Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 1-2/2010

Pravilno je naime, prvostepeni sud našao objektivne elemente podmuklog načina postupanja u okolnostima potaj nog i prikrivenog usmrćenja oštećenog, koje se ogledalo u činjenici da je optuženi svojim vozilom pratio vozilo oštećenog, te da je, kada je oštećeni zaustavio vozilo i dok se još nalazio u vozilu, neočekivano prišao vozilu oštećenog, iza leđa oštećenog, noseći pištolj u ruci prikriven krpom, spreman za ispaljivanje hitaca i da je, u kratkom vremenskom odsječku, ispalio tri hica oštećenom u leđa. Takođe, pravilno je prvostepeni sud našao postojanje i subjektivnih elemenata neophodnih za kvalifikaciju usmrćenja drugoga na podmukao način u okolnostima da je oštećeni poznavao optuženog i da su se družili u posljednje vrijeme učeći Kuransko pismo u staroj džamiji u Z. i da je iskoristio bespomoćan i bezazlen položaj oštećenog kako bi u njega pucao odnosno to š to oštećeni nije očekivao njegov napad jer se u vrijeme kada je optuženi u njega pucao on nalazio u svom vozilu, sjedeći na mjestu vozača i tijelom pognut prema prednjem dijelu vozila tražeći nešto u pretincu vozila. Pri tome ovaj sud nalazi da je za ocjenu da li se u konkretnom slučaju radi o usmrćenju drugoga na podmukao način nebitna okolnost koju u žalbi ističe branitelj optuženog - da je svjedok Č.N. vidio da optuženi prilazi vozilu oštećenog, te da je u ruci optuženog vidio pištolj prekriven krpom. Naime, iz iskaza ovog svjedoka proizilazi da je sve to on vidio neposredno prije nego što je optuženi počeo da puca, a, osim toga, sasvim je izvjesno, s obzirom na položaj u kome se nalazio i činjenicu da mu je optuženi prišao s leđa, da oštećeni nije vidio prilaženje optuženog njegovom vozilu sa pištoljem u ruci prekrivenim krpom. Za ocjenu da li se u konkretnom slučaju radilo o usmrćenju drugoga na podmukao način nemaju značaja ni druge okolnosti koje u žalbi ističe branitelj - da optuženi nije imao nikakv u masku na licu, da se događaj odvijao na potpuno otvorenom prostoru, za vrijeme dana i dobre vidljivosti, te da te okolnosti u kojima se događaj odvijao nisu omogućavale da ubistvo ostane neotkriveno. Naime, postojanje objektivnih i subjektivnih elemenata neophodnih za ocjenu usmrćenja drugoga kao usmrćenja na podmukao način procjenjuju se prema postupcima optuženog u odnosu na oštećenog, a ne u odnosu na okolinu.

Pravilnost pravne kvalifikacije djela od strane prvostepenog suda ne dovode u pitanje ni stavovi sudske prakse na koje se u svojoj žalbi poziva branitelj optuženog. Naime, iz cjeline obrazloženja presude Okružnog suda u Bijeljini broj K -8/97 od 15.07.1998. godine i presude Vrhovnog suda Republike Srpske Kž -136/98 od 10.03.1999. godine, te priloženog stava iz presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž -67/03 od 01.07.2003. godine jasno proizilazi da se stavovi suda da se, u odnosnim slučajevima, ne može raditi o ubistvu na podmukao način zasnivaju na nedostatku subjektivnih elemenata neophodnih za kvalifikaciju ubistva na podmukao način.

Prema tome, neosnovano se žalbom branitelja prvostepena presuda pobija i zbog povrede krivičnog zakona.

Pravna kvalifikacija produženog krivičnog djela pronevjere određena je prema pravnoj kvalifikaciji najtežeg od djela koji u laze u konstrukciju produženog krivičnog djela.

Ovaj sud, dakle, nalazi da se u radnjama optužene S.F., opisanim u tačkama 1. i 2. osuđujućeg dijela izreke ove presude, ne stiču i elementi krivičnog djela krivotvorenja službene isprave iz člana 368. stav 1. ranijeg KZ FBiH. Naime, činjenice i okolnosti sadržane u činjeničnom opisu djela iz osuđujućeg dijela izreke ove presude, a koje je sadržavala i prvobitno podnesena optužnica, ne predstavljaju tačno određenje isprava koje su krivotvorene niti u čemu se sastojalo to krivotvorenje, što je neophodno za donošenje zaključka da tako opisane radnje optužene sadrže i elemente krivičnog djela krivotvorenja službene isprave iz člana 368. stav 1. ranijeg KZ FBiH. Međutim, ovaj sud nalazi da iz tih činjenica i okolnosti, sadržanih u prvobitno podnesenoj optužnici i zadržanih i u izmijenjenoj optužnici, a u kojima se navodi da je prisvajanje povjerenog novca optužena prikrivala unošenjem neistinitih podataka u poslovne isprave i na druge navedene načine, proizilazi postojanje subjektivnog zakonskog obilježja krivičnog djela pronevjere iz člana 359. stav 3. ranijeg KZ FBiH - namjere pribavljanja sebi ili drugom protivpravne imovinske koristi prisvajanjem povjerenog novca, te su, u tom smislu, zadržane u činjeničnom opisu krivičnog djela pronevjere iz člana 359. stav 3. ranijeg KZ FBiH, za koje je optužena oglašena krivom ovom presudom.

Ovaj sud, prema tome, ne prihvata stav odbrane izražen u završnoj riječi branitelja optuženog u kojem se navodi da od donošenja novo g KZ FBiH iz 2003. godine više ne postoji krivično djelo pronevjere onako kako je ono bilo određeno u ranijem KZ FBiH nego da je u novom KZ FBiH, u njegovom članu 384., propisano novo krivično djelo „pronevjera u službi“, a da radnje optužene S.F., za koje se ona tereti izmijenjenom optužnicom, ne sadrže obilježja tog krivičnog djela. Prema navodima branitelja, krivično djelo pronevjere u službi iz člana 384. KZ FBiH može učiniti samo osoba koja pribavi protivpravnu imovinsku korist prisvajanjem novca, vrijednosnih papira ili drugih pokretnina koje su mu povjerene u službi ili uopće na radu u institucijama u Federaciji BiH, a da „Auto servis I.“ I. kao dioničarsko društvo i preduzeće K., S. kao društvo ograničene odgovornosti, a u kojima je radila optužena S.F., kao privatna preduzeća se ne mogu smatrati institucijama Federacije Bosne i Hercegovine. U potvrdu svog stava branitelj se pozvao na odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP -2849/06 od 30.05.2006. godine, presudu ovog suda broj Kž -324/05 od 1 4.09.2006. godine kao i na objašnjenja iz Komentara krivičnih zakona Bosne i Hercegovine data uz član 221. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH). Po nalaženju branitelja, svi ti izvori ukazuju da učinitelj krivičnog djela pronevjere u službi iz člana 384. KZ FBiH može biti samo službeno lice kojemu su predmeti ovog djela povjereni u službi ili uopće na radu u institucijama u Federaciji Bosne i Hercegovine. Suština ovih navoda branitelja svodi se ustvari na tvrdnju da su 2003. godine, donošenjem sa da važećeg KZ FBiH, iz okvira zakonskog bića krivičnog djelo pronevjere u službi iz člana 384. sada važećeg KZ FBiH isključena prisvajanja novca, vrijednosnih papira ili drugih pokretnina povjerenih na radu u bilo kojoj pravnoj osobi (koja bi se sada mogla samo posmatrati u vezi sa krivičnim djelom utaje iz člana 290. KZ FBiH) a da to krivično djelo (pronevjera u službi iz člana 384. KZ FBiH) može učiniti samo službeno lice u odnosu na novac, vrijednosne papire ili druge pokretnine koje su i povjerene u službi ili uopće na radu u institucijama u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Međutim, iz samog zakonskog opisa krivičnog djela pronevjere u službi iz člana 384. stav 1. sada važećeg KZ FBiH vidljivo je da, za razliku od krivičnog djela zloupotrebe položaja il i ovlašćenja iz člana 383. stav 1. istog zakona, kao učinitelj djela nije označena službena ili odgovorna osoba nego da učinitelj krivičnog djela pronevjere u službi iz člana 384. KZ FBiH može biti svaka osoba kojoj su u službi ili uopće na radu povjereni novac, vrijednosni papiri ili druge pokretnine. Prema tome, neosnovano se u završnoj riječi branitelja tvrdi da učinitelj krivičnog djela pronevjere u službi iz člana 384. KZ FBiH može biti samo službena osoba. Takođe, s obzirom da se u zakonskom opisu tog krivičnog djela navodi da prisvojeni novac, vrijednosni papiri ili druge pokretnine moraju biti povjerene u službi ili uopće na radu, dakle, ne samo u službi nego u bilo kojoj drugoj vrsti rada, neosnovano se u završnoj riječi branitelja tvrdi da iz tog obilježja zakonskog bića krivičnog djela pronevjere u službi iz člana 384. KZ FBiH proizilazi da učinitelj djela može biti samo službena osoba u smislu člana 2. tog zakona.

Nadalje, s obzirom da se u zakonskom opisu djela kao učinitelj djela ne određuje isključivo službena ili odgovorna osoba, da se u zakonskom opisu djela kao predmet djela ne određuje samo novac, vrijednosni papiri ili druge pokretnine povjerene određenoj osobi u službi nego i novac, vrijednosni papiri ili druge pokretnine povjerene određenoj osobi uopće na radu, da član 2. KZ FBiH (Značenje izraza u ovom zakonu) ne sadrži zakonsku definiciju pojma „institucija“, da zakonski opis djela ne sadrži bliže označenje pojma „institucija“ u smislu ograničenja tog pojma samo na javne institucije i li samo na institucije vlasti, te da se u zakonskom opisu ovog krivičnog djela ne govori o institucijama Federacije nego u institucijama u Federaciji, očito je da se pojam „institucija“ iz zakonskog opisa krivičnog djela pronevjere u službi iz člana 384. K Z FBiH mora shvatiti kao svaki oblik pravno organizovanog rada, a što su svakako i privatna preduzeća.

Na drugačije tumačenje pojma „institucija“ iz zakonskog opisa krivičnog djela pronevjere u službi iz člana 384. KZ FBiH, suprotno navodima iz završne riječi branitelja optužene S.F., ne upućuje ni pomenuta odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ni odluka ovog suda Kž -324/05 od 14.09.2006. godine na koju se odnosi ta odluka Ustavnog suda BiH budući da se odluka ovog suda Kž -324/05 od 14.09.2006. godine odnosi na krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 366. stav 2. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH, a ne na krivično djelo pronevjere iz člana 359. stav 3. ranijeg KZ FBiH. Na drugačije tumačenje pojma „institucija“ iz zakonskog opisa krivičnog djela pronevjere u službi iz člana 384. KZ FBiH, suprotno navodima iz završne riječi branitelja optužene S.F., ne upućuje ni komentar uz član 221. KZ BiH (čija se zakonska obilježja ne podudaraju u cjelosti sa obilježjima krivičnog djela pronevjere u službi iz člana 384. KZ FBiH), sadržan u Komentarima krivičnih/kaznenih zakona u Bosni i Hercegovini (Zajednički projekat Vijeća Evrope i Evropske komisije, Sarajevo, 2005. godina) jer iz teksta Komentara na strani 726., iz dijela u kojem se navode slučajevi u kojima bi se, prema autorima Komentara, radilo o pronevjeri u službi jasno proizilazi da se pojam „institucija“ u Federaciji iz člana 384. KZ FBiH ne može tumačiti na način koji iznosi branitelj u završnoj riječi. Naime, u navednom Komentaru se, između ostalog, navodi: „Pronevjera u službi bi postojala ako bi prisvajanje navedenih stvari izvršio službenik pošte koji otprema pošiljke, skladištar, magacioner, blagajnik, trgovac koji prodaje robu, blagajnik kućnog savjeta, ovlašćeno lice za raspodjelu stvari u raznim humanitarnim organizacijama, društvima i sl.“. Očito je, iz citiranog dijela, da autori Komentara iz kruga potencijalnih učinitelja ovog krivičnog djela ne isključuju osobe kojima su novac, vrijednosni papiri ili druge pokretnine bile povjerene na radu u društvima sa ograničenom odgovornošću ili dioničkim društvima, odnosno da moguće učinitelje ovog krivičnog djela ne ograničavaju samo na one kojima su novac, vrijednosni papiri ili druge pokretnine povjerene u službi u javnim institucijama ili u institucijama vlasti Federacije.

Prema tome, ovaj sud nalazi da se neosnovano u završnoj riječi branitelja optužene tvrdi da se radnje, za koje se tereti optužena S.F., ne mogu podvesti pod zakonska obilježja krivičnog djela pronevjere u službi iz člana 3 84. sada važećeg KZ FBiH nego da bi se njene radnje mogle podvesti samo pod krivično djelu utaje iz člana 290. sada važećeg KZ FBiH, za koje je već nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja.

Ovaj sud nalazi da navedenim nije povrijeđeno pravo optuženog na odbranu. Naime, odredbom člana 59. stav 1. ZKP FBiH propisano je da osumnjičeni mora imati branitelja već prilikom prvog ispitivanja ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.

Iz samih žalbenih navoda branitelja proizilazi da je ispitivanje osumnjičenog od strane kantonalnog tužitelja dana 05.01.2009. godine održano u prisustvu branitelja, te da je branitelj prije nego što je prisustvovao ispitivanju osumnjičenog obaviješten da je osumnjičenom postavljen za branitelja po službenoj dužnosti. Stoga, okolnost da je advokat V.M. za branitelja tada osumnjičenom K.A. formalno postavljen rješenjem suda od 09.01.2009. godine nema takav karakter da bi značila da je osumnjičeni K.A. ispitan bez prisustva branitelja. Ovo tim prije što iz samih žalbenih navoda proizilazi da se osumnjičeni u to vrijeme nalazio u pritvoru po rješenju Općinskog suda u Zenici, zbog drugog krivičnog djela, u kojem postupku mu je isti advokat bio postavljeni branitelj.

Osim toga, pobijana presuda se ni ne zasniva na iskazu osumnjičenog K.A. datom dana 05.01.2009. godine u Kantonalnom tužiteljstvu u Zenici.

Tačni su žalbeni navodi optuženog, da sudija za prethodno saslušanje nije nadležan za donošenje rješenja o produženju pritvora kako je to i navedeno u naprijed pomenutoj odluci ovog suda.

Međutim, pomenuta odluka ovog suda se isključivo odnosi na situacije nakon potvrđivanja optužnice kada sudija za prethodno saslušanje zaista nije funkcionalno nadležan da odlučuje o prijedlogu tužitelja za produženje pritvora, a što u ostalom sasvim jasno i određeno proizilazi iz sentence i dijela obrazloženja pomenutog rješenja koji su objavljeni u Biltenu ovog suda.

Prema stanju spisa predmeta očigledno je da nižestepeni sud na odgovarajući način primjenjuje procesna pravila postupka i respektuje pomenuto stanovište ovog suda, jer je nakon potvrđivanja optužnice sudija za prethodno saslušanje dopisom od 05.02.2010. godine predmet dostavio vanraspravnom vijeću istog suda koje je odlučilo o produženju pritvora. Dakle, nakon potvrđivanja optužnice o produženju pritvora nije odlučio sudija za prethodno saslušanje već izvanraspravno vijeće toga suda, a što je bilo sve u skladu sa naprijed izloženim.

Navedeno stanovište ovog suda na koje se pozvao optuženi u svojoj žalbi se za razliku od toga ne odnosi na situaciju kada sudija za prethodno saslušanje na osnovu zakonskih ovlašćenja donese presudu kako je to bilo i u konkretnom slučaju. Ovo zbog toga što je u odredbi člana 152. stav 1. ZKP FBiH izričito propisano, da kada sud izrekne presudu na kaznu zatvora da će ukoliko za to postoje uvjeti optuženom posebnim rješenjem produžiti pritvor ako postoje razlozi iz člana 146. stav 1. tač. a), c) i d) istog zakona. Prema tome, u konkretnom slučaju sudija za prethodno saslušanje je postupao na osnovu izričitog zakonskog ovlašćenja koje predstavlja izuzetak od odlučivanja o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice.

