Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 1-2/2008

Kada se činjenični opis djela iz izreke pobijane presude dovede u vezu sa citiranom zakonskom odredbom, onda je jasno da isti ne sadrži činjenice i okolnosti koje bi se pojmovno mogle svesti na zaključak da je predmetno kazneno djelo učinila grupa ljudi.

Naime, prema činjeničnom supstratu djela izreke pobijane presude između optuženika i maloljetnih osoba je postojao dogovor za izvršenje samo jednog i to konkretnog djela, a nigdje se i ne pominje da je to učinilo udruženje ovih osoba, koje su se povezale radi trajnog, ponovljenog ili povremenog vršenja kaznenih djela. Pošto se prema tome u ovoj kaznenoj stvari nije radilo o takvom udruženju već o tome da su se optuženik i maloljetne osobe povezale radi učinjenja samo ovog djela, onda ovaj sud nalazi, da branitelj u žalbi opravdano osporava postojanje grupe ljudi kao bitnog i diferentnog obilježja kaznenog djela za koje je optuženik oglašen krivim. Stoga je, nižestepeni sud, opredjel ivši se da je u konkretnom slučaju u pitanju grupa ljudi, takav svoj zaključak pogrešno izveo samo na osnovu činjenice da su u pitanju bile tri osobe, i da su se iste dogovorile da od oštećenika otmu njegov vokmen, što su na opisani način i učinile.

Temeljem prednjih pravnih zaključaka, ovaj sud nalazi, da opisano postupanje optuženika kritične prilike nije bilo postupanje u grupi ljudi, pa da se njegove preduzete kaznenopravne radnje zbog toga mogu podvesti pod isto kazneno djelo, tj. kazneno djelo razbojstva ali iz stavak 1. članka 289. KZ FBiH, pa ih je ovaj sud dosljedno tome pravno i ocijenio kao u izreci ove presude i tako otklonio povrede kaznenog zakona na štetu optuženika na koje opravdano u svojoj žalbi ukazuje branitelj optuženika.

Pobijajući prvostepenu presudu zbog povrede krivičnog zakona, branitelj u žalbi ističe da je pogrešan stav prvostepenog suda da su se u radnjama optuženog, za koje je oglašen krivim pobijanom presudom, stekla obilježja dva krivična djela razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, učinjena u stjecaju, a ne jedno produženo krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa članom 55. KZ FiH. Pri tome, branitelj u žalbi osporava pravilnost stava prvostepenog suda da je za postojanje produženog krivičnog djela razbojništva iz člana 289. KZ FBiH, budući da se radi o krivičnom djelu kod kojeg je zaštitni objekt ne samo imovina nego i život i tijelo ljudi, dakle, lično dobro, za postojanje produženog krivičnog djela potrebno jedinstvo oštećenog, a da u konkretnom slučaju takvog jedinstva nema. Branitelj se u žalbi poziva na odredbu člana 55. KZ FBiH, koja se odnosi na produženo krivično djelo i u kojoj se za postojanje ove pravne konstrukcije ne traži jedinstvo oštećenog. Pri tome, branitelj iznosi i stav da u konkretnom slučaju svojstvo oštećenog imaju benzinska pumpa i pošta, a ne radnici benzinske pumpe i pošte prema kojima je optuženi primjenio silu i prijetnju vatranim oružjem da će izravno napasti na njihov život ili tijelo.

Ovi žalbeni navodi branitelja optuženog su neosnovani. Iz odredbe člana 55. stav 2. KZ FBiH proizilazi da je uvjet za postojanje produženog krivičnog djela, u slučajevima kada je učinitelj učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela, da ta krivična djela čine jedinstvenu cjelinu. Pri tome se u zakonu kao okolnosti koje se cijene pri utvrđivanju da li učinjena krivična djela čine jedinstvenu cjelinu izričito navode način učinjenja djela i njihova vremenska povezanost, ali se ističe i da je potrebno postojanje i drugih stvarnih okolnosti kako bi se takav zaključak donio. S obzirom da krivično djelo razbojništva iz člana 289. KZ FBiH, kako to ispravno konstatuje prvostepeni sud, predstavlja krivično djelo kod kojeg je zaštitni objekt ne samo imovina nego i život ili tijelo ljudi, dakle, lično dobro, i ovaj sud smatra da je za postojanje produženog krivičnog djela razbojništva neophodno postojanje istovjetnog oštećenog kod svih učinjenih krivičnih djela i da samo u tom slučaju više krivičnih djela razbojništva, uz ispunjenje i ostalih zakonskih uslova, može predstavljati jedinstvenu cjelinu. Kako taj uvjet u konkretnom slučaju nije bio ispunjen, pravilno je prvostepeni sud radnje optuženog za koje je oglašen krivim pravno ocijenio kao dva krivična djela razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1., učinjena u stjecaju, a ne kao krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 55. KZ FBiH. Imajući u vidu sve navedeno, neosnovano se žalbom branitelja ističe da u konkretnom slučaju svojstvo oštećenih mogu imati samo benzinska pumpa i pošta, a ne osobe prema kojima je optuženi primjenio silu, odnosno prijetnju vatrenim oružjem, da će izravno napasti na njihov život ili tijelo.

Iako je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno da se optuženi nalazio u afektivnom stanju jake razraženosti, to još nije dovoljno da se kako to sugeriše branitelj u svojoj žalbi radnje optuženog iz izreke pobijane presude pravno kvalifikuju kao naprijed pomenuto krivično djelo učinjeno u pokušaju. Naime, da bi se pravilno utvrdio cjelokupni činjenični supstrat ove kategorije pokušaja ubistva, nije bilo dovoljno samo postojanje napada od strane oštećenog, već i to da je upravo zbog takvog njegovog ponašanja optuženi zapao u stanje jake razdraženosti. Drugačije navedeno, potrebno je bilo utvrditi da je optuženi bez svoje krivice zapao u stanje reaktivne afektivne uzbuđenosti, te da ono nije sadržavalo elemente duševne bolesti i duševne poremećnosti. U obrazloženju pobijane presude, nižestepeni sud je dovoljno razjasnio ova pitanja, kada je na osnovu navoda vještaka psihijatra prihvatio, da je optuženi usljed svojih ličnih svojstava, preosjetljivosti i plašljivosti, doveden u stanje intenzivnog afekta jake razdraženosti. Pošto dosljedno tome, u takvo stanje optuženi nije doveden bez svoje krivice, onda ovaj sud nalazi, da je nižestepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio da se radi o pomenutom krivičnom djelu. Pojednostavljeno navedeno, u ovom slučaju stanje u koje je zapao optuženi nema karakter jake razdraženosti u smislu kategorije pokušaja krivičnog djela ubistva na mah iz člana 167. KZ FBiH, s obzirom na uzrok njenog nastanka.

Upravo zbog toga, nisu prihvatljivi ni žalbeni prigovori branitelja optuženog kojima se nastoji povezati prekoračenje nužne odbrane i postojanje afektivnog stanja jake razdraženosti kod optuženog, pa dosljedno tome nije se mogao ni uvažiti prijedlog za primjenu odredbe člana 26. stav 3. KZ FBiH u dijelu gdje se predviđa i mogućnost oslobađanja od kazne ako je prekoračenje učinjeno zbog jake razdraženosti, pa se njegova žalba i u ovom pravcu ukazuje kao neosnovana.

Pri tome, prvostepeni sud je dao sasvim određene i potpune razloge zbog kojih nalazi vjerodostojnim iskaze ovih svjedoka date tokom njihovog saslušanja u istrazi, a ne njihove iskaze sa glavnog pretresa.

