Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 1/2007

Tako postupanje optuženog J. M., prema utvrđenju nižestepenog suda je imalo za posljedicu da su sa jedne strane zajedno sa njim uključujući i optuženog D. M., kao ministra policije, iz reda hrvatskog naroda učestvovali u radu Vlade i ostali ministri i zamjenici ministara (koji nisu smjeli sudjelovati u donošenju odluka, ali im je to bilo dozvoljeno), a sa drug e strane da su paralelno sa tim zamjenik predsjednika Vlade i ostali ministri iz reda bošnjačkog naroda posebno donosili odluke. I ne samo to, prvostepeni sud je u obrazloženju pobijane presude takođe primio utvrđenim da se zbog toga radilo o kontinuiranom kršenju zakonskih propisa u okviru čega je na četrdesetoj sjednici kojom je predsjedavao optuženi J. M. donesena inkriminirana odluka (koju je on i potpisao), ciljno usmjerena na sklapanje ugovora sa preduzećem u privatnom vlasništvu "Redarstvenik" d.o.o. Mostar u kome su zasnovali radni odnos veći broj bivših policajaca hrvatske nacionalnosti, a što je sklapanjem ugovora sa ovim preduzećem realizirao optuženi D. M. kao ministar unutarnjih poslova, i pored izričitog zakonskog određenja da poslove osiguranja objekata na koje se odnosio ovaj aranžman može obavljati samo policija.

6 Takva utvrđenja nižestepenog suda iznesena u pobijanoj presudi ni žalbe optuženih J. M. i D. M. ne dovode u pitanje, ali u vezi s tim iznose prigovore da su u ovoj krivičnoj stvari bile odlučne i činjenice, da su oni dolaskom na svoje funkcije zatekli određene aranžmane u svom radu (paralelizam tzv. hrvatske i bošnjačke strane u održavanju sjednica Vlade i odlučivanju i sl.) kao i one koji su se odnosili na donošenje odluke i zaključivanje ugovora sa privatnim preduzećem "Redarstvenik" d.o.o. Mostar. Kao što je naprijed već navedeno, prema obrazloženju pobijane presude nižestepeni sud je utvrdio, da je zaista postojao takav paralelizam u radu Vlade, ali je po mišljenju ovog suda izveo pravilne zaključke, da je u smislu odgovarajućih odredaba Zakona o Vladi Hercegovačko-Neretvanske županije/kantona, optuženi J. M. prije svega bio dužan osigurati jedinstvo u izvršavanju poslova iz djelokruga njenog rada, ali da je on umjesto toga postupao suprotno podržavajući postojeći paralelizam, što je nužno vodilo donošenju nezakonite odluke koju je i potpisao, a koju je onda optuženi D. M. realizirao zaključenjem ugovora koji je u suprotnosti sa izričitom zakonskom odredbom. Ako za donošenje takve nezakonite odluke Vlada nije imala ni odgovarajući sastav kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude, u kojem sastavu je učestvovao i optuženi D. M., koji ju je realizirao naknadnim sklapanjem ugovora, onda takvo njihovo postupanje, i po nalaženju ovog suda, objektivno uzevši predstavlja prekoračenje granica njihovih službenih ovlašćenja. Ovo zbog toga, što su optuženi J. M. kao predsjednik Vlade, a optuženi D. M. kao ministar unutarnjih poslova, svoja ovlašćenja morali crpiti iz zakonskih odredaba koje se navode u pobijanoj presudi, a ne iz nekog naslijeđenog faktičkog stanja kako to oni pogrešno smatraju u svojim žalbama. Dakle, ovaj kao drugostepeni sud u cijelosti prihvata i ključno shvatanje nižestepenog suda izneseno u obrazloženju pobijane presude, da za rješenje pitanja u ovoj krivičnoj stvari koje se odnose na to da li su optuženi J. M. i D. M. prekoračili svoja službena ovlaštenja bitno, šta je normirano a ne šta je praktikovano u smislu naslijeđenih aranžm ana. Što se pak tiče subjektivne strane krivičnog djela, prvostepeni sud je između ostalog pravilno uočio i utvrdio odlučne činjenice da su optuženi J. M. i D. M. znali za zakonske propise koji su zabranjivali ne samo način rada koji se primjenjivao u poslovima Vlade, već i nemogućnost donošenja inkriminirane odluke i njene realizacije kroz zaključenje ugovora. Posljedično tome, se mora prihvatiti i to da su optuženi J. M. i D. M. svjesno prekoračili svoje granice službenih ovlašćenja, pa se svi njihovi suprotni žalbeni prigovori ukazuju kao neosnovani.

Ovaj sud nalazi da je navedeni žalbeni prigovor branitelja osnovan.

Iz spisa predmeta vidljivo je da su dana 18.03.2005. godine optuženi H.S. i njegov branitelj pozvani na sjednicu vijeća prvostepenog suda kako bi se izjasnili o prijedlogu tužitelja podnesenom u optužnici da se protiv optuženog H.S. produži pritvor. Iz zapisnika Kantonalnog suda u Bihaću broj Kv -46/05 od 18.03. 2005. godine proizilazi da je na toj sjednici tužitelju omogućeno da iznese razloge zbog kojih je predložio produženje pritvora prema optuženom H.S.. Međutim, iz zapisnika je vidljivo da je branitelj optuženog, izlažući razloge zbog kojih nalazi da nema mjesta za produženje pritvora optuženom, iznio tvrdnju da je iskaz optuženog iznuđen, te da je u tom izlaganju branitelj optuženog bio prekinut od strane predsjednika vanraspravnog vijeća prvostepenog suda sa upozorenjem da se osvrne na razloge za produženje pritvora koje je iznio tužitelj, te da je branitelj, u daljem toku svog izlaganja, istakao i da tužiteljstvo nije odbrani stavilo na uvid dokaze iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je optuženi učinio krivično djelo. Iz navedenog zapisnika vidljivo je i da je odbijen prijedlog branitelja optuženog da se optuženi na sjednici vanraspravnog vijeća izjasni o navodnom iznuđivanju iskaza, a da je taj prijedlog odbijen s obrazloženjem da predmet odlučivanja odnosno ročišta nije to već razlozi za ukidanje ili produženje pritvora.

Imajući u vidu navedenu sadržinu zapisnika Kantonalog suda u Bihaću broj Kv -46/05 od 18.03.2005. godine, ovaj sud nalazi da se osnovano žalbom branitelja optuženog ističe da je u postupku odlučivanja o prijedlogu tužitelja za produženje pritvora optuženom H.S. povrijeđena odredba člana 5. stav 3. EKLJP. Naime, prema toj odredbi, svako koje uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1. tačka c) toga člana, odmah će se izvesti pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom određeno da obavlja sudsku funkciju i imaće pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Pravo svakog lica koje je pritvoreno u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) EKLJP da bude izvedeno pred sudiju podrazumijeva, kada je u pitanju prijedlog za produženje pritvora, omogućavanje tom licu da se izjasni o takvom prijedlogu tužitelja i da navede razloge kojima osporava navode tužitelja u pogledu postojanja zakonskih 10 pretpostavki za određivanje pritvora. Postojanje osnovane sumnje da je optuženi učinio krivično djelo, koje se uvijek cijeni s obzirom na dokaze koji postoje u trenutku te ocjene, predstavlja opšti uvjet za određivanje pritvora. Stoga poštivanje prava pritvorenog lica utvrđenog u članu 5. stav 3. EKLJP podrazumijeva i davanje mogućnosti tom licu odnosno njegovom branitelju da se izjasni o postojanju osnovane sumnje da je optuženi učinio krivično djelo i, u sklopu toga, o zakonitosti pojedinih dokaza na kojima se osnovana sumnja zasniva, te, i obavezu suda da te navode pritvoreno g lica i njegovog branitelja cijeni. U konkretnom slučaju, kako je to i vidljivo iz zapisnika Kantonalnog suda u Bihaću broj Kv -46/05 od 18.03.2005. godine, optuženi i njegov branitelj su bili onemogućeni u efektivnom korištenju prava optuženog iz člana 5. stav 3. EKLJP jer im je onemogućeno da se izjasne o okolnostima za koje oni smatraju da su bitne za ocjenu postojanja osnovane sumnje da je optuženi učinio krivično djelo. Stoga se osnovano žalbom branitelja optuženog ističe da je u postupku odlučivanja o prijedlogu tužitelja za produženje pritvora povrijeđeno pravo optuženog kao pritvorenog lica koje mu je zagarantovano članom 5. stav 3. EKLJP, čija primjena je, prema odredbi člana II/1 Ustava Bosne i Hercegovine u Bosni i Hercegovini direktna i ima prioritet nad drugim zakonima, a zbog te povrede ovaj sud nije bio u prilici da ispita pravilnost činjeničnih i pravnih zaključaka prvostepenog suda o postojanju razloga za produženje pritvora optuženom H.S..

Iz navedenih razloga je ovaj sud, djelimičnim uvaženjem žalbe branitelja optuženog H.S., na osnovu člana 337. stav 3. ZKP FBiH, donio rješenje kojim je ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Pri ponovnom odlučivanju o prijedlogu tužitelja za produženje pritvora, prvostepeni sud će ponovo održati sjednicu vanraspravnog vijeća na kojoj će optuženom i njegovom branitelju omogućiti da se nesmetano izjasne o svim okolnostima koje su od značaja za odlučivanje o osnovanosti prijedloga tužitelja za produženje pritvora i da na taj način efektivno koriste pravo pritvorenog optuženog zagarantovano članom 5. stav 3. EKLJP, pa će, cjeneći navode tužitelja kojima opravdava prijedlog za produženje pritvora, navode optuženog i njegovog branitelja u vezi sa tim prijedlogom i okolnost da je prema optuženom H.S. potvrđena optužnica, moći donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku. Takođe, ovaj sud nalazi neophodnim ukazati prvostepenom sudu da povede računa i o žalbenim navodima branitelja koji se odnose na mogućnost određivanja u konkretnom slučaju pritvora i zbog krivičnog djela nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ FBiH i to na osnovu člana 146. stav 1. tačka b) i d) ZKP FBiH s obzirom da iz izreke pobijanog rješenja proizilazi da je pritvor optuženom po navedenim osnovima određen i zbog tog krivičnog djela, te, na obavezu suda da optuženom i njegovom branitelju, u skladu sa članom 61. stav 3. ZKP FBiH, omogući uvid u sve spise i dokaze.

S tim u vezi valja navesti, da prepoznavanje po svojoj pravnoj prirodi predstavlja radnju dokazivanja za koju je u odredbi člana 98. stav 3. ZKP FBiH propisano kada se i pod kojim uvjetima obavlja. Prema toj zakonskoj odredbi, prepoznavanje se vrši ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok neku osobu i to na taj način što se od njega traži prvo da je opiše, a onda mu se radi prepoznavanja pokazuje zajedno sa drugim njemu nepoznatim osobama. Tačno je, kako to optuženi prigovara u žalbi, da u ovom slučaju nije obavljeno njegovo prepoznavanje na naprijed opisani način. Međutim, cijeneći takve žalbene prigovore optuženog, mora se nasuprot tome ukazati da osporeni navodi svjedoka pogledu identifikacije optuženog na 12 glavnom pretresu očigledno predstavljaju dio njihovih svjedočkih iskaza, koje je u obrazloženju pobijane presude nižestepeni sud ocjenjivao u vezi sa ostalim izvedenim dokazima i u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza. Pošto je to tako, onda se ovakvo prepoznavanje ne može vrednovati sa aspekta naprijed pomenute zakonske odredbe na koju se pozvao optuženi u svojoj žalbi, već se može cijeniti samo u okviru njegovih žalbenih navoda iz osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Konzekventno tome, ne stoje ni tvrđenja optuženog da je u tom smislu nižestepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 98. stav 3. ZKP FBiH, pogotovo imajući u vidu da u žalbi neukazuje u kom smislu i zbog čega je to bilo ili moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje pobijane presude, pa se njegova žalba ni u ovom pogledu nije mogla uvažiti.

S tim u vezi, osuđeni ca iznosi žalbene prigovore da je u ovoj kaznenoj stvari nastupila zastarjelost kaznenog gonjenja za kazneno djelo podvođenja iz članka 96. stavak 1. KZ SRBiH i da je prvostupanjski sud pogriješio kada u cijelosti nije donio presudu kojom se optužba odbija.

Radi toga je ovaj kao drugostupanjski sud trebao ispitati, da li su takvi žalbeni prigovori osuđenice opravdani, odnosno da li u postupku izvršenja pravomoćne kaznene presude inozemnog suda može nastupiti zastarjelost kaznenog gonjenja. Da bi se odgov orilo na to pitanje, mora se uvažiti da po svojoj formi izvršenje inozemne kaznene presude uvijek pretpostavlja donošenje posebne načelne odluke koja se izvršava u zamoljenoj državi (u ovom slučaju Bosni i Hercegovini). Po nalaženju ovog suda, to je i urađeno u konkretnom slučaju jer je prvostupanjski sud nakon što je utvrdio da postoje potrebne pretpostavke za izvršenje inozemne pravomoćne kaznene presude, donio pobijanu presudu čijom izrekom je izvršeno prilagođavanje inozemne kaznene presude propisima našeg kaznenog prava i uz to je osuđenici izrečena sankcija kako je to i predviđeno u pravilima našeg postupka. Sve ovo je i u skladu sa člankom 10. stavak 2. Europske konvencije o transferu osuđenih osoba, Strazbur, 21.03.1983. godine, koja predstavlja međunarodni multilaterarni ugovor o pravnoj pomoći koji obavezuje Bosnu i Hercegovinu. Iz naprijed navedenog i posebno pomenute konvencijske norme jasno proizilazi, da se u ovom slučaju radi o prilagođavanju pravomoćne inozemne kaznene presude našem kaznenom pravu u Bosni i Hercegovini putem pobijane presude prvostupanjskog suda. Pod pojmom prilagođavanja takve pravomoćne presude inozemnog suda domaćem kaznenom pravu se podrazumijeva, da je izvršena zamjena strane kazne sa onom iz prvostupanjske presude, narav no nakon što se u postupku egzekvature prema ocjeni prvostupanjskog suda pokazalo da su za to ispunjeni potrebni uvjeti. Pošto se prema tome, u ovom slučaju nije radilo o ustupanju i preuzimanju kaznenog gonjenja osuđenice kada bi se i moglo procijenjivati eventualna zastarjelost kaznenog gonjenja, već o izvršenju pravomoćne kaznene presude inozemnog suda, gdje se u postupku egzekvature vrši samo njeno prilagođavanje domaćem zakonodavstvu, prilikom čega je prvostupanjski sud bio vezan za činjenično stanje utvrđeno u toj presudi (prema međunarodnim standardima izuzetak bi bio kada bi ono bilo u suprotnosti sa javnim moralom i pravnim poretkom Bosne i Hercegovine), onda ovaj kao drugostupanjski sud zaključuje da nastupanje zastarjelosti kaznenog gonjenja osuđenice za predmetno kazneno djelo po prirodi stvari nije moguće. I ne samo to, u postupku egzekvature i prilikom donošenja presude domaćeg suda nije moguće ispitivati da li je nastupila zastarjelost kaznenog gonjenja osuđenice i zbog toga, što takav postupak egzekvature predstavlja akt pravne pomoći koju Bosna i Hercegovina kao zamoljena država pruža u ovom slučaju Italiji kao državi moliteljici kako bi se izvršila kazna iz njene pravomoćne i izvršne kaznene presude.

S obzirom na sve izloženo, žalbeni prigovori osuđenice da je nastupila zastarjelost njenog kaznenog gonjenja za kazneno djelo podvođenja iz članka 96. stavak 1. KZ SRBiH nisu mogli biti uvaženi.

Prema odredbama člana 7. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a koji je stupio na snagu 31.07.1998. godine, prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja se ostvaruju po propisima o upravnom postupku, ako tim zakonom nije drugačije određeno.

Prema odredbama člana 101. stav 1. tog zakona u postupku za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja osigurava se zaštita prava osiguranika i korisnika prava u okviru nosioca osiguranja, u skladu sa tim zakonom, kao i sudska zaštita.

Sudska zaštita se pruža pokretanjem upravnog spora nakon što se iscrpi mogućnost vođenja upravnog postupka u okviru nosioca osiguranja. Iz spisa slijedi da tužitelji tu mogućnost nisu iscrpili, jer umjesto da zbog neodlučivanja tuženog po njihovom zahtjevu za ponovno aktiviranje penzije izjave žalbu u upravnom postupku po odredbama člana 11. stav 3. ZUP -a zbog tzv. ćutanja administracije, oni 23.11.2004. godine podnose tužbu sudu tražeći isplatu neisplaćene penzije za protekli period.

Sud u parničnom postupku nije nadležan da odlučuje o takvom zahtjevu. Stoga su nižestepeni sudovi počinili povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. uz vezi sa članom 16. ZPP -a kada se nisu oglasili nenadležnim za rješavanje ovog spora.

Drugostepeni sud je donio pobijano rješenje kojim je žalbu odbacio kao nedopuštenu prihvatajući izjavu tužitelja o odustanku od podnesene žalbe na presudu primjenom člana 213. stav 1. ZPP -a.

