Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 2/2001

Međutim, iako je u činjeničnom opisu iz optužnog prijedloga navedeno da je okrivljena prešla na lijevu kolovoznu traku, a kojom se u tom momentu iz suprotnog pravca kretalo motorno vozilo marke" Dacia" i desnim dijelom svog vozila udarila u nailazeće vozilo, te time tako ugrozila javni promet da je dovela u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, prvostepeni sud ne cijeni da li takvo ponašanje okrivljene, koje joj se optužnim aktom stavlja na teret, ukazuje na povredu nekog drugog propisa i da lije eventualno povreda tog drugog saobraćajnog propisa u uzročnoj vezi sa nastupjelom posljedicom.

Naime, prema članu 341. ZKP-a, sud je vezan činjeničnim opisom djela iz optužnog akta, pa, u skladu sa tim, kada su u pitanju krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa, činjeničnim opisom ponašanja okrivljenog koje predstavlja povredu saobraćajnog propisa, a ne i samom oznakom saobraćajnog propisa pod koji je to ponašanje podvedeno u optužnom aktu, te, ukoliko ponašanje okrivljene, opisano u optužnom prijedlogu, ukazuje na povredu nekog drugog saobraćajnog propisa, a ne onog izričito označenog u optužnom aktu, sud takvo ponašanje može podvesti pod drugi propis, koji odgovara opisanom ponašanju, s tim što u obrazloženju presude mora navesti razloge o tome. Kako je prvostepeni sud u obrazloženju presude dao samo razloge o tome zašto nalazi da 5. okrivljena nije povrijedila saobraćani propis iz člana 40.

ZOOBS-a a ne i da li je ona, s obzirom na dati činjenični opis, svojim radnjama - prelaskom na lijevu kolovoznu traku i udarom u vozilo koje se iz suprotnog pravca pravilno kretalo svojom desnom stranom - povrijedila neki drugi saobraćajni propis i da li je povreda tog drugog saobraćajnog propisa u vezi sa nastupjelom posljedicom, to prvostepena presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, pa je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 358. stav 1. tačka 11. ZKP-a. Na navedenu povredu žalba Općinskog tužioca ne ukazuje, ali na nju ovaj sud, u smislu člana 370. stav 1. tačka 1. pazi po službenoj dužnosti, paje, povodom žalbe Općinskog tužioca po službenoj dužnosti, a na osnovu člana 378. stav 1.

ZKP-a prvostepana presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Neosnovano se u žalbi branioca okrivljenog navodi da je takav zaključak prvostepenog suda pogrešan, jer ovaj sud nalazi da prijavljivanje ne znači samo podnošenje krivične prijave, pogotovo što se u konkretnom slučaju radi o saznanju za krivično djelo u vršenju radnje iz domena druge resorne službe, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda da bi i obavještavanjem svog pretpostavljenog, kao i prijavljivanjem, u skladu sa pravilima službe, resornoj službi za suzbijanje i otkrivanje krivičnih djela u okviru istog organa otkrivanja, bila ispunjena obaveza okrivljenog u pogledu prijavljivanja krivičnog djela, za koje je saznao u vršenju svoje dužnosti.

Također, iz podataka u spisu proizilazi da je Općinsko tužilaštvo Banovići dana 12.7.2000. godine odlučilo da neće preduzeti gonjenje okrMjenih H.N. i M.E. za krivično djelo povreda groba ili leša iz člana 357. stav 1. KZ FBiH. Shodno odredbi člana 56. stav 4. ZKP-a, ukoliko nadležni tužiloc nađe da nema temelja da preduzme krivično gonjenje za djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, oštećeni, čak i u slučaju da o tome nije ni obavješten ili da nije poučen o pravu da može on preduzeti krivično gonjenje, može preduzeti krivično

To nije ni moguće, pošto odnosi oštećenog kao tužioca i zajedno kao 10 vlastodavca s jedne strane i punomoćnik a s druge strane nisu regulisani propisima krivčnog postupka, pa se ti odnosi procjenjuju prema odredbama pamičnog postupka.

Međutim, po mišljenju ovog suda, u ovakvim slučajevima, dakle, kada oštećeni kao tužilac nije vlastodavac, obim ovlaštenja postavljenom punomoćniku se i ne može određivati jer svrha i smisao postavljanja oštećenom punomoćnika, prvenstveno iz reda advokata, jeste da se oštećenom olakša vršenje njegove tužilačke funkcije. Zbog toga, kada je oštećeni u ulozi tužilačke stranke, u slučaju odustanka od gonjenja, nužna je izričita njegova pismena ili usmena izjava - lično ili sadržana u posebnoj punomoći izabranom ili postavljenom punomoćniku.

pa je takve njegove radnje nižestepeni sud pravno kvalifikovao kao krivično djelo teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 320. stav 4. u vezi sa članom 316. stav 2.

KZ FBiH. Takav činjenični supstrat djela iz presude prvostepenog suda se razlikuje od onog koji je naveden u izmjenjenoj optužnici u pogledu njenih navoda, da je optuženi u dinamici nastanka ove saobraćajne nezgode bio očigledno nesposoban za bezbjednu vožnju. Pošto u žalbi kantonalni tužilac u Zenici tvrdi, da je nižestepeni sud pogriješio kada je iz činjeničnog opisa djela izmjenjene optužnice ispustio takve okolnosti od kojih ovisi pravna kvalifikacija djela, trebalo je ispitati opravdanost takvih prigovora. Prije davanja ocjene njihove valjanosti, nužno je ukazati da se pravni pojam očigledne nesposobnosti za bezbjednu vožnju odnosi na upravljanje sa vozilom koje bitno odstupa od vožnje koju bi u makrolokaciji saobraćajnog udesa preduzeo vozač prosječnih psihomotoričkih sposobnosti.

Ovo samo po sebi osporava tvrđenje žalbe kantonalnog tužioca u Zenici, da je optuženi bio očigledno nesposoban za bezbjednu vožnju, koja se bitno zasniva na 9. činjenici da je bio pod utjecajem alkohola određene količine. Takvi žalbeni navodi su posljedica principa automatizma u pravnom zaključivanju, jer se baziraju na navedenoj činjenici da je optuženi bio u alkoholisanom stanju, pri čemu se izgubilo iz vida da nesposobnost za vožnju mora biti očigledna, a ta ocjena mora rezultirati iz konkretne saobraćajne situacije. Polazeći od svega napreci izloženog i dovodeći to u vezu sa činjenicama i okolnostima iz izreke pobijane presude, ovaj sud smatra, da u vožnji optuženog kako je prikazana u optužbi nije bilo manifestacija očigledne nesposobnosti za bezbjednu vožnju.

Posljedična tome, nižestepeni sud je pravilno postupio kada je iz činjeničnog opisa djela ispustio navode da je optuženi bio očigledno nesposoban za bezbjednu vožnju, pa se suprotni žalbeni prigovori nisu mogli uvažiti. Ustvari vožnja vozilom optuženog brzinom znatno većom od dozvoljene predstavlja grubo kršenje propisa o brzini kretanja, jer sadrži veću mjeru protivpravnosti od one mjere koju podrazumijeva tzv. uobičajno kršenje saobraćajnog propisa. Pošto ovakva defektna vožnja optuženog i ostale okolnosti iz činjenične osnovice pobijane presude predstavljaju materijalne supstrate zakonskih pojmova krivičnog djela teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 320. stav 2. u vezi sa članom 315. stav 1.

KZ FBiH, to se u žalbi kantonalnog tužioca u Zenici pravilno ističe da se ne radi o nehatnom krivičnom djelu kako je to naveo nižestepeni sud u pobijanoj presudi, ali iz napreci pomenutih razloga nije u pitanju ni krivično djelo na koje ukazuje njegova žalba.

Doprinos iz plaća radnika koji su u radnom odnosu kod pravnog ili fizičkog lica ulazi u sredstva za finansiranje prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja (član 80. stav 1. t.1. Zakona o zdravstvenom osiguranju "Službene novine Federacije BiH", broj 30/97) i po svojoj prirodi predstavlja zakonsku obavezu i ulazi u kategoriju javnih prihoda (neprihvatljiva je žalbena teza da predstavlja naknadu za pružene usluge, sličnu naknadama iz ugovora o prometu roba i usluga).

Pravna priroda ovog doprinosa jasno je vidljiva i iz odredaba člana 83. navedenogZakona o zdravstvenom osiguranju, po kojima se kod utvrđivanja osnovice, načina obračuna i uplate doprinosa, primjenjuju propisi o porezima građana. Pomenuti Zakon o zdravstvenom osiguranju nema izričitih odredaba o prinudnom načinu naplate doprinosa, sem djelimično odredbe člana 88. stav 1., iz koje proizlazi da se naplata prijenosom sredstava sa računa obveznika doprinosa na račun kantonalnog zavoda osiguranja, vrši na zahtjev zavoda, zasnovan na izvršnom platnom nalogu, odnosno izvršnoj sudskoj odluci, no po postupku za prisilnu naplatu doprinosa i poreza građana. Iz ovakve nejasno i protu ečno formulisane odredbe ne može se pouzdano zaključiti da se o postojanju i obimu obaveze uplate ovog doprinosa odlučuje u sudskoj građanskoj parnici.

Ovo tim prije što je odredbama člana 17. Zakona o finansijskoj policiji ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/95) bilo propisano da će inspektor finansijske policije, ukoliko u postupku nadzora utvrdi da nisu plaćene zakonske obaveze izdati rješenje o obračunu i plaćanju tih obaveza (očito u upravnom postupku), na koje se može izjaviti žalba ministru finansija, a odredbama člana 15. t. 4. Zakona o poreznoj upravi FBiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/96) propisano da će ispostave Porezne uprave odlučivati o obavezi plaćanja i provoditi prinudnu naplatu, ne samo poreza, već i doprinosa i drugih javnih prihoda od pravnih i fizičkih osoba. Nakon stupanja na snagu Zakona o zdravstvenom osiguranju, donesen je i stupio na snagu Zakon o doprinosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/98) koji se izričito odnosi i na doprinos iz zdravstvenog osiguranja (član 1. stav 1.) i po odredbama člana 14. ovog zakona, kontrolu obračuna i uplate doprinosa vrše Porezna uprava FBiH i Finansijska policija, svako iz svog djelokruga, što implicite, podrazu - mijeva i pravo ovih institucija da odluče o postojanju i visini obaveze (svakako u upravnom postupku) i da provedu prinudnu naplatu.

Kasnijom dopunom Zakona o doprinosima, izvršenom Odlukom Visokog predstavnika (objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH ", broj 54/00) i izričito je propisano da nadležna Porezna uprava u slučaju neplaćanja doprinosa u roku, donosi (i provodi) rješenje o prinudnoj naplati (član 14-a), a ovaj propis u identičnom sadržaju postoji sada kao član 14-a u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 37/01). U međuvremenu je, i to prije podnošenja tužbe u ovoj parnici, došlo do usklađivanja odredaba Zakona o poreznoj upravi FBiH sa Zakonom o doprinosima, tako što je članom 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poreznoj upravi FBiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/00) izmjenjen čl. 14. stav 2. t. 3 i propisano da kantonalni uredi Porezne uprave pod uzimaju mjere za prisilnu naplatu javnih prihoda od fizičkih i pravnih osoba, a članom 15. mjenjan dosadašnji član 31. i propisano da se izvršenje rješenja donesenih u upravnom postupku provodi po propisima kojima je regulisana prisilna naplata poreza i drugih javnih prihoda.

Ovim izmjenama prestala je ingerencija Finansijske policije u oblasti utvrđivanja obaveze plaćanja doprinosa i prinudne naplate, što je vidljivo i iz odredbe člana 24. kojom je u članu 46. dodat stav 2. da će Porezna uprava preuzeti službenike Finansijske policije koji su do dana stupanja na snagu izmjena (7.9.2000.g.) radili na poslovima nadzora nad javnim prihodima. Iz navedenih propisa, i po mišljenju ovog suda, jasno slijedi da je (bar u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj parnici) nadležan za odlučivanje o postojanju i visini obaveze uplate doprinosa za zdravstveno osiguranje, upravni organ (Porezna uprava) u upravnom postupku, paje prvostepeni sud opravdano, primjenom člana 16. stav 1. i 2.

Zakona o parničnom postupku, tužbu odbacio, i stoga je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i potvdio prvostepeno rješenje, na osnovu člana 362. tačka 2. Zakona o parničnom postupku.

Obzirom da citiranom zakonskom odredbom zasnivanje mjesne nadležnosti suda po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica izvan sjedišta pravne osobe, nije uslovljeno činjenicom da poslovna jedinica ima svojstvo pravnog lica (zakon upravo i polazi od pretpostavke da takvo 13. svojstvo nema), već samo činjenicom da spor proizlazi iz pravnog odnosa te jedinice, obzirom na utvrđene činjenice daje tuženi u vrijeme podnošenja tužbe imao PJ u L. (to proizlazi i iz priloženog popisa PJ tuženog) a da spor proizlazi iz pravnog odnosa poslovne jedinice L. (iz zabilješke o saobraćajnoj nezgodi od 8.12.1998.g. proizilazi da je vozilo koje je skrivilo udes bilo 1998.g. osigurano od autoodgovornosti u poslovnoj jedinici L.), za suđenje u ovoj pravnoj stvari stvarno i mjesno nadležan je Općinski sud u L.

Budući da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužitelja da se poravnanje zaključena između njega i prvotuženog stavi van snage, dakle, predmet spora nije novčani iznos, a nadležnost i sastav suda ovisi o vrijednosti predmeta spora, tužitelj je bio dužan da u tužbi 14.

Članak 1 74. Zakona o parničnom postupku istu naznači. Kako to nije učinio, prvostepeni sud je, postupajući u smislu odredaba člana 98. Zakona o parničnom postupku, rješenjem od 26.5.2000.g. koje je tužitelju uručeno lično 18.6.2000.g., pozvao tužitelja da tužbu ispravi u toliko što će u tužbi precizirati vrijednost predmeta spora, i to u roku od 8 dana, uz upozorenje da će u suprotnom tužba biti odbačena kao neuredna. Kako tužitelj nije postupio po pozivu suda odnosno, nije ni u naknadno određenom roku ispravio tužbu, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je, poprimajući da tužba ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupiti, primjenom odredbe člana 98. stav 5. Zakona o parničnom postupku, tužbu kao neurednu odbacio.

Kada je tuženik u ovoj parnici podnio protutužbu na ročištu kojem je prisustvovao tužitelj, otpočela je i po njoj teći parnica, tako da u 15. ovome predmetu istovremeno teku dvije parnice, koje se radi ekonomičnosti postupka jedinstvena vode i mogu okončati jednom presudom. Kako i o tuženikovoj tražbini teče parnica, on ne može tu istu tražbinu u parnici koju je tužitelj pokrenuo, prebiti (kompenzirati) sa tužiteljevom tražbinom iz te parnice. Ne može dakle, svojom tražbinom ugasiti tužiteljevu i istovremeno svoju ostvariti i u dijelu kojim je tužiteljeva ugašena, jer se ta dva prava međusobno isključuju, pa sve daje tuženik i istakao procesnopravni prigovor kompenzacije, ne bi mogao biti uvažen.

Ovako moraju 16. posebno postupiti stranke, odnosno zastupnici i punomoćnici, u privrednim sporovima (kakav je konkretni) obzirom na odredbe člana 486. ZPP, iz kojih proizilazi da u privrednim sporovima zakazivanje ročišta može i izostati, a predsjednik vijeća je ovlašten da u hitnim slučajevima ročište zakaže i telefonom ili telegramom, odnosno telefaksom.

Navodi 16 predlagatelja da je navedeni ugovor solemniziranjem kod javnog bilježnika stekao snagu ovršne javnobilježničke isprave, koja prema odredbi čl. 21. Ovršnog zakona Hrvatske ima snagu ovršne isprave, kao i pozivanje predlagatelja na odredbu čl. 86. stav 3. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 43/82 i 77/82 -koji je FBiH preuzela kao svoj zakon), da se stranom sudskom odlukom smatra i odluka drugog organa koja je u državi u kojoj je donesena izjednačena sa sudskom odlukom odnosno sudskim poravnanjem, ne čini pobijana rješenje nezakonitim.

