Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 1-2/2013

Dalje je ovom odredbom propisano da se imovinska korist pribavljena kaznenim djelom može oduzeti i od osobe na koju je prenesena bez naknade ili sa naknadom koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom. Citirana zakonska rješenja predstavljaju osnovu kojima se sud nužno mora kretati prilikom odlučivanja o prijedlogu za oduzimanje imovinske koristi koja je pribavljena kriminalnom djelatnošću optuženih.

Iz navedenih odredaba proizlazi da primjena mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom pretpostavlja utvrđenje da je izvršenim kaznenim djelom takva korist doista pribavljena. Međutim, izreka pobijane presude ne sadrži takvo utvrđenje, niti je takvu tvrdnju sadržavao opis djela u optužnici. Naime, u opisu djela je sadržana konstacija da je optuženi J.Č. organizirao grupu ljudi radi vršenja kaznenog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, sve radi sticanja protupravne imovinske koristi, ali isti ne sadrži naznaku da je ovaj i ostali optuženi i stekao, odnosno da su stekli imovinsku korist činjenjem tog kaznenog djela, a na ovaj nedostatak je osnovano ukazano žalbama branitelja optuženih Z.Ć. i E.J.. Stoga, u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet za izricanje mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljvene kaznenim djelom iz člana 114. KZ FBiH. Izricanje navedene mjere se stoga ukazuje kao povreda kaznenog zakona iz člana 313. točka e) ZKP FBiH učinjena na štetu optuženih. Upravo iz navedenog razloga je ovaj sud djelimičnim uvažavanjem žalbi branitelja optuženih Z.Ć. i E.J., a povodom tih žalbi i žalbi branitelja optuženih J.Č., S.J., A.A., E.H. i N.A., a na osnovu člana 321. ZKP FBiH, po službenoj dužnosti i u odnosu i na ove optužene pobijanu presudu preinačio i ukinuo odluku o oduzimanju imovinske koristi pribavljenim kaznenim djelom od optuženih J.Č. S.R., Z.Ć., A. A., E.H., E.J. i N.A..

Od optuženog Z. Ć. je oduzeto vozilo koje je registrirano na njegovu sestru S. K., od optuženog S. R. putničko motorno vozilo marke „Golf „ registrirano na I. B., od optuženog E. H. motorno vozilo marke „BMW 525“ registrirano na A. P., dok je od optuženog E. J. oduzet motocikl marke „canuni“ bez navođenja tko je stvarni vlasnik istog. Od optuženih A. i N. A. se oduzimaju dva vozila koja su registrirana na N. A.. U konkretnom slučaju predmetna imovina se isključivo mogla oduzeti od vlasnika iste i to sve pod uvjetima propisanim odredbom člana 115. KZ FBiH. Ujedno je potrebno istaći da u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude u odnosu na sve vlasnike oduzete imovine u potpunosti nije primjenjena ni odredba člana 414. ZKP FBiH. Iz navedene odredbe proizlazi obveza suda da u situacijama kada u obzir dolazi oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, osobu na koju je imovinska korist prenesena pozove na glavni pretres, te da joj omogućiti predlaganje dokaza i dopustiti postavljanje pitanja optuženom, svjedocima i vještacima. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je S. S. vlasnik putničkog motornog vozila marke „Peugeot“ 307 registarskih oznaka... koje je presudom oduzeto od optuženog J. Č.. Imenovani se na glavnom pretresu nije izjašnjavao o prijedlogu kantonalne tužiteljice za oduzimanje imovine stečene izvršenjem kaznenog djela. Ostale osobe od kojih je imovina oduzeta su ispitane u svojstvu svjedoka ali iz raspravnih zapisnika proizlazi da im od strane suda nije predočeno koja to prava u postupku imaju sukladno odredbi člana 414. ranije navedenog zakona.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 03 0 K 007924 12 Kž 8 od 22.05.2013. godine)

Stoga se nepostavljanje pitanja optuženom od strane tužitelja i suda u konkretnom slučaju može tumačiti samo kao njihov stav prema potrebi njihovog ispitivanja optuženog.