Tako je iz obrazloženja prvostepene presude vidljivo da je prvostepeni sud takav svoj zaključak zasnovao na tome što su iskazi ovih svjedoka dati tokom istrage međusobno saglasni, bez znatnih odstupanja ili protivrječnosti u bitnim detaljima, da svaki od tih iskaza sadrži niz pojedinosti i opisa koji čine jednu logičku cjelinu i da su neke od tih pojedinosti, koje u obrazloženju svoje presude prvostepeni sud određeno navodi, mogli znati samo učesnici u učinjenju krivičnog djela a što ukazuje na neprihvatljivost navoda ovih svjedoka da je prilikom njihovog saslušanja u istrazi kantonalni tužitelj netačno unio njihove iskaze u zapisnik. Pri ocjeni da su vjerodostojni iskazi ovih svjedoka dati u istrazi a ne oni koji su dati na glavnom pretresu, prvostepeni sud je imao u vidu i da su iskazi ovih svjedoka iz istrage u saglasnosti sa materijalnim dokazima u spisu.

Nadalje, pri ocjeni iskaza ovih svjedoka sa glavnog pretresa nevjerodostojnim, prvostepeni sud je uzeo u obzir i iskazanu nesigurnost, nedosljednost i kontradiktornost u iskazima tih svjedoka sa glavnog pretresa, kao i činjenicu da je svjedok Č. I. prijatelj sa optuženim, a svjedok S.M. poznanik. S obzirom na sve okolnosti koje je prvostepeni sud cijenio pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza ovih svjedoka iz istrage i sa glavnog pretresa, ovaj sud nalazi da žalbeni navodi optuženog, koji se, u stvari, svode na ponavljanje dijelova iskaza ovih svjedoka sa glavnog pretresa ne mogu dovesti u pitanje pravilnost navedene ocjene prvostepenog suda. Takođe, budući da se pravilo koje u žalbi ističe optuženi ne odnosi na postupak saslušanja svjedoka, neosnovano se žalbom optuženog tvrdi da je kantonalni tužitelj, ne upozorivši, prilikom njihovog saslušanja kao svjedoka, tada već osuđene na princip - ne bis in idem, navedene svjedoke doveo u zabludu.

Time po mišljenju ovog suda, optuženici žalbama zastupaju shvatanje da se vještak finansijske struke može baviti i pitanjima da li je nešto zakonito ili nije, odnosno jednostavnije navedeno da se njegovi navodi mogu odnositi i na pravna pitanja i da ti odgovori u tom pravcu imaju obavezujući karakter.

Međutim, očigledno je da su optuženici M. L. i H. G. izgubili iz vida da je ovaj vještak određen radi finansijskog vještačenja i da je posljedično tome svojim izjašnjenjima po pitanju zakonitosti isplate navedenog iznosa izašao iz domena takve vrste vještačenja. U stvari, na ovakvo pitanje vještak finansijske struke se i nije mogao izjašnjavati, jer je na to bio ovlašćen samo prvostupanjski sud a u žalbenom postupku ovaj kao drugostupanjski sud, pa se optuženici M. L. i H. G. pogrešno pozivaju na njegove (vještakove) navode o tom pitanju. Takva ocjena ovog suda se odnosi i na njihove ostale žalbene prigovore utemeljene na izjašnjenjima vještaka koja su pravne prirode, kao i one koja se odnose na „tumačenje Federalnog ministarstva finansija od 19.09.2002. godine“, koje pravilno nije uvažio ni prvostupanjski sud i u tom pogledu nije davao neke posebne ocjene, jer za takvo nešto nema potrebe, s obzirom na osnovnu postavku da je samo sud ovlašćen davati ovakva pravna tumačenja, pa se žalbeni prigovori optuženika kojima se zastupa drugačije shvatanje ukazuju kao neosnovani.

Ovo je bilo važno naglasiti, kako bi se kao polazna osnova za rješavanje žalbenih prigovora tužitelja imale u vidu ne samo faktičke nejednakosti među strankama u postupku, već i njihove pravne razlike s obzirom da optužene osobe nisu samo stranka u postupku nego i mogući izvor saznanja o činjenicama. Upravo, radi ovoga procesna pravila postupka sadrže razrađeni princip nemo prodere se ipsum prema kojem niko nije dužan pružati dokaze protiv sebe. Taj princip podrazumijeva da organi krivičnog postupka među koje spada i tužitelj ne mogu djelovati na volju optuženog da dadne svoj iskaz a niti postoji mogućnost da kao suprotna strana predloži njegovo ispitivanje na glavnom pretresu. Takav prijedlog mogu staviti samo optuženi ili njegov branitelj, pa je u tom pravcu odredbom člana 274. ZKP FBiH propisano da se isti poučava (dakle, ne upozorava) o pravima koja mu pripadaju. Među ta prava svakako spadaju mogućnosti da kao optuženi iznosi činjenice i okolnosti, te predlaže dokaze u svoju korist. Ovo dalje znači, da isključivo od dispozicije volje optuženog ovisi da li će se odreći tih svojih prava i staviti dokazni prijedlog da bude ispitan na glavnom pretresu.

Sve naprijed izloženo jasno pokazuje, da suprotna strana u ovom slučaju tužitelj nema pravo na uspješno stavljanje takvog prijedloga nižestepenom sudu, jer bi time otvorio mogućnost da mu optuženi I. D. i A. B. koji su suprotna strana u postupku na njihovu štetu posluže kao izvor saznanja o činjenicama.

Iz spisa predmeta vidljivo je da je naredbom Kantonalnog suda u Bihaću broj 001 -0-K-07-000034 od 19.10.2007. godine naređeno vještaku neuropsihijatru da izvrši psihijatrijsko vještačenje optuženog radi utvrđivanja da li je u vrijeme učinjenja krivičnog djela bi o sposoban da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima.

Iz navedenog jasno proizilazi da postavljeno pitanje branitelja nije bilo u vezi sa obavljenim vještačenjem. Kako u skladu sa članom 278. ZKP FBiH predsjednik vijeća ima pravo da zabrani odgovor na pitanje ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet, te kako je predsjednik vijeća prvostepenog suda dao obrazloženje zbog kojeg je zabranio odgovor na postavljeno pitanje a koje je u skladu sa stanjem stvari, ovaj sud nalazi da na taj način prvostepeni sud nije povrijedio pravo odbrane optuženog.

Kako je tuženi protivtužbu u ovom predmetu podnio prvi put svojim podneskom zaprimljenim u prvostepenom postupku dana 19.2.2003. godine, to su prošle tri godine od dospjelosti i zadnje g pojedinog potraživanja na koje je tuženi imao pravo tražiti zakonsku zateznu kamatu zbog kašnjenja tužitelja u isplati, a pogotovo je taj rok prošao za sva potraživanja po ranijim računima koji su predmet protivtužbenog zahtjeva.

Tuženi se u reviziji ne osnovano poziva na opšti petogodišnji rok zastarjelosti potraživanja iz člana 371. ZOO, jer potraživanje zateznih kamata kao samostalno potraživanje po odredbi člana 372. stav 1. ZOO zastarjeva u roku od tri godine od dana nastanka, a u ovom predmetu tuženi je protivtužbom tražio samo zateznu kamatu, pošto je glavno potraživanje po svim računima za isporučenu robu već prestalo isplatom prije 7.2.2000. godine.

U toj polici osiguranja visina osigurane svote (član 942. ZOO) za slučaj potpunog (100%) invaliditeta ugovorena je na iznos od 71.111,00 KM, a stepen invaliditeta tužitelja nakon povrijeđivanja u nižestepenim postupku je utvrđen u procentu od 17%. Nesporno je da je tuženi tužitelju već platio dio osigurane svote u procentu od 9% od ukupne svote na koju je osiguran (platio mu je 6.400,00 KM), pa je osnovan tužiteljev zahtjev da mu tuženi isplati i razliku o procentu od 8% odnosno u novcu iznos od 5.688,90 KM koliko tužitelj i potražuje u ovom sporu. Ova obaveza tuženog proizilazi iz odredaba člana 897., 901. stav 1., 922., stav 1., 942. ZOO kao i odredaba člana 10. tačka 3 i člana 18. Opštih uslova za osiguranje lica od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) koji su sastavni dio ugovora o kolektivnom osiguranju radnika ugovorača osiguranja (član 1. tih Uslova), pa su nižestepeni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kad su zahtjev tužitelja podveli pod odredbe ZOO o odgovornosti zbog prouzrokovanja štete umjesto pod odredbe ispunjenja ugovornih obaveza.