Prema odredbi čl. 3. preuzetog Zakona, odredbe tog zakona ne primjenjuju se na imovinske, odnosno, druge materijalno-pravne odnose s međunarodnim elementom ako su ti odnosi regulisani međunarodnim ugovorima. U konkretnom slučaju, odredbom člana 20. Sporazuma između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije BiH i Vlade Republike Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima (Sporazum ima karakter međunarodnog 18. ugovora), regulisano je da države ugovornice, pod uvjetima (čl. 21.) iz ovog spo!azuma na svom teritoriju priznaju i Izvršavaju (samo) sudske odluke u građanskim stvarima, te sudske nagodbe u takvim predmetima donesene i sklopljene pred sudom druge države ugovornice, a ne i odluke drugih organa iz čl. 86. stav 3. navedenog zakona.

Stoga je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada se pozvao na odredbu čl. 20. navedenog Sporazuma i pobijanim rješenjem odbio zahtjev predlagatelja za nostrifikaciju ugovora o leasingu broj LV 673500.

U smislu člana 87. pomenutog zakona, kao jedan od nužnih uvjeta za priznanje strane odluke jeste i da je podnosilac zahtjeva podnio potvrdu nadležnog stranog suda o pravomoćnosti odluke po pravu države u kojoj je donesena.

Pod stranom sudskom odlukom smatra se, kako proizilazi iz člana 86. stav 2. navedenog zakona, i poravnanje zaključena pred sudom (sudsko poravnanje). Opravdano je stoga prvostepeni sud insistirao na potvrdi o pravomoćnosti i za nagodbu pred stranim sudom, čije priznanje u ovom postupku traži predlagateljica, nezavisno od tretmana sudskog poravnanja u postupku pred domaćim sudovima. Ovaj sud je potvrdio pobijana rješenje i stoga jer je našao da je zahtjev za priznanje nagodbe morao biti odbijen čak i da je predlagateljica podnijela potvrdu o pravomoćnosti i izvršnosti. U smislu člana 89. stav 1. pomenutog tzv. Kolizionog zakona, strana sudska odluka (što znači i sudsko poravnanje) neće se priznati ako u odnosnoj stvari postoji isključiva nadležnost suda Bosne i Hercegovine.

Po odredbama člana 56. navedenog zakona, isključiva nadležnost sudova u Bosni i Hercegovini postoji, između ostalog, u sporovima o pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima na nepokretnosti u vlasništvu građana, i ta odredba se primjenjuje i u sporovima o imovinskim odnosima bračnih drugova, u smislu člana 60. u vezi sa članom 59. ovog zakona. U konkretnom slučaju, nagodba čije se priznanje zahtijeva, odnosi se na utvrđenje udjela stranaka na zemljišnom posjedu bliže označenom u nagodbi pod tačkom 3. i o načinu diobe, dakle, nagodbom je odlučena o pravu vlasništva na nekretninama u Bosni i Hercegovini stečenim u braku, kao originarnom načinu sticanja, prema tome odlučeno je o stvari o kojoj je mogao isključivo odlučiti domaći sud.

Ocjenivši privremenu mjeru nezakonitom sa stajališta domaćeg prava, sud prvog stupnja ide i u dalju grešku kada to smatra zaprekom priznanju propisanom u članku 91. Kolizionog zakona, premda ta odredba zabranu veže samo za protivnost Ustavom utvrđenim osnovama društvenog uređenja.

Prvostepeni sud je izdao predloženu privremenu mjeru uz obrazloženje da je rad tužitelja otežan pa čak u cijelosti i onemogućen ponašanjem tuženog koji onemogućava ulazak njegovih radnika te poslovnih partnera u poslovni prostor u kojem tužitelj obavlja registrovanu djelatnost, zbog čega trpi nenadoknadivu štetu.

Iz tužbe međutim, proizilazi daje tužitelj postavio zahtjev za naknadu štete nastale krivicom tuženog zbog neispunjenja obaveza preuzetih Ugovorom o poslovno-tehničkoj saradnji te Ugovora o zakupu poslovnog prostora. Tražio je isplatu iznosa od 3.080.279,45 KM po osnovu naknade štete koja, prema navodima iz obrazloženja tužbe, te uz tužbu priloženog nalaza vještaka pribavljenog radi obezbjeđenja dokaza, predstavlja naknadu vrijednosti opreme preduzeća koja se ne iznosi, 18 vrijednosti ulaganja u tuđa sredstva, vrijednosti ulaganja u kadrove, vrijednosti GOODWILLA preduzeća tužitelja, direktne štete, budućih troškova (isplata određene naknade zaposlenim radnicima zbog prestanka radnog odnosa) te troškova preseljenja preduzeća u drugi poslovni prostor.

Ovako postavljeni tužbeni zahtjev koji se svodi na isplatu novčanog iznosa po osnovu naknade štete i to sadašnje i buduće koja je već obračunata, podrazumijeva da rad neće biti nastavljen pa izdata privremena mjera mora biti takvog karaktera da obezbjedi isplatu utuženog novčanog iznosa, jer se ta mjera donosi u cilju obezbjeđenja budućeg ostvarenja tužbenog zahtjeva kome eventualno prijeti opasnost da se osujeti ili znatno oteža, što je svrha privremene mjere. Stoga nije jasno zašto je sud izdao privremenu mjeru za obezbjeđenje nenovčanog potraživanja, a ne privremenu mjeru takvog karaktera da obezbijedi isplatu utuženog novčanog iznosa. Također, nije jasno kako će se tom privremenom mjerom postići cilj obezbjeđenja.

Prvostepeni sud nije obrazložio sve ove odlučne činjenice pa je rješenje nerazumljivo i ne može se ispitati.

U smislu čl. 3. stav 1. i 2. Zakona o stečaju i likvidaciji, propisano je da se stečajni postupak provodi nad dužnikom koji je trajnije nesposoban za plaćanje ili je prezadužen, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom, a dužnik je nesposoban za plaćanje ako u razdoblju od 30 dana neprekidno ne izmiruje sve svoje dospjele novčane obaveze i bez obzira što je podmirio ili može podmiriti u cjelosti ili djelimično potraživanje nekih povjeritelja. U ovom slučaju dužnik nije prezadužen, ali je trajnije nesposoban za plaćanje, pa kako dužnik na te okolnosti tokom postupka (a ni žalitelji u žalbama) nisu imali prigovora i ovaj sud je mišljenja da su ispunjeni uvjeti da se nad dužnikom otvori stečajni postupak.

U ovom slučaju, nisu postojali uvjeti, propisani odredbom čl. 48. Zakona o stečaju i likvidaciji, da stečajno vijeće donese rješenje kojim se odobrava preuzimanje duga i obustavi stečajni postupak. Na ročištu koje je prethodilo donošenju rješenja o pokretanju prethodnog postupka za utvrđivanje uvjeta za otvaranje stečajnog postupka, a ni na ročištima koje su prethodila donošenju pobijanog rješenja kojim je nad dužnikom otvoren stečajni postupak nije data nikakva izjava o preuzimanju duga. Kako se ni u žalbi o toj okolnosti ne daje više podataka, sem što se navodi da je dužnik u procesu privatizacije "našao stra teškog partnera iz Slovenije" koji je spreman preuzeti sve obaveze dužnika i ovaj sud je mišljenja da je taj žalbeni navod paušalan i da nema uticaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

Rješenje nije na zakonu utemeljeno. Kada registarski sud odbaci prijavu zbog nepostupanja po njegovu zaključku donijetom u postupku ispitivanja formalnih uvjeta za upis u sudski registar (članak 30. navedenog Zakona), zakonitost njegova rješenja u izravnoj je ovisnosti od pravilnosti donijetog zaključka kao njegovoj pravnoj podlozi, pa se u postupku odlučivanja o žalbi protiv rješenja mora

Registarski sud pobijana rješenje, dakle, temelji na odredbi čl. 31. tač. 1. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar jer zahtjev za upis navedenih promjena nije sukladan odredbi čl. 382.

Zakona o privrednim društvima kojim je utvrđena obaveza subjekta upisa da oblik, firmu, osnovni kapital, osnivački akt i statut uskladi sa odredbama navedenog Zakona. Registarski sud se nije izjasnio u čemu bi se sastojalo to usklađivanje sa odredbama Zakona, pošto subjekt upisa nije trebao mijenjati statusne atribute (oblik i firmu), ni povećavati osnovni kapital, jer je imao osnovni kapital u novčanom 20 iznosu u visini određenoj u čl. 314. stav 1. Zakona o privrednim društvima. Imajući u vidu ove okolnosti, odnosno da oblik i firmu kao statusne atribute I osnovni kapital kao ekonomski sadržaj subjekta upisa nije trebalo ni usklađivati sa odredama Zakona o privrednim društvima (neophodno je tehničko usklađivanje teksta statuta) _1_ da se u ovom slučaju radi samo o pnjav1 redovnih promjena koje se upisuju u sudski registar, registarski sud nije, po mišljenju ovoga suda, pravilno postupio k'.daje samo zbog nepostupanja subjekta upisa u smislu čl. 382. navedenogZakona, prijavu subjekta upisa odbacio kao nedopuštenu.

Smisao odredaba Zakona o privrednim društvima je uvođenje više reda u uslovima prelaska na slobodno tržišno poslovanje, veća transparentnost, aktiviranje i dalje trajno funkcionisanje na tržištu svih obliga društva ali ne i prestanak preduzeća koja svoje statusne atribute i osnovni kapital kao svoj ekonomski sadržaj nisu morala usklađivati sa odredbama navedenog Zakona, jer to ne proizilazi ni iz prelaznih i završnih odredaba samog tog Zakona.

Ispitujući pobijana rješenje u granicama razloga žalbi, ovaj sud je na osnovu čl. 59. tač. 2. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar, odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga: Po čl. 7.

Zakona o agenciji za privatizaciju ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/96), Agencija za privatizaciju u okviru svoje nad-ležnosti ima javna ovlaštenja za donošenje pojedinačnih upravnih akata u skladu sa propisima o upravnom postupku protiv kojih se obezbjeđuje pravo na žalbu na način propisan u čl. 8. navedenog zakona. Zalitelji su imali pravo da u skladu sa odredbama navedenog zakona, koji se primjenjuje i kad postupak privatizacije sprovodi Agencija za privatizaciju u kantonu (čl. 21. navedenog zakona), koriste se pravom na žalbu, ako su smatrali da su u tom postupku povrijeđena njihova prava da sudjeluju u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzeću. Eventualne povrede na koje ukazuju žalitelji nije ovlašten da ispituje registarski sud u postupku upisa u sudski registar.

Iz istih razloga i ovaj sud dešavajući o žalbi nije ovlašten da ispituje osnovanost navoda žalbe koji se odnose na postupak privatizacije. Po čl. 38. Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH ", br._ 7 (97, 8/99, 32/00 i 45/00) na osnovu __ izvještaja __ o provedenom postupku privatizacije age!]Čija donosi rješenje o odobravanJu upisa izvršene privatizacije u sudski regist r. Iz, sprava koJe su priložene uz prijavu za upis u. sudski __ registar proizilazi da je Agencija za r.mvat1zacJU, dana 22.11.1999.g. svojim rješenJem odobrila program privatizacije i poče ni ilns. sa stanjem 30.6.1999.g. i da je t, m rješenjem utvrđen osnovni kapital preduzeća. Rješenjem iste agencije od 12.5.2000.g., (koje je postala pravosnažno 26.5.2000.g.), odobrenje upis u sudski registar izvršene privatizacije 51,43% državnog kapitala, na osnovu čega je registarski sud pravilno ocijenio da su ispunjeni materijalni uvjeti u smislu čl. 31.

Zakona o postupku upisa 26. Član 382. Zakona o privrednim društvima pravnih osoba u sudski registar i čl. 383. Zakona o privrednim društvima za usklađivanje statusa tog preduzeća sa gore pomenutim zakonom. Pobijana rješenje, kojim je izvršen upis u sudski registar usklađivanja statusa sa Zakonom o privrednim društvima, donijeto je dana 27.3.2001.g., dakle, nakon pravomoćnosti rješenja Agencije za privatizaciju kojim se odobrava upis u sudski registar izvršene privatizacije. Inače, suprotno žalbenim navodima, Zakonom o privatizaciji, a ni nekim drugim zakonom nije propisano da se ne može izvršiti upis u sudski registar prije nego što rješenje agencije kojim se odobrava upis postane pravosnažno.

Žalba je osnovana. prvostepeni registarski sud je, po službenoj dužnost,, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o pri rednim društvima, donio pobijana rješenje kojim se utvrđuJe prestanak subjekta upisa zbog neusklađivanja podataka sa odredbama toga zakona..

Iz pobijanog rjE: šenja, međutim, nije vidljivo u?emu b1 se sastojalo to usklađivanje podataka, Jer registarski sud nije obrazložio pobijana 27. rješenje. U smislu odredbe čl. 42. stav 4. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar, rješenjem o rabiti obrazložena ako se njime odbija zahtjev. Pobijana rješenje kojim se utvrđuje prestanak subjekta upisa, po mišljenju ovoga suda, po svojim pravnim posljedicama može se upodobiti sa rješenjem kojim se odbija zahtjev. Kako registarski sud pobijana rješenje nije obrazložio, čime je povrijedio navedenu odredbu koja propisuje da se takva rješenja obrazložiti, a iz spisa suda nije moguće utvrditi koje sve podatke bi trebalo uskladiti, ovaj sud je primjenom čl. 59. tač. 3.

Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar, ukinuo pobijana rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovan postupak.

u roku od 15 dana od dana objavljivanja izvoda upisa u odgovarajućem službenom glasilu, kako je bilo propisano u članu 60. preuzetog Zakona o postupku za upis u sudski registar ("Službeni list SFRJ", br. 13/83 i 17/90), koji se primjenjivao u vrijeme donošenja pobijanog rješenja i izvršenog upisa (u bitnom identična i u članu 51. kasnijeg istoimenog zakona "Službeni list Federacije BiH", broj 6/95 i člana 56. sada važećeg Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar "Službene novine Federacije BiH", broj 4/00).

Žalitelj tvrdi da pobijana rješenje nije nikada objavljena u službenom glasilu, a daje za njega on saznao početkom februara 2001. godine (iz zabilješke u spisu se vidi da muje kopija rješenja data 7.2.2001. godine). Prvostepeni registarski sud nije dao bilo kakvo objašnjenje povodom žalbenih navoda, a kako nije žalbu odbacio kao neblagovremenu, može se prihvatiti daje ocijenio da su žalbeni navodi o neobjavljivanju upisa pripajanja u službenom glasilu, osnovani. Ako bi se, međutim, i prihvatilo da je žalba blagovremena, ovaj sud smatra da nije dopuštena. Upisi u sudski registar podataka važnih za pravni promet imaju poseban značaj i stoga pravo na pobijanje upisa (koji, u pravilu, djeluje i prema trećim osobama već od časa upisa u javni registar) žalbom mora se ograničiti samo na osobe koje u momentu upisa imaju već egzistentno pravo ili na zakonu zasnovan interes 28. koji su rješenjem o upisu povrijeđeni.

Iz navoda žalbe proizilazi da je žalitelj stekao pravni interes da pobija rješenje o upisu doneseno još u toku 1993. godine tek zaključenjem ugovora o prodaji dana 1.2.2001. g. kojim je od gospodarskog društva L. d.d. iz Z. R. Hrvatske kupio poslovne prostorije, koje je u času pripajanja S. Zenica posjedovala, tretirajući ih kao svoje, i nakon pripajanja P. Zenica, ovome ih predala u posjed. Dakle, u času donošenja rješenja žalitelj nije imao bilo kakvo pravo niti na zakonu zasnovan interes koji bi donošenjem tog rješenja i ugisom u sudski registar bili povrijeđeni. Žalitelj je tek zaključenjem ugovora o prodaji stekao pravni interes (šire shvaćen) da dokazuje da je prodavatelj vlasnik poslovnog prostora, a ne S.