Budući da je optuženi na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom iznio svoju odbranu i tom prilikom dao svoj iskaz o činjenicama, njegov iskaz je izvor saznanja o činjenicama i ima karakter dokaza. S obzirom na to, neosnovano se žalbom branitelja ističe da je drugostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka kada je takav iskaz optuženog, bez obzira što optuženi nije saslušan kao svjedok, smatrao dokazom o odlučnim činjenicama i taj dokaz cijenio pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima te na osnovu toga izveo svoje činjenične zaključke pa, na taj način, zasnovao svoju presudu i na tom iskazu optuženog.

S tim u vezi, ovaj sud nalazi neophodnim ukazati na nepravilnost stava drugostepenog suda, iznesenog na pretresu održanom pred tim sudom dana 27.06.2012. godine, prema kojem optuženi, na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom odnosno na pretresu pred drugostepenim sudom, iskaz o činjenicama može dati samo u svojstvu svjedoka a da je davanje iskaza o činjenicama isključivo u svojstvu optuženog institut koji je postojao u našem procesnom zakonodavstvu samo do donošenja izmjena zakona kojima je uvedena mogućnost saslušanja optuženog kao svjedoka. Na nepravilnost takvog stava drugostepenog suda, osim ranije pomenute odredbe člana 6. stav 3. ZKP FBiH, jasno ukazuju i odredbe člana 6. stav 2. ZKP FBiH, kojom je propisano da se optuženom mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, zatim, člana 274. stav 1. ZKP FBiH, prema kojoj je sudija odnosno predsjednik vijeća dužan na glavnom pretresu upozoriti optuženog da može iznositi činjenice i predlagati dokaze u svoju korist, te člana 274. stav 2. ZKP FBiH, prema kojoj je davanje iskaza u svojstvu svjedoka samo jedna mogućnost za optuženog a ne, s obzirom na prethodno navedene odredbe, i jedini mogući oblik davanja iskaza o činjenicama od strane optuženog. Stoga je isključivo stvar odluke odnosno izbora optuženog u kojem svojstvu će dati iskaz o činjenicama (da li u svojstvu optuženog kao svjedoka ili samo u svojstvu optuženog). Međutim, njegov iskaz o činjenicama kao izvor njihovog saznanja, u svakom slučaju predstavlja dokaz u krivičnom postupku.

Dakle, ZKP FBiH propisuje tačno određene uvjete pod kojima se zapisnici o izjavama koje je ovlaštena službena osoba prikupila od budućeg optuženog mogu upotrijebiti kao dokaz u krivičnom postupku, pa, sljedstveno tome, i uvjete pod kojima se sudska odluka može zasnovati na tim izjavama.

U konkretnom slučaju, svjedok M.M, iako je na mjesto događaja pristupio kao ovlaštena službena osoba, izjavu od budućeg optuženog nije pribavio u skladu sa članom 92. ZKP FBiH. Stoga se ovaj svjedok prilikom ispitivanja na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom nije mogao izjašnjavati o tome šta mu je kao ovlašteno j službenoj osobi, povodom predmetnog događaja, rekao budući optuženi R.I. jer se takvim svjedočenjem izigrava odredba člana 234. stav 3. ZKP FBiH. Sljedstveno tome, iskaz svjedoka M.M sa zapisnika o glavnom pretresu održanom pred prvostepenim sudom, u dijelu u kojem se on izjašnjavao o sadržini onoga šta mu je povodom predmetnog događaja rekao budući optuženi R.I., se ima smatrati nezakonitim dokazom, te se na njemu, u skladu sa članom 11. stav 2. ZKP FBiH, nije mogla zasnovati odluka suda.

Kako je odredbom člana 312. stav 1. tačka i) ZKP FBiH propisano da bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama tog zakona ne može zasnivati presuda, pri čemu zakon postojanje te bitne povrede odredaba krivičnog postupka ne ograničava samo na slučajeve u kojima bez tog dokaza ne bi bila donesena ista presuda, osnovano se žalbom optuženog R.I. drugostepena presuda pobija zbog navedene bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Ovaj žalbeni prigovor je neosnovan... Ocjena zakonitosti dokaza koji su pribavljeni provođenjem ranije navedene posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija se ne može vršiti na način kako se to navodi u žalbi branitelja optuženog J.

