti teče i od dana zaključenja bolovanja. S obzirom na to, a kako tužiteljica u tužbi i ne tvrdi da joj radni odnos nije prestao onda kada su to utvrdili upravni organi, kao što ne tvrdi ni da je nakon toga primala naknadu za vrijeme nezaposlenosti u prvoj državi ugovornici, sud je našao da je osporeno rješenje zakonito, a tužba neosnovana, pa ju je odbio primjenom člana 38. stav 2.

Zakona o upravnim sporovima.

zbog koje nije sposoban za svoj posao KV automehaničara, a sposoban je za drugi odgovarajući posao, koji ne iziskuje noćni rad, rad u smjenama, te dizanje i nošenje teških tereta, jer utvrđeno zdravstveno stanje nije izražena u toj mjeri da bi postojala I (prva) kategorija invalidnosti (a time i gubitak radne sposobnosti).

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja i odredaba člana 27. te 74. i 75. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Sl.novin FBiH ", broj: 29/98) imenovanom su konačno u upravnom postupku priznata prava pobliže navedena u dispozitivu prvostepenog rješenja. Sud nalazi da su rješenja upravnih organa pravilna i zakonita jer se zasnivaju na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Naime, oba stručna organa vještačenja su prilikom davanja ocjene, nalaza i mišljenja imala u vidu i cijenila svu medicinsku dokumentaciju koju im je dostavio osiguranik, a koja se nalazi i u spisima upravnog predmeta, a prvostepeni organ vještačenja izvršio i neposredan zdravstveni pregled imenovanog, pa su upravni organi imali, u tim nalazima, pouzdan osnov za donošenje svojih rješenja.

Ovo posebno u odnosu na nalaz stručnog organa vještačenja u drugom stepenu kao najvišeg stručnog tijela u toj oblasti. Navodi tužbe na koje se tužitelj poziva, a koji se tiču akta o sistematizaciji poslova prema 59. kojem ne postoji radno mjesto na koje bi osiguranik mogao biti raspoređen, nemaju nikakvog uticaja na rješenje ove upravne stvari. U ovom predmetu odlučivano je samo o radnoj sposobnosti osiguranika i utvrđena njegova promijenjena radna sposobnost, pri čemu je nebitno da li se takav osiguranik može rasporediti na radno mjesto koje odgovara njegovoj radnoj sposobnosti, jer je to pitanje o kojem se ne odlučuje u ovoj upravnoj stvari.

Međutim, donošenjem osporenog rješenja, koje je zasnovana samo na naprijed navedenoj zakonskoj odredbi, nadležni organi su propustili da tužiteljevu žalbu cijene i u vezi sa drugim stavovima istog člana (stav 3.) kao i člana 48.

Zakona o upravnom postupku. Naime, članom 48. Zakona o upravnom postupku propisano je da je stranka u upravnom postupku osoba po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku, dok je član 99. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju 42 (" Službene novine Federacije BiH", broj 29/98) propisano da su preduzeća ili drugo pravno lice odnosno poslodavac dužni, na osnovu konačnog rješenja nosioca osiguranja o pravu na raspored na drugo odgovarajuće radno mjesto, osiguranika rasporediti na radno mjesto u skladu sa članom 28. stav 2. tog zakona, a u slučaju nemogućnosti raspoređivanja na novo radno mjesto, u obavezi su osiguraniku isplaćivati naknadu u visini plaće do dana raspoređivanja na drugo radno mjesto (član 73. i 79. citiranog zakona).

Dovodeći u vezu odredbe citiranih članova navedenih zakona, nesumnjivo proizilazi da preduzeće u kojem je uposlen osiguranik (obzirom daje dužno rasporediti osiguranika na drugo odgovarajuće radno mjesto i vršiti isplatu plaće do dana raspoređivanja na drugo radno mjesto) ima status zainteresiranog lica, radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa, pa time i položaj stranke u ovom upravnom postupku. Stoga je iz navedenih razloga tužbu valjalo uvažiti i na temelju člana 38. stav 3. Zakona o upravnim sporovima poništi osporeno rješenje i predmet vratiti tuženom na ponovno rješavanje kako bi se odlučilo o osnovanosti izjavljene žalbe.

PA U PRVOM SLUČAJU RADNIK IMA PRAVO NA PENZIJU ODREĐENU PO STAVU 1. POMENUTOG ČLANA SAMO AKO JE TO ZA NJEGA POVOLJNIJE U ODNOSU NA PENZIJU ODREĐENU PO OPĆIM PROPISIMA, A U DRUGOM SLUČAJU SAMO AKO ZAHTIJEVA DA MU SE PENZIJA ODREDI PO STAVU 2. ISTOG ČLANA, NEZAVISNO OD ČINJENICE DA LI JE TO ZA NJEGA POVOLJNIJE ILI NEPOVOLJNIJE U ODNOSU NA PENZIJU KOJU MOŽE OSTVARITI PO OPĆIM PROPISIMA.

Zakonitost osporenih upravnih akata povodom tužbe i odgovora na tužbu, ovaj sud je ispitao u skladu s odredbama člana 36. Zakona o upravnim sporovima, i odlučio kao u dispozitivu presude iz sljedečih razloga: Osporenim rješenjem tuženog u cijelosti je poništeno rješenje prvostepenog organa, pa na njegovu zakonitost nema nikakvog uticaja činjenica što je žalbu tužioca djelimično uvažio našavši da su njegovi žalbeni navodi protiv tog rješenja djelimično osnovani. Tim rješenjem je udovoljena žalbi tužioca, prvostepeno rješenje poništeno i predmet vraćen istom organu na ponovno rješavanje iz razloga koji su navedeni u njegovom obrazloženju, a po ocjeni ovog suda, uz pravilna upustva tom organu koje odlučne činjenice treba utvrditi, koje propise i kako treba primijeniti u predmetnoj upravnoj stvari. Prema utvrđenom i nespornom činjeničnom stanju tužilac je radio u kazneno-po pravnom domu od 1.9.1976. godine do 15.11.1987. godine kada je prešao u drugi organ uprave gdje je radio do 30.6.1994. godine i tada mu je prestao radni odnos po njegovom zahtjevu, s tim što je radeći u kazneno-po pravnom domu ostvario najmanje 20 godina penzijskog staža, od čega najmanje 10 godina efektivno na radnom mjestu na kojem se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem. Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje tuženi organ je u osporenom rješenju pravilno ukazao prvostepenom organu daje suprotno uputama iz presude ovog suda U-1170/98 od 3.2.2000. godine tužiocu priznao starosnu penziju primjenom člana 108. Zakona o unutrašnjim poslovima i da mu penziju treba priznati primjenom člana 53. stav 2. Zakona o PIO ako je u toku postupka postavio zahtjev da mu se penzija prizna potom propisu. Neosnovani su tužbeni navodi da tužiocu treba priznati starosnu penziju primjenom odredaba člana 108. Zakona o unutrašnjim poslovima ("Službeni list SRBiH", broj 18/90- prečišćeni tekst) i odredaba člana 181. Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija ("Službeni list SRBiH", br. 2/84, 12/87, 25/88 -prečišćeni tekst i 27/90) jer su te odredbe prestale da važe na osnovu člana 141. alineja 2. i 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Sl. list SRBiH", broj 38/90) danom stupanja na snagu ovog zakona 18.12.1990. godine (član 142. zakona) i poslije tog datuma se ne mogu primjenjivati. Pogrešno tužilac tumači u svojoj tužbi i odredbe čl. 52. i 53. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (" Službeni list SRBiH", br. 38/90, 22/91 i "Službeni list RBiH", broj 24/92) kada smatra da mu pripada pravo na penziju po odredbama člana 52. pomenutog zakona. Odredbama tog člana regulisana su prava radnika organa za unutrašnje poslove i kazneno-po pravnih organizacija za slučaj prestanka radnog odnosa u njima sa pravom na penziju prije ispunjenja opštih uslova za sticanje prava na starosnu penziju u smislu važečeg Zakona o unutrašnjim poslovima kada im radni odnos u interesu službe prestane i bez njihovog pristanka, što je ponovljeno i u odredbama člana 53. stav 1. istog zakona, dok je stavom 2. ovog člana regulisano pravo radnika organa za unutrašnje poslove i kazneno-po pravnih organizacija koji su preši i u druge organizacije ili drugi organ uprave i kojima je radni odnos prije penzionisanja prestao u njima, a ne u organima unutrašnjih poslova ili kazneno-popravnim organizacijama u kojima su inače ostvarili najmanje 20 godina penzijskog staža, od čega najmanje 10 godina efektivno provedenih na poslovima i zadacima na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju, kao što je to slučaju predmetu tužioca. Obzirom na izložena može se zaključiti da se odredbe čl. 52. i 53. stav 1. Zakona o PIO odnose na određenu kategoriju radnika kojima je radni odnos prestao u organima za unutrašnje poslove i kazeno-popravnim organizacijama sa pravom na penziju koja se određuje od penzijskog osnova koji predstavlja njihovu platu ostvarenu u kalendarskoj godini prije ostvarivanja prava na penziju, ako je to za njih povoljnije, a 61. odredbe člana 53. stav 2. istog zakona na istu kategoriju radnika koji su, kao i predhodni, ispunili minimalne uslove po pitanju penzijskog staža i staža osiguranja koji se računa u uvećanom trajanju u organima unutrašnjih poslova i kazneno-popravnim organizacijama ali su prešli u druge organe uprave ili organizacije i tamo im prestao radni odnos prije penzionisanja, pa im se penzija treba priznati po tim odredbama, samo na njihov zahtjev, nezavisno od činjenice da lije ili nije povoljnija u odnosu na penziju ostvarenu po opštim propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju, a ako takvog zahtjeva nema, onda po opštim propisima. U tom smislu je tuženi u osporenom rješenju dao upute prvostepenom organu, te su neosnovani tužbeni navodi kojima se ukazuje na navodno pogrešne upute tuženog u obrazloženju osporenog rješenja. Iz iznesenih razloga osporeno rješenje nije nezakonito, niti su njime povrijeđena bilo kakva prava ili pravni interesi tužioca, koji u nastavku postupka pred prvostepenim organom može isticati sve pravno relevantne prigovore, a ako ne bude zadovoljan rješenjem tog organa pobijati ga žalbom, te u slučaju negativnog rješenja po žalbi pokrenuti i upravni spor. Stoga je tužba tužioca primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima odbijena kao neosnovana.

