Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 2/2004

U podnesenoj žalbi se posebno navodi da je pobijanim rješenjem prekršena odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima, jer prije donošenja rješenja o produženju pritvora osumnjičeni nije izveden pred sudiju za prethodni postupak ili vijeće pred kojim bi se izjasnio i osporio prijedlog kantonalnog tužitelja za produženje pritvora.

Nakon što je ispitao navedene žalbene prigovore osumnjičenog, ovaj sud je našao da su oni djelimično osnovani. Naime, prema stanju spisa predmeta proizlazi da je Kantonalni tužitelj u Sarajevu pismenim podneskom od 10.12.2004. godine predložio produženje pritvora po pritvorskim osnovama iz člana 146. stav 1. tačka a. i b. ZKP FBiH protiv osumnjičenog protiv koga se pred tim sudom vodi istražni postupak zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 154. ranijeg KZ FBiH. Djelimično prihvatajući prijedlog kantonalnog tužitelja, vijeće prvostepenog suda je pobijanim rješenjem produžilo pritvor osumnjičenom za još 2 mjeseca po pritvorskoj osnovi iz člana 146. stav 1. tačka a. ZKP FBiH, nalazeći pritom da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za produženje pritvora i po pritvorskoj osnovi iz tačke b. stava 1. člana 146. ZKP FBiH.

Međutim, iz spisa predmeta ne proizlazi da je vijeće prvostepenog suda prije odluke o produženju pritvora pozivalo osumnjičenog pred to vijeće, da se izjasni i eventualno ospori prijedlog kantonalnog tužitelja za daljnje produženje pritvora. S tim u vezi ovaj sud nalazi da je osnovan žalbeni prigovor osumnjičenog da je time povrijeđeno njegovo ljudsko pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prema toj odredbi „svako tko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja...“. Prema dikciji navedenog člana Konvencije sud je bezuvjetno bio dužan uhapšenu osobu odmah izvesti pred nadležnog sudiju ili vijeće i dati mu mogućnost da se izjasni i ospori prijedlog tužitelja za njegovo pritvaranje, odnosno produženje pritvora. Primjena navedene konvencijske odredbe bila je obavezna za sud na osnovu odredbe člana II/1 Ustava BiH, prema kojoj odredbi prava i slobode propisane u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i njezinim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad drugim zakonima. Kako u konkretnom slučaju osumnjičeni nije izveden pred sudiju za

8 prethodni postupak ili vijeće koje je odlučivalo o produženju pritvora, ovaj sud nalazi, da mu je time uskraćena mogućnost izjašnjenja o prijedlogu za određivanje odnosno produženje pritvora, na što je imao pravo prema navedenoj odredbi člana 5. stav 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Kako se podnesenom žalbom ukazuje na povredu navedene konvencijske odredbe, kao i na postupanje suprotno pravilima drugih međunarodnih dokumenata, ovaj sud je djelimičnim uvaženjem žalbe osumnjičenog, izjavljene u tom pravcu, ukinuo pobijano rješenje vijeća prvostepenog suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

Radi svega izloženog, ovaj sud, u smislu odredbe člana 315. stav 1. ZKP FBiH, smatra da prvostepeni sud nije imao osnova (pozivajući se na pomenuti sporazum) za primjenu pravila o oblažavanju kazne propisanih odredbama članova 50. i 51. KZFBiH, pa je, djelomično uvažio žalbu kantonalnog tužitelja, preinačio prvostepenu presudu i optuženog P.M. osudio na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Po ocjeni ovog suda takva kazna zatvora je srazmjerna težini učinjenog krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti optuženog i neophodna za ostvarenje svrhe kažnjavanja.

KZ FBiH, - kaznenog djela: Zagađivanje stočne hrane ili vode za napajanje stoke iz čl. 312. stav 2. KZ FBiH, postoji kad vrijednost ukradene stvari, ili imovinske štete prelazi 15.000,00 (petnaest tisuća konvertibilnih maraka). 6. Zakonsko obilježje "imovina većeg obima" kod: - kaznenog djela: Izazivanje opće opasnosti iz čl. 323. stav 1. i 2. KZ FBiH, - kaznenog djela: Oštećenje zaštitnih naprava na radu iz čl. 32 5. stav 1. i 2. KZ FBiH, - kaznenog djela: Nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova iz čl. 326. stav 1. KZ FBiH, - kaznenog djela: Neotklanjanje opasnosti iz čl. 331. stav 1. i 2. KZ FBiH, - kaznenog djela: Ugrožavanje javnog prometa opasnom radnjom iz čl. 334. stav 1. KZ FBiH, - kaznenog djela: Nesavjesan nadzor nad javnim prometom iz čl. 335. stav 1. i 2. KZ FBiH, postoji kad vrijednost imovine prelazi 30.000,00 (trideset tisuća konvertibilnih maraka). 7. Zakonsko obilježje „imovina velike vrijednosti” kod: - kaznenog djela: Neizvršenje i odbijanje izvršenja naređenja iz čl. 399. stav 1. KZ FBiH, - kaznenog djela: Povreda stražarske, patrolne ili druge slične službe iz čl. 405. stav 1. KZ FBiH, 11 - kaznenog djela: Podnošenje neistinitog raporta i izvješća iz čl. 406. KZ FBiH, - kazenog djela: Nepoduzimanje mjera za zaštitu vojne jedinice iz čl. 407. stav 1. KZ FBiH, („imovina velike vrijednosti”), - kaznenog djela: Neosiguranje pri vojnim vježbama iz čl. 408. stav 1. KZ FBiH, postoji kad vrijednost ugrožene imovine prelazi 60.000 (šesdeset tisuća konvertibilnih maraka). 8. Zakonsko obilježje: "imovinska korist velike vrijednosti" kod: - kaznenog djela: Pranje novca iz čl. 272. stav 2. KZ FBiH, postoji kad ta imovinska korist prelazi 50.000 (pedeset tisuća konvertibilnih maraka). 9. Zakonsko obilježje „imovina većih razmjera” bilo kao štete ili ugrožavanja takve imovine, kod: - kaznenog djela: Ugrožavanje javnog prometa iz čl. 332. stav 1. i 2. KZ FBiH, postoji kad vrijednost ugrožene imovine prelazi 50.000,00 (pedeset tisuć a konvertibilnih maraka). 10. Zakonsko obilježje „imovinska šteta velikih razmjera”, kod: - kaznenog djela: Onečišćavanje okoliša iz čl. 303. stav 4. i 6. KZ FBiH, - kaznenog djela: Teška djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz čl. 328. stav 1. i 3. KZ FBiH, - kaznenog djela, Teška djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 336. stav 1. i 3. KZ FBiH, - kaznenog djela: Povreda stražarske patrolne ili druge slične službe iz čl. 405. stav 3. KZ FBiH, - kaznenog djela: Nepoduzimanje mjera za zaštitu vojne jedini ce iz čl. 407. stav 2. KZ FBiH, - kaznenog djela: Neosiguranje pri vojnim vježbama iz čl. 408. stav 2. KZ FBiH, - kaznenog djela: Izazivanje šumskog požara iz čl. 317. stav 1. KZ FBiH, - postoji kad šteta, ili ugrožavanje imovine prelazi 100.000,00 (što tisuća konvertibilnih maraka). 7. Član 22. i 28. Zakona o stambenim odnosima Član 16. prethodnog Zakona o parničnom postupku NIJE NADLEŽAN SUD DA ZA NOSIOCA STANARSKOG PRAVA ODREDI ČLANA PORODIČNOG DOMAĆINSTVA NAKON SMRTI RANIJEG NOSIOCA STANARSKOG PRAVA.

U ovom predmetu predlagateljica je tražila da sud utvrdi da je ona, kao član porodičnog domaćinstva svoje majke, nakon njene smrti 1993. godine postala nosilac stanarskog prava na spornom stanu.

Odredbama člana 22. i 28. Zakona o stambenim odnosima propisano je da kad nosilac stanarskog prava umre, članovi porodičnog domaćinstva će između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje. Ako davalac stana na korištenje neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana podnesenog traženja, stambeni organ donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ZSO.

Dakle, za zahtjev kakav je predlagateljica podnijela u ovom predmetu nije nadležan sud već organ uprave pa su nižestepeni sudovi, odlučujući o zahtjevu koji ne ide u sudsku nadležnost (član 16. prethodnog ZPP -a), počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 3. prethodnog ZPP -a, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na osnovu odredbe člana 456. stav 1. sada važećeg ZPP -a.

Zbog toga je reviziju protupredlagača, bez obzira na razloge koji su u njoj navedeni, primjenom odredbe člana 229. stav 2. važećeg ZPP -a, valjalo uvažiti i odlučiti kao u izreci.