Nisu osnovani revizijski prigovori tužitelj a da je drugostepeni sud primjenom navedene odredbe povrijedio procesni zakon odbacujući žalbu tužitelja zbog nepostojanja pravnog interesa. Tužitelj je u predmetnoj parnici podnošenjem žalbe na prvostepenu presudu iskoristio svoje pravo na podnošenje pravnog lijeka, ali je izjavom da odustaje od žalbe odustao od svog prava, koja izjava se ne može naknadnim izjavama opovrgnuti. Odustanak od žalbe na prvostepenu presudu je odustanak od pravnog lijeka.

Stoga za sud nije relevantno koji su razlozi odustanka od žalbe. Pravo na redovan pravni lijek je samo pravo, a ne i obaveza, pa o tom pravu po načelu dispozicije iz člana 3. stav 1. ZPP -a stranka može slobodno raspolagati. Stoga je pravilno drugostepeni sud primjenio odredbu člana 213. stav 1. ZPP -a.

Pri tome, ako drugostepeni sud ustanovi da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio neposredno izvedene dokaze i da je zbog toga činjenično stanje pogrešno utvrđeno onda će u sjednici vijeća donijeti odluku o zakazivanju rasprave pred drugostepenim sudom na kojoj će ponoviti neposredno izvedene dokaze, pravilno ih ocijeniti (u skladu sa čl. 8. ZPP) i utvrditi odgovarajuće činjenično stanje. Za razliku od toga, ako drugostepeni sud ustanovi da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio isprave i posredno izvedene dokaze onda će u sjednici vijeća pravilnom ocjenom utvrditi odgovarajuće činjenično stanje i preinačiti pogrešan logički zaključak prvostepenog suda. Izložena pravila odraz su načela neposrednosti - u kojoj se u odnosu na dokazni materijal nalazio i prvostepeni sud, kad se ima u vidu da preinačenjem žalbeni sud novom meritornom presudom (drugostepenom) sudi i nadomješta prvostepenu presudu.

Rješavajući o žalbama tuženih drugostepeni sud je s razlogom ustanovio da je prvostepeni sud suprotno odredbi iz čl. 8. ZPP izvršio ocjenu iskaza tri svjedoka i tuženog te propustio ocijeniti iskaze dva svjedoka. Međutim, u otklanjanju te povrede, previdio je da nema ovlasti u sjednici vijeća preocijeniti njihove iskaze, jer se ne radi o posredno izvedenim dokazima pa da bi mogao drugačijom ocjenom popraviti pogrešan logički zaključak prvostepenog suda (stav 2. člana 229. ZPP) - već samo nakon održane rasprave na kojoj će se ponovo izvesti njihovo saslušavanje (stav 3. člana 229. tog zakona).

17 Kod toga da je u sjednici vijeća preocjenom iskaza svjedoka i tuženog drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi i osnovom toga preinačio prvostepenu presudu, time je u postupku pred drugostepenim sudom učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 229. ZPP u vezi sa čl. 209. tog zakona na koju tužitelj u svojoj reviziji ukazuje, zbog čega je valjalo ukinuti drugostepenu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje drugostepenom sudu primjenom čl. 249. stav 1. ZPP.

Prema odredbi člana 371. stav 4. ZPP -a parnične radnje umješača imaju za stranu kojoj se pridružio pravni učinak ako nisu u protivnosti s radnjama stranke.

Umješač, koji je u ovom konkretnom slučaju na strani tužene, obzirom na cilj njegov e intervencije, a to je da u sporu uspije tužena kojoj se pridružio, ne može da disponira postupkom, odnosno da preduzima dispozitivne parnične radnje. To znači da može da preduzima samo radnje povoljne za tuženu, kojoj se pridružio. Obzirom da je tužena o bavjestila sud da odustaje od revizije, to je poduzimanje daljih radnji umješača u ovom postupku nedopušteno. Zbog toga je revizija i u odnosu na umješača, koji na ovaj način nije više ovlašten na njeno podnošenje, primjenom odredbi čl. 247. stav1. i 2. ZPP-a, odbačena kao nedopuštena.

Pretpostavke postojanja razlučnog prava su: da povjerilac ima novčanu tražbinu ili tražbinu kojoj je vrijednost izražena u novcu prema stečajnom dužniku, da je tražbina osigurana založnim pravom, da je založno pravo valjano stečeno na osnovu pravnog posla, sudske odluke ili zakona, da je stjecanje razlučnog prava blagovremeno te da je to založn o pravo stečeno na stvari ili pravu koja ulazi u stečajnu masu.

S obzirom na utvrđenu činjenicu da je založno pravo (hipoteka) stečena osnovom ugovora o zajmu, dakle osnovom pravnog posla, to se mora smatrati da se radi o valjano stečenom založnom pravu, pa se tuženi ima smatrati razlučnim povjeriocem a što je drugostepeni sud 19 pravilno i zaključio. Kako su pred nižestepenim sudovima navedene pretpostavke utvrđene, to je protivtužbenom zahtjevu osnovano udovoljeno.

Tuženom kao stečajnom povjeriocu pripadaju prava da zahtjeva ispunjenje ugovora o zajmu iz založene nekretnine i takva odluka je u skladu sa čl. 557. ZOO u vezi sa člana 68. ZVPO i člana 82. Zakona o stečaju i likvidaciji. Suprotno stanovištu tužitelja kojeg izražava u svojoj reviziji, ovaj su d je shvatanja da se mogla naložiti javna prodaja nekretnina kod toga da je stečajno vijeće tuženom osporlo samo pravo na isplatu iznosa od 137.200,00 KM po osnovu ugovora o zajmu - i tuženi nije u mogućnosti da kao razlučni povjerilac u smislu čl. 81. ZSL u izvršnom postupku zahtjeva isplatu tog iznosa iz nekretnine tužitelja na kojoj je zasnovana hipoteka prije nego je to pravo ostvario u parničnom postupku podnošenjem hipotekarne tužbe, a to je u konkretnom sporu predmet protivtužbenog zahtjeva.

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070 -0-Rev-06-000100 od 13.03.2007. godine).

Drugostepeni sud preinačava prvostepenu presudu i udovoljava tužbenom zahtjevu tužitelja pravilnom ocjenom da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo član 600. i član 39. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima kada je zaključio da parnične stranke nisu bile u poslovnom odnosu, da tuženi nije prihvatio ponudu tužitelja zbog čega da nije došlo do zaključenja ugovora.

Drugostepeni sud pravilno zaključuje da iz činjeničnih utvrđenja i provedenih dokaza slijedi suprotno-da su tužitelj i tuženi bili u ugovornom odnosu. Radi se o ugovoru o djelu radi izrade prilagođenog glavnog projekta objekta CT u M. na novoj lokaciji, a u skladu sa projektnim zadatkom, urbanističkom saglasnosti i urbanističko-tehničkim uslovima prema ponudi tužitelja kao izvođača radova u podnesku dostavljenom tuženom 14.11.2002. godine koju ponudu je 20 tuženi prihvatio posrednim način om, tzv. konkludentnim radnjama kako je propisano članom 39. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.

Pravilno ocjenjuje drugostepeni sud da se iz ponašanja tuženog kao ponuđenog lica, a prema sadržaju pismene dokumentacije i iskazima saslušanih svjedoka, sa sigurnošću može zaključiti da je on htio da na taj način izrazi saglasnost da se ugovor zaključi prema učinjenoj ponudi. Naime, nakon primanja ponude tužitelja od 14.11.2002. godine tuženi je nastavio kontaktirati tužitelja kako bi se ponuda realizoval a, pa je u tom cilju postavio tužitelju projektne zahtjeve prema kojima je ovaj izradio konačno idejno projektno rješenje iz novembra 2002. godine. Po naknadnom zahtjevu tuženog u projektnom zadatku iz februara 2003. godine, tužitelj je izradio i drugo pro jektno rješenje u martu 2003. godine za veću površinu. Tuženi je po prijemu ponude formirao komisiju koja se bavila pitanjima vezanim za izradu projektnog rješenja, pratila je izradu projekta i dopunjavala svoje zahtjeve, vršila ocjenu rada. Tužitelj je dostavio tuženom urađena projektna rješenja.

S obzirom da je tužitelj svoja idejna projektna rješenja uradio po zahtjevu tuženog i da je tuženi na opisani način izrazio prihvat ponude, i po ocjeni ovog suda pravilan je pravni stav drugostepenog suda da je među parničnim strankama zaključen ugovor. Ne može se prihvatiti pravno rezonovanje prvostepenog suda da, zbog toga što među parničnim strankama nije zaključen pismeni ugovor, odnosno što tuženi prihvat ponude kao izjavu svoje volje nije učinio neposredno i izričito, nije ni bilo ugovornog odnosa.

Tuženi, da nije želio da se njegov postupak shvati kao prihvat ponude, mogao se obezbijediti davanjem izričite izjave kojom čini rezerve ili protestvuje, što nije učinio. Ove izjave koje znače rezervu, ogradu ili protest u odnosu na preduzete konkludentne radnje moraju da se daju prije preduzimanja ove radnje ili bar istovremeno sa njom. Izjave date poslije preduzimanja konkludentne radnje ne uzimaju se u obzir i ostaju bez dejstva.

Iz navedenih razloga ne stoje prigovori u reviziji da tuženi sa tužiteljem nije bio u ugovornom odnosu. Tuženi u reviziji ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza i pogrešna činjenična utvrđenja. Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno pogrešne ocjene izvedenih dokaza, sem u slučaju koji propisuju odredbe člana 250. stav 2. Zakona o parničnom postupku. U predmetnom slučaju se radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kada su odlučne činjenice pravilno utvrđene. Upravo zbog pogrešne primjene materijalnog prava od strane prvostepenog suda, tuženi u reviziji ponavlja ranije isticane prigovore da su među parničnim strankama vršena samo pregovaranja, ukazujući da to slijedi iz provedenih dokaza i da među njima nije zaključen ugovor, što nije tačno.

Na tako utvrđeno činjenično stanje, za koje je vezan revizijski sud, u pobijanoj presudi pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je usvojen tužbeni zahtjev da tuženi tužitelju isplati ostatak ugovoren e cijene za izvedene radove bez umanjenja za ugovornu kaznu, jer prema odredbi člana 273. stav 5. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima, povjerilac ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zadocnjenja ako je primio ispunjenje obaveze, a nije bez odlaganja saopštio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu.

Tužitelj je obavijestio tuženog o plavljenju kao skrivenom nedostatku na stvari u roku od šest mjeseci, jer je sudu podnio tužbu 29.10.1998. godine. Do tada tužitelj je tuženoga obavijestio i usmeno pa je tuženi izvodio radove na otklonu nedostatka, ali bez uspjeha, nakon čega je uslijedilo pismeno obavještenje 30.9.1998. godine, a zatim i pismena obavijest o raskidu ugovora 20.10.1998. godine. Te činjenice između stranaka nisu bile sporne.

22 Na tako utvrđeno činjenično stanje, za koje je vezan ovaj sud u pobijanoj presudi pravilno je primijeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev usvojen, a osnovom zakonskih odredaba na koje se i poziva u razlozima obrazloženja.

Suprotno stavu tuženog radi se o skrivenom nedostatku (član 482. stav 1. ZOO), jer je utvrđeno da se izbijanje vode u predmetnim prostorijama ponovilo u više navrata, što dovodi do teškoća u obavljanju djelatnosti i dovodi u pitanje postojanje potrebnih svojstava stvari za njegovu redovnu upotrebu. Činjenica da poslovni prostor povremeno plavi je skriveni nedostatak koji se ne može otkriti uobičajenim pregledom prilikom preuzimanja stvari. Stoga je valjan zaključak da je tuženi odgovoran za materijalni nedostatak i da se utvrđeno svojstvo ne može tretirati kao neznatan materijalni nedostatak s obzirom na učestalost izbijanja vode u predmetnim prostorijama. Stoga je zakonita odluka suda da je tuženi obavezan vratiti tužitelju kupoprodajnu cijenu zajedno sa zateznim kamatama (član 132. stav 2. i 5. ZOO). Po nalaženju i ovog suda pravilan je zaključak da uzrok plavljenja nije relevantan za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva i da nema potrebe novog vještačenja radi usaglašavanja nalaza u vezi stvarnih uzroka plavljenja, pošto se time ne mijenja suština stvari bez obzira koji je to uzrok koji utiče na njegovu pojavu.

Prigovor revizije da tužitelj nije poštovao redosljed i rokove o ostvarenju svog prava na raskid ugovora je bez valjanog pravnog osnova, jer je u članu 482. stav 1. ZOO propisano da je kupac dužan pod prijetnjom gubitka prava o nedostatku obavijestiti prodavca u roku od 8 dana računajući od dana kada je nedostatak otkrio. Ta zakonska norma ne propisuje da se isto mora učiniti u pismenoj formi. Stav 2. te odredbe propisuje da prodavac ne odgovara za nedostatke koji se pokažu nakon proteka šest mjeseci od prodaje stvari. Kako je tužitelj obavjestio tuženog o skrivenim nedostacima u roku od šest mjeseci, to je objektivni rok ispoštovan, pošto je o nedostacima na stvari tužitelj tuženoga obavijestio ne samo usmeno već i pismeno (30.9.1998. godine).

Zahtjevati raskid ugovora ima samo ugovarač koji je blagovremeno i uredno obavijestio prodavca o nedostatku stvari (član 490. ZOO), a to je tužitelj učinio, no utvrđeno je da ni nakon intervencije prodavca nedostatak na prodatoj stvari nije otklonjen. Stanovište revizije da je kupac morao obavijestiti prodavca o neuspjehu intervencije i ponovno mu ostaviti dodatni novi rok nema uporišta u zakonu pošto navedena odredba to ne propisuje. Kod činjenice da je prodavac prodao poslovnu prostoriju sa nedostatkom, to je kupac slobodan u izboru prava na ispunjenje ugovora, sniženje cijene ili raskid. Pri tome, okolnost da je kupac stvar koristio svo vrijeme vođenja postupka nema za posljedicu gubitak ili ograničenje njegovog prava po osnovu odgovornosti za materijalne nedostatke.

U okolnostima kad prodavac ni u naknadnom roku ne otkloni nedostatak, nastupaju posljedice iz člana 491. ZOO. Iz sadržaja navedene zakonske odredbe proizilazi da se ugovor po bezuspješnom proteku naknadnog roka automatski raskida, ali kupac može održati ugovor na snazi ako bez odlaganja saopšti prodavcu da ugovor održava na snazi. Kako u ovom predmetu to saopštenje tužitelj kao kupac nije uputio tuženom kao prodavcu, to je osnovan zaključak u pobijanoj presudi da je nastupio raskid ugovora po samom zakonu.

Pravilno ocjenjuje drugostepeni sud da se na utvrđeni način nastala povreda smatra povredom na radu u smislu člana 23. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ broj: 29/98, 49/00, 32/01, 73/05), jer je prouzrokovana na način propisan stavom 1. člana 23., na redovnom putu od mjesta rada do stana.

Međutim, za štetu koju zaposlenik pretrpi na radu ili u vezi sa radom poslodavac odgovara po općim propisima obligacionog prava (član 85. Zakona o radu). Pod načelima odgovornosti za štetu podrazumijevaju se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, a taj zakon propisuje odgovornost po osnovu krivice i odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti bez obzira na krivicu (član 154. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima).

Za štetu na radu po odredbama člana 154. stav 1. ZOO poslodavac odgovara zaposleniku ako je šteta posljedica propusta zaštite na radu kao sastavnog dijela organizacije rada i izvođenja radnog procesa, a za štetu po odredbama člana 154. stav 2. ZOO bez svoje krivice poslodavac odgovara u slučaju kada je šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću kojom se bavi. Za povredu na radu nastalu na način na koji je povrijeđen tužitelj, poslodavac bi odgovarao samo u slučaju postojanja uzročne veze između povređivanja tužitelja i odgovornosti tuženog poslodavca po propisima Zakona o obligacionim odnosima.

Kako je uzrok pada tužitelja led na putu u javnoj upotrebi, taj uzrok se ne može dovesti u vezu sa odgovornošću poslodavca, zbog čega poslodavac - tuženi ne odgovara za štetu koju trpi tužitelj, kako pravilno ocjenjuju nižestepeni sudovi.

Nižestepeni sudovi se pogrešno pozivaju na odredbu člana 372. ZOO smatrajući da su tužiteljeva potraživanja povremena, pa odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare, nalaze da tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario za poslednje tri godine prije tužbe (12.02.1997. g.) tj. za 1994., 1995. i 1996. godinu.