U postupku je utvrđeno nadalje, da tužitelju kao ocu osiguranika nije bilo priznato pravo na porodičnu penziju iza smrti sina, što ni tužilac u tužbi ne osporava, ali je iz spisa evidentno da je tužitelju, kao ocu poginulog borca, rješenjem broj: 04-560-1310/96 od 20.9.1996.g.

Općinskog 44 sekretarijata za boračko-invalidsku zaštitu Sarajevo priznato pravo na porodičnu invalidninu, a u smislu preuzetog Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca. Polazeći od ovog utvrđenja, organi uprave su konačno, osporenim rješenjem odbili zahtjev tužitelja od 30.6.2000.g. za ostvarivanje prava na porodičnu penziju. Ova odluka organa uprave temelji se na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Prema odredbi člana 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/98) prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču se i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih ovim zakonom. Pravo na porodičnu penziju, u smislu navedenog zakona pripada članovima porodičnog domaćinstva, koji su navedeni u odredbi člana 60. istog zakona.

Roditelji osiguranika nisu navedeni kao članovi porodice, kojima pripada pravo na porodičnu penziju iza smrti djeteta, pa prema tome, u skladu sa uvjetima propisanim ovim zakonom, roditelj ne može ostvariti pravo na porodičnu penziju nakon smrti djeteta - osiguranika. Tužitelju, stoga, ne pripada pravo, da nakon smrti sina - osiguranika ostvari pravo na porodičnu penziju, pa su organi uprave pravilnom primjenom odredaba mjerodavnog zakona, pravilno odlučili kada su zahtjev tužitelja odbili. Nije osnovan prigovor tužitelja da mu pripada 62. Član 28. Zakona o porezu na dobit preduzeća pravo da nastavi korištenje porodične penzije koju je bila ostvarila njegova žena K.Đ. Ovo iz razloga, što je odredbom člana 67. citiranog zakona, na koju odredbu tužitelj ukazuje u tužbi, propisano da samo članovima porodice korisnika starosne penzije ili korisnika invalidske penzije pripada pravo na porodičnu penziju.

Supruga tužitelja K.Đ. nije bila korisnik starosne penzije niti korisnik invalidske penzije, nego je bila korisnik porodične penzije pa članovima porodice nakon njene smrti (suprugu-tužitelju i djeci), ne pripada pravo na daljnje korištenje ostvarene porodične penzije, kako je to jasno propisano u navedenoj odredbi.

Prema članu 28. Zakona o porezu na dobit preduzeća, obvezniku koji izvrši ulaganje oporezive dobiti u investije za vlastitu proizvodnu djelatnost umanjuje se poreska obaveza za iznos cjelokupnog ulaganja (stav 1.), a obvezniku koji izvrši ulaganje oporezive dobiti u investicije za ostale vlastite djelatnosti umanjuje se poreska obaveza najviše do 75% osporezive dobiti (stav 2.), dok se prema odredbi člana 7. stav 3.

Pravilnika o primjeni odredaba Zakona o porezu na dobit preduzeća ("Službene novine FBiH" br. 31/98 i 36/98), preduzeću koje ne izvrši provođenje odluke nadležnog organa upravljanja, porez na dobit za narednu godinu uvećava za nereal i zov a no reinvestiranje dobiti. U konkretnom slučaju tužitelj je uz poresku prijavu i poreski bilans za 1998. godinu dostavio Odluku organa upravljanja o raspodjeli oporezive dobiti u investicije u iznosu od 20.000,00 KM Poreskoj upravi kantonalnog ureda S. -Ispostavi Centar, pa mu je po tom osnovu umanjen porez na dobit za 1998. godinu u iznosu od 6.000 KM. Dakle, umanjenje poreske obaveze izvršeno je po osnovu ulaganja dobiti u investicije. Prema stavu 5. člana 7. navedenog Pravilnika preduzeće koje je koristilo umanjenje poreske obaveze po osnovu ulaganja dobiti u investicije u prethodnoj godini kod podnošenja poreske prijave i poreskog bilansa za razrez poreza na dobit za narednu godinu dužno je podnijeti dokaze o realizovanoj investiciji (virmanski nalog).

U skladu sa navedenom odredbom tužitelj je bio dužan uz podnošenje poreske prijave i poreskog bilansa za 1999-u godinu podnijeti dokaze o realizaciji investicija u iznosu od 20.000 KM. Tužitelj je Poreskoj upravi Ispostava S. dostavio podatke o reinvestiranju dobiti iz 1998. godine u iznosu od 24.167,49 KM od kojeg iznosa mu je priznat iznos od 5.000 KM na ime uplate p/p za vozilo po računu broj 081 od 20.4.1999. godine ispostavljen od Auto kuće "Nosse" u S. i iznos od 1.883,00 DEM uplate po računu broj 68/99 ispostavljenom odri preduzeća "Megati" G. na ime kupovine. zaštitnih rešetkastih vrata n'tr. poslovnom prostoru te mu ukupno priznat iznos od 6.883,00 KM za koji je imao virmanske uplate.

Ostali iznosi koji predstavljaju 30% cijene vozila i povrat odobrenog kredita za kupljeno vozilo nisu tužitelju priznati kao realizovana investicija, paje istom porez na dobit za 1999-u godinu uvećan za iznos od 13.177 KM, jer se ovaj iznos ne odnosi na provođenje Odluke o rasporedu ostvarene dobiti za 1998. godinu shodno članu 7. Pravilnika. Tuženi organ se u osporenom rješenju, pri tome, pravilno pozvao na odredbu člana 32. Zakona o računovodstvu (Službene novine Federacije BiH ". br. 2/95 i 12/98) prema kojoj pravno lice, dobit nakon oporezivanja, raspoređuje na dijelove koji postaju obaveza sa unaprijed utvrđenim rokom dospjeća i na dijelove koji postaju obaveza po osnovu kapitala (dividende, plate iz dobiti i slično). pa zaključuje pravilno da se za vraćanje kredita iz 63. dobiti ili finansiranje investicije iz kredita, ne može koristiti poreski pod sticaj na ime umanjenja poreza na dobit za finansiranje investicija.

Ovo stoga što se kao poreski pod sticaj priznaje samo ono što se tek po rasporedu dobiti po godišnjem obračunu namjerava usmjeriti u investicije, a što poreski obveznik mora opravdati nalozima o utrošenim sredstvima, što nije slučaju konkretnoj upravnoj stvari. Iz izloženog se vidi da su osporeno i prvostepeno rješenje doneseni na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, radi čega se tužbeni navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava ukazuju neosnovanim. Stoga je valjalo tužbu kao neosnovanu odbiti u skladu sa odredbom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima. (Presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-3323/00 od 8.2.2001. g. i U-2235/99 od 20.12.2000.g.) Članovi 12. i 20.

Zakona o stambenim odnosima RAZVEDENI SUPRUŽNIK I PO RAZVODU BRAKA OSTAJE SUNOSILAC STANARSKOG PRAVA AKO JE NASTAVIO DA KORISTI STAN SA RANIJIM SUPRUŽNIKOM KAO NOMINALNIM NOSIOCEM STANARSKOG PRAVA I DA U NJEMU ZADOVOLJAVA SVOJE STAMBENE POTREBE, PA U TAKVOM SLUČAJU NE MOŽE ISTOVREMENO BITI I ČLAN PORODIČNOG DOMAĆINSTVA SVOG RODITELJA KAO NOSIOCA STANARSKOG PRAVA, ŠTO JE FAKTIČKO PITANJE KOJE TREBA UTVRDITI U POSTUPKU KAO ODLUČNO ZA OCJENU OSNOVANOSTI ZAHTJEVA ZA POVRAT PRVOG ILI DRUGOG STANA. Iz obrazloženja: Da bi se, iz naprijed navedenih razloga moglo zaključiti, da tužitelj nije mogao biti član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava predmetnog stana, trebalo je sa sigurnošću utvrditi da lije tužitelj imao svojstvo sunosioca'stanarskog prava na drugom stanu.

Međutim, organi uprave nisu sa sigurnošću utvrdili da li postoje uvjeti propisani članom 20. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", broj 18/84, TT 6/89,). koji je preazell a"tr-fe deralnr zakon Zakonom o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima (" Službene novine Federacije BiH", broj _11_/98,; i8/98, 12/99 i 19/99), da se tužitelj smatra sunosiocem stanarskog prava na drugom stanu. Pravilnim tumačenjem ove odredbe navedenog zakona, bračni drugovi, zakonitim uselenjem u stan ravnopravno stiču status sunosioca stanarskog prava, koji status nakon razvoda braka jedan od njih gubi nakon što se iseli iz stana bilo po uzajamnom sporazumu bračnih drugova, ili u izvršenju odluke kojom je drugi supružnik određen za nosioca stanarskog prava.

Sve do momenta iselenja drugi supružnik zadržava stanarsko pravo. To znači daje odlučno, da li Je taj drugi supružnik iselio iz stana bilo dobrovoljno ili na osnovu odluke 46 suda o određivanju nosioca stanarskog prava, odnosno odlučno je, da li je nastavio da koristi stan i da trajno u njemu živi i nakon razvoda braka. Ako jeste, a nema odluke o određivanju nosioca stanarskog prava smatra se, da drugi supružnik i dalje ima stanarsko pravo kao i svojstvo su nosioca stanarskog prava. U konkretnom slučaju brak između tužitelja i njegove supruge razveden je pravomoćnom presudom Osnovnog suda li S. broj P-4929/89 od 25.2.1991. godine. Iz navoda stranaka u ovoj presudi proizilazi, da su bračni drugovi u faktičnoj bračnoj zajednici živjeli neposredno pred podnošenje tužbe za razvod braka, što znači, da su živjeli i stanovali u stanu koji se nalazi u S.