Z. za koga u žalbi tvrdi da nije nastao, niti se pripojio, na zakonit način, no ta okolnost ne može dovesti do zaključka daje pobijanim rješenjem u času njegovog donošenja i provođenja njegovo pravo ili na zakonu zasnovani interes bilo povrijeđena. U žaliteljevom slučaju može se, uostalom, govoriti samo o eventualnoj povredi pravnog interesa, no i tada bi ovaj morao egzistirati već u vrijeme upisa, no u svakom slučaju ne bi se zbog te povrede moglo tražiti brisanje neosnovanog konačnog upisa po proteku 60 dana od dana izvršenog upisa (ovakav upis registarski sud ne bi mogao brisati ni pokretanjem postupka po službenoj dužnosti nakon proteka dvije godine od dana upisa - članovi 69. i 70. preuzetog Registarskog zakona, te 60. i 61.

Registarskog zakona iz 1995. g., sada u kraćem roku od 30 dana i godinu dana - čl. 48. i 49. važećeg zakona). Zbog navedenog, primjenom člana 59. tačka 1. sada važećeg Registarskog zakona, kome odgovaraju član 63. t. 1. preuzetog i član 54. t. 1. Registarskog zakona iz 1995. g., odbačena je žalba kao nedozvoljena.

Zahtjevi trećih osoba o pokretanju ovog postupka mogu biti samo povod registarskom sudu da provede postupak po službenoj dužnosti, neovisno od toga da li su ti zahtjevi blagovremeni u smislu člana 48. pomenutog zakona, te da li njihovi podnosioci imaju pravni interes za podnošenje takvih zahtjeva, kao i neovisno od razloga kojima pojedini podnosioci zahtjeva obrazlažu podnesene zahtjeve.

Pregledom spisa ovaj sud je ocijenio da je postupak pred prvostepenim sudom vođen neovisno od razloga na kojima se pojedinačni zahtjevi zasnivaju, što znači da je vođen po službenoj dužnosti, a ovaj zaključak ne dovodi u pitanje okolnost daje u uvodu pobijanog rješenja navedeno daje prvostepeni sud rješavao o zahtjevu za brisanje neosnovanog konačnog upisa, ne navodeći ko su podnosioci zahtjeva, jer se ovakva formulacija u uvodu rješenja može pripisati stilskoj pogrešci (u pravilu se postupak 29. brisanja provodi na zahtjev zainteresovane osobe, što stvara određene navike kod sudija prvostepenog registarskog suda). Ovaj sud, obzirom na iznese no, ne smatra da je zbog toga što prvostepeni sud nije utvrđivao blagovremenost i dopuštenost zahtjeva pojedinih osoba, koji su bili samo povod za pokretanje postupka po službenoj dužnosti, te osnovanost takvih zahtjeva, počinio bitne povrede postupka, a takvu povredu ne predstavlja ni okolnost da nije naveo u izreci da briše, kao neosnovan, konačni upis, jer je očigledno, obzirom da se pozvao na rješenje na osnovu koga je upis izvršen, da se radi o takvom upisu.

Po odredbama člana 11. stav 3. pomenutog Zakona o zadrugama, štedno-kreditne zadruge se osnivaju u skladu sa tim zakonom, ali i Federalnim zakonom o bankama, što znači da su i postojeće štedno-kreditne zadruge morale, postupajući po odredbama člana 37. stav 1.

Zakona o zadrugama, uskladiti poslovanje i sa odredbama Federa I nog zakona o bankama u roku od godinu dana od stupanja na snagu Zakona o zadrugama, dakle do 12.12.1998. godine. Na dan stupanja na snagu Zakona o zadrugama, a i na dan podnošenja prijave o upisu usklađivanja dana 31.7.1998.g., bio je na snazi Zakon o bankama ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95, 9/96 i 25/97) koji je u članu 64. dozvoljavao postojanje depozitnih organizacija u obliku štedionica i drugih štedno-kreditnih organizacija, ali je u članu 65. propisivao da novčani osnivački kapital za osnivanje štedionice iznosi 1,000.000 KM, a za druge štedno-kreditne organizacije 500.000 KM. Naprijed je već navedeno, da novčani kapital subjekta upisa do zaključenja ugovora o usklađivanju, nije postajao, a tim ugovorom je uplaćen u iznosu od samo 24 12.312,87 KM, dakle, znatno ispod zakonom propisanog minimuma, pa nisu bili ispunjeni uvjeti za upis uklađivanja subjekta upisa.

Ovo tim prije što je na dan donošenja rješenja o upisu usklađivanja već bio na snazi novi Zakon o bankama ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98), koji nije predviđao daljnje postojanje depozitnih finansijskih organizacija mimo banaka, pa su se ove, prema odredbama člana 68. novog zakona, morale ugasiti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona, jer. nisu mogle uskladiti svoje poslovanje sa odredbama novog zakona. Subjekt upisa je registrovan pod šifrom 65.22 65.220. Ostalo kreditno posredovanje, a ova šifra, kako proizlazi iz Standardne klasifikacije djelatnosti u FBiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 28/98) podrazumjeva štedno-kreditnu djelatnost, koja se obavlja po posebnom zakonu.

Subjekt upisa po odredbama članova 9., te 46. do 48. Statuta, bavi se prikupljanjem štednih uloga članova zadruge, a ova sredstva predstavljaju osnovni novčani potencijal za davanje kredita članovima, pa se nesumnjivo bavi štedno-kreditnom djelatnošću, kao osnovnom, zbog koje zadruga i postoji, tako da se zadruga mora smatrati depozitnom finansijskom organizacijom (štedni ulozi pa i oni u okviru obavezne štednje uređene članom 44. Statuta subjekta upisa iz 1998.g., su bankarski novčani depoziti, u smislu odredaba Glave XXl-čl.1035. do 1046. u vezi sa članom 1088. Zakona o obligacionim odnosima). Djelatnost subjekta upisa je registrovana i pod šifrom 70.20.70.200 Iznajmljivanje vlastitih nekretnina, ali se ovakva djelatnost može za subjekt upisa smatrati samo dopunskom, obzirom na razloge osnivanja i daljnje egzistencije subjekta upisa kao zadruge i ne može opravdati nastavak postojanja subjekta upisa samo radi obavljanja ove djelatnosti, jer se ne može podvesti pod definiciju zadruge datu u članu 2. 11.aprijed spomenutog Zakona o zadrugama.

Žalitelj neopravdano ističe da bi se on mogao smatrati nedepozitnom finansijskom organizacijom, jer se njegova djelatnost ne može podvesti pod poslove takvih organizacija propisane odredbama Zakona o nedepozitnim finansijskim organizacijama ("Službeni list RBiH", broj 10/94. i 13/94), kao ni svrstati u 30. okvir djelatnosti uređene Zakonom o mikrokreditnim organizacijama ("Službene novine Federacije BiH ", broj 24/00), čije se osnivanje i ne upisuje u sudski registar (čl.4.). Pozivanje u žalbi na mišljenja Federalnog ministarstva finansija i Agencije za bankarstvo nema utjecaja jer registarski sud samostalno utvrđuje i ocjenjuje uvjete za registraciju, odnosno brisanje konačnog upisa. Zbog navedenog, primjenom člana 54. tačka 2.

Zakona o postupku za upis u sudski registar (član 59. tačka 2. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar) odbijena je žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje.

Na osnovu ove izjave koja se može smatrati ponudom za zaključenje ugovora o ustupanju i prijenosu osnivačkog uloga i promjeni osnivača i osoba ovlaštenih za zastupanje i predstavljanje, osnivači subjekta upisa (i bez navođenja imena ranijeg osnivača i direktora - ponuditelja) sastavljanjem i potpisivanjem pismena (ugovora) u B. dana 15. januara 2001. godine, stvarno i pravno su prihvatili ponudu.

Kako je za prihvat ponude ponuditelj saznao 16. februara 2001. godine, odnosno 26. februara 2001. godine (a što proizilazi iz njegovog i pismena njegovog punomoćnika), to je po ocjeni ovoga suda upis u sudski registar određenih promjena izvršen na osnovu pravno valjanog ugovora o ustupanju i prijenosu osnivačkog uloga i dokaza o promjeni osnivača i osoba ovlaštenih za zastupanje i predstavljanje subjekta upisa - čl. 37. i 38. Uredbe o upisu u sudski registar pravnih osoba koje obavljaju privrednu djelatnost. Prema odredbi čl. 72. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, za zaključenje dvostranog ugovora dovoljno je da svaka strana potpiše primjerak isprave namijenjen drugoj strani, što je u konkretnom slučaju i učinjeno, pa je irelevantna bilo u prihvatu ponude (ugovoru) navoditi i ime ponuditelja i potpisivati se u njegovo ime.

Prema odredbama čl. 26. i 31. navedenog Zakona, ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora i onoga časa kada je ponuditelj primio izjavu ponuđenoga da prihvata ponudu. U ovom slučaju, prihvat ponude je izvršenu B. dana 15. 1. 2001. godine (neovisno od datuma ovjere potpisa kod javnog bilježnika u Puli i Općinskog suda u Puli), pa ponuditelj nije mogao, svojom izjavom od 18. januara 2001. godine sastavljenom u Puli i potpisanom pred javnim bilježnikom u Puli dana 19. januara 2001. godine, opozvati svoju ponudu, jer se ponuda može opozvati samo ako je ponuđeni primio opoziv prije primitka ponude ili istovremeno sa njom - čl. 36. istog Zakona. Tim prije, što je ponuda učinjena odsutnoj osobi i što u njoj nije određen rok za prihvatanje, a po ocjeni 32.

Član 355. Zakona o privrednim društvima ovoga suda prihvat ponude učinjen je u razumnom roku i prije opoziva ponude, odnosno u vrijeme koje je vezivalo ponuditelja za ponudu - čl. 37. stav 4. istog Zakona. Kako ponuđeni nije primio opoziv ponude (od 19. januara 2001. godine) prije prijema ponude ili istovremeno sa ponudom irelevantna je okolnost kada je takav opoziv ponude dostavljen registarskom sudu. D.K. kao raniji suosnivač i direktor subjekta upisa ponudom i njenim prihvatom prenio je vlastiti udio u subjektu upisa L.M. kao novom osnivaču i direktoru subjekta upisa i odustao od funkcije direktora, pa je ponuđeni mogao prihvatom ponude na način kako je to učinjeno istovremeno sa zaključenjem ugovora prenijeti udio rasporediti na sve osnivače subjekta upisa, te tako razriješiti između osnivača sve odnose koji su proistekli iz dotadašnjeg poslovanja, čime ponuđeni nije samovlasno postupao, kako se to želi ukazati žalbenim navodima.

Tim više, što udio na koji se odnosi ugovorena obaveza nije vezan dodatom imovinskom ili osobnom činidbom u korist subjekta upisa, pa za pravno valjan prijenos takvog udjela nije bila ni potrebna izričita pismena saglasnost subjekta upisa (vinkulacija), a niti ovjera potpisa u skladu sa zakonom koja se zahtjeva kod ugovora o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću - čl. 311. stav 1. i 328. stav 2. i 3. Zakona o privrednim društvima. Dovoljno je da je ugovor zaključen u pismenom obliku, bez obzira na to da li se prijenos udjela vrši uz naknadu ili bez nje, pa razlozi zbog kojih se pokušala opozvati ponuda nemaju uticaja na pravnu valjanost zaključenog ugovora o ustupanju i prijenosu osnivačkog uloga i promjeni osoba ovlaštenih za zastupanje i predstavljanje subjekta upisa.

Po odredbama člana 355. Zakona o privrednim društvima, u društvu sa ograničenom odgovornosti osnovni kapital povećava se na osnovu odluke skupštine društva odnosno odlukom osnivača, kad je društvo osnovala jedna osoba, uplatom ili unošenjem novih uloga.

Novim ulogom u smislu navedene odredbe zakona, ne smatraju se stvari, odnosno roba sa kojom je osnivač započeo obavljanje djelatnosti, jer ove već čine imovinu preduzeća, i kada su bile date kao pozaJmIca privrednom društvu. Oprost duga koji se sastoji u obavezi vraćanja pozajmljenih stvari ne može se smatrati novim ulogom u smislu navedenog zakonskog propisa, jer ne predstavlja efektivno povećanje osnovnog kapitala. Iz navedenih razloga prvostepeni sud je 33, pravilno postupio kadaje podnosiocu prijave zaključkom od 20.2.2001. godine naložio da u smislu člana 36. stav 1. tačka 2. Uredbe o upisu u sudski registar pravnih osoba koje obavljaju privrednu djelatnost, priloži isprave navedene u zaključku, a po bezuspješnom proteku određenog roka prijavu odbacio.

Utvrdivši da podnositelj prijave nije postupio po tome zaključku, a ostavljeni rok je istekao, sud je donio rješenje kojim je prijavu odbacio po čl. 32. stav 3. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar.

Kad registarski sud rješenjem odbaci prijavu zbog nepostupanja po njegovom zaključku donijetom u fazi ispitivanja formalnih uvjeta za upis u sudski registar, zakonitost njegovog rješenja u izravnoj je ovisnosti od pravilnosti donijetog zaključka kao njegovoj pravnoj podlozi, pa se u postupku odlučivanja po žalbi protiv rješenja mora prethodno ispitati pravilnost samog zaključka. Odbačenom prijavom podnositelj zahtjeva upis dopune djelatnosti i usklađivanje sa Federalnim zakonom o zadrugama. Dopunu djelatnosti zahtjeva pod šifrom 52 486 -Trgovina na malo gorivima i šifrom 7 4 300 -Tehničko ispitivanje i analiza. Budući daje prijava podnijeta u vrijeme (od 16.6. do 16.12.2000. g.) kada je subjekt upisa bio dužan uskladiti svoje poslovanje sa Zakonom o zemljoradničkom zadrugarstvu, pravilno je stajalište registarskog suda da subjekt upisa treba upisati djelatnosti u skladu sa odredbama Kantonalnog zakona o zemljoradničkom zadrugarstvu.

Odredbama čl. 6. i 7. Zakona o standardnoj klasifikaciji djelatnosti u FBiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95) propisano je da se prema standardnoj klasifikaciji vrši razvrstavanje poslovnih i drugih subjekata, među koje spadaju i zemljoradničke i druge zadruge, a Odlukom o standardnoj klasifikaciji djelatnosti u FBiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 28/98), standardna klasifikacija djelatnosti sadrži standardne nazive i šifre djelatnosti koje obuhvataju područja, pod područja, odjeljke, razrede i pod razrede djelatnosti. Prema odredbi čl. 7. Zakona o zemljoradničkom zadrugarstvu, zadruge mogu biti opće i specijalizovane i one obavljaju dvije ili više poljoprivrednih djelatnosti (opće) ili jednu poljoprivrednu djelatnost (specijalizovane).

Obzirom da podnositelj prijave u svojoj prijavi zahtijeva dopunu djelatnosti koja je izvan standardne klasifikacije poljoprivi:, ednih djelatnosti (A Poljoprivreda, Lov i Šumarstvo, 01 Poljoprivreda i gdgovarajuće uslužne djelatnosti i 02 Šumarstvo i šumarske usluge), to je sud pravilno postupio kada mu je zaključkom naložio da upiše djelatnosti u skladu sa Zakonom o zemljoradničkom zadrugarstvu, a ne sa Zakonom o zadrugama. Kako podnositelj prijave po tom zaključku nije postupio, a u žalbi neosnovano navodi da po zaključku nije bio dužan ni postupiti i da sud restriktivna tumači Zakon o zemljoradničkom zadrugarstvu, valjalo je žalbu odbiti i pobijana rješenje potvrditi (čl. 59. tač. 2. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar).