Međutim, potraživanja tužitelja nisu povremena potraživanja koja ima u vidu odredba člana 372. ZOO, već je to potraživanje naknade sukcesivno nastale štete zbog izmakle koristi iz člana 1 55. ZOO, a takvo potraživanje prema odredbama člana 376. ZOO, na koje se i sudovi pozivaju, zastarijeva za tri godine od kad je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Tužitelj je prema konstataciji iz prvostepene presude za ugradnju uređaja na svojoj kući od strane pravnog prednika tuženog saznao 1988. ili 1989. godine kad je prvi put došao u svoju kuću nakon izbjeglištva. Tužbu je podnio 12.02.1997. godine, a prema odredbi člana 376. stav 1. ZOO potraživanje naknade štete zastarjeva za tri godine od saznanja za štetu i učinioca. Prema stavu 2. istog člana šteta zastarjeva u svakom slučaju za pet godina od kad je nastala. Bez obzira što tužitelj tužbom traži naknadu štete koja da je sukcesivno nastajala od 1992. do 1996. godine, došlo je do zastare ukupne štete jer je po odredbi člana 388. ZOO zastarjevanje prekinuto tek tužbom, a tužba je podnijeta nakon više od tri godine od saznanja za štetu i učinioca odnosno pet godina od nastanka štete. Ovo zbog toga što se rokovi zastarjelosti za prvi put utuženo potraživanje naknade sukcesivno nastale štete računaju po odredbama člana 376. i 377. ZOO.

Odgovornost za štetu od imisija koja dolaze od privrednih subjekata zasniva se na objektivnom principu (član 154. stav 2. ZOO) ako prelaze uobičajene granice, a što u konkretnom predmetu nije slučaj.

Naime, u nižestepenim presudama je utvrđeno da se tuženi bavio odobrenom proizvodnjom pijeska odnosno frakcija raznih dimenzija i blokova u kamenolomu koji je udaljen od tužiteljeve kuće 1.100 m. Na objektima tužitelja pukotine postoje - međutim nisu uzrokovane minersko bušilačkim radovima koje je u kamenolomu obavljao tuženi i u uslovima maksimalno korištenih količina aktiviranog eksploziva - već prvenstveno prirodnim potresima kojih je u posljednjih 30 godina bilo 80 (u periodu od 24.6.1972. do 20.8.2001.g., prema podacima koje je utvrdio Federalni meteorološki zavod Sektor za seizmologiju S.) te građevinskim propustima obzirom na kvalitetu konstruktivnih karekteristika predmetnih objekata. Samo u procentu od 10% radovi tuženog su uticali na intenziviranje već postojećih prslina i pukotina, a 90% se odnosi na loš kvalitet i izvedbene nedostatke objekta pri čemu su vibracije od prirodnih potresa veće od 1,5 cm/s uticale na pojavu formiranja prslina i pukotina.

Kod takvih činjeničnih utvrđenja za koje je vezan ovaj sud nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili osnovom člana 156. stav 3. ZOO na koju se i pozivaju, pa prigovor revidenta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ne stoji.

Takođe je utvrđeno da se prije povređivanja tužitelj bavio poljoprivrednom djelatnošću kao osnovnim zanimanjem na vlastitom imanju koje se sastoji od 1.500 m2 površine sa 26 plasteničkom proizvodnjom i 2000 m2 obradive zemlje na otvorenom, kao i da je učešće tužitelja u obradi i poljoprivrednoj djelatnosti u odnosu na ostale članove porodičnog domaćinstva bilo 60%.

Tužbenim zahtjevom tužitelj traži naknadu izgubljene zarade u vidu mjesečne rente za vrijeme potpune i djelimične nesposobnosti za rad u iznosima koje je utvrdio vještak poljoprivredne struke.

Prema odredbi člana 195. Zakona o obligacionim odnosima na kojoj tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev, onaj ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan naknaditi mu zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, a zbog gubitka zarade koju trpi zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad plaćati mu i u buduće određenu novčanu rentu kao naknadu za tu štetu. Pri tome oštećeni ima pravo na naknadu štete zbog gubitka zarade bez obzira na to da li je poljoprivrednu djelatnost obavljao kao dopunsku djelatnost ili kao osnovnu djelatnost. Zaradom u smislu citirane odredbe Zakona o obligacionim odnosima smatra se svaka materijalna korist koja se postiže radom. Prema tome, oštećeniku pripada pravo na naknadu štete po osnovu izgubljene zarade, ako zbog nesposobnosti za rad prouzrokovane povredom nije bio u mogućnosti ostvariti onu materijalnu korist koju bi izvjesno ostvario da nije nastupila nasposobnost za rad.

Po ocjeni ovog suda naknadom izgubljene zarade samo u visini nadnice angažovanog radnika dosuđenoj u nižestepenom postupku tužitelj ne može ostvariti potpunu naknadu, niti se njegova materijalna situacija može dovesti u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje (član 190. i 195. Zakona o obligacionim odnosima). Na to tužitelj osnovano ukazuje u reviziji.

Šteta koju tužitelj trpi u vidu izgubljene materijalne koristi koju bi izvjesno ostvario kao poljoprivrednik na svom imanju korištenjem poljoprivrednih mašina koje posjeduje, na način na koji se bavio poljoprivrednom djelatnošću i u utvrđenom stepenu ličnog angažovanja u odnosu na ostale članove porodičnog domaćinstva, upravo odgovara iznosima koje je utvrdio vještak i koje iznose u vidu rente tužitelj traži.

Iz navedenih razloga, ovaj sud je primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku usvojio reviziju tužitelja i nižestepene presude preinačio tako da je tužbenom zahtjevu tužitelja udovoljio u cijelosti.

Drugostepenom presudom od 08.02.2005. godine, žalba tuženog je uvažena djelimično i prvostepena presuda preinačena tako što je dosuđena naknada samo sninžena na ukupan iznos od 37.000,00 KM, iako je tuženi svojim podneskom od 14.01.2005. godine obavijestio sud da je tužiteljica u međuvremenu 06.01.2005. godine umrla.

Prema razlozima drugostepene presude sud navode iz podneska tuženog od 14.01.2005. godine nije uvažio pozivom na odredbu člana 214. stav 4. ZPP -a koja kaže da se podnesci primljeni nakon prijema odgovora na žalbu ili nakon proteka roka na odgovor na žalbu neće uzimati u razmatranje, osim ukoliko sud od stranke izričito zatraži dodatno izjašnjenje. (Punomoćnik tužiteljice je navode tuženog o smrti tužiteljice priznao u svom podnesku od 03.02.2005. godine pa drugostepeni sud nije imao potrebe od stranaka tražiti dodatno izjašnjenje).

Donoseći pobijanu presudu drugostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo tj. odredbu člana 204. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, koja kaže da potraživanje naknade nematerijalne štete prelazi na naslednika samo ako je priznato pravosnažnom odlukom ili pismenim sporazumom. Dakle, pravo na naknadu neimovinske štete je lično pravo oštećenog. Zbog same svoje prirode neimovinska šteta se ne može reparirati, pa se oštećenom naknada u novčanom iznosu za ovaj vid štete dosuđuje kako bi oštećeni tim novcem pribavio sebi neki boljitak ili zadovoljstvo kao satisfakciju za pretrpljeno i njime ublažio negativan utjecaj duševnih i fizičkih patnji na svoju psihu. Zato se pravo na naknadu ove vrste štete njegovom smrću gasi i ono ne može preći na naslednike.

Zbog toga drugostepeni sud po žalbi tuženog prvostepenu presudu nije mogao preinačiti na iznos veći od 37.000,00 KM koji iznos tuženi nije osporava o žalbom i prema podacima spisa isplatio umrloj tužiteljici 24.03.2004. godine.

U konkretnom slučaju, tužitelj je, nakon prekida sudskog postupka, a po uputi suda, podnio tuženoj prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, o čemu je tužena zauzela meritoran stav, pa su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su uzeli u obzir tu činjenicu i zaključili da je tužitelj ispunio uslove za sudsku zaštitu, u smislu prethodnog obraćanja tuženoj, bez obzira što je tužitelj to učinio u toku sudskog postupka, a ne prije podnošenja tužbe nadležnom sudu. Ovakav stav je zauzela i Komisija za ljudska prava u svojoj odluci kada je razmatrala pitanje da li ranija presuda Vrhovnog suda Federacije BiH u ovom predmetu, koja je stavljena van snage i kojom je tužba odbačena kao nedopuštena, predstavlja ograničenje prava tužitelja na pristup sudu. Što ga su prigovori revidenta, po pitanju ispunjavanja procesnih uslova za sudsku zaštitu prava tužitelja, neosnovani.

Prvostepenom presudom sud je tuženoga obavezao na isplatu razlike plaće samo do visine najniže plaće propisane kolektivnim ugovorima s obrazloženjem da tuženi u spornom periodu nije imao mogućnosti isplaćivati osnovnu plaću zbog loših finansijskih rezultata poslovanja.

Drugostepeni sud prvostepenu presudu potvrđuje s obrazloženjem da Zakon o radu kao i kolektivni ugovori zaposlenicima i garantuju isplatu samo najniže plaće, a koja se utvrđuje granskim kolektivnim ugovorom.

Ovakvo pravno shvatanje nižestepenih sudova je pogrešno.

30 Prema odredbi člana 69. stav 2. Zakona o radu poslodavac koga obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Prema odredbi člana 4. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Sl. novine FBiH“, broj 19/00) osnovna plaća je najniži iznos koji se uposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada. Osnovna plaća je proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje u poslenik obavlja. Prema odredbi člana 5. stav 1. i 2. tog kolektivnog ugovora najniža plaća je osnovica za obračun osnovne plaće uposlenika, a najniža plaća se utvrđuje granskim kolektivnim ugovorom, s tim da ne može biti manja od 55% prosjećne plaće ostvarene u Federaciji BiH....

Prema odredbi člana 24. stav 4. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji BiH („Sl. novine FBiH“, broj 49/00) - u daljem tekstu granski kolektivni ugovor, osnovna mjesećn a plaća zaposlenika za poslove najnižeg stepena složenosti ne može biti manja od 60% prosjećne plaće ostvarene u Federaciji BiH... Prema odredbama člana 25. i 26. tog granskog ugovora osnovna mjesečna plaća zaposlenika utvrđuje se po grupama složenosti poslova, odnosno po koeficijentima utvrđenim u članu 26. tog ugovora. Prema odredbama člana 28. tog ugovora osnovna mjesečna plaća zaposlenika uvećava se za svaku godinu penzijskog staža za 0,6%, s tim da ukupno povećanje ne može biti veće od 20%.

Iz svega navedenog slijedi da se tužitelju, čiji koeficijent radnog mjesta prema podacima spisa iznosi 1,36, nije mogla dosuditi samo najniža plaća (sa koeficijentom 1) koja se utvrđuje samo za I grupu složenosti poslova nekvalifikovanih radnika iz člana 26. granskog kolektivnog ugovora. Njegova osnovna plaća trebala se, dakle, utvrditi množenjem najniže plaće (u ovom slučaju 60% prosjećne plaće ostvarene u Federaciji BiH u spornom periodu) sa koeficijentom njegovog radnog mjesta, s tim da tu osnovnu plaću treba uve ćati i za minuli rad tužitelja kako to nalaže član 28. granskog kolektivnog ugovora.

Ovako utvrđena osnovna plaća tužitelju pripada za posao u punom radnom vremenu, odgovarajuće grupe složenosti, u normalnim uvjetima i ostvarenim rezultatima rada (član 4. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora) s tim da se termin „normalni uvjeti rada“ odnosi na zaposlenika, a ne poslodavca i predstavlja suprotnu kategoriju od „otežanih uslova rada“ predviđenih u članu 24. stav 1. i 27. granskog kolektivnog ugovora, odnosno članu 71. Zakona o radu kad zaposlenik ima pravo na povećanu plaću.

Stoga je nepravilan, a i suvišan razlog u prvostepenoj presudi da tuženi nije imao mogućnosti isplaćivati tužitelju plaću veću od najniže zbog loših finansijskih rezultata poslovanja. Poslodavac je dužan zaposleniku isplaćivati njegovu osnovnu plaću za puno radno vrijeme i ostvarene rezultate rada bez obzira na rezultate svog poslovanja. Plaća zaposlenika više nije „osobni dohodak“ koji je u vrijeme svog pravnog postojanja ovisio o ukupnom dohotku i uspjehu u poslovanju poslodavca, već cijena rada koju poslodavac zaposleniku mora isplatiti na osnovu sa njim zaključenog ugovora o radu kao i odredbi Zakona o radu, Općeg kolektivnog ugovora i granskog kolektivnog ugovora.

Odlučujući o sporu nižestepeni sudovi su utvrdili da je preduzeće U.M.B., tužitelje kao svoje radnike u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, uputio na čekanje posla. U takvom statusu tužitelji su zatečeni 5.11.1999. godine kada je stupio na snagu Zakon o radu. Po donošenju ZOR -a tužiteljima tuženi nije ponudio zaključivanje ugovora o radu niti ih pozvao na rad. Utvrđeno da je 2.7.2001. godine okončan proces privatizacije tuženog preduzeća, kojom prilikom je 100% državnog kapitala privatizovano prodajom fizičkim licima u postupku javnog upisa dionica. Nadležna agencija za privatizaciju, usljed promjene strukture kapitala, odobrila je da se u sudski registar umješto preduzeća U.M.B. kao oblik poslovnog subjekata izvrši upis U.M. (rješenje od 3.7.2001.g). U navedeni proces privatizacije bilo je prijavljeno svih 180 radnika, od toga 90 na čekanju. Nesporno je da ni nakon privatizacije tužitelji nisu pozvani na rad, niti su pojedinačno zaključili ugovore o radu sa tuženim. Kada su ustali tužbom (30.4.2003. godine) zahtijevajući isplatu naknade plaće za vrijeme čekanja pozivom na radno-pravni status, tuženi je 7.7.2003. godine u odnosu na svakog tužitelja pozivom na čl.143. stav1. i 4. ZOR -a donio predmetna sporna rješenja o prestanku radnog odnosa sa 5.5.2000. godine uz pravo na otpremninu. Tužitelji su ostali na evidenciji Fonda za PIO i po okončanoj privatizaciji, a doprinosi po tom osnovu nisu im uplaćivani od 1998. godine.

Kod takvih činjeničnih utvrđenja za koje je vezan ovaj sud, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je drugostepeni sud odlučujući o žalbi tuženog izveo zaključak da dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom nisu davali osnova da se usvoji tužbeni zahtjev i kada je zahtjev tužitelja u cijelosti odbio kao neosnovan.

Naime, teška situacija brojnih radnika za čijim radom je prestala potreba zbog posljedica rata i poratnih okolnosti a koji su se nalazili na čekanju posla i bili u radnom odnosu (slučaj tužitelja) ostao je neriješen sve do donošenja ZOR u kojem su predviđeni načini prestanka statusa čekanja.

Stoga prema tom zakonu valja ocijeniti pravne učinke statusa „čekanja posla“ na sudbinu radnog odnosa i time prava tužitelja.

Stečena prava radnicima na radu su garantovana članom 142. ZOR -a, prema kome je poslodavac dužan svim zaposlenim koji su se kod njega zatekli na radu na dan stupanja na snagu 32 zakona u roku od tri mjeseca ponuditi na zaključenje ugovor o radu u obliku i sa sadržaj em kako je to predviđeno zakonom. Ako poslodavac tu obavezu ne izvrši - radnik odnosno zaposlenik ostaje u radnom odnosa.

Međutim, kod činjenice da su tužitelji stupanjem na snagu ZOR -a zatečeni na čekanju posla, to znači da su u tom radno-pravnom statusu mogli ostati najduže šest mjeseci računajući od dana stupanja na snagu zakona ako ih poslodavac prije isteka tog roka ne pozove na posao. Kako u ovom predmetu to nije slučaj, tužitelji su došli pod udar člana 143. stav 4. ZOR -a i prestanku radnog odnos a po sili zakona sa 5.5.2000. godine, a što je drugostepeni sud pravilno zaključio. Naime, prema ZOR -u, institut čekanja posla od tada je pravno prestao postojati.

Suprotno stavu revizije, drugostepeni sud odlučujući o žalbi tuženog pravilno je relevantne činjenice podveo pod član 143. stav 1. i 4. ZOR -a. Kako su te odredbe po svojoj prirodi imperativne, sud ih je obavezan primijeniti.

Pozivanje prvostepenog suda na član 105. ZOR -a nema pravnog uporišta u provedenim dokazima. Naime, privatizacija preduzeća U.M.B., je bila 2.7.2001. godine - dakle, kada je već silom zakona tužiteljima prestao radni odnos, a pravna posljedica toga je da ugovor o radu ne postoji, a ono što ne postoji ne može se ni prenijeti u postupku privatizacije. Stoga je irelevantna činjenica da su u Programu privatizacije prijavljena 180 radnika od toga 90 njih na čekanju.

Naime, privatizacija sama po sebi, nije uticala na status čekanja time da bi se zaposlenicima produžio taj radno-pravni status a time i radni odnos. Naprotiv odredbe ZOR -a ni u jednoj svojoj odredbi ne daju uporišta u tom smislu. Isto tako ni činjenica na koju se revizija poziva, da se i nakon privatizacije tužitelji nalaze u evidenciji Fonda za PIO, ne dovodi do povoljnijeg rješenja u odnosu na njihov radno-pravni status, jer uplate doprinosa, što je nesporno, nisu vršene od 1998. godine.

Taj rok je materijalno pravni prekluzivni rok čijim protekom stranka gubi pravo podnošenja zahtjev a za ostvarenje određenog materijalnog prava, pa njegovim propuštanjem stranka gubi zahtjevano pravo nezavisno od toga da li je njen zahtjev osnovan ili neosnovan, te su irelevantni tužbeni navodi kojima se ukazuje na naplatu posebne pristojbe bez valjano g pravnog osnova.