Stoga je prvostepeni sud pogrešno primjenio odredbe člana 200. ZOO i tužitelju po slobodnoj ocjeni dosudio novčanu satisfakciju za umanjenje opšte životne sposobnosti u iznosu od 4.000,00 KM, a i drugostepeni sud je pogrešno primjenio materijalno pravo kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev smat rajujći da tužitelj u ovom sporu traži naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade usljed umanjene radne sposobnosti a koju da nije dokazao. Tužitelju po ugovoru o osiguranju traženi iznos pripada zbog nastalog trajnog invaliditeta u stepenu utvrđeno m po vještaku medicinske struke a na osnovu Tablica tuženog za određivanje postotka trajnog gubitka opće radne sposobnosti (invaliditeta) kao posljedice nesretnog slučaja (nezgode). Ove Tablice su takođe sastavni dio Općih uslova i svakog pojedinog ugovora o osiguranju lica od posljedica nesretnog slučaja. Iz spisa slijedi da je vještak svoj nalaz i mišljenje o stepenu invaliditeta tužitelja temeljio upravo na pomenutim Tablicama, pa je osnovana reviziona tvrdnja da je izraz „invaliditet“, u smislu ugovora o osiguranju i pomenutih Opštih uslova i Tablica, isto što i izraz „trajni gubitak opće radne sposobnosti“.

Prema stavu drugom istog člana rješenje iz stava jedan ne može se izvršiti dok se nosiocu stanarskog prava, korisniku stana odnosno vlasniku stana koji stanuje u građevini određenoj za rušenje ne obezbijedi drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovanja u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuju stambeni odnosi. Prema odredbama člana 52. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisano je da kad se zgrada u kojoj je stan mora rušit i na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa, korisnici stana se mogu iseliti tek pošto im zainteresovano lice odnosno stambeni organ obezbijedi drugi stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe stanovanja.

U vrijeme rušenja zgrade tužitelj zbog ratnih dejstava nije više stanovao u spornom stanu, ali iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je 27.07.1998. godine kao izbjeglica blagovremeno podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed po odredbama člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pa se i dalje smatra nosiocem stanarskog prava na tom stanu. To pravo priznato mu je i tačkom I konačnog rješenja pravnog prednika drugotuženog - Gradske općine M. od 15.05.2003. godine.

Nesporno je da ni prvotuženi (zainteresovano lice) ni drugotuženi (stambeni organ) tužitelju nisu obezbijedili drugi stan. U međuvremenu 06.12.2000. godine prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo prestala je zakonska mogućnost da se tužitelju dodijeli stanarsko pravo na nekom drugom stanu, pa su tuženi, i po mišljenju ovog suda, tužitelju dužni solidarno isplatiti novčanu protuvrijednost činidbe umjesto obaveze da mu osiguraju minimalne stambene uvjete u smislu Zakona o prostornom uređenju i Zakona o stambenim odnosima.

Kako je drugostepeni sud zanemario pomenute odredbe materijalnog prava, u nižestepenom postupku je i činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, jer je prvostepeni sud vještačenjem utvrđivao tržišnu vrijednost srušenog stana, a ne vrijednost drugog stana koji bi zadovoljavao minimalne potrebe stanovanja tužitelja i njegovih članova domaćinstva.

Na taj način konkludentnom radnjom otkazao je ugovor o radu sa pravnim prednikom tuženih (član 86. tačka 5. Zakona o radu) pa su njegova prava iz radnog odnosa prestala 1.2.2001. godine od kada mu je privremenim rješenjem Zavoda PIO M. od 10.3.2001. godine priznato pravo na starosnu penziju po odredbama člana 30. i 137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju - ZPIO (nakon navršenih 60 godina života i 35 godina mirovinskog staža).

Nebitna je reviziona tvrdnja tužitelja da je zbog nedostatka sredstava za život bio prinuđen tražiti penziju jer da tuženi nisu postupili po ranijoj pravosnažnoj presudi prvostepenog suda i vratili ga na posao. On ne poriče da sve od 1.2.2001. godine prima starosnu penziju, a prema odredbi člana 103. ZPIO pravo na penziju može se ostvariti samo poslije prestanka osiguranja, dakle, radnog odnosa (član 83. ZPIO). Pri tome je nebitno i što postupak izvršenja pravosnažne presude prvostepenog suda za tužiteljevo vraćanje na posao još traje, jer se tužitelj već 1.2.2001. godine opredjelio za odlazak u penziju, a ne za nastavljanje radnog odnosa.. Zbog toga njegova revizija na odbijajuće odluke nižestepenih sudova nije osnovana.

Taj Sporazum nije objavljen u službenim glasilima Federacije BiH niti TK. Takođe je utvrđeno, a na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, da je tuženi tužiteljima za potraživanja iz tužbe isplatio manje iznose po svim osnovama.

Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu uz obrazloženje da Sporazum, kojim je utvrđeno da se neće primjenjivati odredbe člana 24., 31. i 32. granskog Kolektivnog ugovora, ne može djelimično mijenjati taj Kolektivni ugovor niti prolongirati primjena bilo koje odredbe tog ugovora.

Drugostepeni sud je odlučujući o žalbi tuženog preinačio prvostepenu presudu i tužitelje odbio sa tužbenim zahtjevom smatrajući da Sporazum od 2.4.20 02. godine predstavlja novi kolektivni ugovor, a pozivom na preporuku broj 91. Međunarodne organizacije rada (MOR -a), koja se općenito odnosi na kolektivne ugovore. Ovakav stav drugostepenog suda, po ocjeni ovog suda, nije pravilan.

Drugostepeni sud nije imao u vidu pravnu prirodu „preporuke“ MOR -a koja je niži pravni akt od konvencije, jer služi samo kao orijentacija državama članicama za preduzimanje mjera zakonodavne i izvršne prirode. Preporuka ima karakter savjeta, upute nacionalnom zakonodavstvu pojedinih država o tome kako bi bilo poželjno da se pravno regulišu pitanja iz oblasti zaštite radnika. Preporuka nema obavezujući karakter i njome se samo u nekim slučajevima predviđaju odredbe o većoj zaštiti nego što je predviđena u odredbama konvencija.

Imajući u vidu navedeno te činjenicu da preporuka nema značenje ni pravnu snagu konvencije, koja ima prioritet nad domaćim zakonodavstvom ukoliko je domaći zakon u suprotnosti sa konvencijom, to je drugostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kad je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja pozivom na pomenutu preporuku, a pri tome nije primjenio važeće zakonske propise kojima je regulisana procedura zaključivanja i izmjene kolektivnog ugovora - član 111. do 121. Zakona o radu i član 74. i 78. granskog Kolektivnog ugovora. Stoga Sporazum između Vlade TK i Sindikata tužitelja kojim se prolongira primjena odredaba člana 24., 31. i 32. granskog Kolektivnog ugovora ne predstavlja izmjenu tog ugovora za područje tuženog i ne proizvodi pravno dejstvo za tužitelje.

Tuženi u reviziji osporava tužiteljima pravo na isplatu plaća za vrijeme štrajka od 1.5.2003. godine do 30.9.2004. godine, a nižestepeni sudovi tužiteljima dosuđuju plaće i za vrijeme štrajka i prekida rada u spornom periodu. Takvu odluku drugostepeni sud u pobijanoj odluci temelji na odredbama člana 9. Zakona o štrajku („ Službene novine Federacije BiH“, broj: 14/2000) prema kojoj „zaposleniku koji je sudjelovao u štrajku plaća se može smanjiti srazmjerno vremenu sudjelovanja u štrajku u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.“

Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti proizvodnje i prerade metala u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“, broj: 30/2000) u odredbama člana 73., 74. i 75. nije regulisano pitanje prava na naknadu plaće za vrijeme štrajka i prekida rada, niti je to regulisano članom 106., 107. i 108. Pravilnika o radu tuženog iz novembra 2000. godine. Polazeći od činjenice da pravo na isplatu plaće nije rješeno niti kolektivnim ugovorom niti pravilnikom o radu te da poslodavac zaposlenicima za vrijeme štrajka nije isplaćivao ni umanjenu plaću, dugostepeni sud smatra da tužitelji imaju pravo na plaću i za vrijeme štrajka a prema odredbi člana 11. ugovora o radu.

