Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 1-2/2002-2003

Da li je primjenjena odbrana bila neophodno potrebna za odbijanje napada procjenjuje se na osnovu svih okolnosti napada i odbrane, a, prije svega, na osnovu okolnosti koje se odnose na intenzitet napada, sredstva upotrijebljen a pri napadu i odbrani i sredstva koja su napadnutom bila na raspolaganju za odbijanje napada, opću fizičku snagu i trenutnu fizičku sposobnostnapadačainapadnutog.Budući daje prvostepeni sud, kako se to osnovano ukazuje 2. žalbom zamjenika kantonalnog tužioca, propustio utvrditi fizičku snagu i opću fizičku sposobnost okrivljenog i oštećenog kao i njihove trenutne fizičke sposobnosti s obzirom na stepen alkoholisanosti u kojem se nalazio svaki od njih, te, takođe, kada je našao da napad oštećenog nije prestao nakon što je okrivljeni oteo od njega nož, intenzitet tog, po ocjeni prvostepenog suda, nastavljenog napada u tako izmijenjenim okolnostima, činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari je ostalo nepotpuno utvrđeno jer je sud propustio utvrditi činjenice koje su od odlučnog značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke

Neosnovan je navod u žalbi branioca okrivljenog, istican i u toku postupka, a koji prvostepeni sud pravilno nije prihvatio, da je za postojanje očigledno nesavjesnog rada u službi potrebno da postoji izvjesna trajnost, pa i sistematičnost u neurednosti u službi i da bi u svakom konkretnom slučaju trebalo obuhvatiti čitavo djelovanje učinioca u njegovom poslovanju kao službene osobe da bi se mogao donijeti zaključak da se radi o očigledno nesavjesnom postupanju.

Naime, i jedno činjenje ili nečinjenje može imati karakter očigledno nesavjesnog postupanja u vršenju dužnosti, a ponašanje okrivljenog u konkretnom slučaju, i po ocjeni ovog suda, ima takav karakter, jer priroda službene dužnosti okrivljenog, s obzirom da od njenog savjesnog vršenja zavisi uspješnost procesa povratka, zahtijevala je posebnu pažnju, tako daje i prvostepeni sud pravilno našao, a i ovaj sud nalazi, da se u radnjama okrivljenog iz izreke pobijane presude stiču sva obilježja krivičnog djela iz čl. 366. stav 1. KZ FBiH. Takav zaključak ne dovodi u pitanje ni žalbeni navod da, zbog toga što je G. J. u upravnom postupku imala mogućnost i ostvarivala svoja prava (i na kraju ih i ostvarila), nema jednog od bitnih obilježja krivičnog djela za koje je okrivljeni oglašen krivim, jer se pravo ostvareno u tom postupku može smatrati samo otklanjanjem već učinjene povrede prava, a ni u kom slučaju ne ukazuje da zbog toga nema jednog od bitnih obilježja krivičnog djela iz čl. 366. stav 1.

KZ FBiH u radnjama okrivljenog. Stoga ne stoji ni žalbeni osnov povrede krivičnog zakona.

Daje to ovako, vidi se i po tome što se prema članu 31. stav 3. ZKP rješenje o delegaciji mjesne nadležnosti može donjeti na prijedlog istražnog sudije, sudije pojedinca ili predsjednika vijeća, ili na prijedlog jedne od stranaka ili branioca.

Kao drugo, da bi se izvršilo delegiranje mjesne nadležnosti sa mjesno nadležnog suda na neki drugi stvarno nadležan sud nužno je da postoje važni razlozi. Posljedična tome, Vrhovni sud Federacije može za vođenje krivičnog postupka odrediti drugi stvarno nadležan sud na teritoriji drugog kantona ako su kumulativna ispunjeni uvjeti i to da je kod nižestepenog suda predmet u postupku i da postoje važni razlozi za takvo postupanje. Dakle, isključena je zakonska mogućnost da Vrhovni sud Federacije izvan okvira sudskog krivičnog postupka za neki predmet koji se još uvjek obrađuje kod Općinskog tužilaštva u Tuzli za postupanje umjesto mjesno nadležnog Općinskog suda u Tuzli, unaprijed odredi neki drugi stvarno nadležan sud van područja Tuzlansko-podrinjskog kantona.

Drugačije navedeno, 5. tek ukoliko općinski tužilac u Tuzli podnese Općinskom sudu u Tuzli zahtjev za pokretanje krivičnog postupka u formi zahtjeva za sprovođenje istrage ili neposredne optužnice, bit će ispunjene napreci navedene zakonske pretpostavke, da Vrhovni sud Federacije u takvom krivičnom predmetu koji bude kod pomenutog nižestepenog suda, ispituje važne razloge za prenošenje mjesne nadležnosti sa tog suda na neki drugi stvarno nadležan sud van područja Tuzlansko-podrinjskog kantona (naravno misli se na situaciju ukoliko općinski tužilac u Tuzli podnese pismeni prijedlog u skladu sa odredbom člana 31. stav 2. ZKP).

ZKP (koju daje trebalo primjenio bi Vrhovni sud Federacije rješavajući u trećem stepenu na temelju ovlaštenja iz člana 384. stav 2. ZKP). U toj zakonskoj odredbi je 6. propisano da drugostepeni sud može narediti, da se novi glavni pretres održi pred potpuno izmijenjenim vijećem. To bi shodno takvom zakonskom određenju značilo da je i u konkretnom slučaju Vrhovni sud Federacije odlučujući u trećem stepenu mogao odrediti da se drugostepeni postupak provede pred novim vijećem. Postojanje takve odredbe bi bilo apsurdna, kada bi zakonska osnova iz koje branioci okrivljenog I.B. traže izuzeće i razlozi koje su naveli onemogućavala da u ponovnom odlučivanju učestvuje vijeće u istom sastavu koje je donjelo raniju drugostepenu odluku koja je ukinuta.

Imajući sve napreci izloženo u vidu, mora se zaključiti da zahtjev branilaca okrivljenog I.B. za izuzeće sudije Vrhovnog suda Federacije I. D. nije osnovan.

Pri tome je zakonodavac u pravnoj normi precizirao i krivična djela u odnosu na koja se po tom, specifičnom, osnovu mjera pritvora može odrediti, međutim prema shvatanju ovog suda primjena navedenog osnova zahtijeva logičko tumačenje pravne norme principom argumentum a minore ad maius (zaključivanjem da je nešto dopušteno za teži slučaj, kada je dopušteno u lakšem slučaju).

Tačka 4. navedenog člana kao 7. jedno od krivičnih djela u odnosu na koje je moguće primijeniti taj propis predviđa krivično djelo ubistva iz člana 171. stav 1. KZ FBiH. Međutim, ta odredba se odnosi na osnovni oblik krivičnog djela ubistva dok su u članu 172. stav 2. KZ FBiH predviđeni kvalifikovani oblici ubistva. Pri tome je bitno ukazati da kvalifikovani oblik krivičnog djela ubistva u sebi uvijek sadrži i osnovni oblik tog krivičnog djela, zakonski tekst kvalifikovanih oblika uvijek u sebi sadrži definiciju osnovnog oblika djela -"ko drugog liši života", pa je stoga ovaj sud mišljenja da član 183. stav 1. tačka 4. ZKP-a može biti osnov i za određivanje mjere pritvora kada je u pitanju krivično djelo ubistva iz člana 171. stav 2. tačka 5.

KZ FBiH, te se suprotno tvrđenje u žalbi ukazuje kao neosnovano.

ovaj sud nalazi i da je na taj način povrijeđena odredba člana 6. stava 3. (b) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, kojom je određeno da svako koje optužen za krivično djelo ima, između ostalih prava u okviru prava na odbranu, i pravo da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane.

To pravo osobe optužene za krivično djelo mora se posmatrati zajedno sa pravom na branioca, 10. ustanovljenim članom 6. stavom 3. (c) Konvencije, tako da ono obuhvata i pravo da se i braniocu osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane, a što svakako podrazumijeva i pružanje braniocu mogućnosti uvida u spise predmeta i razgovora sa njegovim branjenikom u cilju pripremanja odbrane. toga se osnovano žalbom okrivljenog V.S. ukazuje da je navedenim postupanjem prvostepenog suda na glavnom pretresu povrijeđena njegovo pravo odbrane, a, s obzirom na sadržinu same povrede, i daje to moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude, te da je na taj način učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 358. stava 2. u vezi sa članom 276. stav 3.

ZKP i članom 6. stav 3. (b) i (c) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Protiv tog rješenja žalbu je izjavio Kantonalni tužitelj u Sarajevu zbog povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona i u obrazloženju vrlo detaljno iznio shvatanja da odlukom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine okrivljenom nije mogla biti data abolicija, s obzirom da se radi o kaznenom djelu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. bivšeg kaznenog zakona.

U obrazloženju pobijanog rješenja prvostupanjski sud smatra da je, prethodno rješenje toga suda o obustavi kaznenog postupka pravomoćno i da njegovo dejstvo nije privremenog karaktera. Također je u tom rješenju navedeno, da u procesnim odredbama nije predviđena mogućnost za nastavak kaznenog postupka i da se u ovom kaznenom predmetu radi o presuđenoj stvari, pa je zbog svega toga nižestupanjski sud odbacio podneseni zahtjev Kantonalnog tužitelja u Sarajevu. Prije davanja relevantnih odgovora na žalbene prigovore Kantonalnog tužitelja u Sarajevu valjalo je prije toga ocijeniti da li prethodno pravomoćno rješenje prvostupan skog suda o obustavi kaznenog postupka (protiv koga je tada Viši javni tužitelj u Sarajevu propustio izjaviti žalbu) daje snagu presuđene stvari u odnosu na predmetno kazneno djelo ili se radi o rješenju za koje je izričito propisano da se sud po zahtjevu ovlaštenog tužitelja može na njega vratiti i opozvati ga bez obzira što je okrivljenom priznato neko pravo.

Odgovor na ovo pitanje očigledno ovisi od ocjene da li je rješenje o obustavi kaznenog postupka pored formalne steklo i materijalnu pravomoćnost, što je bitni pred uvjet za zaključak da se radi o presuđenoj stvari (res iudicata). Prilikom davanja odgovora na to pitanje ovaj sud je imao u vidu da prema procesnim odredbama postoji veliki broj rješenja u pogledu kojih je sud ovlašten ili dužan da se na njih vraća i pored toga što je nastupila njihova formalna pravomoćnost, a što samo po sebi ima značenje da ona nisu stekla materijalnu pravnu snagu. Imajući sve to u vidu, te uzimajući u obzir sa jedne strane da je nižestupanjski sud pravomoćno rješenje o obustavi kaznenog postupka donio prije 14 početka glavne rasprave-pretresa i sa druge strane da odredba članka 394. stavak 1.