Posebno su neosnovani tužbeni navodi da regulisanje obaveze plaćanja posebne pristojbe na uvezenu robu u 1997. godini spada u isključivu nadležnost države i da entiteti nisu ovlašteni da tu oblast regulišu svojim propisima. Federacija je ovlaštena da donosi propise iz navedene oblasti i to ovlaštenje je iskoristila donošenjem Zakona o posebnoj pristojbi na uvezenu robu („Službene novine Federacije BiH”, broj: 2/95), na osnovu kojeg je Vlada Federacije kasnije donosila Odluke o plaćanju posebne pristojbe na uvezenu robu, kao i donošenjem Carinskog zakona, koji je primijenjen u ovom predmetu, a koji zakoni i podzakonski akti doneseni na osnovu njih su ostali u primjeni sve do 8.1.2004. godine, kada je u smislu čl.37. i 37a. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH”, broj: 44/03 i 52/04) oblast carina prešla u nadležnost državnih organa, uz dalju primjenu navedenih entitetskih zakona i podzakonskih propisa, sve dok nadležni državni organi ne dones u odgovarajuće zakone kojima će regulisati sva pitanja iz te oblasti koja su bila predmet regulisanja entietskih zakona i 34 podzakonskih akata. Kako su navedeni federalni zakoni bili na snazi u 1997. godini, kada je roba tužioca bila uvezena i ocarinjena, upravni organi su ih mogli primijeniti i pravilno su ih primijenili u predmetnom slučaju, pa tužilac neosnovano pobija osporeno rješenje tuženog zbog pogrešne primjene propisa, dok u tužbi i ne navodi u čemu vidi nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i bitne povrede odredaba upravnog postupka, mada i iz tih razloga pobija osporeno rješenje tuženog, a ovaj sud nije našao da osporeno rješenje sadrži takve nedostatke. Zbog svega toga osporeno rješenje tuženog neosnovano se pobija tužbom, pa je ovaj su d primjenom čl. 38. stav2. Zakona o upravnim sporovima tužbu tužioca odbio.

Prema odredbi člana 3. stav 1. tačka 10. alineja b Odluke o postupku ostvarivanja prava na oslobađanje od plaćanja carine pod posebnim uslovima ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 14/01) radi korišćenja carinske olakšice, korisnik olakšice nadležno j carinarnici uz pismeni zahtjev podnosi rješenje nadležne komisije kojim je utvrđeno tjelesno oštećenje od najmanje 80%, a koje se odnosi na organe za kretanje, organe vida ili teži oblik retardiranosti ili paralize.

Iz navedenih odredbi jasno proizilazi da se tjelesno oštećenje od najmanje 80%, kao uslov za priznavanje prava na oslobađanja od plaćanja carine, odnosi ili na organe za kretanje, ili organe vida ili retardiranost ili paralizu, pa kako iz nalaza i mišljenja stručnog tima u Zenici, Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti u prvom stepenu, Sektora za ocjenjivanje radne sposobnosti, Federalnog zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj A -22/03 od 17.09.2003. godine, proizilazi da se tjelesno oštećenje tužitelja (iako ocijenjeno u ukupnom procentu od 100%) odnosi na organe za kretanje (noge) u procentu od 30%, a ostalo oštećenje 35 na gornje ekstremitete, a ne i na druga propisana oštećenja (organe vida ili teži oblik retardiranosti ili paralize), pa iako je ukupno oštećenje tužitelja 100% ne daje mu pravo na oslobađanje od plaćanja carine pri uvozu putničkog vozila, pa je pravilno postupio prvostepeni organ kada je odbio njegov zahtjev, a i tuženi je pravilno postupio kada je odbio njegovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja.

Kako ni ostalim navodima tužbe tužitelj ne dovodi u sumnju zakonitost osporenog akta, na osnovu člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u dispozitivu ove presude.

Očigledno je da se o ovakvom pravnom odnosu između tužiteljice i tuženog ne radi jer tužiteljica nije u radnom odnosu sa tuženim, niti po tom pravnom osnovu zahtijeva od tuženog dodjelu bespovratnih novčanih sredstava za rješavanje svog stambenog pitanja, nego po osnovu svog statusa šehidske porodice, kako to pravilno navodi prvostepeni sud u pobijanom rješenju kada tretira pravo tužiteljice po osnovu pravilnika kojim se rješavaju stambene potrebe boraca i članova njihovih porodica, ali to pravo pogrešno smatra pravom koje reguliše Zakon o stambenim odnosima.

36 Osnovna prava boraca - branilaca i članova njihovih porodica u odbrambeno-oslobodilačkom ratu koji je trajao od 18.9.1991. do 23.12.1996. godine regulisana su federalnim zakonima i podzakonskim aktima i ostvaruju se na osnovu tih propisa u upravnom postupku koji ti propisi regulišu ili postupku koji je regulisan Zakonom o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98 i 48/99) kao opštim zakonom ukoliko prethodnim propisima nije predviđen postupak koji odstupa od opšteg zakona. Pored osnovnih prava boraca - branilaca i članova njihovih porodica njima pripadaju i dopunuska prava koja ostvaruju u kantonima i čija regulativa spada u nadležnost kantona. Zakonom o dopunskim pravima boraca - branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine TK", broj 7/02), navedenoj kategoriji lica iz člana 1. tog zakona, priznata su članom 3. dopunska prava u osamnaest slučajeva, između kojih je i dopunsko pravo pod tač.9. rješavanje stambenih potreba, koje je detaljnije regulisano odredbama člana 19. navedenog zakona. Radi zaštite i ostvarenja svih osamnaest dopunskih prava odredbama člana 39. tog zakona regulisana je nadležnost organa boračko-invalidske zaštite koji će rješavati zahtjeve pomenute kategorije lica u upravnom postupku u kojem je osigurana dvostepenost postupaka i propisano da se protiv konačnih odluka donesenih u tom postupku može voditi upravni spor. Prema tome, zaštita i ostvarenje prava boraca - branilaca i članova njihovih porodica regulisana je na federalnom i kantonalnom nivou u upravnom postupku i zatim u upravnom sporu u slučaju donošenja negativne konačne odluke u upravnom postupku, a njihova prava proizilaze iz njihovog pravnog statusa stečenog u odbrambeno-oslobodilačkom ratu i zakonskoj obavezi Federacije odnosno kantona da im osigurava i prizna osnovna odnosno dopunska prava po tom pravnom osnovu. Zato tužiteljica osnovano ističe u žalbi da svoje pravo na dodjelu bespovratnih sredstava za rješenje stambenih potreba zasniva na činjenici da je njen suprug poginuo u ratu, da je ostala samohrana majka sa dvoje djece i da ima status šehidske porodice, što prvostepeni sud u pobijanom rješenju nije imao u vidu zbog pogrešno zauzetog pravnog stava da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o pitanju iz stambene oblasti, mada Zakon o stambenim odnosima reguliše prava i obaveze vlasnika stanova i građana kao korisnika stanova, ne upuštajući se u regulativu prava boraca - branilaca i članova njihovih porodica za rješenje njihovog stambenog statusa po osnovu navedenog njihovog svojstva.

Prema svemu izloženom, pobijano procesno-pravno rješenje prvostepenog suda doneseno je uz pogrešnu primjenu zakona na štetu tužiteljice, pa je ovaj sud uvažavanjem njene žalbe kao osnovane, primjenom člana 43. stav 3. Zakona o upravnim sporovima isto ukinuo i shodnom primjenom člana 235. tačka 3. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03) u vezi sa članom 60. Zakona o upravnim sporovima, predmet vratio prvostepenom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu u smislu člana 5. u vezi sa članom 76. stav 2. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 9/05) na rješavanje po tužbi tužiteljice, podnesenoj protiv osporene odluke tuženog ali o meritumu tužbe, odnosno o njenoj osnovanosti ili neosnovanosti. * Osporena odluka broj: 15 -14-711/05 od 3.10.2005. godine, kojom je odbijen prigovor tužioca, izjavljen protiv rang liste za odobravanje nepovratnih sredstava za rješavanje stambenih potreba demobilisanih boraca broj: 05 -14-376/05 od 9.8.2005. godine, je, prema odredbi člana 45. stav 3. Pravilnika o utvrđivanju osnova, mjerila, kriterija i postupka za odobravanje sredstava za pomoć u rješavanju poteba boraca i članova njihovih porodica na području Tuzlanskog kantona, konačna i obvezujuća. Radi zaštite prava iz Zakona o dopunskim pravima boraca - branitelja i članova njihovih porodica („Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj: 7/02 od 19. juna 2002. godine) odredbom člana 39. istog zakona je propisano da se protiv drugostepene 37 odluke, kojom se rješava o nekom pravu lica iz člana 1. tog zakona (pravo boraca i članova njihovih porodica), a jedno od njihovih prava je i pravo na rješavanje stambenih potreba predviđeno članom 3. stav 2. tačka 9. istog zakona, može voditi upravni spor.

Prema odredbi člana 8. stav 1. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj: 9/05) upravni spor se može voditi samo protiv upravnog akta, a prema odredbi člana 8. stav 2. istog zakona upravni akt u smislu te odredbe jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. istog zakona, rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari.

U konkretnom slučaju osporenim aktom se rješava o dopunskom pravu tužioca kao demobilisanog borca na rješavanje stambenih potreba, o kojem se pravu prema važećem kantonalnom zakon u rješava u upravnom postupku, u kojem je osigurana dvostepenost postupka, i protiv konačnih odluka donesenih u tom postupku dozvoljeno vođenje upravnog spora, pa je za rješavanje o pravu tužioca stvarno i mjesno nadležan Kantonalni sud u Tuzli na osnovu č l. 5. Zakona o upravnim sporovima.

Iz navedenih razloga, a shodnom primjenom člana 22. stav 2. Zakona o parničnom postupku, odlučeno je kao u dispozitivu ovog rješenja.

(Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Už -157/02 od 4.10.2006. godine i Ur-8/06 od 9.8.2006. godine)

Primjenjujući citiranu odredbu navedenog člana tog zakona i tačke 14. Instrukcije za primjenu propisa iz oblasti boračko-invalidske zaštite tuženog ministarstva broj: 04 -41-651-1/00 od 9.3.2001. godine, prema kojoj se analogno odredbama članova 95. i 97. zakona, zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida po osnovu oštećenja organizma nastalog usljed bolesti pod okolnostima iz čl. 4. i 5. navedenog zakona podnesen poslije 22.12.2002. godine, kao i zahtjev za obnovu postupka po istom osnovu, neće uzimati u postupak, upravni organi su zauzeli pravni stav da je tužilac mogao podnijeti zahtjev do 22.12.2002. godine, pa kako su utvrdili da je isti podnio 28.5.2003. godine, to su njegov zahtjev smatrali kao zahtjev podnesen po proteku zakonskog roka na osnovu kojeg se ne može pokrenuti upravni postupak, pa je prvostepeni organ zahtjev zaključkom odbacio primjenom čl. 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku, a tuženi žalbu tužioca izjavljenu protiv tog zaključka odbio i time zaključak održao na snazi.

Prema ustavnom pravilu iz čl. IX.5.(1). Ustava Federacije Bosne i Hercegovine o vremenskom i prostornom važenju ranijih zakona, koji su bili na snazi na dan stupanja na snagu tog ustava, raniji republički zakoni (SRBiH i RBiH), u koje spadaju i oni savezni zakoni koji su preuzeti kao republički, mogu se primjenjivati na teritoriji Federacije i poslije 30.3.1994. godine, ukoliko nisu u suprotnosti sa ustavom na odnose koji nisu regulisani zakonima Federacije u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa tim ustavom sve dok nadležni organi vlasti ne odluče drugačije. U vrijeme donošenja osporenog rješenja tuženog i zaključka prvostepenog organa nije postojao federalni zakon kojim se regulišu prava branilaca i članova njihovih porodica po osnovu učešća u odbrambeno-oslobodilačkom ratu od 18.9.1991. godine do 23.12.1996. godine, kao i u pripremi za odbranu i odbrani Bosne i Hercegovine prije 18.9.1991. godine, pa su upravni organi mogli primijeniti odredbe saveznog Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, samo u onoj mjeri u kojoj ocijene da njegove odredbe člana 95. nisu u suprotnosti sa Ustavom Federacije po pitanju roka u kome branioci i članovi njihovih porodica, mogu podnijeti zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida po osnovu oštećenja organizma nastalog usljed bolesti zadobijene pod okolnostima koje se navode u tom članu. Prihvatanjem analogne primjene roka iz navedenog člana u skladu sa Instrukcijom tuženog ministarstva od 9.3.2001. godine, mnogi borci i članovi porodica poginulih i nestalih boraca ne bi ostvarili svoja prava koja im pripadaju po osnovu učešća u odbrambeno-oslobodilačkom ratu, što je generalno posmatrano suprotno ustavnim odredbama kojim se garantuje svakom građaninu ostvarenje njegovih prava. U toku predmetnog upravnog spora nadležni organi vlasti Federacije Bosne i Hercegovine donijeli su Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH”, broj: 33/04), koji je stupio na snagu 20.6.2004. godine i kojim se drugačije regulišu rokovi za podnošenje zahtjeva za ostvarivanje navedenog prava, zbog čega je nužno sagledati od kakvog je to uticaja na rješavanje konkretne upravno-sudske stvari obzirom da 39 drugačije regulisanje rokova za ostvarivanje boračkih prava od strane nadležnih organa vlasti, očigledno upućuju na zaključak da su odredbe zakona i instrukcija tuženog, koje su primjenili upravni organi u svojim odlukama bili suprotni ustavu.

Potrebno je dakle, ocijeniti kako je pitanje rokova za podnošenje zahtjeva za ostvarenje prava prema Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, regulisano tim zakonom, posebno kada su u pitanju neriješeni zahtjevi koji su podneseni prije stupanja na snagu zakona 20.6.2004. godine.

Prema odredbama člana 35. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, prava, prema ovom zakonu, koja se stiču po osnovu rane, povrede, oboljenja, odnosno pogoršanja oboljenja, zastarjevaju u roku od 3 godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno od dana nastanka rane, povrede, oboljenja ili pogoršanja oboljenja. Ovim zakonskim odredbama onemogućena je zastara prava branilaca (u koje spadaju i ratni vojni invalidi - skraćeno RVI) i članova njihovih porodica koja su stečena po navedenim osnovima nastalim u periodu, pod uslovima i okolnostima iz čl. 2. stav 1. i čl.3. stav1., 2., 3. i 4. navedenog zakona prije isteka trogodišnjeg perioda počev od dana stupanja na snagu zakona 20.6.2004. godine do 20.6.2007. godine, te njihovih prava koja se stiču po istim osnovima pod uslovima i okolnostima iz pomenutih članova u trogodišnjem roku od dana nastanka rane, povrede, oboljenja ili pogoršanja oboljenja, ako nastanu poslije završetka rata, pa i stupanja na snagu zakona. Svojstvo RVI stiče se po jednom ili više od ovih osnova. U predmetnoj stvari tužilac traži priznavanje tog svojstva po osnovu bolesti odnosno pogoršanje bolesti nastale u toku odbrambeno-oslobodilačkog rata, u januaru 1995. godine, zbog koje je navodno nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%, a po osnovu statusa RVI mogu se, uz ispunjenje zakonskih uslova za priznavanje pojedinih prava ostvariti prava iz čl.8. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (pravo na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od drugog lica, ortopedski dodatak i druga prava iz glave VI zakona), te u slučaju njegove smrti članovi njegove porodice ostvariti prava iz čl. 19. pomenutog zakona, u koja spadaju između ostalih, pravo na porodičnu invalidninu i uvećanu porodičnu invalidninu.

Zahtjevi za ostvarivanje prava RVI koja se stiču po osnovu rane, povrede, oboljenja odnosno pogoršanja oboljenja, zadobijenih u toku i prije početka odbrambeno-oslobodilačkog rata (prije 18.9.1991. godine), prema naprijed navedenim zakonskim odredbama, mogu se podnijeti u okviru roka za njihovu zastaru odnosno u vremenu od 20.6.2004. godine do 20.6.2007. godine, a ukoliko su podneseni prije stupanja na snagu Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i nisu pravomoćno riješeni, u smislu čl. 35. stav 1. i čl. 68. istog zakona, moraju se smatrati blagovremeno podnesenim i rješavati pod uslovima i na način utvrđen odredbama tog zakona. Prema tome, u pravnoj situaciji da je tužilac propustio da podnese zahtjev do dana stupanja na snagu boračkog zakona, imao bi pravo da se koristi rokom zastare od 3 godine počev od 20.6.2004. godine do 20.6.2007. godine. Pravo da se koristi tim rokom zastare tužilac bi imao i u pravnoj situaciji da je zahtjev podnio prije stupanja na snagu boračkog zakona i da mu je pravomoćnom odlukom upravnih organa zahtjev odbačen ili odbijen. Ovo iz razloga što odluke upravnih organa kojim je odbačen ili odbijen zahtjev stranke (negativne odluke), protiv kojih se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor, nisu pravomoćne u materijalno-pravnom nego samo u formalno-pravnom smislu, i ne mogu biti smetnja za pokretanje i vođenje ponovnog upravnog postupka po zahtjevu stranke o istoj upravnoj stvari s obzirom na odredbe čl.13. Zakona o upravnom postupku, prema kojim se pravomoćnim rješenjem u materijalno 40 pravnom smislu, koje je smetnja za ponovno pokretanje i vođenje postupka o istoj upravnoj stvari, smatra ono rješenje na osnovu kojeg je stranka stekla određena prava, odnosno kojim su stranci određene neke obaveze, što nije slučaju navedenom primjeru.