Trg Međunarodnog prijateljstva broj 11. Ovaj stan, u toku trajanja braka između tužitelja i njegove supruge, dodijeljen je na korištenje supruzi tužitelja, pa su bračni drugovi useljenjem u ovaj stan stekli svojstvo nosioca stanarskog prava i sunosioca stanarskog prava. To znači, da je do razvoda braka tužitelj imao ravnopravan status sunosioca stanarskog prava sa suprugom, pa je bespredmetan prigovor tužitelja u žalbi da postoji zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju majke iz 1988. godine, kao i okolnost da se nikada nije odjavio sa adrese predmetnog stana. Međutim, da bi se tužitelj smatrao sunosiocem stanarskog prava nakon razvoda braka. pa do napuštanja stana zbog ratnih okolnosti bilo je potrebno sa sigurnošću utvrditi da li je tužitelj trajno nastavio da živi i stanuje u tom stanu i nakon razvoda braka, u kojem slučaju bi zaista imao stanarsko pravo na stanu na kojem je imao i svojstvo su nosioca stanarskog prava, pa u tom slučaju ne bi mogao imati svojstvo člana porodičnog domaćinstva predmetnog stana na kojem je nosilac stanrskog prava bila njegova majka, koja je predmetni stan napustila zbog ratnih okolnosti u toku 1992. godine i koja je umrla na Palama 1996. godine.

Da li je tužitelj trajno nastavio da koristi stan na kojem je imao svojstvo sunosioca stanarskog prava i nakon razvoda braka, je faktično pitanje i od utvrđenja ove odlučne činjenice zavisi pravilnost zaključka organa uprave i prvostepenog suda da je tužitelj sunosilac stanarskog prava na drugom stanu koji bi u vanparničnom postupku kod suda mogao ravnopravno konkurisati kod odlučivanja o određivanju nosioca stanarskog prava nakon razvoda braka sa bračnim drugom koji je ostao u stanu i koristio ga. Slijedi daje, za rješenje ove upravne stvari odlučno utvrditi, što organi uprave u dosadašnjem postupku nisu utvrdili, da li je tužitelj trajno živio i stanovao u drugom stanu na kojem je sa svojom suprugom imao svojstvo sunosioca stanarskog prava do razvoda braka, ili je trajno živio i stanovao u predmetom stanu sa nosiocem stanarskog prava od razvoda braka do napuštanja stana zbog ratnih okolnosti.

Ovaj sud uvažava u cijelosti shavatanje tuženog 64. organa izraženo u osporenom rješenju, da se članom porodičnog domaćinstva smatraju djeca nosioca stanarskog prava ukoliko sa njim trajno žive i stanuju u stanu i da je pored objektivnog elementa - faktičnog stanovanja i življenja u stanu sa nosiocem stanarskog prava potrebno da postoji i drugi subjektivni elemenat, a to je namjera da lice koje pretenduje na svojstvo člana domaćinstva ima namjeru i volju da trajno živi i stanuje u tom stanu. Međutim, da bi se sa sigurnošću moglo ocijeniti da li član domaćinstva ima namjeru da trajno stanuje i živi u stanu sa nosiocem stanarskog prava potrebno je prethodno utvrditi faktično stanovanje tog lica u stanu zajedno sa nosiocem stanarskog prava, odnosno u stanu na kojem je imao svojstvo sunosioca stanarskog prava, što pak u konkretnom slučaju organi uprave nisu utvrdili, a odlučno je za rješenje ove upravne stvari.

Budući da se zaključak organa uprave, daje tužitelj sunosilac stanarskog prava na drugom stanu ne temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju od kojeg zavisi i pravilnost zaključka da tužitelj nije mogao imati svojstvo člana domaćinstva na predmetnom stanu, i da je stanovao u tom stanu, to je ovaj sud uvažavajući žalbu tužitelja pobijanu presudu preinačio primjenom odredbe člana 43. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, a primjenom odredbe člana 38. stav 3. istog zakona osporeno rješenje i prvostepeno rješenje organa uprave poništio, i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje, da u ponovnom postupku donese odgovarajuće rješenje nakon utvrđenj a odlučnih činjenica od kojih zavisi pravilno rješenje ove upravne stvari.

s obzirom da, u skladu sa odredbama člana 1. stav 1. ZUP-a, u upravnim sporovima postupaju i rješavaju organi uprave Federacije BiH i organi kantona, te gradske i općinske službe za upravu i drugi organi (organi navedeni u članu 224.

ZUP-a), ali i, u skladu sa odredbama stava 3. tog člana, osim navedenih, u upravnim stvarima postupaju i rješavaju ih i preduzeća - društva, ustanove i druga pravna lica u obavljanju javnih ovlaštenja, koja su im povjerena zakonom ili propisom gradskog ili općinskog vijeća (subjekti navedeni u članu 226. ZUP-a), pa u pogledu rješavanja žalbi protiv prvostepenih rješenja onih pravnih subjekata navedenih u članu 1. stav 1. ZUP-a primjenjuju se odredbe člana 224. stav 4. ZUP-a, koji nadležnost za rješavanje po žalbama vezuju za primjenu federalnog zakona u prvostepenom rješenju, a onih iz člana 1. stav 3. ZUP-a, odredbe člana 226. stav 2. ZUP-a, kojim je propisano da o žalbi protiv prvostepenih rješenja institucija koje imaju javna ovlaštenja rješava organ određen statutom te institucije, ako zakonom kojim je dato javno ovlaštenje nije pripisano da o žalbi rješava organ uprave, odnosno drugi organ.

Odredbama Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00 i 54/00), odobravanje i postupak provođenja privatizacije dato je u nadležnost Agenciji Federacije BiH za privatizaciju i kantonalnim agencijama za privatizaciju, koje se osnivaju zakonom (član 2.), s tim što je za određene privredne djelatnosti navedene u članu 3. stav 1. tog zakona ovlaštena Vlada Federacije BiH da odluči i odredi nadležnu agenciju da provede privatizaciju, a listu tih preduzeća utvrđuje Parlament Federacije (član 3. stav 1. i 2. zakona). Odredbama Zakona o agenciji za privatizaciju ("Službene novine FBiH", broj 18/96) je osnovana Agencija FBiH za privatizaciju, te propisano osnivanje i osnovi uređenja i nadležnost kantonalnih agencija za privatizaciju (član 1. tog zakona), kojoj je, pored ostalog, dato u nadležnost da odobrava i sprovodi privatizaciju preduzeća koja imaju djelove na području više kantona (član 6. zakona), a kantonalnoj agenciji organizovanje i podsticanje privatizacije preduzeća na teritoriji kantona za koji je osnovana (član 21. zakona), te Agencija Federacije BiH, u skladu sa odredbama člana 2. i 3. tog zakona, definisana 48 kao pravno lice i specijalizovana organizacija, koja u okviru svoje nadležnosti ima javna ovlaštenja za donošenje pojedinačnih upravnih akata u okviru svoje djelatnosti u skladu sa propisima o upravnom postupku (član 7. zakona), s tim da upravni nadzor nad povjerenim joj javnim ovlaštenjem vrše resorna ministarstva (organi uprave) svako u okviru svoje nadležnosti, koja u okviru tog nadzora imaju ovlašćenja da rješavaju o žalbama protiv donesenih upravnih akata Agencije Federacije u vršenju povjerenih joj javnih ovlaštenja, koje po zakonu ima drugostepeni organ u upravnom postupku (član 8. stav 1. i 2. zakona), a zakonima o kantonalnoj agenciji za privatizaciju, koje donosi zakonodavno tijelo kantona na osnovu ovlaštenja iz člana 20. navedenog zakona, prema kojem može da reguliše pitanja u dijelu koji nisu regulisani federalnim Zakonom o agenciji za privatizaciju, na identičan način su regulisani pravni položaji, nadležnost, upravni nadzor i pravo rješavanja o žalbama resornih kantonalnih ministarstava protiv upravnih akata kontonalnih agencija za privatizaciju u vršenju javnih ovlaštenja.

Iz svega navedenog slijedi da Agencija Federaciji BiH i kantonalne agencije za privatizaciju nisu subjekti iz člana 1. stav 1. ZUP-a, nego da su subjekti iz člana 1. stav 3. ZUP-a, kojima je federalnim i kantonalnim zakonom povjerena vršenje javnih ovlaštenja za donošenje upravnih akata uz nadzor od strane subjekata iz člana 1. stav 1. ZUP-a, koji u okviru tog nadzora rješavaju o žalbama protiv upravnih akata koje donose nadležne agencije u postupku privatizacije preduzeća, pa je zato za odlučivanje o žalbama protiv prvostepenih upravnih akata kantonalnih agencija za privatizaciju nadležno da rješava resorna ministarstvo kantona na osnovu člana 226. stav 2. ZUP-a, a ne federalni organ uprave, odnosno ustanova iz odgovarajuće upravne oblasti, bez obzira da li su prvostepena rješenja donesena na osriovu federalnih zakona i drugih federalnih propisa, kako je to propisano u odredbama člana 224. stav 4.