ZKP između ostalog propisuje da ako je kazneni postupak rješenjem pravomoćno obustavljen prije početka glavne rasprave-pretresa, da se onda u tom slučaju može na zahtjev ovlaštenog tužitelja dozvoliti ponavljanje kaznenog postupka ako se podnesu novi dokazi na temelju kojih se sud može uvjeriti da su se stekli uvjeti za njegovo ponovno pokretanje, onda ovaj kao drugostupanjski sud nije mogao prihvatiti naprijed navedeno zaključivanje u pobijanom rješenju (da se radi o presuđenoj stvari). (Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Kž-427/01 od 7.2.2003.g.J 11. Član 249. i 60. Carinskog zakona Član 295. Zakona o obveznim odnosima KADA JE ZA ODLUČIVANJE O GLAVNOM DUGU USTANOVLJENA NADLEŽNOST TIJELA UPRAVE, NE MOŽE SE PLAĆANJE KAMATE NA TAJ DUG OSTVARIVATI U PARNICI PRED SUDOM, NITI SE UMJESTO KAMATE MOŽE ZAHTIJEVATI NAKNADA ŠTETE ZA KORIŠTENJE NOVCA U VISINI KAMATE.

Iz obrazloženja: Tužitelj zahtijeva da mu tuženi isplati iznos od 202.705,21 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos od 26.11.2001. g. do isplate, označavajući kao pravni osnov ove tužbe naknadu štete. Iz činjeničnog supstrata tužbe podnesene u toku 2001. g. proizilazi da je od tužitelja u toku 1997. g. nezakonito naplaćena ca- -1: i.Oa.-(posebna carinskapristoJba) na uvezenu robu, te na ime nezakonito naplaćenih carinskih pristojbi u toku te godine, odobreno od strane carinske uprave vraćanje ukupnog iznosa od 306. 772, 54 KM, što je tužitelj napi atio prinudnim putem u postupku izvršenja dana 21.05.2001. godine. Tužitelj zahtijeva plaćanje štete u visini zatezne kamate za korištenje njegovog novca.

Dakle, u suštini traži plaćanje zatezne kamate koja je akcesorno povezana sa glavnom novčanom tražbinom, za koju je ustanovljena nadležnost tijela uprave. Kada je zaodluć1 vanJe o glavnom augu ušfanovljena nadležnost tijela uprave, samo se u postupku pred tim tijelom može eventualno ostvariti i pravo na plaćanje zatezne kamate, na iznos glavnog duga. Kada bi i bilo moguće iznos obračunate kamate preimenovati u štetu i zahtijevati je kao naknadu štete, takav tužbeni zahtjev bi morao biti odbijen jer takav vid štete oo odredbama Zakona o obligacionim odnosima, a ni po drugim odredbama materijalnog prava nije predviđen.. Odredbom člana 249. stav 1, tačka 2 Carinskog zakona ("Sl. novine FBiH", broj: 2/95 asnijim izrnjsmama i dopunamJI) uvoznik robe može u određenom roKU podnijeti zahtjev da mu se znos carine koju nije trebao obračunati i napatiti, o čemu carina odlučuje u ug_ravnom postupku u smislu člana 60.

Carinskog zakona. Iz istih razloga carinarnica je nadležna i da odluči o zahtjevu za isplatu kamate na vraćeni iznos, nezakonito naplaćen po osnovu pristojbe, kao sporednog potraživanja.

Tužitelj i njegova kćerka su tako postali zakoniti i savjesni posjednici. Taj i takav kvalificirani posjea, računajući do donošenja prvostupanjske presude, trajao je duže od deset godina. Tuženi ga nikada nije dovodio u - pitanje, pa je tužitelj dosjelošću stekao vlasništvo i bez upisa toga prava u zemljišnim knjigama (članak 32. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima).

Kada bi, kao što revizija tvrdi, egzistirao kao uvjet samo prijenos prava u zemljišnoj knjizi, u kom pravcu očito nije bila volja ugovornih strana, iz načina na koji je uglavljeni izolirano posmatran, taj uvjet bi prije mogao značiti opstanak ugovora, a nastanak obveze vraćanja kupovne cijene, što opet očito nije bila volja ugovorača i što bi bilo besmisleno.

Naprotiv njihova prava volja je izražena u sadržini cijele ugovorne klauzule, koja je zaštitnog karaktera i uglavljena radi zaštite interesa kupca. Njegovi interesi su zaštićeni samo ostvarenjem svih uvjeta. U protivnom, ta ugovorna klauzula bi kupcu štetila umjesto da mu koristi. 16 Revizija i ne dovodi u pitanje činjenicu da svi uvjeti nisu ostvareni, jer tuženik kao prodavatelj nije vratio kupovnu cijenu, niti je ponovno u s postavljen zakupni odnos, a time nije došlo ni do raskida ugovora. Iz daljih međusobnih odnosa i ponašanja ugovornih strana, proizlazi da niti jedna od njih nije ugovor smatrala raskinutim time što u ugovorenom roku nije izvršen prijenos vlasništva, odnosno prava korištenja u zemljišnoj knjizi.

Naprotiv, suglasne su u tome da ispunjenje toga uvjeta onako kako je ugovoren, nije bilo moguće, a kada je ugovoreni raskid ni uvjet nemoguć, smatra se nepostojećim (članak 75. stav2. Zakona o obveznim odnosima), pa kada bi slijedom toga, bio ugovoren kao jedini, kako to revizija tvrdi, ne bi mogao proizvesti raskid ugovora. I nakon što tuženik nije uspio izvršiti prijenos vlasništva odnosno raspolaganja u zemljišnoj knjizi (to dakle nije bilo moguće), parnične stranke su se ponašale u skladu sa ugovorom uspostavljenim odnosima. Tužitelj je ostao u posjedu kupljenih nekretnina i u svojim poslovnim knjigama ih vodio i koristio kao svoja sredstva. Tuženik nije vratio kupovnu cijenu, niti je tužitelj to zahtijevao i nije ponovno uspostavljen zakupni odnos kako je ugovorom predviđeno.

Takve odnose ugovorom uspostavljene, niko od parničnih stranaka nije dovodio u pitanje sve do i po mišljenju ovog suda, u zabludi zaključenog ugovora o zakupu u 1993.g. Na koncu, sve kada bi i bio ugovor raskinut na način kako to revizija tvrdi, nesporna je činjenica daje tužitelj kao kupac, od momenta kupovine bio posjednik spornih nekretnina, u svojim poslovnim knjigama ih vodio i koristio kao svoje sredstvo, 14. čime bi i u slučaju otsustva ugovora kao pravne osnove, one postale njegovo sredstvo u smislu članka 268. stav1. Zakona o udruženom radu, koji je tada bio na snazi, budući je protekom roka od pet godina, tuženik izgubio pravo zahtijevati njihovo vraćanje. Nisu dakle u ovome dijelu sudovi nižeg stupnja, pogrešno primjenili materijalno pravo, kako to revizija neosnovano prigovara.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti smatra da su sudovi nižeg stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su na potraživanja tužitelja primijenili zastarni rok iz članka 372. stav 1.

ZOO i članka 106. Zakona o radu, jer da se ne radi o povreriienim potraživanjima, čime je isključena primjena članka 37l. st 1 Z-00 a kako je uz to Zakon o radu znatno kasnije stupio na snagu, nije bilo mogućnosti ni njegove primjene članka 106., već.da je trebalo primijeniti odredbu članka 371._LOQ. kojim je propisan opći zastarni rok od pet godina. U pravu je Federalni tužitelj kada prigovara primjeni članka 106. Zakona o radu, koji je znatno kasnije donijet. Nema povratno djelovanje, pa se ne može primijeniti na pravne odnose koji su ranije nastali. Međutim, griješi kada prigovara primjeni članka 372. stav 1. ZOO, koji je pravilno primijenjen, pa su tužbeni zahtjevi i pozivom samo na tu odredbu morali biti odbijeni, tako da je bilo nepotrebno pozivanje i na članak 106.

Zakona o radu, pa ta greška nema nikakvo pravno značenje niti utjecaj na zakonitost presuda koje se zahtjevom za zaštitu zakonitosti pobijaju. Griješi Federalni tužitelj i kada se u svom zahtjevu poziva na stajalište sudske prakse o ovom pitanju, pri čemu očito, ima u vidu stajalište ranije sudske prakse o rokovima zastare i pravnoj kvalifikaciji potraživanja isplate osobnih dohodaka (kao bitnog obilježja sustava radničkog samoupravljanja) iz vremena njihovog postojanja kao pravne kategorije, a ne potraživanju isplate plaća, premda su to potpuno različite, ne samo pravne već i ekonomske kategorije. Osobni dohodak je dio ukupno ostvarenog dohotka pravne osobe, koji je srazmjeran doprinosu pojedinog radnika u ostvarenju toga ukupnog dohotka, odnosno dobiti. lsplaćivao se najmanje jednom mjesečno kao akontacija.

Konačni obračunJ isplata vršena je1el po usvajanju završnog računa i to u iznosu koji je pored ovisnosff o poJedinačnom doprinosu radnika, uvijek ovisio o uspjehu u poslovanju, odnosno ostvarenju ukupne dobiti i smjernicama dalje poslovne politike. Iznos obračun i razdoblje isplate, koje ne može biti duže od 30 dana, kod poslodavaca se ugovara skladu sa ktivnim ugovorom i iQ[§.Vilnikom o radu, a u tijelima uprave i službama za upravu određuje iJllil.PiSivanjem koeficijenata. Obračvo_i_ isplata iSJJ ovisni o uspjehu q poslovanju, ali su neodvojiva povezani sa obavljanjem poslova i radnih zadataka u radnom odnosu, koji je po svojoj prirodi trajni pravni odnos, bez obzira da lije zasnovan na neodređeno ili neko određeno vrijeme.

Kada se, kao naknada za izvršavanje poslova i radnih zadataka u tom trajnom odnosu, isplaćuje periodično u vremenskim razmacima ne dužim od 30 dana i dospijeva svaka isplata protekom toga vremena, p ća ima sva ob[lli!l. 16..2.ovremenog potražiyan, i.a. koje dospijeva u zalfonom određenom periodu koji je kraći od jedne godine, kako je to određeno u članku 372. stav 1. ZOO, i kao takvo zastarijeva l§jjj_ godine, racunajući odvojeno od dospjelos.tL svakej: lojedine mjesečne neispfače laće. Stoga su sudovi nižeg stupnja pravilno primijenili materijalno pravo kada su na potraživanje plaće tužitelju primijenili zastarni rok od tri godine, iz članka 372. stav 1. ZOO, pa je zahtjev za zaštitu zakonitosti, koji se na tome temelji, odbijen kao neosnovan.

Naime, nesporna je među stranakama da tuženik tužitelju duguje 8.397,70 USD, paje tužitelj mogao ostati pri takvom zahtjevu, koji bi u slučaju nedostatka na računima tuženika tih deviznih sredstava, bio izvršen preračunam u domaću valutu i to prema tečaju na dan isplate.