Zbog svega naprijed izloženog svi suprotni žalbeni prigovori optuženog se ukazuju kao neosnovani i dosljedno tome prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

Oredbom člana 295. stav 1. ZKP FBiH („Vezanost presude za optužbu“) propisano je da se presuda može odnositi samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. Smisao ove odredbe je da osigura u krivičnom postupku ostvarenje značajnih načela krivičnog postupka. Naime, navedenom odredbom osigurava se primjena akuzat orskog načela, u smislu da je tužitelj taj koji određuje predmet postupka, pa, prema tome, i predmet presude, a tom odredbom omogućava se i kontradiktornost glavnog pretresa. Navedena zakonska odredba ima za cilj i osiguranje prava optuženog na odbranu jer optuženi, putem sadržaja optužnice, mora biti upoznat sa djelom za koje se tereti kako bi mogao pripremiti svoju odbranu. Osim toga, ova odredba ima za cilj i da osigura potpuno objektivan položaj suda tokom suđenja. Iz navedenih razloga je zakonom i propisano da prekoračenje optužbe predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka (član 312. stav 1. tačka j) ZKP FBiH).

Pri ocjeni osnovnosti žalbenih navoda stranaka kojima se ukazivalo da je prvostepeni sud svojom presudom prekoračio optužbu ovaj su d je imao u vidu sadržaj i značaj izvršenih izmijena u činjeničnom opisu djela u izreci prvostepene presude u odnosu na opis djela u optužnici.

Iz činjeničnog opisa djela u optužnici proizilazi da su optuženom L.A., u dijelu koji je relevantan za odluku o tome da li je pobijanom presudom prekoračena optužba, stavljene na teret slijedeće radnje: da je, kada je malodobni S.N. izvadio nož, pogledao u nož, potvrdno klimnuo glavom, nešto šapnuo na uho malodobnom S.N. i optuženom T.B., te da je, u namjeri da l iše života malodobnog M.D., kako bi malodobnog D. onesposobio, metalnim bokserom koji mu se nalazio na prstima ruke iznenada malodobnog D. udario u predjelu glave, usljed čega mu je potekla krv, da ga je, nakon toga, ponovo udario metalnim bokserom u predjelu vrata u više navrata, da se zajedno sa optuženim T.B. obratio malodobnom S.N. riječima „sad ga“, te da je zajedno sa optuženim T.B. rukama nasilno otvorio vrata tramvaja, zadržavajući ih da ostanu otvorena, a u namjeri da malodobnom S.N. obezbijedi bij eg. Prvostepeni sud je iz činjeničnog opisa djela u izreci svoje presude izostavio navode iz optužnice da je optuženi L.A., nakon što je malodobni S.N. izvadio nož i pokazao mu ga, pogledao u nož i malodobnom S.N. potvrdno klimnuo glavom, a nakon toga, ne što šapnuo na uho malodobnom S.N. i optuženom T.B., potom navod da je radnje, za koje ga je prvostepeni sud oglasio krivim a koje je sadržavao i činjenični opis djela u izreci optužnice (zadavanje više udaraca metalnim bokserom malodobnom M.D.), preduzeo u namjeri da liše života malodobnog M.D. i kako bi malodobnog D. onesposobio, te, konačno, i navod da je, nakon što je sa optuženim T.B. rukama nasilno otvorio vrata tramvaja, zadržavao ih da ostanu otvorena u namjeri da malodbnom S.N. obezbijedi bijeg. Nasuprot tome, prvostepeni sud je u činjenični opis djela za koje je oglasio krivim optuženog L.A. unio navod da je ovaj optuženi, za vrijeme njegove prepirke sa malodobnim M.D., dodao nož malodobnom S.N.. Na taj način prvostepeni sud je optuženog L.A. presudom oglasio krivim za radnju za koju nije bio optužen optužnicom kantonalnog tužitelja. Takav postupak prvostepenog suda u konkretnom slučaju predstavlja prekoračenje optužbe jer radnja dodavanje noža malodobnom S. od strane optuženog L., po ocjeni prvostepenog suda (strana 18. prvostepene presude), predstavlja odlučnu činjenicu za utvrđivanje objektivnih elemenata krivičnog djela ubistva u pomaganju, za koje je krivično djelo optuženi L.A. oglašen krivim prvostepenom presudom. Zasnivajući takav svoj zaključak na navedenoj radnji optuženog L.A., za koju ga je prvostepeni sud svojom presudom oglasio krivim a za koju nije bio optužen optužnicom kantonalnog tužitelja, prvostepeni sud je prekoračio optužbu jer je u činjenični opis djela u izreci presude, u pogledu optuženog L.A., unio novu značajnu kriminalnu količinu i upravo nju okarakterisao kao odlučnu činjenicu za svoja činjenična i pravna utvrđenja. Na taj način, prvostepeni sud je, kako se to osnovano ukazuje žalbama branitelja optuženog L.A., učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKP FBiH. Istovremeno, a kako se takođe osnovano ukazuje žalbom braniteljice optuženog L.A., prvostepeni sud je na taj način povrijedio i njegovo pravo na odbranu zagarantovano članom 6. stav 2. ZKP FBiH, kojim je propisano da se optuženom mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama za koje se tereti, a što u konkretnom slučaju optuženom L.A. pomenutim postupkom suda nije bilo omogućeno jer, pošto nije bio terećen od strane tužitelja za radnju za koju ga je sud oglasio krivim našavši pri tome da ona ima karakter odlučne činjenice, optuženi nije ni bio u mogućnosti da se izjasni o toj činjenici.

Međutim, kako je već navedeno, „nečovječno postupanje“, upravo kao i „mučenje“, je, prije svega, pravni pojam, te je, stoga, pitanje da li određene radnje predstavljaju „mučenje“, što je optuženima bilo stavljeno na teret optužnicom ili „nečovječno postupanje“, kako ih kvalifikuje pobijana presuda, prije svega, pitanje o pravnoj ocjeni određenih radnji.

Kako nečovječno postupanje, kao radnja kojom se umišljajno nanosi teška duševna ili tjelesna patnja odnosno povreda ili ka o radnja koja predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo predstavlja blaži oblik zabranjenog postupanja nego mučenje koje se, osim onim što je sastavni dio nečovječnog postupanja, karakteriše i posebnim ciljem - iznuđivanje informacija ili priznanja, kažnjavanja, zastrašivanja ili vršenja pritiska na žrtvu ili treću osobu ili diskriminacije, a, koje naznake činjenični opis djela u optužnici nije sadržavao, označavanjem konkretnih radnji optuženog F. M. za koje je on bio optuženi za koje je oglašen krivim pobijanom presudom kao „nečovječno postupanje“, a ne kao „mučenje“, nije prekoračena optužba jer se presuda odnosi na djelo koje je bilo sadržano u optužnici.

Ovaj žalbeni navod branitelja je osnovan. Naime, odredbom člana 338. ZKP FBiH propisano je da se na postupak po žalbi na rješenje shodno primjenjuje i odredba člana 322.

ZKP FBiH (zabrana reformatio in peius). To znači da, ukoliko je podnesena žalba samo u korist optuženog, rješenje se ne smije izmijeniti na njegovu štetu. Budući da je novim rješenjem o produženju pritvora optuženom M.J. produžen pritvor i po osnovima iz člana 146. stav 1. tačka a) i d) ZKP FBiH, po kojima mu pritvor nije bio produžen prethodnim rješenjem prvostepenog suda broj 01 0 K 001205 09 Kv od 13.10.2009. godine, koje je uvaženjem žalbe branitelja optuženog ukinuto rješenjem ovog suda 01 0 K 001205 09 Kž od 02.11.2009. godine kada je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, očito je da je povodom žalbe koja je bila podnesena samo u korist optuženog donijeto novo rješenje na njegovu štetu, te da je time postupljeno protivno odredbi člana 322.

ZKP FBiH.

Stoga se savjesnom sticaocu poslužne nekretnine ne može nametnuti teret u vidu služnosti prolaza samo po tom osnovu što je ta služnost postojala kao obligaciono pravno između ranijeg vlasnika nekretnine i ovlaštenika služnosti, a ono je u odnosu na tužitelja upravo takvo, pošto nije upisano u zemljišnu knjigu.

Iznoseći naprijed navedeno pravno stanovište, ovaj revizijski sud nije gubio iz vida stav sudske prakse da i ugovor o zasnivanju prava stvarne služnosti, iako nije izvršen upis tog prava u javnu knjigu, veže ugovarače, tako da bi bio neosnovan zahtjev jednog ugovarača protiv drugog za utvrđenje da pravo stvarne služnosti ne postoji (Bilten Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj 2/1987, sentenca broj 15). Međutim, u konkretnoj parnici ne radi se o sporu između strana ugovornica kupoprodajnog ugovora od 06.05.1985. godine, u kom slučaju bi bilo mjesta primjeni navedenog stava sudske prakse, niti su tuženi tokom postupka tvrdili da je tužitelj, kao novi vlasnik parcele k.č. br. 876/13 k.o. Podastinje, istu od ranijeg vlasnika stekao sa teretom iz člana V kupoprodajnog ugovora od 06.05.1985. godine.

U tom slučaju tužitelj, kao nesavjesni singularni sukcesor ranijeg vlasnika, ne bi mogao osnovano zahtijevati utvrđenje da pravo stvarne služnosti ne postoji, jer je znao za postojanje tog prava i nekretninu kupio sa tim teretom.

Generalni direktor tuženog podnio je dana 07.05.1990. godine R SUP SRBiH Sarajevo, tadašnjem poslodavcu tužiteljice, zahtjev da se tužiteljici, radi odlaska i boravka sa bračnim drugom P.M. u inostranstvo, umirovi radni odnos na period od četiri godine, počev od 15.08.1990. godine.

U istom zahtjevu tuženi je naveo da će on sam snositi troškove produženog penzijsko-invalidskog osiguranja tužiteljice za svo vrijeme njenog boravka sa suprugom u inostranstvu. Rješenjem SIZ -a PIO BiH, Filijala Sarajevo od 31.10.1990. godine tužiteljici je utvrđeno svojstvo osiguranika u produženom penzijskom i invalidskom osiguranju počev od 15.08.1990. godine i utvrđena osnovica osiguranja. Tuženi je za tužiteljicu vršio uplate doprinosa za produženo penzijsko i invalidsko osiguranje zaključno sa 09.02.1992. godine, nakon čega je prestao vršiti uplate navedenih doprinosa. Rješenjem DF PIO BiH od 10.12.1998. godine utvrđeno je da doprinosi za produženo penzijsko i invalidsko osiguranje za preostali period od 10.02.1992. godine do 17.07.1997. godine iznose 14.544,00 KM i da je tužiteljica navedeni iznos dužna platiti u roku od osam dana od dana donošenja rješenja.

Tužiteljica se obraćala tuženom sa zahtjevom da izvrši preuzetu obavezu uplate doprinosa. Povodom navedenog zahtjeva na sjednici Upravnog odbora od 19.12.2002. godine, tuženi je donio zaključak da zbog trenutnih finansijskih teškoća odloži razmatranje zahtjeva dok se za to ne steknu povoljniji uslovi. Odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva prvostepeni sud je, imajući u vidu iznesena činjenična utvrđenja, zasnovao na pravnom zaključku da okolnost što je tuženi u jednom periodu vršio uplate doprinosa za tužiteljicu i „eventualno obećao vršiti i dalje ove uplate“ ne stvara obavezu tuženog da uplati preostale doprinose, jer on nije zakonski obveznik plaćanja navedenih doprinosa, već sama tužiteljica, niti je bilo kojim aktom svog nadležnog organa preuzeo takvu obavezu.

Osnovano revidentica u reviziji ukazuje da je drugostepena presuda, kojom je kao pravilan prihvaćen pravni zaključak prvostepenog suda i potvrđena njegova odluka, zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Odredbom člana 69. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja („Službeni list SFRJ“ broj 23/82 - 44/90) bilo je propisano da se u staž osiguranja računa i vrijeme provedeno po prestanku obaveznog osiguranja za koje je plaćen doprinos (produženo osiguranje). Pravilno su nižestepeni sudovi u tumačenju navedene zakonske odredbe zaključili da je produženo osiguranje dobrovoljno osiguranje, koje se priznaje na zahtjev osiguranika, u konkretnom slučaju tužiteljice, i da je osiguranik obveznik uplate doprinosa za produženo osiguranje, a li su pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu ispustili iz vida odredbe Zakona o obligacionim odnosima o preuzimanju duga (član 446.

ZOO), odnosno odredbe o preuzimanju ispunjenja (član 453. ZOO). Odredbom člana 446. stav 1. ZOO propisano je da se preuzimanje duga vrši ugovorom između dužnika i trećeg lica (preuzimaoca), na koji je pristao povjerilac. Prema stavu trećem istog zakonskog člana pretpostavlja se da je povjerilac dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimaoca, koje je ova j učinio u svoje ime. Dakle, preuzimanje duga je ugovor između dužnika (u konkretnom slučaju tužiteljice, kao obveznik plaćanja doprinosa) i trećeg lica (u konkretnom slučaju tuženi), na koje je pristao povjerilac (u konkretnom slučaju DF PIO BiH). Ugovor o preuzimanju duga može se zaključiti prostom saglasnošću volja ugovornih strana (član 446. u vezi sa članom 67. stav 1.

ZOO), pa se postojanje volje za zaključenje takvog neformalnog ugovora može iskazati i putem određenih konkludentnih radnji. Kako se svojstvo osiguranika u produženom penzijskom i invalidskom osiguranju priznaje samo na zahtjev osiguranika, a imajući u vidu nesporno utvrđenje činjenice da se tuženi, prije nego što je tužiteljica podnijela zahtjev nadležnom organu za priznanje produženog osiguranja, obratio njenom poslodavcu sa zahtjevom da se umirovi njen radni odnos, uz navod da će sam snositi troškove njenog produženog penzijskog i invalidskog osiguranja, može se van svake razumne sumnje izvesti zaključak da je navedenim zahtjevima prethodio usmeni dogovor između tužiteljice i tuženog o svim aspektima njenog radno-pravnog statusa za vrijeme boravka u inostranstvu, pa tako i o preuzimanju obaveze tuženog da za tužiteljicu plaća predmetne doprinose.

Drugim riječima, logičnom slijedu životnog događaja ne bi odgovaralo da tuženi upućuje zahtjev poslodavcu tužiteljice u kome se obavezuje da će plaćati predmetne doprinose, koju obavezu i ispunjava do 09.02.1992. godine, a da prethodno od strane tužiteljice nije upoznat da ona želi koristiti mogućnost produženog osiguranja i da sa istom nije ugovorio da će on umjesto nje izvršavati obavezu plaćanja doprinosa. Najzad, ni na sjednici svog Upravnog odbora od 19.12.2002. godine tuženi ne negira postojanje svoje obaveze, već je njeno ispunjenje prol ongirao do sticanja materijalnih mogućnosti za njeno ispunjenje, pa se i sa osnova te činjenice nameće kao logičan zaključak o postojanju ugovora o preuzimanju duga.

Prema činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova SIZ PIO BiH, kao pravni prednik DF PIO BiH, primio je ispunjenje uplata doprinosa od strane tuženog za period od 15.08.1990. godine do 09.02.1992. godine, pa se u skladu sa odredbom člana 446. stav 3. ZOO ima zaključiti da je povjerilac dao svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga. Iz sadržaja dokaza izvedenih u postupku ne može se izvesti zaključak da tuženi, prilikom uplata doprinosa za period od 15.08.1990. do 09.02.1992. godine, nije povjeriocu stavio do znanja da on ispunjenje vrši kao svoju obavezu (član 446. stav 3. ZOO), tim više što iz sadržaja rješenja SIZ -a PIO BiH, kojima je za pojedine godine utvrđivana osnovica osiguranja, proizilazi da su ta rješenja dostavljana na plaćanje tuženom.

U hipotezi da tuženi isplate nije vršio u svoje ime (kao svoju obavezu) i da shodno tome ne važi pretpostavka da je povjerilac dao pristanak na ugovor o preuzimanju duga, tužbeni zahtjev bi bio osnovan sa stanovišta odredbe člana 453. ZOO. Do preuzimanja ispunjenja (član 453. stav 1. ZOO) dolazi ugovorom između dužnika i trećeg lica kojim treći preuzima obavezu da umjesto dužnika ispuni dužnu činidbu. Navedeni ugovor proizvodi pravne učinke samo između ugovornih strana (povjerilac ne stiče nikakva prava prema trećem licu), ali dužnik ima pravo od trećeg zahtjevati da ovaj povjeriocu blagovremeno i uredno ispuni dužnikov dug, a konkretna činjenično pravna situacija, u najnepovoljnijoj hipotezi za tužiteljicu, ukazuje na postojanje ugovora o preuzimanju ispunjenja.

Uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje preduslov je za ostvarivanje prava na penziju, pa se na ove obaveze ne može primijeniti zastarni rok iz člana 106. Zakona o radu, jer se ne radi o takvoj vrsti potraživanja koje podliježe zastarijelosti (član 3. stav 2. u vezi sa članom 82. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju), pa je neprihvatljiv tuženikov prigovor zastarijelosti predmetnog zahtjeva.

