Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 1-2/2012

Naime, u ovoj krivičnoj stvari je nesporno, da je optuženi preduzeo upravljanje sa motornim vozilom iako je bio u alkoholisanom stanju. Analizom alkohola u njegovoj krvi utvrđena je koncentracija od 3,28 gr/kg koju je imao u vrijeme nastanka ove saobraćajne nezgode. Prema navodima vještaka neuropsihijatra, pomenuta alkoholemija kod optuženog je predstavlja la stanje teškog pijanstva. Kako je objasnila takvo stanje karakteriše potpuno odsustvo objektivne procjene situacije, pri tome osobe u takvom stanju skoro redovno vide duple slike predmeta, pospane su i imaju nestabilan hod, muku na povraćanje i dr. Kada se uvaže ovakvi navodi vještaka neuropsihijatra, onda se mora zaključiti da je optuženi u stanju teškog pijanstva preduzeo upravljanje sa vozilom na predmetnoj saobraćajnici i na taj način postupio suprotno odredbi člana 174. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini.

Prema navodima vještaka za saobraćaj mr. D.E., oštećenu - biciklistkinju je u konkretnim saobraćajnim uvjetima mogao blagovremeno uočiti vozač prosječnih sposobnosti. To dalje znači, da je i optuženi upravljajući sa svojim vozilom mogao vidjeti oštećenu - biciklistkinju i od nje u smislu odredbe člana 96. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini držati potrebno odstojanje, s obzirom da se kretao iza njenog bicikla i jedino je tako mogao da ne ugrožava sigurnost saobraćaja. Umjesto toga, optuženi je zbog svog alkoholisanog stanja sa vozilom upravljao suprotno navedenoj zakonskoj odredbi i u ovoj vrlo jednostavnoj saobraćajnoj situaciji kada je ispred sebe imao vidnu prepreku sa prednjim desnim dijelom vozila udario u zadnji točak bicikla na kome se nalazila oštećena - biciklistkinja i tim udarom je kod nje uzrokovao povrede od kojih je umrla. Pošto je prema izloženom takva vožnja uzrokovana teškim pijanstvom optuženog i kako je po svojoj vanjskoj manifestaciji ova vožnja bitno odstupala od vožnje koju bi u konkretnim uvjetima preduzeo vozač prosječnih sposobnosti, mora se zaključiti da je on bio očigledno nesposoban za bezbjednu vožnju.

Branitelj optuženog je na pretresu pred ovim sudom iznio svoje prigovore i naveo kada može postojati očigledna nesposobnost za bezbjednu vožnju kao jedno od bitnih obilježja predmetnog krivičnog djela. Tako je kao argumente istakao, da se očigledna nesposobnost za bezbjednu vožnju može manifestirati brzinom koja je dvostruko veća od dozvoljene, preticanjem na mjestu gdje je to zabranjeno bilo vertikalnom signalizacijom ili nekim drugim saobraćajnim znakom i prolaženjem vozilom kroz crveno svjetlo na semaforu, a ne na način kako je to prihvatio ova j sud. S tim u vezi, ovaj sud ukazuje, da svi naprijed navedeni oblici vožnje na koje je ukazao branitelj optuženog predstavljaju grubo kršenje saobraćajnih propisa koje predstavlja jedan od uvjeta za postojanje npr. krivičnog djela teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. KZ FBiH koje se optuženom i ne stavlja na teret. Radi toga je branitelj optuženog pogrešno ukazao na koje načine se može manifestirati očigledna nesposobnost za bezbjednu vožnju što je nužno vodilo i da na osnovu toga izvodi pogrešne pravne zaključke.

U konkretnom slučaju, optuženi je bio svjestan da se nalazio u alkoholisanom stanju koje je kod njega reduciralo njegove fizičke i psihičke sposobnosti da upravlja vozilom. I pored toga je preduzeo upravljanje sa vozilom iako je mogao pretpostaviti da će u tom stanju kršiti saobraćajne propise pogotovo onaj o zabrani upravljanja sa vozilom u alkoholisanom stanju. Takođe je bio svjestan da će kršenjem saobraćajnih propisa dovesti i do stvaranja konkretne opasnosti za život ljudi ili imovine u određenom obimu. Na osnovu svega toga proizilazi, da je optuženi mogao predvidjeti nastupanje zabranjene posljedice iz čega slijedi logičan zaključak da je njegov voljni elemenat bio na liniji pristajanja.

Zbog naprijed izloženog, ovaj sud je zaključio, da je optuženi postupao sa eventualnim umišljajem u odnosu na ugrožavanje javnog saobraćaja i nastupanja zabranjene posljedice, kada je kršenjem saobraćajnih propisa uzrokovao posljedicu ovo g krivičnog djela za koje je oglašen krivim, dok se tzv. teža posljedica (objektivni uvjet inkriminacije) može pripisati njegovom nehatu.

Osim toga, za takvo izjašnjenje vještak za sudsku medicinu je dovoljno kvalifikova n jer se radi o elementarnim pitanjima iz domena njegovog vještačenja i ta pitanja kako je i sam objasnio predstavljaju „abecedu sudske medicine“. Radi toga, ovaj sud nije mogao uvažiti suprotna tvrđenja optuženog i njegovog branitelja, da ovakva izjašnjenja vještaka ne spadaju u domen ovakve vrste vještačenja.

Istina, vještak za sudsku medicinu se izjasnio u svom pismenom nalazu i mišljenju, kao i prilikom davanja iskaza na pretresu pred ovim sudom da je nanesena povreda u desnu bočnu stranu vrata oštećene „navjerovatnije“ ofanzivnog karaktera. Dakle, u ovom segmentu svojih navoda vještak je koristio riječ „navjerovatnije“ u pogledu čega optuženi i njegov branitelj nisu problematizirali njeno značenje u smislu sintagme da je „povreda najvjerovatnije ofanzivnog karaktera“. Zbog toga je ovaj sud ispitao, da li je zbog vještakovog korištenja riječi „najvjerovatnije“ koja se odnosi na ocjenu da je nanesena povreda oštećenoj ofanzivna, nastala dvojba u pogledu postojanja jedne činjenice koja čini obilježja predmetnog krivičnog djela, što bi ukoliko je to tačno nužno imalo za posljedicu primjenu načela i n dubio pro reo iz člana 3. stav 2. ZKP FBiH. To načelo propisuje da se takva eventualna sumnja u pogledu postojanja odlučnih činjenica rješava na način koji je povoljniji za optuženog, pa je zbog toga trebalo ocijeniti značaj i opravdanost korištenja pomenute riječi u navodima vještaka.

Prije davanja odgovora na ta pitanja, ovaj sud je uzeo u obzir objašnjenja vještaka za sudsku medicinu zbog čega se opredjeli o za zaključak da je ubodna rana koju je optuženi nanio oštećenoj u desnu bočnu stranu vrata (ovo je nesporna činjenica) ofanzivna povreda. Takvu ocjenu je kako navodi vještak prije svega zasnovao na dubini samog kanala ubodne rane od 15 cm kod čijeg nastanka je zamah morao biti jakog intenziteta, a nasuprot tome kod defanzivne povrede nema toga jer djelovanje sa nožem nije direktno već povredilac sa njim nanosi sječnu ranu drugoj osobi. Kada se naprijed izloženo ima u vidu, onda su jasni opisi kako ofanziv ne tako i defanzivne povrede koji se očigledno ne isprepliću već jedan drugog isključuju. Pošto je prema opisu vještaka i njegovoj ocjeni povreda koju je zadobila oštećena u desnu bočnu stranu vrata ofanzivna povreda, a ne defanzivna onda je bespotrebno i suvišno koristio riječ da je ona „najvjerovatnije“ ofanzivna povreda, kada po njenom opisu samo takva može i biti.

Ako se sve ovo uzme u obzir onda se po ocjeni ovog suda ne može prihvatiti da postoji sumnja u pogledu postojanja ofanzivne povrede koju je optuženi sa nožem nanio oštećenoj u desni bočni dio vrata, pa onda to u smislu načela in dubio pro reo riješiti na način koji je povoljniji za njega. Dakle, nema dvojbe u izvijest činjenice koju je utvrdio ovaj sud na osnovu navoda vještaka za sudsku medicinu, a to je da se radilo o ofanzivnoj povredi koja je nanesena oštećenoj. Pošto prema tome ne postoji sumnja u pogledu navedene relevantne činjenice koja ulazi u objektivnu strukturu predmetnog krivičnog djela, onda primjena pravila in dubio pro reo ne dolazi u obzir.

Ovaj žalbeni navod braniteljice ne može dovesti u pitanje pravilnost ocjene iskaza svjedokinje M.Z. datog na glavnom pretresu, od strane prvostepenog suda i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog prvostepenom presudom. Naime, prema odredbi člana 106. ZKP FBiH, uviđaj se preduzima kada je za utvrđivanje neke važne činjenice u postupku potrebno neposredno opažanje organa koji vodi postupak. Stoga, zapisnik o uviđaju može da sadrži samo ono što je rezultat ne posrednog opažanja organa koji vodi postupak a ne rezultate onoga što je onaj ko vrši uviđaj saznao od očevidaca događaja prilikom vršenja uviđaja. To dalje znači da zapisnik o uviđaju ne može sadržavati izjave pretpostavljenih svjedoka. Protivno navedenom, u konkretnom slučaju, zapisnik o uviđaju PU Mostar broj 02-02/5-2-323/11 od 08.04.2011. godine, kojeg je sačinio kriminalistički inspektor PU Mostar, sadrži navodnu izjavu prijaviteljice događaja. Međutim, ta izjava ne može se smatrati iskazom svjedoka budući da je iz samog zapisnika o uviđaju vidljivo da toj izjavi prijaviteljice nisu prethodila upozorenja svjedoku u smislu člana 100. ZKP FBiH, koje je nadležni organ dužan dati osobi koja se saslušava kao svjedok, a niti je ta izjava potpisana od osobe koja ju je dala. Iz navedenih razloga navodna izjava prijaviteljice događaja, sadržana u zapisniku o uviđaju, ne može dovesti u pitanje ocjenu njenog iskaza sa glavnog pretresa kao vjerodostojnog niti, sljedstveno, pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Povodom ovog prijedloga kantonalnog tužitelja, u Kantonalnom sudu u Tuzli je dana 05.06.2012. godine održano ročište na kojem je osumnjičenoj, u skladu sa članom 145. stav 2. ZKP FBiH, omogućeno da se izjasni na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže. Na tom ročištu kantonalni tužitelj je ponovi o navode iz prijedloga za produženje pritvora, a osumnjičena K.M. i njen branitelj su osporili postojanje osnova za produženje pritvora prema osumnjičenoj, posebno istaknuvši da ne postoje dokazi koji ukazuju da je osumnjičena K.M. bila član organizirane grupe ljudi, organizirane od strane osumnjičene H.M., a koja je vršila neovlašćenu proizvodnju i stavljanje u promet opojnih droga.

Ovaj sud je ispitao prijedlog kantonalnog tužitelja za produženje pritvora osumnjičenoj K.M., pa je, imajući u vidu sadržinu tog prijedloga, te navode osumnjičene i njenog branitelja, iznesene na ročištu održanom u Kantonalnom sudu u Tuzli povodom prijedloga za produženje pritvora osumnjičenoj kao i podatke iz spisa, našao da je prijedlog kantonalnog tužitelja za produženje pritvora osumnjičenoj K.M. neosnovan.

Iz podataka iz spisa kao i samog prijedloga za produženje pritvora koji je podnio kantonalni tužitelj proizilazi da se osumnjičena K.M. nalazi u pritvoru po rješenju sudije za prethodni postupak odnosno rješenju vijeća Općinskog suda u Tuzli. Oba ta rješenja donijeta su povodom naredbe o provođenju istrage protiv osumnjičene K.M., zbog osnova sumnje da je učinila krivično djelo neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZ FBiH, a nakon što su sudija za prethodni postupak odnosno vijeće Općinskog suda u Tuzli utvrdili da postoji osnovana sumnja da je osumnjičena učinila to krivično djelo.

Prijedlog kantonalnog tužitelja za produženje pritvora prema osumnjičenoj K.M. za još tri mjeseca, kako to proizilazi iz samog prijedloga, zasniva se na novoj naredbi kantonalnog tužitelja o provođenju istrage protiv osumnjičene K.M., zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH.

Iz odredbe člana 146. stav 1. ZKP FBiH jasno proizilazi da je opći uvjet za određivanje odnosno produženje pritvora postojanje osnovane sumnje da je osumnjičeni učinio određeno krivično djelo.

Odredbom člana 149. stav 3. ZKP FBiH propisano je da ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, vijeće Vrhovnog suda Federacije može, po obrazloženom prijedlogu tužitelja, produžiti pritvor za još najviše tri mjeseca.

Pošto iz same sadržine prijedloga i iz podataka u spisu proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o prijedlogu tužitelja za produženje pritvora osumnjičenoj K.M. upravo na osnovu člana 149. stav 3. ZKP FBiH, kantonalni tužitelj je bio dužan u svom prijedlogu određeno i jasno navesti dokaze iz kojih proizilazi postojanje osnovane sumnje da je osumnjičena K.M. učinila krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ Fbih, razloge na osnovu kojih nalazi da u konkretnom slučaju postoji neki od zakonom propisanih posebnih uvjeta za produženje pritvora (član 146. stav 1. tačka a) do d) ZKP FBiH), te određeno navesti koji su to naročito važni razlozi koji ukazuju na neophodno st produženja pritvora za još tri mjeseca.

Međutim, suprotno navedenoj zakonskoj odredbi, kantonalni tužitelj u svom prijedlogu za produženje pritvora osumnjičenoj K.M. za još tri mjeseca uopšte ne pominje postojanje osnovane sumnje da je ova osumnjičen a učinila krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, pa, samim tim, ni dokaze iz kojih to proizilazi. Kantonalni tužitelj se u svom prijedlogu za produženje pritvora zadržava samo na konstataciji postojanja osnova sumnje da je osumnjičena K.M. učinila navedeno krivično djelo, usljed čega je i donijeta naredba da se protiv nje provede istraga zbog tog krivičnog djela, ali koji nivo sumnje nije dovoljan za produženje pritvora o sumnjičenoj.

S druge strane, osumnjičena K.M. je na ročištu povodom tog prijedloga kantonalnog tužitelja negirala da je bila član organizirane grupe ljudi koja je vršila neovlašćenu proizvodnju i stavljanje u promet opojnih droga.

S obzirom na to, te da kantonalni tužitelj u svom prijedlogu za produženje pritvora nije ni naveo da postoji osnovana sumnja da je osumnjičena K.M. učinila navedeno krivično djelo niti dokaze za to i da je na ročištu, održanom u Kantonalnom sudu u Tuzli dana 05.06.2012. godine, samo naveo da je vršenjem posebnih istražnih radnji utvrđeno da je osumnjičena K.M. pripadala grupi H.M., pri čemu je propustio određeno navesti vršenjem kojih posebnih istražnih radnji je to utvrđeno i koji rezultati tih istražnih radnji ukazuju na to (ovo tim prije što je kantonalni tužitelj u prijedlogu za produženje pritvora naveo da istraga u ovom krivičnom predmetu nije okončana zbog toga što još nisu sačinjeni transkripti snimljenih telefonskih razgovora), ovaj sud je našao da prijedlog tužitelja za produženje pritvora osumnjičenoj K.M. za još tri mjeseca ne nudi dokaze na osnovu kojih bi se moglo utvrditi postojanje osnovane sumnje da je osumnjičena K.M. učinila krivično djelo neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 2 38. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, a što je osnovni uvjet za produženje pritvora osumnjičenoj.

Takođe, kantonalni tužitelj je propustio da u prijedlogu navedena osnovu čega smatra da postoje važni razlozi za produženje pritvora osumnjičenoj K.M. po osnovu člana 149. stav 3. ZKP FBiH, a što je takođe uvjet za produženje pritvora tokom istrage za još tri mjeseca.

Iz navedenih razloga je ovaj sud našao neosnovanim prijedlog kantonalnog tužitelja za produženje pritvora osumnjičenoj K.M. za još tri mjeseca, pa je donio odluku kao u izreci ovog rješenja, a na osnovu člana 149. stav 3. ZKP FBiH.

Po nalaženju ovog suda, time branitelj optuženog nastoji nametnuti automatizam u rješavanju ovakvih procesnih situacija kada postoje dva oprečna saobraćajno-tehnička vještačenja, pa se kao rješenje nudi izvođenje trećeg saobraćajno-tehničkog vještačenja, kako je to ustvari bilo propisano u ranijim pravilima krivičnog postupka koja sada više ne važe. Kada se ova j problem procjenjuje sa tog aspekta i uvaži da je zakonodavac u sada važećem krivičnom procesnom zakonu svjesno i voljno ispustio takvo zakonsko rješenje, onda je isključena mogućnost da se samo zbog postojanja dva oprečna saobraćajna vještačenja mora izvesti novo treće vještačenje kako to pogrešno smatra branitelj optuženog.

Pored toga, u konkretnom procesnoj situaciji ovaj sud je nakon stavljanja naprijed navedenog dokaznog prijedloga branitelja optuženog imao zadatak da ocijeni da li bi njegovo izvođenje bilo relevantno za odlučivanje u ovom krivičnom predmetu. Pri tome je pošao od onih navoda branitelja optuženog na kojima je takođe utemeljen njegov prijedlog za izvođenje trećeg saobraćajno-tehničkog vještačenja. U pitanju su razlozi prema kojima vještak za saobraćaj D.E., kako to tvrdi branitelj optuženog nije na pravilan način obradio ovu saobraćajnu nezgodu, u pogledu koje je policija brzo došla na licu mjesta, nakon njenog nastanka obavila uviđaj i zapisala tragove nezgode, sačinila zapisnik o uviđaju i napravila foto-dokumentaciju. Nadalje je ukazao, da u svom nalazu i mišljenju pomenuti vještak nije dao nikakav značaj pronađenoj anteni na mjestu događaja, tragovima tečnosti koja je bila na kolovozu i koja ne potiče od vozila optuženog, što je evidentirano u zapisniku o uviđaju i vidljivo na crtežu lica mjesta i foto-dokumentaciji, pa zbog svega toga smatra i predložio je da se provede novo saobraćajno-tehničko vještačenje.

Ocjenjujući takva tvrđenja branitelja optuženog očigledno je da on ne uvažava okolnosti, da je vještak za saobraćaj D.E. pored sačinjenog pismenog nalaza i mišljenja, i na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom detaljno ispitan od stranaka i branitelja. Tom prilikom pomenuti vještak je dao odgovore na sva postavljena pitanja i pored toga je vrednovao i okolnosti na koje je ukazao branitelj optuženog, a o čemu su u prethodnom tekstu ove presude izneseni potrebni razlozi.

Imajući sve to u vidu, ovaj sud smatra, da naprijed izloženi razlozi zbog kojih branitelj optuženog predlaže novo saobraćajno-tehničko vještačenje ne predstavljaju argumente koji bi opravdali usvajanje njegovog dokaznog prijedloga.

S obzirom na sve to, ovaj sud je u smislu načela slobodne ocjene dokaza koje je vrednovao pojedinačno i u međusobnoj vezi, prihvatio kao tačne navode vještaka saobraćajne struke D.E. iz svih onih razloga koji su napred izloženi i na njima zasnovao sva ona svoja odlučna utvrđenja koja uopšte omogućava njihov sadržaj. Ispravnost takve ocjene i njenih daljnjih konzekvenci, ne može se dovesti u pitanje izloženim prigovorima i razlozima branitelja optuženog, kojima on između ostalog nudi pogrešna zakonska rješenja i izražava svoje nezadovoljstvo navodima iz saobraćajno-tehničkog vještačenja vještaka D.E. i njegovih odgovora koje je on d ao na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom.

Pošto branitelj optuženog ni jednim svojim argumentom nije doveo u pitanje tačnost tih navoda saobraćajno-tehničkog vještačenja vještaka D.E., koje je pokrepljeno i mnogim drugim dokazima, a samim tim ni dokazao da postoji razumno opravdanje da se izvede novo saobraćajno-tehničko vještačenje, predsjednik vijeća ovog suda je na osnovu odredbe člana 278. stav 2. ZKP FBiH odbio izvođenje takvog dokaza kao nepotrebno, pogotovo imajući u vidu da ono ne bi moglo promijeniti utvrđeno činjenično stanje iz ove presude i da je odbrana u toku postupka izvela svoj dokaz saobraćajno-tehničkog vještačenja po vještaku mr. N.H.

Prema navodima iz obrazloženja pobijanog rješenja, sud je bio zakazao ročište za izjašnjenje o prijedlogu tužitelja za produženje pritvora optuženima nakon potvrđivanja optužnice za dan 19.12.2011. godine i na to ročište su pristupili branitelji optuženih, advokati K.Dž. i G.M, dok su optuženi M.D. i H.A. dovedeni iz KPZ Zenica - Odjeljenja pritvora. U obrazloženju pobijanog rješenja se takođe navodi da su, nakon što je otvoreno ročište i uzeti podaci od oba optužena, optuženi napravili incident u sudnici, tako što je optuženi M.D. fizički nasrnuo na jednog od sudskih policajaca, a nakon čega je i optuženi H.A. naglo ustao da pomogne optuženom u opiranju sudskim policajcima pri savlađivanju sile koju je upotrebljavao M.D., nakon čega su sudski policajci uspjeli savladati oba optužena, te su ih odveli iz suda, a zbog tog incidenta je prekinuto dalje ročište. U obrazloženju pobijanog rješenja se takođe konstatuje da je napadnuti sudski policajac naknadno izjavio da je optuženi M.D. u fizičkom napadu mu pokušao oduzeti službeni pištolj, u čemu nije uspio.

Nadalje, iz obrazloženja pobijanog rješenja takođe proizilazi da je nastavak ovog ročišta održan istog dana u 13,30 sati bez prisustva optuženih, a da su na ročište pristupili branitelji optuženih. Konačno, u obrazloženju svog rješenja prvostepeni sud je zaključio da je optuženima bilo omogućeno da se na ročištu na koje su bili dovedeni iz pritvora izjasne o prijedlogu tužitelja za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice, ali da su oni očigledno ročište htjeli iskoristi ti za izazivanje incidentne situacije, a ne za izjašnjenje o prijedlogu tužitelja za produženje pritvora, pa da stoga vijeće prvostepenog suda smatra da je optuženima bila pružena adekvatna i odgovarajuća mogućnost da se izjasne o prijedlogu i da optuženi svjesno nisu željeli da se izjašnjavaju, nego da naprave nered i incident u sudnici napadom na sudsku policiju.

Pobijajući zakonitost prvostepenog rješenja optuženi M.D. u svojoj žalbi traži njegovo saslušanje, a branitelji oba optužena ističu da je pobijano rješenje donijeto uz povredu prava na odbranu optuženih jer im nije omogućeno da se izjasne na okolnosti razloga zbog kojih je predloženo produženje pritvora protiv njih, te da su, nakon incidenta, optuženi trebali biti ponovo pozvani na ročište i upozoreni da će, ukoliko budu pravili nered u sudnici, biti udaljeni.

Ovi žalbeni navodi su osnovani.

Naime, iz zapisnika Kantonalnog suda u Zenici od 19.12.2011. godine sa ročišta održanog povodom prijedloga kantonalnog tužitelja za produženje pritvora o ptuženima M.D. i H.A. nakon potvrđivanja optužnice vidljivo je da je sudija, nakon otvaranja ročišta, uzeo lične podatke od optuženih M.D. i H.A., te da je, nakon toga, došlo do incidenta prilikom kojeg su sudski policajci savladali otpor optuženih upotrebom lisica i fizički ih odveli iz suda i da je zbog tog incidenta prekinuto ročište.

Iz zapisnika takođe proizilazi da je, nakon što su sudski policajci odveli optužene iz suda, sud donio rješenje da se to ročište, koje je inače počelo u 10,00 sati, ima nastaviti istog dana u 13,30 sati, o čemu su branitelji usmeno obaviješteni, te da je ročište i nastavljeno u 13,30 sati u prisustvu branitelja oba optužena, ali bez prisustva optuženih M.D. i H.A.

Prema tome, iz navedenog zapisnika kao i iz obrazloženja pobijanog rješenja jasno proizilazi ne samo da se optuženi M.D. i H.A. nisu izjasnili na okolnosti razloga zbog kojih je predloženo produženje pritvora protiv njih nakon potvrđivanja optužnice, nego i da do udaljenja optuženih iz sudnice nije došlo odlukom suda nego faktičkim radnjama sudskih policajaca. Iz ovog zapisnika takođe proizilazi da je, nakon odvođenja optuženih iz suda od strane sudske policije, ročište prekinuto i određen njegov nastavak za isti dan u 13,30 sati, ali da o nastavku ročišta optuženi nisu obaviješteni niti im je omogućen dolazak na taj nastavak. Očito je, prema tome, da u konkretnom slučaju nisu shodno primijenjene odredba člana 257. stav 2. ZKP FBiH, koje se odnose na kažnjavanje zbog narušavanja reda i procesne discipline na glavnom pretresu a iz kojih proizilazi da samo sudija odnosno predsjednik vijeća može narediti da se optuženi udalji iz sudnice za određeni vremenski period i to samo ukoliko optuženi i nakon upozorenja nastavi s nedoličnim ponašanjem zbog kojeg je opravdano njegovo udaljenje iz sudnice.