Kada tužitelj još u toku parnice zahtijeva da mu se za dug u stranoj valuti dosudi isplata u domaćoj valuti, i kada u tako postavljenom zahtjevu nije odredio iznos domaće valute, podrazumijeva se odgovarajući iznos u vrijeme isplate, a kada taj iznos odredi prema zvaničnom tečaju u vrijeme postavljanja takvog zahtjeva, time ne zahtijeva više od onoga što mu tuženik stvarno duguje, već upravo koliko mu u tome momentu duguje, pa sud griješi ako mu u takvom slučaju dosudi manji iznos primjenom tečaja u vrijeme nastanka obveze ili u neko drugo vrijeme po kojem bi dug izražen u domačoj valuti bio manji od stvarnog. Stoga su sudovi nižeg stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo kada su postupili drukčije i dijelom odbili tužbeni zahtjev.

već se primjenjivao samo kod perioda docnje kraće od godinu dana, radi pravilnog obračuna kamate određene godišnjom stopom, s tim da tako obračunata kamata ako docnja traje godinu dana i više, ne može preći iznos kamate koji bi se dobio obračunom za cijelu godinu po pravilima običnog interesnog računa od što.

Kako se, međutim, raniji savezni zakon primjenjivao u periodu izrazito visoke inflacije i stalnog izrazitog obezvređivanja domaće valute, u sudskoj praksi je bilo jedinstvena prihvaćena da se svako mjesečno obračunata kamata, kada se radi o potraživanjima u domaćoj valuti, pripisuje glavnici i daljni obračun vrši na tako uvećanu glavnicu i kroz takav način obračuna vršena je i revalorizacija glavnice, jer se smatralo da bez takvog načina obračuna, odvojeno izračunata zatezna kamata na neuvećanu glavnicu ne postiže zakonsku svrhu. Tokom cijelog razdoblja od 1990. g. do sredine 1994. godine, domaći novac je bio izložen uticaju pojačane inflacije (obezvređivanja) tako da su potraživanja nakon konverzije i denominacije, i uz takav način obračuna dosezala u momentu naplate samo oko trećine realne vrijednosti u vrijeme nastanka, odnosno dospijeća (računa te po kursu tadašnjeg dinara napram DEM).

Zatezna kamata ima i funkciju naknade štete koju trpi svaki povjerilac novčanog potraživanja već zbog samog zakašnjenja u naplati potraživanja, a takva njezina uloga bi izostala ako bi u uvjetima inflacije, bila obračunata na način koji bi doveo do samo simboličnih iznosa i za dulji 18. period zakašnjenja. Stoga je prihvaćen i stav da dok traje ovakav način obračuna, dolazi do suspenzije odredaba čl. 279. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Prihvatajući programira ni način obračuna bivše SOK iz 1990. g. (kao i bivšeg Zavoda za platni promet) kao ispravan, polazilo se i od toga da naprijed pomenuti zakon nije kao obračunska razdoblje odredio godinu dana, već mjesec, cijeneći pri tome i okolnost da je NB BiH počev od 16.2.1992. g. do 1.7.1995. g. određ iva la eskontne stope mjesečno, a u razdoblju od 1.7.1995. g. do 1.4.1996. g. tromjesečno.

Međutim, način obračuna zateznih kamata treba promijeniti počev od 15.7.1994. g., kada je stupio na snagu Zakon o promjeni vrijednosti dinara ("SI.list RBiH", br. 16/94 i 33/94), jer je nakon izvršene denominalizacije tih dinara, novi BH dinar postao stabilna valuta, što najbolje pokazuje okolnost da se zvanični kurs 100 BH dinara a 1 DEM, nije nikada mijenjao. U tim uslovima prestala je potreba da se zatezna kamata, mak1;1, r je nastavljen način.. obračuna svakog mjeseca ()ljrJ]enorrikonformne metode do 1.10.1996 pripisuje glavnici potraživanja, i tako ova revalorizira čime je prestala i suspenzija odredaba čl. 279. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Ovo praktično znači da se glavnica ranije dospjelog potraživanja u domaćoj valuti stalno uvećana pripisivanjem obračunate zatezne kamate definitivno formira 15.7.1994. g. i od tada zatezna kamata, bez obzira na koji se način obračunava, ne pripisuje glavnici.

Naime, građanskopravni odnos između tužitelja i banke prethodnice tužene, nastao je i trajao u pravnom režimu bivše države, koja je svojim Zakonom o deviznom poslovanju i uz njega donijetim provedbenim propisima, zabranila slobodu raspolaganja sredstvima na deviznim računima i štednim ulozima građana (član 71. toga Zakona).

Takav pravni režim zabrane raspo!ag naslijedila je RBIH prilikom svoga osamostaljenj_g, a potom i uredila svojom Uredbom sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju (kasnije postala Zakon), prema čijoj odredbi čl. 9. stav 1. domaće fizičke osobe mogu držati devize na deviznom računu ili deviznom štednom ulogu i koristiti ih za plaćanje u inozemstvu. Prema odredbi čl. 150, Uredbe, prestalo je važenje Zakona o deviznom poslovanju koji je donijela bivša država, što nikako ne znači i prestanak njegove primjene na odnose nastale ili zasnovane u vrijeme dok je on bio na snazi, budući da Uredba ni jednoj svojoj odredbi daje povratno djelovanj, pa tako i ne uređuje odnose nastale prije njezina stupanja na snagu.

Ne čini to ni Uredba, odnosno Zakon o deviznom poslovanju iz 1994. g. (Sl. list SRBiH br.!0/94), već se Skupština RBiH kao zakonodavno tijelo, svojom Odlukom o ciljevima i zadacima devizne politike 1996.g. (dakle prvoj poratnoj godini), obvezuje da će pitanje devizne štednje građana deponirane kod bivše Narodne banke Jugoslavije, ešiti donošenjem zakona o javnom dugu BiH ili na drugi način u sklopu ukupne konsolidacije duga BiH zajedno sa međunarodnom zajednicom. Držeći da je pitanje stare devizne štednje svojih građana, u skladu sa navedenom Odlukom, uredila, Zakonom o utvrđivanju i ostvarivanju tražt: sina građana u postupku privatizacije, Federacija BiH očito svojim zakonom o deviznom poslovanju (Sl. novine rniR br. 35 98) kao kasnijim zakonom,!J.!k_ ni želila za Irati u oyo_pitanje, pa se bez ikakve dileme ni ovaj zakon ne primjeniti na odnose zasnovan J: lice: gova stupanja na pravnu snagu, bez obzira što Je Ustavni sud Federacije BiH svojom Odlukom br.

U-10 0 od 8.1.2001. g. proglasio neustavnim odnosne odredbe Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju tražbina građana u postupku privatizacije i tako ih eliminirao iz pravnog sustava. Slijedi da se Zakon oi: leviznom poslovanju bivše države mora primjeriiti na sve odnose nastale za vrijeme d.Qlsje bLo na prnvnoj snazi, odnosno na sve odnose zasnovane do stupanja na snagu Uredbe za zakonskom snagom o deviznom poslovanju iz 1992. g., pa kako on zabranjuje slobodno raspolaganje deviznim štednim ulozima, pravilno su sudovi nižeg stupnja postupili kada su ci tužbeni

Sud prvog stupnja odbija tužitelja s tužbenim zahjevom za naknadu isplaćenog iznosa za pretrpljeni strah, smatrajući da oštećenom ne pripada pravo na ovaj vid naknade štete zbog kraćeg vremena njegova trajanja, pa da je tako tužitelj platio što nije dugovao, a drugostupanJskI sud, u odsutnosti tuženikove žalbe, potvrđuje 20 prvostupanjsku presudu sa izraženim stajalištem, da na tužitelju nije uopće bila obveza naknade štete, jer je prouzročena namjerno, pri čemu se poziva na članak 920.

Zakona o obveznim odnosima. Osnovano zahtjev za zaštitu zakonitosti ukazuje da su presude sudova nižeg stupnja rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Nije sporno daje šteta nanijeta upotrebom motornog vozila, čiji je vlasnik po osnovi obvezanog osiguranja bio osiguran kod tužitelja za štetu koju prouzroči trećim osobama. Naknada takve štete može se po članku 78. Zakona o osiguranju imovine i osoba, izravno ostvarivati od osiguravajućeg društva kod kojeg se vlasnik osigurao od ove odgovornosti. Osiguravajuće društvo u takvom slučaju dužno je isplatiti i štetu koja je namjerno prouzročena, kako to izričito propisuje novelirana odredba članka 79. stav1. navedenogZakona, paje sud drugog stupnja nesumnjivo pogrešno primjenio materijalno pravo kada je svoju odluku o odbijanju tuženog zahtjeva utemeljio na odredbi članka 920.

Zakona o obveznim odnosima, koja se odnosi na dobrovoljno osigura vanje i odnose između ugovornih strana na što pravilno ukazuje zahtjev za zaštitu zakonitosti Federalnog tužitelja. Prema odredbi članka 79. stav3. Zakona o osiguranju imovine i osoba, društvo za osiguranje koje nadoknadi štetu i u slučaju iz stavak 1. dakle, i štetu prouzročenu namjerno, ima pravo regresa prema osobl koja je odgovorna za štetu i to za ISPLAĆENI IZNOS NAKNADE ŠTETE, kao i kamate i troškove, koje je u vezi s tim imalo, iz čega slijedi da su, odbijanjem dijela tužbenog zahtjeva, oba suda nižeg stupnja pogrešno primjenili materijalno pravo, budući da i po mišljenju ovog suda, isplaćeni iznos ne premašuje pretrpljenu štetu, pa su u tome dijelu njihove presude, temeljem članka 378. stav1.

Zakona o parničnom postupku, preinačene i tako tužbenom zahtjevu u cjelini udovolje no.

Dok se opća potraživanja, na jedinstvene račune građana, unose po nalogu Agencije za privatizaciju u FBiH, a na osnovu evidencije koju dostavlja Federalno ministarstvo unutarnjih poslova, opća potraživanja umrlih osoba iz čl. 22. spomenutog Zakona, evidentiraju se na temelju prijave koju za maloljetnu djecu podnosi roditelj, staratelj ili usvojitelj, općinskoj službi nadležnoj za poslove opće uprave.

Prijava se podnosi na posebnom obrascu, nakon čega općinska služba izdaje uvjerenje o pravu na opće potraživanje. Uvjerenje se dostavlja nadležnoj agenciji radi evidentiranja i proslijeđivanja Zavodu za platni promet(član 5. i 6. Uputstva o evidenciji i realizaciji potraživanja građana sa jedinstvenog računa). Iz navedenih propisa proizilazi da se u ostavin-skom postupku iza osoba urmlih prije 6.12.1997. godine ne može odlučivati o nasljeđivanju općih certifikata Stoga bi općinski sudovi trebali odbiti unošenje u ostavinsku masu i općih potraživanja (certifikata) umrlih osoba, pa i onda kada je greškom došlo do evidentiranja tog potraživanja na računu umrle osobe, polazeći od naprijed navedenih prinudnih propisa.