Međutim, po prinudnim odredbama Zakona o novcu („Službeni list RBiH“, broj 8/92 i 13/94), te Uredbe Vlade RBiH o sprovođenju tog zakona („Službeni list RBiH“, broj 13/92) sve obaveze iskazane u yu dinarima sa stanjem na dan 17.08.1992 godine, konvertovane su u BH dinare, po kursu zamjene 10:1. Kasnijim Zakonom o promjeni vrijednosti dinara („Službeni list RBiH“, broj 16/9 i 33/94) utvrđena je nova vrijednost BH dinara, tako da novi BH dinar vrijedi 10.000 postojećih dinara.

Primjena ovoga zakona je otpočela 15.07.1994. godine. Zakonom o Centralnoj banci BiH („Službeni list BiH“, broj 12/97, „Službeni glasnik BiH“, broj 16/97 i „Službene novine FBiH“, broj 16/97) koji je stupio na snagu 11.08.1997. godine i Odlukom Upravnog odbora Centralne banke BiH („Službene novine BiH“, broj 1/98) je uvedena monetarna jedinica KM, te izvršena konverzija tako da 100 BH dinara čini iznos od 1 KM. Odredbama člana 16. Zakona o deviznom poslovanju („Službene l RBiH“, broj 35/98) je određeno da je službeni devizni kurs domaće valute fiksan i iznosi jedna Konvertibilna marka za jednu njemačku marku.

da je tom presudom (P -99/98) u korist H. utvrđeno pravo pridržaja na nekretninama predmet sada ovog spora do izmirenja obaveze M. T., da su tuženi u posjedu predmetnih nekretnina, da prednik (T.) nije izmirio sve obaveze prema tuženim (H.), da su tuženi - H. u izvršnom postupku na osnovu rješenja I -4/04 zabilježbi pravo izvršenja radi namirenja novčane tražbine na nekretninama u zk. ulošcima 1178, 1298, 1297 k.o Obudovac, da je na nekretninama iz navedenih zk.ul. pored zabilježbe prava tuženih H. izvršena i zabilježba prava kreditora po osnovu ugovora o kreditu koji je podigao T. (po redu namirenja tuženi H. su prema izvadku broj: 176/05 za zk. ul.1178. treći, dok su u istom zk. ul. 1178 prema zk izvadku 22.2.2007. godine upisani kao jedni sa pravom izvršenja radi namirenja novčane tražbine, u 1297 četvrti i u 1298 peti).

Na osnovu navedenog činjeničnog utvrđenja drugostepeni sud donosi pobijanu odluku iz razloga koje je naveo, a koje ovaj sud prihvata u cijelosti. Odredbom člana 288. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu ZOO) je propisano da je povjerilac dužan vratiti stvar dužniku ako mu ovaj pruži odgovarajući dokaz obezbjeđenja njegovog potraživanja. Suprotno tvrdnjama revidenta, i ovaj sud smatra, obzirom na činjenično utvrđenje nižestepenih sudova kojim je vezan, da zaključak drugostepenog suda, da provedenim dokazima dužnik (tužitelj) nije pružio odgovarajuće obezbjeđenje za namirenje tražbine povjerioca (tuženih H.) i da stoga oni nisu dužni nekretnine predmet spora predati tužitelju, pa nema ni pogrešne primjene člana 288.

ZOO kao relevantnog materijalnog prava za odlučivanje u ovom spornom odnosu.

Tuženi da su postupanjem u skladu sa zakonom preduzeli potrebne mjere i otkrili izvršioce navedenih radnji bi omogućili tužitelju da od tih osoba koje su štetu uzrokovale zatraži naknadu štete, u čemu je uskraćen nepreduzimanjem navedenih radnji.

Dakle, odgovornost tuženih za nastalu štetu tužitelju da zasniva iz osnova odgovornosti sadržanom u odredbama člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, na koje se i poziva u pravnom osnovu istaknutog tužbenog zahtjeva. Rješavajući po navedenom zahtjevu, u odnosu na koji su tuženi istakli prigovor zastarjelosti zahtjeva zbog proteka opšteg zastarnog roka od pet godina od dana nastanka štete, prvostepeni sud utvrđujući odlučne činjenice za donošenje odluke o istaknutom prigovoru, koje se svode na to da se posljedni štetni događaj na kojem tužitelj zasniva osnov za naknadu štete desio dana 06.07.1996. godine, a da je tužitelj tužbu protiv tuženih podnio dana 07.10.2005. godine, izvodi zaključak da je zahtjev tužitelja zastario iz razloga što je istekao petogodišnji rok zastarjelosti od dana kada je šteta nastala sadržan u odredbama člana 376. stav 2.

Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 29/78, 57/89, „Službeni list SR BiH“, broj: 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“, broj: 29/03 - preuzeti - nadalje ZOO) dosljedno čemu se tužitelj imao sa tužbenim zahtjevom odbiti kao neosnovanim. Odlučujući o izjavljenoj žalbi tužitelja protiv navedene presude prvostepenog suda drugostepeni sud pobijanom presudom u cjelosti prihvata navedena činjenična utvrđenja odlučna za donošenje odluke o istaknutom prigovoru zastarjelosti, te zaključak prvostepenog suda zasnovan na navedenim odredbama pravila materijalnog prava na koja se ovaj poziva. Vršeći ocjenu žalbenih navoda tužitelja u kojima smatra da je razjašnjenje istaknutog prigovora zastarjelosti zahtjeva trebalo sagledati prema pravilima materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 377.

ZOO, dakle, kao na naknadu štete nastale krivičnim djelom, tako da je primjenom navedene zakonske odredbe rok zastarjelosti u trajanju vremena isteka roka za krivično gonjenje učinitelja, koji da nije istekao, drugostepeni sud ne prihvata. Smatra da su ovi pravno neutemeljeni iz razloga što nije dokazano da je do štete došlo izvršenjem krivičnog djela, niti je dokazano koje odgovorno lice u odnosu na tužene, za koje bi predstojala odgovornost samo u slučaju da je nastala šteta smrću ili tjelesnom povredom usljed terorističkih akata, kako je određeno članom 180. ZOO, o čemu nije riječ u ovoj pravnoj stvari. Neosnovano tužitelj nalazi postojanje revizijskog razloga u vidu pogrešne primjene materijalnog prava u pobijanoj presudi u tvrdnjama da je osnov njegovog tužbenog zahtjeva na kojem zasniva odgovornost tuženih za štetu koju njihovi organi prouzrokuju trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, pa kako je tužitelju šteta nastala izvršenjem krivičnog djela izazivanje opće opasnosti, to je u okviru zastarjelosti krivičnog gonjenja za ovo krivično djelo trebalo sagledati i istaknuti prigovor zastarjelosti zahtjeva, koji rok da nije istekao, tako da je pobijana presuda donešena uz povredu materijalnog prava.

Navedeno stoga što zastarjelost zahtjeva za naknadu štete iz osnova odgovornosti za štetu koju su prouzrokovali njihovi organi u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija se ocjenjuje prema pravilima materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 376. ZOO, kako je to pravilno ocijenjeno po nižestepenim sudovima. Duži rok zastarjelosti naknade štete sadržan u odredbama člana 377. ZOO u odnosu na nastalu štetu iz osnova člana 172. ZOO bi se mogao primjeniti samo za slučaj da je ova prouzrokovana krivičnim djelom odgovornog lica organa za čiji rad odgovaraju tuženi, što tužitelj i ne tvrdi, tako da je njegovo pozivanje na navedeni izuzetni duži rok zastarjelosti neosnovan, jer ne postoji mogućnost primjene navedenog izuzetnog dužeg roka zastarjelosti za slučaj da je šteta nastala krivičnim djelom lica za čije radnje ne odgovaraju tuženi u odnosu na ove sve i da je to utvđeno osuđujućom odlukom krivičnog suda, u kom slučaju bi se ovaj rok zastarjelosti primjenio samo u odnosu na osuđena lica i lica koja za njih odgovaraju, među koje ne spadaju tuženi.

Navedena reviziona tvrdnja tužitelja bi imala svoja uporišta za slučaj da je zahtjev za naknadu štete istaknut u odnosu na učinioce krivičnog djela, posljedica kog je nastala šteta tužitelju, da je u odnosu na ove pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost istih za učinjeno krivično djelo ili pak da je izuzetno ukoliko postoje procesne smetnje zbog kojih je bilo apsolutno nemoguće da se protiv učinioca krivičnog djela krivični postupak pokrene i okonča, sam parnični sud, rješavajući o istaknutom prigovoru zastarjelosti, utvrdi kao prethodno pitanje da li je šteta prouzrokovana radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, kako bi se saglasno načelu pružanja jače zaštite pravu oštećenog na naknadu štete prouzrokovane krivčnim djelom, primijeni posebna pravila o zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete iz člana 377.

ZOO. Međutim, u konkretnoj pravnoj stvari, gdje je nesporno izostalo vođenje krivičnog postupka, navedena mogućnost nije postojala jer na strani tuženih i ne predstoji odgovornost za nastalu štetu koju izvrše lica radnjama izvršenja koja se ne mogu podvesti pod osnov odgovornosti sadržan u odredbama člana 172. ZOO.

U iznesenoj činjeničnoj situaciji prvostepeni sud je zaključio da je neposredni štetnik D.K. u vrijeme štetnog događaja bio vojna osoba, ali da u to vrijeme nije bio na vojnoj dužnosti i obavljao vojnu djelatnost, tako da se odštetna odgovornost tužene ne može zasnivati na odredbi člana 89. stav 1. Zakona o službi u oružanim snagama Hrvatske Republike Herceg Bosna. Međutim, odgovornost tužene prvotepeni sud nalazi u činjenici da je ubistvo izvršeno upotrebom automatske puške, kao opasne stvari, čiji je imalac tužena (odnosno vojna brigada čiji je pripadnik bio D.K.), pa je odgovornost tužene utemeljio na odredbi člana 174. ZOO. Suprotno pravnom stavu prvostepenog suda, drugostepeni sud smatra da je prvotepeni sud pogrešno protumačio i primjenio odredbu člana 89. stav 1.

Zakona o službi u oružanim snagama HR HB, kojom je propisano da za štetu koju vojna osoba u vezi sa obavljanjem vojne službe počini trećim osobama odgovara Republika, osim ako dokaže da je vojna osoba postupala suprotno suprotno pravilima službe. Prema pravnom rezonovanju drugostepenog suda D.K., u vrijeme dok se nalazio u kafiću, nije obavljao vojnu dužnost, postupao je suprotno pravilima službe i nije šetetu počinio u vezi s obavljanjem službe, a automatska puška se može smatrati opasnom stvari samo ukoliko je šteta nastala direktno u vezi sa obavljanjem vojne djelatnosti, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Osnovano revident ukazuje u svojoj reviziji da je pravni stav drugostepenog suda pogrešan.

Odredbe Zakona o službi u oružanim snagama regulišu odgovornost tužene za radnje vojne osobe u vezi s obavljanjem službe, kada tužena odgovara za nepravilan i nezakonit rad vojne osobe. Neovisno o navedenoj odgovornosti, tužena za štetu može odgovarati i kao imalac opasne stvari, kada za štetu nastalu od te opasne stvari odgovara kao i svaki drugi imalac opasne stvari po objektivnom kriteriju. Dakle, odredbe Zakona o službi u oružanim snagama, koje regulišu odgovornost tužene za radnje vojne osobe u vezi s obavljanjem službe, ne isključuju sve ostale zakonske osnove odgovornosti, pa tako ni odgovornost tužene kao imaoca opasne stvari, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud, ocjenjujući odgovornost tužene primjenom propisa o odgovornosti za štetu nastalu od opasne stvari, sadržanim u odredbama članova 174. do 177.

ZOO. Pri tome treba reći da svojstvo opasne stvari automatska puška niti dobija niti gubi u zavisnosti od činjenice da li je ona upotrebljena u vezi s obavljanjem vojne djelatnosti, kako to pogrešno rezonuje drugostepeni sud. Tužena tokom postupka nije u skladu sa odredbom člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP dokazala da ona nije imalac automatske puške, kao opasne stvari, kojom je prouzrokovana šteta. Tužena, tokom postupka nije tvrdila da joj je ta puška oduzeta na protivpravan način, pa da bi se njena odgovornost mogla isključiti u smislu člana 175. ZOO. Nema mjesta oslobađanju tužene od objektivne odgovornosti ni po članu 177. stav 2. ZOO, jer se D.K. ne može smatrati trećim licem (član 177. stav 5.

ZOO). Pravilno je prvostepeni sud (strana četvrta, pasus peti prvostepene presude) ocijenio da u konkretnom slučaju nije osnovan ni istaknuti prigovor djelimičnog doprinosa poginule nastanku štetnog događaja sa osnova izostalog nadzora roditelja.

da mu je radni odnos u tom preduzeću prestao 30.04.1978. godine na osnovu odluke disciplinske komisije zbog teže povrede radne obaveze, da je pravni prednik tužiteljica 13.05.1985. godine zasnovao radni odnos u Rudniku „Šikulje“ na radnom mjestu vulkanizera, da prema nalazu vještaka medicinske struke pravni prednik tužiteljica zbog gubitka lijevog oka nije bio više sposoban za poslove i radne zadatke varioca kao i sve druge poslove koji traže dobar vid na oba oka, da je pravni prednik tužiteljica rođen 29.10.1952. godine i da je s toga u periodu koji je bio predmet vještačenja od 01.04.1989. do 18.01.2003. godine bio u životnoj dobi od 37 - 50 godina, dakle s obzirom na godine da je bio radno aktivna osoba i da su u tom periodu njegova primanja od prosječnih primanja tri uporedna varioca u Rudniku „Šikulje“ bila manja za ukupan iznos od 48.810,13 KM.

Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud primjenio materijalno pravo, odredbe člana 154., člana 189. stav 1. i 3. i člana 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima kada je donio pobijanu presudu, za koju je u obrazloženju dao razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Neosnovan je revizijski navod da s obzirom na činjenicu da je pravnom predniku tužiteljica radni odnos u preduzeću „Tehnomont“ Pula prestao 30.04.1978. godine zbog teže povrede radne obaveze da nema uzročno-posljedične veze između gubitka lijevog oka u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi i nemogućnosti da se pravni prednik tužiteljica zaposli na radnom mjestu varioca, odnosno njegovog zapošljavanja na radnom mjestu vulkanizera.

Prema nalazu vještaka medicinske struke, na koji tuženi nije imao prigovora, pravni prednik tužiteljica zbog gubitka lijevog oka u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi nije više bio sposoban za poslove varioca kao i za sve druge poslove koji traže dobar vid na oba oka. Dakle pravni prednik tužiteljica je zbog posljedica predmetne saobraćajne nezgode trajno onemogućen da obavlja poslove varioca, on ih i nije obavljao u periodu od gubitka lijevog oka pa do prestanka radnog odnosa u preduzeću „Tehnomont“ Pula, niti je bilo gdje drugo mogao zasnovati radni odnos na radnom mjestu varioca, nego je u skladu sa svojom radnom sposobnošću zasnovao radni odnos na radnom mjestu koje je manje plaćeno od radnog mjesta varioca, pa je irelevantna za odluku u ovoj pravnoj stvari činjenica da je pravnom predniku tužiteljica radni odnos u preduzeću „Tehnomont“ Pula prestao zbog teže povrede radne obaveze.

Prema činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova proizilazi da je do otuđenja predmetnog motornog vozila od strane nepoznatog počinioca došlo na taj način što je isti nasilnim putem ušao u porodičnu kuću tužitelja i prilikom pretresanja pronašao ključeve od vozila i ključeve od garaže, u kojoj se vozilo nalazilo, te nakon toga otključao garažu i vozilo odvezao, prethodno nasilno skinuvši zaštitu sa dvorišne kapije.

Tužitelj je odmah narednog dana krađu svog vozila prijavio policiji i tuženom, predavši tom prilikom tuženom jedan ključ od vozila, saobraćajnu dozvolu, polisu osiguranja i zeleni karton. Osnovom izvedenog vještačenja po vještaku mašinske struke utvrđeno je da vrijednost vozila u vrijeme štetnog događaja, uz umanjenje amortizacije, iznosi 55.603,24 KM, tako da uz ugovoreni rizik tužitelja od 10% naknada u skladu sa ugovorom iznosi 50.042,92 KM. Suprotno revizijskom prigovoru tuženog, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo (član 897. i 919. ZOO) kada su zaključili da je tuženi dužan isplatiti tužitelju naknadu u iznosu od 50.042,92 KM zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom.