Kako u konkretnom slučaju nije tako postupljeno, a optuženi se nisu izjasnili na okolnosti razloga zbog kojih je protiv njih predloženo produženje pritvora, ovaj sud nalazi da se osnovano žalbama ukazuje da je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu optuženih, te da je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.“

Odredbom člana 421. stav 2. ZKP FBiH propisana je dužnost suda da u postupku opozivanja uvjetne osude zakaže saslušanje radi utvrđivanja činjenica, a na koje će pozvati tužitelja, osuđenog i oštećenog.

Iz spisa predmeta je vidljivo da je prvostepeni sud zakazao saslušanje, na koje je pozvao tužitelja, osuđenu i oštećenog, ali da osuđena nije pristupila na to saslušanje. Prvostepeni sud je, i pored toga, dana 01.11.2011. godine održao ročište u odusustvu osuđene nakon kojeg je donio pobijanu presudu.

Prema tome, osuđena K.V., prije donošenja odluke povodom prijedloga tužitelja za opozivanje uvjetne osude, nije saslušana radi utvrđivanja činjenica koje su neophodne za odlučivanje o tom prijedlogu.

Na taj način prvostepeni sud je povrijedio pravo osuđene na odbranu budući da odredbama člana 421. ZKP FBiH nije predviđena mogućnost donošenja presude o opozivanju uvjetne osude bez prethodnog saslušanja osuđene osobe o činjenicama koje su relevantne za donošenje odluke o opozivanju uvjetne osude. Time je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, kako se to osnovano ukazuje žalbom branitelja.“

iz ovog zapisnika vidljivo je da je povodom tog zahtjeva sud, na osnovu člana 43. ZKP FBiH, donio rješenje da se sjednica radi odlučivanja o prijedlogu za produženju pritvora održi, a da se sa zahtjevom za izuzeće dalje postupi u skladu sa odredbom člana 42. ZKP FBiH.

U obrazloženju pobijanog rješenja prvostepeni sud takođe konstatuje da je, povodom zahtjeva branitelja osumnjičenog za izuzeće sudije H.M., na osnovu člana 43. ZKP FBiH, donio rješenje da se sjednica vijeća po prijedlogu Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo za produženje pritvora osumnjičenom održi, a da se sa zahtjevom za izuzeće dalje postupi u skladu sa odredbom člana 42. ZKP FBiH.

Branitelj osumnjičenog žalbom osporava pravilnost i zakonitost te odluke navodeći da u konkretnom slučaju nije postojala opasnost od odlaganja, te da je stoga sudija H.M. bio dužan prekinuti rad na predmetu do donošenja odluke o zahtjevu za izuzeće.

Iz odredbe člana 42. stav 1. ZKP FBiH proizilazi da o zahtjevu za izuzeće sudije odlučuje opća sjednica odnosno kolegij sudija, a iz odredbe člana 43. istog zakona da, kada sudija sazna da je podnesen zahtjev za njegovo izuzeće, dužan je odmah obustaviti svaki rad na predmetu, a ako se radi o izuzeću iz člana 39. tačka f) tog zakona, može do donošenja rješenja o zahtjevu preduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odlaganja. S obzirom na navedene zakonske odredbe, te, s obzirom da se prvostepeni sud, u konkretnom slučaju učešća sudije u odnosu na kojeg je bio podnesen zahtjev za izuzeće u postupku odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora, pozvao na odredbu člana 43. ZKP FBiH, sud je bio dužan u obrazloženju svoga rješenja navesti konkretne i određene razloge iz kojih proizilazi da je u konkretnom slučaju postojala opasnost od odlaganja. Budući da prvostepeni sud to nije učinio, pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Usljed toga ovaj sud nije mogao ispitati ispravnost odluke prvostepenog suda da u postupku odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora učestvuje sudija u odnosu na kojeg je podnijet zahtjev za izuzeće, te je time je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.

osuđeni je za krivično djelo zloupotrebe ovlasti u privrednom poslovanju, predviđeno i kažnjivo, kako se navodi u toj presudi, po članu 247. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka b) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZ FBiH), osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci... Pobijajući prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, branitelj osuđenog u žalbi ističe da je izreka presuda nerazumljiva...

Ovi žalbeni navodi su osnovani.

Iz uvoda pobijane presude proizilazi da je ona donijeta na osnovu člana 431. ZKP FBiH, dakle, u postupku izvršenja presude inozemnog suda.

Slijedom te zakonske odredbe, presuda inozemnog suda će se izvršiti samo ukoliko domaći sud, postupajući po molbi inozemnog organa kojom se traži izvršenje krivične presude inozemnog suda, izrekne osuđenom sankciju i prema krivičnom zakonodavstvu Federacije.

Iz obrazloženja pobijane presude takođe proizilazi da je ona donijeta u postupku koji je iniciran zamolnicom Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske za preuzimanje izvršenja navedene pravomoćne presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu protiv osuđenog.

Međutim, iako se u uvodu i obrazloženju presude navode podaci iz kojih proizilazi da je presuda donijeta u postupku izvršenja presude inozemnog suda, izreka presude, koja jedino može biti predmet izvršenja, ne sadrži izričit navod niti da se njome preuzima izvršenje navedene pravomoćne presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu niti, alternativno, odluku o molbi inozemnog organa kojom se traži izvršenje krivične presude inozemnog suda. Time je, postupljeno protivno odredbi člana 431. stav 2. ZKP FBiH iz koje proizilazi da izreka presude kojom se preuzima izvršenje presude inozemnog suda mora sadržavati odluku o preuzimanju izvršenja pravomoćne presude inozemnog suda.

Iz tog razloga izreka pobijane presude je nerazumljiva, te je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, kako se to osnovano ukazuje žalbom branitelja osuđenog.

Suprotno navedenim zakonskim odredbama, prvostepeni sud je propustio da se u obrazloženju svoje presude potpuno i određeno izjasni koje činjenice, u pogledu svake tačke optužnice, smatra dokazanim odnosno nedokazanim i iz kojih razloga. Usljed toga iz obrazloženja pobijane presude se ne vidi koje to radnje optuženog i prema kojem od oštećenih, za koje se optuženi teretio optužnicom, prvostepeni sud ipak nalazi dokazanim budući da u obrazloženju svoje presude (strana 30.) navodi da se optuženi kao stražar u Okružno m vojnom zatvoru prema ratnim zarobljenicima ponašao „ružno i neprikladno“. Iz tog razloga pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, čime je prvostepeni sud, kako se to ističe u žalbi kantonalnih tužiteljica, učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, usljed koje se pobijana presuda ne može ispitati.

Nadalje, iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je optuženi na osnovu člana 299. tačka c) ZKP FBiH, oslobođen od optužbe zbog toga što je sud našao da nema dokaza da je ponašanje optuženog dosezalo nivo nečovječnog postupanja, te, sljedstveno tome, da je učinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tačka a) u vezi sa članom 180. KZ FBiH. Također, na više mjesta u obrazloženju presude, prvostepeni sud navodi da nije bilo pouzdanih dokaza za zaključak da je ponašanje optuženog prema ratnim zarobljenicima dosezalo nivo nečovječnog postupanja kako se to zahtijeva prema međunarodnim standardima. Međutim, kako se to osnovano ukazuje žalbom, prvostepeni sud je pri tome propustio da se određeno izjasni koji su to međunarodni standardi na osnovu kojih se ocjenjuje da li određeni postupak predstavlja nečovječno postupanje ili ne, te da, u skladu sa tim, izvrši ocjenu utvrđenog ponašanja optuženog. Stoga, pobijana presuda ne sadrži razloge kojima se prvostepeni sud rukovodio prilikom rješavanja pravnih pitanja, te je i time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.“

Zbog takvog ne postupanja na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom izostalo je saslušanje svjedoka H.E., Z.A., H.A. i P.A. Prema toj žalbi, bez konkretnih objašnjenja saslušanje pomenutih svjedoka bi moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

U odredbi člana 273. stav 3. ZKP FBiH, između ostalog je propisano da će predsjednik vijeća nakon utvrđivanja identiteta optuženog, uputiti svjedoke i vještake van sudnice za njih određena mjesta, gdje će čekati dok budu pozvani da svjedoče.

Ocjenjujući žalbeni prigovor tužitelja u smislu postojanja bitne povrede odredbe krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 273. stav 3. ZKP FBiH, ovaj sud nalazi da prvostepeni sud na glavnom pretresu nije primjenio naprijed citiranu zakonsku odredbu. Iz tih razloga su tačni žalbeni navodi tužitelja da je prvostepeni sud odbio da se na glavnom pretresu saslušaju svjedoci H.E., Z.A., H.A. i P.A., iz razloga što su isti prilikom saslušanja svjedoka M.H. i S.M. bili prisutni među publikom i pratili suđenje u prostoriji koja je fizički odvojena od sudnice. Prije svega, nije bilo opravdanih razloga za takvo postupanje, jer se ne radi o osobama koje ne bi mogle biti saslušane kao svjedoci, niti o osobama koje mogu odbiti svjedočenje, tako da je po ocjeni ovog suda, postojala zakonska mogućnost za saslušanje pomenutih svjedoka. U žalbi tužitelja se označava da je takvim postupanjem ne saslušanja tih svjedoka na glavnom pretresu prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKP FBiH.

Međutim, zbog izostanka razloga u žalbi tužitelja, koja su potrebna za ocjenu da li je ili nije učinjena naveden a bitna povreda odredbe krivičnog postupka, ovaj sud i nije bio u procesnoj situaciji da istu ispita. To prije svega iz razloga kada se imaju u vidu ograničenja u ispitivanju presude propisana odredbom iz člana 321. ZKP FBiH, jer bi se u protivnom radilo o ispitivanju po službenoj dužnosti, koje nije dopušteno. U ostalom takvi propusti prvostepenog suda i nisu mogli biti potkrepljeni razlozima u smislu naprijed navedenog, jer je u konkretnom slučaju u ovom pogledu donesena presuda kojom su optuženi V.E. i H.A. oglašeni krivim pa to nije bilo ili nije moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje pobijane presude.

U skladu sa ocjenom suda o kojem se, prema sadržaju zahtjeva, zakonskom osnovu za ponavljanje postupka radi, sud utvrđuje i da li su ispunjeni zakonski uvjeti da se tako podneseni zahtjev usvoji ili ne odnosno odbaci. Prvostepeni sud je u konkretnom slučaju upravo to učinio i na osnovu ocjene navoda sadržanih u zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka pravilno zaključio da je on ustvari podnesen iz razloga propisanog u članu 343. stav 1. tačka b) ZKP FBiH ali da pri njegovom podnošenju nije postupljeno u skladu sa članom 343. stav 2. ZKP FBiH i da ga je stoga, na osnovu člana 347. stav 1. ZKP FBiH, valjalo odbaciti.

Iz navedenih razloga neosnovano se žalbom branitelja tvrdi da je pobijanim rješenjem prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 2. i 15. ZKP FBiH zbog toga što nije izvršio ocjenu činjenica onako kako su ih postavili podnositelji zahtjeva za ponavljanje postupka. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je izvršio ocjenu činjenica kako su ih u zahtjevu postavili podnositelji i potom ih je podveo pod odgovarajuću pravnu normu. Podvođenje činjeničnih navoda iz zahtjeva za ponavljanje krivičnog postupka pod pravnu normu od strane podnositelja zahtjeva ne obavezuje sud. Naprotiv, sud je dužan da izvrši sopstvenu pravnu analazu tih činjeničnih navoda i na osnovu toga zaključ i o kojem zakonskom osnovu za ponavljanje krivičnog postupka iz člana 343. stav 1. ZKP FBiH se ustvari radi i prvostepeni sud je tako i postupio.

Pravo građenja i trajno pravo korištenja na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini tužitelj u ovoj pravnoj stvari, slijedom njegovih tvrdnji, s obzirom na nastanak spornog odnosa, je mogao steći samo na način propisan odredbama Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini („Službeni list SR BiH“, broj: 13/74 i 18/75 - u ovoj pravnoj stvari) i Zakona o prostornom uređenju („Službeni list SR BiH“, broj: 13/74). Pri navedenom je isključena mogućnost sticanja ovoga prava dosjelošću. Stoga se protivnim pravilima materijalnog prava pokazuje zaključak nižestepenih sudova da bi tužitelj, osnovom dosjelosti stekao pravo vlasništva predmetnog zemljišta, koje da služi za redovnu upotrebu zgrade čiji je vlasnik.

Navedenom tužbom za prestanak uznemiravanja vlasnik posjednik zahtijeva od osobe koja ga na bilo koji način, ali ne i oduzimanjem posjeda, bespravno uzenimrava u izvršavanju njegovih vlasničkih ovlaštenja te da prestane s daljim uznemiravanjem.

Na podnošenje ove tužbe aktivno je legitimisan i svaki suvlasnik stvari (član 50. Zakona o vlasničko-pravim odnosima). Čin uznemiravanja može se, između ostalog, sastojati i u svojatanju nekog prava, npr. nepripadajućeg prava stvarne služnosti. Tužitelj mora dokazati pravo vlasništva i to pravo u pravilu dokazuje zemljišno-knjižnim izvatkom, a ukoliko navedene isprave nema, zaštitu od uznemiravanja može ostvariti kao pretpostavljeni vlasnik. Sa druge strane, tuženi za koga se tvrdi da je radnju uznemiravanja preduzeo, mora dokazati u postupku da mu pripada pravo na preduzimanje takve radnje. Dakle, suprotno pravnom rezonovanju nižestepenih sudova, na drugotuženom je, a ne na tužitelju, bio teret dokazivanja da mu pripada pravo na preduzimanje radnji prolaza spornim putem pješice i putničkim vozilom, odnosno pravo ostvarivanja sadržaja prava stvarne služnosti prolaza tim putem.

Iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, za koja je vezan revizijski sud, proizilazi da je dana 27.07.2006. godine u dnevnom listu „O.“ objavljen javni konkurs za dodjelu neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu radi izgradnje SRC „L.“ u B. prema kojem je početna naknada za dodijeljeno neizgrađeno građevinsko zemljište iznosila 774.802,00 KM, što obuhvata jedinstveno obračunatu naknadu za preuzeto zemljište od ranijih vlasnika i naknadu iz osnova prirodnih pogodnosti zemljišta i izgrađene komunalne infrastrukture - rente, određeno je da se naknada uplaćuje u roku od 15 dana po pravosnažnosti rješenja o dodjeli zemljišta, dok će naknada za uređenje građevinskog zemljišta biti određena i utvrđena rješenjem o u rbanističkoj saglasnosti, u konkursu je navedeno da se sredstva uplaćena na ime kaucije ponuđaču koji stekne pravo na dodjelu neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, a odustane, ne vraćaju, da je tužitelj bio jedini ponuđač na tom konkursu, da je komisija tužene 04.09.2006. godine donijela zaključak da je tužitelj stekao pravo na dodjelu neizgrađenog gradskog zemljišta za izgradnju SRC „L.“ B. na nekretninama ukupne površine 42.564 m2, da je Opštinsko vijeće na sjednici od 10.10.2006. godine donijelo rješenje o dodijeli gradskog građevinskog zemljišta tužitelju, da je u tački 2. tog rješenja utvrđeno da je tužitelj za dodijeljeno zemljište dužan platiti naknadu u iznosu od 774.802,00 KM, da su tužitelj i tužena dana 07.03.2007. godine zaključili ugovor o uređivanju međusobnih odnosa povodom plaćanja naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište kojim ugovorom je regulisano da će tužitelj iznos naknade utvrđen rješenjem Opštinskog vijeća od 10.10.2006. godine isplatiti u četiri rate u narednih pet godina, do kada je dužan izgraditi kompletan objekat računajući od dana zaključenja ugovora, da prva rata iznosi 232.440,60 KM umanjena za iznos od 10% već uplaćenog depozita u visini od 77.480,20 KM, što znači 154.960,40 KM, da je ovaj iznos tužitelj uplatio odmah nakon zaključenja ugovora, da je dana 28.08.2007. godine tužitelj pismenim putem obavijestio gradonačelnika i vijećnike da odustaje od planirane investicije te zatražio da mu se u skladu sa zakonskim propisima izvrši povrat sredstava koja je uplatio, da je tužena dana 29.08.2007. godine donijela rješenje kojim je utvrdila da tužitelj gubi pravo korištenja radi građenja zbog odustajanja od građenja i da će tužitelju nakon pravosnažnosti tog rješenja biti izvršen povrat sredstava uplaćenih na ime naknade za dodijeljeno zemljište u iznosu od 154.960,40 KM kao prve rate po zaključenom ugovoru od 07.03.2007. godine, da je nakon pravosnažnosti tog rješenja 18.09.2007. godine tužena donijela rješenje o povratu sredstava kojim je određeno da se tužitelju vraćaju novčana sredstva u iznosu od 154.960,40 KM, da se tužitelj nije žalio na to rješenje pa je isto postalo pravosnažno i da su nakon toga tužitelj i tužena zaključili Sporazum o raskidanju ugovora od 07.03.2007. godine kojim su se saglasili da se ugovor raskida na dan 30.08.2007. godine.

Odbijajući tužbeni zahtjev prvostepeni sud se pravilno poziva na odredbu člana 52. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH („Sužbene novine FBiH“ broj 67/05) i izvodi pravilan zaključak da određivanje naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište i uređenje zemljišta u slučaju vraćanja zemljišta opštini nije u nadležnosti organa uprave, nego je to u nadležnosti suda, međutim, po ocjeni prvostepenog suda, primanjem rješenja o gubitku prava građenja kojim je istovremeno bilo određeno da će mu se vratiti iznos od 154.960,40 KM koji je uplatio na ime prve rate, a u koji nije uračunat uplaćeni iznos depozita od 77.480,20 KM, kao i rješenja o povratu sredstava i propuštajući da protiv istih izjavi žalbe, te zaključenjem Sporazuma o raskidanju ugovora, tužitelj se saglasio s tim da organ uprave odluči o pravu na naknadu i visini naknade koju mu je tužena vratila.

Drugostepeni sud prihvata ovakvo pravno rezonovanje prvostepenog suda, te još obrazlaže da je tužitelj bio upoznat sa uslovima konkursa koji je javno objavljen, da je prihvatio da uplati kauciju u utuženom iznosu novca na račun tužene, te prihvatio posljedice da ukoliko bude najpovoljniji ponuđač, a naknado odustane, da tužena zadržava iznos novca uplaćen na ime kaucije. Po pravnom rezonovanju drugostepenog suda samo u situaciji da tužitelj nije bio upoznat sa uslovima konkursa i posljedicom koja nastupa u slučaju da odustane od namjere da gradi mogla bi se primjeniti odredba člana 52. Zakona o građevinskom zemljištu. Kao što je već rečeno, nižestepeni sudovi izvode pravilan zaključak da u skladu sa odredbama Zakona o građevinskom zemljištu organ uprave nema ovlaštenja da riješava pitanja vraćanja naknade za zemljište i naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta u slučaju prestanka prava korištenja zemljišta radi građenja.

Stranke mogu to pitanje riješiti sporazumno, ako do sporazuma ne dođe, po tužbi stranke sporne imovinske odnose raspraviti će nadležni sud. Dakle, donošenjem rješenja o visini naknade koja se ima vratiti tužitelju organ uprave je odlučio o pitanjima iz sudske nadležnosti i takva rješenja ne mogu imati pravni učinak, niti se stranke, suprotno rezonovanju nižestepenih sudova, mogu sporazumijevati da u postupku iz sudske nadležnosti odlučuje organ uprave, jer su propisi o apsolutnoj nadležnosti imperativne prirode. Sporazumom o raskidanju ugovora stranke su se samo saglasile da se raskida ugovor od 07.03.2007. godine na dan 30.08.2007. godine i iz njega ne proizilazi da su se parnične stranke sporazumijele i o visini naknade na koju u skladu sa odredbom člana 52. stav 3.

Zakona o građevinskom zemljištu ima pravo tužitelj. Osnovano revizija ukazuje da tužitelj kao nosilac prava korištenja zemljišta radi građenja koji je odustao od namjere da gradi u skladu sa odredbom člana 52. stav 3. Zakona o građevinskom zemljištu ima pravo na vraćanje naknade za zemljište, a i utuženi iznos prestavlja dio naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište, jer je uračunat u prvu ratu, bez obzira što ga je tužitelj prvobitno dao tuženoj kao iznos kaucije, kao garanciju da će, za slučaj da bude najpovoljniji ponuđač po konkursu, zaključiti ugovor o korištenju zemljišta radi građenja. Tužitelj je kao jedini ponuđač i zaključio takav ugovor koji je sporazumno raskinut, a u slučaju raskida primjenjuje se odredba člana 52. stav 3.

Zakona o građevinskom zemljištu.

Stoga su revidentice dužne snositi štetne posljedice svog neadekvatnog angažmana u ovoj parnici, iako su od strane prvostepenog suda više puta upozorene na potrebu da angažuju stručnu pomoć.

Neovisno o navedenom sadržajnom nedostatku tužbe, treba reći da tužiteljice nisu ni aktivno legitimisane za podnošenje brisovne tužbe. Tužiteljice nisu dokazale (ni tvrdile) da je pobijanom uknjižbom povrijeđeno neko njihovo knjižno pravo ili knjižno pravo njihove pravne prednice H.K., jer se brisovnom tužbom štite samo prava uknjižena u zemljišnoj knjizi (pravno pravilo paragrafa 68. bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama). Revidentice ne mogu štititi pravo koje nisu ni stekle, a naročito ne na način kako to zahtijevaju u ovom postupku. Izvanknjižni nositelj stvarnog prava, kakav pravni status povodom spornih nekretnina imaju tužiteljice, nije aktivno legitimisan za podnošenje brisovne tužbe, pri čemu nije odlučno pripadali mu neko pravo koje nije predmet tužbe, kako je to pravilno u razlozima svoje odluke naveo i drugostepeni sud.

Naime, tužiteljice kao vanknjižne suvlasnice parcela k.č. br. 1004 i 2804 k.o. G.T., to svoje pravo mogu zaštititi u posebnoj parnici (strana tri, pasus drugi drugostepene presude). Pri tome je drugostepeni sud u razlozima svoje presude pravilno primjetio da parcela k.č. br. 2805 k.o. G.T. nije pravomoćnom presudom broj P -606/88 ni utvrđena kao imovina pravne prednice revidentica po osnovu bračne tekovine. Pravilno postavljen tužbeni zahtjev u brisovnoj tužbi, pod hipotezom kada bi tužiteljice posjedovale aktivnu legitimaciju, morao bi da glasi i na utvrđenje da su predmetni ugovori o poklonu (djelimično) ništavi, pa i sa tog stanovišta nema mjesta udovoljenju tužbenom zahtjevu revidentica.

Pretpostavke za nadziđivanje postojeće zgrade određuju urbanistička regulativa i tehnički propisi o građenju (član 13. Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini) Pravo nadziđivanja zgrade u društvenoj svojini može se zasnovati samo uz pribavljeno mišljenje (saglasnost) nosilaca prava raspolaganja zgrade, svih nosilaca prava raspolaganja zajedničkih dijelova zgrade i kućnog savjeta zgrade koja treba da se nadzida, zajedno sa opštinom odnosno drugim davaocem prava građenja (član 14.

Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini). Subjekt prava nadziđivanja odnosno investitor u pravilu može da bude samo društveno-pravno lice, a građanin može biti investitor samo preko stambene zadruge (član 5. Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini). Graditelj koji bi uz građevinsku dozvolu datu na osnovu naprijed navedene saglasnosti nositelja prava raspolaganja izgradio poseban dio zgrade sticao bi pravo vlasništva na taj dio. Dakle, sticanje prava vlasništva nadziđivanjem na zgradi u društvenoj svojini zasniva se na saglasnoj volji nositelja prava raspolaganja i graditelja.

Pravilan je stav revidenta da se pravo vlasništva može steći i na objektu sagrađenom bez odobrenja za gradnju. Ovo iz razlog a, što graditelj bez odobrenja za gradnju do legalizacije ili rušenja tog objekta na osnovu odluke nadležnog organa, uživa sudsku zaštitu koja pripada vlasniku, ali bez prava na uknjižbu. Građevinski objekat, izgrađen bez odobrenja za gradnju, ima upotrebn u vrijednost od izgradnje do uklanjanja bez naknade. Takav objekat može biti i u prometu, sve dok u zakonom predviđenom postupku od strane nadležnog organa ne bude porušen, s tim što se pravo svojine na njemu ne može uknjižiti u javne knjige. Ako se građevinski objekt podignut bez građevinske dozvole ne bi ovako tretirao, onda bi njegov graditelj bio lišen građansko-pravne zaštite.

Graditelj, u suprotnom, ne bi bio ovlašćen na vlasničku tužbu prema licu koje mu je protivpravno zauzelo građevinski objekat, kao što ne bi imao pravo na naknadu štete prouzrokovane oštećenjem objekta bez pravnog osnova. Prema tome, graditelj građevinskog objekta bez odobrenja za građenje do legalizacije ili rušenja tog objekta na osnovu odluke nadležnog organa, uživa sudsku zaštitu koja pripada vlasniku, pa prema tome i utvrđenje prava vanknjižnog vlasništva. Međutim, u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj ne samo da nije podnio zahtjev za legalizaciju predmetne građevine u roku propisanom odredbom člana 4. Odluke o postupku i uvjet ima za legalizaciju građevina izgrađenih bez pravosnažnog odobrenja za građenje (takav zahtjev se mogao podnijeti najkasnije do 30. juna 2007. godine), već je predmetna građevina konačnim i pravosnažnim odlukama upravnih organa, koje su od strane nižestepenih sudova pravilno respektovane, legalizirana u korist trećeg lica.