Ako ipak dođe do toga da se u ostavi11- skom postupku odluči o nasljeđivanju općih potraživanja osoba iz člana 22. Zakona o privatizaciji preduzeća, misi imo da takvo rješenje o nasljeđivanju ne obavezuje Zavod, odnosno Agenciju za privatizaciju i ne može poslužiti kao temelj za promjene na jedinstvenom računu građana. Ovo stoga što pravomoćno_Jješenje o nasljeđivanju obavezuje samo učesnik e ostavinskog postupka (nasljednike, legatare i druge osobe koje ostvaruju neko pravo u ostavinskom postupku). Pri ovome treba imati u vidu da svoje nepravilno rješenje o nasljeđivanju prvostepeni sud može izmijeniti samo povodom blagovremene žalbe, a drugostepeni sud i kada je žalba neblagovremena, ali oba pod uvjetom da se time ne vrijeđaju prava drugih sudionika, zasnovana na rješenju o nasljeđivanju.

Neosnovano tužiteljica prigovara i da sud drugog stupnja nije dao razloge zašto tuženiku nije naloženo da je primi u radni odnos, jer je taj sud u razlozima svoje presude jasno naveo da se radi o sporu o zakonitosti odluke o izboru i da sud nema ovlasti utvrditi koji kandidat treba biti izabran, jerda 22 je to isključivo pravo radnika tuženika.

Nije nižestupanjskim presudama naloženo tuženiku raspisivanje novog oglasa, kako opet neosnovano prigovara tužiteljica, jer se pravilnost ima postupka raspisivanja oglasa sudovi nižeg stupnja nisu ni bavili, budući da u tome pravcu nije ni postavljen tužbeni zahtjev, pa bi da su protivno postupili izašli iz okvira tužbenog zahtjeva i počinili bitnu povredu postupka. Budući da tužiteljica po raspisanom oglasu nije zasnovala radni odnos, niti je tuženiku naloženo da sa njom zasnuje taj odnos, neosnovan je i tužbeni zahtjev za plaćanje naknade osobnog dohotka, kao prava koje je isključivo vezano za radni odnos, pa su sudovi nižeg stupnja pravilno primjenili materijalno pravo, kada su i ovaj tužbeni zahtjev odbili.

Nastupanjem pravomoćnosti prestala je svaka procesna mogućnost, pa makar i kao prethodno pitanje, ispitivanja njegove zakonitosti, jer se smatra istinitim ono što je pravomoćno riješeno (res iudicata pro veritate habetur). Tužena bi u ovom slučaju mogla odgovarati za štetu samo po principu krivnje, koja bi se ogledala u donošenju nezakonitog akta o prestanku radnog odnosa. Krivnja bi postojala tek kada bi u sudskom postupku pravomoćnom presudom,

Na ovaj rok sud ne pazi po službenoj dužnosti. Nasuprot tome, rok iz novelirane odredbe članka 103. Zakona o radu prekluziynj je rok. rocesno pravne prirode, čijim protekom se _gum prav-l'i na podnošenje UJžbe, pa na njega sud pazi po službenoJ auznosti. Odnosi se očito na povrede ostalih prava iz radnog odnosa odnosno onih prava do čijih povreda uglavnom dolazi donošenjem nezakonitih pojedinačnih akata od strane poslodavca. Ta prava po svojoj prirodi ne predstavljaju tražbine iz članka 106. Zakona o radu, pa za njih nije ni određeno vrijeme dospijeća.

Naime, rok iz čl. 249. stav 1. tačka 2. Carinskog zakona je materijalno prekluzivni rok, čijim protekom stranka gubi pravo podnošenja zahtjeva za ostvarivanje određenog materijalnog prava.

Radi se o materijalno pravnim prekluzivnim zakonskim rokovima, koji se ne mogu produžavati i čijim propuštanjem stranka gubi pravo, pa podneseni zahtjev treba, po proteku roka odQi.Li, Pri tome treba ukazati da je prvostepeni upravni organ odlučujući o zahtjevu tužitelja isti pogrešno zaključkom odbaci-'l čime je postupio protivno odredbama čl. 218. stav 1. Zakona o upravnom postupku, umjesto da isti rješenjem odbije. Međutim, obzirom da je o predmetnom zahtjevu pravilno negativno odi učeno, to navedeni propust prvostepenog upravnog organa oema uticaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, obzirom da istim nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Prigovor tužitelja kojim se poziva na član 203. stav 2.

Zakona o carinskoj politici, prema kojem je rok za traženje povrata, kako navodi, pet godina, sud je cijenio neosnovanim. Odredbama čl. 217. stav 2. i 5. Zakona o carinskoj politici ("Sl.gLasnlk._llil:!", broj 21L98) propisano je aa se propisi sadržani u carinskim Zakonima Entiteta, koji su u suprotnosti sa odredbama tog Zakona, smatraju nevažećim i da se taj Zakon primjenjuje od 01.01.1999. godine, pa iz pravilnog tumačenja tih odredaba, proizilazi da je navedeni Zakon, po pitanju prava i obaveza svih subjekata u postupcima carinjenja robe nastalih poslije početka njegove primjene 01.01.1999. godine, isključio samo primjenu propisa u carinskim zakonima Entiteta koji su u suprotnosti sa njegovim odredbama, smatrajući ih nevažećim, ali ne i ostalih odredaba carinskih zakona Entiteta.

Ni jednom odredbom, taj Zakon nije propisao njegovo retroaktivno dejstvo na odnose subjekata u postupku carinjenja koji su nastali prije početka njegove primjene. U konkretnom slučaju, obaveza plaćanja carina i drugih uvoznih dažbina, nastala je prije početka primjene Zakona o carinskoj politici BIH, a za vrijeme važenja Federalnog carinskog zakona, pa su carinski organi pravilno postupili kad su u konkretnom slučaju primjenili odredbe federalnog Carinskog zakona, obzirom daje pravni odnos nastao u vrijeme kada nije bio u primjeni Zakon o Carinskoj politici BiH.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja i izvedenog zaključka, tuženi je zaključio da su ispunjeni uslovi za oduzimanje državljanstva BiH i FBiH tužiocu propisani u članu 23. tačka 1.

Zakona o državljanstvu BiH i člana 24. tačka 1. Zakona o državljanstvu FBiH, pa mu je po osnovu ovih propisa osporenim rješenjem oduzeo državljanstvo Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine. Na ovo rješenje svoju saglasnost je dalo Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija BiH u skladu sa članom 31. Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine, dana 28.12.2001. godine. Sud nalazi da je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužioca i to kako materijalni, tako i procesni. Odredbama člana 23. tačka 1. Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine ("SI.glasnik BiH", broj: 13/99) i člana 24. tačka 1. Zakona o državljanstvu Federacije BiH ("SI.novine FBiH", broj: 43/01, na kojim se osporeno rješenje zasniva, propisano je da državljanstvo BiH, odnosno FBiH, može biti oduzeto u slučaju ako je stečeno pomoću prevare, lažnih informacija ili skrivanjem bilo koje relevantne činjenice, koja se može odnositi na podnosioca zahtjeva (tačka 2. ovih članova propisuje oduzimanje državljanstva u slučaju kad državljanin BiH, odnosno FBiH, vrši dobrovoljnu službu u stranim vojnim snagama uprkos pravnoj zabrani takve službe, a tačka 3. kada je državljanstvo BiH, odnosno FBiH, stečeno nakon stupanja na snagu tog zakona, bez ispunjenja uslova iz članova 9. i 10., odnosno 8. i 9. ovih zakona).

Da bi se, dakle, stečeno državljanstvo BiH i FBiH nekom licu moglo oduzeti po članu 23. tačka 1. državnog, odnosno članu 24. tačka 1. federalnog Zakona o državljanstvu, mora se 26 utvrditi da je državljanin BiH, odnosno FBiH, državljanstvo stekao prevarom, lažnom informacijom ili daje sakrio neku relevantnu činjenicu koja se na njega odnosi. U konkretnom slučaju, mada se to u osporenom rješenju izričito ne navodi, tuženi očigledno smatra daje kod tužioca u vrijeme prijema u državljanstvo (25.8.1995. godine) postojala skrivena namjera da ne poštuje Ustav, zakone i druge propise BiH i FBiH, a ovakav zaključak izvodi iz činjenice da je protiv njega Federalnom tužilaštvu podnesena krivična prijava zbog osnova sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 168. stav 1.

KZ FBiH u pokušaju, iako član 23. tačka 1. Zakona o državljanstvu BiH, odnosno član 24. tačka 1. Zakona o državljanstvu FBiH, kao razlog za oduzimanje državljanstva, osim kada je stečeno prevarom ili lažnim informacijama, predviđa i skrivanje neke relevantne činjenice, koja se može odnositi na podnos oca zahtjeva, a ne i skrivanje namjere. Zato sud razloge tuženog navedene u osporenom rješenju (postojanje kod tužioca u vrijeme prijema u državljanstvo skrivene namjere da ne poštuje Ustav, zakone i druge propise i da šteti međunarodnom ugledu BiH) ne prihvata kao zakonske razloge za oduzimanje državljanstva tužiocu. Ovo pogotovo što dati razlozi nisu precizno i logički objašnjeni, niti imaju činjeničnu podlogu u dokazima čiji se sadržaj citira u rješenju, jer je zaključivanje tuženog o postojanju skrivene namjere kod tužioca u onom smislu u kojem se navodi, izvedeno iz činjenice da je protiv njega podnesena krivična prijava iz naprijed navedenih razloga, koja nema onaj značaj koji joj daje tuženi, s obzirom daje odredbom člana 6.2.

Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda propisano da se svako koje optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže, a ova Konvencija i njeni protokoli se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini na osnovu člana 11.2. Aneksa 4. (Ustav BiH) Općegokvirnog sporazuma za miru Bosni i Hercegovini. Iz rješenja MUP RBiH, broj: 07/2-204- 2216 od 25.8.1995. godine proizilazi da je tužilac primljen u državljanstvo RBiH, jer je utvrđeno da ispunjava uslove iz člana 8.a. Zakona o državljanstvu RBiH ("SI.list RBiH", br: 18/92, 11/93, 27/93, 13/93 i 15/94), tj. kao lice koje je ispunjavala uslove iz člana 8. stav 1. tačka 5. i 6., nije učestvovala ili pomagalo agresiju na RBiH, a dalo je pismenu izjavu da se osjeća državljaninom RBiH, pa bi mu se ovako stečeno državljanstvo moglo oduzeti ako ga je stekao na jedan od načina naveden u članu 23. tačka 1.