Neosnovano revident razlog pogrešne primjene materijalnog prava zasniva na tvrdnji da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju propustili primijeniti odredbu člana 929. stav 1. ZOO u vezi sa članom 21. tačka 17. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila i članom 2. Klauzule osiguranja broj 001/5 od 30.07.2005. godine. Odredbom člana 929. stav 1. ZOO propisano je da je osiguravač dužan naknaditi štete nastale slučajno ili krivicom ugovarača osiguranja, osiguranika ili korisnika osiguranja, izuzev ako je u pogledu određene štete ova njegova obaveza isključena ugovorom o osiguranju, dok je stavom drugim istog zakonskog čalana propisano da osiguravač ne odgovara za štetu koju su ta lica prouzrokovala namjerno.

Članom 2. Klauzule osiguranja broj 001/05 ugovoreno je da se vozilo ne smatra otuđenim ukoliko su sa vozilom otuđeni ključevi i saobraćajna dozvola, dok je članom 21. tačka 17. Uvjeta osiguranja propisano da osiguravač nije u oba vezi da naknadi štetu ako osiguranik nakon prijavljene krađe vozila nije u mogućnosti predočiti osiguravaču originalne ključeve i saobraćajnu dozvolu ukradenog vozila. Nižestepeni sudovi su u obrazloženju svojih odluka cijenili okolnosti pod kojima se desio osigurani slučaju svijetlu naprijed citiranih odredbi Uvjeta osiguranja i Klauzule osiguranja te su, suprotno pravnom stanovištu revidenta, pravilno zaključili da tužitelj u konkretnom slučaju ne gubi pravo na naknadu štete, za koji zaključak su dali pravilne i potpune razloge.

Tužitelj, naime, u konkretnom slučaju nije izazvao osigurani slučaj namjerom ili prevarom niti grubom nepažnjom, jer je ostavljajući svoje vozilo u zaključanoj garaži, pri čemu je ključeve od vozila ostavio u svojoj zaključanoj porodičnoj kući, postupao sa pažnjom prosječnog čovjeka, jer ni njegovo vozilo niti ključevi od vozila nisu bili uočljivi pa da bi zbog toga predstavljali neposredni ili dodatni motiv za krađu. Tužitelj nije mogao predati tuženom originalne ključeve od vozila, ali mu je predao saobraćajnu dozvolu i duplikat ključeva za otuđeno vozilo, koju činjenicu su nižestepeni sudovi cijenili i za njen pravni značaj dali pravilne razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud, bez potrebe za njihovim ponavljanjem.

Pravno stanovište revidenta u tumačenju naprijed citiranih odredbi Uvjeta osiguranja i Klauzule osiguranja suprotno je i odredbi člana 918. ZOO, prema kojoj su ništave odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ako osiguranik poslije nastupanja osiguran og slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obaveza. Na isti način sporne odredbe Uvjeta osiguranja i Klauzule osiguranja bile bi u konkretnom slučaju neprimjenjive i sa stanovišta odredbe člana 143. ZOO, prema kojoj su ništave odredbe opštih uslova koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora, tako da sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi opštih uslova na osnovu kojih ugovarna strana gubi prava iz ugovora ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njemu, što je po ocjeni ovog suda svakako slučaju predmetnoj pravnoj stvari.

se kao mjerodavno pravo ima primjeniti pravo mjesta prebivališta zajmodavca, u ovoj pravnoj stvari tužiteljice, dakle, Švi carske - pravo mjesta gdje se u vrijema prijema ponude nalazilo prebivalište, odnosno sjedište zajmodavca.

Prema pravilima materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 312. Švicarskog zakonika o obligacijama (Codes des obligations) zajam je ugovor kojim se zajmodavac obavezuje da zajmoprimcu prenese u svojinu izvjesnu sumu novca ili nekih drugih potrošnih stvari, uz obavezu zajmoprimca da mu vrati istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta. Sagledavanjem utvrđenih činjenica da su dana 18.03.1996. godine parnične stranke zaključile predmetni ugovor o zajmu, kojim se tužiteljica, kao zajmodavateljica, obavezuje predati tuženom, kao zajmoprimcu, iznos od 35.000,00 SFR, a tuženi se obavezuje isti iznos novca vratiti najkasnije do 20.12.19 96. godine, tuženi da je osnovom navedenog ugovora od tužiteljice primio navedeni novčani iznos, koji nije vratio, u odnosu na navedena pravila materijalnog prava odluke nižestepenih sudova, unatoč tome što su utemeljene na odredbama domaćeg prava koje nije trebalo primjeniti se pokazuje pravilnom i zakonitom.

Cijeneći da u smislu odredbi člana 102. stav 2. Švicarskog zakonika o obligacijama dužnik pada u docnju već samim protekom dana koji je određen sporazumom pravilno je odlukama nižestepenih sudova utvrđeno da je tuženi pao u docnju dana 21.12.1996. godine. Međutim, u pogledu visine zatezne kamate, primjenom odredbi člana 104. stav 1a). ovoga Zakonika, koje se imaju primjeniti kao mjerodavno pravo, proizilazi da dužnik koji se nalazi u docnji sa plaćanjem novčane sume duguje zateznu kamatu od 5% godišnje, čak i u slučaju kada je ugovorom utvrđena niža kamatna stopa, dosljedno čemu se u navedenom dijelu pobijana presuda drugostepenog suda imala preinačiti dosuđivanjem navedene zatezne kamate. Dosljedno navedenom valjalo je reviziju tuženog, u pogledu odluke o glavnoj stvari, saglasno odredbama člana 248.

ZPP odbiti, a u pogledu odluke o kamatama, pravilnom primjenom materijalnog prava, saglasno odredbama člana 250. stav 1. ZP P usvojiti revizija tuženog i preinačiti pobijana presude u navedenom dijelu, u svemu kao u izreci ove presude.

Policom osiguranja života broj 11 30000096 da je prvotuženi, kao osiguravatelj, sa drugotuženim, kao ugovarateljom osiguranja, po zaključenom ugovoru o osiguranju, izdao navedenu policu, u skladu sa ponudom za osiguranje života.

Ugovorom o kolektivnom menadžerskom osiguranju života uz dopunsko osiguranje od posljedica nesrećnog slučaja od 24.02.2000. godine da su tuženi regulisali svoja međusobna prava i obaveze, iz kojeg proizilazi da je ovaj zaključen u korist tužiteljice, kao korisnika osiguranja. Dana 08.07.2004. godine drugotuženi da je u korist prvotuženog izvršio uplatu iznosu od 30.749,00 KM, koji predstavlja otkupnu vrijednost predmetne police osiguranja. Radni odnos tužiteljice kod drugotuženog da je prestao sporazumnim raskidom ugovora o radu dana 30.04.2004. godine. Ovim ugovorom da su se ugovorne strane saglasile da su njihove međusobne obaveze u potpunosti izmirene. Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja prvostepeni sud, poprimajući da je odredbama člana 14. stav 1. 2. i 3.

Općih uvjeta za osiguranje života, koji su sastavni dio ugovora o kolektivnom menadžerskom osiguranju života, predviđeno da na zahtjev ugovaratelja osiguranja života za slučaj smrti i doživljenja je osiguravatelj dužan isplatiti otkupnu vrijednost police u skladu sa tabelom otkupnih vrijednosti ako su do ta da plaćene najmanje dvije godišnje premije, gdje ovo pravo predstoji na strani ugovaratelja osiguranja, između ostalog, i za slučaj prestanka radnog odnosa osiguranika, izvodeći zaključak da su na strani drugotuženog ovi uslovi ostvareni prestankom radnog odnosa tužiteljice kod drugotuženog dana 30.04.2004. godine i ostvareni, dosljedno čemu je pravilno ovome po prvotuženom isplaćena otkupnu vrijednost predmetne police osiguranja, gdje tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati isplatu iz ovoga osnova, koje pripada isključivi ugovaratelju osiguranja, se opredjeljuje na odbijanje tužiteljice sa tužbenim zahtjevom.

Odlučujući o izjavljenoj žalbi tužiteljice na navedenu presudu prvostepenog suda drugostepeni sud pobijanom presudom u cijelosti prihvata činjenična utvrđenja i zaključak prvostepenog suda. Drugostepeni sud u razrješenu spornog odnosa polazi od pravila materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 954. ZOO, te odredbi člana 16. Općih uvjeta prvotuženog, kojima je ustanovljeno pravo ugovaratelja osiguranja prije nastupanja osiguranog slučaja u vidu prava zahtijevanja od osiguravatelja da mu isplati otkupnu vrijednost polise, a prema kojima ovo pravo ne predstoji na strani korisnika osiguranja. Dosljedno navedenim pravilima, kako je tužiteljici ugovor o radu prestao osnovom zaključenog sporazuma prije isteka ugovornog roka trajanja ugovora o osiguranju, čime je ostvaren uvjet da drugotuženi, kao ugovaratelj osiguranja, može zahtijevati od prvotuženog, kao osiguravatelja, da mu isplati otkupnu vrijednost polise, što je ovaj i učinio, ostvarujući svoje pravo naplatom ove vrijednosti u iznosu od 30.749,00 KM, čime je ugovor o osiguranju raskinut, drugostepeni sud ocjenjuje pravilnim i zakinitim zaključak i odluku prvostepenog suda da tužiteljica nije aktivno legitimisana za isticanje predmetnog tužbenog zahtjeva, tako da se ovaj pokazuje neosnovanim.

Cijeneći da su u razrješenju spornog odnosa, slijedom označenih pravila materijalnog prava, nižestepeni sudovi u pogledu odlučnih činjenica utvrdili navedeno činjenično stanje, kojim je vezan i ovaj revizijski sud, pravilno je izvršena primjena pravila materijalnog prava sadržanim u navedenim odredbama na koje se pozvao drugostepeni sud pobijanom presudom, dosljedno čemu se revizijski razlog tužiteljice sveden na pogrešnu primjenu materijalnog prava pokazuje neosnovanim. Naime, potpisivanjem police osiguranja broj 1130000096, saglasno odredbama člana 901. ZOO, zaključen je ugovor o osiguranju između ugovornih strana i to: prvotuženog, kao osiguravatelja, i drugotuženog, kao ugovarača osiguranja, u kome je tužiteljica osiguranik i korisnik za slučaj doživljenja, a njeni zakonski nasljednici za slučaj njene smrti.

Dakle, slijedom navedenog ugovornog odnosa, proizilazi da se radi o osiguranju života u korist treće g kakvo osiguranje imaju u vidu odredbe člana 957. do 965. ZOO, kao jedne od najvažnijih oblasti primjene ugovora u korist trećeg (članovi 149. do 153. ZOO).

Da bi jemsto tuženog bilo punovažno potrebno je i da je istovremeno punovažna i obaveza koju je preuzeo glavni dužnik. Pri tome nije nužno da glavni dug postoji u času zaključenja ugovora o jemstvu jer se jemstvo može dati i za buduću i za uslovnu obavezu ako su one određene.

Jemstvo dato za buduću obavezu može se opozvati prije nego što obaveza nastane uz uslov da nije predviđen rok njenog nastanka (član 1001. Zakona o obligacionim odnosima). S obzirom da je prema utvrđenju nižestepenih sudova tuženi jemčio za buduću obavezu prvotuženog, korisnika kredita, imao je mogućnost da prije nastanka obaveze opozove izjavu o jemčenju, što tuženi nije učinio. Prigovori tuženog u reviziji da zbog brze procedure odobravanja kredita nije bio u mogućnosti da ostvari svoja prava propisana zakonom, su prigovori na činjenična utvrđenja iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Solidarna odgovornost tuženog (jemac platac) proizilazi iz njegove obaveze u pismenoj izjavi da odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu (član 1004. stav 3. i 1005.

Zakona o obligacionim odnosima), zbog čega nije neutemeljena kako smatra tuženi u reviziji.

Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno su nižestepeni sudovi primjenili materijalno pravo, odredbe člana 7. do člana 15. Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj: 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 28/05 i 36/06), kada su odbili tužbeni zahtjev jer tužitelji pravo vlasništva na predmetnom stanu mogu steći samo u skladu sa tim zakonskim odredbama, a ne i u skladu sa odredbama Zakona o vlasničko pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98) koje regulišu pitanje sticanja vlasništva dosjelošću, kako to neosnovano smatraju revidenti. Naime, Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo pretstavlja specijalni propis kada je u pitanju sticanje prava vlasništva na tim stanovima u odnosu na Zakon o vlasničko pravnim odnosima kao generalni propis koji reguliše pitanje sticanja vlasništva, pa se Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i primjenjuje na konkretan slučaj po principu „lex specialis derogat legi generali“. Tužitelji predmetni stan koriste od 1968. godine na osnovu odluke tuženog kao davaoca stana na korištenje, a činjenica da u periodu dužem od trideset godina od momenta kada su počeli koristiti taj stan nisu zaključili ugovor o korištenju stana, predstavlja osnov za sticanje stanarskog prava, a ne može predstavljati osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu dosjelošću. Dakle, na predmetnom stanu tužitelji ne mogu steći pravo vlasništva dosjelošću, iz razloga koji su gore navedeni, pa je irelevantno polemisanje revizije šta je dosjelost, kako je zakonom regulisano i u kojem periodu tužitelji koriste predmetni stan. Tačno je da je stanarsko pravo imovinsko pravo i da je stan imovina, ali stanarsko pravo može preći u pravo vlasništva samo pod uslovima propisanim Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pa ne stoji revizijski navod da je odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljima povrijeđeno pravo na imovinu zaštićeno Protokolom broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 040563 09 Rev od 16.03.2010. godine)

Član 7. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, u relevantnom dijelu za predmetni slučaj, propisuje da davalac stana na korištenje stanovima, vraćenim rješenjem nadležnog organa, raspolaže na način da stanove dodjeljuje po priroitetu (bliže označeni u stavu prvom člana 7.), da se dodjela vrši na osnovu rang liste utvrđene na prijedlog sindikata davaoca, a u skladu sa važećim pravilnikom, odnosno općim aktom (stav 2.).

Iz navedenog slijedi da tužitelj i prvi i drugi tužbeni zahtjev veže za rang liste o dodjeli stana tužitelju, s tim što je po prvom zahtjevu rang listu nužno utvrditi, a po drugom se poziva na rang listu iz 2000. godine. Dakle, sporni stan nije odlukom tuženog dodjeljen tužitelju. Zakon o stambenim odnosima ne sadrži posebnu odredbu o sudskoj zaštiti u sporu povodom raspodjele stanova. Utvrđenje rang liste predstavlja samo jednu fazu u postupku davanja stana na korištenje (stav 2. član 7. navedenog zakona), pa je to akt pravne tehnike kojim se iskazuje redosljed prvenstva u ostvarivanju prava na stan i ne može biti predmet stambenog spora. Predmet sudske zaštite može biti samo konačna odluka o dodjeli stana koja nije donijeta niti po rang listi iz 2000. godine na koju se poziva tužitelj u drugom tužbenom zahtjevu.