Obaveza tuženog ne proizilazi niti iz neosnovanog obogaćenja jer je predmetne novčane iznose tuženi primao i vraćao po osnovu ovlaštenja prodavatelja. Ugovor o punomoćstvu je ugovor između vlastodavca (I.J.) i punomoćnika (M.B., advokat) kojim se punomoćnik obavezuje da u ime i za račun vlastodavca preduzima određene pravne poslove, tako da oni neposredno obavezuju vlastodavca i drugu ugovornu stranu (član 85.

Zakona o obligacionim odnosima), pa tužitelj kao nositelj prava koje je predmet spora, svoje pravo nije mogao ostvariti prema punomoćniku prodavatelja iz ugovora, koji je obavljao poslove u ime i za račun prodavatelja, pa je prodavatelj, I.J., trebao biti stvarno legitimisan, jer je on, a ne tuženi u materijalno pravnom odnosu prema predmetu spora. Kako nedostatak pasivne legitimacije predstavlja materijalno-pravni uslov koji utiče na osnovanost tužbenog zahtjeva, nižestepene odluke su donijete pogrešnom primjenom materijalnog prava, odredbi člana 85. i 210. Zakona o obligacionim odnosima zbog čega je ovaj sud reviziju tuženog usvojio i odlučio kao u izreci ove presude primjenom odredbi člana 250. stav 1.

Zakona o parničnom postupku.

Pravilo o nejasnoći iz člana 100. Zakona o obligacionim odnosima na koje se poziva tuženi ne može se primjeniti u svakom slučaju u kome između stranaka postoji spor o tumačenju pojedine ugovorne klauzule. Ako se dvije strane pozivaju na različito tumačenje jednog pojma, a nejasnoća se može ukloniti putem objektivnog tumačenja po kriterijumu razumnosti i korektnosti ne postoji nejasnoća u tehničkom smislu riječi. Prema tome, pravilo o nejasnoći nije primaran već sekundarni princip tumačenja, koji dolazi do primjene tek ako se drugim metodama tumačenja nejasnoća ne može otkloniti. S obzirom da je u predmetnom slučaju nejasnoća otklonjena pravilnom primjenom odredbi člana 99. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, nema mjesta primjeni odredbe člana 100. Zakona o obligacionim odnosima, kako smatra tuženi.

a kako je u konkretnoj pravnoj stvari utvrđeno da je pri zaključenju pismenog ugovora usmeno dogovorena cijena, te potom prodavcu i izvršena njena isplata u cijelosti, kupcima izvršena predaja u posjed predmetnih nekretnina, odluka drugostepenog suda o valjanosti zaključenog ugovora, u skladu sa označenim pravilima materijalnog prava, se pokazuje pravilnom i zakonitom, pri čemu ostaju neokrnjena prava ugovornih strana da, za slučaj da smatraju da ugovorne obaveze nisu izvršene u cijelosti, traže njihovo izvršenje.

U predmetnoj pravnoj stvari tužitelj je tražio utvrđenje ništavosti vansudskog sporazuma od 30.12.2005. godine, a kao razlog ništavosti navodio je, prije svega, prinud u od strane tuženog. Međutim, prijetnje jednoj ugovornoj strani prilikom zaključenja ugovora razlog su rušljivosti, a ne ništavosti tog ugovora (član 60. stav 1. ZOO), kako je to pravilno u razlozima pobijane odluke naveo i drugostepeni sud. Razlozi za poništaj rušljivog ugovora razlikuju se od razloga za ništavost ugovora, pa se tužba za utvrđenje ništavosti ugovora ne može zasnivati na činjenicama koje predstavljaju razlog rušljivosti, odnosno razlog za poništenje ugovora.

Ugovoreno je da će naknada tuženom za reviziju finansijskih izvještaja iznositi 50.000 USD isključujući VAT ukoliko se primjenjuje i osobne troškove, koji će biti fakturir ani kao trošak.

Naknada za usluge tuženog dospijevat će na naplatu obročno i to 30% od ugovorenog ukupnog iznosa po potpisu ugovora, 30% početkom obavljanja revizije, 20% po ispostavljanju nacrta revizorskog izvještaja i 20% po ispostavljanju konačnog neo visnog revizorskog izvještaja. U skladu sa ugovorom tužitelj je 3.2.1998. godine platio tuženom 30% ugovorene naknade, tj. 15.000 USD. Takođe je utvrđeno da je tuženi početkom marta 1998. godine započeo sa obavljanjem poslova revizije, da su djelatnici tuženog u cilju obavljanja pripremnih radnji boravili u banci određeni period i da je rad tuženog u banci prekinut usljed nastalih problema u poslovanju tužitelja, kada je radi kontrole poslovanja u banku ušla finansijska policija.

Među strankama tokom postupka nije bilo sporno da prekinuti posao tuženi nije nastavio, odnosno da tuženi reviziju nije obavio. Utvrđeno je da tuženi nije obavijestio tužitelja o odgodi izdavanja izvještaja o reviziji, o prekidu rada na reviziji, niti o obimu izvršenog posla do prekida. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđeno je da su ukupni troškovi revizora tuženog, nastali za vrijeme boravka u Sarajevu, a radi obavljanja priprema za izradu revizijskog izvještaja iznosili 21.325,46 KM. Osobne troškove revizora tuženi nije fakturirao tužitelju kao trošak. Polazeći od prednjih utvrđenja prvostepeni sud zaključuje da su nastale okolnosti mogle objektivno spriječiti tuženog u ispunjenju ugovorne obaveze.

Prvostepeni sud pri tome primjenjuje odredbu člana 137. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da kada je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koje nije odgovorna ni jedna ni druga strana, da se gasi i obaveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obaveze može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnova, pa na osnovu odredbe člana 210. stav 4. Zakonao obligacionim odnosima obavezuje tuženog da vrati tužitelju plaćeni iznos od 15.000 USD.

utovarivač ULT - 220, samohodni buldožer marke „CAT“ i rovokopač marke „MH4 CS) na putu tužitelj je onemogućio tuženog 1.6.2005. godine da tim putem preveze materijal, tucanik te gotove proizvode sa ležišta „K.“ (frakcije spilita) do utovarnog mjesta u postavljene vagone na željezničkoj stanici.

Na navedeno činjenično utvrđenje nižestepeni sudovi su pravilno primjenili odredbe člana 162. Zakona o obligacionim odnosima nalazeći da je šteta na vozilima tužitelja nastala prilikom uklanjanja vozila sa puta, nastala u okvirima dozvoljene samopomoći, zbog čega tuženi nije dužan da štetu naknadi tužitelju. I po ocjeni ovog suda u predmetnom slučaju kada je tužitelj postavljanjem motornih vozila na putu radi onemogućenja prolaza i prevoza materijala koje je po ugovorima i dogovorima tuženi trebao utovariti u određeno vrijeme u željezničke vagone, postojale su zakonske pretpostavke koje uređuju kada je samopomoć dopuštena, propisane u stavu 2. člana 162. Zakona o obligacionim odnosima. Radnje tuženog, uklanjanje vozila sa puta, nasilno, bez mogućeg stavljanja u pogon, a kojom prilikom je došlo do oštećenja vozila, kojim radnjama je tuženi otklanjao povredu svog prava, s obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja i po ocjeni ovog suda su odgovarale prilikama u kojima je nastala opasnost za tuženog.

na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od 11.04.2011. godine izvršena je dopuna navedenih zaključaka i to u odnosu na štete kada su u pitanju parnice u kojim je tužba podnesena prije uvođenja u opticaj novčane jedinice KM, u kojim slučajevima (kao i u konkretnom) zakonska zatezna kamata na pravičnu naknadu nematerijalne štete teče od dana 22.06.1998. godine kao dana puštanja u opticaj novčane jedinice KM, a što se u konkretnom odnosi i na pojedinačno dosuđeni iznos materijalne štete od 1.200,00 KM na koji je dosuđena kamata počev od 01.01.1998. godine, dakle kada još uvijek nije bila puštena u opticaj valuta KM.

U konkretnom predmetu tužiteljica je svoj glavni tužbeni zahtjev postavila u KM, pa cijeneći da su kamate i stopa zatezne kamate uvijek vezane za važeću valutu, a da bi obračun zatezne zakonske kamate od dana nastanka štete do puštanja u opticaj KM novčane jedinice u konkretnom slučaju daleko premašila stvarnu štetu nastalu zbog zakašnjenja dužnikove obaveze, ovaj sud je u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate, primjenom čl. 250. stav 1. ZPP odlučio kao u stavu prvom izreke ove presude.

Ono što je bitno sa stanovišta primjene instituta sticanja bez osnova u ovoj pravnoj stvari jeste činjenica da odredbe Zakona o raseljenim osobama... (član 11. stav 1. tačka 1., član 12. stav 2., član 27. stav 1. tačka 3. i član 29.) ustpostavljaju obavezu kantona u pogledu finansiranja privremenog smještaja raseljenih lica i izbjeglica u kolektivnim centrima.

Kad je neki dio imovine jednog lica pre šao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnovu nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće dužan je da naknadi vrijednost postignutih koristi, pri čemu obaveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je otpao (član 210. ZOO). Navedena zakonska odredba izraz je načela pravičnosti, jer je pravično da se niko ne obogati na štetu drugog. Pravilno drugostepeni sud u razlozima svoje odluke navodi da je sudska praksa u interpretaciji odredbe člana 210. ZOO izrazila pravni stav da se ne radi o sticanju bez osnova kada je u imovinu tuženog prešla imovina treće osobe, a ne tužitelja.

Međutim, neovisno o tome što je savreme na pravna teorija u velikoj mjeri napustila učenje o neophodnosti postojanja neposredne veze između osiromašenja jednog i obogaćenja drugog lica, drugostepeni sud navedeni stav sudske prakse pogrešno primjenjuje u predmetnoj pravnoj stvari. Suprotno rezonovanju drugostepenog suda, ne može biti govora o tome da je u imovinu kantona u konkretnom slučaju prešla imovina izbjeglica i raseljenih osoba a ne tužitelja. Ovo iz prostog razloga što odredbama Zakona o raseljenim osobama..., kao ni odredbama bilo kog drugog zakona, nije predviđeno da kanton troškove smještaja treba da plaća direktno izbjeglicama ili raseljenim licima. Za slučaj da kanton propusti da izvrši svoju zakonsku obavezu plaćanja troškova smještaja ta obaveza ne tereti izbjeglice ili raseljena lica (niti tuženi tvrdi da su troškove smještaja ta lica platila), tako da se nije umanjila imovina izbjeglica za ono što je kanton bio dužan platiti.

Upravo suprotno, tuženi kanton se u konkretnom slučaju obogatio za visinu troškova smještaja raseljenih lica i izbjeglica, koje je inače po zakonu morao platiti, pa je to korist koju je dužan naknaditi i to upravo tužitelju, na čiji račun se obogatio. U konkretnoj pravnoj stvari radi se o sticanju bez osnova koje je nastalo radnjom (propuštanjem) obogaćenog lica i to neovlaštenim utroškom tuđe (tužiočeve) stvari, čime je obogaćeni tuženi uštedio izdatke koje bi inače morao načiniti. Naime, sticanje bez osnova može se manifestovati ne samo u povećanju imovine već i u njenoj neopravdanoj uštedi na teret druge strane. Pri tome obaveza naknade postignutih koristi ili ušteđenih izdataka nastaje nezavisno od toga da li je osiromašeni namjeravao da koristi stvari nezavisno od pretrpljenog gubitka, pa i u njegovom odsustvu.

Svrha restitucije u ovom slučaju nije „poravnanje“ gubitka osiromašenog jer je to svrha naknade štete, već vraćanje koristi (uštede) koju je drugi stekao, a na nju nema pravo, onome kome pravo pripada. U pravilu to je vlasnik kome je garantovano pravo na izbor da koristi svoju stvar, da je ne korist i ili da je drugome da na upotrebu. U konkretnom slučaju uštede na strani tuženog ogledaju se u činjenici da on ne plaća troškove smještaja izbjeglica i raseljenih lica koje je po zakonu dužan snositi, a sve na teret imovine tužitelja, odnosno njegovih poslovnih prostorija koje su besplatno angažovane za smještaj izbjeglica pa ih tužitelj, stoga, ne može koristiti. Na postojanje obogaćenja tuženog (u vidu uštede) bez uticaja je okolnost da je useljenje izbjeglica u tužiočeve poslovne prostorije izvršila Općina K. još u toku 1994. godine, jer ta okolnost ne otklanja zakonsku obavezu tuženog da plaća troškove smještaja izbjeglica i raseljenih lica....

Potraživanja sa naslova sticanja bez osnova zastarijevaju u opštem petogodišnjem roku (član 371. ZOO), a ne trogodišnjem roku zastare iz člana 375. ZOO, kako to rezonuje drugostepeni sud, pogrešno smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za isplatu zakupnine.

Kamata, kao akcesorno potraživanje dijeli pravnu sudbinu glavnog potraživanja, pa kada zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potzraživanja, kao što su potraživanja kamata, plodova, troškova, ugovorne kazne (član 369.

ZOO). Odredbe člana 372. stav 1. ZOO koje propisuju zastarni rok od tri godine ima u vidu upravo samostalno potraživanje kamata u situaciji kada je glavno potraživanje prestalo postojati (isplatom ili na drugi način). Kamate teku kontinuirano od dospijeća do prestanka glavnog potraživanja, pa samostalno potraživanje kamata nakon podmirenja glavnog potraživanja zastarijeva u roku od tri godine od nastanka svakog pojedinog dnevnog iznosa kamata, jer to potrživanje nastaje i dospijeva svakog dana u vremenu od dospijeća do prestanka glavnog potraživanja.

Međutim, u primjeni te odredbe gube iz vida da je, takođe izražavan stav da izuzetno, parnični sud je ovlašten, radi ocjene zastare potraživanja, sam ispitivati i utvrđivati kao o prethodnom pitanju je li šteta uzrokovana krivičnim djelom, ali samo u slučaju kad su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se protiv određenog počinitelja nije mogao provesti ili dovršiti krivični postupak.

U pomenute procesne smetnje, između ostalih, navodi se okolnost da je šteta uzrokovana od više izvršilaca. S tim u vezi, djelovanje parničnog suda ne bi bilo usmjereno na utvrđivanje krivične odgovornosti, što se može utvrditi samo u krivičnom postupku, već da bi se, saglasno načelu pružanja jače zaštite pravu oštećenog na naknadu štete prouzrokovane krivičnim Ako parnični sud utvrdi postojanje određenog krivičnog djela za koje je izostalo vođenje krivičnog postupka, bilo iz kog razloga, zastarjelost naknade štete treba cjeniti u smislu čl. 377. ZOO, a pod pojmom „odgovorno lice“ podrazumjeva se kako počinitelj krivičnog djela, tako i lice koje odgovara za štetu koja je učinjena krivičnim djelom mada sam nije učinitelj tog djela.

Tvrdnje tužitelja o prouzrokovanju štete krivičnim djelom nisu sagledavane sa stanovišta ocjene o postojanju okolnosti u smislu procesnih smetnji uslijed kojih se nije mogao provesti krivični postupak, a zbog kojih bi parnični sud bio ovlašten na izuzetno postupanje radi ocjene zastare potraživanja i kao prethodno pitanje ispitivati i utvrđivati je li šteta uzrokovana krivičnim djelom, pa je ostvarena i nepravilna primjena čl. 377. ZOO. djelom primjenila posebna pravila o zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete prema odredbi iz čl. 377. ZOO. Osnovano revident navodi da je ukazivao da je šteta počinjena krivičnim djelom zbog nezakonitog i nehumanog postupanja pripadnika policije u periodu trajanja zarobljen ištva (dakle, iznijeta okolnost o uzrokovanju štete od više izvršilaca), da je suprotno Ženevskoj konvenciji I -IV o zaštiti žrtava rata iz 1949. godine kao i Dopunskim protokolima I -II iz 1977. godine i da je počinjeno krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava za koje krivično gonjenje nema zastarjelosti (čl.100. preuzetog KZ), pa time ni traženje naknade štete.

U vezi sa tim navodima, može se ukazati na pravni stav Ustavnog suda BiH u odluci AP -289/03 od 19.11.2004. godine iskazan u pogledu zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete kad nema krivične presude, a šteta je uzrokovana krivičnim djelom, jer u toj odluci (tč.29.), između ostalog stoji, da je „prednik apelanata kao civil zatvoren u logor za vrijeme rata i ubijen i da se tu radi o izvršenju nekog od djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava što je notorno“, a u tč. 38. da zastarjelost za ta krivična djela ne može nastati pa da ne može nastupiti niti zastarjelost potraživanja naknade štete i da u takvoj situaciji „...ne postojanje pravosnažne osuđujuće presude donesene u krivičnom postupku ne znači da šteta nije nastala izvršenjem krivičnog djela“.

krivično gonjen ili oglašen krivim, te da oštećeni ima pravo na naknadu one štete koja je posljedica smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja.

Međutim, posljedice nedostatka propisa koje treba da donese zakonodavna vlast, a pogotovo kada zakon utvrđuje određeno pravo, ne mogu snositi građani, a kako je to izrazio Ustavni sud BiH u više svojih odluka (AP -3223/06 od 17.03.2009. godine, AP-2587/05 od 23.05.2007. godine). Kod takve situacije, u nedostatku zakonske regulative o visini obeštećenja za štetu kao što je predmetna, sudovima jedino ostaje primjena čl. 200. ZOO, ako utvrde da okolnosti slučaja opravdavaju dosudu pravične naknadu. U tom smislu, Ustavni sud BiH izražava pravni stav u odluci AP -3223/06 (tč.32.). Duševni bolovi zbog neosnovanog lišenja slobode predstavljaju jedinstven vid štete koji obuhvata štetne posljedice nematerijalne štete vezane za ličnost oštećenog proistekle zbog nezakonitog lišenja slobode (zatvaranjem i torturom u log oru).

Za ovu štetu dosuđuje se jedan iznos naknade pri čijem odmjeravanju pravičnog iznosa sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja i kriterije sadržane kako u stav 1. čl. 200. ZOO tako i kriterije sadržane u stav2., a koji se tiču značaja povrjeđenog dobra i cilja kome služi ta naknada, kao i toga da se njome ne pogoduje težanjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

I stav1.) da je Federacija jedna od dva sastavna entiteta Bosne i Hercegovine, (stav3.) da “ne umanjujući kontinuirani suverinitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, Vlada Republike mora prenijeti funkcije na Vladu Federacije u skladu s Ustavom Federacije”, (stav5.) “postojeće civilne vlasti i njihovi organi u dijelovima Federacije pod kontrolom HVO -a moraju prenijeti sve svoje funkcije na organe Federacije i biti raspušteni”, čl.II.A pod naslovom “prijenos odgovornosti na Federaciju” u tč. 5. stoji da u odgovornosti Vlade Federacije i drugih sastavnih institucija Federacije uključuje, između ostalog „odbranu...“, dok u tč. 6. navedena je taksativna lista nadležnosti funkcija u odgovornosti Vlade Republike Bosne i Hercegovine.

U vrijeme nastanka predmetne štete na pravnoj snazi je Zakon o državnoj upravi, koji se primjenjivao i na području pod kontrolom HVO u smislu Uredbe o primjeni Zakona o državnoj upravi na području HZ HB za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti. Taj zakon je opći propis koji uređuje odgovornost društveno političke zajednice za štetu koju u radu ili u vezi sa radom uzrokuju osobe u njezinoj službi. Odredba čl. 308. tog zakona izravno se primjenjuje kad se prosuđuje postoji li odgovornost za nepravilan ili nezakonit rad policije, jer je riječ o organu, odnosno tijelu državne uprave. Tom odredbom je propisano da štetu koju radnik organa uprave prouzrokuje građaninu svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju poslova i zadataka nadoknadit će društveno politička zajednica, u ovom slučaju, entitet Federacija BiH na koju je izvršen prijenos funkcija organa državne uprave pod kontrolom HVO u oblasti policije (odbrane) i s tim u vezi prijenos odgovornosti, pa imajući u vidu da je policija u ratu (sa vojskom) ulazila u sastav oružanih snaga, to valja sagledati propise iz odbrane budući da regulišu oružane snage. Temeljem Ustava Federacije BiH donijet je Zakon o odbrani Federacije BiH (stupio na pravnu snagu 22.08.1996.g.) kojim su institucije i administrativni aranžmani u oblasti odbrane u područjima Federacije pod kontrolom HVO prešli na institucije Federacije BiH. Odredbom iz čl. 37. tog zakona je određeno da oružane snage Federacije sastoje se od jedinica Armije BiH i HVO; a u okviru reforme odbrane 2005. godine temeljem „dodatne nadležnosti“ - čl.III.5.a) Ustava Bosne i Hercegovine, donijet je Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine (stupio na pravnu snagu 28.12.2005.g.) u kojem je navedeno (čl.2. stav2.) da oružane snage se sastoje od „tri pješadijska puk a koji su organizacije odgovorne za vojno naslijeđe i identitet jedinica i naroda iz kojih potiču“ (Armija RBiH, HVO i Vojske RS), dok čl. 72. stav 2. pod naslovom „prijenos drugih prava i obaveza“ je propisano da „entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 01.01.2006. godine“, Osnovom pravnog kontinuiteta države Bosne i Hercegovine sa unutrašnjom strukturom modificiranom Ustavom BiH kao pravne slijednice Republike BiH sa stanovišta pravila o slijedništvu slijedila bi i pasivna legitimacija na njenoj strani, međutim imajući u vidu izričito određenje iz naprijed citirane zakonske odredbe, prema kojoj su entitetske vlade i dalje odgovorne za obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 01.01.2006. godine te okolnost da predmetna šteta je uzrokovana tokom 1993. godine djelovanjem pripadnika policije pod kontrolom HVO, to valja zaključiti da je tužena Federacija BiH pasivno legitimisana. Ovo, s obzirom na kontekste domena dogov orenih prijenosa odgovornosti na Vladu Federacije međunarodnim ugovorima i ustavom te pravilo prema kojem je teško održiva koncepcija o preuzimanju prava uz istovremeno nepreuzimanje obaveza. Takođe, imajući u vidu da entitetsko ministarstvo odbrane kao tijelo državne uprave ne može biti stranka u postupku već pravno lice, dakle ovdje tuženi entitet. Osnovom iznesenog, po mišljenju ovog suda, nematerijalnu štetu koju je građaninu neosnovanim lišenjem slobode - zatvaranjem i torturom u logoru u toku ratnog perioda na području Federacije BiH pod kontrolom HVO -a učinio pripadnik oružanih snaga (vojnik ili policijac) nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju te službe ili u vezi sa tom službom nadoknađuje Federacija BiH, osim ako dokaže da je policija ili vojna osoba u danim okolnostima postupala onako kako je trebalo. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u zaključku sa sjednice Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH od 24.10.2011. godine.

Ljekar je dužan da postupa prema pravilima struke, da primjenjuje stručna znanja i opšte priznata medicinska dostignuća i samo postupajući na suprotan način on čini ljekarsku grešku.

Konkretna ljekarska greška mora biti uslov bez koga šteta ne bi nastala, tako da tužilac treba da dokaže da je šteta nastala upravo zbog ljekarske greške. Ocjenom izvedenih dokaza nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da između postupanja ljekara tuženog i predmetne štete ne postoji uzročna veza, odnosno da u konkretnom slučaju od strane ljekara K.dr.V. nije došlo do zanemarivanja dijagnostičkih i terapijskih pravila, za koji zaključak su kroz obrazloženje svojih odluka nižestepeni sudovi dali potpune i pravilne razloge koje u svemu prihvata i ovaj revizijski sud. Revident ni u svojoj reviziji ne navodi koja su to pravila struke i nauke koja je u konkretnom slučaju trebalo primjeniti, a od kojih je postupajući ljekar odstupio, dok iz nalaza vještaka medicinske struke proizilazi da je postupajući ljekar sve preduzete radnje obavio u skladu sa pravilima medicinske nauke i struke i sa potrebnom pažnjom.

Odlučuju će bi, u tom slučaju, moglo biti i pitanje je li sudska praksa u sličnim slučajevima ustaljena i da li je u konkretnom slučaju bilo opravdanih razloga da se odstupi od takve prakse, odnosno da li je riječ o propisu koji je jasno određen i da li je u judika turi i doktrini isključena svaka dilema o njegovu značenju ili je riječ o nerazumljivom propisu ili eventualno o pravnoj praznini.

Imajući u vidu sve utvrđene okolnosti slučaja ovaj sud ocjenjuje da nema osnova za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o teškom kršenju sudijske dužnosti pri interpretaciji pravnih pravila. Pri tome ovaj revizijski sud ima u vidu da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda, iznesenih na strani pet do devet prvostepene presude, jasno proizilazi da je izvršni sud, počev od pokretanja izvršnog postupka pa do donošenja rješenja o njegovom obustavljanju, kontinuirano provodio zakonom propisane izvršne radnje te da nema osnova za zaključak o nesavjesnom postupanju uredujućeg izvršnog sudije koje bi pružalo osnov za zasnivanje odštetne odgovornosti zbog nezakonitog ili nepravilnog rada suda.