Sud nije odlučivao o kamati na ta sredstva niti su takav zahtjev tužitelji postavili, a niti su izjavili žalbu na naprijed navedeno rješenje.

Odredbom člana 56. stav 1. Zakona o deviznom poslovanju, određeno je da ministarstva i drugi organi državne uprave, mogu izreći zaštitnu mjeru, oduzimanje novca i drugih predmeta, koji su upotrebljeni ili bili namjenjeni za izvršenje prekršaja i to privremeno do odluke suda.

Zakonom o prekršajima (“Sl.novine Kantona Sarajevo”, br. 3/97) članom 42. stav 3. regulisan o je da organ koji je donio rješenje o prekršaju određuje da li će se oduzeti predmeti prodati, uništiti ili vratiti učiniocu prekršaja. To isto propisano je i članom 38. stav 3. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi.

Prema ovoj zakonskoj odredbi odlučivanje o vraćanju sredstava privremeno oduzetih od organa uprave zbog deviznog prekršaja u isključivoj je nadležnosti organa uprave (u ovom slučaju suda za prekršaje). Za odlučivanje o vraćanju privremeno oduzetih sredstava nisu nadležni sudovi koji rješavaju građansko pravne sporove po Zakonu o parničnom postupku. Takva nadležnost suda ne bi se mogla prihvatiti ni u slučaju traženja kamate na oduzeta i vraćena sredstva u upravnom postupku, obzirom da je kamata akcesorno povezana sa glavno m novčanom tražbinom za koju je ustanovljena nadležnost tijela uprave

14 (u ovom slučaju suda za prekršaje). Kada je za odlučivanje o glavnom dugu ustanovljena nadležnost tijela uprave, samo se u postupku pred tim tijelom može, eventualno, ostvariti i pravo na plaćanje i zatezne kamate na taj dug.

Prema odredbama člana 17. stav 1. Zakona o parničnom postupku, tokom cijelog postupka sud pazi po službenoj dužnosti, na svoju stvarnu nadležnost, a prema odredbama čl. 16. stav 2. kada sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego koji drugi domaći organ, oglasiće se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.

Tužena je uredno primila tužbu sa dokumentacijom i pozive za ročišta. Nije dala odgovor na tužbu, a podneskom od 05.04.2002. g. predložila je odgodu zakazanog ročišta za period od 3 mjeseca (za dan 05. 06.2002. g.), iz razloga što nije bila “formirana” odgovarajuća institucija na nivou tužene koja će zastupati tuženu, pred sudovima i drugim organima.

Prvostepeni sud je uvažio prijedlog tužene i ročište odgodio za dan 12.09.2002. g., na koje uredno pozvana tužena nije pristupila (niti je predložila daljnje odlaganje ročišta), pa je isto održano u odsustvu tužene i nakon provedenih dokaza i njihove ocjene donijeta je pobijana presuda.

15 Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da, iz razloga što nije bila završe na procedura za imenovanje pravobranioca tužene i njegovih zamjenika, sud nije mogao donijeti pobijanu presudu.

Pravila građanskog procesnog prava ne poznaju instituciju tzv. šutnje suda, čija primjena ovlašćuje na fikciju o odbijanju zahtjeva.

Tuženoj je data mogućnost da učestvuje u postupku, a razlozi iz kojih je bila pasivna, ne smiju spriječiti rad suda i zaštitu koja se od njega zahtijeva. Polazeći od neopredjeljenog stava prema neaktivnosti tužene (koja nije preduzela nikakvu aktivnost u parnici), a što znači da se ne može znati što hoće jer je njena volja nepoznata pa stoga procesnopravno irelevantna, ali i da se navodi tužitelja kao aktivne stranke ne mogu smatrati istinitim ili neistinitim (samo zbog toga što se tužena nije o njima izjasnila), ovaj sud je mišljenja da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je pobijanu odluku zasnovao na rezultatima izvedenih dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju.

Međutim, tuženi su se u postupku ponašali sasvim pasivno-nisu došli ni na jedno zakazano ročište, nisu predložili ni jedan dokaz da su prenesene tvrdnje u spornom članku istinite, nisu angažovali punomoćnika advokata, a nisu osporili ni isprave koje su tužitelji priložili - uvjerenja o nekažnjavanju i uvjerenja o nevođenju prekršajnih postupaka protiv tužitelja.

16 Po odredbi člana 7. stav 1. sada važećeg ZPP -a stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaz e kojima se utvrđuju te činjenice. Stoga su tuženi već u odgovoru na tužbu (član 71. stav 2. važećeg ZPP -a) morali navesti sve činjenice na osnovu kojih osporavaju tužbeni zahtjev i predložiti sve dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (na primjer odluke Općinskog suda za prekršaje Orašje u kojima je trećetužitelj eventualno kažnjavan zbog povrede javnog reda i mira) ili te dokaze ponuditi u žalbi uz dokaze zašto to bez svoje krivnje nisu mogli učiniti do zaključenja glavne rasprave (član 207. stav 1. važećeg ZPP -a).

Zbog toga je ovaj sud njihovu žalbu morao odbiti primjenom odredbe člana 226. ZPP -a i prvostepenu presudu potvrditi.

Međutim, prema odredbi čl. 4. stav 1. Zakona o javnom informisanju sredstva javnog informisanja, u smislu tog zakona, su javna glasila i druga sredstva javnog informisanja, a prema odredbi stava 3. tog člana druga sredstva informisanja su š tampana odnosno proizvedena audio - vizuelna i ostala sredstva koja sadrže informacije o nekom događaju, pojavi, ličnosti, predmetu ili djelatnosti, a namjenjena su informisanju javnosti. Iz dokaza priloženog uz tužbu - fotokopije strana 524 i 525 pomenute knjige "Čuvari Jugoslavije..." slijedi da ona upravo sadrži informaciju o ličnosti tužitelja i njegovoj djelatnosti kao suradnika UDB -e u BiH, a ta knjiga je samim svojim izdavanjem namjenjena informisanju javnosti.

Prema tome, ovakva knjiga predstavlja "druga sredstva informisanja" iz čl. 4. stav 3. Zakona o informisanju, pa je za zahtjev za naknadu štete zbog eventualne klevete iznesene u njoj nadležan kantonalni sud.

Prvostepeni sud je ožalbenim rješenjem parnični postupak protiv prvotužene samo prekinuo primjenom odredbe člana 196. tačka 6. prethodnog ZPP-a, što nije nepovoljnije za tužitelja, pa budući da je samo on izjavio žalbu, nije bilo moguće uvažiti je, bez obzira što je sud svoje, inače, pravilno rješenje zasnovao na pogrešnoj pravnoj osnovi. Neosnovan je žalbeni prijedlog da se ožalbeno rješenje ukine i postupak protiv prvotužene nastavi, pošto to nije moguće, jer je protiv prvotužene 15.3.2001. godine otvoren postupak likvidacije i oduzeta joj dozvola za rad, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni

18 sud. Stoga je prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari postupak mogao prekinuti i primjenom odredbe člana 196. tačka 3. tada važećeg ZPP -a.

Prema odredbi člana 15. pomenutog zakona u odnosu na pitanja koja nisu uređena tim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine i Zakona o parničnom postupku ("Sl.novine FBiH", br. 42/98 i 3/99).

Tužitelj je tužbu za naknadu štete zbog klevete sa prijedlogom za određivanje privremene mjere podnio sudu 29.09.2003. g. kad je bio na snazi pomenuti Zakon o parničnom postupku (ZPP), ali u kome nije bilo odredaba o privremenim mjerama. U to vrijeme privremene mjere bile su regulisane odredbama preuzetog Zakona o izvršnom postupku ("Sl.list SFRJ", br. 20/78 do 27/90). No, taj zakon je prestao da se primjenjuje 17.09.2003. g., kad je stupio na snagu sada važeći Zakon o izvršnom postupku - ZIP ("Sl.novine FBiH", br. 32/ 03) koji više ne sadrži odredbe o privremenim mjerama.

Ove odredbe sada se nalaze u novom ZPP ("Sl.novine FBiH", br. 53/03 koji je stupio na snagu 05.11.2003. g.) u dijelu III pod naslovom: Sudske mjere osiguranja. U ovom dijelu zakona u članu 282. stav 5. propisano je da žalba protiv rješenja o određivanju mjere osiguranja koje je u prvom stepenu izdao kantonalni sud ili Vrhovni sud Federacije nije dopuštena, a u stavu 6. istog

19 člana propisano je da žalba protiv rješenja o privremenoj mjeri osiguranja nije dopuštena.