Po ocjeni ovog suda izraženi pravni stav drugostepenog suda nije pravilan.

S obzirom da ostvarivanje prava na štrajk ima za posljedicu suspenziju izvršava nja rada na strani zaposlenika to podrazumjeva i suspenziju obaveze poslodavca da zaposlenika plaća za neizvršeni rad. Zaposlenik nije dužan raditi, a poslodavac mu nije dužan isplaćivati plaću. Ta temeljna ideja izražena je u članu 9. Zakona o štrajku, s tim što može biti korigovana kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu, a što u predmetnom sporu nije slučaj. Štrajk prema koncepciji Zakona o štrajku dovodi do mirovanja radnog odnosa. Za vrijeme njegova trajanja miruju temeljna prava i obaveze subjekata radnog odnosa pa se osnovano u reviziji tvrdi da tužitelji nemaju pravo na plaću za vrijeme štrajka. Zbog toga je ovaj sud djelimičnim usvajanjem revizije tuženog pobijanu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev tužitelja, kojima je dosuđena plaća i za vrijeme trajanja štrajka, odbio za dosuđene iznose plaća od 4.6.2003. godine do 30.9.2004. godine.

Unutar svakog kantonalnog ministarstva finansija uspostavlja se trezor koji planira i izvršava budžet, vrši njegov nadzor, upravlja novcem, vodi jedinstveni račun trezora i računovodstva u skladu sa dobivenim ovlaštenjima (član 2., 4. i 5. tog zakona).

Prema odredbama člana 8. stav 2. i 3. tog zakona svi izdaci utvrđeni u budžetu moraju biti uravnoteženi sa prihodima, a iznosi utvrđeni u budžetu smatrat će se maksimalnim svotama, pa se sva povećanja ili smanjenja izdataka moraju riješiti izmjenama i dopunama budžeta. Način izvršenja budžeta uređuje se zakonom o izvršenju budžeta. U konkretnom slučaju u članu 6. Zakona o izvršenju budžeta HNK za 2002. godinu („Službene novine HNK“, broj 3/02) propisano je da se Budžet izvršava na osnovu tromjesečnih planova za izvršenje Budžeta, a u skladu sa likvidnim mogućnostima Budžeta. Grantovi se raspoređuju procentualno u skladu sa planom i izvršenjem Budžeta.

Prema odredbama člana 27. Zakona o proračunima - budžetima u FBiH ministarstva koja su nadležna za budžetske korisnike, utvrđuju iznose odnosnih budžetskih korisnika u okviru odobrenih sredstava. Ministar finansija ima pravo riješenjem obustaviti od izvršenja odluku koja je u suprotnosti sa zakonom ili budžetom, a budžetski korisnik ima pravo prigovora na takvo rješenje Vladi u roku od 8 dana od prijema rješenja. Odluka Vlade je konačna.

Iz svega ovoga slijedi da je zahtjev, kakav je u ovoj parnici postavio tužitelj Univerzitet protiv Kantona HNK, zapravo zahtjev za izvršenje budžeta (za maj i juni 2002. godine) o kome mora odlučiti zakonodavni odnosno upravni organ kantona. To nije građansko-pravni spor koji se rješava po procesnim odredbama ZPP -a (član 1.) odnosno materijalno-pravnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Zakon o proračunima - budžetima u Federaciji Bosne i Hercegovine, odnosno Zakon o Budžetu HNK za 2002. godinu i Zakon o izvršenju tog Budžeta su lex specialis u odnosu na sve druge kako procesne tako i materijalno-pravne propise, a kako je to predviđeno i u članu 1. stav 2. Zakona o proračunima - budžetima u Federaciji BiH.

Kako sud, prema odredbi člana 16. ZPP -a u toku cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi na svoju stvarnu nadležnost, to je ovaj sud, odlučujući o reviziji tuženog, primjenom odredbe člana 249. stav 2. ZPP -a, reviziju tuženog uvažio, obje nižestepene presude ukinuo i tužbu odbacio.

Na ovaj način, bez obzira što prvostepeni sud u svojoj presudi tvrdi suprotno, drugostepeni sud utvrđuje drugačije činjenično stanje, a bez zakazivanja rasprave po odredbi člana 217. stav 2.

ZPP - a i ponovnog saslušanja tužiteljice kao parnične stranke. Tako je drugostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 229. stav 1. i 3. ZPP -a. No, tužiteljica reviziju izjavljuje samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a ne i zbog povrede odredaba parničnog postupka, a na povrede koje je počinio drugostepeni sud ovaj sud nije ovlašten paziti po službenoj dužnosti (član 241. ZPP -a). Ovo zbog toga što je odredbama novog ZPP -a ranije načelo materijalne istine reducirano načelom dispozicije stranaka (član 3. i 7. ZPP -a).

Rok iz člana 336. stav 1. ZPP -a je sudski rok koga određuje sud i ne može biti duži od 8 dana (može biti kraći). Međutim, prema odredbi člana 323. stav 2. ZPP-a, rok koji sud odredi može se izuzetno produžiti na prijedlog zainteresovane osobe ako za to postoje opravdani razlozi. Prema stavu 3. ovog člana prijedlog za produženje roka se mora podnijeti prije proteka roka čije se produženje traži.

Iz spisa slijedi upravo to - da je prvostepeni sud rješenjem, koje je tužitelj primio 24.04.2006. godine, tužitelja pozvao da u roku od 8 dana dostavi tačnu adresu tuženog, da se tužitelj, čije se sjedište ne nalazi u sjedištu suda, u tu svrhu obratio registarskom odjelu prvostepenog suda dana 27.04.2006. godine te da je istog dana od prvostepenog suda tražio produžetak roka za dostavu tačne adrese tuženog. Ovaj podnesak tužitelj je prvostepenom sudu poslao preporučenom poštanskom pošiljkom dana 28.04.2006. godine, dakle, prije proteka roka čije se produženje traži, a koji je isticao 03.05.2006. godine što konstatuje i drugostepeni sud u pobijanom rješenju.

Iz navedenog slijedi da je drugostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP -a jer je nepravilno primjenio odredbe člana 323. i 336. istog zakona, a što je uticalo na donošenje zakonite i pravilne odluke.

Prema odredbama člana 456. stav 1. važećeg ZPP -a (stupio na snagu 05.11.2003. godine), ako je prije stupanja na snagu tog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima.

Prije stupanja na snagu važećeg zakona bio je na snazi Zakon o parničnom postupku objavljen u Službenim novinama Federacije BiH broj 42/ 98 i 3/99, koji je u članu 495. stav 1. propisivao da, ako je prije stupanja na snagu tog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provešće se prema dosadašnjim propisima. Stavom 3. istog člana propisano je i da će se o reviziji izjavljenoj protiv pravosnažne odluke drugostepenog suda u postupku koji je pokrenut prije stupanja na snagu tog zakona, rješavati po pravilima parničnog postupka koja su važila do dana stupanja na snagu tog zakona.

Do dana stupanja na snagu tog zakona (11.11.1998. godine) bio je na snazi Zakon o parničnom postupku objavljen u „Službenom listu SFRJ“, broj 4/77 (sa kasnijim izmjenama), a koji je preuzet kao republički zakon Zakonom o preuzimanju ZPP -a („Službeni list RBiH“, broj: 2/92 i 13/94). Po odredbama člana 382. stav 1. tog preuzetog zakona protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude.

Nižestepeni sudovi su utvrdili da je prvo tužiteljici prepis drugostepene presude Višeg suda u T. od 16.11.1993. godine, dostavljen 21.06.2000. godine i to putem oglašen table suda.