Ovaj revizijski sud ocjenjuje da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom ili nepravilnom radu suda, kao osnovu za odštetnu odgovornost pravnog lica, ni sa stanovišta sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, koji je u pogledu odgovornosti za štetu uslijed rada zakonodavnih, sudskih i izvršnih vlasti postavio slijedeće uslove: a) da se radi o kršenju pravnog pravila koje pojedincu dodjeljuje subjektivno pravo; b) da postoji uzročn a veza između povrede i štete koju je pretrpio pojedinac i c) da je povreda dovoljno ozbiljna. Prvi slučaj odgovornosti države za rad njezinih sudskih tijela predstavlja predmet K., u kome se Sud, donoseći odluku, izjasnio o tome koje činjenice treba uzeti u obzir prilikom utvrđivanja „ozbiljnosti povrede“.

Te činjenice su prije svega: jasnoća i preciznost prekršenog pravila; mjera diskrecijske slobode koja je ostavljena nadležnim tijelima; da li se radi o namjernom kršenju pravila; da li se radi o ispričiv oj ili neispričivoj grešci u pravu; da li se radi o očitom kršenju postojeće sudske prakse. Evropski sud, dakle, ne pominje krivicu kao posebnu pretpostavku odgovornosti, ali je krivica ipak jedan od faktora koji se uzima u obzir pri procjeni da li je sudska vlast očito i teško prekoračila granice svoje diskrecije, odnosno, je li „povreda dovoljno ozbiljna “. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, za koje je ovaj revizijski sud vezan, nema osnova ni za zaključak da je u konkretnom slučaju ostvaren sadržaj pravnog standarda „dovoljno ozbiljna povreda“, kako je taj standard kreiran u praksi Evropskog suda za ljudska prava.

Pogrešna primjena prava ili neadekvatna ocjena dokaza, pod uslovom savjesnog obavljanja sudijske dužnosti, u pravilu se može i treba s ankcionisati jedino podnošenjem pravnih lijekova, a ne podnošenjem tužbi za naknadu štete. Stoga su nižestepeni sudovi pravilno cijenili i okolnost da revidentica protiv spornih odluka suda i upravnog organa nije ulagala pravna sredstva, pa se stoga i ne može uzeti u obzir ona eventualna šteta koju je oštećeni mogao otkloniti da je postupao sa dužnom pažnjom koja se od njega očekuje.

Iza traktora brzinom od 107 km/h kretao se putnički automobil Opel Astra; vozač tog vozila nije primijetio neosvjetljeni traktor, pa ga je sustigao, udario u lijevu gumu traktorske prikolice, a zatim zbog tog ekscentričnog udara, došlo je do otkidanja zadnjeg trapa prikolice i rotacije, nakon čega dolazi do intenzivnog kočenja putničkog automobila i prelaska na lijevu kolovoznu traku gdje dalje dolazi do čeonog kontakta putničkog i teretnog vozila (direktnog sudara), a zbog potrošene kinetičke energije putničkog vozila, teretno vozilo u pravcu svog kretanja gura putničko vozilo u dužini od oko 11 m, nakon čega dolazi do zaustavljanja vozila. „Opel Astra“ bilo je osigurano po polici osiguranja kod „T.-Z.S.“ Lj. po polici osiguranja broj: 09 -964337, a koje je kod Nacionalnog biroa BiH osigurano i u sistemu zelene karte.

Prema nalazu sudskog vještaka saobraćajne struke osnovni uzrok nastanka nezgode je nepostojanje signalizacije na zadnjoj strani traktora, a da bi nezgoda bila izbjegnuta, putničko vozilo „Opel Astra“ trebalo se kretati brzinom manjom od 5 5 km/sat. Visina materijalne štete na teretnom vozilu MAN obračunata je u iznosu od 15.114,00 KM, a troškovi transporta tog havarisanog vozila sa prikolicom (jer nije bilo u voznom stanju) čine iznos od 1.320,00 KM. U radnjama vozača teretnog vozila nije bilo doprinosa nastanku nezgode. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu uzimajući u obzir da su vozač traktora i vozilo „Opel Astra“ za ovaj udes odgovorni u omjeru po 50%.

Pri tome je prvostepeni sud shvatanja da tužitelju ne pripada pravo na potpunu naknadu štete samo od vozača putničkog motornog vozila, već da mu pripada pravo na naknadu u omjeru koji odgovara prouzrokovanoj šteti od strane vozača motornog vozila „Opel Astra“. Suprotno shvatanju prvostepenog suda, drugostepeni sud je tužbenom zahtjevu udovoljio u cijelosti, uz obrazloženje da je u konkretnoj situaciji valjalo primjeniti odredbu čl. 206. stav 1. ZOO, prema kojoj za štetu koju je zajedno uzrokovalo više osoba svi sudionici odgovaraju solidarno, pa budući da iz činjeničnog stanja proizilazi da su predmetnu štetu prouzrokovali vozači putničkog vozila „Opel Astra“ i vozač traktora sa prikolicom, to za predmetnu štetu solidarno odgovaraju imaoci navedena dva vozila.

Pri tome se drugostepeni sud poziva na član 414. ZOO, prema kojem svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu, a povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od svakog solidarnog dužnika sve dok ta obaveza ne bude potpuno ispunjena. Ovaj sud prihvata pravno stanovište prvostepenog suda, jer se predmetna šteta ima raspraviti sa stanovišta primjene čl. 178. stav 2. ZOO. Naime, prema odredbi čl. 178. stav 2. ZOO propisano je da ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpili srazmjerno stepenu svoje krivice. Smisao navedene zakonske odredbe valja shvatiti tako da se radi o slučajevima saobraćajnih nezgoda u kojima je učestvovalo najmanje dva ili više motornih vozila u pokretu, a što proizilazi i iz samog naslova iznad čl. 178.

ZOO, koji nosi naziv: „Odgovornost u slučaju udesa izazvanog motornim vozilima u pokretu“. Dakle, zakonodavac dozvoljava mogućnost da se odgovornost za štetu od motornih vozila podijeli između imaoca motornih vozila i oštećenog srazmjerno njihovom doprinosu nastanku saobraćajne nezgode. U suprotnom, ako je šteta nastupila samo od djelovanja jednog motornog vozila, uz uslov da njegovo štetno djelovanje nije u uzročnoj vezi sa djelovanjem nekog drugog motornog vozila, neće se raditi o ovom slučaju od štetne odgovornosti, niti će se isti prosuđivati po pravilima koja su sadržana u čl. 178. stav 2. ZOO. Stoga je neutemeljen pravni zaključak drugostepenog suda da u predmetnom slučaju treba primijeniti odredbe koje se odnose na solidarnu odgovornost.

Predmetna šteta na vozilu tužitelja posljedica je povezane uzročne veze (jedinstvenog kauzalnog neksusa) štetnih radnji nastalih između motornog vozila „Opel Astra“ (osiguranika tuženog) i traktora sa prikolicom. Dakle, u okolnostima predmetnog slučaja, kada je utvrđeno da je do štete na vozilu tužitelja došlo skrivljenim postupanjem navedena dva vozila (vozač traktora je vozio bez signalizacije na prikolici, a osiguranik tuženog je vozio nepropisnom brzinom od 107 km/h i nakon udara u prikolicu traktora skrenuo na lijevu strana kolovoza kojom prilikom se sudario sa vozilom tužitelja), krivica jednog imaoca motornog vozila ne isključuje odgovornost drugog sudionika u udesu, pa je prvostepeni sud primjenom čl. 178. stav 2.

ZOO, izveo valjan pravni zaključak da tužitelju ne pripada pravo na potpunu naknadu štete samo od vozača putničkog motornog vozila („Opel Astra“), već samo u dijelu u kojem je on doprinio prouzrokovanoj šteti. Pri tome je prvostepeni sud pravilno ocijenio nalaz sudskog vještaka saobraćajne struke i ustanovio da je doprinos tuženog predmetnoj šteti u procentu 50%.

Oba nižestepena suda prihvataju nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke i procjenu vrijednosti objekta prije požara u iznosu od 20.446,00 KM, da je utvrđena vrijednost amortizacije objekta 39%, da je odmah nakon požara objekat djelimično oštećen, te da je do totalne štete kada je objakat srušen došlo kasnije, a da totalna šteta ne bi nastupila da je prvotužitelj izvršio sanaciju objekta ulaganjem iznosa od 4.829,00 KM.

Osnovno načelo naknade štete prema kojem se naknadom štete imovina oštećene osobe treba dovesti u stanje kako je bilo prije uzrokovane štete, nikako ne uklanja obavezu oštećenog da sam nastoji smanjiti štetu. Drugo je, međutim, pitanje kako se, koliko i u kojem smislu trebao angažovati oštećeni da sa svojom aktivnošću smanji štetu i olakša položaj štetnika. Angaž man koji bi se u tom smislu realno mogao očekivati i zahtjevati od oštećenog ne bi smio novčano, fizički i psihički, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, prelaziti razumnu mjeru. Iz sadržaja spisa predmeta (iskaza svjedoka Š.K. i H.Š.), poizilazi da je tuženi odmah nakon požara bio upoznat sa nastankom štete, tako da se dužnosti prvotužitelja, kao oštećenog, da nastoji smanjiti štetu ne može pridati veći značaj u odnosu na dužnost štetnika da otkloni štetu, odnosno da u konkretnom slučaju izvrši sanaciju objekta u kom slučaju totalna šteta ne bi ni nastala.

Svojim pravnim stavom drugostepeni sud je nepravilno dužnost oštećenog da nastoji smanjiti štetu poistovjetio sa njegovom obavezom da vlastitim sredstvima odmah sanira štetu. Ovo tim prije što tuženi tokom postupka nije ni dokazao da je tužitelj, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, znao za mogući nastanak totalne štete i da je mogao izvršiti spornu sanaciju. Stoga je, i po ocjeni ovog suda, pravilan stav prvostepenog suda kada prihvata razloge prvo tužitelja kao oštećenog da nije bio u realnoj mogućnosti da nakon požara pristupi sanaciji objekta, o čemu drugostepeni sud, polazeći od nepravilne primjene odredbe člana 192. ZOO, donosi suprotan i pogrešan zaključak. Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000815 10 Rev od 06.12.2011. godine

Prema članu 16. tačka 8. Zakona o zdravstvenoj zaštiti liječenje i rehabilitacija spada u mjere zdravstvene zaštite, a shodno odredbi člana 3. stav 3. istog zakona građanin ima pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu s odredbama tog zakona i Zakona o zdravstvenom osiguranju. Obavezno zdravstveno osiguranje, prema odredbi člana 3. stav 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju odnosi se na osiguranike, odnosno sva lica iz stava 1. tog člana (lica u radnom odnosu i druga lica koja vrše određene djelatnost i ili imaju određeno svojstvo, a obuhvaćena su tim zakonom).

U ovom postupku tužitelj nije, shodno odredbi člana 7. i 123. ZPP -a dokazao da li je, kao zdravstveno osigurana osoba, ostvarila u odnosu na troškove liječenja koje potražuje svoja prava koja mu kao osiguraniku pripadaju. Naime, oštećena osoba dužna je smanjiti štetu koristeći se kao osiguranik pravima koja joj kao osiguraniku pripadaju po osnovu zdravstvenog osiguranja. Nekorištenje pravom na naknadu troškova liječenja po osnovu zdravstvenog osiguranja ili propusti da se to pravo ostvari, po ocjeni ovog suda nemaju za posljedicu obavezu tuženog da naknadi tužitelju štetu koja je nastala propustom u ostvarivanju vlastitih prava po osnovu zdravstvenog osiguranja. Zbog toga je pravilno odbijen sa zahtjevom za naknadu onih izdataka koje nije ostvario kao osiguranik.

Z., da je doprinio u štetnom dogođaju da šteta nastane 40%, da je ostvario pravo na invalidsku penziju od 09.12.1997. godine, da je ranijom tužbom (P -410/97) tražio naknadu štete zbog izgubljene zarade za period od povređivanja (29.07.1996) do 01.03.2001. godine, da je u povodu te parnice zaključen Sporazumom o vansudskom poravnanju kojim je dogovoren iznos štete od 5.844,00 EUR, da je po isplati tog iznosa od strane tuženog suprug tužiteljice povukao raniju tužbu, da je novom tužbom (predmetna) podnijetom 22.05.2003. godine, oštećeni tražio naknadu štete zbog izgubljene zarade kao razlike plaće za svaki mjesec počevši od marta 2001. godine do juna 2007. godine i ubuduće dok za to budu postojali zakonski uslovi u iznosu od po 1.577,86 kuna, da je oštećeni u toku postupka umro (18.01.2009.g.), a za vrijeme njegova života nije donijeta pravomoćna presuda po tom istaknutom zahtjevu, da je njegovom zakonskom nasljednicom proglašena tužiteljica, da je ona preuzela postupak i tužbenim zahtjevom tražila da jo j tuženi isplati 48.714,22 KM na ime izgubljene zarade pok.

F.P. za period od 01.03.2001 -31.12.2008. godine, da je tuženi istaknuo prigovor o neprenosivosti prava na tužiteljicu na naknadu štete u vidu novčane rente, da je finansijskim vještačenjem utvrđeno da za utuženi period izgubljena zarada supruga tužiteljice čini novčani iznos naveden u izreci prvostepene presude (razlika između ostvarene njegove penzije i plaće koju bi ostvarivao da nije nastradao u saobraćajnoj nesreći). Kod takvih činjeničnih utvrđenja, osnovano revident ukazuje, da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo (čl.197. stav2. ZOO) kada je ocjenio neosnovanim žalbene navode tuženog o neprenosivosti prava na tužiteljicu i potvrdio prvostepenu presudu kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice kao zakonske nasljednice oštećenog F. P..

Naime, pravni prednik tužiteljice koji je stradao u saobraćajnoj nesreći i zbog posljedica povređivanja penzionisan, u smislu čl. 195. stav 2. ZOO imao je pravo kao oštećeni tražiti materijalnu štetu u vidu novčane rente zbog smanjene zarade, a visina iznosa se određuje u razlici penzije i plaće koju bi oštećeni ostvarivao do navršenih 40 godina penzijskog staža. Novčana renta sastoji se od dva dijela: prvo, izgubljene zarade do trenutka donošenja sudske presude (koja je u tom trenutku poznata) i drugog dijela štete, koja će nastupiti u budućnosti (određeni novčani iznos kao mjesečni obrok unaprijed). Samo pravo na naknadu štete u obliku novčane rente se (čl.197. stav1. ZOO) ne može prenositi, jer ima karakter ličnog prava.

Oštećeni ranijom parnicom (P -410/97) tražio je naknadu štete zbog smanjene zarade, kao razlike plaće i bolovanja (za vrijeme dok je bio na bolovanju) i kao razliku plaće i invalidske penzije (ostvarene od 09.12.1997.g.) za svaki mjesec počevši od povređivanja (29.07.1996.g.) do 01.03.2003. godine, a ne i ubuduće kao određeni novčani mjesečni iznos. Ta parnica nije okončana pravomoćnom sudskom presudom već Sporazumom (05.12.2003.g.) kojim je to pitanje rješeno i dogovo reni iznos (5.844,00 EUR) štete odnosio se na izgubljene zarade za tačno određeno vrijeme, pa pravni stav i zaključak izražen u nižestepenim presudama da su u tom Sporazumu „iznosi naknade određeni, odnosno da su odredivi“ su proizvoljni i po ocjeni ovog suda lišeni valjnog pravnog uporišta.

Ovo, jer iz sadržaja tog Sporazuma vidljivo je da je dogovorena isplata štete i to: za izgubljenu zaradu - rentu od 29.07.1996. godine do 01.03.2003. godine sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 5.195,00 EUR, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 649,00 EUR, odnosno ukupno iznos od 5.844,00 EUR, da tim Sporazumom nije dogovoren fiksni mjesečni novčani iznos unaprijed (obrok) kao buduće pravo oštećenog, a obaveza tuženog koja traje u budućnosti (može biti izmje njeno ili ukinuto - čl. 196. ZOO). U vrijeme kad je oštećeni umro (18.01.2009.g.) nema određenog novčanog iznosa ni u sporazumu strana, a ni pravomoćnoj sudskoj odluci da bi se mogao kao dospjeli iznos naknade u smislu stava 2. člana 197.

ZOO odnositi na utuženi period (01.03.2001 - 31.12.2008.g.), pa se stoga ne može prenijeti drugome ni na osnovu zakonskog nasljeđivanja (neutvrđeni iznos nije imovina oštećenog kao titulara tog prava). Dakle, tužiteljica provedenim dokazima nije dokazala da su ostvarene pred postavke koje nalaže odredba iz člana 197. stav 2. ZOO, a kojom je izričito određeno da je prenos dospjelih iznosa naknada moguć i to samo u slučaju da je (dospjeli) iznos naknade određen (a) pismenim sporazumom strana ili (b) pravomoćnom sudskom odlukom.

Ovo, jer osobe sa statusom diplomatskog službovanja u BiH - privremeno borave u BiH, a koji boravak evidentira se kod nadležnog ministarstva za vanjske poslove, a kako to i reguliše odredba iz čl. 89. stav 2.

Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, pa diplomatski predstavnici i nemaju prebivalište u državi prijemnici. Vozila koja koristi osoba sa statusom diplomatskog službovanja u BiH podliježu registraciji i obavezi osiguranja - čl. 2. i 3. Zakona o osiguranju. Naime, cilj zakonodavca kroz osnivanje institucije zaštitnog fonda entiteta je da pokrije štete koje pretrpe žrtve saobraćajnih nesreća na cjelom teritoriju BiH koja šteta je počinjena neosiguranim vozilom, a vozilo posjeduje lice sa prebivalištem u odnosnom entitetu. Očito je da od ove obaveze ne mogu se i zuzeti neosigurana vozila koja se kreću u BiH sa „CD tablicama“ pa budući da odredba čl. 16. Zakona o osiguranju, građansko pravnu odgovornost tuženog za neosigurana vozila određuje prema teritorijalnom principu entitetskog prebivališta lica koje to vozilo posjeduje, to za odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede izazvane kretanjem neosiguranog motornog vozila sa diplomatskim tablicam, a koje vozilo je u vlasništvu i posjedu diplomate pojam prebivališta u Federaciji BiH na odgovarajući način valja shvatiti i upodobiti privremenim boravištem koje je evidentirano kod Ministarstva vanjskih poslova BiH.

Shodno tome, ako u odnosu na osobu na koju se odnosi Bečka Konvencija o diplomatskim odnosima, Ministarstvo vanjskih poslova BiH je upisao njegovo privremeno boravište u mjestu na području Federaciji BiH, tada građansko pravnu odgovornost za odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede u odnosu na neosigurana vozila tih lica predstoji tuženom, jer u suprotnom šteta prouzrokovana neosiguranim vozilma diplomatski h oznaka (CD - tabica) ostala bi nepokrivena i žrtve saobraćajnih nesreća ne bi imale ostvarivo pravo na odštetu, a što nije smisao ni cilj pomenutog Zakona o osiguranju. Po mišljenju ovog suda, neprivatljiva je uskrata prava na odštetu žrtvi saobraćajnih nesreća koja pripadaju od tuženog Zaštitnog fonda Federacije BiH prema kriteriju o uzrokovanju štete neosiguranim vozilom i prema teritorijalnom principu da vozilo posjeduje lice sa adresom u Federaciji BiH, pa sve kada je riječ o neosiguranim motornim vozilima lica sa nostrificiranim statusom diplomatskog službovanja u BiH i privremenim boravištem tih diplomatskih lica, a što je u predmetu slučaj.

Kako se stranke ne mogu sporazumjeti koja će od njih biti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu predlagač predlaže da sud u skladu sa odredbom člana 22. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“ broj 14/74, 12/87, Ustavni sud SFRJ U - 409/87 i 213/88, - „Službeni list SR BiH“ broj 36/89, Ustavni sud BiH U -174/90 - „Službeni list R BiH“ broj 2/93) odredi njega za nosioca stanarskog prava.

Odlučujući o ovom prijedlogu prvostepeni sud bez zakazivanja ročišta (član 11. Zakona o vanparničnom postupku - „Službene novine FBiH“ broj 2/98, 39/04 i 73/ 05) odbija ovaj prijedlog s pozivom na odredbu člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj: 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 28/05, 36/06, 51/07 i 72/08) jer su u skladu sa tom zakonskom odredbom sa 06.12.2000. godine prestali važiti svi ugovori o korištenju stana zaključeni u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima. Pri tome se prvostepeni sud pozvao i na pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda FBiH broj Rev -942/04 od 07.06.2005. godine. Odlučujući o žalbi predlagača protiv prvostepenog rješenja drugostepeni sud u cijelosti prihvata pravna rezonovanja prvostepenog suda i odbijajući žalbu potvrđuje prvostepeno rješenje.

Osnovano revizija ukazuje da su nižestepeni sudovi izveli pogrešan pravni zaključak da odredba člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo suspenduje primjenu odredbe člana 22. Zakona o stambenim odnosima. Kako proizilazi iz sadržaja prijedloga ugovor o korištenju predmetno g stana koji je zaključio raniji nosilac stanarskog prava prestao je smrću tog nosioca stanarskog prava 10.02.1994. godine, a ne 06.12.2000. godine, kako to pogrešno smatraju nižestepeni sudovi. Odredba člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ima za cilj da nosioci stanarskog prava u skladu sa tim zakonom postanu vlasnici stana do 06.12.2000. godine i da se onemogući dalje sticanje stanarskog prava na originaran način, a ne i da se onemogući određivanje nosioca stanarskog prava u skladu sa odredbom člana 22.

Zakona o stambenim odnosima i člana 20. istog zakona (određivanje nosioca stanarskog prava nakon razvoda braka). Stoga uz ispunjenje uslova iz člana 22. Zakona o stambenim odnosima članovi porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava, koji je umro prije 06.12.2000. godine, mogu i poslije tog datuma tražiti da sud u vanparničnom postupku odredi nosioca stanarskog prava. Pravni stav izražen u rješenju Vrhovnog suda FBiH broj Rev -942/04 od 07.06.2005. godine nije primjenjiv na konkretan slučaj. U tom predmetu prijedlog za određivanje nosioca stanarskog prava podnesen je nakon što je stan već bio otkupljen po odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pa je otkupom prestalo stanarsko pravo.

Zbog propusta općinskog organa, koji je primio podnesak tužitelja 14.3.2002. godine, da postupi po odredbi člana 65. stav 3., odnosno stav 4.

Zakona o upravnom postupku, da donese zaključak kojim će podnesak odbaciti zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci, odnosno da u slučaju kada nije nadležan, a poznato mu je koji je organ nadležan za prijem, da podnesak bez odgađanja pošalje nadležnom organu, odnosno sudu i o tome obavjesti stranku, ne može se smatrati da je podneseni zahtjev tužitelja nenadležnom organu blagovremeno podnesen zahtjev, kako smatra tužitelj i što ponavlja i u reviziji. Tačno je da navedeni propusti općinskog organa, nepostupanje po Zakonu o upravnom postupku, posebno u slučaju ak o je općinski organ znao koji je organ nadležan, upućuju na nezakonit rad organa i da su protivni načelu zaštite prava građana i pomoći neukoj stranci.

Međutim, zbog toga zahtjev tužitelja za otkup stana, podnesen nenadležnom organu, se ne može smatrati ka o da je podnesen blagovremeno nadležnom organu, nego bi tužitelj eventualno imao pravo na naknadu štete od pravnog lica koji odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija (član 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Pobijanom odlukom nije povrjeđeno ni pravo tužitelja na dom. Prema utvrđenju nižestepenih sudova tužitelj je u posjed stana uveden 16.4.2000. godine, pa od tada svoje svakodnevne životne aktivnosti može da provodi u spornom stanu, koji predstavlja njegov dom u smislu člana II.F) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

da je kao posjednik u katastru upisana tužena N.I. sa dijelom 1/1, da je ukupna površina stana (kuće) 50 m2 i da je sagrađen na parceli čija je ukupna površina 70 m2.

Pravilan je pravni stav drugostepenog suda da u situaciji kada se predmetni stan nalazi u kući koja se sastoji samo od tog stana, kada dakle postoji potpuna podudarnost između stana i zgrade, ne može se raditi o etažnom vlasništvu (nema etaža), pa da se i ne može sa tog stanovišta odbiti tužbeni zahtijev upravljen na upis prava vlasništva na stanu i prava korištenja na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu stana (kuće). Međutim, pogrešan je pravni stav drugostepenog suda, a na što revizija osnovano ukazuje, da se tužitelj ne može upisati kao vlasnik na predmetnom stanu u zemljišnoj knjizi temeljem odredbe člana 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj: 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 28/05, 36/06, 51/07 i 72/08).

Odredba člana 27. stav 1. tog zakona reguliše da pravo vlasništva na stan kupac stiče upisom u zemljišne knjige, a stav 3. istog člana reguliše da ako nekretnina nije upisana u zemljišnu knjigu, pravo vlasništva na stan s tiče se polaganjem ugovora u zemljišno knjižnoj službi suda na čijem se području stan nalazi i upisom u knjigu položenih ugovora koju osniva sud. Stav 3. tog člana ima u vidu faktičko stanje u Bosni i Hercegovini da se stanovi, koji su bili predmet prodaje po tom zakonu, uglavnom nalaze u stambenim zgradama gdje nije provedeno etažiranje i da ne postoji knjiga etažne svojine, pa je nemoguć upis prava vlasništva na takvim stanovima u zemljišnim knjigama. Međutim, tamo gdje se ne radi o etažnoj svojini, kao u konkretnom slučaju, prvenstveno se primjenjuje odredba člana 27. stav 1.

Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jer je moguć upis prava vlasništva na stanu (kući) i upis prava korištenja na zemljištu koje služi redovnoj upotrebi stana (kuće) u postojeće zemljišne knjige.

Pod obavljenim radom podrazumijeva se i rad nakon ugovorena četiri sata, pa ako je taj rad trajao 40 sati sedmično, radi se o punom radnom vremenu. Samo zbog toga što su tužiteljica i tuženi zaključili ugovor o radu sa nepunim radnim vremenom (član 30. stav 1.

Zakona o radu), to ne znači i da tužiteljica ima pravo na plaću za obavljeni rad samo za to, ugovoreno vrijeme, kako pogrešno smatra tuženi u reviziji. Međutim, tuženi u reviziji osnovano ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno primjenili odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku kada su ocjenom provedenih dokaza utvrdili da je tužiteljica u periodu od 1.6.2005. godine do 1.1.2007. godine radila puno radno vrijeme, ukupno 8 sati dnevno. Bitno činjenično utvrđenje je u suprotnosti i sa iskazom tužiteljice, koji iskaz sudovi prihvataju, datim na ročištu za glavnu raspravu 18.6.2008. godine, kada je iskazala da je prva tri mjeseca radila dnevno po 8 sati, a kasnije po 6 sati. Pravilna ocjena dokaza u skladu sa odredbom člana 8.

Zakona o parničnom postupku zahtijeva obrazloženje svakog dokaza pojedinačno, pa tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Obaveza je nižestepenih sudova opisati u obrazloženju presude proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenje svakog ocjenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenje zaključka o dokazanosti određene činjenice. Od pravilne i potpune ocjene činjenica i dokaza zavisi i utvrđivanje istine i primjena odgovarajućeg materijalnog propisa. Ovaj sud zapaža da su konstatacije nižestepenih sudova da je tužiteljica u periodu od 1.6.2005. godine do 31.1.2007. godine radila puno radno vrijeme (8 sati dnevno) zasnovane na dokazima koji nisu dovdeni u međusobnu vezu i da su suprotne iskazu tužiteljice.

Navedeni propust nižestepenih sudova, nepravilna primjena odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku, je bio od uticaja na donošnje zakoni te i pravilne presude što predstavlja povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku. Zbog toga je reviziju tuženog valjalo uvažiti i odlučiti kao u izreci ovog rješenja primjenom odredbi člana 249. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

U postupku se kao jedino sporno postavilo pitanje mogućnosti primjene Pravilnika o radu tužene nakon što je Ustavni sud Federacije BiH, svojom odlukom broj U -28/08 od 24.09.2009. godine, utvrdio da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji FBiH, u odnosu na Zeničko-dobojski kanton, nije bio zaključen u skladu sa odredbama Ustava FBiH.

Pozivom na odredbe članova 6 8. i 69. stav 2. Zakona o radu prvostepeni sud je zaključio da tuženu obavezuju odredbe njenog Pravilnika o radu te je u skladu sa navedenim pravnim stavom usvojio tužbeni zahtjev. Drugostepeni sud je prihvatio navedeni pravni stav prvostepenog suda, dodatno navodeći da je ispitivanje usaglašenosti odredaba kolektivnog ugovora sa odredbama pravilnika o radu u nadležnosti Ustavnog a ne redovnog suda. Nije osnovan prigovor revidenta da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navedeni prigovor revident zasniva na pravnom rezonovanju da se u konkretnom slučaju nije mogao primjeniti Pravilnik o radu, budući da isti, između ostalog, sadrži i odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji FBiH, za kojeg je odlukom Ustavnog suda FBiH utvrđeno da nije zaključen u skladu sa Ustavom FBiH.

Naše radno zakonodavstvo kombinuje zakonsko i autonomno uređenje rada. Pravilnik o radu predstavlja autonomni opšti akt poslodavca kojim se regulišu pravne situacije iz oblasti radnih odnosa na generalan način, tako da se na osnovu njega može riješiti veći broj individualnih pravnih situacija. Iako se donosi u skladu sa Zakonom o radu i kolektivnim ugovorima, koji na još opštiji način regulišu radne odnose, pravilnik o radu konkretnije uređuje te odnose, ali još uvijek na opšti način, tako da se na osnovu njega donose pojedinačni akti od strane poslodavca (ugovori o radu, rješenja itd.). Odnos pravilnika o radu i kolektivnog ugovora nema obilježje hijerarhije koja obilježava odnos zakona i podzakonskih akata, što ne znači da ne postoje pravila o međusobnoj usklađenosti ovih opštih akata.

Pravilnik o radu ne može da proturiječi kolektivnom ugovoru i između njih mora da postoji sklad jer bi se u protivnom dovela u pitanje pravna sigurnost. Međutim, navedeni sklad, pravilno shvaćen, odnosi se prije svega na stepen opštosti regulative odnosno uređenja radnih odnosa i na usklađenost minimuma garantovanih prava. Drugačije rečeno, pravilnik o radu ne može isključiti ili nepovoljnije regulisati neko pravo iz radnog odnosa u odnosu na uređenje tog prava u kolektivnom ugovoru. To istovremeno znači da pravilnikom o radu poslodavac, u pravilu, može neko pravo iz radnog odnosa urediti na povoljniji način za zaposlenika nego što je to pravo uređeno kolektivnim ugovorom. Iz navedenih pravila o autonomnosti pravilnika o radu (argument iz člana 68. i 69.

Zakona o radu te člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH) nužno proizilazi zaključak da u slučaju prestanka važenja kolektivnog ugovora automatski ne prestaje važnost odredbi pravilnika o radu. Pri tome je ovaj sud naročito imao u vidu da tužena nije budžetski korisnik, jer bi samo u tom slučaju tuženoj, kao budžetskom korisniku, bilo zabranjeno da samostalno stvara obaveze i opterećuje budžetske pozicije suprotno odredbama zakona ili kolektivnog ugovora. Stoga, primjenjeno na konkretnu parnicu, okolnost da je Ustavni sud FBiH svojom odlukom broj U -28/08 od 24.09.2009. godine utvrdio da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji FBiH, u odnosu na Zeničko-dobojski kanton, nije bio zaključen u skladu sa odredbama Ustava FBiH, ne oduzima pravnu snagu Pravilniku o radu tužene, odnosno ne stavlja van snage odredbe tog Pravilnika, pa tako ni odredbe kojima je tužena regulisala plaću svojih zaposlenika.

Treba napomenuti da je tužena svojim Pravilnikom o radu pitanje plaća svojih zaposlenika regulisala na drugačiji način u odnosu na način na koji je to pitanje regulisano granskim kolektivnim ugovorom (član 42. Pravilnika o radu od 15.12.2005. godine). Budući da je pravilnik o radu autonoman opšti akt poslodavca, on se ne može tretirati kao „provedbeni akt“ kolektivnog ugovora, pa stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe člana 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH, kojom je propisano da se od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama FBiH“, kojom je utvrđeno da zakon ili drugi propi s organa federalne, kantonalne i općinske vlasti nije u skladu sa Ustavom, neće se primjenjivati ni propis donesen za njegovo provođenje.

Međutim, dana 25.07.2004. godine stupio je na snagu Zakon o vijeću zaposlenika, kojim je, kao lex specialis, između ostalog uređeno pitanje obaveze poslodavaca prema vijeću zaposlenika i u slučaju otkaza zaposleniku starijem od 55 godina.

Pogrešan je stav drugostepenog suda da je obaveza pribavljanja mišljenja vijeća zaposlenika samo u slučaju otkaza ugovora o radu zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga, budući da tako nešto ne proizilazi iz odredbe člana 26. stav 1. alineja 3. Zakona o vijeću zaposlenika, koja odredba ne razlikuje vrstu otkaza koji se daje zaposleniku, što podrazumijeva da je to imperativ poslodavcu kod svake vrste otkaza ugovora o radu. Budući da jedno od osnovnih pravila pri tumačenju pravne norme podrazumijeva da u jednom pravnom poretku ne može biti protivrječnosti i da se sve norme istog pravnog poretka mogu pravilno tumačiti i razumjeti samo u uzajamnoj vezi, to se ova obaveza poslodavca u pravnom poretku treba tumačiti u vezi sa odredbama Zakona o radu kojim je uređen otkaz ugovora o radu bez obzira što je izmjenama tog zakona iz 2000. godine brisana odredbma o obavezi pribavljanja mišljenja vijeća zaposlenika.

U konkretnom slučaju pribavljanje mišljenja vijeća zaposlenika temeljem odredaba Zakona o vijeću zaposlenika odnosi se i na tužitelja kojem se otkazuje ugovor o radu iz člana 88. stav 1. Zakona o radu jer je tužitelj stariji od 55 godina, kraj nesporne činjenice da je rođen 22.06.1948. godine, a ugovor otkazan 12.07.2006. godine.

U iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud je zauzeo stav da je pravnom predniku tužiteljice pripadala otpremnina u skladu sa odredbom člana 21. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH, pa osnovom tog stava usvaja tužbeni zahtjev i tužiteljici dosuđuje novčani iznos čija visina tokom postupka nije bila sporna među parničnim strankama.

Nasuprot stavu prvostepenog suda, drugostepeni sud smatra da pravni prednik tužiteljice nije stekao pravo na otpremninu i odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ovakvu odluku drugostepeni sud, u bitnom, zasniva na interpretaciji odredbi člana 100. stav 2. i 4. Zakona o radu, osnovom koje zauzima stanovište da zaposleniku ne pripada pravo na otpremninu ukoliko u rješenju o sporazumnom prestanku radnog odnosa nisu utvrđeni način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine, niti su ta pitanja regulisana posebnim ugovorom između zaposlenika i poslodavca. Pored toga, drugostepeni sud iznosi stav da su na tužilačkoj strani kao nužni suparničari morali učestvovati svi nasljednici umrlog Z.B., ukoliko iza njega nije proveden ostavinski postupak.

Osnovano se revizijom, i po mišljenju ovog revizijskog suda, ukazuje da izloženo shvatanje drugostepenog su da nije prihvatljivo. Odredbom člana 21. Općeg kolektivnog ugovora propisano je da zaposlenik ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju najmanje u visini tri prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Dakle, navedena odredba kolektivnog ugovora, a niti jedan drugi propis u oblasti radnog zakonodavstva, pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju ne uslovljava zaključenjem ugovora između zaposlenika i poslodavca o načinu, uvjetima i rokovima isplate te otpremnine, odnosno regulisanjem tih pitanja u rješenju o prestanku radnog odnosa zbog odlaska u penziju.

Navedena odredba Općeg kolektivnog ugovora, kao sastavni dio njegovog normativnog dijela i stoga djelujuća kao zakon, konstituiše ne samo pravo zaposlenika na otpremninu prilikom odlaska u penziju već utvrđuje i visinu te otpremnine. Kolektivni ugovor proizvodi neposredno dejstvo sam po sebi, bez potrebe konkretizacije putem nekih posebnih individualnih ugovora, izuzev ukoliko bi suprotno bilo propisano odredbama kolektivnog ugovora.

Naime, propuštanjem roka za podnošenje tužbe gubi se pravo na tužbu, tako da se u tom slučaju radi o zastarjelosti tužbe, a ne samog potraživanja, pa stoga rok za podnošenje tužbe ima karakter materijalnog prekluzivnog roka, a ne roka zastarjelosti.

Kada je tužba zastarjela, odnosno kada je nastupila prekluzija u pogledu nenovčanog potraživanja iz radnog odnosa (poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa), čija bi eventualna osnovanost konstituisala pravo na novčano potraživanje (naknada plaća za vrijeme nezakonitog prestanka radnog odnosa), onda se takva tužba ima odbaciti u cijelosti. Stoga nema mjesta različitom tretiranju tih zahtjeva sa stanovišta rokova zastarjelosti na način da se u pogledu nenovčanog zahtjeva tužba odbacuje, a da se novčani zahtjev odbija kao neosnovan, kako je to nepravilno učinio prvostepeni sud.

Uvjet definisan navedenim odredbama člana 143. stav 2. Zakona o radu na način „a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca“ se ima tumačiti u odnosu na prvi dio navednog stava, dakle za vremensko razdoblje od 31.12.1991. godine do dana isteka roka od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o radu (u kom rok u predstoji obaveza zaposlenika da se pismeno ili neposredno obrati poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa), odnosno dana podnošenja navedenog zakona u okviru navedenog roka.

Kako je tužiteljica pravnom predniku tuženog dana 12.01.2000. godine podnijela pismeni zahtjev za uspostavljanje radno-pravnog statusa u skladu sa odredbama člana 143. Zakona o rad, dakle u označenom zakonskom roku, pri čemu je nesporno zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca u periodu od 01.10.1997. godine do 31.10.1 997. godine, dakle u označenom zakonskom roku, proizilazi za ostvarenje prava po navedenim odredbama izostanak uvjeta u vidu nezasnivanja radnog odnosa u označenom periodu, čime se tužbeni zahtjev tužiteljice u navedenom pravcu pokazuje neosnovanim, kako to pravilno poprima prvostepeni sud.

Prema odredbi člana 64. važećeg Granskog kolektivnog ugovora za djelatnost tekstilne, kožarsko-prerađivačke i gumarske industrije u Federaciji BiH zaposlenik koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane zaposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem, s tim da se ne može utvrditi u iznosu manjem od 50% prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.

Tumačenjem navedene odredbe Kolektivnog ugovora logično slijedi da odrednica u tekstu „prosječna mjesečna plaća isplaćena zaposleniku...“ podrazumjeva plaće isplaćene u pripadajućim iznosima, a ne plaće isplaćene u manjim iznosima, u kom slučaju bi zaposlenik bio oštećen. Upravo iz razloga što tužiteljicama nisu isplaćene pripadajuće plaće tužiteljice zaštitu svog prava, isplatu razlike plaće, traže u predmetnoj parnici. Ovaj sud podsjeća da osnovna plaća po Granskom kolektivnom ugovoru predstavlja zagarantovani minimum ispod kojeg se ne može ići i da je to iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku, pa shodno tome na manje isplaćenim iznosima plaća, ispod zagarantovanog minimuma, ne može se temeljiti visina otpremnine, niti drugi pripadajući novčani iznosi iz radnog odnosa.

Drugačijim tumačenjem navedene odredbe, na način kako je ista tumačena od strane drugostepenog suda, zaposlenik bi uvijek bio oštećen zbog postupanja poslodavca i ne bi se mogao zaštiti u sudskom postupku.

Odredbom člana 11. navedenog zakona propisano je da supružnici mogu kupiti stan zajedno, a jedan od njih samo uz saglasnost drugog. Pravo na otkup stana za tuženog je nastalo na osnovu zakona u vrijeme dok je tuženi bio sunositelj stanarskog prava.

To pravo je po svojoj prirodi bilo imovinsko pravo, koje je svoga nositelja ovlašćivalo da otkupi stan i da na tom pravnom osnovu stekne pravo vlasništva (suvlasništva) tog stana. Okolnost da je jedan bračni drug otkupio stan uz saglasnost drugog bračnog druga, sama po sebi, nije dovoljna za pravni zaključak da se drugi bračni drug davanjem takve saglasnosti saglasio da predmetni stan predstavlja posebnu imovinu bračnog druga koji je izvršio otkup. Pravo vlasništva na stan koji je jedan bračni drug otkupio na svoje ime potiče od prava na otkup stana, koje je pravo imovinske prirode i koje je kao takvo bilo bračna stečevina bračnih drugova. Dakle, pravo na otkup stana ulazi u režim zajedničke imovine bračnih drugova, pri čemu porijeklo sticanja stanarskog prava prije zaključenja ugovora o otkupu stana nije od uticaja.

Pravo na otkup stana imala je ne samo tužiteljica na čije ime glasi ugovor o korišćenju stana, već i tuženi kao sunosilac stanarskog prava.

Pravni interes da traži poništenje oporuke ima u prvom redu osoba koja bi po zakonskom redu nasljeđivanja bila pozvana na nasljedstvo, kada ne bi bilo oporuke, zatim osoba koja je postavljena za nasljednika u nekoj ranijoj oporuci, kao i svaka druga osoba koja učini vjerovatnim da bi joj uslijed poništenja oporuke iz nasljedno-pravnog temelja pripala neka korist iz ostavine.

Međutim, osnovano revizija ukazuje da tokom prvostepenog postupka među strankama nije ni bilo sporno da je tužiteljica zakonska nasljednica svoje sestre A.R., jer ova nije bila udata niti je imala potomaka, a ni roditelji joj nisu živi. Takav zaključak drugostepeni sud je mogao izvesti i da je obratio pažnju na sadržaj punomoći priložene uz predmetnu tužbu, u kojoj tužiteljica ovlašćuje svog punomoćnika, između ostalog, i da u njeno ime može dati nasl jedničku izjavu u ostavinskom postupku iza umrle A.R., koji se pred Općinskim sudom u Tešnju vodi pod poslovnim brojem 039 -0-O- 07-000022, te osporiti njenu oporuku. Budući da je tužiteljica osnovom odredbe člana 13. Zakona o nasljeđivanju pozvana na nasljeđivanje iza svoje pokojne sestre R., to je neprihvatljivo izloženo shvatanje drugostepenog suda o nedostatku njene aktivne legitimacije u ovoj pravnoj stvari.

Neovisno o tome, treba reći da se sadržaj tužbenog zahtjeva ne iscrpljuje samo u pobijanju oporuke, već da je pravi smisao tužbenog zahtjeva zapravo utvrđenje suvlasničkog prava tužiteljice u spornim nekretninama i prava na diobu istih.

Sarajevo; da tužena stanuje u predmetnoj kući; da se pred Općinskim sudom u Sarajevu vodio postupak pod brojem P -298/03 za poništenje ugovora o poklonu; da je navedeni postupak okončan donošenjem rješenja 18.06.2003. godine, kojim je tužba povučena; da je tužitelj nakon toga predao zahtjev u Zemljišno-knjižni ured Općinskog suda u Sarajevu da se uknjiži kao vlasnik predmetne nekretnine; da je predmet zaprimljen u z.k. ured pod brojem DN:582/04, da je tužena podneskom od dana 28.10.2004. godine postavila protivtužbeni zahtjev; da je prvostepeni sud donio rješenje 24.05.2005. godine kojim je odlučio da se neće raspravljati o protivtužbenom zahtjevu i da se tužena upućuje da svoja prava ostvari u vanparničnom postupku.

U navedenoj činjeničnoj situaciji nižestepeni sudovi su osnovom provedenih dokaza zaključili da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine, da tužena bez pravnog osnova koristi istu, pa su primjenom odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima u cijelosti usvojili tužbeni zahtjev. Osnovani su navodi revizije da su nižestepene presude zahvaćene povredom odredaba parničnog postupka člana 209. u vezi člana 74. ZPP, kroz navode da je donošenjem rješenja o odbijanju raspravljanja o protutužbenom zahtjevu onemogućen tuženi da raspravlja pred sudom. Iz stanja spisa proizilazi da je tužena svojim podneskom od dana 28.10.2004. godine postavila protutužbeni zahtjev kojim traži da se utvrdi da je ugovorom o poklonu predmetne nekretnine koji je zaključen dana 24.01.1989. godine između tužitelja kao poklonoprimca i njihove majke kao poklonodavca, povrijeđen nužni nasljedni dio tužene kao zakonske nasljednice.

Prvostepeni sud je dana 24.05.2005. godine donio rješenje o neraspravljanju o protutužbenom zahtjevu i uputio tuženu na ostvarivanje svojih prava u ostavinskom postupku zauzimajući stav, a što prihvata i drugostepeni sud, da se predmet protutužbenog zahtjeva tiče raspravljenje zaostavštine u kom postupku sud odlučuje o pravu na nasljeđivanje i veličini nasljednog dijela u smislu člana 226. Zakona o nasljeđivanju („Sl. list SR BiH“ broj 7/80). Pri tome je drugostepeni sud u razlozima svoje odluke naveo da je ostaviteljica umrla u toku 2003. godine i da stoga tuženoj „već dugi vremenski period stoji na raspolaga nju mogućnost raspravljanja zaostavštine u vanparničnom postupku, a koju mogućnost tužena iz nepoznatih razloga ne koristi...“ Međutim, po ocjeni ovog revizijskog suda ovakav stav nižestepenih sudova je pogrešan.Tužena svojim protutužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je ugovorom o poklonu, čiji je predmet poklona kuća u čijem je ona posjedu, povrjeđen njen nužni nasljedni dio (član 30.

ZN). Dakle, radi se o zahtjevu koji je usmjeren protiv zakonskog nasljednika i kojim tužena zahtjeva redukciju poklana, odnosno vraćanje poklona i njegovo uračunavanje u nasljedni dio (član 37. stav 1. ZN).Ovaj zahtjev u pravilu se ostvaraju u toku postupku za raspravljanje ostavštine, a za slučaj spora o postojanju prava na nužni dio ostavinski postupak se prekida te se povreda prava na nužni nasljedni dio utvrđuje u parničnom postupku. Međutim, suprotno stavu drugostepenog suda, ostvarivanje zahtjeva samostalnom tužbom moguće je i dolazi u obzir ako postupak za raspravljanje ostavine nije pokrenut, a prijeti opasnost da će pravo na ostvarivanje zahtjeva zastarjeti. Ovo stoga jer je odredbom člana 44.

Zakona o nasljeđivanju propisano da se vraćanje poklona radi ostvarenja prava na nužni dio može tražiti u roku od tri godine od smrti ostaviočeve. Od odluke o protutužbenom zahtjevu, odnosno da li je povrjeđen nužni nasljedni dio tužene ili ne, zavisi u konkretnoj parnici i odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Predmetni protutužbeni zahtjev predstavlja istovremeno ofanzivno i defanzivno sredstvo tužene u ovoj parnici, odnosno sredstvo kojim ona zasniva svoje pravo na posjed sporne nekretnine i na taj način zaustavlja reivindikacioni zahtjev tužitelja. Radi se o prejudicielnoj protivtužbi (član 74. stav 1. ZPP), kojom tuženi traži od suda da utvrdi kakvo pravo ili pravni odnos od čijeg postojanja ili nepostojanja ovisi u cijelosti ili djelimično odluka o tužbenom zahtijevu.

U konkretnom slučaju reivindikacioni zahtjev tužena osporava isticanjem svog prava na suposjed kuće na osnovu prava na nužni nasljedni dio. Stoga se pitanje da li tuženoj pripada pravo na nužni nasljedni dio i pravo na redukciju poklona pojavljuje kao prethodno pitanje u ovoj parnici za odluku o tužbenom zahtjevu. Odredbom člana 12. ZPP propisano je da kada odluka suda ovisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se donosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), može sam riješiti to pitanje. Iz navedenog se da zaključiti da je prethodno pitanje takvo pitanje od čijeg prethodnog rješavanja zavisi odluka o glavnoj stvari, a što je u konkretnom slučaju, pa u takvoj situaciji, kada je već odbio raspravljanje o protivtužbi, prvostepeni sud je imao mogućnost i dužnost da u smislu odredbe člana 12. stav 1.

ZPP sam riješi to pitanje ili da u smislu odredbe člana 379. stav 1. tačka 1. ZPP prekine postupak ako odluči da sam ne rješava prethodno pitanje.

Zakon o nasljeđivanju poznaje samo individualnu oporuku za sve oblike oporuke predviđene u zakonu. Budući, da zajednička oporuka nije propisana zakonom o nasljeđivanju ista ne može biti osnov za nasljeđivanje, jer se oporuka ne može djelimično proglasiti iz razloga jer je drugi ostavilac još živ, te smrću jednog ostavioca gubi drugi pravo da oporuku izmjeni, pa je samim tim lišen prava da svojom imovinom raspolaže do smrti.

Prema tome, slijedom navedenog može se zaključiti da akt koji su zajednički napravili prednici tužitelja i tuženih na osnovu sporazumnog izjašnjenja ne predstavlja oporuku u skladu sa Zakonom o nasljeđivanju, upravo zato što ne predstavlja jednostranu izjavu volje i protivan je prinudnim pravnim propisima i kao takav je apsolutno ništav prema odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Osim navedenog, pogrešno se nižestepeni sudovi pozivaju na odredbe člana 67. ZON kada odbijaju tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je oporuka sačinjena u zakonom propisanoj formi. Ovo iz razloga što u konkretnom slučaju nije u pitanju zadovoljavali sporna oporuka pred svjedocima zakonom propisanu formu, već se radi o tome da ZON uopće ne poznaje oblik uzajamne oporuke.

Pravilan je pravni stav nižestepenih sudova da je smrću primaoca izdržavanja ugovor o doživotnom izdržavanju prestao, pa kako ga više nema nije ga moguće ni raskinuti, te samim tim ne postoji zakonska mogućnost da raskid traže zakonski nasljednici primaoca izdržavanja, ako to sam primalac izdržavanja za života nije tražio.

Na ispravnost ovakvog stava upućuje odredba člana 125. Zakona o nasljeđivanju koja reguliše da u slučaju smrti davaoca izdržavanja njegove obaveze prelaze na njegovog bračnog druga i njegove potomke koji su pozvani na nasljeđe, ako oni na to pristanu. Iz ove zakonske odredbe proizilazi da kod ugovora o doživotnom izdržavanju nije moguća izmjena subjekta na strani primaoca izdržavanja. U ugovornu poziciju primaoca izdržavanja ne može niko stupiti jer je ona nastala i uređena isključivo prema njegovim potrebama i zahtjevima. Ako ugovor o doživotnom izdržavanju prestaje smrću prima oca izdržavanja onda nema nikakvog osnova postojanje prava na raskid tog ugovora nakon smrti primaoca izdržavanja, ako se sam primalac izdržavanja za života nije koristio tim pravom.