Naime, navedeno preduzeće se, između ostalog, bavilo i otkupom zrna od eksplodiranih artiljerijskih granata. Tužitelj je teretno motorno vozilo, kojim je trebao izvršiti prevoz, parkirao u poslovnom krugu preduzeća „Salvis - trans“ i čekao na utovar, odnosno čekao da radnici navedenog preduzeća natovare kamion željeznim otpadom. Prilikom rezanja željeznog otpada od strane zaposlenika preduzeća „Salvis-trans“, koji posao je prethodio utovaru željeznog otpada, došlo je do eksplozije zrna granate koja se našla među željeznim otpadom. U tom momentu tužitelj se nalazio pokraj teretnog motornog vozila te ga je udarna sila eksplozije bacila na zemlju, pod kamion. Od posljedica eksploziije, tačnije uslijed zračne sile eksplozije tužitelj je pretrpio tjelesne povrede u vidu oštećenja kičme i oštećenja sluha. U navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud je zauzeo pravni stav da za predmetnu štetu odgovara tuženi po principu objektivne odgovornosti (član 174. ZOO). Naime, prvostepeni sud zaključuje da je svaka mašina na motorni pogon, pa tako i teretno motorno vozilo, opasna stvar, te da je i posao tužitelja, koji upravlja teretnim motornim vozilom, opasna djelatnost. Tuženi je, prema daljem pravnom rezonovanju prvostepenog suda, preduzeće koje se bavi transportom, a kako je tužitelj u okviru te djelatnosti upravljao teretnim motornim vozilom, to proizilazi da se tuženi bavi opasnom djelatnošću. Drugostepeni sud je prihvatio kao pravilne iznesene pravne stavove prvostepenog suda koji se tiču postojanja objektivne odgovornosti tuženog za predmetnu štetu koju je pretrpio tužitelj. Osnovano revident u svojoj reviziji ukazuje da se zaključak nižestepenih sudova o postojanju odštetne odgovornosti tuženog za predmetnu štetu zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Odredbom člana 85. Zakona o radu propisano je da ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu po opštim propisima obligacionog prava. Navedena zakonska odredba upućuje da zaposlenik svoje pravo na naknadu štete ostvaruje po općim propisima obligacionog prava, u koja spadaju i propisi o opštim načelima o odgovornosti za štetu. Dakle, svoje pravo na naknadu štete oštećeni zaposlenik može ostvariti, odnosno sud mu može dosuditi naknadu štete, samo ako postoji osnov odgovornosti na strani poslodavca. Zakon o obligacionim odnosima u članu 154. propisuje osnove odgovornosti i to subjektivnu odgovornost, objektivnu odgovornost i odgovornost u drugim slučajevima propisanim zakonom. Kad zaposlenik, koji je pretrpio štetu povredom na radu, svoje pravo na naknadu štete ostvaruje po principu subjektivne odgovornosti (član 154. stav 1. u vezi sa članom 158. ZOO), moraju postojati sve osnovne pretpostavke odgovornosti za štetu (postojanje subjekata pravnog odnosa, štetna radnja, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete te krivica štetnika). Ukoliko zaposlenik svoje pravo na naknadu štete ostvaruje po principu objektivne odgovornosti (član 173. i 174. ZOO), štetnikova odgovornost se utvrđuje po osnovi uzročnosti, bez obzira na krivicu, pa se štetnik, kao imalac opasne stvari ili lice koje se bavi opasnom djelatnošću, može osloboditi odgovornosti za štetu samo ako dokaže da je šteta nastala zbog više sile, krivnje treće osobe ili samog oštećenog (član 177. ZOO). To istovremeno znači da štetnik koji je obavezan da zbog povrede zaposlenika na rad u naknadi štetu može biti ne samo njegov poslodavac, već i drugo pravno lice ili fizičko lice. U konkretnom slučaju nema mjesta zaključku o postojanju subjektivne odgovornosti tuženog (tvrdnju o postojanju subjektivne odgovornosti tuženog u postupku nije iznosio ni sam tužitelj). Tuženi nije organizovao proces rada, odnosno nije organizovao ni proces pripreme željeznog otpada za utovar ni sam proces utovara, pa da bi stoga mogao snositi krivicu zbog eventualnih propusta u organizaciji rada i nadzoru nad procesom rada.

1 „Službene novine FBiH“ broj 43/99, 3 2/00 i 29/03 Okolnosti predmetnog slučaja ne upućuju ni na zaključak da je tuženi propustio preduzeti mjere opšte ili lične zaštite na radu, a to ne tvrdi ni sam tužitelj. Nesporno je u konkretnoj pravnoj stvari da povrede tužitelja ne potiču od djelovanja teretnog motornog vozila tuženog, kao opasne stvari, niti potiču od samog prevoza (upravljanja teretnim motornim vozilom), kao opasne djelatnosti. Uzrok štete je eksplozija zrna granate, koja nesporno predstavlja opasnu stvar. Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac (član 174. ZOO), a u konkretnom slučaju to je preduzeće „Salvis - trans“, a ne tuženi kao poslodavac tužitelja. Poslodavac (tuženi) bi odgovarao za štetu koja je nastala povredom zaposlenika na radu ili u vezi sa radom i u slučaju kada je povreda uzrokovana opasnom stvari drugog privrednog društva (ovdje „Salvis - trans“) koje je, za potrebe poslodavca, obavljalo određene poslove. Međutim, u konkretnoj pravnoj stvari to nije slučaj jer je, suprotno naprijed navedenom stavu, poslodavac tužitelja trebao za potrebe „Salvis - trans“ da izvrši prevoz njegovog željeznog otpada. Dakle, oštećeni zaposlenik koji je povrijeđen na radu ili u vezi sa radom, ima u svakom slučaju prava iz zdravstvenog i invalidskog osiguranja, ali pravo na naknadu štete od svoga poslodavca ima samo ako je on odgovoran za štetu, odnosno ako postoji osnov odgovornosti, što u ovoj pravnoj stvari nije slučaj.

Dakle, prema navedenoj zakonskoj odredbi, suprotno pravnom stavu drugostepenog suda, zaposlenik zadržava pravo da pred sudom osporava dopuštenost otkaza s ponudom izmjenjenog ugovora o radu i u slučaju kada je prihvatio ponudu poslodavca, pa je sud dužan dati svoju ocjenu o tome da li je otkaz, kao i izmjena ugovora, dopušten ili nije.

Po svojoj pravnoj prirodi institut otkaza ugovora o radu sa ponudom izmjenjenog ugovora izraz je obligaciono-pravnog instituta raskida ugovora zbog promjenjenih okolnosti i njegov smisao je zaštita radnopravnog statusa zaposlenika, koji ponudu sklapanja izmjenjenog ugovora o radu može prihvatiti ili odbiti. Imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, ovaj sud dijeli pravni stav prvostepenog suda da ponuda sklapanja ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima u konkretnom slučaju nije bila opravdana u odnosu na poslove koje je tužitelj do tada obavljao i uopšte u odnosu na sadržaj dotadašnjeg ugovora o radu. Prvostepeni sud je pravilno zaključio da tuženi tokom postupka nije u skladu sa odredbom člana 91.

Zakona o radu dokazao da su ekonomski, tehnički ili organizacijski razlozi bili stvarni razlog otkaza sa izmjenjenom ponudom ugovora o radu, za koji zaključak je kroz obrazloženje svoje presude dao pravilne razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud, bez potrebe za njihovim ponavljanjem. Radno mjesto tužitelja nije ukinuto, nije prestala potreba za obavljanjem poslova pletača niti je smanjen obim tih poslova, tako da „discipliniranje“ zaposlenika ne može biti razlog za poslovno uvjetovan otkaz sa ponudom za sklapanje ugovora na određeno vrijeme u trajanju od tri mjeseca. Tužitelj je punih 16 godina bio zaposlenik tuženog na neodređeno vrijeme, pa predmetna ponuda za sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme u trajanju od 3 mjeseca, pri čemu tuženi nije dokazao postojanje opravdanih organizacijskih razloga za takvu ponudu, predstavlja povredu dostojanstva rada zaposlenika.

Zbog toga je tužitelj iz opravdanih razloga odbio potpisati novu izjavu za naredni tromjesečni period (od 02.05.2006. godine do 01.08.2006. godine), jer je tuženi bez opravdanih i zakonom propisanih razloga njegov radnopravni status učinio neprihvatljivo neiz vjesnim i nepovoljnijim u odnosu na dotadašnji sadržaj ugovora o radu. Kako je izjava u vezi usmenog zaključivanja ugovora o radu od 03.02.2006. godine nezakonita, to je otpao zakonit osnov za donošenje odluke o prestanku ugovora o radu broj 208/06 od 12.0 5.2006. godine, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud.

To je logično jer javna ustanova ima status pravnog lica, ima prava i obaveze i uživa zakonsku slobodu u pogledu svojih prava i obaveza.

Prema tome, samo javna ustanova može odgovarati za obaveze prema svojim radnicima, a nikako njen osnivač, odnosno politička zajednica iz koje se finansira ustanova kako to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi. Dužnik tužiteljica u pogledu njihovih prava na isplatu plaća koje je akcesorno povezano sa radnim odnosom je JU Dječiji vrtić „Pčelice“ jer je između njih uspostavljen građansko-pravni odnos (zasnivanjem radnog odnosa), pa su nižestepeni sudovi nepravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene i obavezali istu na isplatu plaće tužiteljicama. To što se javna ustanova čiji su radnici tužiteljice finansira iz budžeta tužene ne predstavlja osnov za pasivnu legitimaciju tužene u ovom sporu nego može biti samo predmet izvršnog postupka (čl.41.Z.U) kao supsidijernog dužnika koji odgovara za obaveze javne ustanove čiji je osnivač.

Međutim, tumačeći navedenu odredbu i njen pravni učinak u predmetnom sporu, drugostepeni sud, po ocjeni ovog suda, zanemaruje sadržaj odredbe člana 5. stav 3. u vezi sa članom 32. stav 1. i 2.

Kolektivnog ugovora, kao i sadržaj ugovora o radu zaključenog između tužitelja i tuženog. Odredbom člana 5. stav 3. Kolektivnog ugovora propisano je da je poslodavac u smislu ovog kolektivnog ugovora osnovna škola kod koje je zaposlenik u radnom odnosu. Odredbom člana 32. stav 1. Kolektivnog ugovora propisano je da se vrednovanje poslova zaposlenika utvrđuje određivanjem koeficijenata koji se množe sa osnovicom i tako utvrđuje osnovna plaća, dok je stavom 2. tačka 5. iste odredbe određeno da koeficijent za rukovodno osoblje iznosi 3,0 do 3,30. Članom 85. stav 1. Zakona o osnovnoj školi („Službene novine Ze - Do Kantona“, broj: 5/04) određeno je da osnovnom školom rukovodi direktor. Iz sadržaja navedenih odredbi može se, dakle, zaključiti da odredbe Kolektivnog ugovora imaju u vidu i direktora, kao rukovodnog radnika.

Iz sadržaja ugovora o radu (član 7. i 8. ugovora), kojeg su dana 01.09.2003. godine zaključili tužena kao poslodavac, i tužitelj, kao zaposlenik, jasno proizilazi da taj ugovor nije na poseban način, različit u odnosu na druge zaposlenike, regulisao pitanje plaća i drugih novčanih primanja tužitelja, tako da se taj ugovor ne može smatrati menadžerskim ugovorom kojim su predmetna potraživanja regulisana na drugačiji način u odnosu na način kojim su ona regulisana Kolektivnim ugovorom. Dakle, Kolektivni ugovor ne sadrži odredbe koje isključuju njegovu primjenu na rukovodne zaposlenike u osnovnoj školi, pa ni za ona pitanja koja su eventualno drugačije regulisana ugovorom o radu, niti predmetni ugovor o radu sadrži odredbe koje isključuju primjenu Kolektivnog ugovora na tužitelja.

Naprotiv, odredbom člana 10. predmetnog ugovora o radu određeno je da će se na sva pitanja iz oblasti radnog odnosa, koja nisu posebno precizirana njegovim odredbama, primijeniti odredbe Zakona o radu i drugi opšti propisi koji se odnose na oblast rada.

Nesporno je da se bračna zajednica najčešće ispoljava u zajednici stanovanja i zajedničkom vođenju domaćinstva, ali se sadržaj braka, pored ekonomskih potreba, ispoljava i u emotivnim, psihološkim, kulturnim i drugim potrebama. Na te sadržaje bračne zajednice, naročito kada su u pitanju bračni drugovi u trećoj životnoj dobi, nižestepeni sudovi su osnovano ukazali, utvrđujući na osnovu provedenih dokaza da su tužena i pravni prednik tužitelja, i pored faktičke razdvojenosti stanovanja, bili upućeni jedno na drugo te održavali kontakte i međusobno se posjećivali i pomagali, pri čemu nije utvrđena niti jedna činjenica koja bi ukazivala na postojanje poremećaja njihovih bračnih odnosa.

Zbog toga je tužitelj osnovano tražio da se utvrdi da je ugovorom o poklonu povrijeđen njegov nužni nasljedni dio koji iznosi ½ od onog dijela koji bi mu pripao po zakonskom redu nasljeđivanja.

Nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženi i u reviziji ponavljaju tokom postupka isticane tvrdnje da je tužitelj izgubio pravo na nasljedstvo jer da ga je ostaviteljica zaključenjem ugovora o poklonu sa tuženima isključila iz nasljeđa, kao i da je nedostojan za nasljeđivanje. Okolnost da je ostaviteljica ugovorom o poklonu cjelokupnu svoju imovinu poklonila tuženima, ne znači da je na taj način tužitelj prećutno isključen iz nasljedstva ili lišen svog nasljednog dijela. Članom 45. stav 1. tačka 1., na koju odredbu Zakona o nasljeđivanju se pozivaju tuženi u reviziji, je propisano da zavještalac može isključiti iz nasljeđa nasljednika koji ima pravo na nužni dio i ako se, pored drugih navedenih slučajeva, povredom zakonske ili moralne obaveze teže ogriješio prema ostaviocu.

Uslov za punovažnost isključenja propisan je članom 46. stav 1. Zakonao nasljeđivanju koji određuje da zavještalac koji želi da isključi nasljednika mora to izraziti u testamentu na nesumnjiv način, a korisno je da navede i osnov za isključenje. Dakle, isključenje iz nasljeđa pretpostavlja odredbu o isključenju izraženu u posljednoj volji (testamentu ostavioca), na nesumnjiv način. S obzirom da ostaviteljica u predmetnom slučaju na zakonom propisani način nije isključila tužitelja iz nasljeđa, neosnovano se tuženi pozivaju na odredbe člana 45. Zakona o nasljeđivanju Nedostojnost za nasljeđivanje, koja za razliku od isključenja iz nasljeđa, nastupa bez volje ostavioca i o kojoj je sud u predmetnom slučaju raspravljao na zahtjev zainteresiranih nasljednika - tuženih, također nije bila ostvarena na način kako je to propisano članom 129. stav 1. tačka 4.

Zakona o nasljeđivanju. Provedenim dokazima nije utvrđeno da se tužitelj teže ogriješio o obavezu izdržavanja porema ostaviteljici prema kojoj je imao zakonsku obavezu izdržavanja, niti je utvrđeno da ostaviteljici nije htio ukazati nužnu pomoć. Da li se radilo o težoj povredi koje od zakonom propisanih dužnosti, ocjenjuje sud s obzirom na sve okolnosti slučaja. Utvrđene činjenice da je ostaviteljica živjela sama u sopostvenoj kući, da je primala 50,00 KM mjesečno na ime rente, da su njenom izdržavanju doprinosili tuženi, a da odnosi između tužitelja i njegove majke, ostaviteljice nisu odgovarali uobičajenim odnosima pomaganja i poštivanja, da su njih dvoje, a kako navodi drugostepeni sud: „zapali u situaciju koja nije prirodna odnosu majke i sina“, nižestepeni sudovi cijene kao okolnosti koje se ne mogu podvesti pod uslove koje propisuje tačka 4. člana 129.

Zakona o nasljeđivanju. I po ocjeni ovog suda nije bilo dovoljno utvrditi postojanje povrede zakonske ili moralne obaveze nužnog nasljednika prema ostaviteljici, nego i da je ta povreda po svom karakteru i objektivno teža, a da subjektivno predstavlja teže ogrješenje prema ostaviteljici. Nižestepeni sudovi zaključuju da u ponašanju tužitelja nema težeg ogrešenja prema ostaviteljici, da je ostaviteljica svoje pravo na izdržavanje od tužitelja mogla ostvariti tužbom, pa su pravilno odlučili kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja.

pa u takvoj procesnoj situaciji sud donese rješenje kojim se ne dopušta proširenje tužbe na novog tuženog, smatra se da tužba protiv novog tuženika nije ni podnesena i da parnični postupak u odnosu na njega nije ni pokrenut, a tužitelju ostaje mogućnost da podnese posebnu tužbu protiv lica u odnosu na koga proširenje tužbe nije dopušteno.

Kako u predmetnoj pravnoj stvari prvostepeni sud u tom incidentalnom postupku nije odlučio o dopuštenosti proširenja tužbe na nove tužene, to nisu ispunjene pretpostavke za odlučivanje o prijedlogu za delegaciju u smislu odredbe člana 50. stav 2. ZPP, jer osobe na koje je tužba proširena, s obzirom na čije svojstvo se i predlaže svrsishodna delegacija, j oš uvijek nemaju položaj stranke u ovoj parnici. Stoga je u predmetnoj parnici potrebno da se prvo odluči o dopuštenosti proširenja tužbe na nove tužene, pri čemu će dosadašnji postupajući sudija (stručni saradnik) prvostepenog suda, na koga je tužitelj predložio proširenje tužbe, prethodno postupiti u skladu sa odredbom člana 360. ZPP.

Navedeni dopis zakonski zastupnik tužene je primio dana 07.05.2008. godine. Podneskom od 07.05.2008. godine zakonski zastupnik tužene je obavijestio prvostepeni sud da je uredno primio obavještenje od 29.04.2008. godine i istovremeno, u skladu sa odredbom člana 186. stav 1.

ZPP, stavio zahtjev da mu se, zbog postojanja opravdanih razloga, dostavljanje presude obavi na način predviđen odredbama ovog zakona o dostavi. Naime, navedenom zakonskom odredbom je propisano da, u izuzetnim okolnostima, sud može na zahtjev stranke odlučiti da se dostava presude obavi na način predviđen odredbama ovog zakona o dostavi. Postupajući po podnesku zakonskog zastupnika tužene, prvostepeni sud je svoju presudu dostavio zakonskom zastupniku tužene putem pošte dana 04.06.2008. godine. Iz ovakvog postupanja prvostepenog suda može se zaključiti da je isti našao da u konkretnom slučaju postoje izuzetne okolnosti koje opravdavaju zahtjev stranke da joj se dostava presude o bavi putem pošte (odnosno na način predviđen odredbama ZPP o dostavi), jer je u suprotnom sud bio dužan odbiti prijedlog stranke i obavijestiti stranku da njen zahtjev ne smatra opravdanim.