Ne stoje revizione tvrdnje tužiteljice da je ovakav način dostave nezakonit, jer iz spisa slijedi da je pomenuta dostava izvršena u cijelosti po odredbama člana 145. tada važećeg preuzetog ZPP -a. Naime, prema podacima spisa, prvostepeni sud je drugostepenu presudu poslao punomoćniku tužiteljice na adresu iz punomoći preporučenom poštanskom pošiljkom, dana 31.03.2000. godine, ali se pošiljka vratila neuručena sa napomenom da je primalac nepoznat.

Odredbom člana 145. stav 4. tada važećeg preuzetog ZPP -a propisano je da kad punomoćnik stranke do dostave drugostepene presude kojom se postupak završava, promijeni prebivalište ili stan, a ne obavijesti o tome sud, dostava će se obaviti kao da punomoćnik nije ni postavljen. Stoga je prvostepeni sud, kako iz spisa slijedi, drugostepenu presudu tužiteljici dana 04.05.2000. godine poslao na adresu iz tužbe, ali se i ta preporu čena pošiljka vratila neuručena sa napomenom „nepoznat“.

Tek nakon toga prvostepeni sud je, primjenom odredbe člana 145. stav 2. preuzetog ZPP -a, drugostepenu presudu prvotužiteljici dostavio putem oglašen table suda dana 13.06.2000. godine, pa se prema odredbi člana 145. stav 3. preuzetog ZPP -a dostava smatra obavljenom nakon proteka 8 dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču suda, dakle, 21.06.2000. godine.

Prema dredbi člana 14a. Zakona o doprinos ima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 35/98, 54/00,16/01,37/01 i 1/02) u slučaju neplaćanja doprinosa u roku nadležna Porezna uprava će donijeti rješenje o prinudnoj naplati, te na osnovu ovog rješenja Porezna uprava može zahtjevati prinudnu naplatu doprinosa prijenosom dugovnog iznosa sa bilo kojeg računa isplatioca plaće otvorenog kod OOPP na propisane uplatne račune javnih prihoda, kao i naplatu iz cjelokupne imovine isplatioca plaće, a nadzor nad obračunavanjem i plaćanjem doprinos a iz plaće i na plaću provodi Porezna uprava Federacije BiH (član 14b. istog zakona). Evidenciju o obračunatim i uplaćenim doprinosima iz plaće i na plaću vodi organizaciona jedinica Porezne uprave na čijem području se nalazi sjedište isplatioca - pravnog lica i fizičkog lica koje samostalno obavlja djelatnost, odnosno prebivalište fizičkog lica iz člana 1. stav 1. tačka b) i c) ovog zakona (član tač. istog zakona).

Imajući u vidu navedene odredbe Zakona o doprinosima i odredbu člana 1. Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 33/02 i 28/04), kojom je propisano da se ovim zakonom regulira osnov za primjenu svih poreznih zakona i zakona o doprinosima u Federaciji Bosne i Hercegovine, te da se ovaj zakon odnosi na provođenje i izvršenje aktivnosti iz oblasti svih vrsta federalnih, kantonalnih, gradskih i općinskih poreza i doprinosa i taksi u Federaciji, ovaj sud je primjenom člana 28. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnom postupku, rješavajući pozitivan sukob nadležnosti u upravnom postupku između naprijed navedenih organa odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja.

Prema odredbi člana 60. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju porodičnu penziju mogu ostvariti članovi porodice: bračni drug, djeca rođena u braku, van braka, usvojena, pastorčad koju je osiguranik izdržavao, unučad i druga djeca bez roditelja koju je osiguranik izdržavao do svoje smrti, s tim da porodičnu penziju može ostvariti i bračni drug iz razveden og braka, ako mu je sudskom odlukom utvrđeno pravo na izdržavanje. Pravo na porodičnu penziju u smislu citiranog člana Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju pripada samo navedenim članovima porodičnog domaćinstva. Roditelji osiguranika nisu navedeni kao članovi porodice, kojima pripada pravo na porodičnu penziju iza smrti djetete, pa prema tome tužiteljici ne pripada pravo na porodičnu penziju iza smrti sina.

Ovaj sud nalazi da su, suprotno navodima tužbe, prvostepeni i tuženi organ na pravilno utvrđeno činjenično stanje (u postupku je utvrđeno da je sin tužiteljice umro 08.01.1998. godine i da ima ukupno 16 godina 03 mjeseca i 15 dana staža) pravilno primjenili materijalno pravo, odredbu člana 60. federalnog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji je stupio na snagu 31.07.1998. godine, s obzirom da je tužiteljica zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju podnijela prvostepenom organu dana 21.02.2002. godine, znači za vrijeme važenja navedenog zakona, pa su organi uprave pravilno postupili kada su o njezinom zahtjevu odlučili primjenom odredaba tog zakona, jer je odredbom člana 156. stav 1. istog zakona propisano da danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju se primjenjivati na teritoriji Federacije propisi o penzijskom i invalidskom osiguranju koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno Tužiteljica u tužbi pogrešno smatra, a što je navela i u žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, da se u konkretnom slučaju trebalo cijeniti, da je njezin sin zaključio Ugovor o službi u profesionalnim postrojbama oružanih snaga Hrvatske Republike Herceg - Bosne 30.08.1994. godine, koji članom 5. pripadniku profesionalne postrojbe Ministarstva u slučaju pogibije jamči i osigurava materijalno i drugo zbrinjavanje djece, supružnika te roditelja sukladno važećim propisima. Na ove navode tuženi je u obrazloženju osporenog rješenja pravilno odgovorio da se radi o ugovornom odnosu između Ministarstva obrane Hrvatske Republike Herceg - Bosne i njezinog sina, čije odredbe ne obavezuju tuženog, pa navedeni ugovor ne može poslužiti kao pravni osnov za priznavanje traženog prava.

Iz navedenih razloga, ovaj sud je primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima tužbu odbio kao neosnovanu.

Kako je prvostepeni organ pravilno, u skladu sa članom 7. stav 1. Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, donio zaključak na način kako je to odlukom rješeno (utvrđeno da na nekretninama tužitelja upisanim u kk. ul. br. 50 k.o. Bradina prestaje uprava općine dostavljenjem zaključka stranci i da mu se navedene nekretnine vraćaju u posjed), to mu nije ni moglo biti priznato pravo na novčanu nadoknadu, o kojem Komisija uopšte nije rješavala, pa je sud zaključio da tužba tužitelja nije osnovana.

Odredbama Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 43/99, 51/00, 56/01, 27/02 i 24/03) propisano je da se ovim zakonom reguliše, vraćanjem u posjed na teritoriji Federacije BiH, upravno izvršenje odluka Komisije koja je uspostavljena Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (član 1.), da se odlukama komisije potvrđuju prava na nekretninama u korist lica navedenih u odluci i zahtjeva od nadležnih izvršnih organa poduzimanje mjera propisanih ovim zakonom (član 2. stav 2.), da je organ uprave nadležan za izvršenje odluka Komisije dužan u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za izvršenje donijeti zaključak o dozvoli izvršenja (član 7. stav 1.), koji treba da sadrži (ako ne postoji privremeni korisnik nekretnine, što je slučaju ovoj stvari) odluku o prestanku općinske uprave nad nekretninom i odluku o vraćanju nosioca prava ili drugog tražioca izvršenja u posjed nekretnine (član 7. stav 4.). Kako se prema citiranim odredbama jasno vidi da se navedenim zakonom reguliše izvršenje odluka Komisije, kojim se samo potvrđuje pravo na nekretninama, isključivo vraćanjem u posjed na teritoriji Federacije BiH, to su upravni organi, na osnovu člana 7. navedenog zakona, pravilno postupili kada su zaključkom o dozvoli izvršenja predmetne odluke Komisije odlučili da na nekretninama tužitelja upisanim u kk. ul. br. 50 k.o. Bradina prestaje uprava općine i da mu se navedene nekretnine vraćaju u posjed, pa je presuda prvostepenog suda, po ocjeni ovog suda pravilna i na zakonu zasnovana.