Samo za slučaj da je primalac izdržavanja za života pokrenuo postupak raskida ugovora o doživotnom izdržavanju, zakonski nasljedici primaoca izdržavanja bi poslije njegove smrti imali mogućnost da nastave taj postupak. Zakonski nasljednici, kao i treća lica koja imaju pravni interes, mogu zaštititi svoja legitimna prava nakon smrti primaoca izdržavanja, a koja su im eventualno povrijeđena ugovorom o doživotnom izdržavanju, podnošenjem tužbe za utvrđenje ništavosti tog ugovora, za pobijanje ugovorom učinjenih raspolaganja i sl. Kao što je već rečeno, tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari upravljen je na raskid ugovora o doživotnom izdržavanju. U skladu sa odredbom člana 2. stav 1. ZPP u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Stoga su bez osnova revizijski navodi koji ukazuju na ništavost predmetnog ugovora, kao što su bez osnova i revizijski navodi koji ukazuju na pravni stav Vrhovnog suda SR BiH iz 1987. godine, kao i ranije stavove Kantonalnog suda u Sarajevu, u pogledu aktivne legitimacije zakonskih nasljednika primaoca izdržavanja da nakon njegove smrti traže raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, iako to primalac izdržavanja za života nije tražio. Pravni stav ovog suda o tom pitanju objavljen je i u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda FBiH broj 2/2007, strana 27.

Kako je u predmetnoj pravnoj stvari nesporno da je tuženi nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, to tuženi nema pravni interes da se presudom utvrdi da je on nosilac stanarskog prava na spornoj stambenoj jedinici.

Drugostepeni sud je u razlozima svoje odluke (strana druga, pasus peti) zaključio da je zakonita odluka prvostepenog suda o odbacivanju protivtužbe, prihvativši razloge prvostepenog suda, s obzirom „da iz Ugovora o korištenju stana od 28.04.1997. godine... proizilazi da tuženi na predmetnom stanu, dakle nesporno, ima stanarsko pravo, radi čega je i pravilan zaključak prvostepenog suda da u smislu odredbi člana 54. stav 2. ZPP ne postoji pravni interes tuženog za takvim utvrđenjem“. Osnovano revident ukazuje u reviziji da su obje nižestepene presude, u pogledu odluke o protivtužbenom zahtjevu, zahvaćene povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 54. ZPP koja je bila od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.

Oba nižestepena suda, kako to pravilno navodi revident, ispuštaju iz vida da predmetna protivtužba ne sadrži samo deklaratorni zahtjev za utvrđenje svojstva nosioca stanarskog prava, već i kondemnatorni zahtjev kojim se traži nalaganje protivtuženom da sa protivtužiteljem zaključi ugovor o otkupu stana, kako to jasno proizilazi iz sadržaja protivtužbenog podneska. Stoga nije ni bilo mjesta odbacivanju protivtužbe u ovom kondemnatornom dijelu pozivom na odredb u člana 54. stav 2. ZPP, što je imalo za posljedicu onemogućavanje tuženog da raspravlja u ovoj parnici.

Relevantna činjenična utvrđenja prvostepenog suda, mogu se rezimirati na slijedeći način: da je prednik tužitelja, kao kupac, sa prednikom tuženog, kao prodavcem, dana 07.09.1993. godine zaključio ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u prizemlju objekta SPZ-46 na V.P., koji je sagrađen na k.č. broj 1537/1, upisan u pl. broj 4609 K.O. S.M., koji po starom premjeru odgovara dijelu k.č. broj 1537 upisa ne u pl. broj 991 K.O. S.M., površine 22,29 m2; da je prednik tužitelja tuženom odmah isplatio kupoprodajnu cijenu od 19.998,00 KM; da je prednik tužitelja ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora i isti koristio do 1995. godine; da je tuženi predmetni poslovni prostor ponovo prodao E.Dž. iz S.M. kupoprodajnim ugovorom od 4.7.2001. godine, ovjeren pod brojem Ov -338/01 od 10.7.2001. godine nakon čega se E.Dž. upisao u zemljišnu knjigu kao vlasnik na istom sa dijelom 1/1.

Odlučujući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je usvojio prvi dio primarnog zahtjeva jer je utvrdio je da je između stranaka zaključen pravno valjan ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora i drugi dio sekundarnog tužbenog zahtjeva obavezujući tuženog na isplatu novča nog iznosa od 19.998,00 KM, sa pripadajućom kamatom, dok je odbio dio primarnog zahtjeva kojim je traženo izdavanje valjane isprave podobne za upis tužitelja u javne knjige kao isključivog vlasnika i posjednika predmetne nekretnine, dok o dijelu sekundarno g zahtjeva, koji se odnosi na raskid ugovora, sud nije meritorno odlučivao budući da je usvojio dio primarnog zahtjeva kojim je utvrdio valjanost tog ugovora (strana 9, pasus 3. prvostepene presude).

Drugostepeni sud je odlučujući o izjavljenoj žalbi tuženog preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 19.998,00 KM sa pripadajućim kamatama smatrajući da je u tom dijelu prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev, zbog čega je odbio kao neosnovan dio sekundarn og tužbenog zahtjeva za isplatu novčanog iznosa od 19.998,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Pri tome je naveo da navedeni zahtjev nije osnovan jer je o istom odlučeno protivno redosljedu odlučivanja kako to propisuje odredba člana 55. stav 4. ZPP. Naime, kod odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu drugostepeni sud smatra da se o sekundarnom tužbenom zahtjevu može odlučivati samo ako je predhodno u cjelini tužitelj odbijen sa primarnim tužbenim zahtjevom.

Pravilan je stav drugostepenog suda kada smatra da tužbeni zahtjev opredjeljen na ročištu 14.11.2005. godine u procesnom smislu predstavlja institut objektivne eventualne kumulacije (član 55. stav. 4. ZPP), kao i da za odlućivanje o tako postavljenom zahtjevu postoje specifična pravila u prvostepenom i instancionim postupcima. Međutim, osnovano revident ukazuje u reviziji da su nižestepeni sudovi ta pravila odlučivanja pogrešno primjenili i time počinili povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 55. stav 4. ZPP. Odredbom član a 55. stav 4. ZPP propisano je da tužitelj može u jednoj tužbi istači dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi, predlažući da sud usvoji slijedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je ispred njega nije osnovan.

Tužitelj je u tužbi predložio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji zaključen 07.09.1993. godine između tužitelja i pravnog prednika tuženog GDP „20 O.“ S.M. o kupoprodaji poslobnog prostora (bliže označenog u stavu 1. prvostepene presude) i da shodno tome tuženi trpi da se on upiše kao isključivi vlasnik predmetnog poslovnog prostora, a ukoliko sud odbije ovako postavljeni primarni zahtjev, da usvoji sekundarni (evenutalni) tužbeni zahtjev tako da se raskine ugovor o kupoprodaji zaključen 07.09.1993. godine i obaveže tuženi da tužitelju isplati kupoprodajnu cijenu od 19.998,00 KM, sa zakonskom zasteznom kamatom od 04.02.2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate.

Iz sadržine odredbi člana 55. stav 4. ZPP proizilazi da sud, ukoliko usvoji primarni zahtjev, ne odlučuje o eventualnom zahtjevu. Prema jedinstvenom stanovištu dosadašnje sudske prakse sud ne smije, ukoliko usvoji primarni zahtjev, meritorno odlučiti i presudom odbiti sekundarni (eventualni) zahtjev. U tom slučaju jedan dio procesualista izražava stav da se ima smatrati da evenutalni zahtjev nije ni postavljen, dok drugi procesualista smatra da je parnica u pogledu eventualnog zahtjeva prestala teći. Ukoliko, međutim, sud nađe da je primarni zahtjev neosnovan, istom presudom kojom odbija primarni zahtjev, odlučiće o osnovanosti eventualnog zahtjeva. Suprotnim postupanjem, odnosno meritornim odbijanjem eventualnog zahtjeva iako je usvojen primarni zahtjev, sud bi povrijedio procesni i materijalni interes tužitelja u odnosu na taj eventualni zahtjev.

Ako je zbog nedostatka u suđenju ili postupanju koji se odnosi samo na odluku o jednom zahtjevu, bilo primarnom ili evenutalnom, potrebno ponoviti postupak pred prvostepenim sudom, tada se presuda mora ukinuti u cijelini, s obzirom da su primarni i eventualni zahtjev u navedenoj zavisnoj vezi. Suprotno iznesenim pravilima, prvostepeni sud je svojom presudom djelimično usvojio i primarni i evenutalni zahtjev, a o dijelu eventualnog zahtjeva za raskid ugovora nije meritorno odlučivao, dok je drugostepeni sud pobijanom presudom potvrdio odluku o primarnom zahtjevu, a preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio dio eventualnog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 19.998,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dakle o istom meritorno odlučio.

Prema stanovi štu sudske prakse kod evenutalne kumulacije sud nije ovlašten odlučivati o eventualnom zahtjevu ni u slučaju kad makar i djelimično prihvati prvi od istaknutih tužbenih zahtjeva

Tužbeni zahtjevi tužitelja, postavljeni na navedeni način, nisu zahtjevi sa alternativnom obavezom, da se tuženi oslobađa svoje obaveze ako ispuni samo jedan od njih, zbog umetnute odrednice „ili“. Riječ je o eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva po odredbi člana 55. stav 4. Zakona o parničnom postupku, što znači da sud o više postavljenih tužbenih zahtjeva odlučuje tako, da o narednom, podrednom zahtjevu odlučuje samo ako odbije prethodni zahtjev. To znači da je sud dužan odbiti zahtjeve koji su istaknuti ispred onog koji je usvojio, jer je odbijanje prethodnih zahtjeva pretpostavka za usvajanje narednog zahtjeva. Nižestepeni sudovi djelimično usvajaju treći postavljeni tužbeni zahtjev, a da nisu odlučili o prethodna dva zahtjeva, da nisu odbili prvi i drugi zahtjev (tužitelj određuje redosljed prema kojem će sud odlučivati o tužbenim zahtjevima). Sud nije ovlašten odlučiti o ostalim zahtjevima kada makar i djelimično prihvati prvi od istaknutih tužbenih zahtjeva.

S obzirom da su nižestepeni sudovi odlučujući o više postavljenih tužbenih zahtjeva, eventualno kumuliranih, pogrešno primjenili odredbu člana 55. stav 4. Zakona o parničnom postupku (na tu povredu tužitelj ukazuje u sadržaju revizije), a što je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude, počinili su povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku, pa je ovaj sud usvojio reviziju tužitelja i odlučio kao u izreci ovog rješenja primjenom odredbi člana 249. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

napojnog voda kranske šine, glavne sklopke sa kablom, upotrebne dozvole i transport i montaža na objektu radionica za opravku vagoneta, kamenolom „V.“, da je prema ugovoru broj 93/91 rok za isporuku i montažu iznosio 6 mjesec i od dana stupanja na snagu ugovora, dok je prema ugovoru broj 26/92 taj rok iznosio 45 dana od dana stupanja na snagu ugovora, da je tužitelj u cijelosti izvršio svoju obavezu plaćanja opreme i ugovorenih poslova tuženom u tadašnjim YU dinarima, a da je tuženi izvršio samo 10% svojih obaveza.

Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud, odlučujući o istaknutom prigovoru zastarijelosti potraživanja od strane tužene primjenio materijalno pravo, odredbe člana 374. i člana 376. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima kada je zbog osnovanosti tog prigovora u cijelosti odbio tužbeni zahtjev. Kao što je već rečeno, po ugovoru broj 93/91 od 30.10.1991. godine rok ispunjenja obaveze tuženog kao prodavca je iznosio 6 mjeseci, a po ugovor u 26/92 od 03.04.1992. godine taj rok je iznosio 45 dana. Uzimajući u obzir opštepoznatu činjenicu da je na teritoriji Bosne i Hercegovine u aprilu 1992. godine došlo do rata i u najpovoljnijoj varijanti za tužitelja, pod pretpostavkom da za njega zastarijevanje za vrijeme rata nije teklo, zastarijevanje je počelo ponovo teći od 23.12.1996. godine kada je na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine prestala primjena Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti („Službeni list R BiH“ broj 1/92 i 13/94).

Tužitelj je tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio prvostepenom sudu 30.12.2002. godine, te je tužbenim zahtjevom tražio ispunjenje obaveze tuženog iz zaključenih ugovora, uz postavljanje eventualnog zahtjeva za raskid ugovora i vraćanje onoga što je dao na i me ispunjenja svoje ugovorne obaveze. Dakle, već prvobitna tužba je podnesena nakon proteka trogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom člana 344. ZOO, pa su u tom momentu bili zastarjeli zahtjevi postavljeni u tužbi, kao i zahtjev za naknadu štete kao posljedicu raskida ugovora, koji zahtjev je tužitelj postavio tek na pripremnom ročištu održanom dana 27.01.2010. godine. Tužitelj u toku postupka nije dokazao da je došlo do izmjene spornih ugovora u smislu produžavanja roka za ispunjenje obaveze tuženog, kako to neosnovano ističe u reviziji.

Kao što je već rečeno, već u vrijeme podnošenja prvobitne tužbe nastupila je zastara zahtjeva za naknadu štete kao posljedicu raskida spornih ugovora, pa je bez osnova revizijski navod da je tužitelj i prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio naknadu štete. S tim u vezi, mada to u konkretnom slučaju nije od značaja za odluku, ovaj sud u cijelosti prihvata pravno rezonovanje drugostepenog suda da je na pripremnom ročištu održanom 27.01.2010. godine postavljanje m zahtjeva za naknadu štete, kao posljedicu raskida spornih ugovora, umjesto prvobitnog zahtjeva za povrat onoga što je dao u izvršenju svoje ugovorne obaveze, tužitelj u skladu sa odredbom člana 52. stav 1. Zakona o parničnom postupku („ Službene novine FBiH“, broj 53/03, 73/05 i 19/06 - dalje: ZPP) preinačio tužbu u smislu promjene istovjetnosti zahtjeva, jer se radi o dvije različite pravne posljedice raskida ugovora.

Pored toga, ta dva zahtjeva se zasnivaju i na različitim činjeničnim osnovama. Zahtjev za povrat se zasniva na činjeničnoj tvrdnji da je tužitelj dao određeni novčani iznos tuženom u ispunjenju svoje ugovorne obaveze iz ugovora koji su raskinuti, a zahtjev za naknadu štete se zasniva na činjeničnoj tvrdnji da je zbog raskida ugovora tužitelj pretrpio štetu u visini vrijednosti opreme koju mu je po osnovu raskinutih ugovora trebao isporučiti tuženi.

Međutim, suprotno prigovoru revidenta, nižestepene presude nisu u konkretnom slučaju zahvaćene povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 67. stav 1. tačka 2. ZPP. Naime, na blagovremenost tužbe sud pazi po službenoj dužnosti, ali u okviru činjenične građe iznesene od strane parničnih stranaka.

Ukoliko tuženi ističe prigovor neblagovremenosti tužbe, onda je on i dužan dokazati činjenice koje se tiču početka i isteka roka za podnošenje tužbe (član 7. stav 1. u vezi sa članom 123. ZPP), jer se radi o prigovoru odnosno činjenicama koji idu njemu u prilog i koje spriječavaju osnovanost tužiočevog zahtjeva. U konkretnom slučaju tužena te činjenice nije dokazala, tačnije nije dokazala kada je tužitelj primio rješenje kojim je odlučeno o njegovom prigovoru, odnosno da je od dana prijema tog rješenja pa do dana podnošenja predmetne tužbe protekao prekluzivni rok propisan odredbom člana 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH.

Tuženi, prema ocjeni revizijskog suda, protivno izraženom stavu drugostepenog suda, iznošenjem prigovora zastarjelosti potraživanja u završnom izlaganju (član 99 stav (1) tačka 6) ZPP) je ovaj iznio pred prvostepenim sudom prije nego što je glavn a rasprava zaključena (član 110.

ZPP). Činjenični osnov ovoga prigovora predstavljaju iznešene tvrdnje tuženog sadržane u činjenicama iznešenim na pripremnom ročištu i priznate činjenice tužitelja po prvi put iznešene prije nego što se na njih pozvao tužitelj za koga su ove činjenice povoljne (anticipirano priznanje) na koje se tužitelj pozvao (da je od 1990. godine prestao koristiti parcele s obzirom da je voće prestalo rađati jer se isto osušilo, šumu da sječe u smislu sasušenog drveća, zadnji put da je ubrao rod sa stabla šljive 1989, godine, travu da ne kosi od 1990. godine). Kako iz ovih ne proizilazi opstojnost činjenica iz kojih proizilazi da je u skladu sa izloženim pravilima materijalnog prava nastupila zastarjelost zahtjeva tužitelja za naknadu štete, pri čemu je šteta utvrđena prema objektivnim okolnostima stanja predmetnih nekretnina u poslijednje tri godine prije podnošenja tužbe, dakle, u stepenu oštećenosti nastalom kao posljedica sukcesivnog djelovanja do tih perioda, kako to pravilno poprima i drugostepeni sud (posljednji pasus druge stranice pismenog otpravka presude), pokazuje se kao pravilnim stav drugostepenog suda o neosnovanosti istaknutog prigovora zastarjelosti zahtjeva tužitelja za naknadu štete.

Stoga neosnovano tuženi uporište za ostvarenje revizijskog osnova u vidu pogrešne primjene materijalnog prava nalazi u tvrdnjama da nije bio dužan predlagati niti izvoditi dokaze u smislu istaknutog prigovora zastarjelosti iz razloga što je sam tužitelj u svojoj izjavi datoj tokom postupka potvrdio da su se stabla osušila i prestala davati plodove još 1990. godine, čime da je priznao da je tada prestao ostvarivati prihode na predmetnim nekretninama, jer, slijedom izloženog ove činjenice ne daju dovoljno osnova za izvođenje zaključka o osnovanosti navedenog prigovora u odnosu na koji se zanemaruje da se radi o sukcesivnoj budućoj štetu u odnosu na koju predstoje izložena pravila zastarjelost zahtjeva za njenu naknadu, u skladu sa kojima tuženi nije iznio ni dokazao odlučne činjenice iz kojih proizilazi da je tužitelj izgubio pravo na isticanje zahtjeva za naknadu štete zbog njegovog pasivnog držanja kroz zakonom određeno vrijeme.

Stoga taj zapisnik, bez obzira što je po mišljenju drugostepenog suda nastao nakon zaključenja glavne rasprave, predstavlja novi dokaz u smislu člana 207. ZPP -a. Neovisno o svemu navedenom treba primijetiti da iz sadržaja zapisnika proizilazi da je isti od strane tužitelja sačinjen 28.02.2008. godine, dakle prije zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, pa se stoga niti ne radi o dokazu koji je nastao nakon zaključenja glavne rasprave kako to navodi drugostepeni sud, jer na činjenici što je taj zapisnik dostavljen tuženom nakon zaključenja glavne rasprave ne može se izvesti zaključak da se radi o dokazu koji je „nastao“ nakon zaključenja glavne rasprave.

u bitnom, utvrđeno da je navedeni tužitelj isključivi vlasnik poslovnog prostora površine 39 m2, u prizemlju zgrade izgrađene na k.č.br. 1322/12 upisane u zk.ul.br. 9535 k.o.

Mostar. Tačno je da je navedeni poslovni prostor predmet spora i u predmetnoj parnici, ali pravomoćno utvrđenje da drugotuženi ima određeno pravo (pravo vlasništva) prema prvotuženom, ne djeluje prema tužitelju, kao trećem licu. Naime, sudska presuda ne djeluje apsolutno, već je njen o djelovanje, između ostalog, ograničeno i licima između kojih djeluje (tzv. subjektivne granice pravomoćnosti). Pravilo o subjektivnim granicama pravomoćnosti određuje da presuda, u pravilu, može vezivati samo ona lica kojima je data mogućnost da u postupku sudjeluju, odnosno da pravomoćna presuda djeluje svojom pravomoćnošću samo u odnosu između parničnih stranaka. Ovo ograničenje je posljedica kako raspravnog načela tako i prava na pravično suđenje.

Budući da treća lica nisu učestvovala u postupku to ne bi bilo opravdano da sudska odluka i za njih bude neosporiva. Stoga je tužitelj imao mogućnost da u ovoj parnici ospori tačnost utvrđenja iz presude Općinskog suda u Mostaru broj: Ps -21/03 od 25.05.2005. godine jer to utvrđenje ima uticaj na njegov pravni odnos prema strankama iz te parnice.

U podnesku od 17.12.2008. godine tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev tako što je pored prvobitnog primarnog zahtjeva za utvrđenje jačeg prava vlasništva, predaju u posjed stana i brisanje upisa etažnog vlasništva na stanu, podnio i obligaciono-pravni zahtjev kojim je tražio isplatu protivvrijednosti stana u iznosu od 100.000,00 KM.

Prvi dio prvog zahtjeva je uredio tako što je tražio utvrđenje jačeg prava vlasništva na stanu. Konačno određenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 24.06.2009. godine za glavnu raspravu istog dana, tužitelj je smanjio drugi tužbeni zahtjev na način da je tražio plaćanje dijela protivvrijednosti stana kao dio neplaćene cijene u iznosu od 63.416,50 KM. Kada odbija tužitelja sa tužbenim zahtjevom, prvostepeni sud u izreci presude u cijelosti navodi tužbeni zahtjev tužitelja iz tužbe i podneska od 24.06.2009. godine, iako tužitelj opredjeljenim zahtjevom u podnesku nije tražio poništenje rješenja i ugovora. Dakle, prvostepeni sud je odbijajući tužitelja i sa zahtjevom koji tužitelj nije postavio, prekoračio tužbeni zahtjev.

Kako drugostepeni sud tu povredu isticanu i u žalbi nije otklonio, zanemarivši žalbeni navod o prekoračenju tužbenog zahtjeva (član 209. u vezi sa članom 231. Zakona o parničnom postupku), time je i sam drugostepeni sud prihvatio tu istu povredu iako potiče iz prvostepenog postupka, pa je omogućio da se iz tog razloga može izjaviti revizija (član 240. stav 3. Zakona o parničnom postupku). Zbog toga je ovaj sud primjenom odredbe člana 251. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci ove presude. S obzirom da se može preinačiti samo odluka koja postoji, ovaj sud zaključuje da i presuda, koja nije provocirana odgovarajućim tužbenim zahtjevom takođe egzistira i da je pravno relevantna, te da može postati pravomoćna ako ne bude napadnuta pravnim lijekom i ukinuta u ovom postupku preinačenjem pobijane presude tako da se njen sadržaj svede u granice istaknutog zahtjeva.

Ovlaštenje revizijskog suda da u slučaju ako ustanovi da je pravomoćnom presudom donesenom u drugostepenom postupku prekoračen tužbeni zahtjev, preinači pobijanu presudu (član 251. Zakona o parničnom postupku) u konkretnom slučaju se ustvari svodi na ukidanje dijela presude koji je donesen bez zahtjeva stranke, a pobijana presuda se svodi u granice stranačke dispozicije (član 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku). Dio presude (odbijajući dio postavljenog tužbenog zahtjeva) koji ne predstavlja prekoračenje zahtjeva ostaje neizmjenjen.

Drugostepeni sud odbacuje prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje kao neblagovremen primjenom odredbi člana 329. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Članom 329. stav 2. Zakona o parničnom postupku je propisano da se prijedlog podnosi u roku od 8 dana računajući od dana kada je prestao razlog koji je uzrokovao propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje od dana kada je za to saznala.

Polazeći od činjenica da je punomoćnik tužitelja poziv za pripremno ročište zakazano za dan 3.11.2004. godine primio dana 16.9.2004. godine (potpis punomoćnika na dostavnici o prijemu poziva i drugostepenog rješenja broj Gž -496/04), da na ročište punomoćnik tužitelja nije pristupio, da je rješenje o povlaćenju tužbe primio 22.11.2004. godine i da je prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnio 29.11.2004. godine, drugostepeni sud, računajući rok za podnošenje prijedloga od 3.11.2004. godine kada je došlo do propuštanja ročišta i kada je punomoćnik tužitelja imao saznanje o propuštanju, nalazi da je prijedlog podnijet po isteku zakonskog roka od osam dana od saznanja. Navedeni stav drugostepenog suda po ocjeni ovog suda nije pravilan, a kako smatraju i tužitelji u reviziji.

Upravo zbog toga nužno suparničarstvo na tužilačkoj strani postoji samo u izuzetnim slučajevima. Tačno je da suvlasnik, u načelu, može tražiti novčanu naknadu samo razmjerno svom suvlasničkom dijelu. Međutim u konkretnom slučaju prava ostalih nasljednika nisu povrijeđena jer su oni pismenom izjavom od 27.08.2008. godine ovlastili tužiteljicu, odnosno prepustili joj pravo, da sama preduzme pravne radnje vezane za ostvarivanje i naplatu cjelokupne predmetne otpremnine, kako je to pravilno u razlozima svoje odluke zaključio i prvostepeni sud.

