Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 1/2004

Sudac za prethodno saslušanje Kantonalnog suda u Sarajevu nije prihvatio taj prijedlog, zatraživši da o tome u smislu odredbe član ka 148. stav ak 5. ZKP FBiH odluči vanraspravno vijeće (član ak 25. stav ak 6.) tog suda.

Kantonalni sud u Sarajevu, rješenjem broj Kv -440/03 od 28.11.2003. godine, postupajući po navedenoj odredbi član ka 148. stav ak 5. ZKP FBiH, odbio je prijedloge tužitelja za određivanje pritvora optuženima H.E. i H.I.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Nakon što je na sjednici vijeća ispitao u prvom redu dopuštenost žalbe protiv navedenog rješenja, ovaj sud je utvrdio da žalba tužitelja podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kv -440/03 od 28.11.2003. godine po zakonu nije dopuštena, iz sljedećih razloga:

Podneseni prijedlog tužitelja za određivanje pritvora sud ac za prethodno saslušanje nije prihvatio, već je spis sa izjavom o neprihvatanju tog prijedloga dostavio vanraspravnom vijeću Kantonalnog suda u Sarajevu na odlučivanje prema odredbi člana 148. stav 5. ZKP FBiH. Vanraspravno vijeće (članak 25. stav ak 6. ZKP FBiH) navedenog suda pobijanim rješenjem odbilo je prijedlog tužitelja za određivanje pritvora optuženim H.E. i H.I., protiv kojega, prema dikciji zakonskih odredbi član ka 151. stav ak 1. i član ka 148. stav ak 5. ZKP FBiH nije dopuštena žalba. Naime, prema odredbi član ka 151. stav ak 1. ZKP FBiH, žalba protiv rješenja bila bi dopuštena samo protiv rješenja kojim bi pritvor 10 bio određen, odnosno produžen ili ukinut. Kako u konkretnom slučaju pritvor protiv optuženih nakon potvrđivanja optužnice nije bio određen, pa prema tome nije mogao biti produžavan niti ukinut, to se i ne radi o odluci o pritvoru protiv koje bi bila dopuštena žalba. S druge strane, prema izričitoj odredbi član ka 148. stav ak 5. ZKP FBiH protiv rješenja vijeća (član ak 25. stav ak 6.) žalba se može podnijeti samo ako je pritvor određen i takvu žalbu može podnijeti samo pritvorena osoba, što također nije slučaju ovom predmetu. Na osnovu navedenog proizlazi da protiv rješenja vanraspravnog vijeća kojim je odbijen prijedlog za određivanje pritvora, a nakon što je i suda c za prethodno saslušanje, kao prva instanca, također izjavio neslaganje s tim prijedlogom, žalba nije dopuštena jer navedene zakonske odredbe predviđaju pravo žalbe samo protiv rješenja vijeća kojim je određen, produžen ili ukinut pritvor, a ne i u slučajevima kada vanraspravno vijeće odbije prijedlog za određivanje pritvora. Kako, dakle, pritvor u konkretnom slučaju nakon potvrđivanja optužnice nije određen, produžavan ili ukinut u odnosu na optužene H.E. i H.I., to se konačno utvrđuje da tužitelj nema pravo žalbe protiv pobijanog rješenja Kv -440/03 od 28.11.2003. godine, koje je donijelo vanraspravno vijeće (član ak 25. stav ak 6.) Kantonalnog suda u Sarajevu i kojim su odbijeni prijedlozi tužitelja za određivanje pritvora protiv optuženih.

Sukladno tome, ovaj sud također nalazi da je u konkretnom slučaju ispoštovana dvostepenost odlučivanja po prijedlogu tužitelja za određivanje pritvora jer je prvu odluku donio suda c za prethodno saslušanje kao prva instanca u odlučivanju, a potom vanraspravno vijeće kao viša instanca, imajući pri tom u vidu činjenicu da nijedna od tih istanci nije prihvatila prijedlog tužitelja za određivanje pritvora. Glede toga, osim navedenih zakonskih propisa koji pravno zakonski ne predviđaju žalbu i u ovim slučajevima, treba istaknuti i to da je time ispoštovano temeljno načelo o dvostepenosti odlučivanja u konkretnom slučaju.

Uz navedeno treba istaknuti i to da je pouka o pravu na žalbu koja je data na kraju pobijanog rješenja od strane Kantonalnog suda u Sarajevu, pogrešna pravna pouka i kao takva za stranke ne može konstituirati jedno zakonsko pravo (pravo na žalbu) koje im prema odredbama ZKP FBiH ne pripada. Zbog toga takva pogrešna pravna pouka u konkretnom slučaju nema nikakav pravni učinak.

Na osnovu izloženog, ovaj sud je utvrdio da nije dopuštena žalba tužitelja protiv rješenja vanraspravnog vijeća (član ak 25. stav ak 6.) Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kv-440/03 od 28.11.2003. godine, zbog čega je na osnovu odredbe član ka 337. stav ak 3. ZKP FBiH i odlučeno kao u izreci.

Time se otvorilo pitanje funkcionalne nadležnosti sudije za predhodno saslušanje u smislu toga, da li je ovlašten da odlučuje o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice.

Prije davanja odgovora na navedeno pitanje, valjalo je poći od toga, da je u članu 21. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine koji se odnosi na značenje izraza pod tačkom e. navedeno, da je sudija za predhodno saslušanje takav sudija koji nakon podizanja optužnice postupa u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom i koji ima ovlaštenja koja pripadaju sudiji za predhodni po sutpak. Dakle, procesna ovlaštenja sudije za predhodno saslušanje su izričito propisana u zakonu, a uz to on još ima ovlaštenja koja ima i sudija za predhodni postupak. Pošto u zakonu nema odredaba koje bi propisivale ovlaštenja sudije za predhodno saslušanje u pogledu pritvora nakon potvrđivanja optužnice, onda je jasno da se analogno tome primjenjuju odredbe koje se odnose na nadležnost sudije za predhodni postupak u vezi sa pritvorom. Tako 12 prema odredbi člana 153. stav 4. Zakona o krivičnom postupu Federacije Bosne i Hercegovine sudija za predhodni postupak može rješenjem odrediti pritvor, a u smislu odredbe člana 150. stav 1. istog zakona može ga i ukinuti. Imajući u vidu takva ovlaštenja sudije za predhodni postupak, kao i to da ga neka druga odredba ne ovlašćuje da može produžiti pritvor, onda je jasno, da ni sudija za predhodno saslušanje ne može donijeti rješenje o produženju pritvora kako se to neosnovano predlaže u optužnici, već o navedenom prijedlogu može odlučiti samo vijeće iz člana 25. stav 6. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

Iz činjeničnog supstrata tužbe proizilazi da je tužitelj kao uvoznik i distributer nafte i naftnih derivata bio poreski obveznik poreza na promet naftnih derivata, te vršio uplate poreza na promet naftnih derivata u toku 1999. g. po obračunu koji je vršio shodno odredbama čl. 16. stav 6. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga. Razlika koja je od njega prinudno naplaćena a koja je predmet spora, pojavila se kada je Vlada FBiH svojom Odlukom o najvišim maloprodajnim cijenama benzina, dizel goriva i lož ulja (koja je prema tvrdnji tužitelja nezakonita jer je u suprotnosti sa navedenim odredbama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga), u strukturu osnovice poreza na promet naftnih derivata uključila i iznos naknade za puteve u maloprodajnoj cijeni naftnih derivata. Tražio je da prvostepeni sud kao predhodno pitanje utvrdi nezakonitost navedene Odluke Vlade, a nakon toga naloži tuženoj da mu vrati iznos naplaćen prinudnim putem zbog primjene nezakonite Odluke.

Ovakvu tužbu ovaj sud, polazeći od njenog činjeničnog osnova, shvata kao zahtjev za vraćanje nezakonito naplaćenog poreza. Kako po odredbama čl. 49. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga poreski obveznik od koga je naplaćen porez na promet koji nije bio dužan da plati, ima pravo na povrat plaćenog zajedno sa kamatama, 14 pod uslovima navedenim u zakonu, ovaj sud nalazi da sud nije nadležan da o ovakvom zahtjevu odlučuje u parničnom postupku. Ovo i kada je tužitelj eventualno propustio rokove za podnošenje zahtjeva u upravnom postupku, za vraćanje iznosa poreza koji mu je nezakonito naplaćen ili je u tome postupku odbijen sa zahtjevom za vraćanje kao neosnovanim, jer porez koji mu je nezakonito naplaćen od strane upravnog organa u čijoj je isključivoj nadležnosti da o takvom zahtjevu odluči, ne može poreski obveznik zanemarujući odredbe Zakona o porezu na promet poreza i usluga o vraćanju iznosa koji poreski obveznik nije bio dužan uplatiti, ostvariti putem građanske tužbe.

Iz navedenih razloga ovaj sud je, pazeći po službenoj dužnosti da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, primjenom čl. 16. stav 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, oglasio se apsolutno nenadležnim za rješavanje ovog spora, ukinuo pobijano rješenje i tužbu odbacio.

Prema navodima tužbe i dokaznog materijala proistječe da je nositeljica stanarskog prava na spornom stanu sve do svoje smrti bila R.R. Tužiteljica tvrdi da je ona unuka nositeljice stanarskog prava i da je sa njom u stanu živjela sve do njezine smrti kao član obiteljskog kućanstva.

Po toj osnovi smatra da joj pripada pravo nastaviti sa korištenjem stana, ali kako tužena općina ka o davatelj stana na korištenje, odbija sa njom sklopiti ugovor o korištenju stana i tako joj priznati svojstvo nositelja stanarskog prava, podnijela je tužbu sudu prvog stupnja sa zahtjevom da joj sud u parnici utvrdi postojanje toga statusa. Sporno je dakle, da li tužiteljica ima pravo nastaviti koristiti sporni stan poslije smrti nositelja stanarskog prava (ako je u smislu članka 21. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima bila član obiteljskog kućanstva), te da li je stoga tužena dužna sklopiti sa njom ugovor o korištenja stana, kako bi tužiteljica postala nositeljem stanarskog prava. Ovakav spor ne ide u sudsku nadležnost, pa su sudovi nižeg stupnja pogriješili kada su, izašavši iz okvira sudske nadležnosti, sudili o stvari iz isključive nadležnosti tijela uprave.