Neosnovano je podnositelj zahtjeva za vanredno preispitivanje pobijane presude tvrdio da je trebalo u postupku izvršenja odluke Komisije odlučiti o pravičnoj kompenzaciji umjesto povrata imovine, kako je to i tražio u svome zahtjevu podnesenom Komisiji, jer ni jednom odredbom navedenog zakona takva mogućnost nije propisana, već se, prema citiranim zakonskim odredbama, izvršenje odluke Komisije (kojom se samo potvrđuje pravo na nekretninama) provodi isključivo vraćanjem u posjed nekretnine.

Imajući u vidu naprijed izneseno, ovaj sud je navode zahtjeva ocijenio neosnovanim, pa je primjenom člana 51. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u dispozitivu ove presude.

Ispitujući zakonitost osporenog upravnog akta u granicama zahtjeva iz tužbe, ovaj sud cijeni da je zahtjev djelomično osnovan, a iz ovih razloga:

Nije osnovan tužbeni navod da su obaveze plaćanja poreza na plaću, doprinosa za osiguranje od nezaposlenosti i doprinosa za obrazovanje i kulturu zastarile, u smislu Zakona o obligacionim odnosima. Zakonom o obligacionim odnosima (član 1.) uređuju se obligacioni odnosi, odnosi koji nastaju slobodnom voljom, dispoziciom stranaka i ne može se primjeniti na zakonom utvrđene obaveze plaćanja poreza i doprinosa. Stoga je tuženi pravilno primjenio materijalno pravo kada pomenuti zakon nije primjenio u regulisanju obaveza tužioca u pogledu plaćanja navedenih poreza i doprinosa. Kako u zakonima kojima su regulisani navedeni doprinosi i porez, kao ni Zakonom o poreznoj upravi Federacije BiH („Službene novine federacije BiH“, broj: 18/96 i 32/00), koji je u to vrijeme bio na snazi, nisu predviđeni nikakvi zastarni rokovi to je tužba u ovom dijelu neosnovana. Ovo tim prije, kako to proizilazi iz spisa predmeta, što je tužilac u pogledu plaćanja navedenih doprinosa i poreza zaključio sporazume o produženju rokova plaćanja i to u 2002. godini, u kojoj godini je podnesena i predmetna tužba, pa se ne može govoriti ni o rokovima zastare naplate predviđenim kasnijim Zakonom o poreznoj upravi Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“, broj: 33/02 i 28/04).

Osnovano se, međutim, tužbom ističe da tuženi nije pravilno ocjenio pitanje zastarjelosti obaveze u pogledu plaćanja doprinosa za zdravstveno osiguranje. Naime, prema odredbi člana 88. stav 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, broj: 30/97), naplata doprinosa za zdravstveno osiguranje zastarijeva za pet godina ne računajući do kraja godine u koju je dospjela obaveza plaćanja. Prema tome, organi uprave zastaru ove obaveze bili su dužni ocjeniti prema navedenoj odredbi, a kako tako nije postupljeno, to je u ovom pogledu tužba osnovana. Iz tog razloga osnovan je i tužbeni navod u pogledu kamata, budući da će upravni organi tačan iznos kamata moći izračunati tek nakon što se ocjeni osnovanost obaveze, u smislu napred navedenog stanovišta, u pogledu doprinosa za zdravstveno osiguranje.

Tuženi je ovako odlučio sa obrazloženjem da je u konkretnom slučaju zamjena nekretnina izvršena rješenjem prvostepenog organa ništava prema odredbama članova 9., 22. i 23. Zakona o prometu nepokretnosti (" Službeni list SRBiH" br. 38/78,4/89, 29/90, 22/91 i "Službeni list RBiH", br. 21/92, 3/93, 17/93 i 18/94).

Donošenjem osporenog rješenja tuženi organ nije povrijedio zakon na štetu tužitelja, pa je njegova tužba po ocjeni ovog suda neosnovana.

Odredbom člana 264. tačka 1. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 2/98 i 48/99) propisano je da se ništavim oglašava rješenje koje je u upravnom postupku doneseno u stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku, dok je odredbom člana 265. istog zakona predviđeno da se rješenje može u svako doba oglasiti ništavim po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke ili tužitelja ili ombudsmena.

Kako prema odredbama članova 1. do 9. Zakona o prometu nepokretnosti jasno proizilazi da se promet nepokretnosti u smislu ovog zakona (pod kojim se podrazumjeva i zamjena nepokretnosti u društvenoj svojini) može vršiti (pod uslovima određenim zakonom) samo ugovorom o prometu nepokretnosti (koji mora ispunjavati uslove iz člana 9. tog zakona), to je tuženi organ pravilno postupio kada je rješenje prvostepenog organa od 13.8.1998. godine oglasio ništavim, u skladu sa članom 264. tačka 1. Zakona o upravnom postupku, jer se u konkretnom slučaju šuma i šumsko zemljište u društvenoj svojini nije moglo zamjeniti (za zemljište u vlasništvu fizičkih lica) rješenjem prvostepenog organa donesenim u upravnom postupku, već eventualno samo ugovorom o zamjeni zaključenim (između nositelja prava na nepokretnostima) pod uslovima propisanim Zakonom o prometu nepokretnosti. Ovo pogotovo što, suprotno tvrdnjama tužitelja, mogućnost prometa (pa i zamjene) nepokretnosti rješenjem nije propisana ni jednom odredbom Zakona o prometu nepokretnosti.

Kako tužbeni navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, to je ovaj sud, prema svemu naprijed navedenom, ocijenio tužbu neosnovanom i istu odbio, primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.

Polazeći od takvog pravnog stajališta, prvostepeni sud smatra da je tuženi organ pravilno postupio kada je, na osnovu činjenica utvrđenih u izrekama krivičnih presuda, utvrdio da tužilac nije izvršio uplatu dužnog poreza na promet proizvoda i usluga i pripadajućih kamata, odbio njegovu tužbu i održao na snazi rješenje kojim je obavezan na plaćanje navedenog iznosa.

Po ocjeni ovog suda ovako pravno stanovište prvostepenog suda nije pravilno.

Prije svega, iz obrazloženja pobijane presude nije jasno šta prvostepeni sud podrazumjeva pod pojmom „definitivno utvrđene činjenice“, odnosno na osnovu kojih zakonskih propisa smatra da se radi o takvim činjenicama. Iz cjelokupnog stanja spisa i obrazloženja pobijane presude, može se zaključiti da pod tim pojmom prvostepeni sud smatra činjenice za koje je vezan organ koji vodi postupak, odnosno u konkretnom slučaju da su to činjenice utvrđene u krivičnim presudama Suda BiH, broj: K -8/04 i K - 15/04, za koje činjenično stanje su vezani organi koji su rješavali ovu upravnu stvar. Drugim riječima, takva vezanost proizilazila bi iz odredaba Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj: 2/98 i 48/99 - članovi 142. do 146.).

Prema odredbi člana 142. stav 3. Zakona o upravnom postupku, u pitanju postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, organ koji vodi postupak vezan je pravomoćnom presudom krivičnog suda kojom je optuženi oglašen krivim.

Iz ove zakonske odredbe proizilazi da je organ koji vodi postupak (upravni) vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda u pogledu činjenica utvrđenih u dispozitivu presude iz kojih proizilaze elementi krivičnog djela i krivične odgovornosti u odnosu na osuđenog. Prema tome, takva presuda ne veže druge osobe, koje nisu obuhvaćene presudom. Uostalom, suprotno stanovište protivno je nekim osnovnim načelima Zakona o upravnom postupku, sadržanim u odredbama članova: 8, 9 i 10 (načelo saslušanja stranke, ocjene dokaza i samostalnosti u rješavanju).

Iz navedenih razloga, a na osnovu člana 46. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev je valjalo uvažiti, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno rješavanje i donošenje odgovarajuće odluke, u smislu izloženog stanovišta ovog suda.