Odlučujući o žalbi tužitelja na odluku o troškovima parničnog postupka drugostepeni sud zauzima stav da je tuženi dao tužitelju povoda za tužbu, jer je utvrđeno da nije plaćao električnu energiju koju je tužitelj isporučivao, a dug u cijelosti nije izmir io ni kada je primio tužbu, a ni u toku postupka za period koji nije obuhvaćen zastarom, pa da u takvoj situaciji nije bilo osnova da se tuženom dosude troškovi prema uspjehu u parnici, već je trebalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Tačan je navod iz obrazloženja drugostepenog rješenja da je tuženi dao tužitelju povoda za tužbu jer nije plaćao električnu energiju. Međutim, drugostepeni sud u tom smislu ne cijeni i ponašanje tužitelja kao povjerioca. Tuženi je dao povod tužitelju za tužbu još u julu 1995. godine, kada nije platio račun za juni te godine, a tužitelj je tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 02.09.2005. godine, dakle nakon proteka vremenskog perioda od deset godina od dana kada je imao osnova za podnošenje tužbe. Ne može se bezrazložno pasivno držanje tužitelja u ostvarivanju svojih prava (tužitelj u toku postupka nije dokazao da je u tom periodu došlo do okolnosti koje bi dovele do zastoja ili prekida zastarijevanja u kom slučaju bi bio neosnovan prigovor zastare) staviti na teret tuženom.

Odredbe o zastari i rokovima zastare su odredbe materijalnog prava i imaju za cilj da disciplinuju povjerioce u ostvarivanju svojih potraživanja i da istovremeno ne drže dužnike u vječnoj neizvjesnosti i pravnoj nesigurnosti. Kada tužbeni zahtjev bude odbijen (u cijelosti ili djelimično) zbog osnovanosti istaknutog prigovora zastare to znači da je tuženi u toku postupka dokazao činjenice koje tužbeni zahtjev čine neosnovanim. Nema nikakve razlike, sa stanovišta primjene pravila o naknadi troškova parničnog postupka, da li je tužbeni zahtjev odbijen iz razloga što je tuženi dokazao npr. da je ispunio obavezu, da je došlo do oprosta duga, preuzimanja duga i slično ili je tužbeni zahtjev odbijen iz razloga što je tuženi dokazao da se radi o zastarjelom potraživanju.

Osnovanost prigovora zastare tuženog (u cjelini ili djelimično) ima za rezultat gubitak parnice za tužitelja u dijelu u kojem je taj prigovor osnovan, odnosno uspijeh tuženog u parnici u tom dijelu, pa se prilikom odlučivanja o naknadi troškova parničnog postupka mora poći od uspijeha svake od stranaka u parnici, kako je to pravino odlučio i prvostepeni sud.

Stoga je ovaj sud procesnom kompenzacijom utvrdio da je tuženi na ime troškova dužan platiti tužiteljici iznos od 3.555,40 KM, a ne 4.141,40 KM, kako je to našao drugostepeni sud. Ova odluka se temelji na odredbama člana 393., 386. stav2.387. 396. stav2. u vezi sa članom 397. stav2. ZPP.

Prema odredbi člana 126. stav 1. i 2. Zakona o vanparničnom postupku sud će prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti stranke da povedu parnicu pred sudom ako su među strankama sporne činjenice od kojih zavisi neko njihovo pravo, pa tako i ukoliko su sporne činjenice od kojih zavisi pravo na nasljeđe, a naročito punovažnost ili sadržina testamenta.

Iz ovakvog sadržaja navedene zakonske odredbe proizilazi da sud upućuje na parnicu stranke tek kada su svi nasljednici dali nasljedničke izjave, jer se tek tada i može konačno znati postoji li, i u čemu se ogleda, spor među nasljednicima. Stoga, suprotno pravnom rezonovanju revidenata, izjave tužiteljica da osporavaju valjanost testamena pokojnog M.M., date na ostavinskoj raspravi od 14.02.2002. godine, nisu same po sebi konstituisale prekid ostavinskog postupka, niti je ostavinski sud samo na osnovu tih izjava bio dužan prekinuti ostavinski postupak. Ostavinski sud je pravilno zakazao novo ročište, na koje je pozvao tužene, te nakon što su i oni dali svoje nasljedničke izjave donio rješenje o prekidu ostavinskog postupka.

S. kao korisnika kredita (u ugovoru navedeno kao zajmoprimca), da je taj ugovor u ime prvotuženog zaključio drugotuženi H.M. kao direktor, da je 20.11.2000. godine zaključen ugovor o jemstvu između davaoca kredita i tužitelja, kojim je tužitelj preuzeo obavezu da davaocu kredita izmiri njegovo potraživanje iz tog ugovora, ako to ne učini prvotuženi, da prvotuženi nije izmirio dug po kreditu, te da je taj dug umjesto njega izmirio tužitelj plaćajući isti u tri rate.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno su nižestepeni sudovi primjenili materijalno pravo, odredbu člana 1013. Zakona o obligacionim odnosima, kada se usvojili tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog. Ni u reviziji se ne ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na prvotuženog. Odbijajući kao neosnovan prigovor o nedostatku pasivne legitimacije na strani drugotuženog drugostepeni sud nalazi da je drugotuženi pasivno legitimisan s pozivom na odredbu člana 6. stav 2. tačka 3. Zakona o privrednim društvima FBiH („Službene novine FBIH“, broj: 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07 i 84/08) neobrazlažući koja činjenična utvrđenja daju osnov za primjenu te zakonske odredbe (to nije obrazlagao ni prvostepeni sud koji se pozvao samo na odrebu člana 1013.

ZOO). Odredba član a 6. stav 2. tačka 3. Zakona o privrednim društvima FBIH reguliše da dioničar u dioničkom društvu, vlasnik udjela društva sa ograničenom odgovornošću i komanditor u komanditnom društvu ne odgovaraju za obaveze društva, osim kada koriste društvo za prevaru ili oštećenje svojih povjerilaca. Osnovano revizija ukazuje da u toku postupka tužitelj nije predložio niti izveo ni jedan dokaz na utvrđivanje činjenice da drugotuženi ima status lica kod prvotuženog koja ima u vidu citirana zakonska odredba. Sama činj nica da je drugotuženi direktor prvotuženog ne znači sama po sebi da je on i vlasnik udjela prvotuženog (iz stanja spisa proizilazi da je prvotuženi društvo sa ograničenom odgovornošću).

Čak pod pretpostavkom da je drugotuženi vlasnik udjela prvotuženog tužitelj nije dokazao da je drugotuženi koristio prvotuženog za oštećenje svojih povjerilaca, a bez utvrđenja te činjenice ne može postojati odgovornost drugotuženog za obaveze prvotuženog. Sama izjava tužitelja da je drugotuženi koristio prvotuženog za oštećenje svojim povjerilaca bez odgovarajućih dokaza (npr. da prvotuženi i ranije nije ispunjavao obaveze prema tužitelju ili nekom drugom od svojih povjerilaca, da je drugotuženi u krivičnom postupku osuđen zbog prevare povjerilaca i sl.) ne može predstavlja ti osnov za paušalni zaključak drugostepenog suda da je drugotuženi pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari, pozivom na odredbu člana 6. stav 2. tačka 3.

Zakona o privrednim društvima.

Kada poslodavac ugovorom o zapošljavanju menadžera preuzme obavezu da nakon njegovog prestanka, a time i nakon isteka vremena na koji je zaključen, dotadašnjeg menadžera rasporedi na ob avljenje drugih poslova i radnih zadataka, bez određenja vremena trajanja radnog odnosa, njegov daljnji radno pravni status se sagledava u okviru te preuzete obaveze, dakle, zasnovanog radnog odnosa na neodređeno vrijeme.

Za slučaj izostanka navedene odredbe, protekom vremena za koji je zaključen ugovor o zapošljavanju menadžera prestaje i sam ugovor, te time i prava i obaveze iz istog. U ovoj pravnoj stvari sadržaj Ugovora o zapošljavanju menadžera sadrži odredbu (član 1. stav 2. Ugovora) da će menadžer svoju funkciju obavljati za vrijeme od četiri godine od dana zaključivanja ugovora). Istim nije ugovorena obaveza tuženog na njegovo raspoređivanje na druge odgovarajuće poslove nakon prestanka tog ugovor. Time, u smislu izloženog, prestankom ovoga ugovora, zbog isteka vremena na koji je zaključen, prestaje i radni odnos tužitelja, kao dotadašnjeg menadžera.

a ne i agenciju koja nije bila u obavezno pravnom odnosu sa tužiteljem, pa da je drugotužena postupala nezakonito - suprotno volji prodavca, a zbog takvog postupanja, da je tužitelj uskraćen za potraživanja iznosa uplaćene kupoprodajne cijene u gotovini (53.050,00 KM).

Suprotno shvatanju u reviziji, pravilan je stav nižestepenih sudova da se prodaja državnog vlasništva odvija u skladu sa Zakonom o preduzećima („Službene novine FBiH“ 2/95 i 8/96), Zakonom o privatizaciji preduzeća, te setom tzv. privatizacijskih propisa koji regulišu period tranzicije kada je privatizacija kao proces pretvorbe državnog vlasništva u privatno proglašena kao načelo društvenog uređenja u prelaznom periodu, kao strateški ekonomski cilj i temeljni princip koji se odražava iz cjeline važećih propisa koji su u to vrijeme doneseni. Prema odredbi čl. 2. Zakona o privatizaciji preduzeća propisano je da odobravanje i provođenje privatizacije vrši nadležna Agencija za privatizaciju, osnovana Zakonom o agenciji za privatizaciju, a prema Pravilniku o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća („Sl. novine FBiH 19/98, 15/99,32/99...18/02) propisano je u čl. 68. da ugovor iz čl. 67. ovog pravilnika obavezno sadrži odredbu da su prodavac i nadležna agencija ovlašteni da prate i kontrolišu ispunjavanje ugovornih obaveza i mogu preduzimati sve pravne radnje za sudski ili vansudski raskid ugovora.

Tužitelj i prvotuženi su u čl. 11. Ugovora regulisali da kontrolu izvršenja ugovornih obaveza vršit će prodavac i Agencija za privatizaciju ZE - DO Kantona, a u čl. 19., da pravo jednostranog raskida ugovora može se tražiti u određenim slučajevima, između ostalog i ukoliko kupac u potpunosti ne izvršava ili uredno ne izvršava ugovorom preuzete obaveze ni u roku od 30 da na po prijemu pismene opomene od strane Agencije ne poduzme aktivnosti u pravcu realizacije ugovornih obaveza, što ukazuje da je sporna kupoprodaja predmeta tendera zaključena u skladu sa naprijed navedenim zakonskim propisima. Pravilan je zaključak drugostepenog suda da je drugotužena na osnovu člana 2. Zakona o privatizaciji i člana 19. u vezi sa članom 20. zaključenog ugovora, imala ovlaštenje da jednostrano raskine ugovor o kupoprodaji predmeta tendera.

Naime, pored toga što se u postupku privatizacije s jedne strane zaključuju obligacioni ugovori, s druge strane ti isti ugovori predstavljaju jednu vrstu akta o osnivanju subjekta privatizacije mijenjajući njegov pravni status, njegovog osnivača, vlasnika, oblik organizovanja, strukturu kapitala i predstavljaju ispravu za odgovarajući upis u sudski registar, pa zbog dvostrane pravne prirode ugovora o prodaji društvenog kapitala ne primjenjuju se samo odredbe Zakona o obligacionim odnosima, već i odredbe Zakona o privatizaciji, Zakona o preduzećima i Zakona o postupku za upis u sudski registar. U spornom Ugovoru, prodavac i kupac su utvrdili više obaveza za svaku od ugovornih strana, kao i da kontrolu izvršenja ugovornih obaveza vrši pored prodavca i nadležna agencija, što je drugotužena i obavezna u skladu sa pozitivnim propisima iz oblasti privatizacije u FBiH kako u velikoj, tako i maloj privatizaciji.

Kod činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, da kupac nije izvršio više preuzetih obaveza iz ugovora - u roku od sedam dana nije uplatio kupoprodajnu cijenu predmeta tendera, niti je tu obavezu izvršio nakon opomene od strane agencije, a ugovoreni iznos od 53.000,00 KM da je uplatio nakon raskida ugovora u certifikatima umjesto u gotovini, to je i po shvatanju ovoga suda, raskid predmetnog ugovora od strane agencije bio osnovan, jer se radilo o roku i ispunjenju obaveza kao pravilu propisanom kod prodaje preduzeća za koji je ovlaštena da propisuje Agencija za privatizaciju. U suprotnom, da drugotužena nije raskinula predmetni Ugovor, neizvršavanje tužiteljev ih konkretnih obaveza ne bi poslužilo cilju zbog koga je Ugovor i zaključen.

Zbog toga su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje da Ugovor nije raskinut, odbili kao neosnovan.

Naprotiv, prvostepeni sud se zadovoljava sa konstatacijom „da nema nikakve dvojbe“ o sličnosti spornih robnih znakova, ali propušta konkretizovati tu očitost sa stanovišta upotrebljene tipografije imena, kombinacije i rasporeda boja znaka, simbola u znaku, oblika znaka i njegove veličine, vrste slova i slično, te na taj način opravdati svoje uvjerenje o postojanju nedozvoljenog oponašanja...

U ponovnom postupku drugostepeni sud će, po potrebi i nakon održane rasprave u smislu odredbe člana 217. stav 2. ZPP, otkloniti ukazanu povredu odredaba parničnog postupka i nakon toga donijeti novu i na zakonu zasnovanu odluku za koju će dati potpune činjenične i pravne razloge. Pri tome će drugostepeni sud imati u vidu i slijedeće stavove sudske prakse koji su relevantni sa aspekta predmeta spora: Rizik od zamjene se povećava ukoliko su robe, za koje se koriste robni znači srodni. Ukoliko se za identičnu vrstu robe koriste dva znaka, kod ocjene opasnosti od zamjene se mora primijeniti povećana strogost. Pri tome se mora voditi računa o tome da se kod proizvoda za masovnu potrošnju mora računati sa slabijom pažnjom potrošača i manjom sposobnosti razlikovanja nego kada je riječ o specijalnim proizvodima, čije se tržište svodi na relativno zatvoren krug ljudi iz određene branše.

Prilikom ocjene sličnosti znaka mora se veća pažnja posvet iti karakterističnim elementima koji su slični nego svim ostalim elementima koji su različiti.

Prema tome, tužiteljica je u vrijeme podnošenja zahtjeva ispunjavala uslove, propisane citiranim zakonski m odredbama, za ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu penziju, pa kako činjenica da je dio doprinosa uplaćen nakon podnošenja zahtjeva ne može uticati na datum ostvarivanja prava na penziju i početak isplate penzije (jer je tužiteljica za vrijeme rada bila osigurana a poslodavac je obveznik uplate doprinosa), to je, po ocjeni prvostepenog suda, tužiteljici pravo na penziju pripadalo od 08.03.2004. godine, odnosno od dana podnošenja zahtjeva (odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj: AP -639/04 od 23.09.2005. godine). Radi toga je prvostepeni sud tužiteljici priznao pravo na starosnu penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju, počev od 08.03.2004. godine u mjesečnom iznosu koji će utvrditi tuženi u skladu sa odredbama člana 30. i 137. citiranog Zakona, shodno odredbama člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.

Međutim, odredbama člana 36. Zakona o upravnim sporovima propisano je da sud rješava spor presudom, kojom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana (stav 1. i 2.), a ako se tužba uvažava, presudom se upravni akt poništava i rješava upravna stvar u slučajevima iz člana 33. stav 1. i 2. Zakona i u drugim slučajevima predviđenim ovim Zakonom. Takva presuda u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt (stav 3.). Prema citiranoj odredbi člana 36. stav 3. navedenog Zakona proizilazi da sud rješava samu upravnu stvar umjesto nadležnog organa i sa svim ovlaštenjima koja on ima u toj upravnoj stvari (spor pune jurisdikcije).

Prema tome, kada sud donosi presudu primjenom člana 36. stav 3. Zakona o upravnim sporovima, kao što je to slučaju ovoj stvari (iako se sud pozvao samo na odredbe stava 2. tog člana), tada ta presuda mora da u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt, tako da sud takvom presudom (kada prizna pravo na starosnu penziju i utvrdi datum od kojeg to pravo pripada) ne može nalagati nadležnom organu da on utvrdi visinu priznate penzije, kako je to prvostepeni sud izrekom presude naložio tuženom (o čemu u obrazloženju presude nisu dati nikakvi razlozi), čime nije ispoštovana sa ma svrha citirane zakonske odredbe. Ovo obzirom što se stečena prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, pa i pravo na starosnu penziju, ostvaruju kod tuženog - nosioca osiguranja, koji starosnu penziju utvrđuje, prema odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09) u tačno određenom mjesečnom iznosu, koji osiguraniku pripada od dana ostvarivanja prava, odnosno od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prvostepeni sud pobijanom presudom riješio upravnu stvar (priznao pravo na starosnu penziju počev od 08.03.2004. godine), umjesto nadležnog organa, koja prema citiranim odredbama člana 36. Zakona o upravnim sporovima u svemu zamjenjuje poništene upravne akte tuženog, istom presudom je morao odlučiti i o visini priznate penzije u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju.

S obzirom da je prvostepeni sud mogao riješiti spor u punoj jurisdikciji i donijeti presudu samo ako ona u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt, ovaj sud je iz navedenih razloga, primjenom člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za vanredno preispitivanje uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno rješavanje, gdje će se u skladu sa primjedbama ovog suda donijeti pravilna i zakonita odluka.

Mostar, umjesto k.č. br. 35/39 u površini od 138 m2 upisana u zk. ul. br. 1441 k.o. M., u naravi porodična kuća u M. u ulici L. broj..., te je (tačka II) naloženo Zk. uredu Osnovnog suda u Mostaru da po pravomoćnosti zaključka izvrši izmjenu u zemljišnim knjigama tako da će se k.č. br. 35/7 k.o. Mostar knjižiti na Općinu M. sa 1/1 dijela, a k.č. br. 35/39 k.o. M. na L.M., udov. R., kćeri L.D. sa 1/1 dijela, te da je tužiteljica prvostepenom organu podnijela zahtjev za dopunu, odnosno ispravku navedenog zaključka od 04.11.1999. godine, iz razloga što istim nije obuhvaćena i nekretnina označena kao k.č. br. 35/40 k.o. M., jer se k.č. br. 2410 novog premjera sastoji od k.č. br. 35/39 i k.č. br. 35/40 starog premjera.

Prvostepeni sud je u obrazloženju pobijane presude našao da se po zahtjevu tužiteljice nije moglo donijeti dopunsko rješenje u smislu člana 214. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 2/98 i 48/99), odnosno da nije bilo ni osnova za ispravku eventualnih grešaka u predmetnom zaključku u skladu sa članom 217. Zakona o upravnom postupku, obzirom da nijedan upravni organ nije pokrenuo postupak povodom kupoprodaje sporne nepokretnosti, pa kako se volja ugovornih strana, izražena odredbama ugovora, može mijenjati samo saglasnom voljom ugovarača, a nikako aktima upravnih organa, to se ni predmetni ugovor, kao izraz volje ugovarača, ne može ispravljati, mjenjati ili dopunjavati u upravnom postupku. Radi toga je prvostepeni sud zaključio da su upravni organi pravilno odbili zahtjev tužiteljice, pa je njenu tužbu valjalo odbiti kao neosnovanu.

Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je, po ocjeni ovog suda, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan.

Naime, kako prema podacima iz spisa predmeta jasno proizilazi da je zaključkom od 04.11.1999. godine rješava no isključivo o ispravci broja parcele na kojoj je izgrađena stambena zgrada, koja je bila predmetom kupoprodajnog ugovora od 06.06.1985. godine (u ugovoru navedena k.č. br. 35/7 umjesto k.č. br. 35/39), to se, u smislu odredbe člana 214. Zakona o upravnom postupku, zahtjevu tužiteljice za donošenje dopunskog rješenja i nije moglo udovoljiti. Ovo iz razloga što se dopunskim rješenjem odlučuje samo o pitanjima koja nisu obuhvaćena već donijetim rješenjem (a ne zaključkom), a trebalo ih je njime rješiti, što nije bio slučaju ovoj stvari, gdje o nekretnini označenoj kao k.č. br. 35/40 k.o. M. uopšte nije ni doneseno rješenje u upravnom postupku. Nadalje, kako se shodno članu 217. citiranog zakona poseban zaključak o ispravci greške prilaže izvorniku rješenja koje se ispravlja i čini njegov sastavni dio, dok nijednom odredbom navedenog zakona nije propisana mogućnost donošenja zaključka o ispravci greške u ranijem posebnom zaključku (eventualno se može u takvoj sitaciji donijeti samo zaključak o ispravci upravnog akta koji je posebnim zaključkom već bio ispravljen), to se ni prijedlogu tužiteljice za ispravkom posebnog zaključka od 04.11.1999. godine, kojim je bio ispravljen predmetni kupoprodajni ugovor, nije moglo udovoljiti. Radi toga se i navod zahtjeva za vanredno preispitivanje u pogledu povrede načela zaštite prava građana i javnog interesa, kao i pravne sigurnosti ukazuje neosnovanim. Pri tome treba istaći da tužiteljica ima mogućnost, ukoliko usmatra da predmet kupoprodajnog ugovora nije bio pravilno označen, zatražiti od prodavca saglasnost da se odgovarajućim pravnim poslom navedeni ugovor dopuni ili izmjeni.

Imajući u vidu naprijed izneseno, ovaj sud je i ostale navode zahtjeva ocijenio neosnovanim, pa je primjenom člana 46. stav 1. navedenog zakona, odlučio kao u izreci ove presude.

Z. od 01.02.2006. godine do 01.02.2008. godine i od 18.02.2008. godine do dana 30.04.2008. godine, kada mu je prestao radni odnos. U ranijem postupku (okončanim rješenjem prvostepenog organa od 13.12.2007. godine) a i u ponovnom postupku, po službenoj dužnosti, nakon što su stupile na snagu izmjene i dopune Uredbe ("Službene novine Federacije BiH" broj 31/08) nadležni organi su (osporenim i prvostepenim rješenjem od 02.09.2008. godine) zahtjev tužitelja odbili, primjenom člana 7. Uredbe i člana 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 59/06). Ovo iz razloga što je tužitelj na dan 30.09.2007. godine bio u radnom odnosu, radi čega mu primjenom citiranih propisa nije moglo biti priznato pravo na starosnu penziju. Prvostepeni sud je rješenja nadležnih organa ocjenio pravilnim i na propisima zasnovanim, iz razloga što su se, na osnovu člana 7. Uredbe, prava utvrđena tom Uredbom mogla ostvariti kod Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje u postupku i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju najkasnije do 30.09.2007. godine, kada je tužitelj bio u radnom odnosu (kao i na dan podnošenja zahtjeva), pa imajući u vidu da se, shodno odredbi člana 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču i dospjevaju danom ispunjenja uslova propisanih tim zakonom, s tim što se pravo na penziju može ostvariti poslije prestanka osiguranja, to se odredbe Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe iz 2008. godine nisu ni mogle odnositi na tužitelja (bez uticaja su navodi u pogledu ispunjavanja uslova propisanih tom uredbom), radi čega je, po ocjeni prvostepenog suda, njegovu tužbu valjalo odbiti kao neosnovanu.

Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega se zahtjev tužitelj a ukazuje neosnovanim.

Naime, tačno je da su Uredbom o izmjenama i dopunama Uredbe ("Službene novine Federacije BiH" broj 31/08) izuzetno pojedinim kategorijama osiguranika bili propisani uslovi za sticanje prava na penziju, te da je tužitelj u vrijeme njenog stupanja na snagu dana 03.06.2008. godine, mogao takve propisane uslove i ispunjavati. Međutim, kako je odredbom člana 7. stav 1. Uredbe propisano da su se prava utvrđena tom Uredbom mogla ostvariti najkasnije do 30.09.2007. godine, do kada su se i mogli podnositi zahtjevi za priznavanje prava na starosnu penziju po toj Uredbi, to tužitelju, bez obzira na uslove propisane noveliranim odredbama Uredbe, nije moglo biti priznato pravo na starosnu penziju, obzirom da je u vrijeme podnošenja zahtjeva, odnosno na dan 30.09.2007. godine bio u radnom odnosu, pa je primjenom člana 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju njegov zahtjev pravilno odbijen (nije mu u to vrijeme prestalo svojstvo osiguranika). Radi toga se i navodi tužitelja u pogledu ispunjavanja uslova propisanih Uredbom o izmjenama i dopunama Uredbe iz 2008. godine ukazuju neosnovanim, jer je pravo na penziju mogao ostvariti samo ako je propisane uslove ispunjavao do 30.09.2007. godine, a ne i nakon toga datuma.

Imajući u vidu naprijed izneseno, ovaj sud je i ostale navode zahtjeva ocijenio neosnovanim, pa je primjenom člana 46. stav 1. navedenog zakona, odlučio kao u izreci ove presude.

Prema podacima iz spisa predmeta vidi se da je prvostepeni organ - Komisija za usklađivanje redova vožnje Službe za razvoj, poduzetništvo i obrt Općine B., svojim rješenjima od 30.11.2007. godine, rješavala po prigovorima tužitelja, odnosno prijevoznika "H.p." d.o.o. Bihać na provedeni postupak usklađivanja predloženih novih redova vožnje na naprijed navedenim općinskim linijma, primjenom odredaba člana 23. stav 1. i člana 25. stav 1. navedenog Pravilnika o kriterijima, postupku i načinu usklađivanja, registracije i ovjere redova vožnje te sadržaju i načinu vođenja registra. Rješavajući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv navedenih rješenja prvostepenog organa, tuženi organ - Općinski načelnik - Služba za razvoj, poduzetništvo i obrt Općine B. je osporenim rješenjem od 26.02.2008. godine, žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu, zasnivajući svoju nadležnost za rješavanje o izjavljenoj žalbi na odredbama člana 26. citiranog pravilnika.