Na banke su se u to vrijeme primjenjivale i odredbe Zakona o preduzećima ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/95) koje se odnose na dionička društva (čl. 7.), a po odredbama člana 17. ovog zakona, u ugovor o osnivanju dioničkog društva unosi se i novčani iznos uloga u stvarima i način procjene tog dijela uloga.

Iz ovih zakonskih odredbi jasno slijedi da stvari koje unose osnivači treba da postanu sredstva osnovanih pravnih subjekata (dioničkih društava), tako što ovi subjekti na njima stiču pravo vlasništva (za svoje obaveze u toku poslovanja odgovaraju svim svojim sredstvima), a za uzvrat osnivači stiču dio osnovnog kapitala, izražen u dionicama. Po odredbama člana 21. pomenutog Zakona o preduzećima, ulozi u stvarima i pravima unose se u cjelosti prije upisa dioničkog društva u sudski registar. Iz ove odredbe slijedi da je temelj za unos stvari osnivački ugovor koji se zaključuje prije nastanka osnovanog dioničkog društva kao pravne osobe, dakle, da se radi o specifičnom ugovoru u korist trećeg, iz koga za osnovano društvo nastaje pravo da na sebe zahtijeva prijenos prava vlasništva (raspolaganja) na unesenoj stvari (član 149. stav 1.

Zakona o obligacionim odnosima), što proizilazi i iz odredbe člana 21. stav 2. Zakona o preduzećima, po kojoj se prijenos prava na stvarima na dioničko društvo upisuje u odgovarajuću javnu knjigu.

U konkretnom slučaju ne radi o povremenim unaprijed utvrđenim novčanim davanjima već o sukcesivnim periodičnim obračun ima cijene za utrošak vode koja se kontinuirano isporučuje, pa potraživanje nije povremeno i ne zastarjeva u roku od 3. godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, shodno članu 372. ZOO, a ni po članu 28 37 4. istog zakona po kome se računa zastarjelost međusobnih potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga, jer se ne radi o društvenoj, odnosno, državnoj imovini, pa je o zastarjelosti trebalo odlučiti primjenom općeg zastarnog roka od 5. g., shodno odredbama člana 371. istog zakona.

Kako se u konkretnom slučaju ne radi o povremenom potraživanju, pogrešno je prvostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je, primjenom odredbe člana 279. stav 3. 200 zatezne kamate dosudio od 8.4.1997.g., kao dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Na potraživanje naknade za isporučenu vodu koja se obračunava mjesečno zatezna kamata teče od dana dospjelosti potraživanja po svakoj od faktura, kako to osnovano tužitelj ističe u žalbi, osporavajući presudu u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu kamata od

Ovakvo pravno stajalište je pogrešno i proturječi odredbi članka 20. Uredbe sa zakonskom snagom o dopunama Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o redovnim sudovima za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja ("Službeni list RBiH". br. 21/92), koja je kasnije postala zakon, a prema kojoj je tužitelj mogao podnijeti tužbu najbližem stvarno nadležnome sudu i tako spriječiti nastupanje zastarjelosti.

On je to zapravo mogao učiniti i u nedostatku navedene 37. Član 563. Zakona o obligacionim odnosima Član 213. i 216. Zakona o izvršnom postupku odredbe, pogotovo što se ne radi o sporu sa isključivom mjesnom nadležnošću pa bi sud kojemu bi tužba bila podnijeta, mogao se proglasiti mjesno nenadležnim samo po prigovoru tuženika, što svakako ne bi imalo nikakve štetne posljedice za tužitelja. Ratno stanje nije dakle, predstavljalo nesavladivu prepreku sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze, pa njegovo vrijeme trajanja ne sprječava tijek zastarjevanja. Stoga je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, ne prihvatajući tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine, usvojio tužbeni zahtjev, paje temeljem članka 355. točka 4.

Zakona o parničnom postupku, tuženikova žalba, koja ponavlja taj prigovor, uvažena i odi učeno kao u izreci, budući da se zastarom gubi pravo zahtijevati ispunjenje obveze po članku 360. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

Među strankama alternativna novčana obaveza nije ugovorena, pa se može dosuditi samo anticipiranjem (prihvatanjem unaprijed) primjene odredaba članova 213. i 216.

Zakona o izvršnom postupku. Ovo znači da tužena može da bira unutar paricionog roka da li će predati stvari (u cjelini ili djelimično) ili isplatiti dosuđene iznose alternativne novčane obaveze za koje iznose tužitelj može kupiti stvari iste vrste, količine i asortimana koje odgovaraju nepredatim stvarima, a po bezuspješnom proteku paricionog roka, tužitelj može zahtijevati prinudno izvršenje na način određen u članu 24. Zakona o izvršnom postupku. 38. Neosnovano je prvostepeni sud obavezao tuženu da isplati alternativnu novčanu obavezu u ukupnom novčanom iznosu, jer se, u mjeri u kojoj je uopšte mogla biti dosuđena, mora vezati za pojedine stavke (iznosi određeni pojedinačnim cijenama stvari) koje se odnose na predaju stvari, a kako se ne radi o samostalnoj novčanoj obavezi, tužena nije mogla biti obvezana na isplatu zateznih kamata na novčane iznose alternativne obligacije, koji eventualno tek mogu nastati kao naplativa potraživanje.

Federalno ministarstvo finansija nije pravna osoba (čl. 2. Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave) niti je nekim posebnim propisom proširena njegova stranačka sposobnost, a kako ono nije ni utuženo i rasprava o tome da li je ono pravni slijednik Ministarstva finansija RBiH ili neko drugo ministarstvo, mogla je izostati kao suvišna i nepotrebna za presuđenje. U smislu čl. 69. Zakona o parničnom postupku, stranka u parnici u pravilu može biti samo fizička ili pravna osoba, ako posebnim propisom nije proširena stranačka sposobnost ili ako parnični sud nije iznimno priznao stranačku sposobnost nekom obliku udruženja koji inače 30 nije pravna osoba. Nastojanje tužene da Federalno ministarstvo finansija, dakle, isključi iz pravnog odnosa prema predmetu konkretnog spora ne znači i daje osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene.

RBiH je prestala postojati kao pravni subjekt (pravna osoba), a implementacijom Ustava BiH prestale su i njene institucije postojati. Na Federaciju BiH prenesene su određene obaveze RBiH, paje prvostepeni sud pravilno ocijenio istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene. U cilju implementacije Ustava Federacije BiH, zaključen je Sporazum o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine, u Dejtonu, dana 9.11.1995. godine, koji je prihvaćen Odlukom Ustavotvorne skupštine Federacije BiH, na sjednici održanoj 11.12.1995. godine.

Pomenuti savezni zakon je propisivao obračun zatezne kamate svakog mjeseca konformnom metodom, a po stopi koja odgovara stopi Narodne banke (najprije SFRJ, a kasnije BiH) uvećanoj za 20%. Po pravilima matematske nauke, konformni način obračuna kamate - interesa, nije podrazumijevao pripisivanje obračunate kamate glavnici potraživanja, već se primjenjivao samo kod perioda docnje kraće od godinu dana, radi pravilnog obračuna kamate određene godišnjom stopom, s tim da tako obračunata kamata ako docnja traje godinu dana i više, ne može preći iznos kamate koji bi se dobio obračunom za cijelu godinu po pravilima običnog interesnog računa od što.

Kako se, međutim, raniji savezni zakon primjenjivao u periodu izrazito visoke inflacije i stalnog izrazitog obezvrijeđivanja domaće valute, u sudskoj praksi je bilo jedinstvena prihvaćena da se svakomjesečno obračunata kamata, kada se radi o potraživanjima u domaćoj valuti, pripisuje glavnici i daljni obračun vrši na tako uvećanu glavnicu i kroz takav način obračuna vršena je i revalorizacija glavnice, jer se smatralo da bez takvog načina obračuna, odvojeno izračunata zatezna kamata na neuvećanu glavnicu ne postiže zakonsku svrhu. Prihvaćen je i stav da dok traje ovakav način obračuna, dolazi do suspenzije odredaba čl. 279. stav 1. Zakona o obi igacionim odnosima. Nakon donošenja Zakona o promjeni vrijednosti dinara ("Službeni list RBiH", broj 16/94 i 33/94) čija je primjena otpočela 15.7.1994.g. nakon izvršene denominalizac ije BiH dinara, novi BH dinar je postao stabilna valuta, što najbolje pokazuje okolnost da se zvanični kurs 100 BH dinara 1 DEM, nije nikada mjenjao, a u tim uvjetima prestala je potreba da se zatezna kamata, makar je nastavljen način obračuna svakog mjeseca primjenom konformne metode do 1.10.1996.g., pripisuje glavnici potraživanja, i tako ova revalorizira, čime je prestala i suspenzija odredaba čl. 279. stav 1.

Zakona o obligacionim odnosima. Ovo praktično znači da se glavnica ranije dospjelog potraživanja u domaćoj valuti, stalno uvećavana pripisivanjem obračunate zatezne kamate, definitivno formira 15. 7.1994.g. i od tada zatezna kamata, bez obzira na koji se na?in obračunava, ne pripisuje glavnici.

Tuženi i u žalbi prigovara da se nije moglo poći od ove (inače logične) pretpostavke, no ako bi se ovo i prihvatilo, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je zahtjev za isplatu po garanciji bio dovoljno dokumentovan.

Radi se o samostalnoj bankarskoj garanciji, na koju se primjenjuje domaće pravo, pa se o uvjetima za isplatu sudi samo prema formalno urednim ispravama, uobičajenim u međunarodnom trgovinskom prometu kada se radi o isporuci robe koja podrazumijeva prijevoz. U nedostatku drugačijih izričitih ugovornih odredaba, na koje bi garancija upućivala, po odredbama člana 31. tačka a) Bečke konvencije o međunarodnoj prodaji robe, ako 32 prodavac nije dužan isporučiti robu u nekom drugom određenom mjestu, njegova se obaveza isporuke sastoji u predaji robe prvom prijevozniku radi dostave kupcu, ukoliko se prema ugovoru o prodaji roba treba da preveze (u suštini istovjetno pravilo sadrži i odredba člana 472.

Zakona o obligacionim odnosima). Tužitelj je uz zahtjev za isplatu priložio međunarodne tovarne listove iz kojih proizlazi da je dana 9.9. i 15.9.1998.g. kahva predata na prijevoz autoprijevozniku u luci K., a adresovana na kupca, tako da su ove isprave bile dovoljne, obzirom na navedene propise, i bez prilaganja dopunskih dokaza da je kupac odabrao prijevoznika i daje izvršio kvantitativni i kvalitativni prijem robe. Ovo tim prije ako se prihvati (od tuženog u ovoj parnici, inače, neosporavana) tvrdnja tužitelja da je između tužitelja i kupca bila ugovorena transportna klauzula FOT port of Koper, sa naznakom Truck (kamion) No-registarski broj i ime vozača kamiona, inače sadržana u računima tužitelja.

Smisao ove klauzule treba cijeniti prema značaju datom ovakvoj transportnoj klauzuli u lncoterms iz 1953.g., iako ova pravila nisu bila sastavni dio ugovora o prodaji, jer se samo u tim pravilima objašnjava šta taj izraz znači, a objašnjenje je prvostepenom sudu dao sudski vještak.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava (član 29,30. i 33. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koji je lex specialis -"Službene novine Federacije BiH", br. 27/97), udovoljava tužbenom zahtjevu i nalaže ovjeru potpisa, nakon pravilnog rezonovanja, da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo zaključen dana 22.10.1999. godine, kada su ga potpisale ugovorne strane, tj. nosilac stanarskog prava i zakonski zastupnik tuženog.

Takav ugovor nije prestao postojati nakon smrti kupca (čl. 359. ZOO), a prava kupca iz ugovora naslijedile su tužiteljice kao lica iz prvog nasljednog reda, tako da dosljedno tome, imaju pravo da zahtijevaju da prodavac ovjeri kod suda potpis svog zakonskog zastupnika, te trpi da i tužiteljice ovjere svoje potpise, a ovo sve radi ispunjenja ugovora upisom prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Drugostepeni sud odbija tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da sporni ugovor o kupoprodaji stana nije pravno valjan, jer mu nedostaje ovjera potpisa ugovarača u nadležnom sudu, tj. da nije u skladu sa odredbom člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Ovakav stav nije osnovan. Iz naprijed navedenih odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo jasno slijedi da se ugovori o prodaji zaključeni na temelju odredaba ovog zakona, u pogledu forme kao uvjeta punovažnosti, jasno razlikuju od kla§ičnih ugovora o prometu nepokretnosti.

Cim je, naime, ovaj ugovor sklopljen, dakle, samo potpisan od strane ugovornih strana, kupcu prestaje svojstvo nosioca stanarskog prava (član 33,), dakle, već u tom času ugovor proizvodi pravne efekte, što ne bi mogao biti slučaj da nije već toga časa punovažno nastao. Potpisani ugovor se dostavlja nadležnom pravobraniocu na potvrdu, i ako pravobranilac nađe da cijena stana nije utvrđena saglasno zakonu, a stranke ne prihvate da ugovor dopune, pravobranilac je ovlašten da tužbom koju mora podnijeti u određenom roku zatraži poništenje ugovora (član 29.), a ovakvo postupanje pravobranioca ne bi bilo potrebno da ugovor nije već punovažan (ne bi se moglo zahtijevati poništenje nepostojećeg - ništavog ugovora).

Konačno, iz odredaba člana 30. navedenog zakona, slijedi da su ugovorne stranke dužne ovjeriti potpise, dakle, ovjera potpisa nije uvjet punovažnosti ugovora i samog njegovog nastanka, već predstavlja samo način ispunjenja obaveza iz ugovora, da bi se, saglasno pravnim pravilima zemljišnoknjižno prava, mogla izvršiti uknjižba prava vlasništva kupca, odnosno njegovih nasljednika.

izvršenih u vremenu između 19.7.1948. godine do dana ovog sporazuma, nižestepeni sudovi rezonuju, da su ranije vlasnice spornog stana prije nacionalizacije (1962. god.), sada državljani SAD, svojom voljom otuđili ovu svoju imovinu uz naknadu u korist tužene, da su u cijelosti namirene i obeštećene, te da za ovu imovinu ne bi mogle bilo što potraživati.

Zato udovoljavaju tužbenom zahtjevu i obvezuju tuženu na zaključenje ugovora o prodaji stana nosiocu stanarskog prava. Ovakav stav nižestepenih sudova nije pravilan i revizija na to osnovano ukazuje. Naime, nižestepeni sudovi smatraju, da sporni stan ne može biti predmet restitucije, jer bivši vlasnici spornog stana prije nacionalizacije, nemaju pravo na restituciju, pošto su ga de fakto otuđili tuženoj i potpunu naknadu primili. Zbog takvog pravnog stava isključuju primjenu člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima 34 postoji stanasko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00 i 32/01), kojim je propisano, da će se prodaja stanova koji su predmet restitucije urediti posebnim propisima o restituciji.

Stav nižestepenih sudova, daje u ovome slučaju prestalo pravo na restituciju bivšim vlasnicima prije nacionalizacije, po mišljenju ovog suda, nije zasnovan na dokazima, koji bi direktno ukazivali na konkretno obeštećenje bivših vlasnica. Ova dilema nije otklonjena postojanjem sporazuma između vlada SFRJ i SAD od 5.11.1964. godine, jer iz tog sporazuma nije vidljiv konačan stav navedenih vlasnica u pogledu naknade, koJu su eventualno primili u ne utvrđenom iznosu. Obzirom na to, svako izvođenje zaključka da je pravo na restituciju u ovome slučaju prestalo, je preuranjeno, sve dok zakon ne propiše norme za regulisanje ovakvih 1 sličnih pravnih situacija koje se odnose na pravo na restituciju. Iz ovih razloga, stav je ovoga suda, a je za rješenje ovoga spora obavezna pnmJ na člana 47. stav 2. navedenogzakona, koJIJe u skladu i sa članom 16a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti (Službeni list SRBiH br. 22/91), tako da se za sada ne bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev.