ZUP-a ili na osnovu nekih drugih propisa. Prema tome, a u skladu sa navedenim, za rješavanje po žalbi I.I. protiv upravnog akta (zaključka) Agencije za privatizaciju BPK G. stvarno je nadležno da odlučuje Ministarstvo za trgovinu i turizam BPK G. Stoga je ovaj sud, primjenom člana 28. tačka 4. Zakona o upravnom postupku, utvrdio stvarnu nadležnost tog organa za rješavanje u ovoj upravnoj stvari u drugom stepenu. (Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Ur-18/00 od 15.2.2001. g. i Ur-76/01 od 24.5.2001.g.) 65. Članovi 24. i 65. stav 4. Zakona o upravnom postupku Član 2. tačka 5. Zakona o unutrašnjim poslovima Kantona Sarajevo Članovi Ili 1. i Ili 4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine POSLOVI KOJI SE ODNOSE NA LIČNA STANJA GRAĐANA O KOJIMA SE VODE MATIČNE KNJIGE, PREMA USTAVNIM ODREDBAMA SPADAJU U OBLAST POSLOVA I ZADATAKA IZ NADLEŽNOST I KANTONALNIH ORGANA UPRAVE ZA UNUTRAŠNJE POSLOVE, TE KADA JE NA NIVOU KANTONA DONESEN ZAKON O UNUTRAŠNJIM POSLOVIMA, O ŽALBI PROTIV RJEŠENJA POLICIJSKE UPRAVE KAO PRVOSTEPENOG ORGANA, KOJIM JE ODLUČENO O STVARI IZ NAVEDENE OBLASTI, STVARNO JE NADLEŽAN DA RJEŠAVA KANTONALNI ORGAN UPRAVE PRIMJENOM ZAKONA O UNUTRAŠNJIM POSLOVIMA KANTONA, A NE FEDERALNI ORGAN UPRAVE PRIMJENOM ODREDABA BIVŠEG REPUBLIČKOG ZAKONA O MATIČNIM KNJIGAMA KAO FEDERALNOG ZAKONA.

Iz obrazloženja: Tuženi organ je pravilno ocijenio da nije stvarno nadležan da odlučuje o žalbi tužilje izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja Policijske uprave Centar S. od 14.06.1999. godine, donesenog u predmetu za ispravku podataka u MKR Opčine Centar, iz razloga pobliže navedenih u obrazloženju osporenog zaključka. Uz to sud ukazuje da je na nivou Kantona S. donesen Zakon o unutarnjim poslovima Kantona S. ("Službene novine Kantona S." broj 9/96, prečiščeni tekst 22/00), kojim je u članu 2. tačka 5. propisano da su unutarnji poslovi iz nadležnosti Kantona i poslovi i zadaci, koji se odnose na matične knjige. Na ovaj način je kantonalnim zakonom (za Kanton S.) određena stvarna nadležnost kantonalnih organa uprave da konačno u upravnom postupku odlučuje u predmetima koji se odnose na matične knjige, što je u skladu i sa odredbama člana Ili 4.

Ustava Federacije BiH, prema kojim kantoni imaju sve nadležnosti koje nisu izričito povjerene federalnoj vlasti, a odredbama člana 1111. istog Ustava navedeni poslovi i zadaci nisu izričito povjereni niti su u isključivoj nadležnosti federalnih vlasti. Zato se u odnosu na stvarnu nadležnost za odlučivanje o žalbama izjavljenim protiv prvostepenih rješenja policijskih uprava, 66. kojim je odlučena o ličnim stanjima građana upisanim u matične knjige, ne mogu primjenjivati odredbe republičkog Zakona o matičnim knjigama ("Službeni list RBiH", br. 20/92, 6/93 i 13/94) kao federalnog zakona. Tuženi je, međutim, pogrešno odlučio kad je žalbu tužilje odbacio zbog stvarne nenadležnosti. Ovakva odluka se može donijeti samo u slučaju kada organ koji je primio podnesak, a pod podneskom se podrazumijeva i žalba, ne može da utvrdi koji je organ nadležan za rad po podnesku (član 65. stav 4. -druga rečenica Zakona o upravnom postupku).

U konkretnom slučaju, pak, u obrazloženju zaključka tuženi ukazuje na stvarnu nadležnost kantonalnih upravnih organa za rješavanje predmetne upravne stvari, a time i žalbe, paje u tom slučaju morao da postupi u skladu sa odredbama člana 65. stav 4. -prva rečenica, tj. da žalbu sa spisima predmeta dostavi Kantonalnom ministarstvu unutarnjih poslova Kantona S. i o tome obavijesti tuži Iju, a kako nije tako postupio povrijedio je odredbe člana 65. stav 4. kao i člana 24. Zakona o upravnom postupku. Stoga je sud, primjenom člana 38. stav 4. Zakona o upravnim sporovima, riješio kao u dispozitivu ove presude.

Na ovaj način je kantonalnim zakonom (za Kanton S.) određena stvarna nadležnost kantonalnih organa uprave da konačno u upravnom postupku odlučuju u predmetima koji se odnose na prijavljivanje prebivališta i boravišta, što je u skladu i sa odredbama člana Ili 4.

Ustava Federacije BiH, prema kojim kantoni imaju sve nadležnosti koje nisu izričito povjerene federalnoj vlasti, a odredbama člana 1111. istog Ustava navedeni poslovi i zadaci nisu izričito povjereni niti su u isključivo j n3dležnosti federanih vlasti. Zato se u odnosu na stvarnu nadležnost za odlučivanje po žalbama izjavljenim protiv prvostepenih rješenja 67. policijskih uprava ne mogu primjenjivati odredbe Zakona o prijavljivanju prebivališta i boravišta građana ("Službeni list SRBiH", br. 29/77 do 26/90). koji se i nadalje primjenjuje kao federalni zakon u odnosu na ostale odredbe. Tuženi je, međutim. pogrešno odlučio kada je žalbu tužiteljice odbacio zbog stvarne nenadležnosti. Ovakva odluka se može donijeti samo u slučaju kada organ koji je primio podnesak. a pod podneskom se podrazumijeva i žalba, ne može da utvrdi koji je organ nadležan za rad po podnesku (član 65. stav 4.-druga rečenicc1 Zakona o upravnom postupku).

U konkretnom slučaju, pak, u obrazloženju zaključka tuženi ukazuje na stvarnu nadležnost kantonalnih upravnih organa za rješavanje predmetne upravne stvari. a time i žalbe, paje u tom slučaju morao da postupi u skladu sa odredbama člana 65. stav 4.-prva rečenica tj. da žalbu sa spisima predmeta dostavi Kantonalnom ministarstvu unutrašnjih poslova Kantona S. i o tome obavijesti tužiteljicu, a kako nije tako postupio povrijedio je odredbe člana 65. stav 4. kao i člana 24. Zakona o upravnom postupku. (Presude Vrhovnog suda Federacije BiH. broj: U-57/01 od 12.4.2001. g., U-145/01 od 22.3.2001. g. i U-144/01 od 24.5.2001.g.) Članovi 67. stav 2, 135. stav 3. i 145. stav 3. Zakona o upravnom postupku AKO ORGAN KOJI VODI POSTUPAK NIJE ZAKLJUČKOM PREKINUO POSTUPAK DOK NADLEŽNI ORGAN NE RIJEŠI PRETHODNO PITANJE (PITANJE OP KOJEG ZAVISI RJEŠENJE SAME STVARI), NE MOŽE PRIMJENOM ČLANA 145.

STAV 3. ZAKONA O UPRAVNOM POSTUPKU OBUSTAVITI POSTUPAK PO ZAHTJEVU STRANKE ZBOG TOGA ŠTO NIJE U ROKU PODNIJELA DOKAZ DA JE OD NADLEŽNOG ORGANA TRAŽILA POKRETANJE POSTUPKA O TOM PITANJU, NEGO JE DUŽAN U SKLADU S PRAVILIMA POSTUPKA I PREMA MATERIJALNOM PROPISU MERITORNO RIJEŠITI ZAHTJEV STRANKE. Iz obrazloženja: Presudom ovog suda broj U-362/OO od 15.6.2000. godine uvažena je tužba tužitelja K.M. poništeno rješenje tuženog organa i zaključak p:-vostepenog organa kojim je odbačen zahtjev tužitelja za ostvarivanje prava na starosnu penziju kao neuredan na osnovu člana 67. stav 2. Zakona o upravnom postupku sa napomenom prvostepenom organu uprave da se zahtjev tužitelja nije mogao odbaciti samo zbog toga što nije priložio tražene podatke, a što je u skladu sa odredbom člana 135. stav 3.

ZUP-a U ponovnom postupku prvostepeni organ je zaključkom od 6.9.2000. godine obustavio 50 postupak pokrenut po zahtjevu tužitelja za ostvarivanje prava na starosnu penziju na osnovu člana 145. tačka 3. Zakona o upravnom postupku iz razloga što tužitelj nije dostavio traženu dokumentaciju i to dokaz o mjestu boravka od 1992. do 1999. godine, dokaz o odjavi mjesta boravka iz mjesta gdje je boravio u tom periodu i dokaz o eventualnom zasnivanju radnog odnosa iz matične evidencije sa područja nadležnog fonda gdje je boravio, odnosno status koji je uživao u tom periodu Odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv navedenog zaključka prvostepenog organa tuženi organ je osporenim rješenjem žalbu odbio kao neosnovanu i osnažio zaključak kao pravilan i zakonit navodeči da je pravilno u skladu sa članom 145. stav 3.

ZUP-a, postupak obustavljen jer tužitelj u određenom roku nije dostavio prvostepenom organu traženu dokumentaciju bez koje se nije moglo odlučiti o zahtjevu tužitelja za priznanje prava na starosnu penziju. Sud nalazi da navedeni prnvni stav oba organa uprave izražen u njihovim aktima nije pravilan. Odredbom člana 145. stav 3. Zakona o upravnom postupku propisano je da ako stranka ne podnese u određenom roku dokaz da je od nadležnog organa tražila pokretanje postupka o prethodnom pitanju, smatrat će se da je stranka koja je postavila zahtajev odustala od njega, a organ koji vodi upravni postupak obustaviće postupak. Dakle, u ovom članu je određena situacija koja nastaje kada organ prekine postupak, da bi nadležni organ u međuvremenu riješio prethodno pitanje. što u konkretnoj upravnoj stvari nije slučaj, pa se citirana zakonska odredba u konkretnom slučaju nije mogla ni primijeniti, niti su bili ispunjeni zakonski uslovi da se postupak obustavi. 68.

Prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja za priznanje prava na starosnu penziju prvostepeni organ nije postupio po odredbi člana 135. stav 3. ZUP-a prema kojem ako stranka nije u naknadno određenom roku podnijela dokaze. organ zbog toga ne može odbaciti zahtajev kao da nije podnesen (član 65. stav 2.) nego je dužan da nastavi postupak i da u skladu sa pravilima postupka i prema materijalnom propisu, riješi upravnu stvar. Dakle, ukoliko stranka nije u ostavljenom roku podnijela dokaze uz svoj zahtjev, organ je dužan da nastavi postupak i da na kraju donese meritornu odluku. Stoga je u konkretnom slučaju prvostepeni organ bio dužan da nastavi postupak i na bazi podataka iz spisa (fotokopije radne knjižice, izvoda iz matične evidencije, prijave mjesta boravka, lične karte, uvjerenja Republičke SIZ PIO osiguranja Beograd od 18.8.1999. godine i uvjerenja Javnog fonda za PIO Republike Srpske od 7.9.1999. godine), kao i druge dokumentacije koju može sam po službenoj dužnosti pribaviti, donese meritornu odluku o tužiteljevom zahtjevu za priznanje prava na starosnu penziju u skladu sa odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

U konkretnom slučaju rješenje prvostepenog organa o odobrenju za rad R. D. broj: 04/1-351-119/98 od 26.8.1998. godine, kojim je okončan postupak čiju obnovu tužioci traže i rješenje istog organa od 7.5.1999. godine, kojim je odbijen taj njihov zahtjev, a navedeno rješenje o odobrenju za rad ostavljena na snazi, donesenp je primjenom odredaba Zakona o samostalnom privređivanju ("Službeni list SRBiH", broj 26/89 i 29/90), kao materijalnog propisa, koji je, u smislu člana IX.5.(1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, ostao na snazi u Federaciji na dan stupanja na snagu tog Ustava, jer nije s njim u suprotnosti, a nadležne vlasti nisu odlučile drugačije, jer nije donesen federalni zakon (te primjenom odredaba Zakona o upravnom postupku, kao procesnog propisa), pa, s obzirom na odredbe člana 223. stav 4.

Zakona o upravnom postupku, a kako federalnim zakonom (navedenim zakonom SRBiH, koji se primjenjuje kao federalni do donošenja federalnog zakona) nije utvrđena nadležnost drugog organa, to je za rješavanje žalbe protiv prvostepenog rješenja u ovom slučaju bio nadležan federalni organ uprave iz odgovarajuće oblasti, na šta tužioci u žalbi protiv prvostepene presude osnovano ukazuju. U članu 8. Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave ("Službene novine Federacije BiH", br. 8/95, 2/96, 9/96 i 48/99) određena je organizacija i djelokrug rada Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije, te u stavu 1. tog člana propisano da to Ministarstvo, pored ostalih poslova, obavlja i poslove na ostvarivanju nadležnosti Federacije i iz oblasti poduzetništva (preduzetništva), pod kojim se podrazumijeva i samostalno privređivanje (samostalno obavljanje privredne djelatnosti - samostalno preduzetništvo).

Prema tome. u skladu sa odredbama člana 223. Stav 4. Zakona o upravnom postupku i člana 8. stav 1. Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave, za rješavanje o žalbi tužilaca bio je stvarno nadležan navedeni federalni organ uprave, a ne Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo, kao kantonalni organ uprave, koji je rješavao po žalbi i donio osporeno rješenje. Zato prvostepeni sud, cijeneći zakonitost tog rješenja u upravnom sporu, koji je pokrenut tužbom tužilaca, nije mogao to rješenje ocijeniti 69. kao zakonito, jer je doneseno od strane stvarno ne nadležnog organa (član 13. taćka 2. Zakona o upravnim sporovima). Taj organ je bio dužan da pazi na svoju stvarnu (kao i mjesnu) nadležnost po službenoj dužnosti, a nije, čime je povrijedio pravila upravnog postupka iz člana 24. stav 1.

Zakona o upravnom postupku (to predstavlja i razlog za poništaj po pravu nadzora - član 260. stav 1. tačka 1. ZUP-a), paje bio ostvaren razlog za poništaj tog rješenja u upravnom sporu po članu 38. stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima. O tome prvostepeni sud nije vodio računa, iako je morao, bez obzira što tužioci u tužbi nisu istakli prigovor stvarne nenadležnosti tuženog organa, jer se upravni akt poništava kao nezakonit i onda kada se u tužbi posebno ne ističe i taj osnov pobijanja, ali se,) ao u konkretnom slučaju, tvrdi da je osporeni akt nezakonit, što uključuje mogućnost svih osnova pobijanja iz čana 13. Zakona o upravnim sporovima, a sud, inače, nije ni vezan razlozima tužbe (član 36. stav 1.

Zakona o upravnim sporovima).

U toj upravnoj stvari se odlučuje na osnovu odredaba Zakona o stambenim odnosima koji je članom 1. Zakona o preuzimanju ZSO ("Službene novine FBiH", br. 11/98 i 38/98) preuzet kao zakon Federacije Bosne i Hercegovine, te u članu 10. 52 stav 1. alineja 1. i 5, riječi "Skupština općine", i riječi "qpćinski organ uprave nadležan za 5- _mbene poslove (stambeni organ)" u čitavom tekstu zakona zamijenio riječima "Skupština kantona" i riječima "kantonalni oran u rave nadležan za stambene oslove (stambeni organ ", na OJI način Je obzirom na odredbe čl. 10. srav 1. i 28.

ZSO u predmetnoj upravnoj stvari za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana propisana stvarna nadležnost u prvostepenom upravnom postupku kantona Ino ogana uprave nad ne os ove u rave za stambena pitanja). Nadležnost tog organa za postupanje u prvostepenom upravnom postupku po Zakonu o preuzimanju ZSO predviđena je i odredbama člana 7. stav 3. alineja 2. Zakona o ministarstvima Kantona Sarajevo - prečišćen tekst ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 16/99). Općim pravilima o nadležnost i za rješavanje žalbi na prvostepena rješenja koja donose kantonalni organi uprave i kantonalne ustanove, propisanim članom 224. stav 1, 2, 3. i 4. Zakona o upravnom postupku, kao kriterij je uzeta činjenica na osnovu kojih materijalnih propisa je riješena upravna stvari doneseno prvostepeno rješenje, pa je stavom 4. navedenog člana predviđeno da o žalbi protiv prvostepenih rješenja kantonalnih organa uprave i kantonalnih ustanova donesenih na osnovu federalnih zakona i drugih federalnih propisa rješavaju nadležni federalni organi uprave odnosno federalna ustanova iz odgovarajuće upravne oblasti.

Kako je prvostepeno rješenje u predmetnoj upravnoj stvari donio kantonalni organ uprave i to primjenom federalnog zakona, tuženi federalni organ je, obzirom na naprijed iznesene razloge, bio stvarno nadležan da riješi žalbu S.-8.G. izjavljenu protiv rješenja prvostepenog kantonalnog organa. Pogrešan je pravni stav tužioca da nije bio stranka u upravnom sporu koji se vodio po tužbi S.-8.G. kod Kantonalnog suda u S. pod brojem U-345/00. Tužilac je vlasnik stana u ul. Radićeva broj 17. u S., pa je u upravnom postupku vođenom po zahtjevu S.-8.G. za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju tog stana bio stranka u smislu odredaba člana 48. do 50. Zakona o upravnom postupku, a u navedenom upravnom sporu kao zainteresovano lice imao položaj stranke na osnovu člana 17.

Zakona o upravnim sporovima. No i kada bi se radilo o pravilnom stavu tužioca, ta okolnost ne bi imala nikakvog uticaja na zakonitost osporenog rješenja tuženog jer se njome ukazuje na navodnu nezakonitost pravomoćne presude kantonalnog suda. Ni tužbeni navodi da je osporeno rješenje tuženog nezakonito iz razloga što u obrazloženju upućuje prvostepeni upravni organ da utvrđuje nespornu činjenicu da je S.-8.G. podnijela zahtjev za povrat stana u ul. 70. Hamdije Čeme rlića broj 49 u Sarajevu, nisu osnovani. U obrazloženju osporenog rješenja tuženi je ukazao na kontradiktornost njenih izjava po tom pitanju, te daje ostala nepoznata činjenica da li je u zakonskom roku podnijela zahtjev za povrat tog stana ili joj je zbog propuštanja tog roka prestalo stanarsko pravo.

Isto tako je, u slučaju da joj nije prestalo stanarsko pravo, predložio da se provedu i dugi dokazi-uvid u uplatnice o plaćanju vode, na osnovu kojih bi se utvrdilo daje koristila taj stan i istovremeno bila sunosilac stanarskog prava sa svojim suprugom u ul. Radićeva broj 17. u S. Ako je zadovoljavala stambene potrebe u oba stana onda bi se radilo o situaciji iz člana 17. Zakona o stambenim odnosima, a prvostepenim rješenjem od 19.1.2000. godine nije utvrđeno da li je nadležni stambeni organ, na inicijativu bilo kojeg fizičkog ili pravnog lica ili po službenoj dužnosti, pokrenuo postupak i donio rješenje kojim bi utvrdio koji će stan koristiti S.B.G. kao nosilac, odnosno sunosilac stanarskog prava, a iz kojeg će se iseliti obzirom daje udajom došla u stuaciju da koristi dva stana i da je nadležni stambeni organ bio dužan da postupi na prednji način, kada je ona propustila da ispuni svoju bavezu iz citiranog člana. očigledno u očekivanju da izvrši zamjenu dva stana za jedan veći.