Kako je tužilac podnio zahtjev prije stupanja na snagu boračkog zakona, dana 28.5.2003. godine, i kako o istom nije pravomoćno odlučeno do dana stupanja na snagu tog zakona, njegov zahtjev se u smislu naprijed interpretiranih zakonskih odredaba mora smatrati blagovremeno podnesenim, jer bi bila suprotna boračkom zakonu i pravilima upravnog postupka, odluka kojom bi se o njegovom zahtjevu negativno odlučilo po ranije važećem zakonu, samo radi toga da bi on ponovo podnio isti zahtjev nadležnom upravnom organu u skladu s odredbama boračkog zakona.

S obzirom na sve izloženo, zahtjev tužioca se mora tretirati kao zahtjev podnesen u zakonom propisanom roku i o njemu se mora odlučiti meritorno, pa je ovaj sud primjenom čl. 38. stav 3. u vezi sa čl. 35. stav2. Zakona o upravnim sporovima, osporeno rješenje tuženog i zaključak prvostepenog organa poništio i predmet vratio tom organu na ponovni postupak u kome će utvrditi sve bitne činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva i pravilnom primjenom materijalnog prava odlučiti o meritumu zahtjeva.

(Presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U -3429/03 od 9.8.2006. godine i U -2933/03 od 15.6.2006. godine)

To, uostalom, nije sporno ni među strankama. Među strankama je sporno da li je tuženi na tužioca mogao primijeniti novi zakon, odnosno da li je ostvarena prava po ranijem zakonu mogao usklađivati sa novim zakonom.

Prema odredbi člana 62. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih lica („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine „ broj: 55/00 i 41/01), lica koja su primala novčanu naknadu u skladu sa Zakonom o zapošljavanju („Službeni list SR BiH” broj: 20/90) nastavit će prim ati novčanu naknadu u skladu sa ovim zakonom, ako na to imaju pravo, dok prema odredbi člana 31. stav 2. istog zakona, penzijsko i invalidsko osiguranje osigurava se nezaposlenoj osobi kojoj nedostaju tri godine do sticanja uslova za starosnu penziju, u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH„ broj: 28/98 i 49/00).

Prema opće prihvaćenom pravnom pravilu određeni pravni odnos reguliše se na osnovu propisa koji su bili na snazi u vrijeme nastanka tog odnosa, a prava koja je neko lice steklo po propisima koji su bili na snazi u vrijeme nastanka tog odnosa zadržava i u slučaju donošenja novog propisa kojim se na drugačiji način regulišu ta prava, izuzev ako tim novim propisom nije nešto drugo predviđeno.

S obzirom na navedeno pravno pravilo, kao i citirane propise, po ocjeni ovog suda, u pogledu novčane naknade koja pripada osiguranim licima u slučaju nezaposlenosti, novi zakon, kojim se reguliše ova naknada, izričito je predvidio da se, kako u pogledu visine tako i trajanja te naknade, taj zakon primjenjuje i na lica koja su to pravo ostvarila po ranijem zakonu, pa je stoga tuženi na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primjenio materijalno pravo kada je pravo tužioca u pogledu novčane naknade uskladio sa novim zakonom. Zbog toga je tužba tužioca u pogledu novčane naknade neosnovana.

Međutim, tužba je osnovana u dijelu kojim je tužiocu osporenim i prvostepenim rješenjem ostvareno pravo na penzijsko-invalidsko osiguranje usklađeno sa novim zakonom. Ovo iz razloga što novim zakonom nije regulisano da se ostvareno pravo na penzijsko-invalidsko osiguranje usklađuje sa novim zakonom.

Prema tome, u skladu sa gore navedenim, tužiocu u pogledu ostvarenog prava na penzijsko-invalidsko osiguranje nije se mogao primijeniti novi zakon, jer je tužilac ovo pravo ostvario prije stupanja na snagu novog zakona, prema kome mu ne bi pripadalo to pravo (nedostaje mu više od tri godine do sticanja uslovaza starosnu penziju), a tim zakonom nije predviđeno ništa drugo u pogledu navedenog pravnog pravila, pa se u tom dijelu ova upravna stvar ima rješiti prema tom pravilu, prema kojem stečeno pravo ostaje ako novim zakonom nije propisano drugačije.

(Presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U -1429/01 od 6.9.2006. godine, U -1398/01 od 6.9.2006. godine i U -1397/01 od 18.10.2006. godine)

Međutim, iz spisa predmeta poizilazilo bi da se tužilac i prije prestanka radnog odnosa nije nalazio na radu, nego na tzv. čekanju posla i da nije boravio u mjestu rada, pa se tužilac objektivno mogao prijaviti Zavodu za zapošljavanje tek nakon saznanja da mu je prestao radni odnos, zbog čega je potrebno ispitati i utvrditi kada mu je dostavljena odluka o prestanku radnog odnosa, odnosno kada je saznao da mu je prestao radni odnos kod dotadašnjeg poslodavca. U suprotnom, ukoliko bi se taj rok računao od dana donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa tužioca, to bi predstavljalo, po ocjeni ovog suda, formalističku primjenu prava koja bi onemogućavala tužiocu da ostvari prava koja mu pripadaju po zakonu, a da za tako nešto ničim nije doprinio. Uostalom, za ostvarenje prava na novčanu naknadu tužilac je dužan da pridonese Zavodu za zapošljavanje odluku o prestanku radnog odnosa, kao i ostalu potrebnu dokumentaciju, kako je to propisano važećim zakonom.

Pošto tuženi tako nije postupio, osporeno rješenje sadrži nedostatke zbog kojih ga nije moguće ispitati, pa je na osnovu člana 38. stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2. pomenutog Zakona o upravnim sporovima, isto valjalo poništiti i predmet vratiti tuženom na ponovno rješavanje i otklanjanje navedenih nedostataka.

Odredbama tog člana predviđeni su izvori sredstava za zadovoljavanje potreba iz domena zapošljavanja i rada tuženog zavoda i službi za zapošljavanje, među koje spadaju i doprinosi koje uplaćuje poslodavac i zaposlenik u skladu sa zakonom, ali njegovim odredbama niti odredbama bilo kojeg drugog člana naprijed navedenog zakona, nije propisano da nezaposlena osoba nema pravo na novčanu naknadu u slučaju ako poslodavac ne izvrši zakonsku obavezu uplate navedenog doprinosa za svog zaposlenika.

Prema odredbama člana 36. Zakona o posredovanju u zapošljavanju..., nezaposlena osoba nema pravo na novčanu naknadu, kad je svjesno doprinijela prestanku radnog odnosa i kad se utvrdi da je dobrovoljno napustila posao bez opravdanog razloga, što prvostepeni i drugostepeni organ, nisu utvrdili u predmetnoj upravnoj stvari. Iz odredaba člana 44. istog zakona proizilazi da nezaposlena osoba može izgubiti pravo na isplatu ostvarene novčane ili bilo kakve druge naknade, u skladu s tim zakonom, ako je učinila propuste koji su navedeni u tom članu, koji joj se mogu pripisati u krivicu. Iz navedenih zakonskih članova slijedi normalni zaključak da nezaposlena osoba ne može ostvariti pravo na novčanu naknadu ili ostvareno pravo ne može realizovati isplatom naknade, ako je propustima koji joj se mogu pripisati u krivicu doprinijela prestanku radnog odnosa, odnosno daljem primanju naknade mada je taj tok mogla prekinuti da nije bilo njenog propusta.

Sistem obaveznih doprinosa, u koje spada i doprinos za osiguranje od nezaposlenosti, regulisan je Zakonom o doprinosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/98, 54/00, 16/01, 37/01 i 1/02), a članom 11. tog zakona je propisano, da obračun i uplatu doprinosa za sve obveznike doprinosa vrši isplatilac plaće i drugih ličnih primanja prilikom svake isplate, članom 14. da kontrolu obračuna i uplate doprinosa vrši Poreska uprava Federacije Bosne i Hercegovine i Finansijska policija, članom 14a. da u slučaju neplaćanja doprinosa u roku, nadležna poreska uprava donosi rješenje o prinudnoj naplati na osnovu kojeg može zahtijevati prinudnu naplatu doprinosa prenosom dugovanog iznosa sa bilo kojeg računa isplatioca plaća, kao i naplatu iz cjelokupne imovine isplatioca plaća, a članom 14b. da nadzor nad obračunavanjem i plaćanjem doprinosa iz plaće i na plaću sprovodi Poreska uprava Federacije BiH. Iz naprijed navedenih 44 zakonskih odredaba proizilazi da je isplatilac plaća i drugih ličnih primanja (poslodavac) u zakonskoj obavezi da izvrši obračun i uplatu svih obaveznih doprinosa pa i doprinosa za osiguranje od nezaposlenosti, te da u slučaju neispunjavanja te obaveze u roku za istu odgovara svojim novčanim sredstvima i cjelokupnom imovinom, donošenjem rješenja o prinudnoj naplati od strane nadležne poreske uprave samo na osnovu činjenice što je propustio rok za uplatu doprinosa, a kontrolu i nadzor obračunavanja i plaćanja doprinosa vrši Poreska uprava Federacije BiH i Finansijska policija. Prema tome, od zaposlenika odnosno nezaposlene osobe uopšte ne zavisi da li će biti uplaćeni obavezni doprinosi, niti je po zakonu nezaposlena osoba odgovorna zbog neplaćanja tih doprinosa prema prvostepenom i tuženom drugostepenom organu nego isplatilac plaća, a po propisima po tom pitanju ne može ni uticati na njega na bilo koji način jer su na tako nešto ovlašteni nadležni poreski organi i finansijska policija.

Kako odredbama Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba nije propisano, da se nezaposlenoj osobi ne može priznati pravo na novčanu naknadu zbog toga što isplatilac plaća i drugih ličnih primanja nije izvršavao svoju obavezu iz Zakona o doprinosima plaćanjem obaveznog vida doprinosa za osiguranje od nezaposlenosti za period rada te osobe kod njega, prvostepeni i tuženi drugostepeni organ su pogrešnom primjenom materijalnog prava odbili svojim rješenjima zahtjev tužiteljice za ostvarivanje prava na novčanu naknadu po osnovu nezaposlenosti samo iz tog razloga, kada nisu utvrdili nijedan drugi zakonom predviđeni razlog zbog kojeg kao nezaposlena osoba ne bi imala pravo na novčanu naknadu. Zbog toga je tužba tužiteljice uvažena i primjenom člana 38. stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima presudom poništeni osporeni i prvostepeni upravni akt, te predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i rješavanje, u kojem će utvrditi sve potrebne pravno relevantne činjenice za pravilnu primjenu materijalnog prava u ovoj upravnoj stvari i donošenje zakonite odluke po zahtjevu tužiteljice za ostvarenje novčane naknade po osnovu nezaposlenosti, pri čemu će imati u vidu odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba ("Službene novine Federacije BiH", broj 22/05) u skladu sa prelaznim i završnim odredbama člana 19. tog zakona.

(Presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U -1729/01 od 11.10.2006. godine, U -3477/01 od 7.3.2007. godine i U -3488/01 od 7.3.2007. godine)

Podnosilac zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude prvostepeno g suda prihvata da su upravni organi u toku postupka pravilno utvrdili da tužilac ispunjava sve uslove za sticanje prava na starosnu penziju prema čl.5. stav1. Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH”, broj: 18/04, 27/04 i 47/04 - dalje skraćeno: Uredba iz 2004. godine), te da su mu pravilnom primjenom čl.4. stav2. Uredbe utvrdili penzijski osnov prema prosjeku plaća ostvarenih u 1998. i 1999. godini na koje su plaćeni doprinosi, koje su, na osnovu čl.10. stav1. Uredbe valorizovane u skladu s odredbama čl.45. i 46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH”, broj: 29/98, 49/00 i 32/01), koeficijentom valorizacije 0,662 odnosno 0,582 za navedene godine, pa mu utvrđen penzijski osnov od 245,032 KM od kojeg mu je obzirom na dužinu penzijskog staža od 30 godina određena penzija u procentu od 75%, što iznosi 183,77 KM mjesečno. Suprotno tome, podnosilac zahtjeva za vanredno preispitivanje presude prvostepenog suda, smatra da je taj sud u pobijanoj presudi pogrešno protumačio i primijenio navedene odredbe Uredbe iz 2004. godine i federalnog Zakona o PIO, kada je penzijski osnov tužioca utvrdio na osnovu prosjeka plata iz 1998. i 1999. godine koje nisu valorizovane, i istim metodom koji su primijenili i upravni organi, našao da njegov penzijski osnov iznosi 393,12 KM, te mu priznao ostvarenje starosne penzije u procentu 75% od tog osnova u iznosu od 294,84 KM mjesečno.

Kako se visina penzije utvrđuje u procentu od penzijskog osnova, kao sporno pitanje između podnosioca zahtjeva i tužioca postavlja se to da li su organi uprave ili prvostepeni sud u svojim odlukama pravilno utvrdili penzijski osnov tužioca odnosno da li je taj osnov trebalo utvrditi od prosjeka njegovih valorizovanih plaća, kako su to učinili upravni organi, ili od prosjeka njegovih nevalorizovanih plaća, kako je to učinio prvostepeni sud. Za pravilan odgovor na sporno pitanje treba poći od toga da federalni Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju uređuje sve načine sticanja, ostvarivanja i prestanka svih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja i da u odnosu na tu oblast prava predstavlja opšti zakon. Drugi zakoni i propisi (uredbe) koji regulišu na drugačiji način sticanje, ostvarivanje i prestanak prava iz pojedinih oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja u odnosu na opšti zakon, predstavljaju izuzetak u odnosu na taj zakon, i u odnosu na njega imaju karakter specijalnog zakona odnosno propisa. Odnos opšteg zakona i specijalnog zakona odnosno propisa mora se prosuđivati prema opšteprihvaćenom pravnom načelu da specijalni zakon ili propis derogira (ukida, stavlja van snage) opšti zakon i da u odnosu na njega predstavlja izuzetak u regulisanju određenog prava, 46 koje je inače predmet regulisanja opšteg zakona, pa taj izuzetak mora biti decidno predviđen specijalnim zakonom ili propisom, jer će se u suprotnom po istom pitanju primjenjivati odredbe opšteg zakona.

Zbog racionalizacije i smanjenja brojn og stanja Vojske Federacije BiH u 2000. godini donesena je Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH”, broj: 2/00 - dalje skraćeno: Uredba iz 2000. godine), koja je članom 4. stav1. propisivala, da se penzijski osnov za starosnu penziju utvrđuje, od nevalorizovanog mjesečnog prosjeka plaća koje je vojni osiguranik ostvario u posljednjoj godini osiguranja prije prestanka vojne službe, a čl. 5. stav 1. da se starosna penzija utvrđuje u procentu od penzijskog osnova prema dužini penzijskog staža osiguranika, kao i da će se na sva pitanja koja nisu regulisana tom uredbom primjenjivati odredbe federalnog Zakona o PIO (čl. 9. Uredbe). Ova uredba je prestala da važi dana 22.05.2001. godine stupanjem na snagu Uredbe o prestanku njenog važenja („Službene novine Federacije BiH”, broj: 21/01), ali se iz njenih odredaba vidi da je predstavljala sepcijalni propis u odnosu na federalni Zakon o PIO i da je decidno propisivala da se penzijski osnov vojnih osiguranika od kojeg zavisi i visina starosne penzije utvrđuje od nevalorizovanog prosjeka plaća osiguranika.

Uredba iz 2004. godine donesena je zbog završetka procesa racionalizacije i smanjenja Vojske Federacije i Federalnog ministarstva odbrane za 2004. godinu, i u vezi s tim otpuštanja vojnih osiguranika po potrebi službe iz vojne službe, uz povoljnije uslove za sticanje prava na starosnu penziju (godine starosti, godine penzijsog staža, pravni status u vojsci ili ministarstvu), ali ne uvijek i uz obavezu sticanja veće starosne penzije od one koja se ostvaruje po opštem zakonu, kako to pogrešno smatra prvostepeni sud u pobijanoj presudi. Članom 4. stav 2. te Uredbe propisano je da se vojnom osiguraniku utvrđuje penzijski osnov od prosjeka plaća, ali nije propisano da se taj osnov utvrđuje od nevalorizovanog mjesečnog prosjeka plaća, kako je to bilo propisano Uredbom iz 2000. godine, pa kada se ima u vidu da se radi o specijalnom propisu u odnosu na federalni Zakon o PIO, kojim se propisuju izuzeci u odnosu na taj zakon kao opšti zakon, nepropisivanje da će se penzijski osnov utvrditi na osnovu nevalorizovanog prosjeka plaća, upućuje na neminovan zaključak da se penzijski osnov tužioca morao utvrditi na način kako to propisuju odredbe čl. 45. i 46. federalnog Zakona o PIO obzirom da drugačiji način specijalnim propisom nije regulisan i da se po tom pitanju na osnovu čl. 10. stav1. Uredbe iz 2004. godine moraju primijeniti odredbe federalnog Zakona o PIO, kao opšteg zakona.