Prema odredbi člana 2. stav 2. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni list RBiH", broj 33/95, 37/95 i 17/96) pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje mogu ostvariti: otac, majka, očuh, maćeha i usvojilac ukoliko su živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa licima iz člana 1. ovog zakona nezavisno od prednjih uslova iz člana 2. zakona, u vrijeme njihove smrti ili nestanka i ako nema članova porodice iz stava 1. ovog člana (bračni drug i drugi), dok je odredbom člana 4. istog zakona propisano da roditeljima poginulih lica iz člana 1. zakona nezavisno od prednjih uslova iz člana 2. zakona, pripada izuzetno materijalno obezbjeđenje ukoliko ni jedan od roditelja nije u radnom odnosu, ne obavlja samostalnu djelatnost niti je korisnik penzije.

Imajući u vidu navedene zakonske odredbe i utvrđene činjenice, da je iza poginulog G.H. ostala supruga G.F. sa dvoje djece koji su korisnici prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje a koja spadaju u krug lica iz stava 1. člana 2. navedenog zakona, čije je pravo prvenstveno u odnosu na lica iz stava 2. i 3. istog člana koja mogu ostvariti to pravo samo ako nema lica iz stava 1. tog člana i to pod određ nim uslovima. Osim toga, tužiteljica G.S. je uživalac porodične penzije iza smrti muža od 1992-e godine, pa joj ne bi pripadalo navedeno pravo sve i da nema lica iz stav 1. člana 2. pomenutog zakona te je tuženi organ zakonito postupio kada je osporenim rješenjem odbio zahtjev tužiteljice za priznavanje prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje, jer je utvrdio da ista ne ispunjava zakonske uslove za priznanje tog prava.

Bez uticaja je na pravilnost osporenog rješenja navod tužiteljice istaknut u tužbi da je živjela sa sinom sve do njegove pogibije, kod nesporne činjenice da je pogunuli H. imao bračnog druga i djecu, radi čega tužiteljica nema pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje.

U postupku donošenja osporenog rješenja, tuženi nije imao u vidu odredbe člana 6. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca kojim je propisano, da izuzetno materijalno obezbjeđenje korisniku pripada od prvog dana narednog mjeseca od dana smrti lica iz člana 1. ovog zaon_a tj. pripadnika oružanih snaga, nego je tuženi u postupku obnove ranijeg rješenja pogrešno zaključio da tužiteljici pripada pravo na naknadu za izuzetno materijalno obezbjeđenje u visini od dvije pros ečne plaće počev od prvog dana narednog mJeseca od dana izdavanja uvjerenja nadležnog vojnog organa, dakle od dana kada je pribavio novi dokaz.

Pravilnom primjenom odredaba navedenog zakona, tužiteljici je trebalo priznato pravo na naknadu za izuzetno materijalno obezbjeđenje u visini od dvije prosječne plaće počev od dana pogibije njenog muža, tj. od dana kada je tužiteljici priznato pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje, a to je 1.6.1993. godine, kako je to utvrđeno u ranijem rješenju od 2.10.1996. godine. Polazeći od pogrešnog zaključka da tužiteljici pri ada p__ravo na naknadu u visini dvije prosječne plaće počev od 1.4.2001. godine, a ne od dana kada joj je utvrđeno pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje, tuženi je pogrešno zaključio da ranije rješenje koje je bilo predmet obnove treba ukinuti u cijelosti. U konkretnom slučaju u smislu odredbe člana 255.

Zakona o upravnom postupku ne postoje uvjeti da se ranije rješenje ukida u cijelosti. Prema ovoj odredbi, kada organ uprave nađe da postoje uvjeti da se ranije rješenje zamijeni novim rješenjem, tada obzirom na sve okolnosti pojedinog slučaja organ može prijašnje rješenje poništiti ili ukinuti. Ranije rješenje se ukida u slučaju kada se novim rješenjem po zakonu ne dira u pravne posljedice koje je ranije rješenje do tada proizvelo pa novo rješenje proizvodi pravne posljedice samo ubuduće 36 (djejstvo ex nunc). Ranije rješenje se poništava u slučaju kada se uklanjaju pravne posljedice koje je to rješenje proizvelo od momenta donošenja, pa novo rješenje ima djejstvo retroaktivno (ex tune) tako da novo rješenje u potpunosti zamjenjuje ranije rješenje i djeluje retroaktivno.

Budući da je ranijim rješenjem od 2.10.1996. godine tužiteljici priznato pravo na materijalno obezbjeđenje i da joj je to pravo priznato počev od 1.6.1993. godine, to u tom dijelu ranije rješenje se nije ni moglo mijenjati, paje tuženi pogrešno odlučio kada je u tom dijelu ukinuo rješenje. Ranije rješenje je trebalo, u smislu člana 255. ZUP poništiti, ali samo u dijelu kojim je tužiteljici određena naknada u visini od jedne i po prosječne plaće umjesto od dvije prosječne plaće. Naime, bez obzira kada je tuženi utvrdio okolnost daje muž tužiteljice poginuo vršeći neposrednu vojnu dužnost, tužiteljici pripada pravo na naknadu od dvije prosječne plaće počev od 1.6.1993. godine, pa je tuženi pogrešno odlučio kada tužiteljici nije osporenim rješenjem za period od 1.6. 1993. do 1.4.2001. godine priznao pravo na naknadu na ime izuzetnog materijalnog obezbjeđenja u visini od dvije prosječne plaće.

Obzirom na izložena, ovaj sud je primjenom odredbe člana 38. stav 4. Zakona o upravnim sporovima, osporeno rješenje preinačio tako što je primjenom odredbe člana 255. Zakona o upravnom postupku, ranije rješenje poništio samo u dijelu kojim je tužiteljici tim ranijim rješenjem određena naknada na ime izuzetnog materijalnog obezbjeđenja u visini od jedne i po prosječne plaće, pa se tužiteljici priznaje pravo na mjesečnu naknadu u visini od dvije prosječne plaće od dana kada joj je priznato pravo na materijalno obezbjeđenje 1.6.1993. godine. Osporeno rješenje u dijelu kojim tužiteljici nije određena mjesečna naknada u visini od dvije prosječne plaće ostvarene u Federaciji za period od 1.6.1993. godine do 1.4.2001. godine je poništeno, iz razloga što je u ponovnom postupku potrebno utvrditi i obračunati tužiteljici za ovaj period naknadu u visini od dvije prosječne plaće i odrediti isplatu razlike od ranije isplaćenog iznosa koji je bio obračunatu visini jedne i po prosječne plaće do visine od dvije prosječne plaće, pa u tom pravcu je potrebno da tuženi donese odgovarajuće rješe- 47. nje.

U ostalom dijelu osporeno rješenje ostaje neizmijenjeno.

Ovim odredbama propisano je da svim korisnicima penzije (dakle, bez obzira da li je korisnik penzije istu ostvario po ranijim propisima), koji su penziju ostvarili prije navršenja 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života, prestaje pravo na isplatu penzije ako zasnuju radni odnos ili započnu da obavljaju djelatnost iz člana 11. tačka 1. i 2. ovog zakona tj. počnu da se bave samostalnom djelatnošću.

U konkretnom slučaju u postupku je utvrđeno, daje tužitelju priznato pravo na penziju na temelju navršenog penzijskog staža u trajanju od 34 godine, te da se tužitelj dana 7.7.1997. godine počeo baviti samostalnom djelatnošću - obukom za vozače "B" kategorije, što ni tužitelj u tužbi ne osporava. Polazeći od ovog utvrđenja, organi 48. uprave su pravilno zaključili, da tužitelju kao korisniku penzije koji je penziju ostvario prije navršenih 40 godina penzijskog staža (a i prije navršenih 65 godina života) ne pripada pravo na isplatu penzije jer je počeo da obavlja djelatnost iz člana 11. tačka 1. i 2. citiranog Zakona. Nema značaja na pravilnost rješenja okolnost da je tužitelju penzija priznata po propisima Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, jer se odredbe čl. 114.

Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju odnose na sve korisnike penzije koji su to svojstvo imali u momentu stupanja na snagu ovog zakona i od dana 31.7.1998. godine prestaje im pravo na isplatu penzija u slučaju zasnivanja radnog odnosa ili obavljanja samostalne djelatnosti ako su penziju ostvarili prije navršenih 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života, kao i korisnicima invalidske penzije.

Stoga se pobijana presuda, po ocjeni ovog suda, zasniva na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju kao i pravilnoj primjeni odredaba člana 4. stav 1. tačka 3.

Zakona o stambenim odnosima (" Službeni I ist SRBiH", broj 14/84, 12/87 i 36/89), koji je preuzet kao federalni zakon Zakonom o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99), prema kojim se stan vezan za vršenje službene dužnosti i kao takav utvrđen općim aktom davaoca stana na korištenje, ne smatra stanom, pa se na njemu ne može steći stanarsko pravo jer se stanarsko pravo može steći samo na stanu. Zakonitost i pravilnost osporene presude nije dovedena u sumnju navodima iz žalbe, prema kojim je tužitelj zakonitim useljenjem stekao stanarsko pravo koje nije moglo prestati, obzirom 49. da vlasnik stana nije pokrenuo sudski postupak za raskid ugovora.

Ovo iz razloga što predmetni stan, kao što je i navedeno u odluci o njegovoj dodjeli, ima status službenog stana, pa je kao takav utvrđen normativnim aktom OOUR-a za održavanje pruga i elektrotehničkih postrojenja B., a potom je, na osnovu člana 107. Statuta navedene radne organizacije, dodijeljen tužitelju na korištenje. U tačci 2. dispozitiva te odluke, je navedeno, da je on korisnik prava stanovanja i da nije nosilac stanarskog prava, niti ga može steći budući da se radi o službenom stanu u sastavu poslovne zgrade. Neosnovano se u žalbi ističe da tužitelju pravo na povrat stana pripada na osnovu odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 11/98-31/01), kao licu koje je na dan 30.4.1991. godine u istom boravilo, jer se upravo tim zakonom u članu 3. stav 1. to pravo priznaje nosiocima stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva, a tužitelj, kao što je u upravnom postupku i utvrđeno, nema takav status.

Pobijanom presudom prvostepeni sud je odbio tužbu tužiteljice, jer je zaključio da je osporeno rješenje pravilno i zakonito. Pobijana presuda temelji se na pravilnoj primjeni federalnog zakona.

U smislu odredaba Zakona o stambenim 38 odnosima ("Službeni list SRBiH", broj 14/84), koji je preuzet kao federalni zakon Zakonom o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/98), članu porodičnog domaćinstva na određenom stanu prestaje to svojstvo zaključenjem braka u kojem je trajno počeo da živi i stanuje u zajedničkom domaćinstvu sa bračnim drugom, te prestao da trajno živi i stanuje u stanu na kojem je imao svojstvo člana domaćinstva, jer je postojanje trajne zajednice života i stanovanja sa nosiocem stanarskog prava uslov za sticanje i zadržavanje položaja člana porodičnog domaćinstva po članu 6. stav 2. navedenog zakona. Sukladno ovome, tužiteljici je prestalo svojstvo člana porodičnog domaćinstva predmetnog stana zaključenjem braka i zasnivanjem zajedničkog domaćinstva sa bračnim drugom T.E., jer je nakon zaključenja braka prestala da trajno stanuje i živi u predmetnom stanu, tako da u vrijeme kada je njen brat V.

E. zaključio ugovor o korištenju stana dana 15.10.94.g. i time postao nosilac stanarskog prava na tom stanu, kao i u vrijeme prestanka tog prava smrću brata (30.12.1994.g.), tužiteljica nije bila član njegovog porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu, jer nije trajno živjela i stanovala sa njim kao nosiocem stanarskog prava u istom stanu. Zbog toga je, samo iz ovog razloga zahtjev tužiteljice za vraćanje stana u posjed neosnovan, budući da je citiranim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u odredbi čl. 3. stav 1. predviđeno da samo nosiocu stanarskog prava ili članu porodičnog domaćinstva pripada pravo na vraćanje napuštenog stana, ako imaju svojstvo izbjeglice ili raseljenog lica.

Prvostepeni sud je u obrazloženju presude naveo razloge u tom pravcu 50. koje u cijelosti uvažava i ovaj sud, pa se na te razloge u cijelosti poziva na osnovu ovlašćenja iz člana 44. Zakona o upravnim sporovima. Obzirom na izložena prigovor tužiteljice u žalbi, da njena stanarsko pravo na stanu na kojem je njen muž stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, zaključenjem ugovora o korištenju stana 15.11.93.g.je privremenog karaktera, jer da je raniji nosilac stanarskog prava zatražio vraćanje stana u posjed, nema nikakvog značaja na pravilnost osporenog rješenja, niti na drugačije rješenje ove upravne stvari, budući da je za rješenje ove upravne stvari odlučno, kako je to naprijed navedeno, da tužiteljica nema svojstvo člana porodičnog domaćinstva predmetnog stana u smislu čl. 6. stav 2. citiranog Zakona o stambenim odnosima, zbog čega joj ne pripada pravo na povrat stana u posjed.

Pobijanom presudom prvostepeni sud je odbio tužbu tužiteljice podnesenu protiv osporenog rješenja jer je našao da je osporeno rješenje pravilno i zakonito. Žalbom tužiteljica pobija prvostepenu presudu iz razloga što smatra da je trebalo njen zahtjev, koji je podnijela 7.8.2000. godine, smatrati osnovanim jer da je do propuštanja roka došlo zbog objektivnih i opravdanih razloga koje detaljno objašnjava u žalbi.

Ovaj sud je nalazi da se pobijana presuda zasniva na pravilnoj primjeni federalnog zakona. Rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje napuštenih stanova propisan je noveliranim članom 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (izmjene i dopune objavljene u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 12/99), a kojim je određeno da se zahtjev za vraćanje stana u posjed mora podnijeti u roku od 15 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona. To znači, da je zakonski rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana bio 4.7.1999. godine, računajući 15 mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 11/98-stupio na snagu 4.4.1998. godine), pa kako je tužiteljica zahtjev za vraćanje stana podnijela 7.8.2000. godine, što ni u žalbi ne osporava, organi uprave kao i prvostepeni sud su pravilno zaključili da je zahtjev pod nesen nakon zakonom propisanog roka.

Radi se o roku koji je zakonom strogo određen -materijalno-pravne prirode, dakle o prekluzivnom roku, a to znači, da protekom istog prestaje pravo koje je njegov titular imao do proteka navedenog roka, u ovom slučaju stanarsko pravo, što je izričito propisano u članu 5. stav 3. istog zakona (član 5. stav.4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima "Službene novine Federacije BiH", broj 27/99). Zbog toga, ovaj rok ne može se mijenjati, što znači ne može se ni produžavati bez obzira na postojanje objektivnih i opravdanih razloga za njegovo propuštanje, pa tužiteljica neopravdano u žalbi ukazuje na postojanje ovih okolnosti i neosnovano insistira da joj se dozvoli produženje roka.

U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu ranijeg nosioca stanarskog prava za vraćanje u posjed napuštenog stana koji je pod nesen nakon zakonom propisanog roka, a članom 5. stav 3. citiranog zakona propisano da nositelju stanarskog prava, ako u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu, 51. ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba, prestaje stanarsko pravo. Slijedi dakle, da je iz zakonom propisanih razloga tužiteljici prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu zbog toga što zahtjev za vraćanje stana u posjed nije podnijela u zakonom propisanom roku, pa neosovano tužiteljica i u žalbi ističe daje njen zahtjev za povrat stana osnovan.

Iz izloženog ovaj sud je primjenom odredbe člana 43. stav 2. Zakona o upravnim sporovima žalbu tužiteljice odbio kao neosnovanu.

Bitne činjenice, te pravni razlozi koje su utvrdili i naveli upravni organi u svojim rješenjima, a prihvatio i prvostepeni sud su: da se tužiteljica u predmetni stan uselila na osnovu rješenja Doma zdravlja M. broj 01-1179/67 od 13.3.1967. godine, da nikada nije zaključila ugovor o korišćenju stana, te da zato nikada nije ni stekla stanarsko pravo na tom stanu, a, osim toga, da se radi o stanu sa specijalnim statusom u smislu člana 40. i 41.

Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 11/66), čija je dodjela i korišćenje vezano za obavljanje predstojničke (kućepaziteljske) dužnosti u zgradi u kojoj se taj stan nalazi, pa se takav stan nije ni mogao dodijeliti na trajno korišćenje, a njegov korisnik je dužan iz istog iseliti i vratiti ga vlasniku kada mu prestane dužnost predstojnika - kućepazitelja. Polazeći od ovih činjenica i navedenih zakonskih odredaba, te odredaba člana 3. i 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, prvostepeni sud je usvojio kao pravilan stav upravnih organa da tužiteljici ne pripada pravo na povrat stana u smislu tog zakona. Ovaj sud nalazi da su upravni organi svojim rješenjima od 6.9.2000. godine i 14.12.2000. 40 godine povrijedili zakon na štetu tužiteljice, pa prvostepeni sud presudom broj U-81/01 od 24.4.2001. g. nije mogao ta rješenja ocijeniti kao pravilna i zakonita i odbiti tužiteljičinu tužbu kao neosnovanu, a kako je tako postupio i sam je počinio povredu zakona na štetu tužiteljice.

Tužiteljica je uselila u predmetni stan na osnovu rješenja Doma zdravlja M. broj 01-1179/67 od 13.3.1967. godine. Ovo rješenje, kako to proizilazi iz njegovog uvoda, doneseno je na osnovu odredaba člana 3., 40. i 41. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 11/66) i odluke upravnog odbora Doma uz, u dispozitivu utvrđenu obavezu tužiteljice da, pored vršenja dužnosti čistačice, vrši i dužnost kućepazitelja (nastojnika, predstojnika), a ukoliko joj iz ma kojih razloga prestane služba u Domu, postupiće se po članu 64. tog zakona, s tim što je tužiteljica obaveza na da, u skladu sa članom 43. istog zakona, zaključi ugovor o korišćenju stana sa organizacijom za gazdovanje stambenim zgradama u društvenoj svojini.

Iz ovog rješenja i naprijed citiranih, kao i drugih zakonskih odredaba, slijedi da je tužiteljici faktički dodijeljen na korišćenje stan kao nastojniku zgrade (član 41. a ne i 40. pomenutog Zakona o stambenim odnosima), te da se i za takve stanare zaključuje ugovor o korištenju stana, na šta naročito upućuju odredbe člana 41. stav 2., a da su u slučaju prestanka nastojničke dužnosti, nastojnik i lica koja zajedno s njim stanuju dužni iseliti iz tog stana, ali ako je nastojnička dužnost prestala uslijed penzionisanja ili uslijed smrti, I icima koja se iseljavaju iz stana obezbjedit će se nužni smještaj (stav 4. i 5. istog člana), s tim što je u stavu 6. tog člana propisana mogućnost da općina donese propis, između ostalog, i o tome da se nastojniku kome je prestala dužnost (ili članovima porodičnog domaćinstva umrlog nastojnika), uz određene uslove mora, umjesto nužnog smještaja, obezbijediti drugi stan.

Iz ovih zakonskih odredaba bi dalje slijedilo daje po tom zakonu stanarsko pravo na ovakvim stanovima bilo uslovljeno obavljanjem nastojničke dužnosti i trajalo određeno vrijeme - dok se takva dužnost obavlja, nakon čega bi bilo dužno da se (na zahtjev davaoca i vlasnika stana) iseli, sa pravima propisanim u navedenim odredbama istog zakona. Ovaj stan tužiteljica je, prema izjavi, koristila od 1967. godine, pa sve do 1992. godine (oko 25 godina), od čega, također prema njenoj izjavi, 15 godina nakon penzionisanja i prestanka obavljanja nastojničke dužnosti. Ona ne osporava činjenicu da nikada nije zaključila ugovor o korišćenu stana. Tužiteljica je dana 4.2.1999. godine podnijela prvostepenom organu zahtjev za povrat stana u skladu sa odredbama člana 3. i 4.

Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98 i 38/98, kasnije 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 31/01), kojim je propisano pravo na povrat stana nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Razloge zbog kojih upravni organi i prvostepeni sud negiraju tužiteljici pravo na povrat stana zbog nepostojanja zaključenog ugovora o korištenju stana i statusa tog stana kao nastojničkog, čije je korišćenje vezano isključivo za obavljanje nastojničke (kućepaziteljske) dužnosti, ovaj sud ne prihvata ukoliko je tačno da 52. je tužiteljica taj stan, u koji se uselila na osnovu pravno valjanog rješenja o dodjeli na korišćenje uz obaveze utvrđene u tom rješenju koje je izvršavala, koristila 15 godina nakon prestanka nastojničke dužnosti u Domu zdravlja M. zbog penzionisanja (a ukupno 25 godina), a da za cijelo to vrijeme niko, pa ni Dom zdravlja M., nije joj osporavao pravo da taj stan i dalje koristi, jer se tada njen status u pogledu prava da traži povrat stana po članu 3. navedenog zakona, mora izjednačiti sa statusom nosioca stanarskog prava, neovisno od toga što nije zaključila i ugovor o korišćenju stana i što joj je nastojnička dužnost prestala zbog penzonisanja, te joj priznati prava koja joj po tom osnovu pripadaju.

Predmetni stan, naime, uz uvaženje gore navedenih okolnosti, mora se smatrati tužiteljičinim "domom" u koji ona treba da se vrati, jer se odgovarajuće odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima moraju tumačiti na način koji bi bio saglasan Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, posebno člana 8. Konvencije, te Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Sporazum o izbjeglim i raseljenim osobama), koji u članu 1. tačka 1. Prvog odeljka predviđa da sva izbjegla i raseljena lica imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove i pravo na povrat imovine, koja imje oduzeta zbog neprijateljstva počev od 1991. godine.

Osnovni cilj Aneksa 7. je povratak ljudi u svoje domove u mjestima prebivališta koje su imali 1991. godine, a isto i prema članu 11.5. Ustava BiH, zbog čega je pravo izbjeglih i raseljenih lica dignuto na nivo ustavnih prava, koja su, prema članu 11.4. tog Ustava, osigurana svim licima u Bosni i Hercegovini.

Odlučujući o prigovoru tužioca izjavljenom protiv navedenog zaključka tuženi je rješenjem prigovor odbio kao neosnovan iz razloga koje je naveo i prvostepeni organ, odnosno da je ova upravna stvar okončana pravosnažnim rješenjem prvostepenog organa od 15.3.1995. godine, te da drugi navodi istaknuti u prigovoru se smatraju irelevantnim i nisu mogli uticati na zakonitost zaključka prvostepenog organa.

Pitanje pravomoćnog rješenja predmetne upravne stvari, što može biti razlog za donošenje zaključka po članu 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku, organi uprave trebalo je da cijene sa aspekta člana 13. tog zakona, kojim je izričito propisano da je pravomoćno ono rješenje koje ima formalnu pravomoćnost, a kojim je stranka stekla određena prava, odnosno kojim su stranci određene neke obaveze (materijalna pravomoćnost), što znači da se materijalna pravomoćnost ne odnosi na tzv. negativna rješenja (kojim je odbijen zahtjev stranke, kao u konkretnom slučaju kada je u pitanju zahtjev tužioca za priznavanje statusa pripadnika Armije RBiH za umrlog oca), budući da se takvim rješenjem ne stiče nikakvo pravo niti nalažu obaveze, kako za stranku tako i za treća lica.

Prema tome, ako je ranijim rješenjem zahtjev tužioca za priznavanje statusa pripadnika Armije 53. RBiH za umrlog oca konačno i odbijen (a to će biti ukoliko je tužiocu uručen zaključak prvostepenog organa od 15.3.1995. godine, što tužilac u toku postupka osporava) nema smetnji da on podnese isti zahtjev o istoj upravnoj stvari, pa je nadležni organ dužan da o takvom zahtjevu, a na osnovu činjenica koje utvrdi, donese meritorna rješenje, pri čemu će svakako uzeti u obzir novo nastale činjenice i okolnosti koje je stranka u zahtjevu istakla. Pri tome, valja ukazati da u konkretnoj upravnoj stvari tuženi odlučujući osporenim rješenjem o prigovoru tužioca nije vodio računa o svojoj stvarnoj nadležnosti za odlučivanje o istoj, jer je Federalno ministarstvo odbrane S. bilo nadležno da odlučuje o prigovoru tužioca izjavljenom protiv zaključka prvostepenog organa, radi čega je osporeno rješenje doneseno uz povredu odredaba člana 24. stav 2.

Zakona o upravnom postupku. Iz naprijed navedenih razloga prvostepeni sud nije mogao donijeti presudu, kojom se tužba odbija kao neosnovana, nego je bio dužan da postupi u skladu sa članom 38. stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima. Kako nije tako postupio ovaj sud je primjenom člana 43. stav 2. istog zakona odlučio kao u dispozitivu presude.

te da navedene pravne osobe mogu da 42 zastupaju svog radnika u upravnom postupku na njegov zahtjev, ako je to predviđeno općim aktom te pravne osobe (stav.) Iz navedenih odredbi jasno proizilazi da se postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pokreće isključivo na zahtjev osiguranika, te da njegova radna organizacija (preduzeće) nema zakonsko ovlaštenje za pokretanje postupka za ostvarivanje njegovih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja i za zastupanje u tom postupku, izuzev u slučaju ako bi za to postajao pristanak osiguranika odnosno njegov zahtjev. j Međutim, kako to proizilazi iz spisa upravnog predmeta kao i samih tužbenih navoda, zahtjev za pokretanje postupka za ostvarivanje prava tužitelja iz penzijskog i invalidskog osiguranja, podnesen je od strane njegove radne organizacije (ovjeren pečatom i potpisom ovlaštene osobe) bez zahtjeva odnosno pristanka osiguranika, što doneseno prvostepeno rješenje čini ništavnim shodno čl.264. tačka 4.

Zakona o upravnom postupku. Kako je osporenim rješenjem odbijena žalba 54. tužitelja i time potvrđeno prvostepeno rješenje kao pravilno i na zakonu zasnovana, to je tuženi organ propustio da primjenom člana 238. stav 1. Zakona o upravnom postupku prvostepeno rješenje sa navedenim nedostacima proglasi ništavim, na što je bio dužan paziti po službenoj dužnosti, tim više što je na to tužitelj ukazivao žalbom, pa je iz izloženih razloga valjalo tužbu uvažiti i poništiti osporeno kao i prvostepeno rješenje primjenom člana 36. stav 3. Zakona o upravnim sporovima.

u kojoj je navedeno da je tužitelj ranjen 5. 7. '95.g. pri dolasku na radno mjesto, pa je samo na osnovu izvedenog novog dokaza zaključio da tužitelj nije povrijeđen u vršenju vojne dužnosti, zbog čega je zaključio da mu ne pripada svojstvo ratnog vojnog invalida u smislu preuzetog Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca.

Zbog toga je rješenjem donesenim u obnovljenom postupku utvrdio da tužitelju prestaje navedeno svojstvo počevod 29.2.2000. godine. Tuženi je osporenim rješenjem žalbu tužitelja protiv prvostepenog rješenja od bio, jer smatra da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito. U postupku donošenja osporenog rješenja i prvostepeni organ i tuženi počinili su povredu pravila postupka koja bitno utiče na pravilnost osporenog rješenja. Prema odredbama člana 247. Zakona o upravnom postupku, kada organ uprave, koji je donio rješenje, po službenoj dužnosti pokreće obnovu postupka, tada je dužan da u smislu člana 255. istog zakona u obnovi postupka odlučuje na osnovu novog dokaza, zatim na osnovu podataka pribavljenih u prijašnjem postupku, a također i na osnovu pribavljanja ostalih potrebnih dokaza, pa je dužan da u obnovljenom postupku cijeni nove dokaze u vezi sa dokazima izvedenim u ranijem postupku, kao i sve dokaze izvedene u obnovljenom postupku, pa tek nakon ocjene svakog pojedinog dokaza posebno, a zatim i svih dokaza zajedno, cijeniti postojanje drugačijeg činjeničnog stanja od onog koje je utvrđeno u ranijem postupku i koje bi moglo dovesti do drugačijeg rješenja, zbog toga što novi dokazi i te činjenice nisu iznesene i upotrijebljene u ranijem postupku.

Organi uprave u konkretnom slučaju, međutim, u postupku obnove nisu postupili u skladu sa navednom odredbom čl. 255. Zakona o upravnom postupku, nego su samo na osnovu potvrde Federalnog ministarstva odbrane od 22.2.2000.g., u kojoj je navedeno da je tužitelj ranjen pri dolasku na radno mjesto, zaključili da nisu ispunjeni uvjeti da se tužitelju prizna svojstvo ratnog vojnog invalida, odnosno na osnovu ove potvrde zaključili su da tužitelj nije ranjen u vršenju vojne dužnosti. Budući da je tužitelj i u žalbi ukazao na postojanje dokaza, kao i pismene dokumentacije o tome daje ranjen dana 5.7.1995. godine za vrijeme obavljanja vojnih zadataka i to za vrijeme 24-časovnog dežurstva, da je u momentu ranjavanja išao po materijal za proizvodnju po nalogu rukovodioca, to su, za pravilno rješenje ove upravne stvari, tuženi kao i prvostepeni organ u postupku obnove bili dužni da provedu i ocijene sve potrebne dokaze kako one koji su u obnovljenom postupku provedeni, tako i one koji su izvedeni ranije, i da na osnovu tako provedenog postupka, i takve ocijene svih provedenih dokaza, utvrde pravilno i potpuno činjenično stanje.

Radi se o činjenici koja se ne može utvrditi samo na osnovu potvrde određenog ministarstva, nego je za utvrđenje ove okolnosti potrebno izvesti i ocijeniti dokaze na osnovu kojih će se sa sigurnošću utvrditi kada je tužitelj faktično ranjen, odnosno da li je do ranjavanja 55. došlo u momentu kada je obavljao vojnu dužnost. Tužitelj i u tužbi predlaže dokaze u tom pravcu, paje u ponovnom postupku potrebno provesti sve predložene dokaze i nakon toga odlučiti da li postoje uvjeti da se ranije rješenje kojim je tužitelju bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida ukine.

Iz ovako date definicije pojma upravnog akta slijedi da jedan akt, da bi imao svojstva upravnog akta, mora ispunjavati uvjete u pogledu donosioca, autoritativnosti i pojedinačnosti, i mora biti donesenu upravnoj stvari.

U konkretnom slučaju tužilac je tuženom, kao davaocu na korišćenje predmetnog stana, koji je istovremeno i nosilac prava raspolaganja na tom stanu, podnio zahtjev za prijenos stanarskog prava na tom stanu sa umrle S.O., koja je do svoje smrti bila nosilac stanarskog prava na njega, legitimišući se kao član njenog porodičnog domaćinstva, koje svojstvo je stekao po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju koji je trajao više od pet godina, a uspostavljena je bila, i trajala do smrti nosioca stanarskog prava, ekonomska zajednica u istom stanu. Ovakav zahtjev tuženi je konačnim rješenjem odbio, a tužiocu pogrešno dao pravnu pouku o mogućnosti pokretanja upravnog spora protiv tog rješenja kod ovog suda, iako to rješenje nema karakter upravnog akta, jer se ne radi o upravnoj stvari, niti je tuženi, odlučujući o tužiočevom zahtjevu, postupao u vršenju javnih ovlasti.

Radi se o zahtjevu koji regulišu odredbe člana 28. u vezi sa članom 21. stav2. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", 44 broj 14/84, 12/87 i 36/89), koji je preuzet kao federalni zakon Zakonom o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 11/98 i dalje), iz kojih slijedi obaveza svake osobe koja namjerava trajno i nesmetana nastaviti s korišćenjem stana u slučajevima kada nosilac stanarskog prava prestane koristiti stan i kada mu prestane to svojstvo iz određenih razloga, da pribavi od davaoca stana na korišćenje akt na osnovu kojeg će zaključiti ugovor o korišćenju stana (bilo sa. davaocem stana, bilo sa organizacijom na koju je davalac stana prenio to pravo na osnovu ovlašćenja iz člana 5. stav 3.