U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji rok za podnošenje žalbe počinje teći prvoga narednog dana nakon dostave prijepisa presude, kako je to propisano odredbom člana 189. ZPP. Kako je prijepis prvostepene presude dostavljen zakonskom zastupniku tužene dana 04.06.2008. godine, koji je žalbu protiv te presude podnio dana 18.06.2008. godine, kako je to navedeno u obrazloženju prvostepenog rješenja, to proizilazi da je, suprotno pravnom rezonovanju nižestepenih sudova, žalba podnesena u okviru prekluzivnog zakonskog roka propisanog odredbom člana 203. stav 1. u vezi sa članom 189. ZPP.

Da joj je punomoćnica srodnik, potvrdila je tužiteljica u podnesku dostavljenom sudu 29.5.2004. godine. Iako u Zakonu o parničnom postupku nije regulisano koje i na koji način dužan dokazati postojanje krvnog srodstva i tazbinske veze, ovaj sud ocjenjuje da je izjavom datom na sudu o vrsti i stepenu srodstva punomoć nica tužiteljice dovoljno dokazala da je sa strankom u navedenom srodstvu. S obzirom da protivna stranka, tuženi, tome nije prigovarao, niti je zahtijevao da se to pitanje raspravi, nije bilo nužno pribavljati dokaze o postojanju krvnog srodstva ili tazbin ske veze između tužiteljice i njenog punomoćnika, pa se ne može smatrati da je tužiteljica bila zastupana suprotno odredbi člana 301. stav 1. Zakona o parničnom postupku (Sl.novine Federacije BiH br. 53/03,73/05, 19/06).

U tom cilju umješač može da svojim aktivnim držanjem otkloni negativ ne posljedice pasivnog držanja stranke, pa tako i da izjavi žalbu koju je stranka propustila da izjavi (u tom pravcu izjašnjava se i pravna teorija, npr. Branko dr Čalija - „Organizaciono procesno pravo“ Sarajevo 1983. godine, strana 200). Iz odredbe član a 371. stav 4. ZPP proizilazi da parnične radnje umješača, koje on preduzima u svoje ime, imaju za stranku kojoj se pridružio pravni učinak ako nisu u protivnosti s radnjama stranke. To znači da bi u slučaju kontradiktornosti i nepodudarnosti radnji stranke i umješača mjerodavna bila radnja stranke. Iz odredbe stava 4. člana 171. ZPP proizilazi da bi stranka mogla naknadno dezavuirati umješača odnosno oduzeti pravni učinak nekoj njegovoj inače načelno povoljnoj procesnoj radnji.

Dakle, konačna ocjena o koristi pomoći koju umješač pruža stranci kojoj se pridružio prepušta se toj stranci. U konkretnoj parnici tuženi se nije odrekao prava na žalbu niti je odustao od žalbe, a nije se ni očitovao da je žalba umješača suprotna njegovim interesima i da se stoga protivi žalbi umješača.Iz spisa predmeta proizilazi da prvostepeni sud, suprotno odredbi člana 371. stav 4. ZPP, žalbu umješača nije ni dostavio tuženom. Stoga se samo na osnovu činjenice da sam tuženi nije podnio žalbu ne može izvesti zaključak da se on slaže sa prvostepenom presudom i da želi njenu pravosnažnost, a da istovremeno smatra da je žalba umješača suprotna njegovim interesima i da joj se on ne pridružuje.

Međutim, u spisu se nalazi odgovor tuženog na reviziju umješača (podnesak broj R - 795/07 od 0 7.04.2009. godine), u kome tuženi izričito navodi da se on ne pridružuje reviziji i predlaže da se revizija umješača odbaci kao nedopuštena. Takvom svojom dispozitivnom radnjom tuženi jasno izražava svoj stav da se slaže sa nižestepenim presudama te da je revizija umješača u suprotnosti sa njegovim interesima te da joj se on ne pridružuje (član 371. stav 4. ZPP). Kako je, dakle, radnja umješača u suprotnosti sa radnjama tuženog, kao stranke, koji je svojim izričitim očitovanjem oduzeo pravni učinak radnji umješača (izjavljivanje revizije), to je u konkretnom slučaju revizija izjavljena od lica koje nije ovlašćeno na podnošenje revizije, pa je primjenom odredbe člana 247. u vezi sa članom 254. stav 4.

ZPP reviziju valjalo odbaciti.

Međutim, cijeneći da je u ovoj pravnoj stvari tužba tužitelja odbačena ne iz razloga apsolutne nenadležnoisti, litispendencije ili postojanja presuđene stvari, već upravo iz razloga njegove parnične nesposobnosti i zbog nemogućnosti da uopće samostalno vodi parnicu, uz činjenicu da je umro tokom prvostepenog postupka tokom 2003. godine, te ne može biti obavezan da snosi odmjerene troškove parničnog postupka tuženim, drugostepeni sud se opredjeljuje na odluku o preinačenju prvostepene presude u navedenom dijelu, na način da tužene odbija sa zahtjevom za naknadu troškova postupka. Navedeni zaključak i odluka drugostepenog suda nemaju uporišta u pravilima procesnog prava o troškovima parničnog postupka. Naime, osnovni kriterij prema kojem se određuje koja je stranka obavezna naknaditi troškove parničnog postupka je kriterij uspjeha u parnici (član 386. stav 1., 2. i 3. ZPP). Stranka koja je svojim držanjem prije i izvan parnice dovela do potrebe da se parnica vodi, koja je prouzročila parnicu, odnosno koja joj je dala povoda povredom subjektivnog prava, pa je parnicu izgubila dužna je konačno snositi svoje troškove i naknaditi troškove svome protivniku. Bitno je da je stranka pretrpjela neuspjeh u parnici pa su stvrarni troškovi njenog protivnika objektivno opravdani i mora ih naknaditi. U tumačenju zakonskog određenja „u cijelosti izgubi parnicu“ pravna teorija i praksa je iskristalisala stav da ostvarenje ovog zakonskog uvjeta postoji u slučaju kada sud uskrati pravnu zaštitu, tako da je to i tužitelj čiji je zahtjev odbijen ili tužba odbačena, bez obzira na pravnu osnovu odluke. Dosljedno navedenom, cijeneći da su pravomoćnim rješenjem ukinute radnje provedene u postupku i tužba u ovoj pravnoj stvari odbačena, pozivom na pravila procesnog prava sadržanim u odredbama člana 295. stav 4. u vezi sa članom 293. stav 1. i 2. ZPP, u odnosu na koju odluku izostaje izjavljivanje reviziji, što bi omogućil o njeno ispitivanje po revizijskom sudu, u smislu odredbi člana 241. ZPP, i u pogledu stranačke sposobnosti i zastupanja tužitelja, imalo se poprimiti da je tužitelj navedenom odlukom u cijelosti izgubio parnicu, čime je u obavezi tuženim naknaditi troškove parničnog postupka u visini utvrđenoj rješenjem prvostepenog suda. Osim izloženog sagledavanjem činjenice da je i sam tužitelj neposredno potpisao izjavu od 23.02.2003. godine, kojim se izjašnjava u pogledu pokrenutog postupka, dakle i sam poduzeo radnju u postupku u smislu odredbi člana 300. stav 1. ZPP, dalje činjenice koje se svode na to da ovaj nije parnično sposoban (član 292. stav 1. ZPP), što je utvrđeno tek tokom postupka, time nije izgubio i stranačku sposobnost (član 291. stav 1. ZPP), proizilazi da su nastali troškovi tuženih prouzrokovani slučajem koji se dogodio tužitelju, u kom slučaju takođe, saglasno odredbama člana 388. ZPP, predstoji njegova obaveza naknade troškova parničnog postupka tuženim, neovisno o ishodu parnice (dakle, i za slučaj odbacivanja tužbe zbog nedostatka parnične sposobnosti, koji se ne može otkloniti zbog njegove smrti). Neosnovano drugostepeni sud činjenici da je tužitelj umro tokom prvostepenog postupka 2003. godine pridaje materijalno pravni značaj na način da izvod i zaključak da stoga ne može biti obavezan da snosi odmjerene troškove parničnog postupka tuženim. Navedeno jer se zanemaruje da je punomoćniku tužitelja dato ovlaštenje da može obavljati sve radnje u postupku, tako da, saglasno odredbama člana 311. stav 1. ZPP, je nakon smrti tužitelja njegov punomoćnik bio ovlašten da i nadalje poduzima radnje u postupku, što je ovaj i činio sve do prijema revizije tuženih dana 30.06.2008. godine, pri čemu nasljednici tužitelja nisu iskoristili svoje pravo da mogu opozvati punomoć.

Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini („Službeni list SR BiH“ broj 13/74) i odredbu člana 69. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 67/05), kada je obavezao revidenta da ranijim korisnicima isplati pravičnu novčanu naknadu za izuzeto građevinsko zemljište u društvenoj svojini. Odredba člana 6. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini reguliše pitanje prava raspolaganja na neizgrađenom građevinskom zemljištu koje je postalo društvena svojina, a odredba člana 12. istog zakona reguliše pitanje izuzimanja neizgrađenog građevinskom zemljišta kao i dodjeljivanje tog zemljišta na korištenje. Odredba člana 69. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine reguliše pitanje naknade ranijem vlasniku neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta koje je preuzeto iz njegovog posjeda, a u konkretnom slučaju predlagači su korisnici neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini.

Dakle ni jedna od tih odredbi ne reguliše pitanje naknade za izuzeto građevinsko zemljište u društvenoj svojini. Na pitanje naknade za izuzeto građevinsko zemljište u društvenoj svojini primjenjuju se odredbe glave VI Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SR BiH“ broj 19/77, Zakon važeći u vrijeme izuzimanja predmetnog zemljišta i „Službeni list FBiH“ broj 70/07, sada važeći Zakon o eksproprijaciji), kako je to i navedeno u rješenju o izuzimanju predmetnog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini od 29.07.1984. godine, a prema odredbama te glave Zakona o eksproprijaciji naknadu za eksproprisanu nepokretnost plaća korisnik eksproprijacije. Analogno tome naknadu za izuzeto građevinsko zemljište u društvenoj svojini plaća onaj u čiju korist je to zemljište izuzeto, a to je u konkretnom slučaju protivnik predlagača Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo, kako je to pravilno odlučio prvostepeni sud, a ne protivnik predlagača Općina Novi Grad Sarajevo, kako je to nepravilno odlučio drugostepeni sud.

Protivnik predlagača Općina Novi Grad je preko svog organa samo provodila postupak izuzimanja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini iz posjeda ranijih korisnika radi dodjele istog pravnom predniku protivnika predlagača Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo.

Polazeći od činjenice da je organizovanje navedenog festivala samo ideja tužitelja, a da prema odredbi člana 10. stav 1. a) Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u Bosni i Hercegovini ideje nisu autorsko-pravno zaštićene, drugostepeni sud nalazi, za razliku od prvostepenog suda, da tužitelj nema pravo na sudsku zaštitu prema odredbi člana 111. navedenog zakona.

I po ocjeni ovog suda Hrvatski glazbeni festival pod nazivom „CRO ETNO - NEUM 96“ koji je organizovan od strane „Croatica“ Mostar, a tužitelj je bio ravnatelj festivala, ne predstavlja samo stalnu duhovnu tvorevinu tužitelja, tj. njegovo autorsko djelo prema definiciji autorskog djela u članu 6. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u Bosni i Hercegovini i u slučaju da je ideja o organizovanju takvog festivala potekla od tužitelja. U postupku pred nižestepenim sudovima nije utvrđeno da na festivalu izvedene i odabrane pjesme određene narodnosti predstvljaju samostalnu duhovnu tvorevinu tužitelja, odnosno da je sam festival kao takav duhovna tvorevina tužitelja. Posebno je neprihvatljivo pravno tumačenje prvostepenog suda da je predmetni festival autorsko djelo koje ima obilježja kinematogravskog, pozorišnog, scenskog djela.

Ne radi se o individualnoj duhovnoj tvorevini tužitelja iz oblasti književnosti, nauke, umjetnosti i drugih oblika stvaralaštva, pa tako niti o autorskom djelu. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan iz razloga što se njegovo učešće u organizovanju određenog festivala ne smatra autorskim djelom, pa tako ni on autorom kome bi pripadala autorska prava. Pogrešno drugostepeni sud tumači odredbu člana 27. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u Bosni i Hercegovini kada smatra da je zakonom predviđena pismena forma ugovora o djelu za autorska djela stvorena u okviru tog ugovora. Odredbom člana 27. navedenog zakona predviđena je mogućnost da autor po osnovu ugovora ostvari autorsko djelo. O stvaranju djela zaključuje se ugovor kojim se regulišu međusobna prava i obaveza u pogledu stvaranja djela i međusobna prava i obaveze koje iz toga proističu.

Zakon ne predviđa formu zaključenja ovog ugovora. Prema Zakonu o obligacionim odnosima (član 26) ima se smatrati da je ugovor zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Zaključenje ugovora ne podliježe posebnoj formi, osim ako je zakonom drugačije određeno. Pismena forma, prema odredbi člana 58. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u Bosni i Hercegovini propisana je samo za prenos prava iskorištavanja autorskog djela na drugo lice (autorski ugovor - član 57.).

Nadalje je utvrđeno da je Društveno preduzeće za proizvodnju i promet konfekcije „Mladost“ iz Mrkonjić Grada predugovorom broj 8300/89 od 25.10.1989. godine, zaključenog sa Društvenim građevinskim preduzećem „20. oktobar“ iz Sanskog Mosta dogovorio kupoprodaju buduću poslovnog prostora u zgradi uglovnica koju je gradilo to građevinsko preduzeće, da je Društveno preduzeće „Mladost“ iz Mrkonjić Grada kao investitor zaključio i ugovor broj 4971/91 od 18.11.1991. godine sa Društvenim građevinskim preduzećem „20. oktobar“ Sanski Most, kao izvođačem o izvođenju građevinskih zanatskih radova za dovršenje predmetnog poslovnog prostora, da je utvrđenu cijenu uplatio izvođaču radova, da su iza toga uslijedila ratna dešavanja i da pravni prednik tužitelja nije ugovorio konačni pravni posao u vezi tog poslovnog prostora, niti isti preuzeo u posjed.

Nakon rata GP „20.oktobar“ prenijelo je općini, između ostalog, poslovne prostore na zaštitu i upravljanje, a Općinsko vijeće te poslovne prostore na raspolaganje općini Sanski Most, koja je raspisala njihovu prodaju. Osnovom javnog oglasa prvotužene općine, predmetni poslovni prostor kupio je drugotuženi F. R., platio utvrđenu cijenu prvotuženoj, te po sklapanju ugovora o prodaji (12.05.1999.g.) i sudske ovjere potpisa (16.05.1999.g.) u zemljišnu knjigu kod prvostepenog suda upisano je pravo vlasništva na drugotuženog (19.05.1999.g.). Između stranaka nije sporno da je predmetni poslovni prostor drugotuženi izdao u zakup trećem licu za 400,00 KM mjesečno. Takođe, nije bilo sporno da je u drugoj parnici koja se vodila kod prvostepenog suda po tužbi tužitelja DP „20.oktobar“ Sanski Most protiv tuženog DP „Mladost“ iz Mrkonjić Grada, radi raskida (predugovora broj 8300/89 od 25.10.1989. godine) ta parnica (prvobitne oznake P -110/96, kasnije oznake P -216/01) okončana donošenje m rješenja o povlačenju tužbe od 26.6.2001. godine, koje rješenje je pravomoćno.

Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud ocjenjuje osnovanim prigovor tuženih o nedostatku aktivne legitimcije tužitelja nad spornim poslovnim prostorom i tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan pozivom na čl. 2. stav 1. u vezi sa čl.3. stav1. i 2. tč.2. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH, jer da je tužitelj „Mladost“ akcionarsko društvo Mrkonjić Grad, nastao transformacijom od DP „Mladost“ Mrkonjić Grad, u odnosu na koje preduzeće je proveden postupak privatizacije državnog kapitala, a da pri tome predmetni poslovni prostor nije prijavljen, iz čega slijedi da tužitelj u postupaku privatizacije nije stekao bilo kakvo pravo na predmetnom poslovnom prostoru.