Zakona o državljanstvu BiH, odnosno članu 24. tačka 1. Zakona o državljanstvu FBiH, te i u slučaju ako su u vrijeme njegovog prijema u državljanstvo postojali razlozi zbog kojih se po tada važećem zakonu moglo oduzeti državljanstvo, jer ako su u odnosu na tužioca postojali takvi razlozi za oduzimanje državljanstva, svakako da ga ne bi mogao ni steći. To, međutim, tuženi nije utvrđivao niti se tim pitanjima bavio prije donošenja osporenog 27. rješenja, koje je donio isključivo iz razloga navedenih u tom rješenju, pa se zato sud, cijeneći zakonitost tog rješenja, mogao upustiti samo u utvrđivanje postojanja ili nepostojanja razloga koje je tuženi naveo u tom rješenju, kao razloga za oduzimanje državljanstva tužiocu, a za koje je sud našao da nisu u skladu sa zakonom i zbog kojih osporeno rješenje nije zakonito.

S obzirom na iznijete razloge sud je, uvažavanjem tužbe, poništio osporeno rješenje na osnovu člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima i predmet vratio tuženom organu na ponovno rješavanje u skladu sa zakonom.

Prvostepeni organ je ovako odlučio, iz razloga što je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku zaključio da su ispunjeni svi uvjeti propisani odredbom člana 32. stav 4. Zakona o eksproprijaciji za vraćanje predmetnih nekretnina raniJem vlasniku, a kojim odredbama Je propisano da će se na zahtjev ranijeg vlasnil1a eksproprisanih nekretnina poništiti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji ako korisnik eksproprijacije u roku od 3 godine od pravosnažnosti rješenja nije izvršio znatnije radove na nekretninama u svrhu zbog kojih je izvršena eksproprijacija odnosno sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove na eksproprisanim nekretninama(stav 7. navedene odredbe).

Tuženi je, uvažavajući žalbu korisnika eksproprijacije, osporenim rješenjem poništio navedeno prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje i u razlozima osporenog rješenja izrazio stav da je zahtjev tužiteljice, koji je podnijela 26.3.1998. godine za deeksproprijaciju predmetnih nekretnina a zbog neizvođenja radova zbog kojih su nekretnine rješenjem od 2. 8. 1952. godine nadležnog organa eksproprisane po odredbama Osnovnog zakona o eksproprijaciji iz 1947. godine, preuranjen, te da ovaj zahtjev treba odbaciti pri čemu tuženi upućuje na primjenu odredbe člana 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku. Ovaj stav tuženi obrazlaže time da je rješenjima nadležnih organa uprave doneseniim u toku 1972. godine odbijen identičan zahtjev prednika tužiteljice za deeksproprijaciju nekretnina, te da tužiteljica može svoj zahtjev za vraćanje nekretnina istaći tek kada bude usvojen Zakon o restituciji.

Ovaj pravni stav tuženog nije pravilan i suprotan je odredbama Zakona o eksproprijaciji. Iz obrazloženja osporenog akta, naime, proizlazi da tuženi organ smatra da je konačnim i pravomoćnim upravnim aktom nadležnih organa donesenim 13. 6. 1972. godine (koji je postao konačan 24. 8. 1972. godine) u identičnoj upravnoj stvari već odlučena, te da se to rješenje moglo poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo upotrebom vanrednih pravnih sredstava predviđenih propisima o upravnom postupku. Međutim, konačnost i pravomoćnost upravnog akta (u formalnom i u materijalnom smislu) temeljem odredaba člana 12. i 13. Zakona o upravnom postupku odnosi se samo na prava odnosno obaveze priznate određenoj stranci rješenjem nadležnog organa.

U konkretnom slučaju navedenim upravnim aktima donesenim 1972. godine nije konačno i pravomoćno priznato predniku tužiteljice pravo na deeksproprijaciju, stoga što takvu mogućnost tada važeći propisi o eksproprijaciji nekretnina nisu predviđali, ako su nekretnine bile eksproprisane po odredbama Osnovnog zakona o eksproprijaciji iz 1947. godine. Sadašnji Zakon o eksproprijaciji, koji se primjenjuje od 1977. godine ne predviđa ni u odredbama člana 32. (prečišćeni tekst) a ni u prijelaznim odredbama naprijed pomenuto ograničenje, tako da se o zahtjevu za deeksproprijaciju koji je tužiteljica podnijela 1998. godine, mora odlučivati nakon ocjene da li postoje za deeksproprijaciju uvjeti propisani odredbama člana 32. stav 4., 5. i 7.

Zakona o eksproprijaciji, koji se sada primjenjuje kao federalni zakon. Prema utvrđenju prvostepenog organa, počev i od dana primjene sadašnjeg Zakona o eksproprijaciji pa sve do sada, žalitelj kao korisnik eksproprijacije nije izveo znatnije radove zbog kojih su nekretnine eksproprisane, nego dio ovih nekretnina je ostao u posjedu ranijeg vlasnika a dio korisnik eksproprijacije iskorištava tako što iste daje u zakup trećim osobama, pa ova činjenica dugog trajanja posjeda mora biti podloga za odluku o deeksproprijaciji, jer predstavlja trajno stanje na lmje se neposredno primjenjuje sadašnji zakon, bez ranijih ograničenja, tako da u konkretnom slučaju nema ni retroaktivne primjene zakona. Izmjenama člana 32. stav 7. sadašnjeg Zakona o eksproprijaciji koje su izmjene izvršene 1994. godine (objavljen u "Službenom listu RBiH", br. 15/94) nakon donošenja Odluke Ustavnog suda BiH broj U.35/93 objavljene u "SI.listu RBiH" br. 20/93, da je taj dio odredbe nesaglasan sa odredbama Amandmana LXIII. tačka 1. i 2. na Ustav RBiH, jer narušava ustavni princip zajamčenosti, ravnopravnosti i zaštiti svih oblika vlasništva, brisan je dio odredbe pomenutog zakonskog propisa da se zahtjev za deeksproprijaciju, i kada su ispunjeni ostali zakonski uvjeti, ne može istaći po isteku osam godina od dana pravomoćnosti rešenja o eksproprijaciji.

Ovim je u pozitivno-pravni sistem Federacije BiH uveden specifičan i za sada jedini 28. oblik naturalne restitucije privatnog vlasništva tako da nije potrebno za odluku o vraćanju nekretnina u vlasništvo ranijim vlasnicima koji podnesu zahtjev, čekati budući zakon o restituciji čije donošenje i sadržaj u ovom momentu nisu izvjesni. Nakon izmjene člana 32. Zakona o eksproprijaciji i nakon navedene Odluke Ustavnog suda BiH stav 7. citirane odredbe propisuje, da zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji, raniji vlasnik može podnijeti po isteku tri godine od pravomoćnosti tog rješenja, pa sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove. Polazeći od izloženog slijedi, da je stav tuženog organa, da je u konkretnom slučaju trebalo temeljem odredbe člana 123. stav 2.

Zakona o upravnom postupku, zahtjev tužiteljice odbaciti nepravilan i suprotan naprijed citiranim propisima, pa je tuženi zbog ovog pogrešnog pravnog shvatanja propustio da u žalbenom postupku odluči i riješi sve prigovore žalitelja istaknute u žalbi a koji se odnose na povredu pravila postupka, odnosno da žalitelju u prvostepenom postupku nije data mogućnost da izvrši uvid u dokumentaciju, kao naprimjer u rješenje o naslijeđivanju, na temelju kojeg bi se zaključilo da li podnositeljica zahtjeva ima aktivnu legitimaciju u ovom postupku, zatim da je prvostepeno rješenje doneseno na temelju nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer da je prvostepeni organ samo na temelju saslušanih svjedoka ocijenio da žalitelj ne koristi eksproprisane nekretnine, međutim, da su u postupku kod prvostepenog organa izvedeni dokazi koje žalitelj predlaže moglo bi se utvrditi i drugačije činjenično stanje na osnovu kojeg prvostepeni organ ne bi mogao uvažiti zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisanih nekretnina.

O ovim prigovorima žalitelja u osporenom rješenju nema razloga, pa se pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u tom dijelu nije mogla ispitati, zbog čega je ovaj sud osporeno rješenje poništio i predmet vratio tuženom organu na ponovno rješavanje, kako bi tuženi u žalbenom postupku odlučio o svim prigovorima žalitelja istaknutim u žalbi.

Naime, tuženi organ je utvrdio da je poginuli sin tužitelja u vrijeme smrti živio u zajedničkom domaćinstvu sa majkom, dok se njegov otac - tužitelj nalazio u inostranstvu, pa je osporenim rješenjem tužitelju utvrdio prestanak prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje sa 30.11.2000. godine, jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 2. stav 2.

Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju, prema kojem pravo na izuzetno matenjalo obezbjeđenje mogu ostvariti otac, majka i drugi ukoliko su živjeli u zajedničkom domaćinstrvu sa licima iz člana 1. ovoga zakona u vrijeme njihove smrti ili nestanka i ako nema članova porodice iz stava 1. ovog člana (bračni drug, djeca rođena u braku ili van braka i drugi). Međutim, tuženi organ je propustio da utvrdi da 11 su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 4. navedenog zakona za priznanje tužitelju prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje, Naime, prema odredbi člana 4. Zakona o 29. izuzetnom materijalnom obezbjeđeju nezavisno od usi ova iz člana 2. ovog zakona, roditeljima poginulih, umrlih ili nestalih lica iz člana 1. zakona pripada izuzetno materijalno obezbjeđenje u iznosu od jedne prosječne mjesečne plate ukoliko ni jedan od roditelja nije u radnom odnosu, ne obavlja samostalnu djelatnost niti je korisnik penzije.

Dakle, prema navedenoj zakonskoj odredbi tužitelju bi kao roditelju pripadalo pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje i da nije živio u zajedničkom domaćinstvu sa sinom u vrijeme njegove smrti (te iako ima članova porodice iz stava 1. člana 2.), pod uslovom da nije u radnom odnosu, da ne obavlja samostalnu djelatnost i da nije korisnik penzije. Ove činjenice tuženi organ nije utvrđivao, iako su one odlučne u rješenju ove upravne stvari, jer od utvrđenja istih zavisi da li tužitelj ispunjava ili ne ispunjava uslove za priznanJe prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje po tom članu. Stoga se činjenično stanje, u dijelu osporenog rješenja kojim je tužitelju utvrđen prestanak navedenog prava, ukazuje nepotpuno utvrđeno, pa je primjenom člana 38. stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2.

Zakona o upravnim sporovima valjalo u tom dijelu osporeno rješenje poništiti i predmet vratiti tuženom na ponovno rješavanje.

Pojam izdržavanja, u smislu ovog zakona, dat je u članu 3. stav 2. istog zakona, te propisano da se smatra da je lice iz člana 1. tog zakona izdržavala braću i sestre ukoliko oni nisu u radnorn odnosu. ne obavljaju samostalnu djelatnost ličnim radom niti su korisnici penzije (zakonska pretpostavka sa el1minirajućim slučajevima).