Zakona o stambenim odnosima), te pravo te osobe da u slučaju odbijanja davaoca stana na korišćenje da takvu saglasnost da (ili zaključi i ugovqr o korišćenju stana) u određenom roku podnese zahtjev stambenom organu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama navedenog zakona. Donoseći rješenje o odbijanju zahtjeva tužioca za prijenos stanarskog prava, tuženi je postupao kao davalac stana na korišćenje i nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, a ne kao organ uprave koji vrši javne ovlasti i rješava o predmetu koji nije upravna stvar u postupku davanja saglasnosti za prenos stanarskog prava, pa to rješenje nema karakter upravnog akta, nego akta raspolaganja.

Postupak koji tužilac može voditi kod stambenog organa nakon što je tuženi od bio da mu da traženu saglasnost, a u skladu sa odredbama člana 28. Zakona o stambenim odnosima, odnosno predmet odlučivanja u tom postupku je upravna stvar, a nadležni stambeni organ je tada organ iz člana 4. Zakona o upravnim sporovima, pa će rješenje tog organa imati karakter upravnog akta i tužilac će imati pravo da protiv konačnog rješenja tog organa pokrene upravni spor kod nadležnog suda ukoliko ne 56, bude s njim zadovoljan.

Prema izmijenjenom čl. 7. Uredbe, federalni organ utvrđen u listi iz čl. 2. te uredbe, sve do završetka procesa privatizacije i donošenja rješenja iz čl. 38.

Zakona o privatizaciji preduzeća (rješenja koje donosi na osnovu izvještaja o provedenom postupku privatizacije nadležna agencija, kojim odobrava upis izvršene privatizacije u sudski registar) će vršiti, srazmjerno učešću državnog kapitala u ukupnom kapitalu preduzeća, imenovanje i razrješenje članova skupštine društva, upravnog odbora i nadzornog odbora, te davati prethodne saglasnosti za imenovanje direktora društva, na statut društva i statusne promjene društva. U skladu sa ovim odredbama koje su imperativne prirode, tuženi je kao ovlašteni federalni organ, donio osporeno rješenje kojim je imenovao predsjednika i članove upravnog odbora tužioca, obzirom da on vrši ovlaštenja i obaveze vlasnika kapitala po osnovu državnog kapitala u subjektima kao što je tužilac sve do njihove potpune privatizacije i da mu je nametnuta bezuslovna obaveza da imenuje članove skupštine društva, upravnog odbora i nadzornog odbora, radi zaštite državnog kapitala, a srazmjerno učešću državnog kapitala u ukupnom kapitalu preduzeća.

Prema tome, osporenim rješenjem su imenovana fizička lica kao članovi upravnog odbora tužioca koji će štititi u postupku privatizacije državni kapital, a istim nije odlučivano o bilo kojem pravu ili obavezi tužioca kao pravnog lica. Odredbama čl. 9. stav 2. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 8/00), data je definicija upravnog akta, prema kojoj je upravni akt onaj akt kojim nadležni organ iz čl. 4. tog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari, a prema odredbama čl. 10. istog zakona upravni spor se može pokrenuti i voditi samo protiv konačnog upravnog akta. Kako osporenim aktom tuženog nije odlučena o bilo kojem pravu ili obavezi tužioca kao pravnog lica, nego samo imenovani članovi upravnog odbora koji će u postupku privatizacije štititi interese državnog kapitala, sve u skladu sa važećim propisima, taj akt nema svojstva upravnog akta propisana članom 9.

Zakona o upravnim sporovima i protiv njega se ne može voditi upravni spor. Zbog toga je ovaj sud, primjenom čl. 26. stav 1. tač. 2. istog zakona, tužiočevu tužbu odbacio.

Podnesenom tužl: om ne može se pokrenuti upravni spor protiv tužene drugostepene komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu u predmetnoj pravnoj stvari, nezavisno od činjenice da li se tužbom osporava konačna odluka prvostepene ili drugostepene komisije za implementaciju čl. 143.

Zakona o radu ili odluka koja nije postala konačna, obzirom da se odlukama tih komisija ne rješava o pravu ili obavezi tužiteljice u nekoj upravnoj stvari, nego o njenim pravima iz radnog odnosa sa poslodavcem kao privrednim subjektom ("Aluminij" d.d. Mostar) i obavezama poslodavca prema njoj, kao zaposleniku na čekanju. Postupak ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika koja su sporna određen je pravilima parničnog postupka, na osnovu kojih općinski sudovi, kantonalni sudovi i Vrhovni sud Federacije BiH raspravljaju i odlučuju, između ostalih sporova, i o sporovima iz radnih odnosa. U parničnom postupku navedeni redovni sudovi sude u granicama svoje stvarne nadležnosti, koja je određena Zakonom o parničnom postupku (ZPP) ili drugim zakonom Federacije, odnosno zakonom kantona, kao i mjesne nadležnosti, koja se u sporovima iz radnih odnosa u kojima je tužiteljica zaposlenik određuje, pored suda koji je opće mjesno-nadležan za tuženog, i na sudove posebne mjesne nadležnosti - sud na čijem se području rad obavlja ili se obavljao, odnosno morao obavljati, te sud na čijem je području zasnovan radni odnos.

Prema tome, stvarno i mjesno-nadležni sudovi sporove iz radnih odnosa vode i o njima odlučuju po općim pravilima parničnog postupka, uz izuzetak koji se odnosi na hitnost rješavanja tih sporova, donošenje privremenih mjera, paricioni rok i rok za žalbu. Sve naprijed izloženo proizilazi iz odredaba članova 1., 2., 28., 58., te 425. do 429. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 46 42/98 i 3/99). Odredbama člana 32. stav 2. Zakona o sudovima HNK ("Službene novine HNK", broj 5/98) propisana je stvarna nadležnost općinskih sudova za suđenje u prvom stepenu u radnim sporovima, a takve odredbe sadrže i zakoni o sudovima ostalih kantona u Federaciji. O pravima i obavezama zaposlenika vansudskim putem odlučuje poslodavac ili drugo ovlašteno lice određeno statutom ili aktom o osnivanju, ili pak organi za mirno rješavanje radnih sporova (mirovno vijeće, arbitraža), kada je to predviđeno kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili sporazumom poslodavca i zaposlenika, što proizilazi iz odredaba čl. 101. stav 1., 103. stav 4. i 104.

Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99 i 32/00). Prelaznim i završnim odredbama članova 143., 143a., 143b. i 143c. tog zakona. posebno je regulisan pravni status zaposlenika na čekanju posla, njihova prava iz radnog odnosa, prestanak radnog odnosa i prava koja im u tom slučaju pripadaju, te organi pred kojima će ostvariti vansudskim putem navedena prava iz radnog odnosa (prvostepena kantonalna i drugostepena federalna komisija za implementaciju čl. 143. ZR), kao i postupak za ostvarenje tih prava. Tim postupkom su predviđene dvije moguće pravne situacije u kojima se mogu naći zaposlenici na čekanju posla. Prva je, kada poslodavac povrijedi pravo zaposlenika (svojom odlukom ili faktičkim postupanjem) i zaposlenik podnošenjem žalbe prvostepenoj kantonalnoj komisiji zahtijeva zaštitu i ostvarenje povrijeđenog prava, te, u slučaju da nije zadovoljan njenim rješenjem, isti zahtjev ostvaruje izjavljivanjem žalbe drugostepenoj federalnoj komisiji (čl. 143a. stav 1. i 2.

ZR). Druga pravna situacija je, kada se između zaposlenika i poslodavca pred nadležnim općinskim sudom već vodi radni spor o istim pravima naprijed navedenim, u kojem slučaju je sud dužan da rješenjem prekine parnični postupak na osnovu člana 196. tač. 6. Zakona o parničnom postupku u vezi sa čl. 143a. stav 4. Zakona o radu i zahtjev ustupi na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji. Odluke federalne odnosno kantonalne komisije su prema čl. 143c. stav 2. tač. 1. Zakona o radu, konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom. Ovakvim zakonskim odredbama nije eksplicitno propisano kada navedene odluke postaju konačne, koji sudovi vrše preispitivanje njihove zakonitosti u skladu sa važećim zakonom, i u kojem roku.

Radi pravilnog rješenja ovog pitanja, prije svega valja istaći da su pomenute komisije ustanovljene Zakonom o radu sa ciljem efikasnijeg rješavanja zahtjeva zaposlenika na čekanju posla za ostvarenje prava iz radnog odnosa i po osnovu rada i tim zakonom propisan postupak, kojeg se moraju pridržavati pri odlučivanju. Stoga one nisu organi koje ima u vidu čl. 4. Zakona i upravnim sporovima, niti je postupak koji provode po propisima o radnim odnosima upravni postupak, nego se radi o organima i postupku koji su svojesvrsni (sui generis) i koji se prvi put pojavljuju u radnopravnom zakonodavstvu, pa su specifični (osobeni) i u odnosu na dosadašnje organe i njihov postupak za vansudsko rješavanje radnih sporova (mirovna vijeća i arbitraže).

Pored toga, odredbama Zakona o radu, koje regulišu radnopravni status zaposlenika na čekanju posla (čl. 143., 143a., 143b. i 143c. ZR), kao ni drugim odredbama tog zakona ili podzakonskim aktima donesenim na osnovu istog zakona, nije propisano da će federalna odnosno kantonalne komisije voditi postupak po pravilima upravnog postupka i da se protiv njihovih konačnih odluka može pokrenuti i voditi upravni spor, nego je određeno da njihove konačne odluke podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom (čl. 143c.ZR). Iz prednjeg se može zaključiti da navedene komisije odlučuju o zahtjevima zaposlenika koji se odnose na njihova prava iz čl. 143. stav 1. i 2. ZR u postupku koji je određen tim zakonom i da njihove odluke sve dok ne postanu konačne u tom postupku, ne podliježu bilo kakvom, pa ni sudskom preispitivanju.

Pošto se radi o odlukama kojima se rješava o pravima 58. zaposlenika, koja u odnosu na poslodavca predstavljaju njegove obaveze, preispitivanje konačnih odluka federalne odnosno kantonalnih komisija može u skladu sa važećim Zakonom o radu i Zakonom o parničnom postupku uslijediti podnošenjem prijedloga za nastavak prekinutog parničnog postupka ili podnošenjem tužbe ako ranije nije pokrenut radni spor od strane zaposlenika koji nije zadovoljan konačnom odlukom komisije, u rokovima predviđenim čl. 103. stav 3., 4. i 5. Zakona o radu, sve zavisno od pravne situacije zaposlenika na čekanju posla, što je naprijed izloženo. Sudsko preispitivanje tih odluka ne može se vršiti ni korištenjem vanrednih pravnih sredstava u parničnom postupku: revizije, zahtjeva za zaštitu zakonitosti ili ponavljanja postupka, jer se ova pravna sredstva mogu izjavljivati, odnosno podnositi, samo protiv pravosnažnih sudskih odluka (čl. 364. stav 1, 383. stav 1. i 391.

ZPP), pa ostaje kao jedina zakonska mogućnost da se konačne odluke komisija preispituju u radnom sporu pred nadležnim redovnim sudovima. Kako se u predmetnoj pravnoj stvari odlučuje o pravima iz radnog odnosa u postupku propisanom Zakonom o radu i pred organima koje uspostavlja taj zakon, osporeni akt tih organa, nezavisno od činjenice da li je ili nije konačan, nema karakter upravnog akta protiv koga se može voditi upravni spor u smislu čl. 9. Zakona o upravnim sporovima (upravni aktje akt kojim nadležni organ iz čl. 4. ZUS-a rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari). što je naprijed detaljno obrazložena, pa je sud, primjenom čl. 26. stav 1. tač. 2. istog zakona, tužbu tužiteljice odbacio. (Rješenja Vrhovnog suda FBiH broj U-388/01 od 13.12.2001. godine i U-4092/01 od 20.12.2001. godine) Članovi 4. stav 5., 48. do 50. i 66. stavovi 1. i 2.

Zakona o upravnim sporovima Član 277. stav 1. Zakona o upravnom postupku Član 7. stav 6. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica PROTIV ZAKLJUČKA O DOZVOLI IZVRŠENJA, KOJI JE DONIO KANTONALNI SUD NA OSNOVU ČLANA 66. STAV 2. ZAKONA O UPRAVNIM SPOROVIMA, A KOJIM SE ISTOVREMENO DOZVOLJAVA IZVRŠENJE RJEŠENJA NADLEŽNOG ORGANA UPRAVE I ODLUKE KOMISIJE ZA IMOVINSKE ZAHTJEVE IZBJEGLICA I RASELJENIH LICA KOJIMA JE NOSIOCU STANARSKOG PRAVA ODOBRENO VRAĆANJE U POSJED STANA I PRIVREMENOM KORISNIKU NALOŽENO ISELJENJE IZ ISTOG STANA BEZ PRAVA NA OBEZBJEĐENJE DRUGOG SMJEŠTAJA PRIVREMENI KORISNIK MOŽE IZJAVITI ŽALBU ALI NJOME NE MOŽE POBIJATI PRAVILNOST ODLUKA KOJE SE IZVRŠAVAJU IZ RAZLOGA ŠTO MU NIJE PRIZNATO PRAVO NA OBEZBJEĐENJE DRUGOG SMJEŠTAJA ILI BILO KOJIH DRUGIH RAZLOGA, NEGO SE ŽALBA MORA ODNOSITI SAMO NA IZVRŠENJE.

Iz obrazloženja: Kada sud, odlučujući u upravnom sporu poništi upravni akt ili kada u upravnom sporu zbog "Šutanja administracije" (član 38. stav 6. Zakona o upravnim sporovima) presudom naloži nadležnom organu da donese odgovarajući upravni akt pa upravni organ ne postupi po presudi suda, tada sud u izvršenju presude, po zahtjevu stranke, istaknutom u smislu odredbe člana 66. Zakona o upravnim sporovima i pod uvjetima propisanim u ovoj odredbi, donosi rješenje koje u svemu zamjenu je upravni akt nadležnog organa. Stoga odluka suda donesena temeljem odredbe člana 66. stav 2. Zakona o upravnim sporovima je odluka donesena u vezi sa upravnim sporom i u izvršenju presude donesene u upravnom sporu, pa protiv takve odluke suda u smislu odredbe člana 41.

Zakona o upravnom sporovima žalba je dozvoljena. Budući da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pobijani zaključak donio u vezi sa upravnim sporom i u izvršenju presude istog suda donesene u upravnom sporu broj U-118/01 od 19.3.2001. godine, to je protiv ove odluke suda dozvoljena žalba koju je izjavila zainteresirana stranka, pa je neosnovan prigovor tužiteljice u odgovoru na žalbu da žalba nije dozvoljena. Međutim, žalba nije osnovana. Iz podataka u spisu slijedi da je prvostepeni sud presudom broj U-118/01 od 19.3.2001. godine uvažio tužbu tužiteljice R.M. kojom je pokrenula upravni spor zbog "Šutanja admin stra cije", pa je ovom presudom tuženom kantonalnom organu naloženo da u roku od 15 dana odluči o žalbi tužiteljice koju je izjavila protiv prvostepenog organa zbog toga što prvostepeni organ nije u zakonom propisanom roku odlučio o njenom prijedlogu za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja.

Tužiteljica je naime, prijedlogom od 29.9.2000. godine, zatražila da prvostepeni organ dozvoli izvršenje rješenja nadležnog organa - Općine M. Z., broj 07/11-3-791/98 od 31.8. 2000. godine, a zatim je svoj prijedlog proširila i na izvršenje odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (CRPC) broj 103.1681-1/1 od 1.2.2000. godine. Navedenim odlukama koje su identične, priznato je nositelju stanarskog prava stana koji se nalazi u M. u ulici M.Pijade broj 56. u površini od 81 m2 vraćanje u posjed stana, paje naloženo sudskim i upravnim organima da nositelja stanarskog prava uvede u posjed stana, a privremenom korisniku naloženo iseljenje iz stana, te mu nije priznato pravo na obezbjeđenje drugog smještaja.