Drugostepeni sud odbija žalbu tužitelja, jer sve da je pravni prednik tužitelja dokazao da je valjano kupio predmetni poslovni prostor stekao bi samo osnov za sticanje prava vlasništva (čl.23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima), a ne i samo vlasništvo, s obzirom da je čl. 38. tog zakona određen način sticanja pravo vlasništva na nekretnine osnovom pravnog posla tako da se stječe tek upisom u javne knjige o nekretninama. Pri tome, drugostepeni sud ocjenjuje da je tužbeni zahtjev neosnovan i presudu prvostepenog suda potvrđuje. Ovaj sud je stanovišta da je pobijana presuda o odbijanju tužbenog zahtjeva pravilna i zakonita, iz sljedećih razloga: Činjenica da je tužitelj privatiziran u smislu mjerodavnih entitetskih propisa o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima je pravno relevantna za odluku o stavljenom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužitelja u odnosu na istaknuti tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, predaji u posjed kao i za ostala potraživanja zasnovana na pravu vlasništva.

Tužitelj sporno pravo u vezi vlasništva nad poslovnim prostorom u Sanskom Mostu zasniva pozivom na dogovor i uplaćeni novčani iznos prije ratnih zbivanja u BiH od strane Društvenog preduzeća „Mladost“ Mrkonjić Grad u korist Društvenog građevinskog preduzeća „20. oktobar“ Sanski Most. Predmetni poslovni prostor, kojim tužitelj kao pravni slijednik DP „Mladost“ Mrkonjić Grad nije upravljao ni raspolagao, jer se nalazi se na teritoriji Federacije BiH bio je dužan iskazati u Programu privatizacije u pasivnoj podbilansi kao negativnu vrijednost državnog kapitala. Ovo, jer je čl. 15. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima RS propisano da se imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga preduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi se na RS na osnovu akta Vlade, a čl. 18. da u pasivnoj podbilansi preduzeće iskazuje vrijednost imovine i kapitala iz čl. 9. do čl. 15. ovog zakona, te da stvari i prava iz pasivne podbilanse mogu se prodavati u skladu sa propisima Vlade.

Da je iskazan sporno pravo prenosi se na Republiku Srpsku, dakle sporno pravo prelazi na treće lice, pa je prvostepeni sud u svojoj presudi pravilno zauzeo pravni stav da tužitelj nije aktivno legitimisan. Kod utvrđenih činjenica da tužitelj u Programu privatizacije državnog kapitala kao pravni slijednik DP „Mladost“ nije iskazao kao državni kapital nad kojim nema upravljanje spornu nepokretnost u drugom entitetu BiH, to znači da sporno pravo nikad nije pripadalo onome ko se u ovom sporu pojavljuje kao tužitelj („Mladost“ akcionarsko društvo Mrkonjić Grad). Dakle, da tužitelj nije aktivno legitimisan i da je tužbeni zahtjev neosnovan, pa su stoga nižestepeni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili.

U protivnom bi privredni subjekti koji nisu primjenili zakonske odredbe o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima došli do vlasništva tih stvari, odnosno povećali svoj kapital bez da se primjene zakonske odredbe o privatizaciji državnih preduzeća.

Protiv te odluke tužitelji B. E. i ''Dr.Irfan Ljubijankić'' iz B. su podnijeli tužbu kojom su tražili poništenje iste. Pobijanim rješenjem Kantonalnog suda u B. ova tužba je odbačena kao nedopuštena, sa obrazloženjem da nije propisano da se protiv odluke Komisije zakontrolu zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korišćenju stana može pokrenuti upravni spor, te je tužbu valjalo odbaciti kao nedopuštenu na osnovu člana 25. tačka 5., u vezi sa članom 11. tačka 1 Zakona o upravnim sporovima.

Po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je izrekom pobijanog rješenja odbacio tužbu, ali ne iz razloga koje navodi u obrazloženju tog rješenja. Naime, na osnovu člana 10. Uputstva o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korišćenju stana (''Službene novine Federacije BiH'' broj: 19/02), ukoliko u toku kontrole ugovora o korištenju komisija ustanovi da je ugovor o korištenju stana zaključen ili obnovljen suprotno odredbama Zakona, donijeti će odluku da je ugovor zaključen ili obnovljen u suprotnosti sa odredbama Zakona koji su bili na snazi u vrijeme kada je ugovor o korištenju stana zaključen i/ili obnovljen, te će tu odluku dostaviti nadležnom stambenom organu ili Federalnom ministarstvu odbrane, koji provodi postupak u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku. U konkretnom slučaju, nadležna komisija je dana 5.5.2005. godine donijela odluku kojom se utvrđuje da je obnova ugovora o korištenju stana zaključenog između SIZ-a stanovanja i komunalnih djelatnosti B. i tužitelja B. E. nezakonita, budući da je za predmetni stan podnesen zahtjev za povrat istog u posjed od strane G. P., a koji se postupak još uvijek vodi o u vrijeme donošenja odluke (rješenjem Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje B. od 6.6.2005. godine, koje se nalazi u spisu predmeta, je utvrđeno da je podnosilac zahtjeva G. P. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u B. te da B. E. prestaje pravo korišćenja tog stana). Osporena odluka Komisije je dostavljena nadležnom stambenom organu, tj. Službi obnove i stambeno komunalnih poslova Općine B., koja je 7.7.2005. godine donijela rješenje kojom se obnova spornog ugovora o korišćenju stana oglašava ništavim, a u pravnoj uputi ovog rješenja navedeno je da se protiv istog može izjaviti žalba Kantonalnom ministarstvu za građenje i prostorno uređenje u roku od 15 dana od dana prijema istog. Prema tome, u ovoj upravnoj stvari postoji mogućnost izjavljivanja žalbe u upravnom postupku protiv gore navedenog rješenja Službe obnove i stambeno komunalnih poslova Općine Bihać, a kasnije eventualno i vođenje upravnog spora, što je u skladu sa članom 10. i članom 11. B. Uputstva o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korišćenju stana, ali ne i protiv odluke Komisije zakontrolu zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korišćenju stana, koja se u konkretnom slučaju pobija tužbom. Naime, odluka Komisije nije upravni akt u smislu član a 8. Zakona o upravnim sporovima, pošto se istom samo utvrđuje nezakonitost ugovora o korištenju stana, a ne rješava o pravima i obavezama tužitelja u upravnoj stvari. Ta odluka prethodi rješenju nadležnog stambenog organa koje je upravni akt i protiv koga se može izjaviti žalba i eventualno pokrenuti upravni spor, pa je pobijanim rješenjem na osnovu člana 25. stav 1. tačka 2. istog zakona pravilno odbačena tužba tužitelja (mada se u obrazloženju tog rješenja prvostepeni sud poziva na pogrešne odredbe tog zakona).

Radi svega izloženog, podnesenim zahtjevom za vanredno preispitivanje pobijanog rješenja prvostepenog suda se to rješenje neosnovano pobija kao nezakonito, pošto je izrekom istog pravilno odbačena tužba, pri čemu nisu povrijeđena pravila federalno g zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje ove upravne stvari. Stoga je ovaj sud primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. odlučio kao u izreci ove presude.

Prema obrazloženju pobijane presude proizilazi da je, ocjenjujući tužbu tužitelja kojom je osporavao pravilnost i zakonitost rješenja tuženog organa, prvostepeni sud našao da je osporeno rješenje u pogledu ocjene blagovremenosti žalbe izjavljene od strane tužitelja preko Pravobranilaštva Općine S. G. S., a protiv gore navedenog rješenja prvostepenog stambenog organa pravilno i zakonito, pa je tužbu tužitelja podnesenu preko njegovog zakonskog zastupnika odbio kao neosnovanu.

Ovaj sud nalazi da je stav prvostepenog suda pogrešan, zbog čega su prilikom donošenja pobijane presude i osporenog rješenja tuženog učinjene povrede pravila federalnog zakona o postupku koje su mogle biti od uticaja na rješenje ove upravne stvari.

Naime, Zakonom o pravobranilaštvu (“Službene novine Kantona Sarajevo ”, br. 12/01 i 20/02), kojim je regulisana organizacija i nadležnost pravobranilaštva općine, propisano je da općinsko pravobranilaštvo općinu zastupa pred sudovima i drugim nadležnim organima radi zaštite imovine i imovinskih interesa općine, te da općinski pravobranitelj kao zakonski zastupnik općine ima položaj i prava stranke u postupku (u smislu člana 44. a vezano za član 12. i 56. ovog zakona). Odredbama o dostavljanju pismena sadržanim u članu 80. do člana 97. Zakonom o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/98 i 48/99), pored ostalog, propisano je da se dostavljanje mora izvršiti lično osobi kojoj je pismeno namjenjeno kada je takvo dostavljanje određeno ovim ili drugim propisom ili kad to odredi organ koji je naredio dostavljanje i da od tada počinje teći zakonski rok za poduzimanje određenih radnji koji se po zakonu ne može produžavati, s tim da se dostavljanje zakonskom zastupniku, punomoćniku ili punomoćniku za primanje pismena smatra da je dostavljanje izvršeno sam oj stranci (član 83. tog zakona).

U konkretnom slučaju, tužitelj Općina S. G. S. u svojstvu vlasnika stana i kao nosilac prava raspolaganja, te davalac tog stana na korištenje, preko zakonskog zastupnika Pravobranilaštva Općine S. G. je učestvovala u postupku povrata stana u S., ul. M. Ć. Ć. br. 6/4, koji je pokrenut po zahtjevu B. A. podnesenom nadležnom stambenom organu 28.8.1999. godine u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima FBiH. S obzirom na gore navedene zakonske odredbe, tuženi organ je povrijedio procesni zakon na štetu tužitelja u pogledu ocjene blagovremenosti njegove žalbe izjavljene protiv rješenja prvostepenog upravnog organa, na što je u tužbi opravdano ukazivao a što ponavlja i u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke. Naime, prvostepeni upravni organ je svoje rješenje od 4.7.2005. godine dostavio tužitelju (Općini S. G.) kao stranci u postupku dana 15.7.2005. godine preko njegove pisarnice, što se jasno vidi iz dostavnice o prijemu tog rješenja, umjesto da ga dostavi njegovo m zakonskom zastupniku Pravobranilaštvu Općine S. G., predajom pisarnici ili službenoj osobi određenoj za prijem pismena u tom državnom organu, koji zakonski zastupnik je tokom cijelog upravnog postupka preduzimao sve potrebne radnje u ime tužitelja kao vlasnika navedenog stana i stranke u upravnom postupku.

Pošto prema podatcima upravnog spisa nema dokaza o tome da je zakonskom zastupniku tužitelja - Pravobranilaštvu Općine S. G. S. dana 15.7.2005. godine dostavljeno rješenje prvostepenog organa, protiv kojeg je u ime tužitelja izjavio žalbu, nije jasno kako je tuženi organ mogao takvu žalbu odbaciti kao neblagovremenu, te prvostepeni sud tužbu tužitelja odbiti kao neosnovanu, a da prethodno na pouzdan način nije utvrđeno kada je zakonski zastupnik tužitelja (u skladu sa članom 83. tačka 3. i članom 87. Zakona o upravnom postupku) u predmetnom upravnom postupku saznao za rješenje prvostepenog upravnog organa, odnosno kada mu je od strane tužitelja to rješenje dostavljeno, s obzirom da se od dana urednog dostavljanja rješenja računa rok u kojem se može izjaviti žalba (prema člana 227. stav 2. u vezi a članom 83. i članom 90. istog zakona). Naime, u konkretnoj situciji kada je upravni akt donesen, a nema dokaza da je dostavljen uredno zakonskom zastupniku stranke - tužitelja, odnosno službenoj osobi određenoj za primanje pismena od strane Pravobranilaštvu Općine S. G. (prema članu 95. stav 1. citiranog Zakona o upravnom postupku, dostavnica je dokaz za izvršeno dostavljanje pismena, dok se prema odredbama člana 96. tog zakona dostavljanje pismena može, u određenim slučajevima dokazivati i drugim dokaznim sredstvima), to dostavnica koja se nalazi u spisu, a na koju se pozivaju tuženi i prvostepeni sud kao dokaz o urednom dostavljanju prvostepenog upravnog rješenja, iz koje se vidi da je navedeno prvostepeno rješenje od 4.7.2005. godine dostavljeno tužitelju kao stranci u postupku dana 15.7.2005. godine, a ne zakonskom zastupniku tužitelja kojem se dostavljanje imalo izvršiti (organ uprave koji je vodio postupak bio je dužan da sva dostavljanja u predmetnoj stvari vrši Pravobranilaštvu općine S. G. kao zakonskom zastupniku tužitelja u ovoj upravnoj stvari), nije ni mogla predstavljati pouzdan osnov za ocjenu blagovremenosti podnesene žalbe (kako to pogrešno zaključuju tuženi organ i prvostepeni sud), niti se mogla odbaciti kao neblagovremena žalba izjavljena protiv navedenog prvostepenog rješenja preko zakonskog zastupnika tužitelja, iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude i rješenja tuženog, budući da su zakonski rok za njeno izjavljivanje tuženi i prvostepeni sud računali od dana dostavljanja navedenog rješenja tužitelju, umjesto od dana dostavljanja istog njegovom zakonskom zastupniku, odnosno od dana kada je rješenje prvostepenog organa zakonskom zastupniku tužitelj stvarno i predao, zanemarujući pri tome da procesno pravni značaj ima samo uredno dostavljanje pismena izvršeno u skladu sa citiranim propisima, a što tuženi uopšte nije ispitivao, niti je prvostepeni sud pravilno cijenio.

Iz navedenih razloga, ovaj sud je primjenom odredbe člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu, da u skladu sa primjedbama ovog suda ponovo odluči o tužbi tužitelja.

Naime, imenovanje i razrješenje članova upravnog odbora u svim slučajevima vrše organi koji su propisima ovlašćeni da ih imenuju rukovodeći se načelom cjelishodnosti, neovisno o kakvim se pravnim licima radi, pa ti akti o razrješenju (imenovanju) kao što su odluke, rješenja ili slično, nisu upravni akti u smislu citiranih odredbi Zakona o upravnim sporovima, jer se ne radi o upravnoj stvari, kao jednog od bitnih sadržajnih elemenata upravnoga akta, pa se protiv takvih akata ne može voditi upravni spor.

Iz navedenih razloga, ovaj sud je na osnovu člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio, jer je prvostepeni sud prilikom donošenja osporenoga rješenja pravilno primjenio odredbe člana 25. stav 1. tačka 2. navedenog zakona i tužbu tužitelja odbacio.

Pošto Zakon o stambenim odnosima ne predviđa mogućnost sustanarskog odnosa na istom stanu, te kako ne postoji rješenje o dodjeli stana na korišćenje, ne može se ni tražiti donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Osporenim rješenjem tuženog odbijena je žalba tužiteljica izjavljena na prvostepeno rješenje, sa obrazloženjem da je prvostepeni organ pravilno primjenio odredbe Zakona o stambenim odnosima, te da tužiteljice nisu mogle zasnovati sustanarski odnos u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima. Tužiteljice su nakon toga pokrenule upravni spor, tj. protiv drugostepenog rješenja su podnijele tužbu Kantonalnom sudu u T., a isti je pobijanom presudom tužbu odbio. U obrazloženju pobijane odluke prvostepeni sud navodi da zahtjev za donošenje rješenja na osnovu odredba člana 28. Zakona o stambenim odnosima mogu podnijeti lica koja u stan usele zakonito, a što konkretno nije slučaj, a također da se stan nakon 31.5.1974. godine može dati na korištenje samo jednom nosiocu stanarskog prava, te da se novi sustanarski odnosi ne mogu zasnivati, što je još jedna prepreka za udovoljavan je zahtjevu tužiteljica. Konačno, udovoljenju zahtjevu tužiteljica nije bilo mjesta obzirom na odredbe člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, gdje je propisano da ugovori koji su zaključeni prestaju važiti najkasnije u roku od 3 godine od stupanja na snagu tog zakona, pri čemu se u praksi ove odredbe tumače tako da poslije isteka 3 godine, tj. poslije 6.12.2000. godine, nije više moguće zaključivanje novih ugovora o korištenju stana, pa slijedom toga ne bi bilo moguće ni donošenje rješenja koje zamjenjuje te ugovore.