Smisao ovih zakonskih odredbi je u tome da se pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje priznaje onoj braći i sestrama poginulog lica. koji su materijalno neobezbijeđeni, te isključenje tog prava u slučajevima kada su materijalno obezbjeđen1 iz navedena tn razloga. Iz podataka spisa proizilazi da tužiteljica nije u radnom odnosu, iz uvjerenja Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje BiH, Filijala, broj: 245/00, od 14.01.2000. godine, proizllazi da tužiteljica nije uživalac penzije, a iz uvjerenja Ministarstva fiansija, Poreska uprava-Područni ured, broj: 09-458-493 od 27. 02. 1996. godine proizilazi da tužiteljica ne obavlja samostalnu djelatnost ličnim radom. Zato činjenica da je tužiteljica-sestra poginulog lica iz člana 1. navedenog zakona sposobna za privređ vanje, ne bi mogla biti smetnja za ostvarenje prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje, jer zakonom nije propisano da je uslov da bi tužiteljica mogla ostvariti to pravo njena nesposobnost za privređivanje.

S obzirom na naprijed navedeno, sud nalazi da 30. su tužbeni navodi o povredi zakona na štetu tužiteljice osnovani, pa je uvažavanjem tužbe poništio osporeno rješenje primjenom člana 38. stav 3. a u vezi sa članom 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima i predmet vratio tuženom na ponovno rješavanje u skladu sa zakonom i primjedbama ovog suda.

Polazeći od takvih dokaza u spisu, tuženi je i po ocjeni suda, pravilno odlučio kada je odbio tužiteljevu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja kojim se predmetna roba do okončanja prekršajnog postupka privremeno od uzima od tužitelja.

Neosnovano se u tužbi ističe da za donošenje predmetnog rješenja nije bilo uporišta u važećim propisima. Odredbe čl.22., 23. stav 1. tačka 2. i člana 24. stav 1 tačka 3. Zakona o poreznoj upravi ("SI.novine FBiH", broj: 18/96) na koje su se upravni organi i pozvali u svojim rješenjima, predstavljaju zakonski osnov za donošenje pobijane odluke. Njihova primjena, odredbama materijalnog prava, tačnije Zakonom o kontroli predmeta od plemenitih kovina ("Sl. list RBiH", broj: 3/93 i 14/94) nije isključena nego je 31. Član 48. Zakona o vojnoj obavezi Član 1. i 2. Zakona o službi u Armiji RBiH odredbama čl.26. potvrđena budući da je u stavu 1. toga člana propisano da nadzor nad prometom predmeta od plemenitih kovina vrše organi tržišne inspekcije, a u stavu 2. da u vršenju nadzora organi tržišne inspekcije pod uzimaju mjere za koje su ovlašćeni tim zakonom i propisima o tržišnoj inspekciji.

To znači, da zabrana prodaje i povlačenje iz prometa predmeta na kojim nije bio utisnut žig određen od strane Zavoda za standardizaciju, a koja mjera je propisana u čl.27. navedenog zakona, na koje odredbe se i tužitelj poziva u tužbi, nisu jedine mjere koje tržni inspektor može poduzeti. On prema naprijed citiranim odredbama čl.26. stav2. istog zakona, ima ovlašćenje da primijeni i propise o tržnoj inspekciji odnosno odredbe Zakona o poreznoj upravi koje regulišu situaciju nastalu pronalaskom robe za koju vlasnik nema dokumentaciju o nabavci, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Obzirom da činjenično stanje na koje se zasniva osporeno rješenje, navodima tužbe nije dovedeno u sumnju, sud je našao da osporenim aktom nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja i da stoga nema zakonskih uslova za udovoljenje zahtjevu kojim se traži poništaj osporenog rješenja.

Naime, nakon što je tužitelJ, kao lice iz člana 2. Zakona o vojnoj obavezi ("Sl. list RBiH"; broj: 11/92, 17/93, 1/94, 13/94 i 4/95), kojim je propisano da vojnoj obavezi podliježu u miru i ratu svi državljani Republike BiH koji imaju opštu radnu sposobnost, uz uvjete propisane ovim zakonom, proglašen privremeno nesposobnim za vojnu službu, onje faktički samo imao valjano opravdanje za neizvršavanje pomenute obaveze.

To opravdanje, ne može biti osnov za njegovo potpuno izjednačavanje sa licima koja su tu obavezu mogla izvršavati i koja su je izvršavala. Zato i nema uslova da mu se sporni period računa kao period u kojem je on izvršavao svoje obaveze u odbrani zemlje u ratu, jer takvom priznanju prava mora prethoditi ispunjenje svih zakonom propisanih obaveza, a on ih nije uopšte izvršavao, jer nije ni mogao. Pretpostavka, da bi on te obaveze izvršavao da bolest-Neurosis, koja je, kako u nalazu stoji, postojala i ranije, prije stupanja u Oružane snage i koja se pogoršala za vrijeme 32. Član 3. stav 6. Zakona o službi u Armiji RBiH služenja u Armiji, nije nastala, po ocjeni ovog suda, nije niti može biti zakonski osnov za priznanje traženog prava, bez obzira na navode tužbe da je on u tom periodu primao i određene naknade (hranu i cigarete), kao i druga lica u vojsci. što se tiče navoda tužbe da su upravni organi propustili utvrditi pod kojim okolnostima je tužitelj ranjen, valja istaći da, s obzirom na naprijed utvrđene i nesporne činjenice, prilikom odlučivanja o zahtjevu kakav je tužitelj postavio, a to je priznanje staža u Armiji RBiH, u ovom postupku nije ni trebalo izvoditi posebne dokaze u tom pravcu.

Predmetnim zahtjevom o kojem je konačno odlučena osporenim aktom, tužitelj nije tražio da mu se prizna status ratnog vojnog invalida, tačnije da mu se prizna daje on lice iz člana 4. preuzetog Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca ("Sl. list SFRJ", broj 31/86 do 32/90). Taj status, prema navedenoj odredbi zakona, ima samo ono lice koje je vršeći vojne dužnosti ili druge dužnosti za vojne ciljeve ili za ciljeve državne bezbjednosti zadobila ranu, povredu, ozljedu ili bolest, paje zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. Iz iznesenih razloga, nije bilo zakonskog osnova za poništaj osporenog rješenja, paje sud na osnovu člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima tužbu od bio.

a na kojim se obavljaju poslovi ili proizvode određeni proizvodi, te u tačl. te Odluke ovi poslovi ili proizvodi taksativno i navedeni, uz obavezu preduzeća za proizvodnju naoružanja i vojne opreme da dostave Ministarstvu energetike, rudarstva i industrije - Direkcija za proizvodnju naoružanja i vojne opreme spisak radnih mjesta i broj izvršilaca sačinjen u skladu sa odredbom tačke I. (tačka 11.), a zatim se taj spisak nakon izvršene verifikacije dostavlja nadležnom organu radi ostvarivanja prava radnika (tačka 111.).

Zato je za pravilno rješenje ovog spora bilo potrebno na pouzdan način utvrditi da li je tužilac u Preduzeću "Z-H" u periodu od 1.3.1993. do 1.9.1995. godine bio raspoređen i radio na nekom od radnih mjesta na kojima je obavljao poslove ili radio na proizvodima nabrojanim u tačl. navedene Odluke. U postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja utvrđeno je da je tužilac u navedenom periodu kao ratni raspored (za vrijeme ratnog stanja) imao radnu obavezu, u navedenom preduzeću i to na radnom mjestu građevinskog inženjera - nadzornog organa, što jasno proizilazi iz pismenih dokaza koji se nalaze u spisima predmeta, kao i iz pismenih dokaza - potvrda, koje je ispostavilo navedeno preduzeće (iz ovih potvrda bi proizilazilo da je tužilac u spornom periodu obavljao građevinske poslove na sanaciji objekata oštećenih ratnim dejstvima, a iz iskaza svjedoka na koje se tužilac poziva, pak, bi proizilazilo daje radio i u stolariji na izradi sanduka za smještaj naoružanja).

Zato, suprotno shvatanju tužioca, upravni organi osnovano zaključuju da tužilac nije radio na radnom mjestu niti obavljao poslove navedene u tačl. Odluke, pa mu se zbog toga, i po ocjeni suda, ne mogu ni priznati prava koja imaju radnici koji su 33. Članovi 22. i 23. Zakona o zapošljavanju radili na takvim radnim mjestima. Pogrešno je shvatanje tužioca da mu pripadaju prava koja imaju lica na službi u Armiji RBiH, pa tako i pravo da mu se period proveden za vrijeme ratnog stanja na radu u Preduzeću "Z-H" prizna kao učešće u OS RBiH samo zbog toga što je u tom periodu imao raspored na radnu obavezu i radio u navedenom preduzeću, koje je proizvodilo naoružanje i vojnu opremu. To preduzeće jeste obavljalo poslove namjenske proizvodnje, ali se prava koja imaju lica na službi u Armiji RBiH ne mogu priznati svim zaposlenim radnicima, nego samo onim koji su bili raspoređeni i radili na radnim mjestima na kojim se obavljaju oni poslovi ili proizvode oni proizvodi koji su taksativno nabrojani u 15 alineja tačke I. naprijed pomenute Odluke (svakako i uz uslove iz tač.I1. i Ili. iste Odluke), a tužilac ni u tužbi ne navodi ni jedan od poslova ili rad na nekom proizvodu navedenim u tačl.

Odluke, niti je to u upravnom postupku utvrđeno. S obzirom na iznijete razloge, sud je tužbu odbio kao neosnovanu primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima. (

Ovo stoga, što je u toku trajanja tužiteljičinog prava, priznatog po ranije važećem zakonu donesen Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba ("Si.novine FBiH", broj: 55/00) koji je u članu 62. propisao da će osobe koje su primale novčanu naknadu u skladu sa Zakonom o 32 zapošljavanju ("Si.list SR BiH", broj: 20/90) nastaviti primati novčanu naknadu u skladu sa ovim zakonom, ako na to imaju pravo.

Kako je do dana stupanja na snagu novog zakona, a to je 29.12.2000. godine tužiteljica primila novčanu naknadu za ukopno 11 mjeseci, a po članu 30. stav 1. tačka b) navedenog zakona, prema stažu osiguranja koji ne prelazi 25 godina to pravo joj pripada za 9 mjeseci, u tužbi se neosnovano ističe da je osporenim rješenjem kojim je odbijena žalba protiv prvostepenog rješenja a ovim utvrđen prestanak predmetnog prava, povrijeđen zakon na štetu tužiteljice. Iz iznesenih razloga, sud je na osnovu člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima tužbu odbio.

Isto tako članom 12. stav 4. navedene Odluke propisano je da, po uspješno završenoj rehabilitaciji, do stupanja na rad, dijete ima pravo na novčanu naknadu za vrijeme čekanja na posao.