Međutim, odredbom člana 223. stav 4. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 2/98 i 48/99) je propisano da protiv prvostepenih rješenja općinskog načelnika i gradonačelnika odnosno općinskih i gradskih službi za upravu, koja su u upravnom postupku donesena na osnovu federalnog zakona ili drugog federalnog propisa, u drugom stepenu rješava nadležni federalni organ uprave iz odgovarajuće upravne oblasti, ako federalnim zakonom nije utvrđena nadležnost drugog organa. Prema citiranoj zakonskoj odredbi jasno proizilazi da tuženi općinski organ uprave uopće nije bio nadležan da rješava u ovoj upravnoj stvari, jer je o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja prvostepenog općinskog organa (Komisije) donesenih na osnovu federalnog propisa trebao rješavati isključivo nadležni federalni organ uprave. Ovo tim prije što u ovoj stvari ni federalnim zakonom (pa ni Zakonom o cestovnom prijevozu Federacije Bosne i Hercegovine -"Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 28/06) nije utvrđena nadležnost nekog organa za postupanje po izjavljenoj žalbi. Zbog toga, tuženi organ nije vodio računa o svojoj stvarnoj nadležnosti za rješavanje o izjavljenoj žalbi (koja se ne može utvrditi federalnim propisom - pravilnikom, već isključivo federalnim zakonom), čime je postupio protivno odredbi člana 24. stav 1. Zakona o upravnom postupku, kojom je propisano da svaki organ uprave u toku cijelog postupka pazi na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost. S obzirom na navedeno i prvostepeni sud je pogrešno postupio kada je u meritumu odlučio o tužbi tužitelja podnesenoj protiv osporenog rješenja tuženog organa, jer nije vodio računa o zakonskim odredbama koje regulišu nadležnost organa za rješavanje o žalbi u upravnom postupku.

Iz navedenih razloga ovaj sud je na osnovu člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima zahtjev tužitelja uvažio i pobijanu presudu preinačio tako što je tužbu uvažio, osporeno rješenje poništio i predmet dostavio stvarno nadležnom Federalnom ministarstvu prometa i komunikacija Mostar na rješavanje o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv navedenih rješenja prvostepenog organa.

Sukladno navedenom, u konkretnom slučaju se radi o bespravnom zauzeću i držanju zemljišta kao javnog dobra, odnosno uzurpaciji putnog zemljišta. Prvostepeni sud je odlučujući o tužbi tužitelja kojom su osporili zakonitost rješenja tuženog, ocijenio da je to rješenje pravilno i zakonito, te time prihvatio kao pravilan zaključak upravnih organa da tužitelji koriste uzurpirano javno dobro, tj. put, te im je valjalo naložiti da iste napuste i uklone kapiju i druge prepreke. U obrazloženju pobijane presude prvostepeni sud navodi da je odredbama Zakona o vlasničko pravnim odnosima propisano da će se posebnim zakonom odrediti stvari u općoj upotrebi, a Zakonom o cestama FBiH je regulisano da je javna cesta javno dobro u općoj upotrebi u državnom vlasništvu i interesu FBiH, te da se na javnim cesta ma ne može sticati pravo vlasništva, niti druga prava po bilo kojoj osnovi. Budući da je sporno zemljište prema dokumentaciji u spisu očigledno javni put, a prednjik tužitelja očigledno uzurpirao i bespravno držao to zemljište, to je u smislu relevantnih odredbi Zakona o uzurpacijama pravilno odlučeno u upravnom postupku.

Po ocjeni ovog suda ovakvo pravno stanovište prvostepenog suda nije pravilno, pa je pri donošenju pobijane odluke došlo do povrede federalnog zakona koja je mogla uticati na rješenje ove upravne stvari. Naime, shodno odredbi člana 8. Zakona o upravnim sporovima, upravni spor se može voditi samo protiv upravnog akta (stav 1.). Upravni akt u smislu tog zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. ovog zakona, rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (stav 2.). Iz citirane zakonske odredbe proizilazi da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta i da je upravni akt onaj akt koji ispunjava sve elemente navedene u ovom članu, a ti elementi su: donosilac upravnog akta (organi uprave ili upravne ustanove Federacije i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe za upravu, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja kad u vršenju tih javnih ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima), rješavanje nadležnih organa na osnovu autorativnih ovlaštenja koja su im data na osnovu propisa, te konkretnost i pravno dejstvo, tj. da se tim aktom rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica, i na kraju da se radi o upravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa kojim se oni, kao pravni sljednici društva ''S.'' d.d. M., obavezuju da napuste uzurpirano zemljište - javni put označene kao k.č. 475 i k.č. 81, upisan u zk.ul. Iskaz I K.O. R.. Shodno odredbi člana 2. stav 1. Zakona o uzurpacijama ("Službeni list SRBiH", broj: 6/78 -prečišćeni tekst), uzurpacijom se u smislu tog zakona smatra svako samovlasno zauzimanje odnosno bespravno držanje zemljišta u društvenoj svojini. Članom 4. stav 1. istog zakona propisano je da se na uzurpiranom zemljištu može priznati pravo svojine samo ako je uzurpant fizičko lice, porodica ili porodična zadruga. Shodno tome, pravna lica ne mogu imati svojstvo uzurpanta u smislu ovog zakona, pa tako ni tužitelji i njihov pravni prednik, ''S.'' d.d. M., ne mogu imati to svojstvo. Prema tome, donošenjem prvostepenog i osporenog rješenja se nije odlučivalo o izvjesnom pravu ili obavezi tužitelja u nekoj upravnoj stvari, pa tako ni ta rješenja nemaju svojstvo upravnog akta protiv kojeg se može voditi upravni spor, u smislu gore navedenih odredbi Zakona o upravnim sporovima. U konkretnom slučaju se isključivo radi o odnosu građansko-pravno prirode, na koji se ne mogu primjeniti odredbe Zakona o uzurpacijama, već eventualno odredbe Zakona o vlasničkim odnosima.

Iz svega navedenog proizilazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za pokretanje upravnog spora, pa je prvostepeni sud primjenom člana 25. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima trebao tužbu odbaciti, a ne odbiti. Stoga je pri donošenju pobijane odluke došlo do povrede federalnog zakona, pa je ovaj sud na osnovu člana 46. stav 2. gore navedenog zakona uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te prvostepenu presudu preinačio i riješio kao u izreci ove presude.

Naime, ponuđena privatna šuma i šumsko zemljište nije enklava niti poluenklava, a takođe se ponuđena šuma ne nalazi direktno uz državnu šumu i zamjenom se ne bi stekli povoljniji uslovi za gospodarenje državnom šumom. Rješavajući po tužbi tužiteljice izjavljenoj protiv gore navedenog rješenja, Kantonalni sud u Tuzli je zaključio da je odluka tuženog organa donesena na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu propisa, te je pobijanom presudom tužbu odbio.

Po ocjeni ovog suda ovakvo pravno stanovište prvostepenog suda nije pravilno, pa je pri donošenju pobijane odluke došlo do povrede federalnog zakona koja je mogla uticati na rješenje ove upravne stvari. Naime, shodno odredbi člana 8. Zakona o upravnim sporovima, upravni spor se može voditi samo protiv upravnog akta (stav 1.). Upravni akt u smislu tog zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. ovog zakona, rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (stav 2.). Iz citirane zakonske odredbe proizilazi da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta i da je upravni akt onaj akt koji ispunjava sve elemente navedene u ovom članu, a ti elementi su: donosilac upravnog akta (organi uprave ili upravne ustanove Federacije i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe za upravu, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja kad u vršenju tih javnih ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima), rješavanje nadležnih organa na osnovu autorativnih ovlaštenja koja su im data na osnovu propisa, te konkretnost i pravno dejstvo, tj. da se tim aktom rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica, i na kraju da se radi o upravnoj stvari. Nadalje, prema odredbi člana 45. stav 6. Zakona o šumama (Službene novine FBiH broj 20/02), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenog rješenja, federalni ministar je dužan donijeti propise koji se tiču uslova za zamjenu šume. Na osnovu ovog ovlašćenja, donesen je Pravilnik o procedurama i vremenskim ograničenjima za prodaju šume, pravu prvenstva kupovine i uslovima za zamjenu šume (Službene novine FBiH broj 19/04), čijim članom 13. stav 2. je propisano da se zahtjev za zamjenu podnosi kantonalnom ministarstvu. Također je članom 16. stav 1. istog Pravilnika propisano da za sve slučajeve zamjene kantonalno ministarstvo pribavlja saglasnost Federalnog ministarstva, a stavom 4. da na osnovu saglasnosti Federalnog ministarstva kantonalno ministarstvo donosi rješenje o zamjeni. U konkretnom slučaju, osporeno rješenje je doneseno od strane Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, i u izreci istog je navedeno da se odbija zahtjev za zamjenu šume i šumskog zemljišta, kojim je tražena saglasnost za tu zamjenu. Iz toga se može zaključiti da je osporenim rješenjem zapravo odbijena saglasnost za zamjenu šume i šumskog zemljišta, a ne sama zamjena istih, ovo tim prije što tuženi nije ni bio nadležan za donošenje odluke o zamjeni šume i šumskog zemljišta, shodno gore navedenom odredbama Pravilnika. Samim odbijanjem davanja saglasnosti za zamjenu nije rješavano o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica, pa se osporeno rješenje ne može smatrati upravnim aktom u smislu gore navedenih odredbi Zakona o upravnim sporovima (što bi bilo rješenje po zahtjevu za zamjenu šume i šumskog zemljišta nadležnog kantonalnog ministarstva).

Iz svega navedenog proizilazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za pokretanje upravnog spora, pa je prvostepeni sud primjenom člana 25. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima trebao tužbu odbaciti, a ne odbiti. Stoga je pri donošenju pobijane odluke došlo do povrede federalnog zakona, pa je ovaj sud na osnovu člana 46. stav 2. gore navedenog zakona uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te prvostepenu presudu preinačio i riješio kao u izreci ove presude.

U zahtjevu je izričito naglašeno da se traži donošenje novog rješenja na način da se prizna samo naknadno ostvareni penzijski staž (tri godine i pet mjeseci) a da se pri tome ostane na već utvrđenom penzijskom osnovu u visini od 1.088,66 (utvrđenim u skladu sa članom 4. Uredbe). Odlučujući o podnesenom zahtjevu (za ponovno određivanje visine penzije po osnovu ostvarenog penzijskog staža navršenog nakon ostvarivanja prava) prvostepeni organ rješenjem od 26.08.2007. godine isti odbija, da bi po izjavljenoj žalbi tuženi osporenim rješenjem od 23.11.2007. godine prvostepeno rješenje ocjenio kao pravilno i zakonito što je kao pravilno ocjenio i prvostepeni sud pobijanom presudom od 28.07.2011. godine, te tužbu odbio kao neosnovanu.

Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud, za razliku navoda iz zahtjeva, nije povrijedio federalni zakon niti učinio povrede odredaba federalnog zakona o postupku koje bi mogle biti od uticaja na rješenje stvari.

Naime, tužitelj je, kao vojni osiguranik, brigadir Vojske Federacije BiH, privremenim rješenjem od 23.06.2000. godine pravo na starosnu penziju ostvario prema Uredbi o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 2/00), jer je utvrđeno da je rođen 08.03.1956. godine, da mu je 31.03.2000. godine prestala služba u Vojsci Federacije BiH u činu brigadira, da je na dan prestanka službe navršio 44. godine života, da ukupan penzijski staž iznosi 25. godina, 09 mjeseci i 27. dana, od toga neprekidno najmanje deset godina sta ža osiguranja u svojstvu vojnog osiguranika, odnosno posebnog staža iz člana 94. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je utvrđeno da su ispunjeni uslovi iz člana 3. i 7. Uredbe te da mu nevalorizovani mjesečni prosjek plaće, koji je ostvario u 1999. godini, kao posljednjoj godini osiguranja prije prestanka vojne službe (koji u smislu člana 4. Uredbe) predstavlja penzijski osnov iznosi 1.088,66 KM. Penzija je određena (član 5. Uredbe) u visini od 65% od penzijskog osnova i iznosi 707,63 KM.

Kako je navedena Uredba prestala da važi 29.05.2001. godine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 21/01) to je pravilan stav kako osporenog rješenja tako i prvostepene presude da se tužitelju primjenom te Uredbe ne može ponovno odredi visina penzije, pa je stoga sa zahtjevom i odbijen. Naime, zahtjev tužitelja je jasno postavljen i opredjeljen pa navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke da osporeno rješenje a i sud nisu cijenili koji je to iznos penzije koja bi bila najpovoljnija za tužitelja su neosnovani, jer je osporenim rješenjem, koje je sud povodom podnesene tužbe ocjenjivao, pravilno ocjenjeno prvostepeno rješenje kao zakonito a koje je odlučivalo o podnesenom zahtjevu od 22.05.2007. godine i u granicama istog a kojim je (na čemu se i u tužbi insistira) jasno zatraženo da se na već utvrđeni penzijski osnov (po Uredbi iz 2000 godine) ponovo odredi visina penzije za naknadno ostvareni staž u periodu od 11.06.2001. godine do 11.11.2004. godine.

Neosnovano se zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke poziva na pogrešnu primjenu odnosno tumačenje odredbe člana 114. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju jer je tužitelj pravo na penziju ostvario po Uredbi o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine odnosno po posebnim propisima koji su u momentu važenja drugačije regulisali uslove za sticanje prava, pa i penzijski osnov, kao što ga uostalom u članu 4. stav 2. drugačije reguliše i Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj: 18/04, 27/04 i 47/04) a po kojoj Uredbi tužitelj zahtjev, po kome je i odlučivano, nije ni postavio.

Osim navedenog prvostepeno rješenje od 23.06.2000. godine kojim je tužitelju priznato pravo na starosnu penziju je privremeno i utvrđeni iznos predstavlja akontaciju starosne penzije, pa tužitelju ostaje pravo da od nadležnog organa traži donošenje konačnog rješenja o pravu na starosnu penziju.

Imajući u vidu naprijed izneseno ovaj sud je, primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio.

27/04 i 47/04), da je Kantonalni sud u Sarajevu, presudom broj: 09 0 U 002272 06 U od 26.11.2008. godine, uvažio tužbu tužitelja i poništio navedeno prvostepeno i drugostepeno rješenje Federalnog ministarstvu odbrane Sarajevo i predmet vratio na ponovno rješavanje po zahtjevu tužitelja Vladi Federacije BiH - Komisiji za koordinaciju poslova Vlade Federacije BiH iz djelokruga prijašnjeg tuženog Federalnog ministarstvu odbrane Sarajevo, da je tužitelj podnio prvostepenom sudu tužbu zbog "šutnje administracije", iz razloga što prvostepeni organ - Komisija za koordinaciju poslova Vlade Federacije BiH nije u zakonskom roku donio rješenje po njegovom zahtjevu, niti je takvo rješenje u zakonskom roku donio drugostepeni organ, radi če ga se obratio Federalnom upravnom inspektoru, koji ga je obavjestio da je prvostepena komisija prestala sa radom i da još nije formiran organ koji će nastaviti rad na ovim predmetima, te da je prvostepeni sud tužbu tužitelja odbacio, primjenom člana 25. stav 1. tačka 6. Zakona o upravnim sporovima, jer je našao da tužba zbog "šutnje administracije" u smislu člana 10. i 20. istog zakona, nije dozvoljena, jer je o istoj stvari već odlučeno pravosnažnom presudom istog suda od 26.11.2008. godine, dok nepostupanjem tužene strane po ranijoj sudskoj presudi, u smislu člana 59. navedenog zakona, odgovorna osoba u tom tijelu čini tešku povredu službene dužnosti.

Odredbama člana 8. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 9/05) propisano je da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a upravni akt jeste akt kojim nadležni organ (iz člana 4. istog zakona) rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari, dok se, prema odredbama člana 10. i člana 20. navedenog zakona, tužba zbog "šutnje administracije", odnosno zbog nedonešenja rješenja po zahtjevu stranke može podnijeti (uz ispunjenje i ostalih propisanih procesnih uslova) samo ako se radi o nedonošenju upravnog akta, odnosno akta po zahtjevu podnesenom u nekoj upravnoj stvari, gdje se o pravima i obavezama podnosioca zahtjeva po pravilima upravnog postupka donosi odgovarajući upravni akt.

U ovoj stvari ranijim osporenim i prvostepenim rješenjem tada nadležni tuženi organi nije rješavao o izvjesnom pravu ili obavezi tužitelja u nekoj upravnoj stvari, po pravilima upravnog postupka, već o njegovom zahtjevu za zaključenje sporazuma o uvjetima penzionisanja po Uredbi o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (članom 9. navedene uredbe propisano da prava iz uredbe mogu koristiti vojni osiguranici iz člana 5. stav 1. te uredbe, koji potpišu sporazum sa tuženim organom o uvjetima penzionisan ja), tako da akti tuženog o odbijanju potpisivanja takvog sporazuma nisu imali svojstvo upravnog akta, u smislu citiranih odredbi Zakona o upravnim sporovima, radi čega se protiv ranijeg drugostepenog akta (bez obzira na sudsku odluku u ranijem sporu) nije ni mogao pokrenuti niti voditi upravni spor. Ovo iz razloga što se u tom slučaju radilo samo o sporazumnom pravnom uređivanju - predradnji koja bi eventualno mogla dovesti do sticanja prava na starosnu penziju po odredbama navedene uredbe, ali samo da je takav sporazum i bio zaključen (a što nije predmet rješavanja u ovoj stvari), pogotovo što nijednom odredbom navedene uredbe uopšte nije ni propisan postupak, pa samim tim ni način rješavanja u slučaju kada tuženi organ odbije da potpiše navedeni sporazum. S toga i kada se radi o upravnom sporu zbog "šutnje administracije" -nedonošenja rješenja po zahtjevu ili žalbi u zakonskom roku, u smislu članova 10. i 20. Zakona o upravnim sporovima, takav spor se mogao pokrenuti i voditi samo ako se radilo o nedonošenju u pravnog akta kojim se rješava o nekoj upravnoj stvari, a ne i u slučaju nedonošenja akta u nekoj drugoj stvari, koja nije upravna i u kojoj se ne rješava u upravnom postupku, kao što je to i bio slučaju ovom sporu nedonošenja akta o zahtjevu tužitelja za zaključenje sporazuma o uvjetima penzionisanja po navedenoj uredbi.

Radi toga je prvostepeni sud pravilno postupio kada je pobijanim rješenjem odbacio tužbu tužitelja, jer se upravni spor zbog "šutnje administracije", iz naprijed iznesenih razloga, u smislu člana 25. stav 1. tačka 2, u vezi sa članom 20. Zakona o upravnim sporovima, nije ni mogao pokrenuti zbog nedonošenja akta o njegovom zahtjevu, jer se ne radi o nekoj upravnoj stvari, tako da se po ocjeni ovog suda zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke tužitelja ukazuje neosnovanim.

Imajući u vidu naprijed izneseno ovaj sud je, primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

Kako nije odredio organ koji jeste nadležan, to je prvostepeni organ dostavio izjavljenu žalbu na rješavanje Federalnom Ministarstvu prostornog uređenja Sarajevo koje se zaključkom broj: UP/II/05 -23-5-31/12 od 01.06.2012. godine oglasilo stvarno nenadležnim za rješavanje ove predmetne žalbe.

Odredbama Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiH“, broj: 2/98 i 48/99), je propisano da sukob nadležnosti u upravnom postupku na nivou Federacije rješava Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine i to između federalnih organa uprave i federalnih ustanova i kantonalnih organa uprave i kantonalnih ustanova, kao i federalnih i kantonalnih institucija koje imaju javne ovlasti (član 28. stav 1. tačka 4.). Kada se dva organa izjasne kao nadležni ili kao nenadležni za rješavanje u istoj upravnoj stvari, prijedlog za rješavanje podnosi organ koji je posljednji odlučivao o svojoj nadležnosti, a može ga podnjeti i stranka (član 34. stav 1. Zakona o upravnom postupku).

Prema tome, u konkretnoj pravnoj stvari postoji negativni sukob nadležnosti za rješavanje po izjavljenoj žalbi od strane kantonalnog i federalnog ministarstva te stranka prema citiranoj zakonskoj odredbi im a pravni interes da zahtjeva od ovoga suda rješavanje ovoga negativnoga sukoba nadležnosti.

U konkretnom pravnom slučaju predmet ovoga upravnoga spora jeste izdavanje potvrde za etažiranje a kako to u zahtjevu tužitelj potražuje na osnovu člana 20. stav 1. Zakona o svojini na dijelovima zgrade („Službeni list SRBiH“, broj: 33/77).

Znači da bi se moglo odrediti koji je organ nadležan za rješavanje žalbe (ne upuštajući se pri tome u osnovanost iste) potrebno je utvrditi da li se radi o propisu kantonalnom ili federalnom jer od toga zavisi i nadležnost drugostepenog organa.

Prema Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj: 1/94 i dr.) u poglavlju III. „Podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti“, članom 4. stav 1. tačka d. je određeno „utvrđivanje stambene politike, uključujući propise koji se tiču uređivanja i izgradnje stambenih objekata pa prema tome stambena politika i stambeni propisi koji nisu izričito povjereni federalnoj vlasti (kao što je slučaj sa Zakonom o stambenim odnosima koji je preuzet od strane upravo federalne vlasti pa kao takav postao federalni propis) spadaju u propise koji regulišu kantonalne vlasti.

Iz ovih razloga i Kanton donosi mnogobrojne propise iz ove oblasti kao što je primjera radi Zakon o održavanju zajedničkih dijelova zgrade i upravljanje zgradama („Službeni list Kantona Sarajevo“, broj: 3/12) a što sve ukazuje da o stambenoj problematici je prema citiranoj odredbi Ustava FBiH u isključivoj nadležnosti kantonalne vlasti. Iz tih razloga je ovaj sud rješavajući negativni sukob nadležnosti postavljen od strane stranke - tužitelja poništio zaključak Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo od 09.04.2012. godine te naložio istom organu da rješi žalbu tužitelja izjavljenu na zaključak Općine I. od 15.09.2011. godine a sve to na osnovu člana 34. stav 2. Zakona o upravnom postupku.

Iz navedenih odredbi proizilazi da su zakonom predviđena dva roka za podnošenje tužbe kantonalnog javnog pravobranilaštva, u upravnom postupku u kojem je zastupao kanton (tada mu se i dostavlja osporeni akt) i rok od 30 dana u kojem može podnijeti tužbu se računa od dana dostavljanja upravnog akta tom pravobranilaštvu, a što nije bio konkretan slučaj, jer u upravnom postupku nalaganja uplate obaveza "ENERGOINVEST" d.o.o. iz Sarajeva, Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio stranka u upravnom postupku koju bi zastupalo Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, pa u ovom prvom slučaju nije ni postojala obaveza organa uprave da mu dostavljaju upravne akte kojima je privrednom društvu naloženo plaćanje javnih obaveza, odnosno kojim je utvrđeno da takva obaveza ne postoji.

Kako prema članu 2. stav 3. Zakona o upravnim sporovima, upravni spor može pokrenuti i nadležni pravobranilac kad je upravnim aktom povrijeđen zakon na štetu Federacije, kantona, grada ili općine koje on po zakonu zastupa, odredbom stava 4. istoga člana određena je obaveza svih organa uprave, službi za upravu i pravni h lica da o takvim aktima, kada za njih saznaju, obavijeste nadležnog pravobranioca. Pošto se radi o ovom drugom slučaju, rok za podnošenje tužbe je 60 dana, a isti se računa od dostavljanja upravnog akta stranci u čiju je korist upravni akt donesen. Očigledno je da je osporeni upravni akt donesen u korist "E." d.o.o. iz S., pošto prema istom ne postoji obaveza da plati obaveze utvrđene rješenjem prvostepenog organa, a tužitelj i ne osporava da je punomoćniku te stranke dostavljeno osporeno rješenje dana 28.10.2005. godine (a ne 27.10.2006. godine kako je pogrešno navedeno u obrazloženju pobijanog rješenja suda). Stoga je posljednji rok za podnošenje tužbe bio 27.12.2005. godine, a budući da je tužba podnesena nakon proteka zakonskog roka od 60 dana i to dana 07.02.2006. godine, pravilno je postupio prvostepeni sud kada je rješenjem odbacio tužbu tužitelja kao neblagovremeno podnesenu.

Bez uticaja na drugačije rješenje ove upravne stvari su prigovori tužitelja koji se odnose na dugo putovanje predmeta od prvostepenog organa do njega i da je relevantan datum kada je Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar primilo osporeno rješenje, pošto iz citiranih zakonskih odredbi člana 18. Zakona o upravnim sporovima, jasno proizilazi da se tužba podnosi u roku od 60 dana od dana dostavljanja osporenog rješenja stranci u čiju korist je to osporeno rješenje doneseno, a u konkretnom slučaju tužba je podnesena nakon isteka tog roka.

Budući da pobijanim rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu nisu povrijeđena pravila federalno g zakona o postupku, ovaj sud je na osnovu člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci presude.