Kad je prema okolnostima slučaja moguće, a u interesu je ubrzanje postupka, nadležni organ može, čim utvrdi postojanje uvjeta za obnovu, prijeći na one radnje postupka koje se imaju obnoviti ne donoseći poseban zaključak kojim se obnova dozvoljava (stav 2.), dok prema odredbi člana 255. istog zakona, na podlozi podataka pribavljenih u prijašnjem i obnovljenom upravnom postupku, nadležni organ donosi rješenje o stvari koja je bila predmet obnove postupka, i njime može prijašnje rješenje koje je bilo predmet obnove ostaviti na snazi ili ga zamjeniti novim rješenjem. U ovom drugom slučaju, a s obzirom na sve okolnosti pojedinog slučaja, organ može prijašnje rješenje poništiti ili ukinuti.

Iz citiranih zakonskih odredaba proizilazi da organ koji vodi postupak obnove upravnog postupka (u ovom slučaju prvostepeni upravni organ) i koji je dozvolio obnovu, bez obzira da li je prethodno donio zaključak o obnovi postupka ili je odmah prešao na radnje u postupku koje se imaju obnoviti, dužan ponovo provesti upravni postupak i na podlozi podataka pribavljenih u prijašnjem i u obnovljenom upravnom postupku donijeti rješenje o stvari koja je bila predmet obnove postupka. To je i logično, jer se dozvolom obnove postupka i poništenjem ranijeg rješenja (kao što je to u konkretnom slučaju), postupak vratio u stadij u kome je bio prije poništenja tog rješenja, a to znači da je novi postupak nadležni organ bio dužan provesti prema odredbama Zakona o upravnom postupku. Prema jednom od osnovnih načela tog zakona, načelu saslušanja stranke iz člana 8. tog zakona, prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja (stav 1.). Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kada je to zakonom dopušteno. Ovo osnovno načelo dalje je razrađeno u ostalim odredbama Zakona o upravnom postupku, posebno odredbama člana 140. i člana 141.

Iz dokumentacije u spisu proizilazi da je u ovoj upravnoj stvari prvostepeno rješenje doneseno bez prethodnog učešća tužitelja u postupku i njegovog izjašnjenja, a niti jednom zakonskom odredbom nije određeno da je u konkretnom slučaju dopušteno donijeti rješenje bez prethodnog izjašnjenja stranke. Stoga se tužbom osnovano ističe da se u konkretnom slučaju nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od uticaja na rješenje stvari.

Budući da je tuženi organ i pored gore navedenih povreda pravila postupka odbio žalbu tužitelja i time održao na snazi prvostepeno rješenje, to je na osnovu člana 38. stav 3., a u vezi sa članom 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, osporeno kao i prvostepeno rješenje valjalo poništi ti i predmet vratiti prvostepenom organu na ponovno rješavanje i otklanjanje navedenih nedostataka.

Postupajući po izjavljenoj žalbi tužitelja pribavljen je nalaz i mišljenje Više invalidske komisije u Mostaru broj: DOV -204702 od 28.09.2002. godine, koja je nakon uvida u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju kao i pregledom tužitelja utvrdila visoke vrijednosti krvnog tlaka ali kako se imenovan i nije prije liječio da se slažu sa stavom prvostepene Komisije da je potrebno nastaviti sa internističkim tretmanom a nakon toga ga ponovo uputiti na ocjenu radne sposobnosti.

Na osnovu ovakvih saglasnih nalaza i mišljenja stručnih organa o medicinskom i radnom statusu imenovanog tuženi organ je odbio žalbu tužitelja izjavljenu na prvostepeni upravni zaključak kojim je postupak prekinut da bi u svom rješenju utvtrdio da prema odredbi člana 52. Zakona o penzijskom invalidskom osguranju (“Službene novine FBiH” broj: 29/98) tužitelju ne pripadaju prava iz invalidskog osiguranja jer nije utvrđen gubitak radne sposobnosti.

Ovakav stav tuženog organa je preuranjen, a u krajnjoj liniji i nije bio predmet raspravljanja po izjavljenoj žalbi nego samo raspravljanje po zauzetom stavu da li je potrebno u ovoj upravnoj stvari postupak prekinuti ili ne.

Prema odredbi člana 142. Zakona o upravnom postupku (“Službene novine FBiH”, broj: 2/98 i 48/99) propisano je da ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanja bez čijeg rješenja se ne može rješiti sama stvar, a to pitanje čini sasmostalnu pravnu cjelinu za čije rješenje je nadležan sud ili neki drugi organ (prethodno pitanje), on može pod uvjetima iz ovoga zakona, sam raspraviti to pitanje ili postupak prekinut i dok nadležni organ to pitanje ne rješi.

Sud nalazi da u konkretnom slučaju se daljnje liječenje tužitelja ne može smatrati prethodnim pitanjem u smislu citiranog člana zakona. U ovom postupku za ostvarivanje prava iz invalidskog osiguranja i prava na invalidsku penziju (zahtjev tužitelja od 31.05.2002. god.) nema mogućnosti za prekid postupka, pozivom na naprijed navedenu odredbu, jer daljnje liječenje i njegovo konačno medicinsko i radno stanje ne može se pojaviti kao prethodno pitanje, čime su oba upravna organa povrijedila pravila postupka.

Naime, postupajući po zahtjevu tužitelja za ostvarivanje prava iz invalidskog osiguranja na osnovu postojeće medicinske dokumentacije i nalaza i mišljenje prvostepenog i drugostepenog stručnog organa upravni organi su morali utvrditi pripadaju li ili ne tužitelju prava predviđena odredbom člana 52. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju pa ukoliko mu zbog daljnjeg liječenja ne pripadaju zahtjev odbiti dok se liječenje okonča i pristupi ponovnom ocjenjivanju radne sposobnosti tužitelja, tim prije što to pitanje ne čini samostalnu pravnu cjelinu (kako to decidno određuje odredba člana 142. Zakona o upravnom postupku), za koju je nadležan da rješava sud ili neki drugi organ.

Iz naprijed navedenih razloga, ovaj sud je tužbu uvažio, osporeno rješenje i zaključak prvostepenog organa poništio na osnovu člana 38. stav 3. Zakona o upravnim sporovima i predmet vratio na ponovno rješavanje, u skladu sa primjedbama ovoga suda.

Prvostepeni sud nalazi da se u konkretnom slučaju očigledno radi o šutnji uprave, jer tuženi nije u zakonskom roku o žalbi tužioca donio odgovarajući upravni akt u upravnom postupku, pa je tužilac trebao upravni postupak nastaviti u skladu sa odredbom člana 10. i 20. Zakona o upravnim sporovima.

Po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je pogrešno postupio kada je pobijanim rješenjem odbacio tužbu tužioca primjenom člana 25. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 9/05), iz razloga što akt koji se tužbom osporava nije upravni akt (član 8.), a iz obrazloženja pobijanog rješenja proizilazi da je tužba odbačena i kao prijevremena, jer nije postupljeno po odredbama člana 10. i 2 0. navedenog zakona. Tužilac opravdano u zahtjevu za vanredno preispitivanje navodi da se u konkretnom slučaju nije mogao primjeniti novi Zakon o upravnim sporovima koji nije stupio na snagu, niti se počeo primjenjivati u vrijeme podnošenja tužbe (tužba podnesena 21.02.2005. godine Vrhovnom sudu Federacije BiH, a Zakon o upravnim sporovima -„Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 9/05 počeo se primjenjivati 26.03.2005. godine). Novim Zakonom o upravnim sporovima izmijenjeni su uslovi za pokretanje upravnog spora u slučaju „ćutanja administracije“, bilo da se radi o nedonošenju rješenja po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja ili nedonošenju rješenja po zahtjevu stranke, protiv kojeg je dozvoljena žalba od strane prvostepenog i drugostepenog organa (ćutanje oba organa), utoliko što po proteku zakonskih rokova za donošenje rješenja stranka nije dužna da pismeno zatraži od drugostepenog organa da u daljem roku od sedam dana donese rješenje, kako je to ranije morala učiniti po članu 22. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH”, broj 2/98 i 8/00), nego je dužna da se po proteku zakonskih rokova od 30, odnosno 60 dana ili kraćeg posebnim propisom određenog roka, pismeno obrati nadležnoj upravnoj inspekciji da ona u roku od 30 dana interveniše kod nadležnog organa da donese rješenje. Ako inspekcija ne postupi u tom roku (član 10), stranka može pokrenuti upravni spor protiv drugostepenog organa, kao da joj je žalba odbijena. Bez obzira na odredbu člana 75. stav 3. novog Zakona o upravnim sporovima, kojom je propisano da će se postupak po tužbama podnijetim Vrhovnom sudu Federacije nakon 31.12.2003. godine, koji nije okončan do stupanja na snagu ovog zakona nastaviti pred nadležnim kantonalnim sudom prema odredbama ovog zakona, u slučaju „ćutanja administracije“ ne može se primjeniti član 10. i 20. novog Zakona o upravnim sporovima iz razloga što u vrijeme podnošenja tužbe navedeni zakon nije stupio na snagu niti se počeo primjenjivati, pa tužiocu nisu bile ni poznate navedene odredbe.