Naime, kada nakon smrti nositelja stanarskog prava, davatelj stana na korištenje odbije sklopiti ugovor o korištenju stana sa članom njegovog obiteljskog kućanstva, smatrajući da po članku 21. stavak 2. u vezi sa člankom 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, nema pravo nastaviti sa korištenjem stana, za rješavanje spornog odnosa ne postoji sudska nadležnost, već nadležnost tijela uprave, kako je to izrijekom propisano člankom 28. Zakona o stambenim odnosima. Kako su sudovi nižeg stupnja sudili o stvari iz nadležnosti tijela uprave, izašli su iz okvir sudske nadležnosti (apsolutna nenadležnost), na koju se tijekom cijelog postupka mora paziti po službenoj dužnosti, revizija je uvažena, nižestupanjske presude ukinute i tužba odbačena (članak 377. stavak 2.

Zakona o parničnom postupku).

Isto tako, procesne radnje koje poduzima protivna strana protiv jednog od ovakvih suparničara ne proizvode procesni učinak prema ostalima, tako da se dopuštenost revizije tuženog mora cijeniti odvojeno u odnosu na vrijednosni kriterij tužbenog zahtjeva svakog tužitelja, odnosno njegovog dijela na koji se revizija odnosi.

Kako, dakle, dosuđeni iznosi naknade neimovinske štete ni za jednog od tužitelja ne prelaze iznos od 15.000,00 KM (član 364. stav 2. prethodnog ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe i donošenja prvostepene presude, a primjenjuje se na osnovu odredbe člana 456. stav 1. važećeg ZPP-a) to ni revizija tužene nije dopuštena, pa ju je primjenom odredbe člana 374. prethodnog ZPP-a, a u vezi sa članom 456. stav 1. važećeg ZPP-a, valjalo odbaciti, i odlučiti kao u izreci.

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, br. Rev-129/02 od 4.3.2004. god.)

Stoga po mišljenju i ovoga suda nije bilo nužno o zateznim kamatama odlučiti na način koji revizija sugerira, niti je načinom na koji je o tome djelu tužbenog zahtjeva odlučeno nižestupanjskim presudama, učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, kako to revizija bez osnove prigovara.

Protiv drugostupanjske presude podignut je zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije dopušten.

Dana 5.11.2003. god. stupio je na snagu novi Zakon o parničnom postupku - ZPP, koji u strukturi redovnih i izvanrednih pravnih lijekova ne predviđa mogućnost podizanja zahtjeva za zaštitu zakonitosti, kao izvanrednog pravnog lijeka kojim se mogao koristiti samo nadležni tužitelj kao organ javne vlasti. Svoj zahtjev za zaštitu zakonitosti 19 federalni tužitelj podigao je dana 3.3.2004. god., dakle u vrijeme kada je već bila prestala primjena ZPP koji je u strukturi pravnih lijekova, za koje je u našem pravnom sustavu uvijek važio princip taksativnosti, propisivao i ovaj pravni lijek i davao ovlaštenje federlanom tužitelju za njegovo korištenje.

Podnositelj zahtjeva za zaštitu zakonitosti očito pogrešno smatra da je mogućnost upotrebe ovoga pravnog lijeka sadržana u prijelaznoj odredbi članka 456. stavak 1. važećeg ZPP, pri čemu gubi iz vida da je zahtjev za zaštitu zakonitosti izvaredni pravni lijek koji se mogao upotrijebiti samo protiv pravomo ćnih odluka, dakle nakon što je postupak pravomo ćno završen i parnica prestala teći.

Naime, redovni pravni lijekovi se podnose protiv nepravomo ćnih sudskih odluka, dakle, dok postupak još traje, pa pretstavljaju jedan od stadija parnice koja teče. Međutim, izvarnedni pravni lijekovi podnose se nakon što je parnica prestala teći (nakon prestanka litispenden tije), pa u tome smislu pretstavljaju jednu vrstu novog odvojenog postupka, kojeg nema u vidu odredba članka 456. stavak 1. ZPP i koja na jasan način određuje dalje vođenje, odnosno okončanje postupka koji nije završen i koji se mora završiti, a ne i postupke koji bi tek trebali biti pokrenuti, kao što je to postupak po zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

Kako je zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut nakon što je stupio na snagu zakon koji ga kao izvanredni pravni lijek ne dopu šta, valjalo je odlučiti kao u izreci.

Tako izračunata vrijednost predmeta spora sama za sebe, a pogotovo kada se doda novčanom iznosu tražbine kojeg je tužitelj obračunao do zaključenja glavne rasprave i fiksno odredio, ukupno prelazi vrijednosni kriterij iz članka 364. stavak 2. ranijeg ZPP, kao uvjeta dopuštenosti revizije, pa su sudovi nižeg stupnja pogriješili kada su odbacili tužiteljevu reviziju protiv presude kojima je ovako postavljeni tužbeni zahtjev odbijen, zbog čega su oba rješenja o odbacivanju revizije ukinuta.

Ti sudovi su usvojili prigovor tuženika da je tužiteljeva tražbina zastarjela i svojim presudama odbili tužbeni zahtjev, našavši da je od dospjeća tražbine (kraj 1990. g.), odnosno od dana 2.2.1992. g. kao posljednje djelomi čne otplate zajma i prekida zastare, pa do podnošenja tužbe, protekao zastarni rok od pet godina iz članka 371. Zakona o obveznim odnosima - ZOO.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti smatra da su sudovi nižeg stupnja pogrešno primjenili materijalno pravo, kada vrijeme trajanja ratnog stanja po članku 383. ZOO nisu uzeli kao nesavladivu prepreku, zbog koje tužitelj nije mogao sudskim putem kod mjesno nadležnog suda u B., zahtjevati ispunjenje svoje dospjele novčane tražbine. Slijedom toga zahtjev za zaštitu zakonitosti smatra da je zastarni rok za tužitelja po članku 384. stav 1. i 2. ZOO, počeo teći tek od prestanka ratnog stanja, pa kako tako računat zastarni rok nije istekao, tužbeni zahtjev po toj osnovi nije mogao biti odbijen, iz čega proizilazi da su obje nižestupanjske presude donijete uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Pravno stajalište zahtjeva za zaštitu zakonitosti nije pravilno.

Ovaj sud smatra da sudovi nižeg stupnja nisu pogriješili kada ratno stanje i njegovo trajanje nisu po članku 383. ZOO uzeli kao nesavladivu prepreku zbog koje tužitelju nije bilo mogu će sudskim putem zahtjevati ispunjenje obveze tuženika iz ugovora o zajmu.

Naime, članak 383. ZOO pod nesavladivom preprekom podrazumijeva takvu koja vjerovniku onemogućuje sudskim putem zahtjevati ispunjenje obveze. Međutim, općepoznata je činjenica da za vrijeme rata nije bilo prekida u radu sudovanja. Svi sudovi su uglavnom radili, od kojih neki u znatno smanjenom obimu. Niti jednom sudu, strankama sa područja koji su kontrolisale iste oružane snage, pristup nije bio potpuno onemogućen, iako je znatnom broju pristup bio otežan, a u pojedinim razdobljima i znatno otežan. Otežan pristup pa i kada je u visokom stupnju, ne čini nesavladivu, već naprotiv prepreku koja je teže ili lakše ipak savladiva, a prepreka koja je savladiva ne pretstavlja razlog zastoja zastarjevanja, kako su to pravilno našli nižestupanjski sudovi.

Uz to se mora imati u vidu da je tužitelj, sve ako mu je i bio onemogućen pristup mjesno nadležnom sudu, svoju tužbu mogao bez štetnih posljedica za nastupanje zastare, podnijeti drugom mjesno nenadležnom sudu, koji se u uvjetima iz članka 20. Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o redovnim sudovima za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja, ne bi mogao proglasiti nenadležnim ni po eventualnom prigovoru tuženika, a izvan toga samo po njegovom prigovoru, što bi imalo za posljedicu samo ustupanje predmeta mjesno nadležnom sudu kada postoje će prepreke postanu savladive.

prvostepeni sud je utvrdio da su tužitelji pretrpjeli nematerijalnu štetu a i materijalnu štetu i temeljem čl. 201. stav 1. i 193. ZOO tuženog obavezao da im plati dosuđene iznose štete, pri tome ne uvažavaju ći tuženikov prigovor zastare potraživanja temelje ći takav zaključak na odredbi čl. 377. citiranog zakona.

Po žalbi tuženog drugostepeni sud je uvažio žalbu, preinačio prvostepenu presudu i tužitelje odbio sa tužbenim zahtjevom, uvažavaju ći u žalbi istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja kao osnovan a o kojem da prvostepeni sud nije pravilno odlučio. Svoju odluku je utemeljio na odredbama čl. 390. i 376. ZOO pošto tužitelji nisu u roku od 3 mjeseca od dana pravomoćnosti krivične presude, kojom je porodica nastradalog sa oštetnim zahtjevom upućena na građansku parnicu, podnijeli tužbu.

Ovakav pravni stav drugostepenog suda u ovom slučaju je pogrešan.

Naime, drugostepeni sud je pri odlučivanju o žalbi tuženog, ispituju ći prvostepenu presudu samo u vezi sa prigovorom zastarjelosti potraživanja, propustio da taj prigovor cijeni sa aspekta čl. 377. ZOO, po kojem zahtjev za naknadu štete prouzrovane krivičnim djelom za čije gonjenje je predviđen duži rok zastarijelosti zastarjeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

Dakle ovom odredbom zakon predviđa mogućnost izvanredno duljeg vremena zastare, preko onog opće apsolutnog roka zastare iz čl. 371. kao i onog iz čl. 376. stav 1. ZOO. Tek istekom vremena koje je određeno za zastaru krivičnog gonjenja zastarjeva i zahtjev za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom, što ustvari znači da je to rok zastare predviđen po krivičnom zakonu a propis čl. 377. ZOO samo upućuje na taj rok.