U vrijeme donošenja ožalbenog rješenja 04.12.2003. g. važio je, dakle, novi ZPP pa, bez obzira da li se pobijano rješenje shvatilo kao mjera osiguranja iz člana 273. stav 1. tačka 1. ili kao privremena mjera osiguranja iz člana 278. tog zakona, žalba na takvo rješenje prema odredbi člana 282. stav 5. i 6. tog zakona nije dopuštena.

Po žalbi tuženog ovaj sud je, cijeneći uspjeh drugotužitelja u parnici ne samo kvantitativno već i kvalitativno, pozivom na odredbu člana 386. stav 1. ZPP-a, odluku o troškovima parničnog postupak preinačio tako što je prvotužitelja obavezao da tuženome naknadi polovicu njegovih ukupnih troškova, a drugotužitelja da tuženome naknadi 50 % od druge polovice ovih troškova. Ovo zbog toga što je prvotužitelj u cijelosti izgubio parnicu, dok je drugotužitelj u parnici djelimično uspio, jer je pobijanom presudom utvrđeno da osnov njegovog tužbenog zahtjeva postoji - sud je utvrdio da je tuženi odgovoran za štetu po odredbi člana 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete FBiH koju je drugotužitelj pretrpio objavom spornog članka. No, kako je u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio samo djelimično, to je dužan tuženome

20 naknaditi 50% parničnih troškova koje je tuženi imao u odnosu na tužbeni zahtjev drugotužitelja.

Radi se o prekluzivnom roku čijim protekom se gubi pravo na pobijanje rušljivog pravnog posla, pri čemu nije od značaja činjenica kada je tužitelj podnio tužbu ako u njoj nije postavio i zahtjev za poništenje, već kada je u toku pokrenute parnice, postavio takav tužbeni zahtjev, budući je u odnosu na taj tužbeni zahtjev tek tada pokrenut parnični postupak pa do prekluzije ne dolazi samo ako prekluzivni rok nije istekao do postavljanja tužbenog zahtjeva.

Da li je prekluzivni rok istekao i od kada je počeo teći, nije pravno već činjenično pitanje, pa je za činjenična rješenja ovog pitanja, onako kako su ga rješili sudovi nižeg stupnja, vezan ovaj kao revizijski sud, a revizija i ne tvrdi da su načinom na koji su ovo bitno pitanje rješili ti sudovi, učinili bitnu povredu postupka u bilo kojoj formi koja bi sa njima bila povezana.

Nakon što je pravilno odbijen tužbeni zahtjev za poništenje spornog poravnanja, pravilno je odbijen i drugi tužbeni zahtjev za isplatu kao preuranjen, jer su sudovi našli da još nisu ostvareni uvjeti iz poravnanja za dospjelost tužiteljeve tražbine, pa u ovome dijelu nižestupanjske presude neće moći ostvariti procesno pravne posljedice presuđene stvari, te će tužitelj, nakon što budu ostvareni ugovoreni uvjeti, moći podići tužbu za ostvarenje ovoga tužbenog zahtjeva.

"Službene novine Federacije BiH" se u Danskoj zasigurno ne prodaju, a malo je vjerovatno da se u mjestu gdje je živjela tužiteljica u to vrijeme mogao redovno kupiti i dnevni list “Oslobođenje”. Zato se ne može reči da je drugotužena tužiteljicu pozvala na način kako to predviđa odredba člana 446. stav 4. ZOO kako bi tužiteljica pouzdano i blagovremeno mogla saznati za ponudu drugotužene. Zato tužiteljica istekom objavljenog roka nije izgubila pravo da i naknadno pristane na ugovor o preuzimanju duga zaključenog između tuženih. Ona je to učinila usmenim obra ćanjem drugotuženoj u junu 2001. godine nakon svog dolaska u zemlju, no svakako je taj pristanak dala najkasnije podnošenjem tužbe 16.7.2001. godine iz čijeg sadržaja se vidi da ona pristaje i na druge uslove iz ugovora o preuzimanju duga - da se njen oročeni štedni ulog od dana preuzimanja obaveze drugotužene smatra štednim ulogom po viđenju, te da kamata na taj dug ne teče već od 1.1.2000. godine. Zato je njen tužbeni zahtjev u pogledu isplate glavnog duga osnovan u cijelosti, a u pogledu kamate djelimično. Kamata na glavno potraživanje tužiteljici teče od dana podnošenja tužbe, tj. 16.7.2001. godine, a ne od 01.01.2001. godine kako je ona tražila u

22 tužbi, jer ovaj sud smatra da je prvotužiteljica sa tim danom dala saglasnost da drugotužena preuzme obavezu prvotužene prema njoj.

Nižestepeni sudovi zaključuju da između takvih radnji tuženika i štetne posljedice po tužitelja postoji uzročna veza, a time i odgovornost tuženika po osnovu krivice, pri čemu nije bitan stepen krivice, jer se navodno odgovara za nepažnju isto kao i za namjeru da se uzrokuje šteta.

Kod nespornih okolnosti da je sporna vikendica montažni (drveni objekat) izgrađen na zemljištu tuženika uz odoborenje njegove majke, a i tuženika (prekario) i da je tužitelj koristio sve do rata (11 godina) odnosno odlaska u Zagreb, da je tuženi koncem 1993. g. vikendicu, čiji su krov i zidovi bili oštećeni, demontirao i demontirane stvari, namještaj i pokućstvo sklonio u svoju kuću, a veće dijelove vikendice stavio pred ulaz svoje kuće da bi se zaštitio od snajpera i granata (vikendica i kuća nalaze se u neposrednoj blizini linije razdvajanja), a potom, preko Crvenog krsta u decembru mjesecu iste godine, po izvršenoj demontaži vikendice i potrebi za istom obavijestio tužitelja, a ovaj mu se u februaru 1994. g. na preduzetim radnjama oko spašavanja stvari i vikendice zahvalio, površan je i neutemeljen zaključak nižestepenih sudova o odgovornosti tuženika za prouzrokovanu štetu tužitelju.

23 Nižestepeni sudovi su utvrdili sve relevantne činjenice, ali o sadržini pismena koje su stranke razmijenile preko Crvenog krsta u vezi sa čuvanjem stvari tužitelja i demontiranjem vikendice, sudovi su stekli nepravilnu predodžbu i formirali nepravilan činjenični i pravni zaključak. U situaciji uzajamnog prepletanja činjeničnih i pravnih pitanja, nižestepeni sudovi nisu proveli korektnu i dosljednu distinkciju između činjeničnih i pravnih pitanja na razborit i racionalan način, što je imalo za posljedicu da navedene okolnosti sudovi prilikom njihove ocjene ne smatraju relevantnim i time pogrešno primjene materijalno pravo.

U konkretnom slučaju, tuženik je nezvano (spontano) pristupio demontiranju vikendice (znajući da za to nije ovlašten i da nema obavezu tako da postupi) čiji su krov i zidovi već bili oštećeni, jer takve radnje (tužitelj) nisu trpjele odlaganje, a pogotovo što je dalje predstojala šteta - član 220. i 223. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

O demontiranju vikendice tuženik je obavijesto tužitelja i ovaj je taj posao, po ocjeni ovoga suda, naknadno odobrio - član 228. navedenog zakona.

Imajući u vidu navedene okolnosti, u datoj situaciji, po ocjeni ovoga suda tuženikova je bila namjera razumnog čovjeka (nije imao namjeru, niti je djelovao u krajnjoj nepažnji da uzrokuje štetu), pa se osnovano može pretpostaviti i da bi na takav način postupio i tužitelj čiji je posao. A da je to tako, potvrđuje i tužiteljevo naknadno izričito pismeno odobrenje demonitiranja vikendice pa tuženi čiji je posao naknadno odobren smatra se nalogoprimcem koji je od početka radio po nalogu tužitelja kao lica čiji je posao. Da je tužitelj dao odobrenje za demonitiranje vikendice sem izričite sadržine pismena, potvrđuje i tužiteljevo prihvatanje stvari (koristi) koje su ostale neoštećene i koje mu je tuženik predao.

Polazeći od ovakve ocjene izvedenih dokaza, proizilazi da je tuženik postupao kao dobar domaćin i iz obične nepažnje prouzrokovao štetu tužitelju, a pravo u grđansko-pravnim odnosima (ali ne i u privredno-pravnim odnosima) ima razumjevanja za štetnike koji iz obične nepažnje uzrokuju štetu, dakle, koji učine grešku koja se svakome može desiti.

U takvoj situaciji, tužitelj nema pravo na naknadu štete zbog demontiranja vikendice i nemogućnost i njenog ponovnog monitiranja i korištenja, jer naknadno odobrenje onoga što je učinjeno ne može izazvati teži položaj tuženika koji je vršio tuđi posao.