Kako bi se na potpuno pouzdan način utvrdile sve pravno relevantne činjenice u ovoj složenoj upravnoj stvari, po ocjeni suda, potrebno je pribaviti upravni spis povodom?ahtjeva S.-8.G. za povrat stana u ul. Hamdije Cemerlića broj 49 i uvidom u spis utvrditi činjenice koje podnio taj zahtjev, ona ili njen unuk, kao i činjenice o zadovoljavanju stambenih potreba samo u jednom stanu ili u oba stana. Obzirom na sve izložene, pravilno je tuženi ocijenio da rješenjem prvostepeno g organa nisu utvrđene sve pravno relevantne činjenice za zakonito rješavanje upravne stvari i to rješenje poništio. U ponovnom postupku tužilac kao stranka može predlagati izvođenje svih dokaza kojim se mogu utvrditi pravno-relevantne činjenice i učestvovati u postupku radi zaštite svojih prava i pravnih interesa.

Radi svega izloženog, primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, tužba tužioca je odbijena kao neosnovana.

Zakon o upravnim sporovima, nijednom svojom odredbom nije propisao uslove o tome kada će se žalba izjavljena protiv odluke najvišeg suda kantona smatrati nedozvoljenom. pa se po ovom pitanju, na osnovu člana 60.

Zakona o upravnim sporovima, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe zakcna kojim je uređen parnični postupak. Prema odredbama člana 340. stav 3. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH", broj: 42/98) žalba je nedozvoljena ako ju je podnijela osoba koja nije ovlaštena za njena podnošenje ili osoba koj se odrekla ili je odustala od žalbe, ili ako osoba koja je podnijela žalbu, nema pravnog interesa za podnošenje žalbe. U konkretnom upravnom sporu, stranka se nije odrekla prava na žalbu niti odustala od već izjavljene žalbe, pa ostaje da se razmotri pitanje, da li prema shodnoj primjeni citiranog propisa ima pravni interes za izjavljivanje - podnošenje žalbe. U parničnom postupku, sud odlučuje o osnovanosti ili neosnovanosti zahtjeva postavljenog u tužbi ili protivtužbi ili potraživanju koje tuženi istakne prigovorom radi pobijanja.

Protiv odluka sudova (presuda ili rješenja) donesenih u tom postupku kojima se usvaja ili odbija zahtjev, strankama je dozvoljeno izjavljivanje redovnih i vanrednih pravnih sredstava u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, ali protiv rješenja suda donesenih po redovnim ili vanrednim pravnim sredstvima kojima se ta 71. pravna sredstva uvažavaju, pobijana odluka ukida i predmet vraća prvostepenom ili drugostepenom sudu na ponovno suđenje po zakonu, ni jednom odredbom pomenutog zakona, nije dato strankama pravo izjavljivanja redovnog ili vanrednog pravnog sredstva u cilju pobijanja takvog rješenja. To je i normalno kada se ima u vidu da je sud dužan da potpuno i istinito utvrdi sve sporne činjenice i donese zakonitu odluku o postavljenom zahtjevu.

Stoga se ne može prihvatiti da stranke imaju procesno-pravni interes da redovnim ili vanrednim pravnim sredstvima pobijaju rješenje suda kojim je u parničnom postupku ukinuta nezakonita odluka sud i predmet vraćen nadležnom sudu na ponovno rješavanje. Iz istih razloga. naprijed iznesenih, o nedostatku procesno-pravnog interesa da se žalbom kao redovnim pravnim sredstvom pobija rješenje kojim se po žalbi ili vanrednom pravnom sredstvu, odluka suda ukida i predmet vraća nadležnom sudu na ponovno suđenje, izvodi se zaključak da strankama nedostaje pravni interes za podnošenje žalbe protiv presude donesene u upravnom sporu. kada se takvom presudom osporeni upravni akt poništava. U konkretnom slučaju stoji i drugi razlog za odbačaj žalbe, pored navedenog u naprijed citiranim odredbama, jer je žalbu protiv prvostepene presude podnio donosilac drugostepenog upravnog akta, koji ne može imati svojstvo stranke u upravnom sporu, budući da nije nosilac prava i obaveza o kojim se odlučuje upravnim aktom, zbog čega prema članu 2. stav 2.

Zakona o upravnim sporovima ne može pokrenuti upravni spor, a shodnom primjenom navedenih odredaba ZPP-a, ne može ni žalbu podnijeti. Zbog toga je ovaj sud, primjenom člana 42. stav 4. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u dispozitivu rješenja, ne l.J'PUŠtajući se u ocjenu osnovanosti ili neosnovanosti žalbenih navoda koji će biti predmet daljnjeg upravnog postupka i upravnog spora.

obavezama ili pravnim interesima gradana, pravnih lica ili drugih stranaka, dolazi se do zaključka da tužbom osporenim aktom nije rješavano o upravnoj stvari, koji akt u suštini nije ništa drugo nego pravilo prodaje predmetnog državnog kapitala, pa nema bitna obilježja upravnog akta iz člana 9. stav 2.

Zakona o upravnim sporovima, zbog čega se kao takav ne može pobijati tužbom iz upravnog spora. Osporena odluka tužene, temelji se na ovlaštenjima koja joj pripadaju po članu 12. alineja 6. Zakona o agenciji za privatizaciju ("Službene novine Federacije BiH" broj: 18/96) prema kojem Upravni odbor Agencije Federacije, donosi metodologiju i druga 72. opća akta iz njene nadležnosti, a po ocjeni suda, u konkretnom slučaju, radi se upravo o aktu kojim se utvrduje metodologija prodaje, donesenom od strane upravnog odbora nadležene pravne osobe kao specijalizirane organizacije Federacije BiH, a ne o aktu nadležnog organa kojim se rješava o izvjesnom pravu ili obavezu pravnog lica u nekoj upravnoj stvari.

Pravni osnov za donošenje takve odluke, sadržan je i u članu 14. Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97 i 8/99), iz kojeg proizilazi ovlaštenje tužene agencije da podzakonskim aktom (odlukom) propisuje pravila prodaje preduzeća, što takode ukazuje da osporena odluka, odnosno zaključak nije upravni akt čija bi se zakonitost mogla pobijati u upravnom sporu. Iz naprijed iznesenih razloga, sud je na osnovu člana 26. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 8/00), nakon što je utvrdio da akt koji se tužbom osporava nije upravni akt, odlučio kao u izreci rješenja ne upuštajući se u osnovanost ili neosnovanost ostalih tužbenih navoda koji se odnose na pravilnost i zakonitost osporenih akata koji nemaju pravni karakter upravnog akta. (Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-1733/00 od 29.11.2000.g. i U-2994/00 od 24.1.2001.g.) Članovi 9. i 26, stav 1. tačka 2.

Zakona o upravnim sporovima Članovi 19. stav 2. i 20. Zakona o Vladi Federacije Bosne i Hercegovine ODLUKA VLADE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE O ODREĐIVANJU METODA PRIVATIZACIJE PREDUZEĆA IMA PRAVNI KARAKTER OPĆEG AKTA KOJIM NIJE ODLUĆENO O NEKOJ UPRAVNOJ STVARI, A NE KARAKTER UPRAVNOG AKTA, RADI ČEGA SE NE MOŽE POBIJATI TUŽBOM U UPRAVNOM SPORU, TE SE TUŽBA STRANKE PROTIV TAKVE ODLUKE MORA ODBACITI. Iz obrazloženja: Odredbama člana 9. stav 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, čiji je pojam definisan u stavu 2. tog člana, te propisano daje upravni akt u smislu tog zakona onaj akt kojim nadležni organ iz člana 4. istog zakona (pod organom u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se organi uprave i upravne ustanove Federacije i kantona - županija, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe za upravu, kao i institucije koje imaju javne ovlasti kada u vršenju javnih ovlasti rješavaju u upravnim stvarima), rješava o izvjesnom pravu ili obavezi grad anina ili pravne osobe u kakvoj upravnoj stvari (iste karakteristike upravnog akta sadrže i odredbe člana 1.

Zakona o upravnom postupku, kojim je regulisano koji su subjekti i u kojim slučajevima, odnosno u odnosu na koje akte dužni postupati po tom zakonu). Iz ovih zakonskih odredaba slijedi da se radi o upravnom aktu samo onda, kada ga, uz ostale uvjete, donese organ kao pojedinačni akt i u upravnoj stvari. Osporena odluka tužene donesena je na osnovu odredaba člana 19. stav 2. Zakona o Vladi Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 1/94 i 8/95), kojim je propisano da se odlukom (koju donosi Vlada Federacije BiH) ureduju pojedina pitanja ili propisuju mjere Vlade, daje saglasnost ili potvrđuju akti drugih organa ili organizacija, te odlučuje o drugim pitanjima u kojim se ne odlučuje uredbom.

Odluke Vlade, kao i uredbe, imaju karakter općeg, a ne pojedinačnog akta i obavezno se objavljuju u Službenim novinama Federacije BiH - član 20. Zakona o Vladi (kako je postupljeno i u konkretnom slučaju objavljivanjem osporene Odluke u "Službenim novinama Federacije BiH". broj 38/00). pa se zato ne mogu smatrati upravnim aktom u smislu člana 9. Zakona o upravnim sporovima (neovisno od toga što se osporena odluka u konkretnom slučaju odnosi samo na tužioca), a protiv općih akata se ne može voditi upravni spor. Osim toga. osporenom odlukom tužene nije odlučena o nekoj upravnoj stvari. pa toj odluci nedostaje i to bitno sadržinsko obilježje upravnog akta. jer je tom odlukom određen metod privatizacije, 73. što nije upravna stvar, nego pravilo prodaje dijela državnog kapitala tužioca, pa i u slučajevima kada Vlada Federacije postupa po odredbama člana 3. stav 2.

Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 8/99, 32/00. 45/00 i 54/00) takav njen akt (odluka) ne predstavlja upravni akt, nego akt o pravilu i metodologiji prodaje državnog kapitala subjekata određenih djelatnosti. S obzirom na iznijete razloge sud je našao da akt koji se tužbom osporava nije upravni akt. pa je tužbu odbacio primjenom člana 26. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima. ne upuštajući se u meritorna rješavanje i ispitivanja da li su ili nisu osnovani tužbeni navodi koji se odnose na zakonitost osporene odluke tužene.