U prilog takvog pravnog stava je i činjenica da su nakon stupanja na snagu Uredbe iz 2004. godine (4.4.2004.g.) doneseni Zakon o službi u Vojsci Federacije Bi H („Službene novine Federacije BiH”, broj: 34/04), koji je stupio na snagu 04.07.2004. godine, a koji je decidno propisao da se penzijski osnov vojnih osiguranika utvrđuje od mjesečnog prosjeka nevalorizovanih plaća i da se visina penzije ostvaruje u procentu od penzijskog osnova prema dužini penzijskog staža osiguranika (čl.48.) i Zakon o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine („Sl.glasnik BiH”, broj: 88/05), koji je stupio na snagu 28.12.2005. godine a primjenjuje se od 01.01.2006. godine, koji je čl.49. stav1. i 2., na potpuno identičan način kao i prethodni federalni zakon, propisao utvrđivanje penzijskog osnova od mjesečnog prosjeka nevalorizovanih plaća. Navedeni federalni i državni zakon predstavljaju specijalne zakone u odnosu na federalni Zakon o PIO, što proizilazi i iz njihovih odredaba da će se na sva pitanja iz penzijskog osiguranja koja njima nisu uređena primjenjivati odredbe federalnog Zakona o PIO odnosno odredbe entitetskih zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (čl. 53. federalnog 47 zakona i čl. 54. državnog zakona). Međutim, ovim zakonima je potpuno jasno određeno da se penzijski osnov vojnih osiguranika utvrđuje od mjesečnog prosjeka njihovih nevalorizovanih plaća za zakonom propisani vremenski period. Očigledno da tako nije propisano Uredbom iz 2004. godine i da su tom uredbom nepovoljniji uslovi za penzionisanje vojnih osiguranika od onih u Uredbi iz 2000. godine, što se može objasniti velikim brojem osoba koje se penzionišu i nedostatkom materijalnih sredstava potrebnih za njihovo penzionisanje u 2004. godini, koje elemente donosilac uredbe nije mogao zanemariti i radi kojih je čl. 9. Uredbe iz 2004. godine obezbijedio korištenje prava iz uredbe samo vojnim osiguranicima iz čl. 5. stav 1. (u koje spada i tužilac) koji potpišu sporazum sa Ministarstvom odbrane o uvjetima penzionisanja.

Radi svega izloženog pobijana presuda prvostepenog suda donesena je uz povredu propisa na koje se pozvao podnosilac zahtjeva za vanredno preispitivanje te presude u svom zahtjevu, a osporeno i prvostepeno rješenje upravnih organa uz pravilnu primjenu tih istih propisa, pa je ovaj sud na osnovu člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev uvažio, pobijanu presudu preinačio i tužbu tužioca protiv osporenog rješenja tuženog odbio kao neosnovanu.

(Presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Uvp -179/06 od 29.6.2006. godine i Uvp -247/06 od 23.8.2006. godine)

Prema odredbama člana 60. citiranog zakona, porodičnu penziju mogu ostvariti članovi porodice: bračni drug, djeca rođena u braku, van braka, usvojena, pastorčad koju je osiguranik izdržavao, unučad i druga djeca bez roditelja koju je osiguranik izdržavao do svoje smrti, s tim da porodičnu penziju može ostvariti i bračni drug iz razvedenog braka, ako mu je sudskom odlukom utvrđeno pravo na izdržavanje.

Pravo na porodičnu penziju, u smislu citiranog člana Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pripada samo navedenim članovima porodičnog domaćinstva. Vanbračni partner osiguranika (suprotno mišljenju tužiteljice) nije naveden kao član porodice, kojem pripada pravo na porodičnu penziju iza smti njegovog vanbračnog partnera, pa prema tome, u skladu sa uslovima 48 propisanim ovim zakonom, vanbračna supruga ne može ostvariti pravo na porodičnu penziju nakon smrti njenog vanbračnog supruga - kao osiguranika. Tužiteljici, stoga, ne pripada pravo na porodičnu penziju, pa su prvostepeni i tuženi organ pravilnom primjenom odredaba mjerodavnog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pravilno odlučili kad su zahtjev tužiteljice odbili.

Nisu osnovani navodi tužiteljice da joj, time što je ona živjela u vanbračnoj zajednici sa poginulim osiguranikom B. S. duže od tri godine, (što je pravilno utvrđeno presudom Općinskog suda u G., broj: P. 32/97 od 02.04. 1998. godine), pripada pravo na porodičnu penziju i nisu od uticaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, jer ona nije bila bračni partner umrlog osiguranika B. S., što je zakonski uslov za ostvarivanje prava na porodičnu penziju, kako je to propisano u navedenim odredbama člana 60. Zakona o penziskom i invalidskom osiguranju. Isto tako, na drugačije rješenje ove stvari nemaju uticaja ni navodi tužiteljice da je teško oboljela od neizlječivog oblika epilepsije još u vrijeme trajanja vanbračne zajednice, pa da joj i po tom osnovu pripada pravo na porodičnu penziju. Ovo iz razloga, što je odredbama člana 62. stav 1. u tačkama 2. i 3. istog zakona, na koju odredbu tužiteljica ukazuje u tužbi, propisano pod kojim sve uslovima može ostvariti penziju udovica nakon smrti njenog bračnog partnera, po osnovu potpune nesposobnosti za privređivanje i vršenja roditeljskog staranja nad djecom koja imaju pravo na porodičnu penziju poslije smrti osiguranika. Međutim, kako tužiteljica, nije bila bračni partner umrlog osiguranika B. S., ona nije ni udovica umrlog osiguranika iz navedenog člana 62. stav 1. tačka 2. i 3. citiranog zakona, koja može ostvariti porodičnu penziju po osnovu njene bolesti, odnosno nesposobnosti za privređivanje.

Odredbama navedenog člana zakona je propisano da će se penzijski staž ostvaren u bivšim 49 republikama SFRJ i u Zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika do 6. marta 1992. godine uzeti u obzir državljanima Bosne i Hercegovine na teritoriji Federacije za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a penzija će im se odrediti prema stažu ostvarenom u Federaciji, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno, odnosno na osnovu reciprociteta.

U predmetnoj upravnoj stvari prvostepeno rješenje je doneseno 7.3.2001. godine, a drugostepeno osporeno rješenje tuženog dana 18.4.2001. godine. U to vrijeme nije bio stupio na snagu Ugovor o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske od 4.10.2000. godine pa ga organi tuženog nosioca osiguranja nisu mogli ni primijeniti na predmetni slučaj. Navedeni ugovor je stupio na snagu donošenjem Odluke Predsjedništva Bosne i Hercegovine o njegovoj ratifikaciji dana 14.6.2001. godine, koja je objavljena u "Službenom glasniku BiH - Međunarodni ugovori" broj 6/01 od 11. oktobra 2001. godine, nakon čega se pomenuti međunarodni ugovor može i primjenjivati.

Iz ovih razloga neosnovani su, kako prigovor i tužioca u žalbi protiv prvostepenog rješenja, tako i tužbeni prigovori protiv osporenog drugostepenog rješenja tuženog, koji ustvari predstavljaju ponavljanje žalbenih prigovora protiv prvostepenog rješenja, o navodno pogrešnoj primjeni materijalnog prava u tim rješenjima. Kako je nakon donošenja osporenog rješenja tuženog pomenuti međunarodni ugovor stupio na snagu i objavljen u odgovarajućem službenom glasilu, njegova primjena je počela pa tužilac može putem tuženog preduzeti mjere da mu se prizna pravo i utvrdi visina invalidske penzije kod nadležnog nosioca osiguranja i za osmogodišnji staž ostvaren van Federacije u skladu sa odredbama tog ugovora, ukoliko navedeno pravo već nije ostvario.

Radi izloženog, osporenim rješenjem tuženog nije povrijeđen zakon na štetu tužioca, pa je ovaj sud primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, njegovu tužbu odbio kao neosnovanu odlučivši kao u dispozitivu.

Prvostepeni sud je pobijanom presudom odbio tužbu tužilaca, kojom su osporili zakonitost rješenja tuženog od 13.5.2002. godine, prihvatajući u cjelini činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, koji je predhodio donošenju tog rješenja, kao i pravni stav organa uprave izražen u tome rješenju. Prema obrazloženju prvostepene presude, utvrđena je odlučna činjenica, a to je, da je ponuda pod šifrom br. 185554 učesnika D. Dž., iz S., na raspisani tender broj: 481. - objekat Gradska kafana K., podnijeta blagovremeno. Nesporno je među strankama da je zadnji dan roka za dostavljanje ponude za raspisani tender bio 11.4.2000. godine.

Prema sadržini fotokopije potvrde o prijemu pošiljke Pošte u S. proizilazi da je pošiljka broj 9460, koja predstavlja ponudu D. Dž. predato pošti preporučeno 11.4.2000. godine, koji datum je utisnut na otisku počata pošte. Međutim, prema stanju spisa predmeta, zaposlenik navedene pošte je tek narednog dana 12.4.2000. godine primljenu poštansku pošiljku zaveo u knjigu primljenih preporučenih pošiljki i otpremio.

Odredbama člana 14. Zakona o privatiziaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", broj: 27/97) je propisano da pravila prodaje preduzeća putem javne dražbe, javnog prikupljanja ponuda ili neposredne pogodbe propisuje Agencija za privatizaciju Federacije Bosne i Hercegovine.

Navedena Agencija je, u skladu sa citiranom odredbom, kao i članom 37. istog zakona (kojom je propisan rok za donošenje podzakonskih propisa), kao i odredbe člana 4. i 5. Zakona o agenciji za privatizaciju ("Službene novine Federacije BiH", broj: 18/96), donijela Pravilnik o 51 postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", broj: 19/98). Tim Pravilnikom su propisana posebna pravila prodaje preduzeća, odnosno imovine i dionica preduzeća iz člana 1. Zakona o privatizaciji preduzeća, putem javne aukcije, javnog prikupljanja ponuda, javne ponude dionica i neposredne pogodbe. Odredbom člana 56. Pravilnika regulisan je postupak za podnošenje ponude na osnovu javnog poziva iz člana 52. Pravilnika (zapečačena koverta, njena sadržina, šifra i podaci o podnosiocu) vrijeme i mjesto podnošenja ponuda na tender (u spisima ovog predmeta nije priložen javni poziv objavljen u dnevnoj n ovini "Avaz", jer naknadno priloženi poziv od strane Agencije za privatizaciju T. ne predstavlja javni poziv koji je objavljen), a odredbom člana 56. stav 5. da će se prijave podnesene poštom smatrati valjanim ukoliko je datum otpreme pošte u skladu sa rok om iz javnog poziva (tendera).

Nadalje, Agencija za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema odredbi člana 7. Zakona o agenciji za privatizaciju, ima javna ovlaštenja za donošenje pojedinačnih upravnih akata u skladu sa propisom o općem upravnom postupku, a o žalbama, izjavljenim protiv prvostepenih kantonalnih agencija (član 21.) odlučuje resorno ministarstvo kantona.

Iz izloženog proizilazi da postupak privatizacije predstavlja poseban postupak regulisan Zakonom o privatizaciji preduzeća i navedenim pravilnikom donesenim na osnovu tog zakona. Zbog toga ovaj sud smatra osnovanim žalbeni prigovor prema kojem se u konkretnom slučaju radi o propisu kojim se reguliše rok za podnošenje ponuda u skladu sa javnim pozivom, kao pravilo prodaje preduzeća, koje je ovlašteno da propisuje Agencija za privatizaciju te se u postupku privatizacije moraju primjenjivati njena pravila o prodaji preduzeća, a ne pravila koje propisuju drugi zakoni ili podzakonski akti, pa ni pravila upravnog postupka, kako to pogrešno smatra prvostepeni sud u pobijanoj presudi. U ovoj upravnoj stvari se ne radi o procesno pravnom roku, nego o roku kao pravilu prodaje preduzeća koji je ovlaštena da propisuje Agencija za privatizaciju.

Zbog propusta u primjeni navedenih zakona i podzakonskih propisa presuda prvostepenog suda nije zakonita, pa je uvažavanjem žalbe ista ukinuta na osnovu odredbe člana 43. stav 3. Zakona o upravnim sporovima.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će imati u vidu primjedbe ovog suda i odlučiti o žalbi tužioca u skladu sa važećim propisima.

Kako je predmet privatizacije u konkretnom slučaju poslovni prostor u Vogošći, čiji je vlasnik Općina Vogošća, prvostepeni sud je na osnovu navedene presude Ustavnog suda pravilno zaključio da je odredba člana 29. Zakona o privatizaciji preduzeća bila neustavna od samog donošenja tog zakona i da se od dana objavljivanja presude u "Službe nim novinama Federacije BiH" 31.5.2000. godine ta odredba nije mogla primjenjivati.

Odredbama člana IV.C.3.12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, propisano je da su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće posebno kada sud utvrdi da zakon, usvojen i ili predloženi zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona ili općine nije u skladu sa tim ustavom, te da se taj ili drugi propis neće primjenjivati odnosno stupiti na snagu, osim ukoliko se ne izmijeni na način koji propiše sud ili ukoliko sud ne utvrdi prijelazna rješenja, koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci. Presudom Ustavnog suda od 28.3.2000. godine nisu utvrđena nikakva prijelazna rješenja u odnosu na član 29. Zakona o privatizaciji preduzeća nego je samo utvrđeno da taj član nije u skladu sa Ustavom Federacije, pa se prema naprijed navedenoj imperativnoj ustavnoj odredbi ne može primjenjivati sve dok se ne izmijeni u skladu sa odlukom Ustavnog suda. Ustavnom odredbom nije regulisano pitanje od kada se član zakona koji je proglašen neustavnim neće primjenjivati, ali je to pitanje regulisano odredbama člana 40. stavovi 1. i 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH, broj: 6/95 i 37/03), tako što je propisano, da se neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno da predloženi zakon ili drugi propis od tada neće stupiti na snagu. Zakon ili drugi propis iz stava 1. ovog člana primjenjivati će se odnosno stup iti na snagu od dana određenog u tom propisu ukoliko 53 se izmijeni na način koji propiše sud. Iz ovih imperativnih zakonskih odredaba proizilazi da se od dana objavljivanja presude Ustavnog suda ne može primjenjivati zakon ili drugi propis koji je proglašen neustavnim, a ukoliko se izmijeni u skladu sa tom presudom može stupiti na snagu i primjenjivati se od dana određenog u tom zakonu odnosno propisu (iz čega proizilazi da se prije toga nije mogao primjenjivati odnosno stupiti na snagu). U konkretnoj pravno j stvari nije došlo do izmjene neustavnog člana 29. Zakona o privatizaciji preduzeća, nego je donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", broj: 61/01), koji je stupio na snagu 1.1.2002. godine, a koji je članom 3. propisao da se član 29. tog zakona briše, čime se smatra nepostojećim, a od dana objavljivanja presude Ustavnog suda, iz naprijed iznesenih razloga, nije se mogao primjenjivati, pa je prvostepeni sud u pobijanoj presudi pravilnom primjenom materijalnog prava poništio osporeno rješenje i odluku prvostepene komisije.

Žalbeni navodi, da se član 29. Zakona o privatizaciji preduzeća mogao primjenjivati i nakon objavljivanja presude Ustavnog suda dana 31.5.2000. godine pa sve do 1.1.2002. godine kada je taj član brisan izmijenjenim zakonom, kao i da se presuda Ustavnog suda od 28.3.2000. godine nije mogla primjenjivati sa danom objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH" 31.5.2000. godine, nisu osnovani, jer su suprotni naprijed navedenim imperativnim ustavnim i zakonskim odredbama. Takođe su neosnovani i žalbeni navodi da prvostepeni sud nije mogao poništiti osporeno rješenje i odluku prvostepene komisije na osnovu odluke Ustavnog suda jer je drugostepeno rješenje doneseno 25.4.2000. godine i žalioci na osnovu istog zaključili ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora 14.6.2000. godine, čime je okončan postupak privatizacije prije donošenja presude Ustavnog suda. Ovakvi žalbeni navodi nisu tačni obzirom da je presuda Ustavnog suda donesena 28. 3.2000. godine, dakle, prije donošenja drugostepenog rješenja i zaključenja ugovora. No bez obzira na ove činjenice, postupak privatizacije nije pravosnažno okončan iz razloga što je protiv odluke prvostepene komisije izjavljena žalba o kojoj je odlučeno osporenim drugostepenim rješenjem koje je postalo konačno u upravnom postupku u smislu člana 12. Zakona o upravnom postupku, ali ne i pravosnažno u smislu člana 13. istog zakona, pošto je protiv njega tužbom tužioca pokrenut upravni spor, povodom koje je prvostepeni sud donio pobijanu presudu, koju žaliioci pobijaju žalbom kao redovnim pravnim sredstvom, pa će se postupak privatizacije smatrati pravosnažno okonačnim tek donošenjem odluke o njihovoj žalbi i njenom dostavom strankama.