Konkretno, to znači da okolnosti (ratno stanje i mjesto gdje se nalazila vikendica), u kojima se tuženik nezvano prihvatio tuđeg posla, opravdavaju i dovode do primjene pravila o smanjenju njegove odgovornosti, odnosno oslobađanja od odgovornosti tuženika za štetu nastalu iz obične nepažnje,

24 posebno i zbog toga što to, u ovom slučaju nalaže i načelo pravi čnosti - član 222. i 191. Zakona o obligacionim odnosima.

Očito je da se stranke u ovom predmetu o tome nisu mogle sporazumjeti, iako se ovaj postupak vodi već od 20.06.1997. godine. Nižestepeni sudovi su utvrdili da stranke nisu uspjele sporni stan ni zamijeniti za dva manja, niti se dogovoriti da stan podijele, kako bi na taj način obje rješile svoj stambeni problem. U takvoj situaciji sudu je jedino preostalo, da o tome ko će ostati u stanu, odluči sam na osnovu kriterija propisanih u članu 20. ZSO, tj. stambenih potreba oba bračna druga, razloga zbog kojih je brak razveden i svih drugih socijalnih okolnosti (zajednička djeca stranaka ne žive sa njima).

S obzirom da je i predlagateljica po članu 19. stav 2. ZSO nosilac stanarskog prava na spornom stanu, nebitno je što je taj stan dobio na korištenje njen protivnik, pogotovo što iz dokaza koje je proveo prvostepeni sud slijedi da bi i predlagateljica od svoje radne organizacije u isto vrijeme dobila stan da stan nije dobio protivnik (bila je prva na rang listi, ali se odrekla tog prava).

Tačna je reviziona tvrdnja da je sada stanarsko prava ukinuto. Naime, prema odredbi člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Sl. novine FBiH", broj 27/97 do 15/02) svi ugovori o korištenju stana prestali su važiti sa 6.12.2000. godine. Međutim, postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut je ranije, a član 20. ZSO još uvijek je na snazi. Odlukom Ustavnog suda BiH broj U -55/02 od 26.9.2003. godine utvrđeno je da je taj član u saglasnosti sa članom II/3. f) i k) Ustava BiH i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao i članom 1. Protokola broj 1. uz pomenutu Konvenciju. Zato se ne mogu prihvatiti revizione primjedbe protivnika predlagateljice da su osporenom odlukom povrijeđena njegova ljudska prava.

Na ovako utvrđeno činjenično stanje, za koje je vezan ovaj revizijski sud, sudovi nižeg stupnja pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev za predaju u isključivi posjed katnog kao posebnog dijela kuće, a pri tome nisu učinili ni bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje revizija neosnovano i uglavnom paušalno ukazuje.

Naime, kada je na spornoj kući kao zajedničkom vlasništvu tužiteljice i prvotuženika, pravomoćnom presudom utvrđeno suvlasništvo sa 1/2 dijela, a pri tome, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, nije izvršena dioba niti je između suvlasnika do diobe makar sporazumno uređen način korištenja, tužiteljica ne može zahtijevati predaju u samostalni posjed katnog dijela i time prvotuženika kao suvlasnika i na tome dijelu isključiti iz posjeda, jer je to protivno pravnoj prirodi suvlasništva. Revizija gubi iz vida da je suvlasništvo po svojoj prirodi jedinstven pravni odnos, pa sve dok se diobom suvlasništvo ne pretvori u individualno vlasništvo, svi suvlasnici srazmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, imaju jednako pravo na korištenje i upravljanje cijele stvari, tako da ne postoje granice između njihovih prava kakve tužiteljica želi uspostaviti u odnosu na prvotuženika kao suvlasnika.

Stoga će, kako su to pravilno našli sudovi nižeg stupnja, tužiteljica ako želi ostvariti samostalni posjed na određeni dio kuće koja je u suvlasništvu, morati prethodno zatražiti diobu koja je nezastariva, ili bar da se do te diobe uredi način korištenja po kojem bi stekla pravo koje zahtijeva.

Na ovako utvrđeno činjenično stanje, za koje je vezan ovaj revizijski sud, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je punovažan ugovor o prodaji nekretnina zaključen između tužitelja kao kupaca i IH kao prodavca (pravnog prednika tuženih), dana 27.12.1984. godine.

Svrha je svojeručnog potpisa na pismenom ugovoru o prodaji dvostruka. To je potvrda istinitost i sadržaja pismenog ugovora i njegove autentičnosti, ali ujedno svojeručni potpis svjedoči i o autentičnosti potpisnika. Dakle, pismena saglasna izjava i potpisi ugovornih strana, čine elemente pisane forme ugovora o prodaji. Da bi bila ispunjena pisana forma ugovora, neophodna je pismena saglasna izjava o pravima i obavezama ugovornih strana, kao i potpisi tih ugovornih strana. Zahtjev da pisani ugovor mora biti potpisan podrazumjeva svojeručan potpis u tom smislu da je potpisnik svojom rukom, pisanim slovima stavio svoj potpis na pismenu formu ugovora.

28 U konkretnom slučaju, kako je u pitanju pismena forma ugovora kojim se obje ugovorne strane obavezuju (dvostrano teretni ugovor), odsustvom svojeručnog potpisa jedne ugovorne strane nisu ispunjena oba elementa pisane forme ugovora o prodaji, te je pravilan činjenični i pravni zaključak nižestepenih sudova da do zaključenja takvog ugovora nije niti došlo, a pismena saglasna izjava o pravima i obavezama ugovornih strana da je ostala u oblasti koju pravo ne uređuje - čl. 67., 71. i 72. Zakona o obligacionim odnosima.

Međutim, nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili i tužbene zahtjeve tužitelja kojima su tražili utvrđivanje prava vlasništva na spornim nekretninama i njegov upis u zemljišne knjige, te slijedom toga i isključenje tih nekretnina iz ostavinske mase prednika tuženika. Pogrešnom primjenom materijalnog prava ostalo je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje koje se odnosi na okolnosti postojanja navodno “prvobitno” zaključenog i obostrano potpisanog pismenog ugovora kojeg su potpisala i dva svjedoka i njegove pravne valjanosti, kao i okolnosti savjesnosti posjeda i vremena vršenja faktičke vlasti nad spornim nekretninama (neposredno i posredno) od strane tužitelja. Ove okolnosti nižestepeni sudovi nisu utvrditili (bar na pouzdan način).

Stoga nije osnovan pravni zaključak nižestepenih sudova o okolnostima pravne valjanosti i postojanosti navodno “prvobitno” zaključenog pismenog ugovora, jer se temelji samo na pretpostavci odsustva svojeručnog potpisa prodavca i svjedoka na licu mjesta kada je sačinjavan taj pismeni ugovor o prodaji. U krajnjem, takav pravni zaključak nižestepenih sudova, a pogotovo drugostepenog suda nije jasan (str. 2. stav 3. obrazloženja pobijane presude), niti zasnovan na izvedenim dokazima, jer na te okolnosti nisu posebno niti pitani saslušani svjedoci i stranke.

Prema Zakonu o prometu nekretnina SR BiH (“Sl.list SRBiH”, br. 38/78, koji se primjenjuje na pravni odnos), bila je propisana alternativna forma za ugovor o prometu nekretnina. Osnovna forma je bila pisani ugovor s potpisima koje je ovjerio nadležni sud: alternativna, ako sud nije ovjerio potpis, valjan je ugovor ukoliko su ga potpisala dva svjedoka istovremeno prisutna zaključenju ugovor a, a valjan je pisani ugovor i bez toga ako su dobrovoljno ispunjene obaveze koje iz njega proizlaze - čl.9., stav 2., 3. i 4. navedenog zakona.

Protiv ove presude tužitelji su izjavili reviziju.

Revizija nije osnovana.

Nižestepeni sudovi su utvrdili da je predniku tužitelja J.L. prestalo pravo vlasništva na spornim nekretninama obzirom da su 1954. godine, kada je vršena arondacija, od njega uzete sporne nekretnine koje on od tada nije obrađivao niti plaćao obaveze prema društvenoj zajednici više od 10 godina, sve do 23.03.1967. godine, kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta ("Sl. list SFRJ ", broj 12/67), prema kojem je (član 47.) poljoprivredno zemljište u privatnom vlasništvu prelazilo po sili zakona u društveno ako ga njegov vlasnik nije obrađivao niti za njega plaćao obaveze prema društvenoj zajednici 10 ili više godina, ako je za to vrijeme zemljište koristila radna organizacija ili društveno politička zajednica bez ugovora sa vlasnikom zemljišta, koji za to vrijeme nije podnio tužbu za priznanje prava vlasništva ili tužbu za naknadu štete za korištenje tog zemljišta. U konkretnom slučaju se radilo o poljoprivrednom zemljištu u smislu člana 1. stav 2. Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta - prečišćeni tekst ("Sl. list SFRJ ", broj: 25/65, 12/67 i 14/70).