U konkretnom slučaju tužilac tužbom osporava akt broj 03-1-23-2268 od 6.12.1999. godine, koji je donio prvostepeni organ - Služba prostornog uređenja, katastra i imovinsko-pravnih poslova Općine B. protiv kojeg je, neovisno od pogrešne pravne pouke, bila dopuštena žalba drugostepenom organu - nadležnom ministarstvu, koju tužilac, zbog pogrešne pravne pouke, nije izjavio.

Kako iz izloženog proizilazi daje upravni spor pokrenut tužbom protiv prvostepenog rješenja 56 protiv kojeg se mogla izjaviti žalba, pa nije izjavljena (tužilac u tužbi to i ne tvrdi, samo ukazuje da je blagovremeno izjavio žalpu protiv prvostepenog rješenja od 11.3.1999. godine, o kojoj još nije odlučena), postoji osnov za odbacivanje tužbe naveden u odredbama člana 26. stav 1. tačka 4. Zakona o upravnim sporovima, po kojem je sud tužbu i odbacio. Sud je donio ovakvu odluku i bez obzira na činjenicu da je prvostepeni organ u upustvu o pravnom sredstvu na osporenom rješenju dao tužiocu pogrešnu pravnu pouku - da se protiv tog rješenja može tužbom pokrenuti upravni spor, iako se radi o rješenju protiv kojegje žalba dopuštena.

Međutim, zbog ovako pogrešno date pouke o pravnom sredstvu, tužilac ima mogućnost koristiti rok za žalbu propisan odredbama člana 208. stav 6. Zakona o upravnom postupku, prema kojem u situaciji kada je protiv rješenja moguće izjaviti žalbu, a stranka pogrešno upućena da protiv tog rješenja nema mjesta žalbi ili da se protiv njega može pokrenuti upravni spor. rok za žalbu teče od dana dostavljanja rješenja suda kojim je tužba odbačena kao nedopuštena, ako stranka nije već prije podnijela žalbu nadležnom organu. /Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-69/00 od 15.3.2001. g.) 74. Članovi 19. stav 2. i 4, 25. stav 2, 43. stav 3. i 60. Zakona o upravnim sporovima Članovi 95. stav 3. i 98. stav 4.

Zakona o parničnom postupku PRIJEDLOG TUŽIOCA ZA ODLAGANJE IZVRŠENJA TUŽBOM OSPORENOG UPRAVNOG AKTA, AKO UZ NJEGA NIJE PRILOŽEN DOKAZ O TOME DA PRETHODNO NIJE TRAŽIO ODLAGANJE IZVRŠENJA TOG AKTA KOD UPRAVNOG ORGANA NADLEŽNOG ZA PROVOĐENJE IZVRŠENJA, U ZAKONSKOM SMISLU SE SMATRA NEPOTPUNIM ODNOSNO NEUREDNIM, PA GA IZ TOG RAZLOGA NADLEŽNI SUD RJEŠENJEM MORA ODBACITI. Iz obrazloženja: Prema odredbama člana 19. stav 2. i 4. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 8/00) tužilac uz zahtjev za odlaganje izvršenja osporenog upravnog akta mora priložiti dokaz o podnesenoj tužbi, a po svakom takvom zahtjevu nadležni organ odnosno nadležni sud kome je tužba podnesena mora donijeti rješenje najkasnije u roku od tri dana od prijema zahtjeva, s tim što tužilac može pismeno zatražiti od nadležnog suda da odluči o njegovom zahtjevu za odlaganje izvršenja samo pod uslovom ako prethodno nije tražio odlaganje izvršenja rješenja kod organa nadležnog za provođenje izvršenja osporenog upravnog akta.

Iz ovakve zakonske formulacije proizilazi da je o zahtjevu tužioca za odlaganje izvršenja osporenog rješenja postavljenog u toku upravnog spora primarno nadležan da odlučuje upravni organ nadležan za provođenje izvršenja tog akta, a podredno i nadležni sud kome je tužba podnesena pod strogim uslovom da tužilac to pismeno zatraži od suda i da prethodno nije tražio odlaganje kod nadležnog organa, dok i nadležni organ i nadležni sud moraju po zahtjevu donijeti rješenje najkasnije u roku od tri dana od prijema zahtjeva. Tužbu kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja tuženog broj: 07-03-19-39/00 od 25.4.2000. godine tužilac je podnio 8.6.2000. godine a zahtjev za odlaganje izvršenja tog rješenja 6.7.2000. godine, pa je prvostepeni sud bio u zakonskoj obavezi da o istom odluči najkasnije do 10.7.2000. godine (ponedjeljak).

Kako tužilac uz zahtjev za odlaganje izvršenja nije priložio dokaz o tome da takav zahtjev nije prethodno tražio kod nadležnog upravnog organa, prvostepeni sud je pobijanim rješenjem pravilnom primjenom procesnog prava njegov zahtjev odbacio kao nepotpun. Zakonski rok od 3 dana, iz člana 19. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, u kojem nadležni sud mora odlučiti o zahtjevu za odlaganje izvršenja ne omogućava sudu pozivanje tužioca da uredi svoj zahtjev, a pošto tužilac prema stavu 4. istog člana zahtjev za odlaganje izvršenja može postaviti nadležnom sudu samo pod uslovom ako prethodno nije tražio odlaganje izvršenja kod nadležnog upravnog organa, stvara (podrazumijeva) obavezu tužioca da podnese uredan i potpun zahtjev da bi sud po njemu mogao meritorna odlučiti, a ukoliko se ne radi o takvom zahtjevu sud ga mora odbaciti.

Stoga su neosnovani žalbeni navodi punomoćnika žalioca S. N. daje u suprotnosti sa svim zakonskim normama pravni stav prvostepenog suda, daje uz zahtjev za odlaganje izvršenja bio u obavezi da priloži dokaz da nije tražio odlaganje izvršenja kod nadležnog upravnog organa prije podnošenja istog zahtjeva tom sudu. Neosnovani su i žalbeni navodi da pribavljanje takvog dokaza nije bilo potrebno zato što se iz pribavljenog spisa predmeta vidi da takav zahtjev nije tražio ni od prvostepenog niti od drugostepenog organa uprave, jer je prvostepeni sud bio u zakonskoj obavezi da o zahtjevu odluči do 10.7.2000. godine, a upravni spisi su pribavljeni odnosno dostavljeni prvostepenom sudu dana 6.10.2000. godine, te objektivno nije bilo moguće, uvidom u spise predmeta utvrditi činjenicu da li je žalilac zahtjev za odlaganje izvršenja tražio kod nadležnog upravnog organa prije nego je takav zahtjev postavio prvostepenom sudu.

Podnesak žalioca od 6.7.2000. godine u kojem zahtijeva odlaganje izvršenja osporenog upravnog akta u procesno pravnom smislu se smatra neurednim odnosno nepotpunim, a odredbama Zakona o upravnim sporovima nije propisan postupak po takvim podnescima, pa je prvostepeni sud pobijanim rješenjem pravilno shodnom primjenom člana 95. stav 3. i 98. stav 4. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98) u vezi sa članom 60. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev žalioca odbacio, mada je po mišljenju ovog suda na isti način mogao odlučiti i analognom primjenom člana 25. stav 2. Zakona o upravnim sporovima. Zbog iznesenih razloga i razloga navedenih u pobijanom rješenju (član 44.

ZUS), žalba žalioca S.N. je primjenom člana 43. stav 3. Zakona o upravnim sporovima, odbijena kao neosnovana.

pa samo to društvo, kao pravno lice, ima aktivnu stranačku legitimaciju za pokretanje upravnog spora podnošenjem tužbe protiv konačnog rješenja Ureda za nadzor, a ne i dioničari, pa ni onda ako su dioničari i osnivač i.

Sasvim drugačija situacija je kada se radi o izdavanju odobrenja za rad dioničkom društvu za osiguranje, koje izdaje Ured za nadzor na osnovu zahtjeva osnivača ili u njihovo ime lica (jednog ili više) koje oni odrede, pa tada stranačka svojstvo imaju osnivači i ako nisu zadovoljni rješenjem Ureda za nadzor donesenom po njihovom zahtjevu mogu 76. protiv njega pokrenti upravni spor, na šta upućuju odredbečl. 14. i 16. navedenogzakona. U konkretnom slučaju tužbu protiv konačnog rješenja tuženog Ureda za nadzor o oduzimanju odobrenja za rad svih vrsta osiguranja i određivanjem zabrana (tačka 1, 2. i 3. dispozitiva osporenog rješenja) Društvu za osiguranje "Kameklsiguranje" d.d. T., nije podnijelo to društvo, koje je, u skladu sa odredbama člana 62. stav 7.

Zakona o osiguranju imovine i lica, jedino bilo ovlašteno na podnošenje tužbe i time pokretanje upravnog spora, nego tužilac, koji je dioničar i koji je, kako to proizilazi iz registarskog lista, koji je dostavljen uz tužbu, bio i jedan od osnivača navedenog društva (kao i druga fizička lica. koje je on u tužbi takođe označio kao tužioce). koji nema za to aktivnu legitimaciju u smislu odredaba člana 62. stav 7. citiranog zakona. Zato sud nalazi da je tužba podnesena od neovlaštene osobe, pajuje odbacio primjenom člana 26. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima.

Prema odredbama člana 340. stav 3. Zakona o parničnom postupku, smatra se da je žalba izjavljena protiv prvostepene presude nedozvoljena, pored ostalih pobrojanih slučajeva u tom članu, i ako je stranka od ustala od izjavljene žalbe.