Pored navedenog, ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da odgovor tuženog ne predstavlja upravni akt u smislu člana 8. Zakona o upravnim sporovima, smatrajući da je tuženi po zahtjevu tužioca mogao donijeti samo rješenje, a da odgovor tuženog dat na zahtjev tužioca nema formu upravnog rješenja ili nekog drugog upravnog akta. Međutim, prema sudskoj praksi forma upravnog akta nije mjerodavna za prosuđivanje karaktera upravnog akta, jer pod nazivom „rješenje“ treba razumjeti ne samo akt koji je donesen u obliku rješenja, nego i svaki akt upravnog organa kojim se o zahtjevu stranke donosi meritorna odluka u upravnoj stvari. Kako je tuženi dopisom broj: 04-27-371-1/04 od 11.05.2004. godine (vjerovatno se radi o greški u datumu) odgovorio na dopis tužioca od 01.11.2004. godine, koji je ustvari žalba zbog ćutanja prvostepenog organa, jer u propisanom roku nije doneseno rješenje po zahtjevu tužioca za preregistraciju linije od 27.08.2004. godine, u konkretnom slučaju se i ne radi o ćutanju administracije, a niti tužilac u tužbi navodi da istu podosi zbog ćutanju administracije, kako prvostepeni sud pogrešno zaključuje, već tužbom traži da se ista uvaži i osporeno rješenje, odnosno odgovor poništi i predmet vrati tuženom na ponovno rješavanje. Prema tome, u konkretnom slučaju se ne radi o „ćutanju administracije“, a odgovor tuženog predstavlja upravni akt, pa iz navedenih razloga ovaj sud nalazi da je došlo do povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari (član 41. stav 2. Zakona o upravnim sporovima). U ponovnom postupku prvostepeni sud će u skladu sa članom 34. navedenog zakona ispitati zakonitost upravnog akta tuženog (odgovora) u granicama zahtjeva iz tužbe, kako je u tužbi i navedeno.

Iz navedenih razloga, ovaj sud je primjenom člana 46. stav 3. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u dispozitivu ove presude.

Pobijano m presudom prvostepenog suda uvažena je tužba tužitelja, osporeno rješenje poništeno, te uvažena tužiteljeva žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja Odjeljenja za boračku zaštitu Općine Tuzla broj: 11 -41-UP/LI/2 -780/04 od 17.12.2004. godine i taj sud sam rješio predmetnu upravnu stvar.

Po ocjeni ovog suda zahtjev za vanredno preispitivanje odluke suda protiv pobijane prvostepene presude nije dozvoljen.

Odredbom člana 41. stavovi 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 9/05) propisano je da protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu Federacije, zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari, dok je prema odredbi člana 44. stav 1. istog zakona propisano da će se nedozvoljen ili neblagovremen zahtjev iz člana 41. ovog zakona koji je podnijelo neovlašteno lice, nadležni sud odbacit će rješenjem.

Podnosiocu zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke (Federalnom ministarstvu za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) kao donosiocu drugostepenog upravnog akta koji je predmet upravnog spora u konkretnom slučaju nedostaje aktivna stranačka legitimacija u skladu sa citiranim odredbama navedenog zakona za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje protiv odluke najvišeg suda kantona donesene u upravnom sporu. Taj organ kao donosilac drugostepenog upravnog akta nije nosilac prava i obaveza o kojim je odlučivano u predmetnoj upravnoj stvari, niti je upravnim aktom povrijeđen njegov neposredni lični pravni interes, i nije stekao svojstvo stranke u upravnom sporu u skladu sa članom 2. Zakona o upravnim sporovima, pa samim tim nije ni ovlašten za podnošenje vanrednih pravnih lijekova protiv prvostepene presude.

S obzirom na navedene razlog e, ovaj sud je primjenom odredbe člana člana 44. stav 1. citiranog Zakona o upravnim sporovima donio rješenje kao u izreci ovog rješenja.

U konkretnom slučaju, tuženi kao davalac stana na korištenje je smatrao da tužiteljica koja je ostala u predmetnom stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava nema pravo da nastavi korištenje stana, u skladu sa odredbama člana 22. stav 3. u vezi sa članom 21. stav 2. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) kojim je kao federalni zakon preuzet Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87 36/89), pa je rješenjem odbio njen zahtjev za prenos stanarskog prava. Međutim, kako navedenim zakonskim odredbama nije propisano da se u takvom slučaju uopšte vodi upravni postupak i donosi bilo kakav upravni akt (već davalac može ili dati saglasnost ili tražiti iseljenje lica za koje smatra da nema pravo da nastavi sa korištenjem stana), to odbijanje saglasnosti tuženog za prenos stanarskog prava (bez obzira u kojoj formi je data) ne predstavlja upravni akt (u smislu citiranog člana 9. Zakona o upravnim sporovima), protiv kojeg se jedino može tužbom pokrenuti i voditi upravni spor.

Iz navedenih razloga, ovaj sud je na osnovu člana 75. stav 1. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 9/05) a uz primjenu člana 26. stav 1. tačka 2. u vezi sa članom 22. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 2/98 i 8/00), odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja.

Prema odredbi člana 5. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“, broj: 9/05), upravne sporove rješava kantonalni sud prema sjedištu prvostepenog organa, odnosno njegove organizacione jedinice.

Iz spisa predmeta proizilazi da je prvostepeno rješenje, broj: 10/06 -15-2737/04 -R od 08.11.2004. godine donijela Porezna uprava - Središnji ur ed Sarajevo, Jedinica zakontrolu velikih obveznika Mostar, kao organizaciona jedinica Središnjeg ureda Sarajevo, kako to navodi i Kantonalni sud u Mostaru u svom pismenom podnesku (strana 2. red 7.).S obzirom da je prvostepeno rješenje donijela organizaci ona jedinica čije se sjedište nalazi u Mostaru, bez obzira što se prema odredbi člana 4. Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH smatra rješenjem Središnjeg ureda, to je prema citiranom članu Zakona o upravnim sporovima za rješavanje ovog upravnog spora nadležan Kantonalni sud u Mostaru.

Naime, prema članu 5. Zakona o upravnim sporovima nadležnost se određuje prema sjedištu prvostepenog organa, ali ako je rješenje donijela njegova organizaciona jedinica u tom slučaju prema sjedištu organizacione jedinice. Pri tome nije od značaja to što se organizaciona jedinica ne smatra jednim od tri nivoa organa prediđenim Zakonom o poreznoj upravi Federacije BiH. Nadležnost sudova u upravnim sporovima nije regulisana tim zakonom nego Zakonom o upravnim sporovima, pa činjenica kakav ima status organizaciona jedinica po Zakonu o poreznoj upravi Federacije BiH i na osnovu kog akta je formirana nema uticaja na propisanu nadležnost po Zakonu o upravnim sporovima. Uostalom, u suprotnom odredba člana 5. Zakona o upravnim sporovima, u odnosu na organizacionu jedinicu, ne bi imala nikakvu svrhu.

Iz navedenih razloga, a na osnovu člana 22. stav 4. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj: 53/03, 73/05 i 19/06) u vezi sa članom 55. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u dispozitivu ovog rješenja.