Zato je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava pobijanom presudom poništio osporeno rješenje tuženog i prvostepenu odluku komisije u postupku privatizacije poslovnog prostora u vlasništvu općine koji nije pravosnažno okončan obzirom da se neustavna odredba člana 29. Zakona o privatizaciji preduzeća poslije datuma objavljivanja presude Ustavnog suda više ne može primjenjivati i da se u odnosu na navedenu imovinu ne može provoditi postupak male privatizacije propisan odredbama čl.26, 27. i 28. navedenog zakona. Pri tome je prvostepeni sud pravilno zaključio da je naustavna odredba bila neustavna od samog donošenja zakona ali da se ne može primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda, što je pravilno iz naprijed iznesenih razloga, i to u odnosu na sve slučajeve postupaka male privatizacije koji nisu pravosnažno okončani. Pitanje odtklanjanja posljedica u postupcima male privatizacije koji su pravosnažno okončani na osnovu neustavne odredbe člana 29. Zakona o privatizaciji preduzeća je sasvim drugo pitanje i nije predmet ovog upravnog spora.

54 Radi svega izloženog, pobijanom presudom prvostepenog suda nije povrijeđen zakon na štetu žalioca, nego je suprotno njihovim žalbenim navodima, ista donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, zbog čega je primjenom člana 43. stav 2. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u dispozitivu.

(Presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Už -128/03 od 22.11.2006. godine i Už -528/03 od 12.4.2006. godine)

Prema odredbi člana 56. stav 3. tog Pravilnika, uz kovertu sa ponudom podnosilac je dužan priložiti posebne dvije zapečaćene koverte, od kojih jedna sadrži šifru i podatke o identitetu podnosioca ponude, a druga koverta sadrži dokaze o uplati depozita i naknade za učešće na tenderu.

Iz spisa predmeta, posebno iz zapisnika sa javne objave ponuda po javnom pozivu za prodaju poslovnog prostora u ul. Porodice Ribar 10/priz. ("objekat 0 -38"), proizilazi da je ponuđač pod šifrom „Renta„ uz kovertu sa ponudom priložio i dvije posebne zapečaćene koverte, stim što je sve te koverte (posebno odvojene i zapečaćene) stavio u jednu kovertu. To je, uostalom, bilo i nesporno među strankama. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, po ocjeni ovog suda, a suprotno stanovištu tuženog, pomenuta ponuda je dostavljena u skladu sa citiranim propisom, jer je u biti ispoštovana svrha i suština ovog propisa. Naime, tužilac pravilno smatra da je suština i svrha citiranog propisa da se sve tri koverte dostave posebno zapečaćene kako bi se postiglo da identitet ponuđača ostane nepoznat u cilju objektivnosti odlučivanja pri vrednovanju ponuda, a to je nesumljivo postignuto način om na koji je ponuđač pod šifrom „Renta„ tj. tužilac dostavio pomenute koverte.

55 Iz navedenih razloga, a na osnovu člana 38. stav 3. Zakona o upravnim sporovima, tužbu je valjalo uvažiti i pobijano rješenje poništiti, kako bi tuženi u ponovljenom postupku pravilno i u skladu sa navedenim propisom donio svoju odluku, imajući pri tome u vidu izloženo stanovište ovog suda. U ponovljenom postupku tuženi će ocijeniti i ostale tužbene navode, posebno navod da je ponuđač po šifrom „Aloka„ u svojoj ponudi otkrio svoj identitet, jer će tek nakon toga biti u mogućnosti da donese novu i zakonitu odluku.

Prema stanju u spisu predmeta prvostepeni sud je presudom broj U -741/00 od 11.4.2001. godine uvažio tužbu tužioca zbog šutnje uprave tuženog Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša HNK M, u upravnoj stvari povrata stana u posjed, i naložio tuženom da kao drugostepeni organ u roku od 15 dana od dana prijema presude odluči o žalbi tužioca O. A. izjavljenoj zbog šutnje uprave općine S. Ta presuda je donesena na osnovu člana 38. stav 6. Zakona o upravnim sporovima. Kako tuženo kantonalno ministarstvo u izvršenju navedene presude nije u ostavljenom sudskom roku donijelo novi upravni akt po zahtjevu tužioca iz žalbe za povrat predmetnog stana u posjed, pa ni u naknadno ostavljenom roku od sedam dana, tužilac je u skladu s odredbama člana 66. stav 1. Zakona o upravnim sporovima zatražio od prvostepenog suda donošenje takvog akta koji će u svemu zamijeniti upravni akt nadležnog drugostepenog organa. Po takvom zahtjevu tužioca prvostepeni sud je donio pobijano rješenje na osnovu člana 66. stav 2. Zakona o upravnim sporovima dana 27.8.2002. godine, kojim je potvrdio da je tužilac nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da mu se stan vraća u posjed, 56 te utvrdio da privremenom korisniku prestaje pravo korištenja stana i da se iz istog dužan iseliti u roku od 15 dana bez prava na nužni smještaj, dok je nadležnom organu za stambene poslove općine S. naloženo da bez odlaganja izvrši navedeno rješenje.

Pobijano rješenje prvostepeni sud je donio supstituiranjem u prava i obaveze tuženog kantonalnog ministarstva, da odluči o zahtjevu tužioca kao nosioca stanarskog prava za povrat stana u posjed, primjenom odredaba člana 7. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH”, broj 11/98 do 29/03), koje se u smislu člana 8. istog zakona dostavlja nosiocu stanarskog prava, korisniku stana i davaocu stana na korištenje, radi eventualnog izjavljivanja žalbe. To su stranke koje pokreću postupak i učestvuju u upravnom postupku u smislu člana 48. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH”, broj 2/98 i 48/99). Žalilac nije nijedno od tih lica jer je davalac predmetnog stana na korištenje privredno društvo, pa se postavlja pitanje da li je ovlašten za izjavljivanje žalbe protiv pobijanog rješenja prvostepenog suda.

Odredbom člana 41. Zakona o upravnim sporovima (skraćeno: ZUS) propisano je da se protiv odluke najvišeg suda kantona donesene u upravnom sporu može izjaviti žalba Vrhovnom sudu Federacije ako je odluka suda zasnovana na federalnom zakonu ili drugom federalnom propisu ili ako su povrijeđena pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari. Ovim zakonskim odredbama, kao ni drugim, nije propisano ko može izjaviti žalbu, ali je u odredbama člana 42. stav 1, koji propisuje rok za izjavljivanje žalbe, navedeno da taj rok teče od dana dostavljanja sudske odluke stranci koja podnosi žalbu, što bi značilo da pravo na žalbu pripada stranci, odnosno strankama. Polazeći od odredaba člana 2. istog zakona, kojim je regulisano načelno pitanje legitimacije za pokretanje upravnog spora i propisano pod kojim uslovima razne kategorije pravnih subjekata mogu pokrenuti upravni spor, dakle, steći aktivnu stranačku legitimaciju kako za podnošenje tužbe, tako i za izjavljivanje žalbe kao redovnog pravnog sredstva po ZUS, može se doći do odgovora kojim strankama pripada pravo na žalbu protiv odluka kantonalnog suda. U stavu 1. člana 2. ZUS, propisano je da građanin il i pravno lice imaju pravo da pokrenu upravni spor (a zatim i da koriste pravna sredstva predviđena tim zakonom) ako smatraju da im je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu. Da bi se, dakle, neko lice moglo smatrati strankom u smislu ZUS, uslov je da se u predmetnom sporu rješava o nekom njegovom pravu ili obavezu, ili da bi rješenjem te upravne stvari bilo indirektno odlučeno i o njegovom zakonom zaštićenom pravnom interesu.

Žalilac kao služba za upravu općine S., u smislu člana 2. stav 2. ZUS mogao bi pokrenuti upravni spor samo ako bi mogao biti nosilac prava i obaveza o kojima se rješavalo u upravnom postupku, a on to ne tvrdi u žalbi, dok se prema stanju spisa u upravnom postupku odlučivalo o pravima i obavezama tužioca kao nosioca stanarskog prava i privremenog korisnika stana, te je mogao biti povrijeđen neposredni lični interes davaoca stana na korištenje, odnosno privrednog društva kao vlasnika stana, a ne žalioca, koji je eventualno bio nadležan da rješava o zahtjevu tužioca za vraćanje stana u posjed u smislu člana 4. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kao prvostepeni organ za stambene poslove, ali to svoje ovlaštenje da odluči o zahtjevu donošenjem odgovarajućeg upravnog akta nije iskoristio (šutnja uprave prvostepenog organa). Ni u tom slučaju žalilac ne bi bio ovlašten za pokretanje upravnog spora pa ni za izjavljivanje žalbe protiv pobijanog rješenja prvostepenog suda, kada rješenjem nije odlučivano o njegovom pravu ili neposrednom ličnom interesu zasnovanom na zakonu i kada ne 57 spada u krug lica koja su po ZUS ovlaštena na pokretanje upravnog spora. Zbog toga je ovaj sud primjenom člana 42. stav 4. ZUS odlučio kao u dispozitivu rješenja, ne upuštajući se u ocjenu osnovanosti ili neosnovanosti žalbenih navoda.

Pravilno je postupio prvostepeni sud kada je pobijanim rješenjem odbacio tužbu tužiteljice, ali ne iz razloga koje je naveo u obrazloženju pobijanog rješenja primjenom člana 25. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnim sporovima, već iz slijedećih razoga:

Prema odredbi člana 8. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj 9/05), upravni spor se može voditi samo protiv upravnog akta, a prema odredbi stava 2. tog člana, upravni akt je u smislu tog zakona akt kojim nadležni organ iz člana 4. istog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari.

Osporeno rješenje tuženog od 27.12.2005. godine doneseno je na osnovu člana 16. stav 1. Zakona o namještenicima u organima državne uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 49/05) i člana 239. stav 2. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 2/98 i 48/99). Međutim, Odbor državne službe za žalbe kao tuženi organ pogrešno se poziva na odredbe Zakona o upravnom postupku, jer ni jednom odredbom Zakona o namještenicima u organima državne uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, niti odredbom Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine nije propisano da Odbor u postupku po žalbi primjenjuje pravila upravnog 58 postupka, već postupak provodi i donosi rješenja u skladu sa odredbama člana 65. Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federaciji Bosne i Hercegovine“, broj 29/03, 23/04, 39/04 i 54/04).

Prema odredbi člana 16. stav 1. Zakona o namještenicima u organima državne uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, protiv rješenja iz stava 2. člana 15. ovog zakona namještenik ima pravo da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja izjavi žalbu Odboru državne službe za žalbe iz člana 65. Zakona o državnoj službi, ako ovim zakonom nije drugačije određeno (odredbama člana 65. stav 7. Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH ovlašćen je Odbor državne službe za žalbe da odlučuje u drugom stepenu o svim žalbama koje se izjave na rješenja ru kovodilaca državne službe). Prema stavu 4. člana 16. Zakona o namještenicima u organima državne uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, protiv rješenja Odbora za žalbe donesenog po žalbi iz stava 3. ovog člana može se pokrenuti spor kod nadležnog suda u roku od 30 dana od dana prijema rješenja donesenog po žalbi, a kako je propisano i članom 65. stav 9. tačka a. Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH, dakle ne pokreće se upravni spor. Odredbom člana 1. stav 1. Zakona o namještenicima u organima državne uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine propisano je da se ovim zakonom uređuje radno-pravni status namještenika u organima državne uprave Federacije Bosne i Hercegovine.

Rješenjem Odbora državne službe za žalbe navedenim u uvodu ove presude nije rješava no o upravnoj stvari nego se odlučivalo o radno-pravnom statusu tužiteljice, pa to rješenje nije upravni akt u smislu člana 8. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, te se protiv istog ne može voditi upravni spor, iz kojih razloga tužbu tužiteljice je trebalo odbaciti primjenom člana 25. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima.

Donošenjem pobijanog rješenja prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je po ocjeni ovog suda zahtjev za vanredno preisptivanje neosnovan.

Iz navedenih razloga, ovaj sud je na osnovu člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u dispozitivu ove presude.

(Presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Uvp -270/06 od 13.12.2006. godine i Uvp -74/06 od 6.12.2006. godine)

Međutim, odredbom člana 42. stav 2. Zakona o upravnim sporovima propisano je da žalba, pored ostalog, mora sadržavati i razloge i obim u kojem se presuda ili rješenje najvišeg suda kantona pobija, a prema stavu 5. istog člana navedenog zakona je predviđeno da se u svemu ostalom u postupku po žalbi shodno primjenjuje i odredba člana 48. ovog zakona (koja se odnosi na postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke), kojom je propisano da ako je zahtjev nepotpun ili nerazumljiv, sud postupa shodno odredbama člana 25. ovog zakona (kojima je propisano da sud poziva tužitelja da u ostavljenom roku otkloni nedostatke nepotpune ili nerazumljive tužbe). Prema tome, tužitelj je u blagovremeno izjavljenoj žalbi (koju sud pogrešno naziva podneskom "najava žalbe", jer je i naslovljena kao žalba), propustio navesti razloge i obim u kojem se rješenje pobija, te kako je sud (prema citiranim odredbama) trebao pozvati tužitelja da u ostavljenom roku navedeni nedostatak otkloni, to se i podnesak tužitelja naslovljen kao "obrazloženje žalbe" (koje sud pogrešno smatra žalbom) trebao smatrati njegovim postupanjem po nalogu za uređenje blagovremeno izjavljene žalbe. Iz navedenih razloga prvostepeni sud nije mogao žalbu tužitelja odbaciti, pa je ovaj sud njegovu žalbu uvažio, pobijano rješenje preinačio tako što je utvrdio da je žalba izjavljena protiv rješenja od 15.11.2001. godine blagovremena i istu odbio iz slijedećih razloga:

Pravilno je prvostepeni sud svojim rješenjem od 15.11.2001. godine odbacio tužbu tužitelja podnesenu protiv obavjesti tuženog, broj: Su -III-11/99, od 24.1.2000. godine, jer akt koji tužitelj tužbom pobija nije upravni akt u smislu odredbi člana 9. Zakona o upravnim sporovima. Tim odredbama je propisano da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a upravni akt jeste akt kojim nadležni organ (iz člana 4. istog zakona) rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. Osporenim aktom tuženi nije rješavao o izvjesnom pravu ili obavezi tužitelja (po pravilima upravnog postupka) u određenoj upravnoj stvari, već ga je obavijestio o odluci predsjednika Kantonalnog suda u S. povodom poziva za izbor sudija Općinskog suda I i II u S, pa takva obavijest ne može predstavljati upravni akt, već akt koji donosi predsjednik suda u okviru svojih prava i ovlaštenja (propisanih zakonskim i podzakonskim aktima) pri obavljanju redovno g poslovanja, pa se protiv takvog akta poslovanja ne može voditi upravni spor.

Na osnovu navedenog, ovaj sud je na osnovu člana 43 stav 3. Zakona o upravnim sporovima, žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja prvostepenog suda od 7.5.2002. godine uvažio, to rješenje preinačio i riješio tako što je žalbu izjavljenu protiv rješenja prvostepenog suda od 15.11.2001. godine odbio.

Pravilno tuženi organ smatra da opomena za plaćanje poreza nije upravni akt i da se prigovorom tužiteljice ne može pobijati, te da je takav prigovor trebalo tretirati kao i svaki drugi podnesak stranke upućen organu sa kojim treba postupiti u smislu čl.67. Zakona o upravnom postupku, a ne donositi rješenje za čije donošenje nije postojao osnovu zakonu. Obzirom da prvostepeno rješenje nije upravni akt tuženi organ je pravilno postupio kada ga je osporenim rješenjem poništio i kada je žalbu tužiteljice protiv istog odbacio kao nedopuštenu (opomena predstavlja pojedinu radnju u upravnom postupku pa se protiv nje ne može izjaviti žalba kao redovno pravno sredstvo).

Tužbeni prigovor da nije logično da tužiteljica plaća taksu (porez na imovinu) za bilijar koji je u toku 2000. godine odjavila i prodala nisu osnovani iz razloga što je njena obaveza da plati porez na imovinu, za navedenu godinu utvrđena pravomoćnim rješenjem od 26.4.2000. godine, a tu činjenicu ona ne osporava, niti je može isticati u postupku po opomeni, nego je istu mogla pobijati samo u blagovremeno izjavljenoj žalbi protiv navedenog rješenja o razrezu poreza na imovinu, što je propustila da učini.

Prvostepeni sud je ovako odlučio primjenom člana 26. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima, iz razloga što smatra da je zaključkom prvostepenog organa odlučeno o prekidu postupka u smislu člana 218. stav 1. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98 i 48/99), a ne o nekom pravu ili obavezi stranke u postupku, pa da se taj zaključak ne može smatratiti upravnim aktom u smislu člana 9. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, a samim tim ni osporeno rješenje drugostepenog organa kojim je odbijena žalba tužiteljice protiv navedenog zaključka.