Pravilno je drugostepeni sud cijenio odluku prvostepenog suda da sporne nekretnine nisu mogle biti predmetom nasljeđivanja, jer su po sili zakona postale društvena svojina, pa kako prednik tužitelja u času smrti nije

30 bio njihov vlasnik, to ni tužitelji nasleđivanjem iza njega nisu mogli steći vlasništvo na njima.

Ne stoji revizioni prigovor tužitelja da njihov prednik nije dobio naknadu za oduzeto zemljište, da nije dobio posebno rješenje o arondaciji i da je prednik tuženog bespravno uša o u posjed navedenih nekretnina, jer, kako pravilno zaključuje drugostepeni sud, za prelazak privatne svojine u društvenu nije bila potrebna savjesnost na strani primaoca (prednika tuženog), niti bilo koji drugi uvjet, osim uvjeta prediviđenih članom 47. navedenog zakona, a oni su bili ispunjeni.

Pravilna je ocjena drugostepenog suda da je neosnovan žalbeni prigovor, ponovljen u reviziji, da Zakon o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta nije preuzet kao republički zakon u "Sl. listu RBiH ", broj 2/92 i 13/94, jer tog propisa nema ni u Zakonu o neprimjenjivanju odredaba saveznih Zakona i propisa donesenih za njihovo izvršavanje na teritoriji SRBiH ("Sl. list RBiH ", broj 2/92).

Osnovni zakon o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta preuzet je članom 1. Zakona o važenju određenih odredaba savez nih zakona u oblasti privrede (" Sl. list SRBiH ", broj 37/71), gdje je rečeno da će se ovaj zakon primjenjivati do donošenja odgovarajućih republičkih zakona a najkasnije do 31.12.1972. godine. Takav odgovarajući republički zakon nije nikada donesen, a pravni prednici tuženog su do 31.12.1972. godine već stekli pravo raspolaganja na spornom zemljištu po članu 47. Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta, pa se na njih novi republički zakon ne bi mogao primjeniti i da je donesen, kako to pravilno u svojoj presudi cijeni drugostepeni sud.

Iz priloženih materijalnih dokaza u spisu je vidljivo da stvar - odnosno nekretnina, na osnovu koje je (a nakon utvrđene njene vrijednosti) i podnesena prijava za upis povećanja osnovnog kapitala, je već samim ugovorom o prodaji odnosno o kupovini zaključenim 27.11.2002. godine postala vlasništvo društva i kao takva upisana je na društvo - podnosioca zahtjeva u knjigu položenih

32 isprava u Z.K. Uredu Općinskog suda u S., pa se stoga ta nekretnina prema citiranoj odredbi ne može smatrati novim ulogom temeljem kojeg bi se mogao povećati osnovni kapital.

Kako u konkretnom slučaju nije u pitanju povećanje osnovnog kapitala društva reinvestiranjem iz dobiti odnosno rezervi društva u smislu odredbe člana 356. navedenog zakona, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je pobijanim rješenjem odbio zahtjev predlagatelja za upis povećanja osnovnog kapitala društva.

Organi uprave ocijenili su na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske i građevinske struke od 18. i 25.02.2001. g. da predmetno zemljište nije privedeno svrsi, te da su ispunjeni uvjeti iz odredaba čl. 32. stav 4. Zakona o eksproprijaciji za deeksproprijaciju predmetnog zemljišta.

Navedenu ocjenu organa uprave ovaj sud smatra preuranjenom.

Iz tačke 3. dispozitiva rješenja prvostepenog organa broj: UP/I -05-473- 2/2-2 od 25.01.1979. godine vidi se da je u postupku odlučivanja po žalbi na zahtjev tužioca kao korisnika eksproprijacije od ranijeg vlasnika V.A. potpuno eksproprisano zemljište označeno kao dio k.č. br. 3280/1 "Vrblje" njiva 2 klase u površini od 2.825 m2 upisano u pl. 464/01 K.O. Putiš (stavp. k.č. 193/1 - zk.ul.br. 166 K.O. Putiš), a prema tački 1. dispozitiva istog rješenja usvojen je prijedlog ranijeg vlasnika za potpunu eksproprijaciju preostalog dijela iste k.č. u površini od 1.588 m2.

U priloženoj skici snimanja od 28.06.2002. godine kao i kopiji katastarskog plana naznačeno je da je k.č. 3280/2 eksproprisana po zahtjevu ranijeg vlasnika, a što se ne može zaključiti iz navedenog rješenja od 25.01.1979. godine. U spisu nedostaje pl. br. 464/01, a prema priloženoj kopiji

34 zk.ul. br. 166, parcela k.č. br. 193/1 ima površinu od 864 m2 i ista je upisana kao vlasništvo R.B.V. udove N., kao i k.č. 193/3 u površini od 1.423 m2. Zahtjev V.A. za deeksproprijaciju, odnosi se na k.č. 3280/2 u površini od 1423 m2 (stavp. 193/3) za koju se iz spisa ne može zaključiti da je bila predmet eksproprijacije niti da je eksproprisana po njegovom zahtjevu u smislu odredaba čl. 9. Zakona o eksproprijaciji). Podaci iz priloženog zk.ul. br. 166 ne slažu se sa podacima iz rješenja o eksproprijaciji kao i podacima iz osporenog i prvostepenog rješenja. U spisu nema podataka da je vršeno cijepanje eksproprisanih parcela, niti po čijem zahtjevu.

Imajući u vidu navedeno po ocjeni ovog suda ne može se zaključiti da je u postupku koji je predhodio donošenju osporenog i prvostepenog akta pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje bitno za rješavanje ove upravne stvari i da je pravilno primjenjeno materijalno pravo, te ovaj sud smatra da su tužbeni navodi osnovani i da je u konkretnom slučaju povrijeđen zakon na štetu tužioca, pa je u skladu sa odredbama čl. 38. stav 3. u vezi sa čl. 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima tužba uvažena, osporeno kao i prvosepeno rješenje poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno odlučivanje.

U ponovnom postupku potrebno je sa sigurnošću utvrditi na koje se zemljište odnosi zahtjev za deeskproprijaciju i da li je isto bilo predmet eksproprijacije i po kom osnovu. U slučaju da se radi o zemljištu eksproprisanom po zahtjevu stranke (čl. 9. ZE) korisnik eksproprijacije nije dužan da to zemljište privodi svrsi budući da nije namjenski eksproprisano, te se u tom slučaju isto ne može deeksproprisati po zahtjevu ranijeg vlasnika, a u smislu odredaba čl. 32. tač. 4., ako se tome protivi korisnik eksproprijacije. Međutim, ukoliko se radi o zemljištu koje je eksproprisano po zahtjevu korisnika eksproprijacije, u ponovnom postupku potrebno je na nesumnjiv način utvrditi da li su ispunjeni uvjeti iz navedenog člana zakona za udovoljavanje navedenom zahtjevu za poništavanje pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji tj. da li je to zemljište s obzirom na vrstu i prirodu objekta privedeno svrsi zbog koje je i ekspropisano. U tom cilju potrebno je pribaviti mišljenje odgovarajućih vještaka vodeći računa o specifičnosti objekta (benziska pumpa) i podzemnim instalacijama koje služe za njegovo funkcionisanje.

U postupku koji je prethodio donošenju osporenog i prvostepenog akta saslušane su stranke (zapisnik od 01.11.1999. godine) i izvršenje uviđaj na licu mjesta dana 19.02.2001. godine u prisustvu zastupnika tužiteljica i zastupnika korisnika predmetnog zemljišta "K.M." iz B., službenog lica i vještaka geometra, pribavljeno je mišljenje Općinskog pravobranilaštva broj R-35/01 od 30.10.2001. godine i izvršen uvid u pravosnažna rješenja Općine B. čije se poništavanje traži, te je utvrđeno da se zahtjev u tužiteljica za poništavanje tih rješenja po odredbama člana 32. Zakona o eksproprijaciji ne može udovoljiti.

Iz rješenja SO-e B., priloženih u spisu broj: 08/1 -473-58/81 od 21.12.1981. godine i broj: 8/1 -473-50/82 od 23.06.1982. godine proizilazi da je od Ž.M. iz B. izuzeto iz posjeda nacionalizovano građevinsko zemljište bliže naznačeno u dispozitivu tih rješenja radi privođenja namjeni (izgradnja pivovare i kotlovnice), što žaliteljice u tužbi i ne osporavaju.

Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o eksproprijaciji zemljišta nego o preuzimanju gradskog građevinskog zemljišta radi privođenja krajnjoj namjeni u smislu člana 25. Zakona o građevinskom zemljištu ("Sl. list SRBiH ", broj 34/86, 1/90 i 29/90) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva tužiteljica, organi uprave pravilno su ocijenili da se u konkretnom slučaju ne mogu primjeniti odredbe člana 32. tačka 4. 5., 6. i 7. Zakona o eksproprijaciji ("Sl. list SRBIH "; broj: 12/87 -prečišćeni tekst, 38/89 i "Sl. list RBiH "; broj: 15/94), kako tužiteljice traže, a niti je drugim pozitivnim propisima predviđena mogućnost vraćanja u posjed preuzetog građevinskog zemljišta koje nije privedeno svrsi.

37 Bosne i Hercegovine", broj: 29/98), kada su utvrdili prestanak prava na isplatu starosne penzije tužiteljici, sa 31.07.1998. godine, odnosno od dana kada je stupio na snagu citirani Zakon. Ovim odredbama propisano je da svim korisnicima penzije (dakle, bez obzira da li je korisnik istu ostvario po ranijim propisima ili po tom zakonu), koji su penziju ostvarili prije navršenja 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života, prestaje pravo na isplatu penzije ako zasnuju radni odnos ili započnu da obavljaju djelatnost iz člana 11. tačka 1. i 2. tog Zakona, odnosno počnu da se bave samostalnom djelatnošću.

U konkretnom slučaju u postupku je utvrđeno, da je tužiteljici priznato pravo na starosnu penziju na temelju navršenog penzijskog staža u trajanju od 35 godina, 07 mjeseci i 08 dana, te da se tužiteljica počev od 10.03.1998. godine nalazi u osiguranju, odnosno u radnom odnosu, što tužiteljica i ne osporava. Polazeći od ovog utvrđenja, nadležni organi pravilno su zaključili, da tužiteljici kao korisniku penzije, koja je penziju ostvarila prije navršenih 40 godina penzijskog staža, a i prije navršenih 65 godina života, ne pripada pravo na isplatu penzije jer je zasnovala radni odnos. Nema značaja za pravilnost rješavanja ove upravne stvari okolnost da je tužiteljici penzija priznata po Zakonu o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, jer se odredbe člana 114. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju odnose na sve korisnike penzije koji su to svojstvo imali u momentu stupanja na snagu tog Zakona tj. od dana 31.07.1998. godine prestaje im pravo na isplatu penzija u slučaju zasnivanja radnog odnosa ili obavljanja samostalne djelatnosti ako su penziju ostvarili prije navršenih 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života, kao i korisnicima invalidske penzije.

S obzirom na ovakvo utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud nalazi da osporenim rješenjem tuženi nije povrijedio zakon na štetu tužiteljice, kada je njenu žalbu odbio, jer je osporeno rješenje donio na osnovu potpuno i pravilno utvrđenih svih činjenica, uz pravilnu primjenu materijalnih propisa.

S obzirom na navedeno po ocjeni ovog suda organi uprave su pravilno utvrdili činjenično stanje bitno za rješavanje ove upravne stvari i pravilno primjenili materijalno pravo kada su ocjenili da tužiteljici ne pripada pravo na porodičnu penziju imajući u vidu odredbe čl. 66. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Sl.list SRBiH", broj: 38/90, 22/91 i "Sl.list SRBiH", broj: 16/92, 24/92, 8/93 i 13/94). Navedenim članom zakona propisano je da dijete kod koga se ustanovi potpuna i trajna nesposobnost za samostalni život i rad poslije navršenja godina života do kojih se djeci osigurava pravo na porodičnu penziju (čl. 65. zakona), a prije smrti osiguranika, stiče pravo na porodičnu penziju ako ga je osiguranik izdržavao do svoje smrti.

Iz podataka u spisu proizilazi da je majka tužiteljice bila korisnik porodične penzije nakon smrti supruga 06.08.1984. godine, te imajući u vidu navedene odredbe zakona tužiteljica pravo na porodičnu penziju iza smrti majke nije mogla ostvariti po osnovu nesposobnosti za samostalan život i r ad, budući da se ovo pravo može ostvariti samo iza smrti osiguranika (u ovom slučaju oca tužiteljice) i to pod uslovom da je dijete izdržavano od strane osiguranika do njegove smrti, a što u konkretnoj upravnoj stvari nije slučaj, budući da je tužiteljicin a nesposobnost utvrđena sa 16.06.1990. godine.

Prema odredbi člana 60. navedenog zakona porodičnu penziju mogu ostvariti članovi porodice i to bračni drug i djeca rođena u braku, van braka, usvojena, pastorčad koju je osiguranik izdržavao, unučad i druga djeca bez roditelja koju je osiguranik izdržavao do svoje smrti.

Kako tužilja ne spada u ovaj krug lica, to su upravni organi pravilnom primjenom navedenog zakona odbili zahtjev tužilje za ostvarivanje prava na porodičnu penziju.

Iz navedenih razloga, a kako tužbeni navodi nisu ni od uticaja na zakonitost osporenog rješenja, to je temeljem čl.38. stav2. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u dispozitivu ove presude.

40 Prema podacima iz predmeta spisa kao i osporenog rješenja u ukupni penzijski staž tužitelju je uračunato, kao poseban staž u jednostrukom trajanju, i vrijeme od 08.04.1992 do 22.11.1995. godine, koje je tužitelj proveo kao nezaposleno lice koje je mobilizirano u civilnoj zaštiti u vrijeme trajanja ratnog stanja (člana 219. stav 2. Zakona o odbrani Sl.novine FBiH broj: 15/96).

Upustvo o kriterijima za bliže određivanje vremena koje se računa u penzijski staž, kao poseban staž u jednostrukom trajanju ("Sl.n. FBiH" broj: 30/98) na osnovu koga je tužitelju ovaj period priznat u poseban staž, doneseno je na osnovu člana 219. stav 3. Zakona o odbrani. Tim Uputstvom izričito je propisano da po osnovu citiranog člana pripadnicima civilne zaštite pripada pravo na poseban staž u jednostrukom trajanju, koji se računa u penzijski staž, za period od 8.4.1992. godine do 22.11.1995. godine.Tužitelj stoga neosnovano ukazuje da mu je u posebni staž trebalo uračunati vrijeme do 31.01.1996. godine.

Takva pravna situacija se i po ocjeni suda izjednačava sa onom koja je regulisana naprijed navedenim zakonskim odredbama, pa su neosnovani navodi iz tužbe da tužitelj nije prekršio zakonske uslove koji su mu omogućili

41 oslobađanje od plaćanja poreza, budući da, kako sâmu tužbi navodi, razrez poreza traži kako bi se mogao dovesti u status koji mu daje pravo da automobil otuđi. Tačan je, naime, navod iz tužbe, da on ima pravo izmiriti poreske obaveze, ali samo na način i u visini koja je zakonom propisana budući da zakonodavac nijednom odredbom nije propisao pravo lica koje je odustalo od priznate povlastice da mu se period kroz koji je on koristio takav automobil, potpuno zanemari i da se uzme kao da ga je nabavio onog momenta kada je podnio zahtjev za naplatu poreskih obaveza. Dakle, on ima pravo da se njegovo vozilo, kako u tužbi navodi, tretira kao vozilo kupljeno bez povlastice, ali samo od dana kada je faktički nabavljeno, što podrazumijeva tadašnju vrijednost automobila kao osnovicu za razrez poreza, te kamatu iz člana 31. istog zakona od dana nabavke do dana plaćanja poreza.

Budući da su nadležni organi, kako iz spisa proizilazi, upravo tako i postupili, uzimajući za osnovicu fakturnu vrijednost robe, koju je Porezna uprava - Ispostava B. i tada, prilikom donošenja rješenja o oslobađanju tužitelja od plaćanja poreza utvrdila, u tužbi se neosnovano ističe da je poresku osnovicu trebalo utvrditi do visine koju je Carinarnica S. rješenjem broj: UP/I - 16-8-5709/02 od 03.12.2002. godine komisijski utvrdila i to na dan podnošenja zahtjeva za plaćanje carine. Ovo stoga što je članom 18. stav 1. tačka 13. navedenog Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, izričito propisano da će se u ovakvim slučajevima porez na promet naplatiti kao da je poreska obaveza nastala u času nabavke, što podrazumijeva nabavnu vrijednost te robe u tom trenutku, a ne vrijednost automobila nakon što je on korišten, odnosno na dan podnošenja zahtjeva za razrez poreza.

42 pravni stav organa uprave izražen u tom rješenju. Iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je u upravnom postupku, na osnovu provedenih dokaza i uvida u pismene dokaze pribavljene u toku postupka, utvrđeno da tužilac nije nikada uselio u predmetni stan, koji je rješenjem o dodjeli stana RO “N.” M. OOUR “Prerada papira” M. broj: SK -137/89 od 20.10.1989. godine dodjeljen njemu i članovima njegovog porodičnog domaćinstva, a što se žalbom ne osporava, a niti se osporavalo tužbom. Polazeći od ovog utvrđenja, organi uprave, kao i prvostepeni sud, smatraju da tužiocu ne pripada pravo na vraćanje stana u posjed u smislu odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne navodeći o kojim se konkretno odredbama ovog zakona radi.