Kako prvostepeni sud nije mogao odbaciti žalbu tuženog iz tog razloga, jer je tuženi dostavio izjavu o odustanku od žalbe po dostavljanju spisa neposredno ovom sudu, primjenom člana 42. stav 4. u vezi sa stavom 3. Zakona o upravnim sporovima odlučeno je kao u dispozitivu rješenja. (Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Už-55/98 od 9.3.2001. g. i Už-69/98 od 9.3.2001.g.) 77. Članovi 65. stav 4. i 261. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima ZAHTJEV STRANKE ZA PONIŠTENJE RJEŠENJA KANTONALNOG ORGANA UPRAVE - KANTONALNOG RESORNOG MINISTARSTVA PO PRAVU NADZORA DONESENOG U POSTUPKU PRIVATIZACIJE PREDUZEĆA. FEDERALNI ORGAN UPRAVE NE MOŽE ZAKLJUĆKOM ODBACITI ZBOG NENADLEŽNOST! JER JE ZAKONOM PROPISANO DA PO TAKVOM ZAHTJEVU STRANKE DRUGOSTEPENO RJEŠENJE KANTONALNOG ORGANA UPRAVE MOŽE PONIŠTITI ILI UKINUTI VLADA KANTONA.

Iz obrazloženja: Nije sporno da u ovoj upravnoj stvari tuženi federalni organ nije bio stvarno nadležan da odlučuje po zahtjevu za poništavanje po pravu nadzora konačnog rješenja Kantonalnog ministarstva industrije, energetike i rudarstva od 18.4.2000. godine. ali je donoseći osporeni zaključak postupio suprotno pravilima upravnog postupka kada je takav zahtjev odbacio primjenom člana 65. stav 4. Zakona o upravnom postupku. Tuženi je, naime, postupio u skladu sa članom 65. stav 4. -druga rečenica, kojom je propisano da ako organ koji je dobio podnesak (a pod podneskom se podrazumijeva i navedeni zahtjev) ne može da utvrdi koji je organ nadležan za rad, po podnesku, donijet će bez odlaganja zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti.

Slijedi dakle, da u ovom predmetu tuženi nije mogao da utvrdi koji je organ stvarno nadležan da odlučuje po predmetnom podnesku - zahtjevu. Međutim, članom 261. stav 1. Zakona o upravnom postupku propisano je da rješenje može poništiti ili ukinuti po pravu nadzora drugostepeni organ. Ako nema drugostepenog organa rješenje može poništiti ili ukinuti Vlada 78. Federacije ako se radi o rješenju federalnog organa uprave, odnosno vlada kantona ako se radi o rješenju kantonalnog organa uprave. U konkretnom slučaju radi se o rješenju kantonalnog organa uprave koje je doneseno u drugostepenom postupku po žalbi, pa se protiv takvog rješenja ne može izjavljivati žalba, već samo tužbom pokrenuti upravni spor.

Kako, dakle, u ovom predmetu nema drugostepenog organa, jer se ne radi o prvostepenom rješenju, tuženi je bio dužan u smislu člana 65. stav 4. - prva rečenica, zahtjev tužioca sa spisima predmeta poslati Vladi Unsko-Sanskog Kantona B., kao stvarno nadležnom tijelu za odlučivanje po tom zahtjevu. Stoga se ne može prihvatiti da u predmetnom slučaju tuženi organ nije mogao utvrditi koji je organ nadležan da rješava podneseni zahtjev, kada je ovo pitanje potpuno jasno i precizno regulisano članom 261. citiranog Zakona. Zato je, povodom tužbe, valjalo primjenom člana 38. stav 3. Zakona o upravnim sporovima tužbu uvažiti i osporeni zaključak poništiti, te zahtjev za poništavanje rješenja po pravu nadzora ustupiti nadležnom organu na rješavanje.

U konkretnom slučaju, podnosilac zahtjeva je izričito naveo kako je isti podnio zato što smatra da su njegova prava teže povrijeđena rješenjem Opštine Novi Grad Sarajevo. čiji broj i datum navodi, koje je drugostepeni organ odbijanjem žalbe osnažio a kojim su ekspropisane njegove nekretnine.

Kada se ovakvi navodi dovedu u vezu sa citiranom zakonskom odredbom iz člana 69. Zakona o upravnimn sporovima, dolazi se do zaključka, da nema zakonskih uslova za vođenje postupka po osnovu povrede prava i sloboda konačnim aktom nadležnog organa po tom osnovu jer je, kako proizlazi iz priloženih spisa predmeta upravnih organa, te spisa Vrhovnog suda Bosne I Hercegovine broj: U.1909/91 kao i Vrhovnog suda Federacije BiH broj: U.89/96, U.124/96 i U.2251/00 vidljivo, da je podnosilac zahtjeva. u postupku eksproprijacije, pored prava na žalbu, kojim je ispoštovano ustavno načelo dvostepenosti, koristio i svoje pravo na sudsku zaštitu podnoseći tužbe iz upravnog spora i to kako u postupku eksproprijacije, tako i u postupku deeksproprijacije, a oba ta postupka su pravomoćno okončan.

U svom zahtjevu podnosilac je, pored naprijed iznesenog, naveo i drugi u zakonu propisani osnov, po kojem se može tražiti sudska zaštita građanskih sloboda i prava, ističući kako on svoj zahtjev temelji na odredbama člana 71. -7 4. ZUS-a. S tim u vezi treba istaći da je tim odredbama detaljno regulisana zaštita sloboda i prava građana, u slučaju ako su te slobode ili prava povrijeđeni radnjom službene osobe u organu uprave, odnosno odgovorne osobe u preduzeću (društvu), ustanovi ili drugoj pravnoj osobi, kojom se, protivno zakonu, neposredno 79. sprječava ili ograničava određenom pojedincu vršenje takve slobode ili prava. Tako je u članu 72. stav 2. navedenog zakona propisano da u zahtjevu zbog nezakonite radnje treba navesti radnju, mjesto i vrijeme kada je učinjena, organ. odnosno pravnu osobu kod koje je ta radnja učinjena, podatke o službenoj osobi odnosno odgovornoj osobi koja je to učinila, dokaze o tome. kao i zahtjev da se otkloni zapreka ili ograničenje za vršenje slobode ili prava koje se osporava nezakonitom radnjom.

Cijeneći navode zahtjeva u vezi sa uslovima koje je zakonodavac propisao u citiranoj odredbi, sud je našao da podnosilac zahtjeva pod nezakonitom radnjom podrazumijeva zapravo sve radnje koje su nadležni organi poduzeli u toku vođenja navedenog postupka eksproprijacije. To objašnjava tvrdnjom da zemljište, za koje su upravni organi utvrdili daje u društvenoj svojini, nije uopšte nacionalizovano. a da je njegov bespravno podignuti objekat kasnije saniran, što u suštini predstavlja tvrdnju o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju I pogrešnoj primjeni materijalnog prava, sve u postupku eksproprijacije. Prema tome, podnosilac zahtjeva, tražeći sudsku zaštitu po osnovu odredaba koje je sam naveo, nije ničim dokazao postojanje uslova iz citiranog člana 72. stav 2.

Zakona o upravnim sporovima, niti je uopšte postavio zahtjev da se otkloni zapreka ili ograničenje za vršenje slobode ili prava, budući da zahtjevom traži da sud donese izvršnu ispravu, kako bi na osnovu iste mogao biti obeštećen za svoje eksproprisane nekretnine koje procjenjuje na iznos od 250.000 DEM, a takav zahtjev u ovom postupku i po odredbama koje ga regulišu, ne može se postaviti. Iz svih iznesenih razloga, sud je na osnovu člana 77. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci rješenja.

L Đdredbe navedenog člana zakona, a ni ostale koje se mogu dovesti u vezu s tom odredbom, ne daju osnova za za]sljučak da je zakonodavac _ imao namJeru da pod vojni invaliditet podvede i_ IYuduće pogoršanje bolesti koje nastane poslije pl' 7 og utvrćlivan Ja - invaliditeta i koje nužno dovodi i do stvar_lJQ_g _p_ovećanj? pr9..ce.nt invaliditeta.

Stoga Je tuženi, vršeći reviziju prvostepenog rješenja, kojim se na osnovu nalaza nadležne prvostepene ljekarske komisije tužiteljeva invalidnost cijeni u visini od 100% -11 grupe po tački 27.§! iste oro.; epata v.01 nog l_illlgl1dteta, i;; une Je u_vazeno nastala pu'goršl'l štećen jaorga nizma tužitelja u vidu najtežeg oblika zatajivanja _ funk_g_ij_a oubrega, pravilno odlučio, kada je prvostepeno 'rješenje poništio i na osnovu nalaza i mišljer:, ja eJjeka rske komisije u drugostepenom postupku, uz primjenu naprijed navedene zakonske odredbe člana 26. stav 2. kao i člana 10. Pravilnika 0-utv.rđi vani1LY-Gjflog..il: u.ali.cti _ ("Swzbeni list SFRJ", br. 7/82, 56/82 i 14/84), tužiteljev vajni inv.21.i.ditet utv[.Q_io trajno u procentu od 70%-V grup9-'-_ - Ovo tim prije, što se kod tužitelja radi o endogenom oboljenju iz člana 10. stav 1.

Pravilnika, koja se u pravilu ne mogu uzimati kao osnov za pnznavanJe voJ.! QgJ Wah Rofe"]e"prim e-n-o n srava: z::: Istog__člana, tužitelju priznato do navedenog pmce.n.ta, budući da su prve poJave oboljenja nastale u toku službe u oružanim snagama ARBiH, zbog ceg_§___ može smatrati da su ratne okolnosti ubrzale nepovoljan _ ZVOj..9_g_ oljeQj l Pi!se, premato ocfreabi, i po osnovu takvog oboljenja. izuzet11Q.. može djelimiffiQ.RI.i.ma ti vojni inv&)id.itet, što je l.fKOnR'retno uča u i uci!:! Obzirom da ni ostalim navodima tužbe, koji sadržeuopcenutvrdnjuo tome da je rješenje zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju,_!Jjje dovedeoa..u sumnju zakonitost i pravilnost osporenog akta,, 'sud je na osnovu člana 38. stav 2.

Zakona o upravnim sprovima, tužbu odbio.