Odredbama člana 142. stav 1. Zakona o upravnom postupku data je definicija prethodnog pitanja, kao pitanja bez čijeg se rješenja, ne može riješiti sama upravna stvari koje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili neki drugi organ, a koje organ koji vodi postupak može pod uslovima iz tog zakona sam raspraviti ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak protiv kojeg je dopuštena posebna žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ. Žalbom se može napadati kako zakonitost zaključka, odnosno da li su postojale zakonske predpostavke za prekid postupka i da li se radi o prethodnom pitanju u zakonskom smislu, tako i njegova cjelishodnost odnosno pravilnost primjene diskrecionog ovlaštenja organa da sam raspravi to pitanje ili prekine upravni postupka. Ako rješenjem donesenim povodom žalbe zaključak bude poništen organ je dužan da nastavi postupak i da sam riješi postavljeno pitanje.

U pravnoj situaciji kada je zaključak o prekidu postupka donio drugostepeni organ ili kada je drugostepeni organ odlučujući o žalbi protiv zaključka o prekidu postuka prvostepenog organa rješenjem odbio žalbu, protiv tog zaključka odnosno rješenja, prema dosadašnjoj usvojenoj sudskoj praksi koju prihvata i ovaj sud, može se voditi upravni spor. Naime, zaključak o prekidu postupka u smislu člana 142. stav1. Zakona o upravnom postupku ima sva obilježja upravnog akta iz člana 9. stav 2. Zakona o upravnim sporovima iako je donesen u vršenju diskrecionog ovlaštenja organa, jer se njime odlučuje o procesnom pravu stranke da se upravni postupak ne prekida u slučaju da se pitanje koje se pred organom postavilo ne može pravno okvalifikovati kao prethodno pitanje u smislu zakona. U upravnom sporu protiv zaključka drugostepenog organa, odnosno protiv rješenja koje je donio po žalbi na prvostepeni zaključak, osporava se postojanje zakonskih uslova za prekidanje postupka uz očigledan pravni interes stranke da se upravni postupak nastavi i upravna stvar riješi. Tužiteljica u žalbi eksplicitno 62 ukazuje da pitanje prava korištenja na parceli na kojoj je izgrađena garaža bez odobrenja za građenje prema materijalnom pravu nije prethodno pitanje u upravnom postupku rušenja garaže i da ne mora čekati rješenje sudskog spora koji traje decenijama da bi joj se ispred kućnog praga uklonila bespravno sagrađena garaža i omogućilo normalno korištenje kućnog dvorišta, na koje okolnosti je ukazala i u tužbi koju je prvostepeni sud pobijanim rješenjem odbacio zbog pogrešno zauzetog pravnog stava da osporeno rješenje tuženog nema pravni karakter upravnog akta.

Prema svemu izloženom, pobijano procesno-pravno rješenje prvostepenog suda doneseno je uz pogrešnu primjenu zakona na štetu tužiteljice, pa je ovaj sud uvažavanjem njene žalbe kao osnovane, primjenom člana 43. stav 3. Zakona o upravnim sporovima isto ukinuo i shodnom primjenom čl.235 tač.3. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03) u vezi sa članom 60. Zakona o upravnim sporovima, predmet vratio prvostepenom sudu na rješavanje po tužbi žaliteljice, podnesenoj protiv osporenog rješenja tuženog ali o meritumu tužbe, odnosno o njenoj osnovanosti ili neosnovanosti.

Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizilazi da je tužiteljica propustila da postupi po dopisu prvostepenog suda od 8.1.2002. godine (očiglednom greškom navedena 2001. godina) i dostavi dokaz da je urgenciju od 11.12.2001. godine uputila tuženom kao nadležnom organu obzirom da se iz primjerka priložene urgencije vidi da je naslovljena prvostepenom organu, pa taj sud smatra da je njena tužba, iz tog razloga i što je tužiteljica dopisom upozorena 63 na posljedice nepostupanja, neuredna, radi čega je istu primjenom člana 25. stav 2. Zakona o upravnim sporovima pobijanim rješenjem odbacio.

Prema stanju u spisu predmeta, urgencija tužiteljice od 11.12.2001. godine priložena je pored ostalih dokaza relevantnih za podnošenje tužbe u smislu člana 22. Zakona o upravnim sporovima uz tužbu od 7.1.2002. godine i kasnije po pismenom zahtjevu prvostepenog suda od 8.1.2002. godine. Ta urgencija je naslovljena tuženom kao nadležnom organu a upućena putem prvostepenog organa, dok se iz njene sadržine vidi da tuženi nije odlučio po žalbi tužiteljice od 6.9.2001. godine zbog “ćutanja administracije” prvostepenog organa, pa shodno odredbi člana 22. stav 1. Zakona o upravnim sporovima moli da drugostepeni organ riješi njenu žalbu, uz upozorenje da će ukoliko u roku od 7 dana ne donese nikakvo rješenje pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda. Ovakav način dostave urgencije tuženom preporučenom poštanskom pošiljkom u skladu je sa zakonom jer je prvostepeni organ u tom slučaju bio dužan da u smislu odredaba člana 65. stav 4. Zakona o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, broj 2/98 i 48/99) urgenciju bez odlaganja dostavi nadležnom drugostepenom organu, što niko i ne osporava da je učinio, a od podnošenja urgencije do podnošenja tužbe višestruko je protekao zakonski rok od sedam dana iz člana 22. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Prema tome, uz tužbu su bili priloženi svi pismeni dokazi iz kojih proizilazi da je tužiteljica ispunila uslove za pokretanje i vođenje predmetnog upravnog spora u smislu naprijed navedenog zakonskog člana, pa je prvostepeni sud pobijanim rješenjem pogrešnom primjenom zakona njenu tužbu odbacio kao neurednu. Zbog toga je ovaj sud uvažavanjem žalbe tužiteljice primjenom člana 43. stav 3. Zakona o upravnim sporovima isto ukinuo i shodnom primjenom člana 235. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, broj 53/03) u vezi sa članom 60. Zakona o upravnim sporovima, predmet vratio prvostepenom sudu na rješavanje po tužbi žaliteljice podnesenoj protiv tuženog zbog nerješavanja njene žalbe izjavljene protiv prvostepenog organa, pri čemu će odlučiti o meritumu tužbe, odnosno o njenoj opravdanosti ili neopravdanosti.

Kako tuženi nije postupio u ostavljenom roku po nalogu prvostepenog suda iz navedene presude, tužilac je podneskom koji je naslovio "Tužba u upravnom sporu sa prijedlogom za donošenje odluke umjesto tuženika" od 13.10.2004. godine, smatrajući da su ispunjeni uslovi iz člana 66. Zakona o upravnim sporovima, predložio da prvostepeni sud donese rješenje, po njegovoj žalbi izjavljenoj 26.9.2001. godini protiv prvostepenog rješenja od 13.4.2001. godine koje će u svemu zamijeniti upravni akt tuženog drugostepenog organa. Pobijanim rješenjem prvostepenog suda koje je doneseno nakon stupanja na snagu i početka primjene Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 9/05 - stupio na snagu 24.2.2005. godine, a počeo da se primjenjuje od 27.3.2005. godine - član 78. zakona) podnesak tužioca je odbačen kao zahtjev podnesen u smislu odredaba člana 66. stav 1. i 2. ranijeg Zakona o upravnim sporovima (skraćeno: raniji ZUS) obzirom da njegovo postojanje nije predviđeno odredbama novog Zakona o upravnim sporovima (skraćeno: novi ZUS).

Podnosilac zahtjeva za vanredno preispitivanje pobijanog rješenja prvostepenog suda pogrešno smatra da njegov podnesak od 13.10.2004. godine ima pravni karakter tužbe kojom se pokreće upravni spor. Taj podnesak je predat sudu u skladu s odredbama člana 66. stav 1. i 2. ranije važećeg ZUS koji je omogućavao strankama da u izvršenju presude donesene na osnovu člana 38. stav 6. istog zakona mogu posebnim podneskom odnosno zahtjevom, ako nadležni organ ni poslije ispunjenja određenih uslova iz navedenog člana ne donese upravni akt, tražiti donošenje takvog akta od suda koji će u svemu zamijeniti upravni akt nadležnog organa. Stoga je prvostepeni sud u pobijanom rješenju pravilno tretirao podnesak tužioca kao zahtjev, mogao ga je tretirati i kao prijedlog, ali ne kao tužbu kojom se pokreće upravni spor, kako to pogrešno smatra podnosilac zahtjeva, jer tužba podrazumjeva postojanje konačnog upravnog akta čija zakonitost je njome osporavana kod nadležnog suda, a takav akt u predmetnoj upravnoj stvari ne postoji.

Pobijano rješenje prvostepenog suda nije doneseno uz povredu federalnog zakona o postupku kako to pogrešno smatra podnosilac zahtjeva za vanredno preispitivanje. Njegov podnesak od 13.10.2004. godine, bilo da se smatra tužbom ili podneskom sui generis, kako je to propisano članom 66. stav 1. i 2. ranijeg ZUS -a, ne može se smatrati redovnim ili vanredni m pravnim sredstvom u postupku upravnih sporova, pa se podnosilac zahtjeva neosnovano poziva na analognu primjenu člana 76. stav 1. novog Zakona o upravnim sporovima, posebno kada tvrdi da se radi o tužbi. Po tužbi i podnesku koji je naprijed naveden potrebno je provoditi postupak da 65 bi se donijelo rješenje u upravnoj stvari, a prema odredbama člana 75. stav 3. i člana 77. novog ZUS, postupak koji nije završen do 31.12.2003. godine pred Vrhovnim sudom Federacije ili je započeo poslije tog datuma podnošenjem tužbi ili drugih podnesaka ima se nastaviti odnosno provesti po odredbama novog ZUS. Zato je prvostepeni sud pravilno postupio kada je donoseći pobijano rješenje nakon stupanja na snagu i početka primjene novog Zakona o upravnim sporovima primijenio na sporni slučaj odredbe tog zakona, a ne odredbe ranijeg ZUS -a.

Odredbe novog ZUS -a prvostepeni sud je u pobijanom rješenju pravilno primijenio. Odredbama članova 57., 58. i 59. tog zakona regulisane su obaveze tuženog nadležnog organa u situaciji kada nadležni sud presudom poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, pa se te odredbe ne odnose na predmetnu upravnu stvar u kojoj se radi o izvršenju presude donesene po tužbi zbog "šutnje uprave" (na osnovu člana 36. stav 4. novog ZUS -a, odnosno člana 38. stav 6. ranijeg ZUS -a). Prema odredbama stava 5. člana 36. novog ZUS -a, kada nadležni organ ne postupi po presudi iz stava 4. navedenog člana, odgovorno lice u tom organu čini tešku povredu službene dužnosti protiv kojeg je nadležni sud dužan pokrenuti disciplinski postupak u smislu člana 27. stav 5. i 6. istog zakona. Postupak po ovim odredbama nadležni sud je dužan pokrenuti po službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranke podnošenjem prijedloga - disciplinske prijave prvostepenom disciplinskom organu, koji je dužan donijeti rješenje o pokretanju disciplinskog postupka protiv odgovornog lica. Kao odgovorno lice u organu uprave odnosno gradskoj ili općinskoj službi za upravu u smislu člana 74. novog ZUS -a smatra se rukovodilac organa i službenik u organima odnosno službama navedenim u tom članu koji je zadužen za neposredno obavljanje određenog posla, a nije ga obavio ili je postupio protivno zadatoj obavezi, dok se disciplinska prijava radi pokretanja disciplinskog postupka podnosi putem rukovodio ca organa državne odnosno kantonalne službe koji donosi rješenje o pokretanju disciplinskog postupka pred Disciplinskom komisijom, u skladu s odredbama člana 56. Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/03, 23/04, 39/04, 54/04), odnosno u skladu s odredbama članova 55. i 56. Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05) zavisno od činjenice da li je odgovorno lice državni službenik ili namješteni k.

O podnesenom prijedlogu - disciplinskoj prijavi sud je dužan pismeno obavijestiti Vladu Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno vladu kantona, a u gradu i općini gradsko odnosno općinsko vijeće, zavisno čiji je organ u pitanju, kako bi ti organi u okviru svojih ovlaštenja preduzeli odgovarajuće mjere da nadležni organ dosljedno postupi po traženju suda, što u konkretnom predmetu znači da tuženi izvrši presudu prvostepenog suda broj U -96/03 od 30.6.2004. godine, odnosno odluči o žalbi tužioca od 26.9. 2001. godine izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja od 13.4.2001. godine. Navedeni organi mogu preduzeti prema odgovornim državnim službenicima i namještenicima različite zakonske mjere kojima će ih prisiliti da izvrše svoje obaveze i radne zadatke, a ka o krajnju mjeru zbog neizvršavanja obaveza i zadataka na radnom mjestu mogu ih u skladu sa zakonom razriješiti funkcije koju obavljaju i sa njima prekinuti radni odnos.

Prema izloženom, nadležni organ se može, prema odredbama novog ZUS -a, prisiliti da izvrši presudu suda donesenu na osnovu člana 36. stav 4. tog zakona, pokretanjem i vođenjem disciplinskog postupka protiv odgovornih lica u tom organu, te izricanjem odgovarajućih disciplinskih mjera i disciplinskih kazni istima, kao i preduzimanjem odgovarajućih mjera prema njima od strane nadređenih organa - vlada odnosno gradskog ili općinskog vijeća, sve uz aktivnu 66 ulogu prvostepenog suda, koji nema procesno pravna ovlaštenja da u ovakvoj pravnoj situaciji, kada nije bilo i nema konačnog upravnog akta kojim je odlučivano o samoj upravnoj stvari, da donosi rješenje o žalbi stranke izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja.

Na osnovu svega izloženog pobijano rješenje prvostepenog suda nije doneseno uz povredu odredaba postupka upravnog spora na koje se tužilac pozvao u zahtjevu za vanredno preispitivanje istog, pa je ovaj sud primjenom člana 46. stav 1. novog Zakona o upravnim sporovima donio presudu kojim je njegov zahtjev odbio kao neosnovan.

Po članu 40. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine FBiH”, broj 9/05) žalba protiv odluka donesenih u upravnom sporu nije dozvoljena, pa je svaka odluka Kantonalnog suda donesena u upravnom sporu pravosnažna. Za pravilan odgovor na pitanje da li se protiv svake takve odluke može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje, treba imati u vidu da odluke suda mogu imati formalno-pravnu i materijalno-pravnu pravosnažnost i da te činjenice utiču na pravo stranaka na podnošenje tog vanrednog pravnog lijeka. Taj pravni lijek je dozvoljen protiv odluke kantonalnog suda ako je postala pravosnažna kako u formalnom tako i u materijalno-pravnom smislu.

Svaka odluka u upravnom sporu postaje formalno pravosnažna u momentu donošenja, a u materijalno-pravnom smislu onda kada je njome riješena upravna stvar, dakle, pravosnažno odlučeno o zahtjevu ili obavezi stranke koji je bio predmet upravnog postupka i upravnog spora.

U konkretnom predmetu nije odlučeno u meritum u o zahtjevu tužitelja, nije odlučivano o osnovanosti ili neosnovanosti njegovog zahtjeva, nego o zahtjevu tužitelja za odlaganje izvršenja rješenja tuženog kojim je poništena odluka prvostepenog organa i predmet mu vraćen na ponovni postupak, a koji zahtjev je rješenjem prvostepenog suda odbačen.

Kako je, dakle, podneseni zahtjev za vanredno preispitivanje odluke kantonalnog suda podnesen protiv odluke koja je postala pravosnažna samo u formalno-pravnom smislu, to je ovaj sud zahtjev odbacio kao nedozvoljen primjenom člana 44. Zakona o upravnim sporovima.

U konkretnom slučaju prvostepeno rješenje od 15.1.2001. godine donijela je Služba zajedničkih poslova Općine Konjic, a drugostepeno rješenje u žalbenom postupku donijela je Općina Konjic - načelnik u skladu sa odredbom člana 223. Zakona o upravnom postupku. Oba rješenja donesena su na osnovu odredbi Odluke o naknadi za korištenje građevinskog zemljišta broj: 01 -023-39/98 usvojenoj na sjednici Općinskog vijeća Općine Konjic dana 9.7.1998. godine.

Pobijana presuda prvostepenog suda zasnovana je takođe na Odluci općinskog vijeća o naknadi za korištenje građevinskog zemljišta, koja nije ni federalni zakon, ni federalni propis.

Dakle, odluka prvostepenog suda nije zasnovana na federalnom zakonu ni na drugom federalnom propisu, niti su istom povrijeđena pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, iz kojih razloga se može izjaviti žalba protiv odluke najvišeg suda kantona donesene u upravnom sporu prema citiranoj odredbi člana 41. Zakona o upravnim sporovima.

Zbog navedenog razloga žalba se ukazuje nedozvoljenom, pa kako je prvostepeni sud propustio da istu odbaci kao nedozvoljenu u skladu sa odredbom člana 42. stav 3. Zakona o upravnim sporovima, to je ovaj sud riješio kao u dispozitivu rješenja na osnovu člana 42. stav 4. Zakona o upravnim sporovima.