Prema odredbi člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99), pravo na povratak u posjed napuštenog stana pripada nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva (član 6. Zakona o stambenim odnosima), a u smislu stava 2. navedenog člana ovo pravo pripada osobama koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, jer se te osobe smatraju izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Iz navedenih zakonskih odredbi proizilazi da samo ona lica koja imaju status nosioca stanarskog prava ili člana njegovog porodičnog domaćinstva mogu ostvariti pravo na povrat u stan ako su izbjeglice ili raseljena lica. U tužiočevom slučaju navedeni zakonski uslovi nisu ispunjeni, jer tužilac sa svojom porodicom nikada nije uselio u sporni stan i na taj način nije ni stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, bez obzira na okolnosti zbog kojih je bio spriječen da us eli u dodjeljeni stan.

Kod ovakvog stanja stvari upravni organi su pravilno i zakonito odlučili kada su odbili zahtjev tužitelja za povrat u predmetni stan kako je to pravilno ocijenio i prvostepeni sud. Na drugačije rješenje ove upravne stvari nisu mogli biti od uticaja prigovori iz tužbe, jer tužilac nije pružio dokaze da je nakon donošenja akta o dodjeli stana u taj stan i uselio.

S obzirom na iznijete razloge sud ne nalazi da je pobijanom presudom prvostepenog suda povrijeđen zakon na štetu tužioca, pa je primjenom člana 43. stav 2. Zakona o upravnim sporovima žalbu kao neosnovanu odbio.

Ovako je Vrhovni sud Federacije BiH odlučio, kako to proizilazi iz obrazloženja navedene presude, iz razloga što je tužitelj u toku upravnog postupka ukazivao na česte epileptičke napade, prema kojoj činjenici, ukoliko je tačna, tužitelju pripada pravo na tuđu njegu i pomoć shodno članu 2. Pravilnika o medicinskim indikacijama za razvrstavanje vojnih invalida, a što uopće nije bio predmet utvrđivanja nadležnog stručnog organa vještačenja.

Postupajući po naprijed navedenoj presudi ovog suda, prvostepeni upravni organ donio je privremeno rješenje broj: 01/5 -41-1571/02 od 23.7.2002. godine, kojim je tužitelju kao ratnom vojnom invalidu II grupe sa 100% invaliditeta trajno (počev od 1.12.1994. godine) priznao svojstvo ratnog vojnog invalida I grupe sa 100% invaliditeta privremeno, sa pravom na ličnu invalidninu i pravom na dodatak za njegu i pomoć drugog lica, a sve to počev od 1.2.2002. godine do 20.1.2003. godine, pozivajući se pri tom na član 77. preuzetog Zakona osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca. Ovako je prvostepeni organ odlučio na temelju nalaza, ocjene i mišljenja Ljekarske komisije za pregled lica obuhvaćenih navedenim zakonom broj: RVI:5/02 od 8.1.2002. godine i 10.6.2002. godine, prema kojim je utvrđeno da je došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja imenovanog pa se invaliditet cijeni po tačci 149. c. preuzetog Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (“Službeni list SFRJ”, broj: 7/82), te po tačci 150.e. istog u visini 100% I grupa, zbog čega mu je utvrđen stepen invalidnosti u procentu 100% I grupa sa pravom na I stepen tuđe njege i pomoći u skladu sa članom 2. stav 1. alineja 4. Pravilnika o medicinskim indikacijama za razvrstavanje vojnih invalida od I do IV grupe prema stepenu potrebe za njegom i pomoći od strane drugog lica i grupi vojnog invaliditeta. Na navedeno rješenje tužitelj je izjavio žalbu koju je tuženi odbio, jer je našao da je prvostepeni upravni organ pravilno odlučio kada je tužitelju priznao pravo na ličnu invalidninu i pravo na tuđu njegu i pomoć počev od 1.2.2002. do 20.1.2003. godine a shodno naprijed navedenom članu 77. Zakona o osnovnim pravima ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca.

Odredbama člana 77. naprijed navedenog zakona, na koji se u obrazloženjima svojih rješenja pozivaju oba upravna organa, propisano je, između ostalog, da vojni invalid ima pravo na invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica, ortopedski dodatak i stalni invalidski dodatak od prvog dana narednog mjeseca poslije dana ispunjenja uslova propisanih ovim zakonom za priznavanje tih prava.

Iz citirane zakonske odredbe logičnim i gramatičkim tumačenjem jasno proizilazi da je za priznavanje spornih prava bitan dan kada je prvi put zvanično konstatovano odnosno verifikovano zdravstveno stanje na temelju kojeg se priznaju određena prava, jer je tada vojni invalid zvanično ispunio uvjete za priznavanje tih prava, a ne dan kada je od strane nadležne ljekarske komisije na temelju takvog zdravstvenog stanja procjenjen stepen njegove invalidnosti. Stoga, ne osporavajući da je gore navedeno zdravstveno stanje tužitelja utvrđeno na pregledu dana 8.1.20 02. godine, ovaj sud nalazi da navedeni datum nije automatski i datum ispunjenja uslova za sticanje predmetnih prava, već je to dan nastalog zdravstvenog stanja, odnosno pogoršanja istog, koje je dovelo do nastupanja utvrđenog stepena invalidnosti.

Iz navedenih razloga, obzirom da iz nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije od 8.1.2001. godine proizilazi da tužitelj od 1997. godine i pored terapije ima krize svijesti u formi epi napada koje se javljaju svakodnevno i učestalo po nekoliko puta u toku dana, te su klinički verifikovani pri hospitalizaciji na Neurologiji u Z. (februar 2000. godina), ovaj sud nalazi da su upravni organi spornu odluku donijeli na temelju nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U predmetnoj upravnoj stvari, naime, bilo je potrebno utvrditi datum kada je prema postojećoj medicinskoj dokumentaciji došlo do pogošanja zdravstvenog stanja tužitelja na temelju kojeg mu se priznaje I stepen invalidnosti sa 100% invaliditeta, odnosno do nastupanja uvjeta za priznavanje prava na tuđu njegu i pomoć.

Stoga je valjalo primjenom člana 38. stav 2. u vezi sa članom 35. stav 3. Zakona o upravnim sporovima, tužbu uvažiti, osporeno kao i prvostepeno rješenje poništiti i predmet vratiti prvostepenom organu na ponovno rješavanje kako bi se u ponovnom postupku, postupajući po primjedbama ovog suda, donijelo novo na zakonu zasnovano rješenje.

Kao nove činjenice, odnosno dokaze tužilac smatra pravno stanovište izneseno u presudi ovog suda koja je objavljena u dnevnoj štampi, a iz kojeg stanovišta je saznao da u vrijeme carinjenja robe po UCD br. 25261 od 31.12.1997.g. tuženi nije mogao po zakonu naplatiti posebnu pristojbu u iznosu od 3.395,00 KM.

Po ocjeni ovoga suda pravno stanovište iznijeto u presudi suda u nekom drugom upravnom sporu, u konkretnom slučaju, nije nova činjenica ili novi dokaz na osnovu kojeg bi se dozvolila obnova okončanog upravnog postupka u smislu čl. 249. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima.

Iz navedenih razloga i po nalaženju ovog suda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 249. stav1. tač.1. Zakona o upravnom postupku za obnovu okončanog upravnog postupka, pa su organi uprave pravilno odbili prijedlog tužioca za obnovu upravnog postupka, zbog čega je tužbu kao neosnovanu valjalo odbiti temeljem člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.

Dopisom od 11.10.1990. godine Filijala S. je obavjestila tužitelja da rješenjem od 16.09.1988. godine nije povrijeđen materijalni propis i da nema potrebe mijenjati navedeno prvostepeno rješenje.

Odredbom člana 265. stav 2. preuzetog Zakona o opštem upravnom postupku (sada član 262. stav 2. Zakona o upravnom postupku) propisano je da se pod uslovima iz stava 1. ovog člana a po zahtjevu stranke, može ukinuti ili izmijeniti i pravosnažno rješenje koje je nepovoljno po stranku. Ako organ nađe da nema potrebe da se rješenje ukine ili izmijeni, dužan je o tome obavjestiti stranku.