Stoga kada se radi o šteti nastaloj izvršenjem krivičnog djela za koje je učinilac oglašen krivim onda bez obzira da li je postavljen oštetni zahtjev u krivičnom postupku ili pak u posebnoj tužbi, rok zastarjelosti se računa prema roku zastare za krivično gonjenje, pa svakom drugom primjenom odredaba ZOO pri ocjeni zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete, bi se skratio taj rok propisan krivičnim zakonom, čime bi oštećenik bio uskraćen u pravu koja bi mu proistekla iz odredbe čl. 377. ZOO.

Tužitelj je u vrijeme nastanka tražbine poslovao kao dioničko društvo internih dioničara, čije dionice su postale tražbine prema poduze ću, koje je ovlašteno u postupku privatizacije odlučiti da li će ih vratiti ili upisati kao dionički kapital (članak 2. stavak 3. Uredbe o reviziji prethodno izvršene vlasničke transformacije). Dakle, tužitelj podliježe postupku privatizacije po odredbama Zakona o privatizaciji poduze ća. U tome postupku bio je dužan sporne tražbine prema Federaciji BiH kako to pravilno tvrdi revizija, iskazati u pasivnoj podbilanci, po odredbi članka 8. toč. 4. Zakona o početnoj bilanci stanja poduze ća i banaka, da bi u postupku odobravanja privatizacije i početne bilance stanja tužitelja, za taj iznos bio umanjen državni, odnosno društveni kapital koji se privatizira (članak 12. Zakona o početnoj bilanci, stanja poduze ća i banaka). Tužitelj je nadalje bio dužan prema članku 18. i Uredbe o metodologiji za pripremu programa i izrade početne bilance poduze ća za privatizaciju, isknji žiti dugovani saldo tužene Federacije i za taj 24 iznos umanjiti državni (društveni kapital, čime se njegova tražbina prema tuženoj, kao vlasniku toga kapitala, odnosno njezina obaveza prema tužitelju gasi, jer je po sili zakona došlo do zamjene ispunjenja. Naime, umjesto plaćanja dugovanog iznosa došlo je do umanjenja državnog kapitala kojim upravlja tužena, za cjelokupan iznos duga, pa bi plaćanjem, tužena u suštini bila nepravilno oštećena za iznos za koji je umanjen državni kapital.

Budući da tužiteljeva tražbina spada u one koje su proglašene i javnim dugom temeljem članka 6. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju tražbina nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, nastala je i obveza ispravke stanja iskazanog u početnoj bilanci i po odredbi članka 10. Uredbe o načinu utvrđivanja i realizaciji javnog duga tužene Federacije, nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, iz čega opet nedvojbeno slijedi da tužitelj bez obzira da li je nad njim okončan postupak privatizacije, ne može tužbom ostvarivati od tužene tražbinu koju zahtjeva.

Kako iz svega iznijetog slijedi da su sudovi nižeg stupnja pogrešno primjenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev, revizija je uvažena, obe nižestupanjske presude preina čene na način kako je to odlučeno u izreci ove presude.

Protiv tog rješenja tuženi je uložio žalbu iz svih razloga predviđenih zakonom, s prijedlogom da se ista uvaži pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio navode žalbe i predložio da se odbije i prvostepeno rješenje potvrdi.

25 Žalba je dopuštena, jer je rješenje koje se njom pobija donijeto prije stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku, koji svojom odredbom čl.282. stav6., a koja nema retroaktivno dejstvo, isključuje pravo na žalbu protiv rješenja o određivanju privremenih mjera.

Žalba međutim nije osnovana.

Odlučujući o prijedlogu tužitelja za izdavanje privremene sudske mjere prvostepeni sud je u toku postupka koji je predhodi o donošenju osporenog rješenja, a nakon ocjene navoda tužbe, odgovora na tužbu i prijedloga za izdavanje privremene mjere, navoda stranaka te nakon ocjene sadržaja tekstova objavljenih u listu „E”, i dnevni „A” utvrdio da su se stekli uslovi za izdavanje sudske mjere zabrane daljeg pronošenja i izražavanje neistinitih činjenica na račun tužitelja, kojim se šteti njegovom ugledu.

Ovo iz razloga što je prvostepeni sud našao da je tuženi kontinuirano kroz određeni period ponavljao uvrijedljive i teške kvalifikacije za tužitelja a da se pri tome nije pozvao na dokaze u pogledu istinitosti iznesenih činjenica, i na osnovu toga zaključio da je na takav način tužitelju diskreditiran ugled, povrijeđeno dostojanstvo i ličnost.

Stoga je prvostepeni sud utvrdio, po primaju ći da je tužitelj učinio vjerovatnim da je pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica prouzrokovalo štetu njegovom ugledu i da će je kao nepopravljivu trpiti i daljim pronošenjem, da su se stekli uslovi da se temeljem čl.10. stav3. Zakona o zaštiti od klevete udovolji prijedlogu tužitelja.

Ovaj sud nalazi da je odluka prvostepenog suda pravilna i na zakonu osnovana, jer i ako citirani zakon ima za cilj da u najve ćoj mjeri obezbijedi princip slobode izražavanja on se mora temeljiti na poštivanju profesionalnih i etičkih standarda, a sloboda javnog izražavanja i njeno ostvarivanje uključuje i obaveze i odgovornosti kao i obaveze objavljivati tačne nepristrasne informacije zasnovane na provjerenim činjenicama.

Donesenom privremenom sudskom mjerom tuženom je zabranjeno iznošenje neistinitih činjenica (čl.1. Zakona o zaštiti od klevete Federacije BiH), pa osporenim rješenjem nije povrijeđeno pravo tuženog na slobodu izražavanja zasnovanu na principima koji su već naprijed izneseni, a osnov za to su i odredbe Zakona o javnom informiranju (čl.3. i 19) kao i odredbe čl.6. Zakona o zaštiti od klevete.

Iz navedenog proizilazi da je tuženi privremenom mjerom do pravomoćnog okončanja spora u ovoj pravnoj stvari, samo upućen da svoju djelatnost medija u odnosu na tužitelja uskladi sa odredbama citiranih zakona.

Ovim se uspostavlja ravnoteža između upotrebe prava koju štampi garantuje stav1. čl.10. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i potrebe po stav2. istog člana za ograničavanje ostvarivanja tog prava u interesu osnovne uloge štampe u demokratskom društvu, pa između ostalog i radi zaštite ugleda ili prava drugih.

26 Stoga ovaj sud nalazi da osporeno rješenje nije povrijedilo pravo tuženog iz čl.10. Evropske konvencije kako to žalba neosnovano istiće.

Iz iznesenih razloga, a budući da su objavljenim tekstovima koje je kroz obrazloženje osporenog rješenja prvostepeni sud samo fragmentarno iznio i citirao u odnosu na tužitelja su pronošena izražavanja činjenica čij a istinitost nije argumentovano provjerena pa imajući u vidu način izražavanja, vrijednosnih sudova i mišljenja kao i ciljeve zbog kojih su iznijeti, ovaj sud nalazi da je prvostepeno rješenje utemeljeno na zakonu te stoga žalbene prigovore nalazi neosnovanim.

Tužiteljeva tražbina potje če iz počinjen ja kaznenog djela kao deliktne radnje, koju je počinio pripadnik oružanih snaga, pa iako je nastala u vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti, po mišljenju ovoga suda ne bi se na nju mogao primjeniti navedeni propis.

obavezali tuženu, primjenom člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, da tužiteljima po osnovu neosnovanog obogaćenja isplati dio utuženog iznosa.

Ovaj sud nalazi da su nižestepene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava iz slijedećih razloga:

U situaciji kada je tužena koristila nekretnine kao jedan od naslijednika umrlog N. ne može se smatrati da je koristila nekretnine bez pravnog osnova. Ovo budući da, shodno odredbama člana 133. Zakona o naslijeđivanju ("Službeni list SRBiH", br. 7/80), zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove naslijednike u trenutku njegove smrti, pa je to bio pravni osnov po kojem je tužiteljica koristila nekretnine, a koji osnov nije ni naknadno otpao jer je rješenjem o naslijeđivanju Opštinskog suda u B. broj O - 289/82 od 21.7.1982. g. proglašena naslijednikom V.N. sa 1/2, a tužitelji, kao braća i sestre ostavioca sa drugom polovinom.

U tim uslovima radilo se o zajedničkom vlasništvu sunaslijednika na stvarima u njihovoj naslijedničkoj zajednici, kao specifičnoj imovinskoj zajednici koja nastaje između više sunaslijednika povodom naslijeđivanja istog ostavitelja, koja postoji od smrti ostavitelja sve do faktičke diobe ostavinske imovine, shodno odredbi člana 18. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Službeni list SFRJ", br. 6/80). U tom periodu naslijeđenom ostavinskom imovinom upravljaju svi sunaslijednici zajednički i imaju pravo na suposjed svakog dijela.

28 Iz navedenih razloga proizilazi da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi za primjenu sticanja bez osnova, kao instituta obligacionog prava, kada se imovina jednog lica uvećava na račun imovine drugog lica bez pravnog osnova.

Kako tužitelji tokom postupka nisu dokazali (pa ni tvrdili) da od 1973. g. krivicom tužene nisu bili u suposjedu spornih nekretnina zajedno sa tuženom, te da nisu zajedno s njom učestvovali u upravljanju nekretninama (koja prava su jedino mogli ostvariti u imovinskoj zajednici), te da su zbog toga pretrpjeli štetu, tužiteljima utuženi iznos ne pripada ni po osnovu naknade štete. (Ovo iako je tužena 16.9.1982. g. odbila fizičku diobu putem mirovnog vijeća insistirajući na diobi putem suda jer je to bilo njeno pravo, a što ne može biti ni odlučno za nastalu štetu, tim prije što se tužbom traži isplata naknade za period od 1973. -1983. godine).