Logičkim tumačenjem citiranih zakonskih odredbi jasno proizilazi da pravo na novčanu naknadu za vrijeme čekanja na posao, ostvaruje dijete koje je uspješno završilo rehabilitaciju, ali samo u skladu sa rješenjem kojim mu je ta rehabilitacija priznata. Kako to iz dokumentacije spisa predmeta kao i obrazloženja pobijanih rješenja proizilazi, tužiteljica je konačno u upravnom postupku odbijena sa zahtjevom za priznanje prava na novčanu naknadu iz 35. razloga što su upravni organi utvrdili da se imenovana nije osposobila za poslove navedene u rješenju broj: ln-29714 od 30.09.1991. godine, kojimjojje priznato pravo na profesionalno osposobljavanje za poslove administrativnog smjera (a što tužiteljica niti ne osporava).

Predmetno rješenje doneseno je na temelju nalaza, ocjene i mišljenja Instituta za ocjenjivanje radne sposobnosti u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja - Odjeljenje u drugom stepenu broj: 469/91 od 16. 04. 1991. godine u kojem je izričito isključeno osposobljavanje za drugu vrstu poslova osim administrativnih, zbog postojanja funkcionalne i organske smetnje kod tužiteljice. Imajući u vidu ovakvo utvrđenje upravnih organa, da se imenovana nije osposobila za navedene poslove, te gore citirane propise, ovaj sud nalazi da su upravni organi na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužiteljicu odbili sa postavljenim zahtjevom za novčanu naknadu, zbog čega je valjalo primjenom odredbi člana 38. stav 2.

Zakona o upravnim sporovima tužbu odbiti kao neosnovanu.

Ovako su upr; vni organi odlučili nakon što su utvrdili da je C.S. (koja je P,0dnijela zahtjev za izvršenje Odluke) supruga C.M. koji je umro 19.O4.1993. godine, te da je CRPC svojom Odlukom broj: R-511-159O-1/1-BO-026 od 05. 03.

ZOO2. godine odbio zahtjev tužiteljice za ponovno razmatranje Odluke te komisije od 01. 05. 2001. godine, kao neosnovan. Odlučujući o tužbi tužiteljice podnesenoj protiv osporenog rješenja Kantonalni sud u T. donio je presudu broj: U-218/02 od 26.12.2002. godine kojom je tužbu od bio iz razloga što je i navedeni sud našao daje Zaključak o dozvoli izvršenja donesen u skladu sa članom 7. Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica, a koja Odluka je konačna i obavezujuća shodno članu 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Međutim, i prvostepeni sud kao i oba upravna organa, odlučujući u ovoj upravnoj stvari nisu imali u vidu odredbe člana 4. stav 2. tačka 2.

Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica ("SI.novine FBiH", broj: 43/99, 51/00 i 56/01), kojim je propisano da pravo na podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke Komisije koja se odnosi na stan na kojem postoji stanarsko pravo imaju lica koja se, u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, smatraju članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava iz odluke Komisije, na dan naveden u dispozitivu odluke te Komisije, dok je članom 6. preuzetog Zakona o stambenim odnosima ("SI.novine FBiH", broj: 11/99, 38/98 i 19/99) jasno i nedvosmislena propisano da se članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju lica (decidno pobrojana u stavu 2. tog člana) koja sa njim trajno žive i stanuju.

Iz citiranih zakonskih odredbi, dakle, jasno proizilazi da je, bez obzira na svojstvo lica u odnosu na nosioca stanarskog prava (bračni drug, dijete, brat, sestra, unuče, itd.) odlučna činjenica za ostvarenje prava na podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a -činjenica trajnog življenja i stanovanja sa nosiocem stanarskog prava. Ovo jasno proizilazi i iz same odluke S:: RPC-a od 01.05.2001. godine (na temelju koje C.S. i traži cjozvolu izvršenja), a kojom se samo potvrđuje daje C.M. na dan 01.04.1992. godine bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu (što i nije 36. Član 114. Zakona o upravnom postupku sporno) dok je u tački 3. iste naznačeno da članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji takav status imaju na osnovu Zakona o stambenim odnosima, mogu uz prezentaciju te odluke (CRPC) i dokaza kojim se potvrđuje da imaju status člana porodičnog domaćinstva sa licem kojem je potvrđeno stanarsko pravo, stupiti u posjed stana (dakle i tražiti prinudno izvršenje navedene Odluke).

Da bi se dakle, po zahtjevu za izvršenje Odluke CRPC-a od 01.05.2001,.godine koji je dana 29. 05. 2001. godine, C.S. podnijela Službi za stambene poslove Općine Tuzla, mogao donijeti zaključak o dozvoli izvršenja prinudnim putem, konačne odluke CRPC-a, bilo je potrebno nesporna utvrditi odlučnu činjenicu trajnog življenja i stanovanja imenovane sa nosiocem stanarskog prava u spornom stanu na dan 01.04.1992. godine, shodno naprijed citiranom članu 4. stav 2. Zakona, na šta pravilno ukazuje tužiteljica u svojim žalbenim i tužbenim navodima a nastaje ukazivala i u toku upravnog postupka. Pri tome treba napomenuti da i prvostepeni i drugostepeni upravni organi pogrešno tumače i pozivaju se na Odluku CRPC-a broj: R-511-1590-1/1-80-026 od 05. 03. 2002. godine kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za ponovno razmatranja Odluke te Komisije od 01.05.2001. godine.

Ovo iz razloga što je tom odlukom samo potvrđeno da je C.M. na dan 01.04.1992. godine bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, bez odlučenja o pravima C.S. zbog čega i prigovori tužiteljice koji su se ticali isključivo prava imenovane nisu bili od uticaja na Odluku Komisije, kako je to i navedeno u obrazloženju iste. Stoga je, s obzirom na izložene razloge valjalo žalbu tužiteljice uvažiti i pobijanu presudu Kantonalnog suda u T. preinačiti primjenom člana 43. stav 2. Zakona o upravnim sporovima i odlučiti kao u dipozitivu.

Sukladno navedenim odredbama Zakona o upravnom postupku, tužitelj je po nalogu nadležnog organa, u postupku izdavanja upotrebne dozvole, koji postupak je pokrenut po zahtjevu tužitelja, položio novčana sredstva (koja potražuje u ovom postupku) za podmirenje troškova vještačenja - tehničkog pregleda, koji je stručna komisija izvršila i u toku tog postupka dala svoj nalaz i prijedlog, i na osnovu istog tužitelju je izdata upotrebna dozvola za korištenje minicentrale zvane "Bub", pa je time okončan postupak izdavanja upotrebne dozvole.

Dakle, radi se o postupku koji je pokrenut po zahtjevu tužitelja i o uplati gotovog novca za podmirenje troškova vještačenja koji su bili neophodni za obavljanje tehničkog pregleda, koji je i izvršen od strane stručne komisije. Pravo tužitelja da potražuje novčana sredstva položena u navedenom postupku prestalo je onog trenutka kada je komisija za tehnički pregled izvršila pregled i dala svoj nalaz i stručno mišljenje u pogledu izdavanja upotrebne dozvole. Pravo na isplatu naknade iz položenog gotovog novca pripada samo osobama koje su izvršile tehnički pregled - članovima komisije i ove osobe nemaju nikakvih neposrednih potraživanja od stranke koja je uplatila troškove.jer sva svoja potraživanja za naknadu troškova članovi komisije ostvaruju kod organa koji vodi postupak.

Polazeći od navedenog, organi uprave su kao i 37. prvostupanjski sud, pravilno zaključili da u skladu sa naprijed citiranim pravilima postupka, tužitelju ne pripada pravo da zahtijeva vraćanje položenog novca za podmirenje troškova vještačenja a u postupku koji je pokrenut po njegovom zahtjevu i koji je okončan izdavanjem upotrebne dozvole. Na odlučivanje o zahtjevu tužitelja nema nikakvog značaja sumnja tužitelja da položen i novac nije isplaćen članovima komisije, niti je iz ovog razloga tužitelj stekao pravo da potražuje vraćanje uplaćenog iznosa. Zbog toga je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je tužbu tužitelja izjavljenu protiv osporenog rješenja odbio kao neosnovanu, a u obrazloženju pobijane presude navedeni su detaljni razlozi zašto su neosnovani prigovori tužitelja u tužbi, koje ponavlja i u žalbi a koje razloge u cijelosti uvažava i ovaj sud.

Iz navedenih razloga, tužitelj neopravdano žalbom pobija presudu prvostupanjskog suda, pa je ovaj sud primjenom odredbe člana 43. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, žalbu odbio.

Polazeći od citirane zakonske odredbe kao i činjenice da ni jednom odredbom Zakona o upravnom postupku, Zakona o finansijskoj policiji, niti odredbama materija/nag prava, koje se mogu primijeniti u postupku kontrole pretvorbe državnog vlasništva u privatno, nije propisana mogućnost posebnog pobijanja odluke donesene po prigovoru na zapisnik Finansijske policije, dakle, protiv zaključka kojim je od/učeno po prigovoru na zapisnik, tuženi je, i po ocjeni suda pravilno odlučio kada je žalbu protiv navedenog zaključka odbacio.

Prema tome, tužiteljice sve prigovore iznesene na odluku kojom je od/učeno o prigovoru na zapisnik moći pobijati žalbom protiv rješenja o glavnoj stvari, kako to propisuje stav 3. člana 220. ZUP-a, kao i tužbom protiv drugostepenog rješenja. Iz iznesenih razloga, nema uslova za udovo/jenje zahtjevu, kojim se traži poništaj osporenog rješenja, zbog čega je sud, primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, tužbu odbio.

Tužilac je u zahtjevu od 25.3.1996. godine, koji je zaprimljen kod DFPIO BiH-Poslovnica isti dan, a zatim proslijeđen prvostepenom organu, naveo daje do 3.5.1992. godine radio kod RO RMC "23 Avgust", ali da je sada nesposoban za posao zbog bolesti, pa traži da se njegova radna sposobnost ocijeni, s tim što je pred stručnim organom vještačenja u prvom stepenu, koje je izvršeno dana 4.10.1996. godine, izjavio i ta izjava evidentirana, da traži penziju zbog više bolesti od kojih boluje. Iz ovakvog zahtjeva, uključujući i određenu izjavu datu pred navedenim stručnim organom vještačenja, moglo se zaključiti da tužilac ne traži samo utvrđenje invalidnosti, kao činjenice, nego i ostvarivanje prava na invalidsku penziju zbog, prema njegovoj tvrdnji, gubitka radne sposobnosti, a na osnovu utvrđenja postojanja invalidnosti u smislu gubitka radne sposobnosti.