Po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju je pri donošenju pobijane odluke došlo do povrede federalnog zakona koja je mogla uticati na rješenje ove upravne stvari. Naime, prema odredbama člana 28. a u vezi sa članom 21. stav 2. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) kojim je kao federalni zakon preuzet Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/ 87 i 36/89), proizilazi da je osoba koja namjerava da trajno i nesmetano nastavi koristiti stan u slučaju kada nositelj stanarskog prava prestane koristiti stan, obavezna da pribavi od davaoca stana - vlasnika akt (saglasnost) na osnovu kojeg će zaključiti ugovor o korištenju stana, i da ima pravo da, u slučaju odbijanja davaoca stana da takvu saglasnost u određenom roku, podnese zahtjev kantonalnom organu uprave nadležnom za stambene poslove za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Dakle, da bi stranka mogla pokrenuti postupak u smislu člana 28 gore navedenog zakona, potrebno je da se prethodno obrati vlasniku - davaocu stana na korištenje za davanje saglasnosti za zaključivanje ugovora o korištenju stana, pa u tek slučaju da ovaj to odbije da učini, da podnese zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor nadležnom organu. Iz zahtjeva tužiteljica od 22.7.2005. godine, koji se nalazi u spisu predmeta, vidljivo je samo da su one podnijele zahtjev Općinskoj službi za stambene poslove Općine T. za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. U konkretnom slučaju dakle prvostepeni sud, kao ni upravni organi u upravnom postupku, nisu na pouzdan način ustanovili da li je prethodno od vlasnika ili davaoca stana traženo da se zaključi ugovor o korištenju stana, odnosno da saglasnost za zaključenje takvog ugovora. Iz predmeta ne može se zaključiti koje zapravo vlasnik ili davalac predmetnog stana na korištenje, tj. da li je to Općina T. ili neko drugi. Međutim, i u slučaju da ta općina sada raspolaže predmetnim stanom, bilo bi neophodno da se osoba koja namjerava da nastavi koristiti stan prvo obrati općini sa zahtjevom za davanje saglasnosti o zaključenju ugovora o korištenju stana, a ne odmah organu za stambene poslove te općine. Na ovaj način je pri donošenju pobijane odluke, kao i odluka upravnih organa u upravnom postupku, došlo do povrede federalnog zakona, tj.gore citiranih odredbi Zakona o stambenim odnosima.

Zbog svega iznijetog ovaj sud je, na osnovu člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te prvostepenu presudu preinačio i riješio tako što je oba upravna rješenja poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

U novom postupku prvostepeni organ će ponovno odlučiti o zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, vodeći pri tom računa o primjedbama navedenim u ovoj presudi, kao i činjenici da je nakon podnošenja zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke preminula jedna od tužiteljica, što je vidljivo iz izvoda iz matične knjige umrlih koji se nalazi u spisu predmeta.

Ovo iz razloga što je o zahtjevu tužitelja za povrat predmetnog stana podnesenom nadležnom upravnom organu (dana 04.06.1999. godine) bilo odlučeno rješenjem prvostepenog organa broj: 05 -02/5-23-1802/99 od 05.09.2003. godine, tako što je odbijen njegov zahtjev primjenom odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 11/ 98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03), obzirom da je u tom postupku utvrđeno da je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je isti napustio usljed ratnih okolnosti, te kako je (prema rješenju Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd psp br. 547511 -UP-13228/00 od 23.06.2000. godine o priznanju prava na starosnu penziju od 01.05.2000. godine) bio razriješen profesionalne vojne službe u vojsci SR Jugoslavije dana 30.04.2000. godine, to mu i nije pripadalo pravo na povrat predmetnog stana, jer je ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine. Pri tome je prvostepeni sud našao da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je rješavao u skraćenom postupku, shodno članu 139. Zakona o upravnom postupku, jer taj član takvu mogućnost i propisuje.

Međutim, prema odredbama člana 1. i 3. Zakona o prenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kome postoji stanarsko pravo ili nekretnine u vlasništvu koji su podneseni Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 6/04, 22/04 i 59/05) jasno se vidi da se tim zakonom, pored ostalog, reguliše i rješavanje nerješenih zahtjeva za vraćanje u posjed stana koji su podneseni Komisiji, te da nadležna služba za upravu zahtjeve rješava (prema hronološkom redu prijema) uporedo sa zahtjevima podnesenim nadležnom organu u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

Kako prema podacima iz spisa predmeta proizilazi da je tužitelj dana 02.08.1999. godine podnio zahtjev Komisiji za vraćanje u posjed predmetnog stana, da o tom zahtjevu Komisija nije odlučila, te da je isti prenesen prvostepenom organu na rješavanje u skladu sa citiranim zakonskim odredbama, to nije jasno na koji način i primjenom kojeg propisa je bilo moguće takav zahtjev tužitelja zaključkom odbaciti kao nedopušten, kada je shodno citiranim zakonskim odredbama o podnesenom zahtjevu Komisiji trebalo meritorno raspraviti i odlučiti. Ovo pogotovo što je Komisija o podnesenim zahtjevima odlučivala pod uslovima i u postupku propisanom svojim pravilnikom, neovisno od postupka koji se vodio pred upravnim organima a ni naprijed citiranim zakonom nije ni propisana mogućnost da se, u slučaju kada je već doneseno rješenje po zahtjev za vraćanje stana u posjed podnesenom nadležnom organu, nerješeni zahtjev podnesen Komisiji odbacuje (ne rješava). Pri tome treba istaći da je tužitelj (kako proizilazi iz spisa predmeta) uz žalbu podnesenu protiv zaključka prvostepenog organa priložio i određene dokaze (koje prilaže i na koje se poziva i u podnesenom zahtjevu) koji nisu bili predmet raspravljanja i odlučivanja u ranijem postupku za vraćanje u posjed predmetnog stana (po zahtjevu tužitelja od 04.06.1999. godine), o čemu tuženi organ a i prvostepeni sud u svojim odlukama ne daju nikakve razloge.

Prema naprijed navedenom proizilazi da se odluke tuženog organ a i prvostepenog suda ne mogu ocjeniti pravilnim i zakonitim, pa je ovaj sud, primjenom člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev tužitelja uvažio, pobijanu presudu preinačio i rješio tako što je poništio osporeno rješenje i predmet vratio tuženom organu na ponovno rješavanje, gdje će se, imajući u vidu primjedbe ovog suda, odlučiti o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv zaključka prvostepenog organa.

Osporeni akt tuženog - rješenje broj 01/07 -31-119/03 od 30.12.2004. godine kojim je odbijen zahtjev - ponuda tužitelja za preuzimanje neizgrađenog gradskog zemljišta, nije upravni akt jer istim nije odlučivano o nekom pravu ili obavezi pojedinca ili pravne osobe u nekoj upravnoj stvari.

Naime, po članu 25. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj: 25/03) nosilac privremenog prava korištenja građevinskog zemljišta u državnoj svojini i prije donošenja rješenja o preuzimanju zemljišta može ponuditi neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište općini, a općina i ma prvenstveno pravo preuzimanja tog zemljišta. Po stavu 2. istog člana ukoliko općinsko vijeće ne prihvati ponudu iz prethodnog stava raniji vlasnik može prenijeti pravo korištenja na treća lica, ali ne po nižoj cijeni od one koja je ponuđena općini. Iz t ih odredbi ne proizilazi obaveza općinskog vijeća da mora preuzeti zemljište. Tuženi nije prihvatio ponudu a taj akt o neprihvatanju ponude nema svojstvo upravnog akta u smislu citiranog člana 8. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, pa se ne može pobijati tužbom u upravnom sporu.

Stoga je ovaj sud na osnovu člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za vanredno preispitivanje uvažio, prvostepenu presudu preinačio i tužbu tužitelja odbacio primjenom člana 25. stav 1. tačka 2. istog zakona.

Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070 -0-Uvp-06-000259 od 14.10.2009. godine)

118. Naknada troškova upravnog spora Član 55. Zakona o upravnim sporovima (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 9/05) u vezi sa članom 397. stav 3. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06)

KADA SE TUŽBA STRANKE U UPRAVNOM SPORU UVAŽI, OSPORENI I PRVOSTEPENI AKT PONIŠTI I PREDMET VRATI PRVOSTEPENOM ORGANU NA PONOVNO RJEŠAVANJE, NEĆE SE ODLUČIVATI O TROŠKOVIMA UPRAVNOG SPORA VEĆ ĆE SE O ISTIM ODLUČITI KADA SE KONAČNO ODLUČI O ZAHTJEVU STRANKE U UPRAVNOM POSTUPKU, ODNOSNO U UPRAVNOM SPORU.

Iz obrazloženja:

Ovaj sud nalazi da je zahtjev za vanredno prespitivanje sudske odluke tužitelja, podnesen protiv presude prvostepenog suda u pogledu odluke o troškovima postupka neosnovan.

Naime, pobijana presuda prvostepenog suda čije se vanredno preispitivanje traži u zahtjevu tužitelja (u pogledu odluke o troškovima postupka), je postala pravomoćna samo u formalno pravnom smislu, dok tom presudom nije meritorno riješena upravna stvar (usklađivanje visine penzije), nego je tužba tužitelja uvažena, poništeno osporeno rješenje tuženog, kao i zaključak prvostepenog organa i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje, tako da nije nastupila i materijalna pravomoćnost pobijane presude.

Kako Zakon o upravnim sporovima ne sadrži odredbe kojima se propisuje naknada troškova upravnog spora, to se u ovoj stvari, u smislu člana 55. navedenog zakona, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. Odredbom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj: 53/03, 73/05 i 19/06) propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove, dok je odredbom člana 397. stav 3. tog zakona propisano da kada se ukine odluka protiv koje je podnesen pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostavit će da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

Prema citiranim zakonskim odredbama pravilno je postupio prvostepeni sud kada je zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora odbio shodnom primjenom citiranog člana 397. stav 3. Zakona o parničnom postupku.

Naime, suprotno prigovorima tužitelja, odredba člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku jasno reguliše da se troškovi dosuđuju prema načelu uspjeha u parnici, odnosno da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu je dužna protivnoj stranci i naknaditi troškove. Međutim, kako su u pravni postupak a i upravni spor specifični u odnosu na parnični postupak, to je zakonodavac u članu 55. Zakona o upravnim sporovima i propisao shodnu a nikako direktnu primjenu odredbi Zakona o parničnom postupku na slučajeve, pa tako i na naknadu troškova postupka, koji tim zakonom nisu regulisani. Kako je odlučivanje u upravnom sporu nastavak upravnog postupka u kojem se ispituje zakonitost upravnog akta donesenog u upravnom postupku, to se u slučaju kada se u upravnom sporu udovoljava tužbi i poništavaju u pravna rješenja i predmet vraća na ponovni upravni postupak, radi o slučaju koji je adekvatniji onom propisanom članom 397. stav 3., nego onom predviđenom odredbom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a na koju se pozvao tužitelj u podnesenom zahtjevu. Ovo iz razloga što će u situaciji kada se u parničnom postupku udovoljava tužbi ili se ista u cijelosti odbija, doći do primjene odredbe 386. stav 1. citiranoga zakona, jer je u to m slučaju parnični postupak okončan, istina nepravomoćno, i ako na istu odluku ne bude izjavljena žalba, tada ta odluka postaje pravomoćna i izvršna. Međutim, u upravnom sporu je situacija drugačija, jer upravni organi (nakon uvažavanja tužbe i poništavanj a upravnog akta) moraju postupiti po odluci suda (obaveznost presude - član 57., 58. i 59. Zakona o upravnim sporovima), pa je u konkretnoj stvari upravo shodna primjena člana 397. stav 3. Zakona o parničnom postupku i adekvatni ja za primjenu u pogledu odluke o troškovima postupka.

Nadalje, naknada troškova spora i prema općim načelima Zakona o parničnom postupku podrazumjeva da se konačnom odlukom regulišu svi troškovi spora sobzirom na uspjeh u cjelokupnom sporu, a nikako prema uspjehu u samo nekoj od faza u postupku, sa jedne strane, a sa druge strane bilo bi i protivno zakonu presuđivati troškove spora po pojedinim fazama postupka. Kako se u upravnom postupku a i u upravnom sporu odlučuje o jednoj istoj upravnoj stvari, to se i o troškovima postupka može odlučivati samo nakon rješavanja te upravne stvari, a ne po pojedinima fazama u postupku odlučivanja. Ovdje posebno treba naglasiti da se može prihvatiti stanovište tužitelja da upravna tijela ne mogu donositi odluke o troškovima upravnoga spora, odnosno sudskog postupka. Naime, u slučaju udovoljavanja zahtjevu stranke u upravnom postupku, upravni organi moraju odlučiti o troškovima upravnog postupka i to prema odredbama Zakona o upravnom postupku, dok u slučaju da su postojali i (prethodni) sudski troškovi, tada stranka ima mogućnost da se obrati sudu sa zahtjevom za donošenje dopunskog rješenja, jer je upravna stvar u cijelosti okončana i u formalnom a i u materijalno pravnom smislu, dok o troškovima sudskog postupka nije donesena konačna odluka. Takav zahtjev se, u slučaju kada je stranka uspjela u upravnom postupku, može postaviti onom sudu koji je rješavao u nekoj od faza sudskoga postupka, radi čega se i prigovor tužitelja u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama ukazuje neosnovanim.

Imajući u vidu naprijed izneseno ovaj sud je, primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio.

Što se tiče navoda tužitelja u pogledu podnesenog zahtjeva Agenciji za privatizaciju Federacije BiH od 15.04.2004. godine, za povratom prenesenih sredstava na njegovu štednu knjižicu u smislu člana 20a. dodanog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 57/03), prvostepeni sud je našao da je tužitelj trebao, u posebnom sudskom postupku, od agencije tražiti povrat prenesenih sredstava na jedinstveni račun (ako mu nisu bila vraćena u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva), te dokazati da prenesena devizna sredstva nisu iskorištena, od čijeg utvrđenja bi zavisilo i pravo na verifikaciju stare devizne štednje i u odnosu na iznos od 207.572,43 DEM, radi čega je, po ocjeni prvostepenog suda, tužbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

Međutim, tužitelj je zahtjev za registraciju potraživanja na osnovu stare devizne štednje, prema podacima iz spisa predmeta, podnio dana 07.12.2005. godine (prema tada važećim odredbama federalnog Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine) i uz zahtjev (pored kopije devizne knjižice sa računima br. 1540010142531 i br. 1640010142539) dostavio izvod sa jedinstvenog računa, prema kojem je na dan 14.11.2005. godine (kao i na dan 11.07.2000. godine) stanje potraživanja po osnovu stare devizne štednje iznosilo 209.112,01 KM (iz kopije devizne knjižice se vidi da je dana 14.04.1998. godine sa knjižice na jedinstveni račun tužitelja prenesen novčani iznos od 207.572,43 DEM). Tuženi organ je, osporenim rješenjem, izvršio verifikaciju potraživanja po naprijed navedenim računima u iznosu od 35.923,99 KM (pozivajući se u svojoj odluci na odredbe državnog Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, koji je stupio na snagu nakon podnošenja zahtjeva za verifikaciju), nakon što je uporedivši dostavljene podatke sa podacima dostavljenim od Agencije za privatizaciju i banaka, kao i podacima iz baze, nesporno utvrdio da je tužitelj bio vlasnik sredstava devizne štednje u naprijed navedenom iznosu, dok je propustio u obrazloženju rješenja dati ikakve razloge o stanju potraživanja po osnovu stare devizne štednje sa priloženog izvoda sa jedinstvenog računa tužitelja, kao i dati bilo kakve rezultate usporedbe podataka iz devizne knjižice sa podacima iz baze - Registra, a što je, shodno odredbama člana 13. a u vezi sa članom 8. Uredbe o postupku verifikovanja tražbina i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 33/06, 66/06 i 5/07), trebao učiniti (prvostepena agencija je bila obavezna, pored ostalog, ažurirati sve potrebne informacije Agencije za privatizaciju za prenesena i iskorištena sredstva sa jedinstvenog računa, uz prethodnu saglasnost Ministarstva finansija). Kada se ima u vidu da je prema (izmjenjenoj) odredbi člana 20a. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 27/97, 8/99, 45/00, 54/00, 32/01, 57/03 i 44/04), Agencija za privatizaciju FBiH bila dužna dostaviti Federalnom ministarstvu finansija bazu podataka o stanju neiskorištenih potraživanja po osnovu stare devizne štednje na jedinstvenom računu građana u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu navedenog zakona (izmjene člana 20a. stupile na snagu dana 22.08.2004. godine), to se i stav prvostepenog suda o obavezi tužitelja da traži povrat sredstava prenesenih na jedinstveni račun, odnosno da dokazuje da prenesena devizna sredstva nisu iskorištena, ne može ocjeniti pravilnim i zakonitim, radi čega se i navodi zahtjeva za vanredno preispitivanje u tom pogledu ukazuju osnovanim.

Iz navedenih razloga ovaj sud nalazi da je pobijana presuda prvostepenog suda donesena uz povredu pravila postupka koja su od uticaja na pravilno rješenje ove upravne stvari, pa je ovaj sud na osnovu člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu da u skladu sa primjedbama iz ove presude, odluči o podnesenoj tužbi.