Budući da nadležni organ u datom roku nije postupio po presudi prvostepenog suda i nije donio odgovorajući akt ni u daljnjim rokovima propisanim u odredbi člana 66. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, to je tužiteljica podnijela zahtjev sudu temeljem odredbe člana 66. stav 2. Zakona o upravnim sporovima i zatražila da sud u izvršenju svoje presude donese rješenje koje u svemu zamjenu je upravni akt nadležnog organa. Odlučujući o zahtjevu tužiteljice, prvostepeni sud je utvrdio da postoje svi propisani uvjeti za donošenje predložene odluke po zahtjevu 48 stranke, paje ovaj zahtjev uvažio i pobijanim zaključkom dozvolio izvršenje predloženih odluka o vraćanju tužiteljice u posjed predmetnog stana i iseljenju žalitelja kao privremenog korisnika iz predmetnog stana.

Žalitelj ovaj zaključak prvostepenog suda pobija samo u dijelu kojim mu nije priznato pravo na drugi smještaj nakon iseljenja iz stana. O žalbi zainteresirane stranke, ovaj sud je odlučio temeljem odredbe člana 42. stav 5. i shodnom primjenom odredbe člana 48. do 50. Zakona o upravnim sporovima. Ovim odredbama propisano je da Vrhovni sud Federacije odlučuje o žalbi stranke izjavljenoj protiv odluke najvišeg suda županije-kantona donesene u upravnom sporu tako da pobijanu odluku ispituje samo u granicama žalbe. Ovaj sud je stoga, u konkretnom slučaju, pobijanu odluku prvostepenog suda ispitao samo u granicama žalbe, paje našao da žalba nije osnovana. Ovo iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o dozvoli izvršenja, a izvršni naslov su istovremeno i citirana odluka organa uprave od 31.8.2000. godine kao i odluka CRPC od 1.2.2000. godine, koje su postale konačne i izvršne, a kojim nije predviđeno pravo privremenog korisnika na drugi smještaj.

Navedene odluke predstavljaju jedinstven izvršni naslov u smislu odredaba člana 7. stav 6. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99 i 51/00), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijanog zaključka. Prema ovim odredbama postupak izvršenja ujedinjuje se u slučaju ako je istovremeno nadležni organ uprave donio rješenje o vraćanju u posjed napuštenog stana nosiocu stanarskog prava i ako je o takvom istom pravu i zahtjevu stranke donesena odluka od strane Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica. Dakle, obje odluke predstavljaju izvršni naslov za vraćanje u posjed nosioca stanarskog prava u stan i iseljenje privremenog korisnika stana.

Polazeći od navedenog, prvostepeni sud je odlučujući o zahtjevu stranke istaknutom u smislu čl.66. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, pravilno odlučio kada zaključkom o dozvoli izvršenja navedenih odluka, koje su postale konačne i izvršne nije žalitelju utvrdio pravo na obezbjeđenje drugog smještaja prilikom iseljenja iz stana, jer je izvršenje dozvoljeno u granicama izvršnog naslova, a odlukama koje predstavljaju izvršni naslov privremenom korisniku, nije određeno obezbjeđenje drugog smještaja. Naime, izvršenje se može dozvoliti samo u granicama izvršnog naslova (član 267. -280. Zakona o upravnom postupku) a izjavljena žalba protiv zaključka odnositi samo na izvršenje, dok se njome ne može pobijati pravilnost odluka koje se izvršavaju.

Obzirom na izložene, žalba izjavljena protiv 59. navedene odluke prvostepenog suda nije osnovana, paje ovaj sud primjenom odredbe člana 43. stav 3. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u dispozitivu rješenja.

Iz podataka spisa predmeta ovog suda broj Ur-26/01 vidi se da je tužilac i ranije ovom sudu podnio tužbu u istoj stvari, a radi nedonošenja rješenja, povrata imovine i naknade štete, pajuje ovaj sud dana 19.10.2001. godine proslijedio Općinskom sudu I u S. u skladu sa odredbama člana 29. stav 1. tačka C.

Zakona o sudovima Kantona Sarajevo, nakon čega se taj sud, s obzirom na vrijednost predmeta spora, rješenjem broj Ps-635/01 od 12.11.2001. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u toj stvari, s tim da će se predmet nakon pravomoćnosti rješenja ustupiti Kantonalnom sudu u Sarajevu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu. U tužbi, koja je predmet ovog spora (U-182/02) tužilac ponovno navodi da mu tuženi i dalje odbija predati u posjed mobilizirane objekte, usljed čega on trpi znatnu štetu zbog nemogućnosti korišćenja objekata, koju tužilac procjenjuje na ukupan iznos od 8.235.000,00 KM, u čemu nalazi razloge za hitno postupanje. Međutim, kada se ima u vidu i ocijeni sadržaj tužiočevog zahtjeva, a u vezi sa podacima spisa predmeta, očigledno je da se ne radi o upravnoj stvari, nego o zahtjevu tužioca, kao vlasnika, za povrat imovine, koju tuženi, odnosno jedna od njenih komponenata (ili Općina Citluk) bespravno drži u posjedu, te o naknadi materijalne štete koju tužilac trpi zbog nemogućnosti korišćenja svojih objekata, budući da je prestankom ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (22.12.1995. g., odnosno 23.12.1996. godine, otpao pravni osnov po kojem su objekti bili mobilizirani u 1992. godini, pa se svako njihovo daljnje korišćenje smatra bespravnim (isto mišljenje je izrazio i tuženi u svom gktu od 9.5.2001. godine upućenom Općini Citluk), što nije upravna stvar, nego građansko-pravni zahtjev, o kojem odlučuje redovni sud.

Kako se dakle, ne radi o upravnoj stvari o kojoj bi se odlučivalo u upravnom postupku (i upravnom sporu) tuženi nije ni bio dužan da donese rješenje o tužiočevom zahtjevu. Ovakva obaveza postojala bi samo da je tuženi, kao upravni organ, bio dužan da donese upravni akt odnosno takav akt koji bi imao sva obilježja upravnog akta u smislu čl. 9. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, a u ovom slučaju nedostaje, prije svega, jedno od bitnih sadržajnih obilježja upravnog akta, jer se ne radi o upravnoj stvari, ali i druga koja upravni akt mora imati u skladu sa tom odredbom. S obzirom na iznijete razloge sud je, primjenom člana 26. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima tužbu odbacio ne upuštajući se u ispitivanje postojanja eventualno i drugih procesnih razloga za odbacivanje tužbe, kao ni u njenu opravdanost.

U konkretnom slučaju tužilac je pokrenuo upravni spor protiv odobrenja, broj i datum naveden u uvodu ovog rješenja, kojim je Federalno ministarstvo prometa i komunikacija M. odobrilo zahtjev prijevoznika "Bugojnobus" iz B., P.J. M. za registriranje reda vožnje na međuentiteskoj autobuskoj liniji temeljem odredbe člana 4.

Uredbe o regulisanju međuen- 61. titetskog autobuskog saobraćaja ("Službeni glasnik BiH", broj 9/98), na osnovu kojeg se odobravaju međuentitetske linije i to od strane Ministarstva civilnih poslova i komunikacija BiH (član 3. te Uredbe), a kojim nije odlučivano o pravima i obavezama građana i pravnih osoba u nekoj upravnoj stvari, nego je ono jedan od uvjeta za donošenje odluke-rješenja nadležnog državnog ministarstva za odobravanje međuentitetske autobuske linije. Prema tome, u konkretnom slučaju ne radi se o upravnom aktu u smislu citirane odredbe čl.9. stav2. Zakona o upravnim sporovima, pa se protiv ovog odobrenja ne može voditi upravni spor, zbog čega je ovaj sud primjenom odredbe člana 26. stav 1. tač.2. istog Zakona, odlučio kao u dispozitivu rješenja.

Kanton - Županije Posavske je donijela Zakon o upravnim sporovima ("Narodne novine Županije", broj 3/98), kojim je u članu 2. propisao da se protiv 50 odluke Županijskog suda donesene u upravnom sporu može izjaviti žalba ako je odluka županijskog suda utemeljena na zakonu ili drugom propisu Županije, o kojoj, prema odredbi člana 3. stav 2. tog zakona, odlučuje Zupanijski sud u općoj sjednici.

Iz citiranih odredaba navedenih zakona određeno proizilazi da kantonalni - županijski sudovi mogu odlučivati o žalbama protiv odluka najvišeg suda kantona - županije samo onda ako je tom odlukom odi učeno na osnovu zakona, odnosno drugog propisa kantona - županije. Ako je, pak, odluka kantonalnog - županijskog suda zasnovana na federalnom zakonu ili drugom federalnom propisu ili ako su povrijeđena pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, žalba protiv takve odluke izjavljuje se Vrhovnom sudu Federacije BiH, koji odlučuje o izjavljenoj žalbi (član 41. federalnog Zakona o upravnim sporovima). _ U konkretnom slučaju presuda Kantonalnog - Zupanijskogsuda O. broj U-67/00 od 24.1.2001. godine, kako to proizilazi iz ove presude, donesena je primjenom Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00 i 54/00), kao i Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima (odredaba za koje se u žalbi tvrdilo da su pogrešno primijenjene, a radi se o presudi u kojoj su razmatrana samo procesna pitanja, s obzirom da je predmet upravnog spora bio ocjena zakonitosti konačnog akta tuženog, kojim je odbijena žalba tužilaca i osnažene rješenje prvostupanjskog organa od 24.8.2000. godine, kojim je odbačena žalba prvotužioca kao neblagovremena, nedopuštena i izjavljena od neovlaštene osobe, a pominjanje u navedenoj presudi i Zakona o županijskoiagenciji za privatizaciju ("Narodne novine Županije Posavske", broj 2/97) kod utvrđenja koje 62. rješenje su tužioci pobijali žalbom i prihvatanja stava upravnih organa da se radi o rješenju o odobravanju programa privatizacije od 10.3.2000. godine (to rješenje, kako to proizilazi iz njegovog uvoda, doneseno je primjenom člana 9. navedenog Zakona o privatizaciji), nije se mogla uspostaviti stvarna nadležnost Kantonalnog - Županijskog suda, s obzirom na propise na kojim je prvostupanjski sud, odlučujući o tužbi, zasnovao presudu, obrazlažući da je žalba tužilaca izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 10.3.2000. godine, i po ocijeni tog suda, i neblagovremena i nec;!ozvoljena.

Pogriješio je, stoga, Kantonalni - Zupanijski sud u O. kada je (u općoj sjednici - sjednici svih sudaca) odlučivao o žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude istog suda, umjesto daju je sa spisima predmeta dostavio ovom sudu, kao stvarno nadležnom u smislu člana 41. federalnog Zakona o upravnim sporovima, paje zato ovaj sud uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje te presude i istu ukinu o (stavio van snage), a na osnovu člana 51. stav 2. Zakona o upravnim sporovima i to bez vraćanja predmeta tom sudu na ponovno rješavanje, smatrajući da za to nema razloga.

Ovako je odlučene na osnovu nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije od 29.10.1999. godine koja je na osnovu neposrednog pregleda tužioca i uvida u medicinsku dokumentaciju u spisu cijenila vojni invaliditet po tački 230-a Liste procenata vojnog invaliditeta i uz primjenu člana 26.

Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca ispod 20%, jer se radi o oboljenju koje se pogoršalo u toku službe u Oružanim snagama RBiH. U postupku po žalbi tuženi je pribavio nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije od 26.1.2000. godine, koja je na osnovu neposrednog pregleda tužioca i uvida u medicinsku dokumentaciju cijenila vojni invaliditet po istoj tački ispod 20%, te utvrdila ukupni vojni invaliditet ispod 20%, jer nije došlo do pogoršanja stanja nakon povrede lijevog ramena, a psihičke stanje se stabilizovalo, pa je tuženi u potpunosti prihvatio isti nalaz i mišljenje i žalbu tužioca odbio i time osnažio prvostepeno rješenje. Organi uprave su pogrešno postupili kada su o zahtjevu tužioca podnesenom po članu 109. navedenogzakona odlučili na njegovu štetu.

Odredbama ovog člana Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca propisano je da vojni invalid može po isteku dvije godine od dana donošenja konačnog rješenja, ako kod njega nastupe promjene koje utiču na njegova prava utvrđena konačnim rješenjem, podnijeti zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta u vezi sa nastalom promjenom. Kako je tužilac podnio zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta zbog nastale promjene koja utiče na prava utvrđena konačnim rješenjem tužene broj UP-II-02/560-932/97 od 13.8.1997. godine (ovim rješenjem je tužiocu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% vojnog invaliditeta), u smislu člana 109. navedenog zakona pokrenut je postupak za utvrđivanje novog većeg procenta vojnog invaliditeta u vezi sa nastalom promjenom.

Kada je postupak za utvrđivanje vojnog invaliditeta, 63. zbog kasnije nastale promjene u tjelesnom oštećenju, pokrenut na zahtjev stranke radi povećanja procenta invaliditeta, ne može se u tom postupku odlučivati na štetu stranke, jer bi to bilo odlučivanje mimo zahtjeva stranke, a prema odredbama člana 264. tačka 4. Zakona o upravnom postupku ništavo je rješenje koje je donio organ bez predhodnog zahtjeva stranke (član 124) a na koje rješenje stranka nije naknadno izričito ili prećutno pristala, pa su organi uprave mogli samo zahtjev tužioca odbiti, budući da je na osnovu ocjene i nalaza obje ljekarske komisije utvrđeno da se zdravstveno stanje tužioca nije pogoršalo. Kako tako nije postupljeno, iz naprijed navedenih razloga ovaj sud je primjenom člana 36. stav 3., 38. stav 4. u vezi sa članom 35. stav 1. i 3.

Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u dispozitivu presude, čime je rješenje tužene od 13.8.1997. g. ostalo na snazi.

Osporeno rješenje je pravilno i temelji se na pravilnoj primjeni Zakona. Prema odredbi člana 20. stav 1. tačka 2. preuzetog Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, članovima porodice palog boraca smatraju se roditelji, a njihova osnovna prava propisana ovim zakonom kao i pravo na porodičnu invalidninu nisu uslovljena ni izdržavanjem djece a ni drugim uslovima propisanim za ostale članove porodice palog borca.

Prema tome, pravo na porodičnu invalidninu pripada i majci i ocu poginulih boraca bez obzira da li su oni izdržavali i starali se o djeci do njihove pogibije (po ovoj odredbi obaveza izdržavanja u određenom periodu odnosi se samo 52 na očuha, maćehu i usvojica), pa tužilac neopravdano u tužbi ističe prigovor da se samo on brinuo o izdržavanju poginulih. boraca, jer ova okolnost kada se radi o roditeljima poginulog, nije odlučna za priznanje prava na invalidninu, niti je bila sporna u postupku donošenja osporenog rješenja. Stoga je suvišno izvoditi daljnje dokaze na ovu okolnost koje tužitelj predlaže u tužbi, a u toku postupka je utvrđeno, da je majka poginulih boraca i da nije zanemarila roditeljsku dužnost prema svojoj djeci tj. daje izvršavala svoja roditeljska prava i obaveze i nakon razvoda braka, to tužitelj neopravdano smatra da majci poginulih boraca ne prigada pravo na porodičnu invalidninu, odnosno aa to pravo pripada isključivo njemu.

Pravilno je tuženi odlučio kada je osporenim rješenjem, primjenom odredbe člana 37. citiranog zakona utvrdio da porodična invalidnina roditeljima pripada na ravne djelove i u tom pravcu izmijenio prvostepeno rješenje, kojim je bilo odlučena da se roditeljima poginulih boraca priznaje pravo na invalidninu u odgovarajućem mjesečnom iznosu. Iz navedenih razloga ovaj sud je primjenom odredbe člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u dispozitivu presude.