Ako je prvostepeni organ i pored toga smatrao da je tužiočev zahtjev nejasan bio je dužan da postupi u skladu sa odredbama člana 66. i 67. Zakona o upravnom postupku i pozove tužioca, kao podnosioca zahtjeva, da otkloni nedostatke, a ovo pogotovo što se radi o neukoj stranci, te da se izjasni o svom zahtjevu i jasno ga opredijeli, a ne da sam iznalazi i daje smisao nejasnom zahtjevu. Ni drugostepeni organ nije postupio na naprijed opisani način, nego je sam zaključio da tužilac isključivo traži utvrđivanje postojanja invalidnosti, pa o takvom zahtjevu, koji je organ, a ne stranka 39. opredijelio, odlučio svojim rješenjem čime je povrijedio navedena pravila upravnog postupka. Tuženi, kao drugostepeni organ, umjesto da utvrdi ove povrede postupka učinjene od prvostepenog organa na način kako to propisuje Zakon o upravnom postupku, prilikom odlučivanja o tužiočevoj žalbi izjavljenoj protiv tog rješenja (u toj žalbi je tužilac, ovaj put određeno, tražio priznavanje prava na invalidsku penziju) ocijenio da je prvostepeno rješenje ništavo, jer da se radi o stvari o kojoj se uopće ne može voditi upravni postupak, jer da su prvostepenim rješenjem samo utvrđene činjenice, a nije na osnovu tih činjenica odlučivano i o nekom pravu iz penzijskog i invalidskog osiguranja zbog čega ga je oglasio ništavim.

Rješenje jeste ništavo ako se njime ne odlučuje o subjektivnim pravima i obavezama, nego se samo utvrđuju činjenice, a o činjenicama se ne može samostalno odlučivati u upravnom postupku dispozitivom rješenja. Međutim, u konkretnom slučaju, zbog propusta prvostepenog organa da, nakon što utvrdi smisao podnesenog zahtjeva, odluči o tužiočevom zahtjevu onako kako gaje on opredijelio ili za slučaj da nađe da je zahtjev nejasan, traži od njega da zahtjev određeno i precizno opredijeli, tuženi nije mogao tako postupiti, pogotovo što ni sam nije utvrdio kakav je zahtjev postavio tužilac niti to u osporenom rješenju uopće i pominje, (kao ni žalbu koju je tužilac izjavio protiv prvostepenog rješenja), pa je i tuženi povrijedio zakon na štetu tužioca.

S obzirom na iznijete razloge sud je, uvaženjem tužbe, poništio oba upravna rješenja na osnovu člana 38. stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje, s tim da taj organ postupi u skladu sa primjedbama suda, te doT1ese novo na zakonu zasnovana rješenje.

S obzirom na ovakvo utvrđeno činjenično stanje, tuženi je shodno naprijed citiranim zakonskim propisima, pravilno riješio kadaje žalbu tužiteljice, na prvostepeni zaključak kojim je odbačen zahtjev tužiteljice da se njenom umrlom suprugu prizna status ratnog vojnog inlvaida, odbio kao neosnovanu.

Iz ovih zakonskih odredaba slijedi zaključak da se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke može podnijeti samo protiv pravosnažne odluke suda (što je direktno propisano u odnosu na odluke najvišeg suda kantona, a indirektno u odnosu na odluke Vrhovnog suda Federacije, jer protiv tih odluka zakonom nije dato pravo strankama da ih pobijaju žalbom kao redovnim pravnim sredstvom).

Odredbama Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine FBiH", broj 2/98 i 8/00) nije određeno kada sudska odluka donesena u upravnom sporu postaje pravosnažna, ali je odredbama člana 315. stav 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine BiH", broj 42/98), koje se shodno primjenjuju na osnovu člana 60. Zakona o upravnim sporovima, propisano da presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna ako je njome odlučeno o zahtjevu tužbe ili protivtužbe, te ako je u presudi odlučeno o potraživanju koje je tuženi istakao prigovrom radi prebijanja, odluka o postojanju ili nepostojanju toga potraživanja postaje pravosnažna. Primijenjeno shodno na odluku suda donesenu u upravnom sporu, to znači da presuda u upravnom sporu postaje pravosnažna ako se ne može pobijati žalbom kao redovnim pravnim sredstvom i ako se njome rješava upravna stvar, odnosno odlučeno o zahtjevu ili obavezi stranke koji je bio predmet upravnog postupka i upravnog spora, dakle kada je postala pravosnažna kako u formalnom tako i u materijalno-pravnom smislu, pa se samo protiv takve sudske odluke može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje ako za to postoje zakonom propisani razlozi pobijanja.

U konkretnom slučaju presuda, čije se ispitivanje zakonitosti traži zahtjevom za vanredno preispitivanje kao vanrednim pravnim sredstvom, postala je pravosnažna u formalnom smislu, pa je nastupila njena formalna, ali ne i materijalna pravosnažnost (nije odlučeno o zahtjevu tužiteljice), jer je uvažavanjem tužbe poništeno rješenje tuženog organa i predmet vraćen istom organu na ponovno rješavanje. Kako se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke može podnijeti samo protiv odluke suda koja je postala pravosnažna kako u formalnom tako i u materijalno-pravnom smislu, podneseni zahtjev protiv presude Kantonalnog suda u B., koja nije postala pravosnažna u materijalno-pravnom smislu, ovaj sud je ocijenio kao nedozvoljen i primjenom člana 49. stav 1.

Zakona o upravnim sporovima isti odbacio.

Iz podataka spisa predmeta ovog suda broj Ur- 26/01 vidi se da je tužilac i ranije ovom sudu podnio tužbu u istoj stvari, a radi nedonošenja rješenja, povrata imovine i naknade štete, pa ju je ovaj sud dana 19.10.2001. godine proslijedio Općinskom sudu I u S. u skladu sa odredbama člana 29. stav 1. tačka C.

Zakona o sudovima Kantona S. nakon čega se taj sud, s obzirom na vrijednost predmeta spora, rješenjem broj Ps-635/01 od 12.11.2001. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u toj stvari, s tim da će se predmet nakon pravomoćnosti rješenja ustupiti Kantonalnom sudu u S., kao stvarno i mjesno nadležnom sudu. U tužbi, koja je predmet ovog spora (U-182/02) tužilac ponovno navodi da mu tuženi i dalje odbija predati u posjed preuzete objekte, usljed čega on trpi znatnu štetu zbog nemogućnosti korišćenja objekata, koju tužilac procjenjuje na ukupan iznos od 8.235.00,00 KM, u čemu nalazi razloge za hitno postupanje. Međutim, kada se ima u vidu i ocijeni sadržaj tužiočevog zahtjeva, a u vezi sa podacima spisa predmeta, očigledno je da se ne radi o upravnoj stvari, nego o zahtjevu tužioca, kao 42. vlasnika za povrat imovine, koju tuženi, odnosno_jedna od njenih komponenata (ili Općina C.) bespravno drži u posjedu, te o naknadi materijalne štete koju tužilac trpi zbog nemogućnosti korišćenja svojih objekata, budući da je prestankom ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (22.12.1995). godine, odnosno 23.12.1996. godine), otpao pravni osnov po kojem su objekti bili mobilizirani u 1992. godini, pa se svako njihovo daljnje korišćenje smatra bespravnim (isto mišljenje je izrazio i tuženi u svom attu od 9.5.2001. godine upućenom Općini C.), što nije upravna stvar, nego građansko-pravni zahtjev, o kojem odlučuje redovni sud.

Kako se dakle, ne radi o upravnoj stvari o kojoj bi se odlučivalo o upravnom postupku (i upravnom sporu) tuženi nije ni bio dužan da donese rješenje o tužiočevom zahtjevu. Ovakva obaveza postojala bi samo daje tuženi, kao upravni organ, bio dužan da donese upravni akt, tj. takav akt koji bi imao sva obilježia upravnog akta u smislu člana 9. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, a u ovom slučaju nedostaje, prije svega, jedno od bitnih sadržajnih obilježja upravnog akta, jer se ne radi o upravnoj stvari, ali i druga obilježja koja upravni akt mora imati u skladu sa tom odredbom. S obzirom na iznijete razloge sud je, primjenom člana 26. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima, tužbu odbacio ne upuštajući se u ispitivanje postojanja eventualno i drugih procesnih razloga za odbacivanje tužbe, kao ni u njenu opravdanost.

Tužiteljica tužbom osporava rješenje koje je tuženi organ donio na osnovu člana 243. Zakona o upravnom postupku ("Sl. novine FBiH", broj: 2/98 i 48/99) povodom žalbe P.S. iz Sarajeva, zbog nedonošenja rješenja prvostepenog organa, Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo po njegovom zahtjevu, a kojim je naložena prvostepenom organu da u određenom roku postupi po zahtjevu.

Ovaj akt ne predstavlja upravni akt u smislu člana 9. stav 2. Zakona o 43. Članovi 4. i 9. Zakona o upravnim sporovima upravnim sporovima, pa se protiv istog ne može voditi upravni spor(stav 1. istog člana), jer se njime nije rješavalo o izvjesnom pravu ili obavezi tužiteljice a ni drugog građanina, već o sporednim pitanjima u postupku. S obzirom da osporeno rješenje tuženog ne ispunjava zakonske pred postavke iz člana 9. stav 2. navedenog zakona, odnosno nije upravni akt u smislu citiranih zakonskih odredbi, to je tužbu protiv tog rješenja, kojim je samo naloženo prvostepenom organu da u određenom roku postupi po zahtjevu, valjalo odbaciti u smislu člana 26. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima.

U konkretnom slučaju se ne bi mogle primijeniti odredbe člana 110. navedenogzakona, kojim je propisano da se odredbe člana 109. ovog zakona, primjenjuju i u postupku po zahtjevu za utvrđivanje procenta vojnog invaliditeta koji podnese i lice iz člana 12. stav 1. i 2. ovog zakona, kome nije priznato svojstvo vojnog invalida zbog neispunjavanja uslova propisanih zakonom za sticanje tog svojstva u pogledu procenta vojnog invaliteta, jer se u ovom slučaju radi o licu iz člana 12. stav 3. (oštećenje organizma nastala zbog bolesti koja se manifestovala i pogoršala za vrijeme služenja redovnog vojnog roka, kako je u ranijem postupku utvrđeno), pa se procenat vojnog invaliditeta utvrđen konačnim rješenjem po stavu 1. člana 26. istog zakona po osnovu pogoršanja bolesti, koji je određen pri prvom utvrđivanju vojnog invaliditeta, ne može kasnije povećavati, bez obzira na dalje pogoršanje oštećenja organizma (stav 2. istog člana), a u slučaju primjene člana 109.

Zakona, 40 pod pretpostavkom i da su ispunjeni uslovi iz stava 1. ovog člana, prema stavu 3. ovog člana, takav zahtjev se neće uzimati u postupak kada je svojstvo vojnog invalida priznato po osnovu oštećenja organizma nastalog usljed bolesti zadobijene pod okolnostima iz člana 7. i člana 12. stav 3. ovog zakona.