Na ovako utvrđeno činjenično stanje, za koje je vezan ovaj sud, jer se u revizijskom postupku ne može ispitati njegova pravilnost (članak 367. stavak 3. Zakona o parničnom postupku važećem u vrijeme pokretanja postupka pa sve do donošenja prvostupanjskog rješenja), sudovi nižeg stupnja pravilno su primijenili materijalno pravo (članak 22. stavak 1., 21. i 6. Zakona o stambenim odnosima) kada su odbili zahtjev kao neosnovan.

Naime, pravo nastaviti koristiti stan poslije smrti nositelja stanarskog prava, i slijedom toga postati novim nositeljem toga prava, ima samo onaj član obiteljskog kućanstva koji je sa nositeljem stanarskog prava trajno živio i stanovao u istom stanu 29 (članak 6. stavak 1. spomenutog Zakona) i koji je poslije smrti nositelja stanarskog prava nastavio ga koristiti (članak 22. stavak 1. istog Zakona).

Iz naprijed navedenog činjeničnog utvrđenja proistječe da predlagatelj nije ostvario ni jedan od propisanih kumulativnih uvjeta, odnosno da nije živio i stanovao u istom stanu sa nositeljem stanarskog prava kao primarnim uvjetom, pa niti nastavio sa korištenjem poslije njegove smrti, kao daljnjim uvjetom koji ne može samostalno egzistirati bez prethodnog, tako da je njegov zahtjev da bude određen za nositelja stanarskog prava neosnovan, bez obzira što se njegova supruga kao sudionik postupka tome ne protivi.

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, br. Rev -39/03 od 8.4.2004. god.)

Utvrđeno je također da su tužitelj i drugotužena rješenjem sadašnjeg nosioca prava raspolaganja tj. prvo tužene od 30.03.2000. godine dobili rješenje da kao sustanari koriste predmetni stan, čime je prvotužena legalizirala njihov dosadašnji status. Također je utvrđeno da je drugotužena u toku 2000. godine dobila odobrenje za nadogradnju zajedničkih prostorija u istoj zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan, te da stan nije u cijelosti dovršen.

Prvostepeni sud donosi odluku kojom udovoljava tužbenom zahtjevu tužitelja ocijenivši da je tužilac dugogodišnjim stanovanjem u predmetnom stanu protekom svih zakonski h rokova za njegovo iseljenje, stekao stanarsko pravo po sili zakona, te je 30 obavezao pravo i drugotuženu na trpljenje i činidbu. Pri tome sud nalazi da je drugotužena svoj stambeni problem riješila ostvarenjem prava na nadogradnju.

Osnovano revizija ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kako kod prvostepene tako i drugostepene odluke.

Zakon o stambenim odnosima u članu 30. stav 2. propisuje da će stambeni organ na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti donijeti rješenje o ispražnjenju stana koje je neko lice prisvojilo bez pravnog osnova u roku od 3 godine. Budući da je protiv tužitelja kao bespravnog korisnika stana proveden upravni postupak i doneseno rješenje koje je postalo pravomoćno, a kojim je utvrđeno da je on bespravni korisnik te mu je naloženo iseljenje, to je pogrešna primjena materijalnog prava u pogledu utvrđenja da je tužitelj neometano koristio predmetni stan, te da nije pokrenut postupak za njegovo iseljenje. Tek u situaciji kada protiv bespravnog korisnika nije pokrenut upravni postupak u roku od tri godine, od useljenja i sudski postupak u narednom roku od pet godina, može se smatrati da je takav bespravni korisnik stekao u pogledu korištenja stana, prava koja ima nositelj stanarskog prava.

Osim toga, ovakva situacija nije uopće primjenjiva u konkretnom slučaju, budući da tužitelj, što je među strankama nesporno, uopće nije koristio sam predmetni stan, već je bio u sustanarskom odnosu sa drugotuženom. Stoga se ne može zaključiti da je tužitelj sam koristio predmetni stan i protekom godina stekao određena prava na istom, jer je koristio samo dio stana (dvije sobe), dok je preostali dio stana (jednu sobu) koristila drugotužena, a zajedničke prostorije su koristili oba sustanara.

Dakle, budući da je protiv tužitelja vođen postupak za prinudno iseljenje kod organa uprave, to se ne može smatrati da je nesmetano koristio predmetni stan od strane nosioca prava na raspolaganje te opravdano revident smatra da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Čak ni činjenica da izvršenje rješenja o iseljenju nikada nije provedeno ne mijenja na stvari, budući da ni Zakon o upravnom postupku a ni Zakon o stambenim odnosima ne predviđa zastaru izvršenja ovakvih rješenja.

Članom 10. stav 1. Zakona o štrajku propisano je pravo poslodavca da može podnjeti zahtjev nadležnom sudu radi zabrane organiziranja i provođenja štrajka, suprotno odredbama tog zakona, Kolektivnog ugovora i pravilima Sindikata o štrajku.

Član 12. istog zakona propisuje da u slučajevima iz navedenog člana, odlučuje Općinski sud prema sjedištu poslodavca u roku od 5 dana.

Dakle, navedenim odredbama, nasuprot stanovištu nižih sudova, nije propisan rok za podnošenje zahteva za zabranu štrajka, već je samo propisan rok (koji ima instruktivni karakter) u kojem sud treba odlučiti o zahtjevu poslodavca za zabranu organizovanja i provođenja štrajka.

Stoga pogrešno nižestepeni sudovi izvode zaključak da zbog činjenice da je sudu određen rok za rješavanje po zahtevu, proizilazi i obaveza podnosioca zahteva da u istom takvom roku podnese zahtjev, računajući od dana saznanja za početak štrajka.

Rokovi za pokretanje postupaka ukolio su zakonom određeni su prekluzivne naravi. U konkretnom slučaju Zakonom o štrajku a ni ostalim propisima, (Kolektivnim ugovorima, pravilima zakona o štrajku ili drugim zakonima) nije utvrđen rok za podnošenje zahteva za zabranu ili provođenje štrajka.

Stoga po mišljenju ovog suda, poslodavac može u svako doba u fazi organiziranja štrajka podnijeti prijedlog za zabranu organiziranog štrajka, a sve dok on traje, tražiti zabranu njegovog provođenja.

Članom 16. citiranog zakona, propisano je da, izuzetno dok se ne steknu uslovi za ocjenu gubitka radne sposobnosti za privređivanje u skladu sa tim zakonom, pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje priznaje se licima iz člana 1. tog zakona, kod kojih je nadležna vojno-ljekarska komisija utvrdila nesposobnost za vojnu službu, odnosno privremenu nesposobnost dužu od šest mjeseci, koja je nastala kao posledica službe u Armiji RBiH.

Iz ovih zakonskih odredbi proizilazi da će se samo izuzetno, i to dok se ne steknu uslovi za ocjenu gubitka radne sposobnosti za privređivanje, pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje priznati i licima iz člana 1. tog zakona kod kojih je vojno-ljekarska komisija utvrdila nesposobnost za vojnu službu ili privremenu nesposobnost dužu od šest mjeseci, što znači da se nakon sticanja uslova za ocjenu gubitka radne sposobnosti za privređivanje, navedenim licima takvom ocjenom priznaje pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje zbog tog gubitka radne sposobnosti za privređivanje, a ne više zbog utvrđene nesposobnosti za vojnu službu.

Iz podataka spisa, odnosno uvjerenja Odjela za odbranu Bihać, broj: 21 -08/07 -03- 26-1-1643/00 od 05.07.2000. godine, proizilazi da je tužitelj bio pripadnik oružanih 34 snaga Armije RBiH u vremenu od 04.12.1992. godine do 23.03.1993. godine i od 25.03.1993. godine do 31.12.1993. godine. Iz podataka spisa dalje proizilazi da je tužitelj pozvan da dostavi nalaz, ocjenu i mišljenje o ocjeni radne sposobnosti za privređivanje. Iz osporenog rješenja i podataka spisa proizilazi da tužitelj do donošenja osporenog rješenja, nije dostavio nalaz, ocjenu i mišljenje Instituta za ocjenjivanje radne sposobnosti da je kod njega utvrđen gubitak radne sposobnosti za privređivanje, nastao zbog zadobijenih rana, povreda, ozljeda ili bolesti nastalih vršeći vojne dužnosti, što tužitelj i ne osporava.

Naknadno je kod tužitelja nalazom, ocjenom i mišljenjem Instituta za ocjenjivanje radne sposobnosti - stručnog organa vještačenja u prvom stepenu Bihać, broj: ORS - 164/2000 od 13.04.2000. godine i dopunom nalaza broj: ORS BIZ - 62/2000 od 19.06.2000. godine utvrđeno da postoji I (prva) kategorija invalidnosti - potpuni gubitak radne sposobnosti za privređivanje zbog bolesti koja je nastala nakon službe u oružanim snagama 08.11.1994. godine.

Ovakvo utvrđeno činjenično stanje, prema kojem kod tužitelja I (prva) kategorija invalidnosti - potpuni gubitak radne sposobnosti za privređivanje nije nastao zbog zadobivenih rana, povreda, ozljeda ili bolesti nastalih vršeći vojne dužnosti, već je nastao zbog bolesti koja je nastala nakon službe u oružanim snagama, 08.11.1994. godine, tužbenim navodima nije dovedeno u sumnju. S obzirom na to, kao i na činjenicu da se iz dokaza koji se nalazi u spisu tužene, ne može izvesti zaključak da je tužilac lice iz člana 1. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca, jer njegovo oštećenje organizma nije nastupilo usled rane, povrede, ozljede ili bolesti zadobijene u ratu pri vršenju vojnih dužnosti, tužbeni navodi o povredi zakona na štetu tužitelja ukazuju se neosnovanim.

Kako ni ostali tužbeni navodi nemaju uticaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, to je ovaj sud, prema svemu naprijed navedenom, ocijenio tužbu neosnovanom i istu odbio, primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.

Kako je odredbom člana 8. stav 1. tačka 3. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Sl.list RBiH" broj: 33/95, 37/95 i 17/96) propisano da pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje prestaje na puštanjem teritorije Republike u vremenu dužem od 90 dana, a najduže godinu dana u slučaju potrebe zadržavanja zbog neophodnog liječenja ranjenog ili oboljelog borca po kom osnovu mu je nadležni organ odobrio liječenje u inostranstvu, to je tuženi, na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primjenio materijalno pravo kada je odlučio da tužiocu prestaje pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje, odnosno kada je odlučio kao u dispozitivu osporenog rješenja.

Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu neosnovano tužilac smatra da mu i dalje pripada pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje, s obzirom da nije s amovoljno napustio zemlju, jer je u Generalnom konzulatu RBiH u Štutgartu radio na osnovu rješenja MInistarstva vanjskih poslova od 24.05.1996. godine. Pogrešno tužilac smatra da se nije ni nalazio u inostranstvu, već na teritoriji BiH, s obzirom da je radio u zgradi Generalnog konzulata, je r sam boravak u zgradi Generalnog konzulata u toku radnog vremena ne pretpostavlja i življenje.

Međutim, neovisno od okolnosti što je u ovom predmetu pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje prestalo tužiocu po osnovu napuštanja teritorije BiH u vremenu dužem od 90 dana, sud nalazi da je to pravo prestalo i zbog zasnivanja radnog odnosa u diplomatskom prestavništvu u inostranstvu. Tužilac je naime, ostvario pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje po osnovu gubitka radne sposobnosti za privređivanje. Radi se, dakle, o trajnoj nesposobnosti za privređivanje, pa ukoliko je to tačno u tom slučaju ne bi mogao ni zasnovati radni odnos, a u protivnom proizilazilo bi da nikada nije ni došlo do gubitka radne sposobnosti i da nije bilo zakonskog osnova da mu se prizna pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje. Kada se ovome doda da je pravna priroda i karakter izuzetnog materijalnog obezbjeđenja prije svega u tome da se određenim kategorijama osoba obezbijedi materijalna egzistencija, zbog toga što je na drugi način ne mogu obezbijediti, pa je otuda nespojivo da ove osobe koje zasnuju radni odnos i po tom osnovu ostvaruju prihode istovremeno budu i korisnici izuzetnog materijalnog obezbjeđenja, kakav je slučaju ovom predmetu.

Iz navedenih razloga sud ne nalazi da je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužioca, pa je primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima tužbu odbio kao neosnovanu.

Međutim, neovisno od uslova iz člana 2. ovog zakona, roditeljima poginulih, umrlih ili nestalih lica iz člana 1. ovog zakona pripada pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje u iznosu od jedne prosječne mjesečne plate ukoliko ni jedan od roditelja nije u radnom odnosu, ne obavlja samostalnu djelatnost niti je korisnik penzije (član 4. istog zakona).

Iz dokaza u spisu predmeta proizilazi da tužiteljica nije korisnik penzije, ali da je njezin bračni drug, koji nije roditelj poginulog borca, korisnik penzije od 08.08.1990. godine, pa imajući u vidu naprijed citiranu odredbu člana 4. navedenog zakona u kojoj je navedeno da roditeljima lica iz člana 1. ovog zakona pripada navedeno pravo u određenom iznosu samo ako ni jedan od roditelja, između ostalog nije korisnik penzije, tužiteljici bi kao roditelju poginulog borca i dalje pripadalo pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje koje joj je bilo priznato privremenim rješenjem tuženog od 01.04.1997. godine, a koje joj je osporenim rješenjem, donesenim u obnovi postupka po službenoj dužnosti prestalo, jer tužiteljica i dalje ispunjava zakonske uslove iz člana 4. navedenog zakona, bez obzira što je njezin sadašnji bračni drug (koji nije roditelj poginulog borca) korisnik penzije.

Po ocjeni ovog suda, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, tuženi je pogrešnom primjenom, odnosno tumačenjem člana 4. navedenog zakona poništio tačku 4. stav 1. dispozitiva privemenog rješenja od 01.04.1997. godine i riješio da tužiteljici ne pripada pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje, pogrešno smatrajući da za to nisu ispunjeni zakonski uslovi.

37 Iz navedenih razloga ovaj sud je primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima tužbu uvažio i osporeno rješenje poništio.

Smisao ove zakonske odredbe je u tome da pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje, korisniku prava, osuđenom pravosnažnom sudskom presudom na kaznu zatvora u trajanju dužem od 6 mjeseci, prestaje za vrijeme dok se nalazi na izdržavanju kazne, a da po izdržanoj kazni zatvora nastavlja sa korištenjem navedenog prava.

Međutim, iz podataka spisa predmeta, odnosno potvrde Kazneno popravnog doma Z., broj: 04 -276/99 od 27.05.2000. godine, vidi se da se tužitelj na izdržavanju kazne nalazio od 27.07.1999. godine do 27.05.2000. godine. Da je sa izdržavanja kazne zatvora otpušten na uvjetni otpust na temelju rješenja Komisije za uvjetni otpust, broj: 05 -12- 181/00 od 06.04.2000. godine, te da uvjetni otpust traje od 27.05.2000. godine do 27.07.2000. godine. Zato činjenica da je tužitelj pravosnažnom presudom Kantonalnog suda u Z., broj: K-38/98 od 14.05.1998. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, te da se nalazio na izdržavanju kazne zatvora u vremenu od 27.07.1999. godine do 27.05.2000. godine, ne bi mogla biti smetnja za nastavak korištenja prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje, jer Zakonom nije propisano da pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje trajno prestaje ako je korisnik prava osuđen pravosnažnom sudskom presudom na kaznu zatvora u trajanju duže od 6 mjeseci, već mu to pravo privremeno prestaje za vrijeme dok se nalazi na izdržavanju kazne.

S obzirom na naprijed navedeno, sud nalazi da su tužbeni navodi o povredi zakona na štetu tužitelja osnovani, pa je uvažavanjem tužbe poništio osporeno rješenje 38 primjenom člana 38. stav 3. a u vezi sa članom 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima i predmet vratio tuženom na ponovno rješavanje u skladu sa zakonom i primjedbama ovog suda.

U ponovnom postupku tuženi će utvrditi u kojem periodu se tužitelj nalazio na izdržavanju kazne i samo za taj period treba odrediti prestanak prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje.

Članom 16. citiranog zakona, propisano je da, izuzetno dok se ne steknu uslovi za ocjenu gubitka radne sposobnosti za privređivanje u skladu sa tim zakonom, pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje priznaje se licima iz člana 1. tog zakona, kod kojih je nadležna vojno-ljekarska komisija utvrdila nesposobnost za vojnu službu, odnosno privremenu nesposobnost dužu od šest mjeseci, koja je nastala kao posledica službe u Armiji RBiH.

Iz ovih zakonskih odredbi proizilazi da će se samo izuzetno, i to dok se ne steknu uslovi za ocjenu gubitka radne sposobnosti za privređivanje, pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje priznati i licima iz člana 1. tog zakona kod kojih je vojno-ljekarska komisija utvrdila nesposobnost za vojnu službu ili privremenu nesposobnost 39 dužu od šest mjeseci, što znači da se nakon sticanja uslova za ocjenu gubitka radne sposobnosti za privređivanje, navedenim licima takvom ocjenom priznaje pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje zbog tog gubitka radne sposobnosti za privređivanje, a ne više zbog utvrđene nesposobnosti za vojnu službu. Iz podataka spisa, odnosno obavijesti Službe za boračka pitanja Općine Ilidža, broj: 09 -41 od 18.06.1999. godine, proizilazi da je tužitelj pozvan da dostavi nalaz, ocjenu i mišljenje o procjeni radne sposobnosti za privređivanje.

Iz osporenog rješenja i podataka spisa proizilazi da tužitelj nije dostavio nalaz, ocjenu i mišljenje Instituta za ocjenjivanje radne sposobnosti da je kod njega utvrđen gubitak radne sposobnosti za privređivanje nastao zbog zadobijenih rana, povreda, ozleda ili bolesti nastalih vršeći vojne dužnosti, što tužitelj i ne osporava. Kada tužitelj pribavi pomenuti dokaz, može se ponovo obratiti tuženom za priznanje osporenog prava. S obzirom na ovakvo utvrđeno činjenično stanje, tuženi je shodno naprijed citiranim zakonskim propisima pravilno ocijenio da tužitelju ne pripada pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje, pa je utvrdio da mu to pravo priznato privremenim rješenjem tuženog broj: UP -I-02/1-589-112/98 od 23.02.1998. godine prestaje sa danom 31.07.1999. godine.

jer je u postupku donošenja tog rješenja utvrđeno na osnovu 40 dokaza u spisu da je suprug tužiteljice nastradao (nestao) pod okolnostima koje ne predstavljaju izvršavanje neposredne vojne dužnosti.

Nakon što je ovo rješenje postalo konačno tuženi je saznao za novu okolnost i stekao mogućnost da upotrijebi novi dokaz, uvjerenje VJ 5036 Tuzla broj: 30 -26/34 -1/- 17-03/1-1-2117 od 1.11.2000. godine o načinu i okolnostima nestanku supruga tužiteljice, pripadnika Oružanih snaga RBiH, a koja okolnost da je bila poznata u ranijem postupku bi dovele do drugačijeg rješenja, pa je tuženi po službenoj dužnosti pokrenuo obnovu postupka i u obnovljenom postupku utvrdio da je suprug tužiteljice nestao na borbenom zadatku dana 5.7.1992. godine, što znači da u smislu člana 5. stav 2. navedenog zakona mjesečna naknada za izuzetno materijalno obezbjeđenje se određuje u visini dvije prosječne plaće ostvarene u Federaciji u mjesecu koji predhodi mjesecu u kome je priznato pravo. Polazeći od ovog utvrđenja, tuženi je osporenim rješenjem u obnovi postupka ukinuo u cijelosti ranije rješenje koje je bilo predmet obnove postupka i tužiteljici priznao pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje u mjesečnom iznosu od 257 KM počev od 1.2.2001. godine.

Osnovan je prigovor tužiteljice da joj pravo na naknadu za izuzetno materijalno obezbjeđenje u visini od dvije prosječne plaće mjesečno pripada od dana nestanka njenog supruga, odnosno od 1.8.1992. godine, kada joj je to pravo priznato.

U postupku donošenja osporenog rješenja tuženi nije imao u vidu odredbe člana 6. citiranog Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratni h vojnih invalida i poginulih boraca kojim je propisano da izuzetno materijalno obezbjeđenje korisniku pripada od dana narednog mjeseca od dana smrti lica iz člana 1. ovog zakona tj. pripadnika Oružanih snaga nego je tuženi u postupku obnove ranijeg rješenja pogrešno zaključio da tužiteljici pripada pravo na naknadu za izuzetno materijalno obezbjeđenje u visini od dvije prosječne plaće počev od dana narednog mjeseca od dana izdavanja uvjerenja nadležnog vojnog organa, odnosno od dana podnošenja zahtjeva tužiteljice za obnovu postupka, kako je tuženi odlučio osporenim rješenjem. Pravilnom primjenom odredaba navedenog zakona, tužiteljici je trebalo priznati pravo na naknadu za izuzetno materijalno obezbjeđenje u visini od dvije prosječne plaće počev od dana ne stanka njenog muža, tj. od dana kada joj je priznato pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje od 1.8.1992. god., kako je utvrđeno u ranijem rješenju od 28.12.1998. godine.

Polazeći od pogrešnog zaključka da tužiteljici pripada pravo na naknadu u visini dvije prosječne plaće počev od 1.2.2001. god., a ne od dana kada joj je utvrđeno pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje, tuženi je pogrešno zaključio da ranije rješenje koje je bilo predmet obnove postupka treba ukinuti u cijelosti. U konkretnom slučaju u smislu odredbe člana 255. Zakona o upravnom postupku ne postoje uvjeti da se ranije rješenje ukida u cijelosti. Prema ovoj odredbi, kada organ uprave nađe da postoje uvjeti da se ranije rješenje zamjeni novim rješenjem, tada obzirom na sve okolnosti pojedinog slučaja organ može priješanje rješenje poništiti ili ukinuti. Ranije rješenje se ukida u slučaju kada se novim rješenjem po zakonu ne dira u pravne posljedice koje je ranije rješenje do tada proizvelo, pa novo rješenje proizvodi pravne posljedice samo ubuduće (dejstvo ex nunc). Ranije rješenje se poništava u slučaju kada se uklanjaju pravne posljedice koje je to 41 rješenje proizvelo od momenta donošenja pa novo rješenje ima dejstvo retroaktivno (ex tunc), tako da novo rješenje u potpunosti zamjenjuje ranije rješenje i djeluje retroaktivno.

Budući da je ranijim rješenjem od 28.12.1998. godine tužiteljici priznato pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje i da joj je to pravo priznato počev od 1.8.1992. godine, to se u tom dijelu ranije rješenje nije ni moglo mijenjati, pa je tuženi pogrešno odlučio kada je u tom dijelu ukinuo rješenje. Ranije rješenje je trebalo, u smislu člana 255. poništiti, ali samo u dijelu kojim je tužiteljici određena naknada u visini od jedne i po prosječne plaće umjesto od dvije prosječne plaće. Naime, bez obzira kada je tuženi utvrdio okolnost da je suprug tužiteljice nestao vršeći neposrednu vojnu dužnost, tužiteljici pripada pravo na naknadu od dvije prosječne plaće počev od 1.8.1992. godine, pa je tuženi pogrešno odluči o kada tužiteljici nije osporenim rješenjem za period od 1.8.1992. do 1.2.2001. god. priznao pravo na naknadu na ime izuzetnog materijalnog obezbjeđenja u visini od dvije prosječne plaće.

Obzirom na izloženo, ovaj sud je primjenom odredbe člana 38. stav 4. Zakona o upravnim sporovima, osporeno rješenje preinačio tako što je primjenom odredbe člana 255. Zakona o upravnom postupku, ranije rješenje poništio samo u dijelu kojim je tim rješenjem određena naknada na ime izuzetnog materijalnog obezbjeđenja u visini od jedne i po prosječne plaće, pa se tužiteljici priznaje pravo na mjesečnu naknadu u visini od dvije prosječne plaće od dana kada joj je priznato pravo na materijalno obezbjeđenje tj. od 1.8.1992. godine. Osporeno rješenje u dijelu kojim tužiteljici nije određena mjesečna naknada u visini od dvije prosječne plaće ostvarene u Federaciji za period od 1.8.1992. do 1.2.2001. god. je poništeno iz razloga što je u ponovnom postupku potrebno utvrditi i obračunati tužiteljici za ovaj period naknadu u visini od dvije prosječne plaće i odrediti i isplatu razlike od ranije isplaćenog iznosa koji je bio obračunat u visini jedne ipo prosječne plaće, pa u tom pravcu je potrebno da tuženi donese odgovarajuće rješenje. U ostalom dijelu osporeno rješenje ostaje neizmijenjeno.

Iz svega izloženog ovaj sud je primjenom odredbe člana 38. stav 4. i stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2., Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u dispozitivu presude.

S tim u vezi treba istaći, da naprijed navedene zakonske odredbe nisu propisale takva ovlaštenja inspektora rada nego samo donošenje rješenja kojim će se narediti otklanjanje utvrđenih nedostataka odnosno nepravilnosti, što znači da inspektor nema zakonsko ovlaštenje da odluči o pravu na ponovnu uspostavu radno pravnog statusa licu kojem je odlukom poslodavca prestao radni odnos, budući da je rješavanje radnih sporova u nadležnosti Općinskog suda u Sarajevu koji je kako iz priložene presude Pr -415/99 od 15.3.2001. godine vidljivo, već donio odluku ud ovoljivši postavljenom zahtjevu. Pored toga, iz prvostepenog rješenja proizilazi da je isto donio i potpisao inspektor rada koji je potom dao uputu da žalbu protiv tog rješenja koja se može podnijeti u roku od 15 dana, rješava Federalno ministarstvo socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica, pa takva uputa nije u skladu sa odredbama člana 25. stav 1. navedenog Zakona o kantonalnoj upravi. Ovo stoga, što je navedenim odredbama propisano da inspekcijske poslove u prvom stepenu obavlja kantonalni inspektorat, odnosno nadležno kantonalno ministarstvo, a u drugom stepenu glavni kantonalni inspektor, odnosno nadležni ministar, ako zakonom drugačije nije određeno. Tuženi je predmetnu žalbu riješio pozivajući se na odredbe člana 224. stav 4. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine FBiH", broj: 2/98 i 48/00) iako je tim odredbama propisano da nadležni federalni organ uprave odnosno federalna ustanova iz odgovarajuće upravne oblasti rješava po žalbi protiv prvostepenih rješenja kantonalnih organa uprave i kantonalnih ustanova donesenih na osnovu federalnih zakona i drugih federalnih propisa, a prvostepeno rješenje nije zasnovano niti se u njemu navodi bilo koji materijalno pravni federalni propis, što predmetno rješenje čini manjkavim i njegovu zakonitost nije moguće ispitati, jer se iz istog ne vidi na kojim odredbama je zasnovana nadležnost donosioca osporenog rješenja.

Iz iznesenih razloga, sud je na osnovu člana 38. stav 2. u vezi sa članom 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, tužbu uvažio, oba rješenja poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak.

Kako je na pomenuto rješenje tužitelj izjavio žalbu drugostepeni organ žalbu je odbio, jer je našao da je isto pravilno i na zakonu zasnovano, ali ne iz razloga datih u obrazloženju tog rješenja, već stoga što smatra da su penzije povremena davanja. Shodno tome, a obzirom da ranije važećim zakonski m odredbama (Zakon o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja - “Sl.list SFRJ”, broj: 23/82 i 44/90, te Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju - “Sl.list SR BiH”, broj: 39/90 i 22/91), koje su važile i primjenjivale se u vrijeme nastanka konkretnog pravnog odnosa nisu utvrđeni rokovi naplate kao ni rokovi zastare dospjelih a neisplaćenih primanja po osnovu penzije, tuženi smatra da se na iste imaju primijeniti rokovi zastare predviđeni odredbom člana 372. Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisano da povremena potraživanja zastarjevaju u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

S obzirom na ovakav svoj pravni stav drugostepeni organ odbio je žalbu tužitelja jer je našao da je obzirom na datum podnošenja zahtjeva od dana dospjelosti za isplatu tih potraživanja protekao rok od tri godine.

Pravilno tuženi nalazi da ne stoje razlozi člana 104. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju na kojim prvostepeni organ temelji svoje rješenje za što u obrazloženju pobijanog rješenja daje pravilne razloge navodeći da odredbama ranije važećeg Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja kao i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (koji se primjenjuju na predmetni slučaj) nije bila predviđena zastara dospjelih a neisplaćenih novčanih potraživanja proizašlih iz već iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja (o čemu je i ovaj sud zauzeo pravno stanovište u ranije donesenim presudama).

Međutim, pogrešno tuženi smatra da se na predmetni slučaj trebaju primijeniti odredbe člana 372. Zakona o obligacionim odnosima.

Naime, odnos između tuženog i tužitelja nije obligacioni, pošto su učesnici u obligacionim odnosima ravnopravni, a prava i obaveze tužitelja i tuženog određena su 44 isključivo odredbama propisa o penzijskom i invalidskom osiguranju. Isto tako, penzija ne spada u povremena potraživanja, koja bi mogla zastariti za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, u smislu odredaba člana 372. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima, jer kada bi to bila takva povremena potraživanja na ista bi se mogle primijeniti i odredbe člana 373. istog zakona, prema kojima samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarjeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja. Međutim, odredbom člana 3. stav 1. važećeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, izričito je propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastariti, tako da se na zastarjelost prava na isplatu penzija ostvarenih po ranijim propisima, a neisplaćenim do stupanja na snagu važećeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, uopšte ne mogu primijeniti odredbe o zastarjelosti propisane odredbama Zakona o obligacionim odnosima.

S obzirom na sve izloženo, valjalo je na osnovu člana 38. stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima tužbu uvažiti, osporeno rješenje poništiti i predmet vratiti tuženom na ponovno rješavanje, kako bi u ponovnom postupku postupio u skladu sa primjedbama ovog suda.

Prema tome, iz citirane zakonske odredbe jasno proizilazi da Fond penzijskog i invalidskog osiguranja Federacije BiH nema zakonsku obavezu da isplatu penzije u inozemstvo vrši građaninu koji nije državljanin Federacije BiH, bez obzira na razloge iz 45 kojih on stalno boravi u inozemstvu, jer takva mogućnost nije propisana navedenom odredbom, niti nekom drugom odredbom istog zakona. Kako je iz uvjerenja Opštine Lopare broj: 204 -239 od 15.9.2000. godine utvrđeno da tužitelj pored državljanstva Bosne i Hercegovine ima i državljanstvo Republike Srpske, a ne državljanstvo Federacije, tuženi je pravilno odlučio kada je zahtjev za isplatu priznate srazmjerne invalidske penzije, odbio. Takvim aktom nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa stoga nema zakonskih uslova za poništaj osporenog rješenja.

Iz iznesenih razloga, sud je na osnovu člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, tužbu odbio.

Tuženi je osporenim rješenjem žalbu tužioca izjavljenu protiv navedenog zaključka odbio kao neosnovanu, jer je našao da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je postupak prekinuo u smislu člana 142. Zakona o upravnom postupku dok se ne rješi predhodno pitanje (do okončanja postupka po žalbi tužioca izjavljenoj protiv rješenja Vojne jedinice 5021 broj: 06/8 -229-5 od 30.10.1997. godine).

Odredbom člana 142. Zakona o upravnom postupku propisano je da ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije rješenje je nadležan sud ili neki drugi organ (predhodno pitanja), on može pod uvjetima iz ovog zakona, sam raspraviti to pitanje ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. Sud nalazi da u konkretnom slučaju okončanje postupka po izjavljenoj žalbi protiv rješenja VJ 5021 od 30.10.1997. godine ne može se smatrati predhodnim pitanjem u smislu člana 142. Zakona o upravnom postupku. U ovom postupku za ostvarivanje prava na starosnu penziju po odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika nema mogućnosti za prekid postupka pozivom na naprijed navedenu odredbu, jer okončanje postupka po žalbi tužioca izjavljenoj protiv rješenja kojim je tužilac otpušten iz Armije RBiH u činu čelnika zbog ispunjenja uvjeta za odlazak u penziju po opštim uslovima ne može se pojaviti kao predhodno pitanje koje bi bilo od uticaja na rješenje ove upravne stvari, čime su oba organa povrijedila pravila postupka. Naime, pravni nedostaci rješenja o prestanku službe aktivnog vojnog lica i razlozi prestanka te službene mogu imati za posljedicu gubitak prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja tog lica po propisima za vojne osiguranike, jer prema odredbama člana 63. Zakona o službi u Armiji RBiH (“Sl. list RBiH”, broj: 11/92 do 20/95) penzijsko i invalidsko osiguranje aktivnih vojnih lica uređuje se propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, a aktivnim vojnim licima u smislu člana 3. stav 2. istog zakona smatraju se podoficiri, oficiri i generali, a tužilac je prema dokazima priloženim uz tužbu, u času otpuštanja iz Armije RBiH bio aktivno vojno lice u činu čelnika, pa bi mu pripadalo pravo na starosnu penziju po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ako je na dan prestanka svojstva vojnog osiguranika ispunjavao zakonske uslove za sticanje tog prava (član 13. i 14. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika -“Sl. list SFRJ”, broj: 7/85, 74/87 i 20/89).

Iz naprijed navedeni h razloga, ovaj sud je tužbu uvažio, osporeno rješenje i zaključak prvostepenog organa poništio na osnovu člana 38. stav 3. Zakona o upravnim sporovima i predmet vratio na ponovno rješavanje u skladu sa primjedbama ovog suda.

Imajući u vidu navedenu odredbu, u ovom predmetu je bilo potrebno utvrditi kada je tuženi, kao drugostepeni organ primio predmet od kantonalnog organa uprave (presudom K.s. u Tuzli, broj: U -236/99 od 28.12.1999. godine poništeno je rješenje Ministarstva za boračaka pitanja Tuzlanskog kantona i predmet ustupljen na rješavanje Federalnom ministarstvu za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, kao nadležnom organu), odnosno da li ga je primio dana 29.02.2000. godine kako to proizilazi iz potvrde tuženog, broj: 04 -49-124/01 od 09.02.2001. godine ili ga je primio 17.02.2000. godine, kako to tvrdi tužitelj, i kako to proizilazi iz fotokopije popratnog pismena Ministarstva za boračka pitanja Tuzlanskog kantona, broj: ZDŽ/ZDŽ 15 -14-142/00 od 16.02.2000. godine, odnosno potrebno je pribaviti ovjerenu fotokopiju navedeno g popratnog pismena Ministarstva za boračka pitanja Tuzlanskog kantona, u prilogu koga su predmeti, pa i predmet tužitelja, dostavljeni tuženom na rješavanje, te zavisno od utvrđenja ove odlučne činjenice odlučiti da li prvostepeno rješenje podliježe reviziji ili protekom roka od tri mjeseca od dana kada je tuženi primio predmet smatrati da je revizija izvršena i da je data saglasnost na rješenje.

U ponovnom postupku potrebno je provjeriti navode tužitelja da je revizija prvostepenog rješenja izvršena po proteku roka iz člana 106. navedenog zakona, odnosno potrebno je utvrditi da li je revizija izvršena u roku od tri mjeseca od dana kada je tuženi kao stvarno nadležni drugostepeni organ primio predmet, od kada i teče rok od tri mjeseca za reviziju.

Kako je u postupku donošenja osporenog rješenja propušteno da se utvrde navedene činjenice i okolnosti od kojih zavisi pravilnost rješavanja ove upravne stvari i zbog kojih se ne može ocijeniti zakonitost osporenog akta, to je valjalo primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, tužbu uvažiti i osporeno rješenje poništiti kako bi se u ponovnom postupku otklonili navedeni propusti.

Ovako su upravni organi odlučili na temelju zapisnika o kontroli obračuna i uplate javnih prihoda broj: 10 -7B/02 -15-140/99 od 01.02.1999. godine, izvršenoj od strane Kantonalnog poreznog inspektora. Navedenim zapisnikom, između ostalog, je utvrđeno da je tužitelj prema rješenju V.S. M. broj: UF/I -192/97, od 02.06.1997. godine, te proširenjem djelatnosti - rješenjem istog suda broj: UF/1 -96/98, od 17.03.1998. godine registrovan, između ostalih djelatnosti i za proizvodnju rafiniranih ulja i masti, što prema Zakonu o standardnoj klasifikaciji djelatnosti ("Sl. novine FBiH", br. 28/98), spada u razred 15.42 koji, kako je u zapisniku pravilno konstatovano, uključuje proizvodnju rafiniranog biljnog ulja: maslinovog, sojinog...., te obradu biljnog ulja puhanjem, kuhanjem, oksidacijom, polimerizacijom, dehidracijom, hidrogenizacijom.

Međutim, nadležni inspekcijski organi prilikom kontrole poreskog obveznika, uvidom u knjigovodstvenu i vanknjigovodstvenu evidenciju, ulazne fakture, te neposrednim uvidom u proces proizvodnje obavljenim u sjedištu pravnog lica, konstatovali su da imenovani nabavlja gotovo jestivo ulje u bačvama od 208 litara i vrši pakovanje istog u PET boce i PVC kanistere.

Članom 11. stav 1. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Sl. novine FBiH", br. 6/95 i 25/97) sasvim jasno i nedvosmisleno je propisano da reporodukcijski materijal bez plaćanja poreza na promet, mogu nabavljati pravna lica koja obavljaju proizvođačku djelatnost.

Imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu i naprijed utvrđeno činjenično stanje kao i način utvrđenja istog, sud nalazi da su upravni organi pravilno zaključili da imenovani ne obavlja proizvođačku djelatnost (iako je registrovan za obavljanje iste), tj. ne bavi se proizvodnjom odnosno obradom jestivog ulja, već samo pakovanjem istog, zbog čega ne može biti oslobođen plačanja poreza na promet proizvoda i usluga za 49 nabavku repromaterijala odnosno ambalaže shodno članu 11. Zakona o prezu na promet proizvoda i usluga.

Iz naprijed navedenih razloga tužbu tužitelja sud je ocijenio neosnovanom, zbog čega je istu odbio primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.

Tom odredbom taksativno su nabrojane obrazovne i kulturne usluge na koje se ne plaća porez na promet usluga, što znači da se na sve druge obrazovne i kulturne usluge koje nisu izričito navedene (u koje eventualno mogu spadati i usluge vozačkih škola) plaća porez na promet usluga.

Stoga su organi uprave pravilno odbili zahtjev tužitelja za oslobođenje plaćanja poreza na promet usluga prema citiranom članu, jer te usluge ne mogu biti oslobođene plaćanja poreza na promet usluga, neovisno od toga kako su vozačke škole svrstane prema Standardnoj klasifikaciji djelatnosti.

S obzirom na izloženo valjalo je na osnovu člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, odlučiti kao u dispozitivu presude.

Ovako su upravni organi odlučili pozivom na član 36. tačka a. (u rješenju pogrešno navedeno član 36. stav 1. tačka a.) Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba ("Sl. novine FBiH", br. 41/01), a iz razloga što tužitelj, kako to proizilazi iz obrazloženja drugostepenog rješenja, nije položio stručni ispit od kojeg mu je zavisilo produženje ugovora o radu čime je svjesno doprinio prestanku radnog odnosa.

Nije sporno da je članom 36. tačka a. citiranog zakona, na koji se u obrazloženju svojih rješenja pozivaju oba upravna organa, propisano da pravo na novčanu naknadu nema nezaposlena osoba kada je svjesno doprinijela prestanku radnog odnosa. Međutim, iz obrazloženja pobijanog rješenja, kao i iz dokumentacije spisa predmeta vidi se da je dana 31.05.2001. godine tužitelj sa poslodavcem zaključio ugovor o radu za vrijeme trajanja pripravničkog staža, te da je u članu 2. predmetnog ugovora navedeno da se isti zaključuje na određeno vrijeme i to u trajanju do godinu dana, odnosno do polaganja odgovarajučeg stručnog ispita, i to počev od 01.06.2001. godine. Nadalje se vidi da je Rješenjem o prestanku radnog odnosa broj: 2510/02 od 10.07.2002. godine imenovanom radni odnos prestao sa danom 31.05.2002. godine po sili zakona, a iz razloga što isti nije položio pripravnički ispit, pa mu se ugovor o radu nije mogao produžiti. Kod ovakvo g činjeničnog stanja, okolnost da tužitelj u ugovorenom roku nije položio stručni ispit i da mu je zbog toga po sili zakona prestao radni odnos, u pogledu ostvarivanja prava na naknadu zbog nezaposlenosti ne može se cijeniti kao svjestan doprinos tužitelja prestanku njegovog radnog odnosa, pod pretpostavkom da ispunjava uslove iz člana 30. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba.