Obavještenje u smislu stava 2. citiranog člana nema karakter upravnog akta iz člana 6. ZUS -a (sada član 9. ZUS -a) s obzirom na to da odbijanje odnosnog zahtjeva stranke ne predstavlja odlučivanje o nekom pravu ili obavezi tužitelja. Protiv takvog obavještenja nema mjesta izjavljivanju žalbe, niti je dopušteno vođenje upravnog spora, pošto je to pravo dato samo u slučaju donošenja rješenja kojim se mijenja ili ukida ranije pravosnažno rješenje, a ne i u slučaju kada upravni organ nađe da ovakvoj izmjeni ili ukidanju pravosnažnog rješenja nema mjesta, kakav je slučaju konkretnoj stvari.

Stoga je tuženi organ osporenim rješenjem pravilno odbacio žalbu tužitelja kao nedopuštenu u skladu sa odredbom člana 239. stav 1. ZUP -a.

U smislu odredbe člana 41. Zakona o upravnim sporovima ("Sl. novine FBiH", broj 2/98 i 8/00) žalba kao pravni lijek dozvoljena je samo protiv odluke najvišeg suda kantona donesene u upravnom sporu, dok protiv drugih odluka pa ni odluke Vrhovnog suda FBiH, kojom je odlučeno o zahtjevu za odlaganje izvršenja osporenog upravnog akta, žalba nije dozvoljena jer to zakonom nije izričito određeno.

Na ovaj slučaj se ne mogu u smislu odredbe člana 60. Zakona o upravnim sporovima, primijeniti ni odredbe člana 233. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 53/03) jer je izričitim odredbama člana 41. Zakona o upravnim sporovima žalba kao pravni lijek dozvoljena isključivo protiv odluke (presude ili rješenja) najvišeg suda Kantona, a ne i protiv odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, u protivnom ovaj sud bi bio u istoj stvari i prvostepeni i drugostepeni sud.

Stoga je žalbu kao nedozvoljenu valjalo odbaciti rješenjem, na osnovu odredbe člana 42. stav 3. Zakona o upravnim sporovima.

48 neposredno spriječava ili ograničava određenom pojedincu vršenje takve slobode ili prava i ako nije osigurana druga sudska zaštita.

Polazeći od navedenih odredaba, a imajući u vidu da upravo ove odredbe decidno određuju da su to službene osobe u organu uprave odnosno odgovorne osobe u preduzeću, tj. društvu ili ustanovi, to je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da sudija i predsjednik suda (a protiv kojih je i podnesen zahtjev za zaštitu sloboda i prava građana zajamčenih Ustavom) nisu lica obuhvaćena navedenim odredbama.

Prema tome, zahtjev za zaštitu sloboda i prava građana zajamčenih Ustavom se ukazuje kao nedopušten, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je analognom primjenom odredbe člana 26. stav 1. tačka 1. citiranog zakona zahtjev tužitelja odbacio.

Dakle, nakon stupanja na snagu navedenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima (stupio na snagu 23.3.2000. godine) stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje samo protiv onih odluka Vrhovnog

49 suda Federacije koje su donesene po žalbi, a ne i protiv onih koje su donesene u upravnom sporu.

Kako je tužitelj podnio zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Vrhovnog suda Federacije donesenog u upravnom sporu, kojim je njegov zahtjev za odgodu izvršenja upravnog rješenja, a ne po žalbi, i to dana 22.9.2004. godine kada je navedeni Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima već bio na snazi, to je njegov zahtjev nedozvoljen, pa ga je ovaj sud odbacio primjenom člana 49. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.

Ovaj sud je odlučio kao u izreci ovoga rješenja iz sljedećih razloga:

Prema odredbama člana 19. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“, broj: 2/98 i 8/00) nadležni organ odnosno sud kome je tužba podnesena, povodom zahtjeva za od laganje izvršenja osporenog akta će u roku tri dana donijeti rješenje kojim će odlučiti o zahtjevu za odgodom izvršenja. Pravilnim tumačenjem ovoga člana kojim se reguliše "odgoda izvršenja osporenog rješenja" proizlazi da je postavljanje ovakvog zahtjeva dozvoljeno samo u postupku po tužbi u upravnom sporu, a ne u postupku po izjavljenoj žalbi na odluku prvostepenog suda donesenu u upravnom sporu po njenoj tužbi.

U konkretnom slučaju tužiteljica postavlja zahtjev za odgodu izvršenja osporenog rješenja u žalbenom postupku tako da se njen podnesak u procesno pravnom smislu ukazuje nedozvoljenim pa je ovaj sud analognom primjenom člana 25. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, rješenjem odbacio zahtjev tužiteljice.

Prema članu 9. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine FBiH", broj: 2/98 i 8/00) upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta. Upravni akt u smislu tog zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. tog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u kakvoj upravnoj stvari. Prema članu 4. Zakona o upravnim sporovima pod organom, u smislu tog zakona, podrazumijevaju se organi uprave i upravne ustanove Federacije i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe za upravu kao i institucije koje imaju javne ovlasti kad u vršenju javnih ovlasti rješavaju u upravnim svarima.

Kako Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (CRPC) nije organ iz člana 4. citiranog zakona, to njena odluka koju tužitelj pobijane predstavlja upravni akt, pa se protiv iste ne može voditi upravni spor.

Navedena odluka predstavlja izvršni naslov u smislu odredaba člana 7. stav 6. Zakona o izvršenju Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službene novine FBiH", broj: 43/99 i 51/0 0) na temelju koji se u upravnom postupku provodi izvršenje i u tom postupku obezbjeđuje nosiocu stanarskog prava ili članovima njegovog porodičnog domaćinstva povrat u posjed stana.

U konkrenom slučaju Porezna uprava Kantonalnog ureda Lj. je u skladu sa odredbom člana 7. stav 1. alineja 3. i člana 41. Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH (" Sl.novine FBiH", broj: 33/02) donijela rješenje 17.10.2003. godine o razrezu poreza na tvrtku za 2003. godinu, kojim je tužitelj obavezan da plati 6.000,00 KM, sa poukom o pravnom lijeku da se protiv ovog rješenja može izjaviti žalba istom Kantonalnom poreznom uredu Lj. u roku od 8 dana.

Dana 17.11.2003. godine tužitelj je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu Kantonalnom poreznom uredu Lj., a dana 07.06.2004. godine podnio tužbu za pokretanje upravnog spora M. zbog nedonošenja rješenja tuženog organa - "ćutanja administracije" Kantonalnog poreznog ureda.

Prema odredbi člana 76. stav 2. Zakona o poreznoj upravi federacije porezni obveznik izjavljuje žalbu nadležnom Kantonalnom poreskom uredu ili Središnjem uredu Poreske uprave u roku od 8 dana od dana donošenja rješenja, a žalbu u prvom stepenu rješava nadležni Kantonalni porezni ured u roku od 15 dana od dana podnošenja žalbi i donosi novo rješenje (stav 2.).

Protiv rješenja donesenog od prvostepenog organa, iz prethodno člana, prema članu 77. stav 1. navedenog zakona, poreski obveznik ima pravo žalbe drugostepenom organu u roku od osam (8) dana od dana prijema rješenja prvostepenog rješenja, a prema stavu 2. tog člana, žalbu u drugom stepenu

52 rješava, Ministarstvo (Federalno ministarstvo finansija). Drugostepeni organ rješava po žalbi u roku od 15 dana od dana prijema žalbe, a protiv rješenja drugostepenog organa dopuštena je tužba Vrhovnom sudu Federacije prema stavu 1. člana 78. navedenog zakona.

Dakle, prema navedenim zakonskim odredbama Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH, protiv rješenja drugostepenog organa - Federalnog ministarstva finansija dopuštena je tužba Vrhovnom sudu Federacije BiH kojom se pokreće upravni spor, pa i u slučaju kada ovaj organ ne donese rješenje po žalbi u zakonskom roku (15. dana).

U konkretnom slučaju tužitelj nije izjavio žalbu Federalnom ministarstvu finansija zbog nedonošenja rješenja Kantonalnog poreznog ureda, po izjavljenoj žalbi, nego je pokrenuo tužbom upravni spor protiv prvostepenog organa Kantonalnog porez nog ureda Lj., zbog nedonošenja rješenja po žalbi izjavljenoj protiv rješenja istog poreznog ureda od 17.10.2003. godine. Dakle, nije postupio po odredbama člana 76, 77. i 78. Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH. Naime, tužitelju je stajala mogućnost da podnese žalbu drugostepenom organu - Federalnom ministarstvu finansija zbog nedonošenja rješenja Poreske uprave - Kantonalnog poreznog ureda Lj. po njegovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja iste porezne uprave od 17.10.2003. godine, što tužitelj nije učinio, nego je tužbu podnio prije isteka rokova iz člana 78. Zakona o poreskoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine i člana 22. Zakona o upravnim sporovima.

Zbog nepostojanja procesnih uslova za vođenje upravnog spora, tužbu je kao preuranjenu valjalo odbaciti na osnovu odredbe člana 26. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima.