Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 1-2/2005

S tim u vezi je posebno naglasio, da se zbog takvog ponašanja oštećenoga M.N. obraćao policiji ali da nije ništa preduzimano i da mu je zbog toga samo preostalo da postupi na način opisan u izreci pobijane presude.

Imajući sve naprijed izloženo u vidu, očigledno je da optuženi A.I. smatra, da je on u ovom slučaju pogotovo zbog pasivnosti policije imao pravo da se brani od budućeg ozbiljnog napada oštećenog M.N., koji je to u više navrata najavljivao i prijetio da će tom prilikom upotrijebiti pištolj. Ocjenjujući takve žalbene prigovore, ovaj sud prije svega ukazuje, da u situaciji kada je optuženi A.I. pucao iz pištolja u oštećenog M.N. nije postojao istodobni (ili direktno predstojeći) protipravni napad. Kako je to jedan od uvjeta za izvođenje pravnog zaključka o postojanju nužne odbrane (ili njenog prekoračenja) onda je jasno, da takvo postupanje nije bilo dozvoljeno. Istina, optuženi A.I. svoje postupanje u ovom slučaju pravda kao da je bilo nužno potrebno zbog očekivanog budućeg napada oštećenoga M.N. Međutim, pošto prema naprijed navedenom nije postojao istodobni (ili direktno predstojeć i napad), onda nema dvojbe da u konkretnoj situaciji nije bila dopuštena odbrana optuženog A.I. protiv budućeg napada (tzv. anticipirana nužna odbrana). Radi toga nije povrijeđen krivični zakon kada nižestepeni sud u pobijanoj presudi nije prihvatio, da u krivičnopravnom smislu postupanje optuženoga A.I. predstavlja nužnu odbranu, pa se dosljedno tome svi njegovi žalbeni prigovori u tom pogledu ukazuju kao neosnovani.

7 Takve prigovore u svojim žalbama je iznio i optuženi S.A., koji takođe tvrdi da se radilo o dva odvojena događaja. S tim u vezi, ovaj sud smatra, da su svi navedeni žalbeni prigovori u funkcij i isticanja, da je oštećeni M.N. lišen života tek nakon što su optuženi D.I. i S.A. pobjegli iz kafane, pa da dosljedno tome ne mogu odgovarati za krivično djelo za koje su pobijanom presudom oglašeni krivim. Pošto prema tome, sve ove žalbe u ovom pogledu imaju ista činjenična i pravna tvrđenja koja su od koristi za optužene D.I. i S.A., onda je jasno da je i žalba tužiteljice u tom dijelu izjavljena u njihovu korist.

Međutim, po nalaženju ovog suda, prema onome kako je prikazan u izreci pobijane presude, inkrimisani događaj predstavlja jedinstvenu cjelinu sa gledišta veza koje postoje između ponašanja optuženih D.I., S.A. i A.I. Između tih ponašanja postoji prostorno-vremenska povezanost, što je dovoljno da uspostavi formu jedinstvenog događaja. Na ispravnost takve ocjene i njenih daljnjih konzekvenci, pokazuje i činjenica da je ono što je prema izreci pobijane presude uradio optuženi A.I. bilo uslovljeno (u subjektivnom i objektivnom smislu) ponašanjima optuženih D.I. i S.A., kao i oštećenoga M.N. Radi toga se radnje i krivična odgovornost optuženih D.I. i S.A. koji su napustili tuču neposredno prije nego što je optuženi A.I. pucao iz pištolja u oštećenog M.N., moraju procjenjivati sa tog aspekta i na način kako je to pravilno uradio nižestepeni sud u pobijanoj presudi. Takva ocjena se u suštini svodi na vrednovanje karaktera i značaja radnje koje su preduzeli optuženi D.I. i S.A. za vrijeme svog učestvovanja u tuči, koje su (odnosi se na njihove radnje) bitno utjecale na njeno razmahivanje i u interakcij i sa ponašanjem oštećenog M.N. značajno doprinijele stvaranju vrlo opasne protivpravne situacije. Radi toga, po shvatanju ovog suda, okolnosti da su optuženi D.I. i S.A. pobjegli sa mjesta događaja neposredno prije nego što je optuženi A. I., pucao iz pištolja u oštećenoga M.N., nemaju onaj pravni značaj koji im se pridaje u žalbama tužiteljice i optuženoga S.A.

9 - od 10 godina ili teža kazna - a ne za visinu izrečene kazne zbog počinjenih krivičnih djela. Ovaj kriterij - propisana visina kazne - predstavlja objektivnu kategoriju za produženje pritvora poči niocima najtežih krivičnih djela u cilju blagovremenog sprječavanja njihove daljnje inkriminisane djelatnosti. Suprotno tome, visina izrečene kazne predstavlja subjektivnu kategoriju u okviru individualizacije kazne u odnosu na ličnost svakog pojedinog počinioca krivičnih djela, pa i najtežih tih djela. Zbog toga visina propisane kazne i visina izrečene kazne potpuno su različite krivično pravne kategorije i na relaciji primjena tih kategorija ne postoji nikakva mogućnost njihovog međusobnog isključivanja - anuliranja, kako se to u žalbi optuženih ističe. Takođe su neosnovani navodi žalbe da poslije izricanja kazne optuženima za krivična djela koja su izvršena prije 5 mjeseci nisu ispunjeni ni drugi kumulativno propisani uslovi za produženje pritvora u vidu uznemirenja građana odnosno ugrožavanja njihove sigurnosti i imovine. Pri tom je potrebno posebno ukazati da za produženje pritvora ostali kriteriji iz člana 146. stav 1. tač. d) ZKP FBiH nisu vezani za vrijeme izvršenja krivičnih djela već za način izvršenja krivičnih djela proisteklih iz tog izvršenja, usljed čega je i došlo do uzne mirenja građana zbog ugroženosti njihove sigurnosti i njihove imovine. U tom pravcu prvostepeni sud je u pobijanom rješenju (strana 3. i 4.) naveo jasne i konkretne razloge na osnovu kojih je i po ocjeni ovog suda, izveo pravilan zaključak o neophodnosti daljnjeg zadržavanja optuženih u pritvoru u skladu tač. d) stav 1. člana 146. ZKP FBiH.

Zbog svega iznijetog žalbe optuženih od strane ovog suda ocijenjene su neosnovanima te kao takve i odbijene na osnovu člana 337. stav 3. ZKP FBiH.

Protiv tog rješenja žalbu je podnijela B.E. advokat iz Sarajeva, prema sadržaju žalbe zbog nepostojanja stvarnoga i zakonskog osnova za njezino kažnjavanje, posebno navodeći da do odlaganja pretresa nije došlo zbog nje već zbog zauzetosti sudnice, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači tako što bi ona bila oslobođena plaćanja novčane kazne ili da se isto ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

12 Nakon što je ispitao pobijano rješenje u granicama podnesene žalbe, ovaj sud je odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:

Žalba B.E. advokata iz Sarajeva je osnovana.

Prema izreci i obrazloženju pobijanog rješenja, prvostepeni sud je braniteljici optuženog K.D. izrekao novčanu kaznu u iznos u od 300 KM zbog neopravdanog izostanka sa glavnog pretresa koji se trebao održati 10.3.2005. godine, kao i zbog toga što taj izostanak nije opravdala iako je to od nje traženo. Odlučujući o opravdanosti kažnjavanja braniteljice optuženog, treba istaknuti da se prema odredbi člana 263. stav 1. ZKP FBiH branitelj koji je uredno pozvan a ne dođe na glavni pretres te uz to ne opravda razloge svog nedolaska a glavni pretres bude odložen, može kazniti novčanom kaznom. Prema zapisniku o glavnom pretresu od 10.3. 2005. godine, prvostepeni sud je taj glavni pretres odgodio za 17.3.2005. godine zbog zauzetosti sudske sale koju je taj dan uprava suda dala na korištenje Advokatskoj komori te da se glavni pretres toga dana nije mogao održati pošto ostale sale nisu tehnički opremljene za vođenje krivičnog postupka. Iz navedenog proizlazi da osnovni razlog za odlaganje glavnog pretresa prema navedenom zapisniku nije nedolazak braniteljice optuženog već objektivni razlog nepostojanja slobodne sudske sale u kojoj se trebao o držati glavni pretres. I pored toga što braniteljica optuženog nije pristupila na sud toga dana niti je opravdala svoj izostanak, po nalaženju ovog suda time nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njezino novčano kažnjavanje jer do odlaganja glavnog pretresa nije došlo zbog neodgovornog ponašanja braniteljice već zbog zauzetosti sudnice u kojoj je suđenje trebalo biti održano. Kako na ove činjenice svojom žalbom ukazuje i sama braniteljica optuženog, to je prihvaćanjem tih žalbenih prigovora ovaj sud i našao da pobijano rješenje nije pravilno i zakonito, zbog čega je isto i ukinuo te predmet vratio prvostepenom sudu na daljnje postupanje.

Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu i ostale žalbene navode, ovaj sud je na osnovu člana 337. stav 3. ZKP FBiH i odlučio kao u izreci.

Prije davanja odgovora na žalbene prigovore branitelja u pogledu mogućnosti donošenja sporne odluke o troškovima krivičnog postupka, valja ukazati da je nižestepeni sud morao odlučiti ko snosi troškove krivičnog postupka i koliko oni iznose. Ovo jasno znači, da se tu faktički radi o donošenju dvije odluke i to jedne koja se odnosi na pitanje ko snosi troškove krivičnog postupka i druge koliko ti troškovi iznose. Da je to tako proizilazi i iz naprijed pomenute zakonske odredbe u kojoj je predviđeno da će sud ako nedostaju podaci o visini troškova o tome donijeti posebno rješenje kad se ti podaci pribave. Donošenje takvog rješenja nužno pretpostavlja, da je već predhodno u presudi (može i u rješenju kojim se postupak obustavlja) već donesena odluka o obavezi njihovog plaćanja. Prema tome, donošenje ovakvog rješenja i nije moguće u slučaju ako u predhodnoj odluci (presudi ili rješenju o obustavljanju postupka) nije donesena odluka o tome ko snosi troškove postupka. Kada se sve ovo uvaži, onda je jasno, da je i u konkretnom slučaju prvostepeni sud u pobijanoj presudi predhodno morao donijeti odluku o tome ko snosi troškove krivičnog postupka, odnosno obavezati optuženog na njihovo plaćanje, jer samo nakon toga može donijeti posebno rješenje o visini troškova kad se pribave odgovarajući podaci.

Imajući sve naprijed izloženo u vidu, ovaj sud smatra, da je nižestepeni sud pravilno postupio kada je u pobijanoj presudi donio odluku o troškovima krivičnog postupka iako su mu nedostajali podaci o njihovoj visini i posljedično tome nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa čl. 202. stav 1. i 200. stav 2. ZKP FBiH, pa se suprotni žalbeni prigovori branitelja optuženog ukazuju kao neosnovani.

Kako je prvostepena presuda donesena dana 08.06.2004. godine to se u ovom slučaju primjenjuju odredbe člana 237. stav 2. važećeg Zakona o parničnom postupku, a koje se primjenjuju po odredbama člana 454. stav 1. istog zakona u kojem revizija nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, odnosno ako vrijednost predmeta spora iz člana 237. stav 2. ZPP-a koju je tužitelj naveo u tužbi ne prelazi taj iznos.

Kako se dakle, tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu tražbinu, za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju tužitelj u svojoj tužbi označi (član 53. stav 2. tačka 5. i član 316. stav 1. u vezi sa članom 321. stav 2. važećeg ZPP -a).

Tužitelj nije u tužbi označio vrijednost spora, pa time ni preko propisanog iznosa, kao uslova za ostvarivanje prava na izjavljivanje revizije, čime je započeo i vodio parnicu u kojoj revizija nije dopuštena, a takvoj tužbi tuženi nije prigovarao.

16 Po nalaženju ovog suda za dopustivost revizije nisu ispunjene ni zakonsk e pretpostavke iz stava 3. člana 237. ZPP, pa je stoga revizija morala biti odbačena.

Pobijanim rješenjem, međutim, potvrđeno je rješenje prvostepenog suda kojim je odbijen prijedlog za donošenje sudske mjere osiguranja predviđene odredbom člana 273. stav 1. tačka 1. ZPP-a tj. zabrane protivniku osiguranja da poduzima određene aktivnosti. Ovim rješenjem se postupak pravomoćno ne završava pa revizija protiv takvog rješenja nije dozvoljena.

Ne stoje tvrdnje revidenata da je revizija u ovom predmetu dopuštena po odredbi člana 237. stav 3. ZPP -a koja kaže da Vrhovni sud FBiH može, izuzetno, reviziju dozvoliti u svim predmetima, ako ocjeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Ova odredba može se tumačiti jedino tako da se veže za stav 1. i 2. tog člana i znači da će Vrhovni sud reviziju protiv pravomoćne presude i rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravomoćno završen dozvoliti i u onim predmetima u kojima vrijednost spora ne prelazi 10.000,00 KM ako bi odlučivanje po reviziji u tom slučaju bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Odredba člana 237. stav 3. ZPP -a ne može derogirati odredbu člana 254. stav 1. ZPP -a po kojoj se revizija protiv rješenja drugostepenog suda može dozvoliti samo ako se tim rješenjem postupak pravomoćno završava. U konkretnom predmetu to nije slučaj.

Ovakav zaključak prvostepenog suda je pogrešan, jer sud ispušta iz vida da konkretna strana sudska odluka predstavlja rješenje o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave koja ima sve elemente propisane odredbom člana 38. stav 2. ranijeg preuzetog Zakona o izvršnom postupku (“Sl. list RBiH ”, broj 2/92)

18 tj. u prvom dijelu izreke sadrži obavezu dužnika da u roku od 8 dana po dostavi rješenja namiri potraživanje vjerovnika u iznosu od 251.600,00 tadašnjih YU dinara zajedno sa kamatom i troškovima, a u drugom dijelu izreke i odredbu izvršenja radi ostvarenja tog potraživanja.

Prvi dio ovakve izreke predstavlja izvršnu ispravu, a predlagač traži upravo njeno priznanje kako bi pred nadležnim sudom u Sarajevu mogao tražiti izvršenje te odluke. Zato ne stoji zaključak prvostepenog suda da navedena strana sudska odluka nema svojstvo izvršne isprave na osnovu koje se može tražiti izvršenje pred sudom u Bosni i Hercegovini.

U konkretnom slučaju, u pitanju je tražbina koja predstavlja troškove krivičnog postupka i paušal po pravosnažnoj i izvršnoj presudi Kantonalnog suda u T. broj: K -215/96 od 6.5.1998. godine, a sud koji je donio presudu u prvom stepenu nije nadležan sud za njeno izvršenje.

Kako se ova tražbina, vrši u korist budžeta i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud u T. dužan je bio dostaviti samo ovjeren prepis presude s

19 potvrdom o njenoj izvršnosti Opštinskom sudu u K., kao nadležnom sudu za njeno izvršenje - čl. 125. stav 3. i 127. stav 2. Zakona o krivičnom postupku.

Iako, Opštinski sud u K. kao izvršni sud nije ujedno i sud koji je donio presudu na temelju koje se izvršenje mora provesti po službenoj dužnosti, nego je tu presudu donio Kantonalni sud u T., funkcija Kantonalnog suda u T. kao donosioca izvršne isprave nije se mogla sastojati u podnošenju izvršnom sudu prijedloga za određivanje u smislu čl. 35. Zakona o izvršnom postupku - dakle, procesnopravnog zahtjeva stranke kojim se izvršni postupak pokreće - već kako je i navedeno samo dostavljanjem ovjerenog prepisa presude (denuntiatio).

Ovaj sud smatra da je, u konkretnom slučaju, suvišno bilo konstruiranje funkcije izvršnog vjerovnika u postupku koji je pokrenut i provodi se po službenoj dužnosti, jer u takvom slučaju isključena je potreba i mogućnost postojanja i djelovanja procesno aktivne stranke u takvom postupku. Ovo tim prije što sud koji je donio izvršnu ispravu nije pravna osoba, jer nema ni izvorne ni stranačke ni procesnoposlovne sposobnosti.

Zbog navedenog smatramo da pridavanje položaja izvršnog vjerovnika sudu od kojeg potiče izvršna isprava na temelju koje se izvršni postupak provodi po službenoj dužnosti nema opravdanja pa niti u ovoj situaciji, jer nije nastala kriza izazvana inkopatibilnom konfuzijom uloge suda i vjerovnika u istom procesnom subjektu. Na ovakav zaključak, pored navedenog, ukazuje i činjenica što se u čl. 2. stav 4. Zakona o izvršnom postupku ne spominju i organi koji izvršni postupak pokreću po službenoj dužnosti odnosno organi koji su donijeli izvršnu ispravu a sami nisu nadležni za provođenje izvršnog postupka.

Upravo obratno, predlagač je bio dužan da u skladu sa odredbom člana 11., 12., 20. i 34. Zakona o lijekovima („Sl. novine FBiH”, broj 51/01) i člana 8. i 12. Pravilnika o posebnim uvjetima prostora, opreme i kadra koje moraju ispunjavati veleprometnici lijekova i carinska skladišta („Sl. novine FBiH”, broj 45/03 i 10/05) postupi po nalogu suda kako bi sud uz primjenu odredbi člana 31. tačka 3. i člana 40. stav 1. ZPUPOSR mogao donijeti traženo rješenje o upisu.

Kako predlagač u ostavljenom roku od 3 mjeseca (član 33. stav 2. ZPUPOSR) nije dostavio saglasnost Federalnog ministarstva zdravstva, koja je bila uvjet za upis, prvostepeni sud je pravilno primjenio odredbu člana 33. stav 3. pomenutog zakona kad je prijavu predlagača odbacio.

Ovo zbog toga što je tužitelj živio u D., a sud u D. je radio i za vrijeme rata. To se najbolje vidi iz činjenice da je tužitelj Osnovnom sudu u D.

21 podnosio dvije tužbe i to protiv tužene u predmetu P -412/92 te protiv dijela tužene u predmetu P -394/93, a radi iste pravne stvari kao i u ovom predmetu, kako je to sve konstatovao i prvostepeni sud u svojoj presudi. U prvom predmetu Osnovni sud u D. je donio rješenje da se tužba (nakon isteka mirovanja) smatra povučenom, dok je u drugom predmetu tužitelj nakon tri ročišta u sudu tužbu sam povukao.

Dakle, ne stoje revizione tvrdnje da tužitelj nije imao svrhe tužbu podnositi nekom sudu u Republici Srpskoj, jer da bi se taj sud oglasio nenadležnim i tužbu odbacio. Iz spomenuta dva predmeta Osnovnog suda u D. se vidi da se taj sud ni u jednom nije oglasio mjesno nenadležnim, no da se i oglasio, tužbu ne bi mogao odbaciti, kako to revizija pogrešno smatra, već bi predmet ustupio nadležnom sudu (član 21. stav 1. prethodnog ZPP -a) koji bi postupak nastavio kao da je kod njega pokrenut (član 21. stav 2. prethodnog ZPP-a). Iz ovoga slijedi da ne stoje revizione tvrdnje da je ratno stanje predstavljalo nesavladivu prepreku iz člana 383. ZOO da tužitelj sudskim putem zahtjeva ispunjenje obaveze, pa vrijeme trajanja rata u konkretnom slučaju ne spriječava tok zastarjevanja obaveze tužene.

Međutim, kada je u 1985. godini novelirana odredba člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) i zakonska zatezna kamata povišena sa stope koja se plaćala na štedne uloge po viđenju (u praksi 7,5%) na stopu koja se plaćala na nenamjenski vezane štedne uloge na više od jedne godine (dakle, u praksi na stopu od 56 do 76% u ovisnosti od pojedinih vremenskih razdoblja), to je zahtjevalo ponovno proučavanje problema zatezne kamate na nematerijalnu štetu.

Pri razmatranju ovog pitanja mora se poći od općeg načela propisanog u odredbi člana 186. ZOO po kojem se potraživanje naknade štete smatra 22 dospjelim od trenutka nastanka štete. To znači da je tim trenutkom štetnik u obavezi naknadi ti štetu oštećenom. Kod razmatranja ovog pitanja treba imati u vidu da je zatezna kamata u suštini naknada - po nekima „naknada štete“ za zakašnjenje u ispunjavanju nastale obveze, dakle, objektivna posljedica zakašnjenja, zbog čega ne treba istraživati krivnju za zakašnjenje. Pri tome oštećenik nije dužan dokazivati da je zbog neblagovremenog plaćanja pretrpio neku štetu. Materijalna šteta nastala oštećenjem stvari nadoknađuje se u pravilu u novčanom iznosu i oštećenik ima pravo tražiti tu novčanu naknadu, a rijetko i izuzetno se nadoknađuje šteta naturalnom reparacijom oštećene stvari.

Institut zateznih kamata kao novčana naknada, primjenjuje se kod svih vidova imovinske (materijalne) štete u slučajevima kada dužnik padne u zakašnjenje ispunjenja svoje obveze. Pitanje je, međutim, kada učinitelj štete pada u zakašnjenje (docnju) - da li je to trenutak nastanka štete, kada ga oštećenik pozove (opomene) da mu plati štetu ili kada oštećenik podnese sudu tužbu ili pak kada sud donese prvostupanjsku presudu kojom odlučuje o naknadi štete. Rješenje ovoga pitanja je ujedno i rješenje pitanja od kada teče obveza plaćanja zateznih kamata na tražbine koje nastanu kao posljedica pričinjene štete koja se ne mora sastojat i u gubitku neke novčane sume, već u oštećenju nekog neimovinskog dobra za kojeg se naknada dosuđuje u novcu kao satisfakcija, budući da restitucija uglavnom nije moguća, kao npr. u slučaju smrti rodbinski bliske osobe.

Dugo je u sudskoj praksi vladalo stajalište po kome su sudovi zateznu kamatu dosuđivali tek od donošenja prvostupanjske presude. Nema nikakve dvojbe da je ovakvo stajalište išlo na štetu oštećenih osoba, a pogodovalo osiguravajućim društvima koja su zbog dugotrajnih postupaka imala interesa ne plaćati na vrijeme dospjele tražbine, već godinama voditi i odugovlačiti parnične postupke, a za to vrijeme koristiti novac koji je trebao biti isplaćen oštećenim osobama. Ovo je važan argument za zauzimanje u sentenci navedenog stajališta. Pri tome je ovaj sud imao u vidu i da odredba članka 186. ZOO ne izdvaja dospjeće i nematerijalne štete, a kamatu je vezao za podnošenje tužbe zbog toga što se podnošenjem tužbe oštećena osoba potpuno opredijelila kako na način tako i visinu novčane naknade kao satisfakcije, pa nema nikakvog opravdanja da joj od toga momenta ne teku i zatezne kamate.

Tužitelj nije odbio zaključiti pismeni ugovor. Do nezaklju čivanja ugovora nije došlo ni krivnjom druge strane, već zbog uzroka koji su izvan volje i utjecaja ugovornih strana, među kojima svakako dominira nastalo ratno stanje koje je nedvojbeno bilo nesavladiva prepreka cjelovitom pravnom uobli čenju odnosa koji su već nastali tužiteljevim zakonitim useljenjem. U prevazila ženju nastalog stanja S. je kao druga ugovorna strana dostavila prvotuženiku kao vlasniku stana, nakon što se tužitelj u njega uselio, dopis u kojem ga poziva na sklapanje ugovora o korištenju stana što po članku 38. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ima karakter ponude za sklapanje formalnog ugovora. Prema stanju spisa nema podataka da je tužitelj odnosno prvotuženik kao vlasnik prihvatio pismeno upućenu ponudu, ali je prihvatio ispunjavanje svoj ih obveza pa tako ni uz pismenu ponudu nije zaključen ugovor za čije je zaključivanje propisana pismena forma, ali je nastao usmeni ugovor iz kojeg su strane u cjelini izvršavale svoje obaveze čime je on po članku 73. Zakona o obveznim odnosima postao pravno valjan iako nije zaključen u pismenoj formi. Uz to treba naglasiti da je rješenje o dodjeli stana tužitelju donijeto po pravilima upravnog postupka i kao pojedinačni pravni akt obvezuje donositelja i on ga jednostrano odlukom svoga Upravnog odbora nije mogao poništiti, jer za to ne postoji zakonom predviđeno ovlaštenje. Zbog toga se odluka Upravnog odbora mora pravno smatrati nepostojećim aktom pod kojim se podrazumijevaju oni akti za čije donošenje nisu ostvarene ni

24 elementarne pretpostavke njegovog pravnog bivstvovanja. Uopće, po srijedi je u suštini vanpravni akt koji je sasvim nesposoban da proizvede bilo kakva pravna djelovanja (nuls et de nul efekt ili "pravno ništa"). Za razliku od ništavog akta koji bar privremeno pravno postoji (do oglašavanja ništavim), tzv. pravno nepostojeći akt ni privremeno ne proizvodi pravno djelovanje, te do njega strogo posmatrano i ne dopire pitanje pravne valjanosti. Međutim, zbog njegove faktičke odnosno lažno pravne egzistencije on je pravno interesantan sa stanovišta pravne sigurnosti - javnog eliminiranja svake sumnje u njegovu pravnu beznačajnost. Stoga tužitelj ipak postavlja sudu zahtjev da pravno pogodnom izrekom taj akt ukloni iz pravnog života, bilo da to bude poništenjem ili da je akt nepostojeći. Zbog ovog iznijetog prvotuženi nije mogao donijeti rješenje i trećetuženom odnosno revidentu dodijeliti sporni stan na korištenje niti je ovaj na temelju toga mogao na njemu steći stanarsko pravo, jer na istom stanu ne mogu istovremeno egzistirati dva stanarska prava dvije različite fizičke osobe.

Iz člana 39. tog zakona slijedi da se i osobe koje su zaključile ugovor o otkupu to g stana po odredbama Zakona o osiguranju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenoj svojini koje oni koriste („Sl.list SFRJ”, br.

25 84/90), i dalje smatraju nosiocima stanarskog prava koji sa Federalnim ministarstvom odbrane moraju zaključiti novi ugovor o otkupu stana, a kojima će se prigodom zaključenja tog ugovora priznati uplaćeni iznos iskazan u DEM po tečaju na dan uplate.

Prema odredbi člana 39.a. pomenutog zakona (izmjene i dopune objavljene u „Službenim novinama FBiH”, br. 27/99), ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije taj stan koristi legalno, i ako je prije 6 aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. tog zakona, Ministarstvo dobrane Federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Pošto iz spisa slijedi da je majka tužiteljice, koja je 28.10.1991. godine zaključila ugovor o otkupu stana sa SSNO, umrla 30.05.1994. godine, tužiteljica je u ovom predmetu morala dokazati da je ona postala nosilac stanarskog prava iza majke kao član njenog porodičnog domaćinstva (član 6. Zakona o stambenim odnosima) kao i da je, ako je stan napustila u periodu od 30.04.1991. g. do 04.04.1998. godine, blagovremeno tražila povrat tog stana po odredama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim sanovima (član 3. stav 2. i član 18. b stav 1. tog zakona). U suprotnom bi se primijenila odredba člana 39.e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Sl.novine FBiH”, br. 27/99) koja kaže da nosilac stanarskog prava koji ne podnese zahtjev za povrat sana u skladu sa odredbama iz člana 3. i 3.a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koji je prije 6 aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o kupovini stana sa bivšim SSNO, ima pravo da podnese zahtjev Ministarstvu odbrane Federacije (samo) za nadoknadu sredstava plaćenih po ovom osnovu...

Dakle, tek u slučaju da je tužiteljica dokazala da je član užeg porodičnog domaćinstva iza majke i da stan legalno koristi mogla bi po odredbi člana 39.a. tražiti da joj Federalno ministarstvo odbrane izda nalog da se ona uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Zbog pogrešne primjene materijalnog prava u nižestepenom postupku uopće nije utvrđivano činjenično stanje - šta je bilo sa stanom nakon smrti ranijeg nosioca stanarskog prava - majke tužiteljice, da li je tužiteljica dokazala da je i ona nosilac stanarskog prava kao član užeg porodičnog domaćinstva majke (član 9. stav 1. i 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo) odnosno da li je kao takva do 04.10.1999. godine tražila povrat tog stana ako ga je bila napustila zbog rata (član 5. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima - „Službene novine FBiH”, br. 27/99).

Prema odredbi člana 26. stav 3. ZSO ugovor o korištenju stana treba da sadrži, između ostalog, naročito rješenje o davanju stana na korištenje, a takvo rješenje tužitelj prvotuženoj nije nikada dao.

Iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova slijedi da je tužitelj sporni stan dodijelio na korištenje umješaču B.M. i to rješenjem broj 221 od 30.06.1998. godine, a da je raniji nosilac stanarskog prava na ovom stanu bila Š.B., koja je umrla 20.08.1996. godine.

Prvotužena je u ovom sporu tužbeni zahtjev tužitelja osporavala tvrdeći da je nakon smrti Š.B. u stanu ostala kao član njenog porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2. ZSO), jer da je sa njom živjela u ekonomskoj zajednici više od 10 godina. Međutim, prvotužena je propustila da u smislu odredbi člana 22. stav 1. ZSO nakon smrti Š.B. obavijesti tužitelja, kao davaoca stana na korištenje, da je ona ostala u stanu kao član porodičnog domaćinstva umrle Š.B. kao i da, u slučaju da se tužitelj sa tim ne saglasi, od stambenog organa izdejstvuje rješenje koje će zamijeniti ugovor o korištenju stana (član 28. ZSO). Kako prvotužena to nije učinila, ugovor o korištenju stana koji je 27.09.1996. godine zaključila sa drugotuženim je bez pravnog osnova pa je prema odredbi člana 52. Zakona o obligacionim odnosima ništav i ne proizvodi pravno dejstvo, a kako je suprotan Zakonu o stambenim odnosima, ništav je i po odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima.

Ne stoje revizione tvrdnje da tužitelj ne može tražiti iselenje prvotužene jer da je proteklo 8 godina od kada ona stanuje u spornom stanu.

Rok za traženje ispražnjenja stana, po odredbi člana 30. stav 7. ZSO, ne može početi teći dok god postoji ugovor sa ranijim nosiocem stanarskog prava a u konkretnom slučaju ugovor o korištenju stana sa Š.B. postojao je sve do njene smrti 20.08.1996. godine. Tužitelj je tužbu u ovoj pravnoj stvario podnio 07.08.1998. godine, pa dakle, nema govora da mu je protekao rok od 8 godina da traži iselenje prvotužene, pogotovo što se on već obraćao organu uprave za njeno iselenje po odredbi člana 30. stav 2. ZSO. No, negativna odluka organa uprave ne sprečava tužitelja da se sa istim zahtjevom obrati i sudu po odredbi člana 30. stav 7. ZSO.

28 spornog stana, upisao se u knjizi položenih ugovora, čime je u smislu člana 33. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, stanarsko pravo prestalo postojati na predmetnom stanu. Ovim zakonom je prestala i mogućnost sticanja stanarskog prava. U takvoj situaciji nije mogao prvostepeni sud primjeniti preuzeti Zakon o stambenim odnosima u smislu određivanja nosioca stanarskog prava nakon razvoda braka, jer je zaključivanjem ugovora o kupoprodaji stana nositelju stanarskog prava (a time i sunositelju) prestalo stanarsko pravo, pa je raspravljanje i odlučivanje o tom pravu u vanparničnom postupku postalo bezpredmetno. Ni po Zakonu o stambenim odnosima nije bilo moguće odrediti nosioca stanarskog prava na stanu koji je u privatnoj svojini već je Zakon poznavao samo mogućnost određivanja prava korištenja stana u vlasništvu (član 63. do 66. Zakona o stambenim odnosima), što u konkretnom slučaju predlagateljica nije tražila.

Predlagateljica je mogla svoj zahtjev ostvariti samo da je u toku vanparničnog postupka izdejstvovala pravomoćnu sudsku odluku u kojoj bi bilo utvrđeno da je sporni ugovor o kupoprodaji stana pravno nevaljan odnosno ništav i da kao takav ne proizvodi pravno dejstvo. Ništavost ugovora se ne predpostavlja, već mora biti utvrđena pa je propuštanjem da utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji stana (otkupu) predlagateljica izgubila pravo na određivanje prava koje je imala po članu 20. preuzetog Zakona o stambenim odnosima.

Dopisom od 24.05.2002. godine IPTF komesar obavijestio je i tuženog da ova odluka ostaje nepromijenjena. Tuženi je, na osnovu odluke IPTF komesara dana 18.03.2002. godine, donio rješenje da tužitelju prestaje radni odnos sa danom 18.03.2002. godine iz razloga što mu je oduzeto ovlaštenje za obavljanje policijske dužnosti od strane IPTF -a. Rješenjem tuženog od 02.04.2002. godine odbijen je prigovor tužitelja kao neosnovan i potvrđeno prvostepeno rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelju sa danom 18.03.2002. godine.

Na ovako utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo jer su svoju odluku utemeljili na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u Federaciji BiH i Zakona o unutrašnjim poslovima Zeničko-Dobojskog kantona, uz obrazloženje da u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa tužitelju u naprijed citiranim zakonskim propisima, u razlozima koje ti zakoni predviđaju kao razloge za prestanak radnog odnosa nije naveden razlog oduzimanja certifikata od strane IPTF -a komesara. Takva odredba je u Zakon o unutrašnjim poslovima unesena tek 21.05.2002. godine, dakle, poslije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa.

Ovakav stav nižestepenih sudova je pogrešan.

Naime, Aneksom 11 Općeg okvirnog sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini, Sporazumom o rekonstrukciji policije u Federaciji Bosne i Hercegovine, Petersburškom deklaracijom o FBiH i dokumentima IPTF -a-Po 11/03 utvrđena je nadležnost i ovlaštenja IPTF -a da vrši pregled i certifikaciju službenika tuženog. Ovo se vezuje za član 3 poglavlja VII Ustava Federacije BiH kojim se propisuje da međunarodni ugovori i drugi međunarodni sporazumi koji su na snazi u odnosu na Federaciju, ka o i opšta pravila

30 međunarodnog prava, čine sastavni dio zakonodavstva Federacije, pa, u slučaju neslaganja međunarodnih ugovora i domaćeg zakonodavstva, prioritet u primjeni imaju međunarodni ugovori. Stoga, odlučivanje o davanju i oduzimanju dozvola za obavljanje policijske dužnosti je u isključivoj nadležnosti IPTF -a, pa, o istom ne može odlučivati ni tuženi, niti sud, niti bilo koji drugi organ u Federaciji Bosne i Hercegovine, nego istu odluku ima provesti. Sva naprijed navedena dokumenta potpisala je i ratificirala Država Bosna i Hercegovine i njeni Entiteti, na koji način su se obavezali da će osigurati poštivanje svih odluka donesenih od strane UNMIBH - IPTF -a, pa tako i odluke o certifikaciji policiskih snaga.

Imajući u vidu naprijed izloženo, ovaj sud je našao da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, pozivajući se na činjenicu da u vrijeme donošenja rješenja Zakon o unutrašnjim poslovima ZE - DO kantona nije regulisao da je oduzimanje certifikata od IPTF - komesara razlog za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa, a imajući u vidu da je to regulisano naprijed citiranim Sporazumom i Petersburškom deklaracijom koje imaju prioritet nad domaćim zakonodavstvom.

Dok su strana čka i parni čna sposobnost rezultat svojstava koja su nezavisna od konkretnog spora i pravnog odnosa s obzirom na koji se parnica

31 vodi, procesna legitimacija je odraz konkretnog pravnog odnosa stranke prema predmetu konkretnog spora, te za utvrđivanje postojanja procesne legitimacije (aktivne ili pasivne) procesno pravo upućuje na materijalno pravo.

U ovom slučaju tužitelj je učinio vjerovatnim da je upravo tužena ona protiv koje je mogu će voditi konkretnu parnicu i da na strani tužene postoji pasivna procesna legitimacija. Tužitelj je bio u spornom periodu u radnom odnosu kod tužene, a kako je proglašen uposlenikom sa preostalom radnom sposobnošću između stranaka ustanovljena su nova međusobna prava i obaveze. Time nije radni odnos kao pravni odnos između parničnih stranaka prestao, nego je time samo odredbom člana 38. stav 1. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja (odnosno čl. 73. stav 2. važećeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju), tužitelj stekao pravo, a tuženoj je ustanovljena obaveza plaćanja sporne naknade.

Iz ovog proizilazi da, sporni građanskopravni odnos ne samo da zaista postoji, nego da iz njega za tužitelja proizilazi istaknuti tužbeni zahtjev zbog kojeg se parnica i vodi. Zbog toga, kada tužitelj kao povjerilac, zahtijeva od tužene koja je zakonom određena kao njegov dužnik, isplatu neisplaćenih iznosa naknade plaće za vrijeme čekanja na raspored na druge poslove koji odgovaraju njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti, time nije proma šena pasivna legitimacija, kako to tužena i u reviziji želi prikazati.

Taksa se plaća u trenutku nastanka taksene obaveze (član 6.), a taksena obaveza nastaje u trenutku kada se počinje koristiti predmet ili usluga za čije je korištenje propisano plaćanje takse (član 7.).

Iz navedenih zakonskih odredaba proizilazi da se komunalna taksa plaća od trenutka nastanka taksene obaveze, koja obaveza nastaje u trenutku korištenja predmeta ili usluga za čije korištenje je propisano plaćanje takse.

Zbog toga je za pravilno rješenje ovog upravnog predmeta bilo neophodno utvrditi bitnu činjenicu da li je tužilac u 1999. godini, za koju godinu se obavezuje na plaćanje takse, isticao firmu tj. da li je tužilac u toj godini koristio predmet (firmu) na koju se plaća taksa.

Ta odlučna činjenica za pravilno rješenje konkretnog spora nije ispitivana niti utvrđivana u prvostepenom a ni u drugostepenom postupku.

Iz navedenih razloga osporeno rješenje, kao i prvostepeno rješenje, sadrži takve nedostatke uslijed kojih ta rješenja nije moguće ispitati, što prestavlja povredu pravila postupka, zbog čega je temeljem čl.38. stav3. u vezi sa čl.35. stav2. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u dispozitivu ove presude.

Na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da je tužilac bio angažovan u VJ 5165 u periodu od 19.06.1995. do 19.07.1995. godine za koji period mu je prvostepenim i osporenim rješenjem priznat status pripadnika Oružanih snaga RBiH, te da je 19.07.1995. godine samovoljno napustio svoju jedinicu da bi izbjegao službu u Oružanih snaga RBiH, zbog čega je protiv njega podnesena krivična prijava Okružnom vojnom tužilaštvu T. (rješenjem od 29.02.1996. godine Okružno vojno tužilaštvo T. je odbacilo krivičnu prijavu zbog amnestije) i skinut sa evidencije VJ 5165 o čemu je obavješteno Odjeljenje ministarstva odbrane K. (obavještenje VJ 5165 od 09.11.1995. godine).

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, koje je, suprotno navodima tužbe, pravilno utvrđeno, jer proizilazi iz naprijed navedenih dokaza, koji se nalaze u spisima predmeta, organi uprave su pravilno odlučili kada su tužioca odbili sa dijelom zahtjeva za priznavanje statusa pripadnika Oružanih snaga RBiH za period od 19.07.1995. do 07.12.1995. godine, a posebno imajući u vidu da je u obrazloženju osporenog rješenja tuženi detaljno naveo razloge odbijanja žalbe tužioca izjavljene protiv dijela rješenja prvostepenog organa kojim je odbijen sa zahtjevom za priznavanje statusa pripadnika Oružanih snaga RBiH u spornom periodu.

Iz naprijed navedenih razloga ukazuju se neosnovanim navodi tužioca da je u službenoj evidenciji svoje jedinice bio sve do 09.11.1995. godine, kada je protiv njega i podnesena krivična prijava, jer je tužilac 19.07.1995. godine samovoljno napustio jedinicu (dezertirao), pa tužilac ne može poslije tog

34 perioda tražiti priznavanje statusa pripadnika Oružanih snaga RBiH, jer se prema odredbama člana 35. stav 1. tačka 3. Zakona ovo jnoj obavezi („Službeni list RBiH“, broj: 11/92, 1/94, 13/94 i 4/95) u služenje vojnog roka ne računa vrijeme koje vojnik provede na samovoljnom udaljenju ili bjegu iz Armije RBiH, koje je neprekidno trajalo najmanje 24 sata, a našto tuženi ukazuje u odgovoru na tužbu.

S obzirom na iznijete razloge, sud nalazi da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužioca, pa je na osnovu člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima tužbu odbio kao neosnovanu.

Po ocjeni ovog suda ovako stanovište tuženog bilo bi ispravno ukoliko bi se moglo prihvatiti da su neisplaćene penzije za mjesec e novembar i decembar 1999. godine dospjele za isplatu unazad posljednjeg dana kalendarskog mjeseca, kako je to propisano članom 106. stav 1. pomenutog zakona, a na koju odredbu se poziva i tuženi.

Naime, prema odredbi člana 106. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/98 i 32/01) penzije i naknade plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem radnom mjestu, odnosno do upućivanja na prekvali fikaciju odnosno dokvalifikaciju, određuju se u mjesečnom iznosu i dospijevaju za isplatu unazad posljednjeg dana kalendarskog mjeseca.

35 Ovom zakonskom normom zakonodavac je propisao da navedena novčana primanja dospijevaju za isplatu unazad posljednjeg dana kalendarskog mjeseca i da se isplaćuju tog dana.

Međutim, postavljena pravna norma u praksi može biti neispunjena suštinski, neostvarena, tako da i pored navedene zakonske obaveze navedena primanja ne budu isplaćena, pa i za duži period.

U takvim slučajevima navedena primanja, u smislu predmetnog spora, i to ne formalno-pravno nego u suštini dospjela su za isplatu danom kada su i isplaćena. Suprotno stanovište predstavljalo bi formalističku primjenu prava, koja bi išla na uštrb korisnicima ovih primanja, koji zakašnjenje isplate ničim nisu doprinijeli.

Tužilac u konkretnom slučaju upravo ističe da su penzije za mjesece novembar i decembar 1999. godine kasnile i nisu isplaćivane sve do kraja marta 2000. godine tako da nije mogao podići penzije, budući da je krajem marta otputovao u posjetu sinu u Š. Ukoliko su ovi njegovi navodi tačni u tom slučaju u rok zastare ne bi mu se moglo računati vrijeme za koje nije mogao podići penziju, a u tom slučaju isplata penzija za mjesece novembar i decembar 1999. godine, s obzirom da je zahtjev za njihovu isplatu podnio 27.06.2000. godine, nije zastarila.

Kako ove činjenice nisu utvrđene u upravnom postupku to se ovaj spor ne može raspraviti na podlozi činjenica utvrđenih u tom postupku, zbog čega je na osnovu člana 38. stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2. pomenutog Zakona o upravnim sporovima, odlučeno kao u dispozitivu ove presude.

U ponovljenom postupku potrebno je ispitati i utvrditi gore navedene tvrdnje tužioca, pa će nadležni organi zavisno od tog utvrđenja, a imajući u vidu izneseno stanovište ovog suda, donijeti novo i zakonito rješenje.

Ovako utvrđeno činjenično stanje nije bilo sporno ni među strankama, a ono se ne pobija ni podnijetom tužbom, pa se može prihvatiti kao potpuno i pravilno utvrđeno.

Na osnovu ovakvog činjeničnog stanja, po ocjeni ovog suda, nadležni organi penzijskog i invalidskog osiguranja su pravilno i u skladu sa važećim propisima Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 29/98) i zaključenim Sporazumom o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 24/00), koji sporazum je još na snazi, utvrdili prava tužioca na srazmjernu penziju i pravilno mu odredili visinu te penzije koja pada na teret Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar.

Podnijetom tužbom, međutim, tužilac i ne osporava da je njegova penzija utvrđena prema važećim propisima i pomenutom Sporazumu. Tužilac u podnijetoj tužbi navodi da se taj Sporazum nije mogao primjeniti jer je od to g sporazuma odustao Javni fond penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske uz saglasnost Vlade tog entiteta. Međutim, taj tužbeni navod, po nalaženju ovog suda, nije osnovan, budući da je pomenuti Sporazum zaključen saglasnošću volja sva tri nosioca osiguranja pa se isti ne može raskinuti jednostranom izjavom volje bilo kojeg nosioca osiguranja, nego samo na način na koji je taj Sporazum i zaključen.

Ne stoji ni tužbeni navod da su organi penzijskog i invalidskog osiguranja u ovoj upravnoj stvari postupili suprotno već donesenim odlukama Doma za ljudska prava u ovakvim slučajevima. Donesene odluke Doma za ljudska prava imaju u vidu lica koja su ranije bili penzioneri i primali penziju od Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje BiH a poslije ostvarene penzije nisu zasnivali radni odnos u bilo kojem entitetu poslije 30.04.1992. godine, a vratili su se i žive na području Federacije, dok se u slučaju tužioca radi o tome da penziju nije ostvario prije

37 pomenutog Sporazuma i da je ostvario penzijski staž nakon 30.04.1992. godine kod dva nosioca osiguranja, pa se u odnosu na njega, kao uostalom i na sve druge osiguranike u takvim slučajevima, ima primjeniti navedeni Sporazum, i ne radi se o slučajevima kao u donesenim odlukama Doma za ljudska prava.

Iz navedenih razloga, a kako ne stoje tužbeni navodi, temeljem člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima odlučeno je kao u dispozitivu ove presude.

Stupanjem na snagu federalnog zakona o PIO prestala je primjena samo opštih zakona koji su regulisali sticanje, ostvarivanje i prestanak prava o PIO na teritoriji Federacije (član 156. zakona), a to su (preuzeti) Zakon o osnovnim pravima o PIO i republički zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, ali ne i primjena specijalnih zakona (republički i federalni, u koje spada i preuzeti Zakon o PIO vojnih lica), koji na drugačiji način regulišu i stu pravnu materiju za pojedine osiguranike, to ovaj sud nalazi da su osporeni i prvostepeni upravni akti

38 doneseni uz pogrešno tumačenje, a time i primjenu materijalnog prava, a na šta osnovano ukazuje i tužilac u tužbenim navodima.

Odredbama člana 115. Zakona o PIO vojnih osiguranika ("Sl. list SFRJ", br. 7/85, 74/87 i 20/89) propisano je da kada je za rješavanje o pravu (po tom zakonu) potrebno utvrditi zdravstvenu nesposobnost zbog koje nastupa invalidnost kod vojnog osiguranika, tjelesno oštečenje ili postojanje potrebe za stalnu pomoć i njegu od strane drugog lica, nalaz, ocjenu i mišljenje za utvrđivanje tih činjenica daje u prvostepenom postupku nadležna viša vojnoljekarska komisija, a u drugostepenom postupku glavna vojnoljekarska komisija, dok su osporeno i prvostepeno rješenje doneseni na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja Stručnog organa u I i II stepenu Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Sektor za ocjenjivanje radne sposobnosti Sarajevo.

Kako su zbog pogrešne primjene materijalnog prava, organi uprave propustili da pravilno utvrde činjenice i okolnosti koje su od uticaja kod rješavanja zahtjeva za ostvarivanje prava na invalidsku penziju vojnog osiguranika, valjalo je u skladu sa odredbama člana 38. stav 3., a u vezi sa članom 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, tužbu uvažiti, te poništiti osporeno i prvostepeno rješenje i predmet vratiti na ponovno rješavanje.

39 privremenom korišćenju poslovnih prostorija koje je Općina T. zaključila sa pravnim licima 1995. godine, a kasnije jedanput godišnje obnavljala postojeće ugovore ili sačinila nove u slučaju da su se pojavili novi privremeni korisnici. Ugovori su jednoobrazni i odnose se na davanje u zakup poslovnih prostorija kojim upravlja Općina T. Članom 5. ugovora propisano je da je privremeni korisnik dužan osim posebne naknade plaćati davaocu usluga troškove električne energije, grijanja, PTT troškove i druge komunalne usluge.

Uvidom u dokumentaciju i poslovne knjige tužioca utvrđeno da je isti nije obračunavao i uplaćivao porez na prihod od usluga (izdavanje u zakup poslovnih prostorija) za navedeni period, te je prvostepenim rješenjem naloženo tužiocu da plati na ime neuplaćenog poreza na promet usluga glavnicu u iznosu od 70.536,70 KM i kamate u iznosu od 87.516,40 KM. Prema odredbama člana 21. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga (“Službene novine FBiH”, broj: 6/95 i 25/97) porez na promet usluga plaća se na promet usluga koje se obavljaju uz naknadu, a prema članu 32. istog Zakona na iznos poreza na promet proizvoda i usluga koji nije plaćen u zakonom propisanom roku plaća se kamata u visini određenoj odlukom Vlade FBiH i smatra se da porez na promet nije plaćen u propisanom roku i kad nije uplaćen na propisan način.

Imajući u vidu navedeno kao i odredbe člana 40. stav 1. Pravilnika o primjeni odredaba Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga (“Sl. novine FBiH”, broj: 4/97 i 27/97) kojim je propisano da poreski obveznik može prenijeti poslove evidentiranja i obračuna poreza na promet na drugo pravno i fizičko lice, ali se u tom slučaju porez plaća sa žiro računa poreskog obaveznika i poreski obveznik je odgovoran za ispravno obračunavanje i plaćanje poreza na promet proizvoda i usluga. Uplatnice korisnika prostora (zakupaca) na ime poreza na promet usluga koje je tužilac dostavio uz žalbu nisu dokaz da je porez plaćen na pravilan način odnosno sa žiro računa poreskog obveznika u ovom slučaju tužioca koji je odgovoran za ispravno obračunavanje i plaćaje poreza na promet proizvoda i usluga.

Osim toga neosnovane su primjedbe tužioca da je u skladu sa odredbama člana 22. tačka 5. (tačka 6.) navedenog Zakona oslobođen od plaćanja poreza na promet usluga. Navedenom zakonskom odredbom propisano je da se porez na promet usluga ne plaća na usluge koje obavljaju organi uprave. Međutim, Statutom Općine i Odlukom o organizaciji organa uprave Općine T. izdavanje u zakup poslovnih prostorija nije predviđeno među uslugama koje obavljaju organi uprave te Općine, te su tuženi i prvostepeni organ pravilno utvrdili da je tužilac poreski obveznik u smislu člana 23. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i istome je pravilno utvrđena visina poreske obaveze za neuplaćeni porez i kamate na taj iznos u naprijed navedenim iznosima.

40 Imajući u vidu navedeno ovaj sud je ocijenio da osporenim i prvostepenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužioca, da tužbeni navodi ni su osnovani i nisu mogli uticati na drugačije rješavanje ove upravne stvari, te je odlučio u skladu sa odredbama člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima kao u dispozitivu rješenja.

Kako je tužitelju prestalo svojstvo osiguranika, to je tuženi pravilno odbio njegovu žalbu i izmijenio prvostepeno rješenje tako da ne može ostvarivati prava po osnovu promjenjen e radne sposobnosti, u smislu odredbe člana 19. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, prema kojoj lica kojima je prestalo svojstvo osiguranika ne mogu ostvariti prava po osnovu promjenjene radne sposobnosti.

Navodi tužioca da tuženi nije mogao iz mijeniti prvostepeno rješenje na njegovu štetu, te da su na taj način povrijeđene odredbe Zakona o upravnom postupku, nisu se mogli prihvatiti, jer je odredbom člana 241. stav 2. Zakona o upravnom postupku, izričito propisano da drugostepeni organ može povodom 41 žalbe izmijeniti prvostepeno rješenje na štetu žalioca, ali samo iz nekog od razloga predviđenih u članu 260, 263. i 264. istog Zakona, odnosno iz razloga iz člana 260. stav 2. istog Zakona, kada je prvostepenim rješenjem, kojim je tužitelju priznato pravo na raspoređivanje ili zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu, očigledno povrijeđen materijalni zakon od strane prvostepenog organa. Na osnovu odredbe člana 38. stav 2.

Zakona o upravnim sporovima valjalo je odlučiti kao u dispozitivu ove presude.

broj 4/98), pa je otuda izveden zaključak da sporni objekat ima nadalje status privremenog objekta, u pogledu koga su se stekli zakonski uslovi za njegovo uklanjanje bez prava na naknadu.

Ovaj sud nalazi da se kako pobijana presuda, tako i upravna rješenja temelje na pogrešno zauzetom pravnom stanovištu u pogledu karaktera upravnog akta kao javne isprave.

Iako u članu 4. citiranog Zakona, u kojem su navedene isprave koje se tretiraju javnim ispravama, nisu navedeni upravni akti kao javne isprave, po ocjeni ovog suda takvi akti predstavljaju javne isprave u smislu navedenog

42 zakona kao i Zakona o upravnom postupku. Članom 162. Zakona o upravnom postupku dat je pojam javne isprave i posebno je određena njena dokazna snaga. Zavisno od svoje sadržine, javne isprave imaju „potvrđujući” ili „određujući ” karakter. Potvrđujuće isprave sadrže određeno tvrđenje o izvjesnom događaju ili svojstvu, pravnom odnosu ili stanju. Kako nemaju neposredno pravno dejstvo, spadaju u tzv. materijalne, a ne pravne akte. Pojavljuju se u obliku „uvjerenja”, „potvr da”, „certifikata”, „diploma”, „svjedočanstava” itd. Određujuće javne isprave sadrže izvjesnu odluku sa pravnim dejstvima, riječ je, dakle, o pojedinačnim pravnim aktima autoritativnog karaktera - „rješenjima”, „zaključcima”, „presudama”. Prema tome, navedeno rješenje od 22.08.1995. godine predstavlja javnu ispravu u smislu člana 4. Zakona o priznavanju javnih isprava na teritoriji Federacije BiH i kao takva morala se cijeniti u postupku donošenja prvostepenog rješenja od 03.02.1999. godine obzirom da ima ve liku dokaznu snagu i služi kao potpuni dokaz o onome zbog čega je izdata.

U spisima upravnog postupka nije priloženo rješenje SO -e Ključ od 22.08.1995. godine iako se u drugostepenom rješenju citira njegov broj i datum, pa ovaj sud zbog toga nije u mogućnosti ocijeniti da li je tim rješenjem legalizovan privremeni objekat u stalni poslovno-ugostiteljski objekat, što bi imalo za posljedicu da se njegovo uklanjanje zbog izvođenja radova od javnog interesa ne bi moglo izvršiti bez provođenja postupka eksproprijacije.

Stoga je u ponovnom postupku potrebno pribaviti navedeno rješenje, a polazeći od toga da to rješenje predstavlja javnu ispravu, ocijeniti da li ima zakonskog osnova za uklanjanje navedenog objekta mimo postupka eksproprijacije, vodeći računa o članu 6. navedenog Zakona prema kojem i javne isprave izdate od strane organa uprave sa teritorije Republike Srpske važe i u pravnom prometu na teritoriji Federacije.

Tužba je odbačena na osnovu člana 26. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima iz razloga što tužitelju nedostaje procesno-pravni unteres da pokreće upravni spor protiv rješenja drugostepenog organa - tuženog, kojim je po žalbi privremenog korisnika stana, kao zainteresiranog lica, poništeno u cjelosti prvostepeno rješenje, a kojim se ne dira u prava tužitelja ili u njegov neposredni lični interes zasnovan na zakonu u smislu odredbi člana 15. u vezi sa članom 2. Zakona o upravnim sporovima, te da će sva prava koja mu pripadaju ostvariti u ponovnom postupku pred prvostepenim organom, a koja situacija odgovara onoj u parničnom postupku, kada sud po žalbi ili vanrednom pravnom sredstvu rješenjem ukine odluku suda i predmet vraća nadležnom sudu na ponovno suđenje, sa ciljem da se donese zakonita odluka.

Ovakav stav prvostepenog suda je pogrešan.

Protiv rješenja tuženog organa od 28.12.1998. godine tužiteljica O. T. je tužbom pokrenula upravni spor i u tužbi navela da drugostepeno rješenje nije pravilno, jer je istim poništeno zakonito prvostepeno rješenje koje je doneseno na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, detaljno navodeći u čemu vidi nepravilnost drugostepenog rješenja.

Prvostepeni sud umjesto da riješi tužbu u meritumu nalazi da ne postoje procesno-pravne pretpostavke za pokretanje upravnog spora i za meritorno rješavanje tužbe i osporenim rješenjem od 15.11.1999. godine tužbu odbacuje iz naprijed navedenih razloga. Razlozi koje je naveo prvostepeni sud su potpuno pogrešni i ne mogu se primijeniti prilikom rješavanja tužbe u upravnom sporu. Navedeni razlozi se odnose na situaciju kada se presudom donesenom u upravnom sporu osporeni upravni akt poništava i predmet vraća nadležnom organu uprave sa ciljem da zakonito riješi zahtjev stranke postavljen u upravnom postupku i u takvoj situaciji strankama nedostaje procesno pravni interes da žalbom kao redovnim pravnim sredstvom pobijaju navedenu presudu iz istih razloga zbog kojih se u sličnoj pravnoj situaciji u parničnom postupku rješenje suda kojim se po žalbi ili vanrednom pravnom sredstvu ukida odluka suda i predmet vraća nadležnom sudu na ponovno suđenje. Dakle, prvostepeni sud u osporenom rješenju daje razloge za odbacivanje tužbe, kao da se radi o žalbi na odluku prvostepenog suda kojom je osporeni akt poništen, što je potpuno pogrešno. Kako prvostepeni sud nije riješio tužbu, nego je istu odbacio pozivom na odredbu člana 26. stav 1. tačka 3. ZUS -a, koju nije mogao primijeniti niti tužbu odbaciti, povrijedio je navedenu zakonsku odredbu.

Naime, prema odredbi člana 26. stav 1. tačka 3. ZUS -a sud će rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da je očevidno da se upravnim aktom koji se tužbom osporava ne dira u pravo tužitelja ili njegov neposredni osobni interes zasnovan na zakonu (član 15.), a prema odredbi člana 15. ZUS -a tužitelj u upravnom sporu može biti građanin, pravno lice i druga osoba iz člana 2. ovog zakona pod uslovima utvrđenim u toj odredbi, a to je ako smatra da joj je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan zakonu.

U konkretnom slučaju tužitelj Opština T. je vlasnik predmetnog stana i kao nosilac prava raspolaganja i davalac tog stana na korištenje je podnijela zahtjev za ispražnjenje tog stana od privremenog korisnika G.N. Na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog dana 07.11.1997. godine između GTP "Univerzal" DD T. i Opštine T. utvrđeno je da je Opština T. vlasnik stana u Simetrali I u T. - potkrovlje. Iz navedenog se vidi da Opština T. ima aktivnu stranačku legitimaciju da tužbom pokrene upravni spor, jer je osporenim rješenjem tuženog organa rješavano o njenom pravu. Dakle, upravni organ je rješavao o pravu tužitelja, pa se ne može zaključiti da se osporenim rješenjem ne dira u pravo i neposredni lični interes tužitelja zasnovan na zakonu. U takvom slučaju prvostepeni sud je bio dužan da raspravi stvar meritorno, a ne da rješenjem odbaci tužbu zbog nepostupanja procesno pravnog interesa, bez obzira na to da li je tužba osnovana.

Zbog navedenih propusta rješenje prvostepenog suda nije zakonito pa je uvaženjem žalbe isto ukinuto na osnovu odredbe člana 43. stav 3. Zakona o upravnim sporovima.

U ponovnom postupku prvostepeni će sud imajući u vidu primjedbe ovog suda meritorno odlučiti o tužiteljevoj tužbi.

Akt tuženog broj 05-30-152/99 od 20.09.1999. godine o imenovanju članova Upravnog odbora "LIVNOTRA NS" d.o.o., iako je dat u formi rješenja i donio ga je organ uprave (na osnovu člana 6. i 8.

Uredbe o određivanju vlasnika i upravljanju društvenim kapitalom u preduzećima i drugim pravnim osobama ("Narodne novine Hercegbosanske županije", broj 8/98) nije upravni akt, jer istim nije rješavano o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. Naime, imenovanje članova upravnog odbora preduzeća u svim slučajevima vrše organi koji su propisima ovlašćeni da ih imenuju rukovodeći se načelom cjelishodnosti, neovisno o kakvim preduzećima se radi, pa ti akti o imenovanjima (odluke, rješenja ili slično) nisu upravni akti u smislu citiranih odredbi Zakona o upravnim sporovima, jer se ne radi o upravnoj stvari, kao jednog od bitnih sadržajnih elemenata upravnog akta, pa se protiv takvih akata ne može voditi upravni spor.

Imajući u vidu sve izneseno, prvostepeni sud nije mogao u upravnom sporu odlučivati o tužbi tužitelja, a što tužitelj osnovano navodi u žalbi, pa je shodnom primjenom člana 43. stav 4. Zakona o upravnim sporovima, valjalo ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti Općinskom sudu u L. na rješavanje.