S obzirom na izloženo, sud nalazi da je osporeno kao i prvostepeno rješenje doneseno na štetu tužitelja, zbog čega je tužbu valjalo, primjenom člana 38. stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima uvažiti, oba upravna rješenje poništiti i predmet vratiti prvostepenom organu na ponovno rješavanje. U ponovnom postupku nadležni prvostepeni organ će, imajući u vidu izraženo pravno stanovište ovog suda, donijeti novo na zakonu zasnovano rješenje.

Stavom 4. navedenog člana Uredbe propisano je da vlasnik sredstava koji nije zadovoljan sa odlukom utvrđenom u rješenju nadležnog organa, može u roku od 30 dana od dana prijema rješenja pokrenuti postupak kod nadležnog redovnog suda za ostvarivanje naknade štete.

Imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu, kao i navode tužbe tužiteljice, iz kojih jasno proizilazi da ista nije zadovoljna utvrđenom visinom naknade štete od strane nadležnog organa (tuženog), to sasvim jasno proizilazi da je za rješenje ove pravne stvari (naknada štete), stvarno nadležan Opštinski sud I u S. a shodno članu 29. Zakona o sudovima (“Sl. novine Kantona Sarajevo”, br. sl/01, 28/01 i 26/02), kao i članu 1. Zakona o parničnom postupku (“Sl. novine FBiH”, br. 42/98).

Stoga je, na osnovu člana 23. stav 2. Zakona o parničnom postuku, koji se shodno primjenjuje na osnovu člana 60. Zakona o upravnim sporovima, Vrhovni sud Federacije odredio Opštinski sud I kao stvarno nadležan sud za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

Ovakvu odluku prvostepenog suda ovaj sud smatra pravilnom i zakonitom. Prema odredbi člana 12. Zakona o privatizaciji (“ Sl. novine FBiH”, br. 27/97 do 61/01) u postupku privatizacije po ovom zakonu, preduzeća ili imovinu preduzeća mogu kupovati sva domaća i strana fizička i pravna lica, izuzev domaćih preduzeća koja su i sama predmet privatizacije po ovom zakonu, te stranih fizičkih i pravnih lica u slučajevima kada je zakonom ograničeno ili isključeno njihovo vlasništvo nad domaćim preduzećima.

Prema ovoj zakonskoj odredbi, kako pravilno cijeni prvostepeni sud, nije ograničeno da fizičko lice mora podnijeti prijavu na tender isključivo kao pojedinac, nego se i više fizičkih lica može udružiti da bi zajednički nastupili u privatizaciji. Za tako zajedničko učestvovanje fizičkih lica nije relevantno da li su ta lica sklopila zajednički ugovor, u ovom slučaju ugovor o ortakluku, ili nisu. Fizička lica koja su nastupala kao ponuđač “Mali miš” su ispunila uvjete, koji se traže za učešće u izboru najpovoljnije ponude (prema javnom pozivu), što i sam tužitelj svojim navodima u žalbi ne dovodi u pitanje.

Prigovori, koje žalitelj navodi u žalbi, posebno prigovor da svaki pojedinac u ponuđaču nije položio depozit a morao je to učiniti, mogu eventualno da budu od uticaja kod zaključenja ugovora o kupnji, od čega će zavisiti da li će najpovoljniji ponuđač biti i konačni kupac, kao i na rješavanje međusobnih odnosa članova ortačke zajednice ukoliko ona postoji, ali nisu od uticaja na rješenje ove upravne stvari.

Zbog toga ovaj sud nalazi da je prvostepena presuda pravilno donesena, pa je primjenom člana 43. stav 2. Zakona o upravni m sporovima odlučio kao u dispozitivu.

Članom 11. Zakona o upravnim sporovima (“Sl. novine FBiH”, broj 2/98 i 8/00) propisano je da se upravni spor može pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt u upravnom postupku, pod uslovima predviđenim u članu 22. ovog zakona.

Iz navedenog proizilazi da se upravni spor zbog nedonošenja rješenja bilo po zahtjevu ili žalbi može pokrenuti i voditi samo ako se radi o nedonošenju upravnog akta, a upravni akt u smislu člana 9. citiranog zakona je akt kojim nadležni organ iz člana 4. Zakona o upravnim sporovima rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravne osobe u kakvoj upravnoj stvari, a ne i u slučaju nedonošenja akta u nekoj drugoj stvari, koja nije upravna i o kojoj se ne rješava u upravnom postupku.

U predmetnom slučaju tužena Federalna komisija, kao i Kantonalna komisija protiv čijeg rješenja je tužiteljica izjavila žalbu, nisu organi koje ima u vidu član 4. Zakona o upravnim sporovima, niti je postupak koji provode po propisima o radnim odnosima upravni postupak, pa otuda njihova rješenja ne predstavljaju upravne akte koji se mogu preispitivati u upravnom sporu, jer se tim rješenjima ne rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravne osobe u kakvoj upravnoj stvari. Naprotiv, rješenjima Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu odlučuje se o radno-pravnom statusu zaposlenika na čekanju i njih ovim pravima iz tog statusa, pa se njihovo preispitivanje može vršiti samo pred mjesno nadležnim općinskim sudom, bilo po tužbi zaposlenika ili poslodavca.

S obzirom na iznijete razloge sud je, primjenom člana 26. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima, tužbu odbacio ne upuštajući se u ispitivanje postojanja i drugih procesnih razloga za odbacivanje tužbe, kao ni u njenu opravdanost.

U konkretnom slučaju rješenje čije se odlaganje izvršenja traži doneseno je 21.04.2004. godine, s tim da se radi o prvostepenom rješenju. Protiv tog rješenja mogla se izjaviti žalba Kantonalnom poreznom uredu, Z., a potom i Federalnom ministarstvu finansija, pa tek tada pokrenuti upravni spor kod ovog suda.

Kako je po naprijed citiranoj odredbi Zakona o upravnim sporovima odlaganje izvršenja moguće tražiti protiv rješenja protiv koga je podnesena tužba u upravnom sporu, a tužba u ovom predmetu nije podnesena nego je upravni postupak još u toku, to se zahtjev za odgodu izvršenja ne može podnijeti ovom sudu, već se eventualno može postaviti takav zahtjev u upravnom postupku pred upravnim organima.

Stoga je sud, analognom primjenom člana 26. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev odbacio.

U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje navedene odluke ovog suda tuženi je predložio da se isti odbije.

Prije nego je ovaj sud donio odluku po zahtjevu, tužiteljica je pismenim podneskom od 26.09.2003. godine, koji je zaprimljen kod ovog suda dana 29.09.2003. godine, dala izjavu da odustaje od podnesenog zahtjeva za vanredno preispitivanje.

S obzirom na takvu izjavu tužiteljice, podneseni zahtjev se u zakonskom smislu smatra nedozvoljenim. Odredbama Zakona o upravnim sporovima nije propisano u kojim slučajevima se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kao vanredno pravno sredstvo, smatra nedozvoljenom, pa se u odnosu na to pitanje, a na osnovu člana 60. navedenog zakona, shodno primjenjuju odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. Prema odredbama člana 247. Zakona o parničnom postupku, smatra se da je revizija kao vanredno pravno sredstvo, pored ostalih slučajeva pobrojanih u tom članu, nedozvoljena i onda ako je stranka odustala od podnesene revizije.

Nadležni organ je dužan dostaviti spis i dati obavještenje odmah, a najkasnije u roku od sedam dana, a ako on to ne učini, ili ako dato obavještenje, po ocjeni suda, ne opravdava neizvršenje sudske presude, sud će donijeti rješenje koje u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa.

U konkretnom slučaju iz spisa predmeta vidi se da je tužitelj dopisom od 01.06.1999. godine zahtjevao od prvostepenog organa da donese rješenje u ovoj upravnoj stvari, obzirom da je presudom Vrhovnog suda FBiH broj U -69/98 od 11.03.1999. godine njegova tužba uvažena, osporeno i prvostepeno rješenje poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje. Takođe se iz spisa vidi da je na zahtjev ovog suda, da se izjasni o razlozima nedonošenja rješenja, drugostepeni organ obavjestio sud da je prvostepeni organ donio rješenje 27.07.1999. godine i isto dostavio tužitelju, kao i ovom sudu. Tužitelj je, i pored postojanja prvostepenog rješenja, donesenog u izvršenju presude ovog suda, izričito naveo, u dopisu sudu od 21.09.1999. godine da ostaje pri svom zahtjevu, da sud donese rješenje, koje u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa.

Međutim, sve i pod pretpostavkom da prvostepeni organ, u izvršenju presude ovog suda od 11.03.1999. godine, nije donio novo rješenje tužitelj ne ispunjava zakonom propisane uslove da od suda traži da u smislu člana 66. Zakona o upravnim sporovima donese akt koji zamjenjuje prvostepeno rješenje. U ovakvim slučajevima stranka ima mogučnost da u upravnom postupku izjavi žalbu drugostepenom organu u smislu člana 243. Zakona o upravnom postupku i u tom postupku izdejstvuje donošenje upravnog akta bilo od prvostepenog ili drugostepenog organa uprave.

Iz izloženog proizilazi da nisu ispunjeni zakonski uslovi propisani u članu 66. ZUS -a da sud donese rješenje koje zamjenjuje upravni akt, jer je nadležni organ donio u ponovnom postupku n ovi akt, pa je stoga zahtjev kao neosnovan valjalo odbiti.