Č.. Prilikom isticanja nezakonitosti pribavljenih dokaza ovaj branitelj je u žalbi pogrešno ukazao da navedena posebna istražna radnja može trajati najduže 6 mjeseci i to promatrano u odnosu na dan kada je od strane nadležnog suda izdana prva naredba kojom je njeno provođenje dopušteno. U odredbi člana 132. stav 3. ZKP FBiH propisuje da posebna istražna radnja nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija može trajati najduže do mjesec dana, da se iz posebno važnih razloga na obrazloženi prijedlog tužitelja može produžiti za još mjesec dana, te da ista ukupno najduže može trajati 6 mjeseci. Iz ovako koncipirane odredbe nesporno proizlazi da se u slučaju postojanja više naredbi kojima je odobreno provođenje ove posebne istražne radnje pojedinačna vremena iz istih mogu sabirati te da su zakoniti svi dokazi pribavljeni u vremenskom periodu od ukupno šest mjeseci zbrojeno po svim izdatim naredbama.

Naredbom od 03.08.2011. godine je obustavljena primjena posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija u odnosu na optužene te E. H. i ista je, do donošenja naredbe čija se zakonitost osporava žalbom branitelja optuženog J. Č., prema navedenim optuženicima provođena u vremenskom periodu čije je ukupno trajanje kraće od 5 mjeseci. Po naredbi od 15.09.2012. godine je postupano do 29.09.2011. godine kada su zbog pritvaranja optuženih njenim provođenjem prikupljeni zadnji dokazi (presretnuti razgovori i SMS poruke), u danim okolnostima je očigledno da primjena predmetne posebne istražne radnje nije trajala ukupno duže od 6 mjeseci, te da ni dokazi pribavljeni njenim provođenjem nisu nezakoniti.

Korištenjem dokaza koji su pribavljeni po naredbi Kantonalnog suda u Tuzli od 15.09.2011. godine taj sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 1. točka i) ZKP FBiH na koju je ukazano žalbom branitelja.

U konkretnom slučaju se radi o mjerama: zabrana napuštanja boravišta, zabrana sastajanja sa određenim osobama, te naredba osumnjičenima da se povremeno javljaju određenom državnom tijelu.

Kada je u pitanju mjera zabrana napuštanja boravišta istom je određeno da osumnjičeni moraju boraviti u svojim domovima u T. i da se ne smiju udaljavati van granica općine T.. Ovako izrečena mjera sadrži naloge osumnjičenicima koji se međusobno isključuju. Doista ostaje nejasno na koji način osumnjičeni trebaj u postupati prilikom izvršavanja naloga iz pobijanog rješenja, odnosno da li je njihovo kretanje ograničeno isključivo na vlastiti dom (kuću) ili se mogu kretati na cijelom području općine T.. Ako je kretanje osumnjičenih izrečenom mjerom ograničeno isključivo na njihov dom onda im nije bilo trebalo izreći i mjeru zabrane međusobnog sastajanja u kojoj se dodatno određuje da jedan drugom ne smiju prilaziti na udaljenost manju od 300 metara.

Očigledno je da ovakvim utvrđivanjem obveza osumnjičenih u provođenju izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta ista nije jasno određena, da su utvrđene obveze međusobno kontradiktorne, te da su naložene obveze po svom sadržaju nepodobne za izvršenje. Prilikom izricanja ranije navedenih mjera prvostupanjski sud je nužno morao preciznije odrediti na koji način se ista ima izvršiti, odnosno konkretno navesti da li su osumnjičeni isključivo dužni boraviti u vlastitoj kući ili im je dopušteno kretanje na cijelom području općine T..

Pravilna primjena ove odredbe podrazumijeva da sud koji odlučuje o zamjeni mjere pritvora mjerom zabrane napuštanja boravišta, prije donošenja takve odluke, na pouzdan način treba utvrditi da li je pritvor prethodno određen ili ga je potrebno odrediti zbog postojanja opasnosti od bijega osumljičenog ili optuženog.

Kada je u pitanju konkretan slučaj takvo utvrđenje je izostalo. Osumnjičenima pritvor prvobitno nije određen temeljem posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. točka a) ranije navedenog zakona, niti je iz tog razloga predloženo produženje pritvora, zbog čega se u odnosu na njih mjera pritvora nije ni mogla zamijeniti ranije navedenom mjerom zabrane na način kako je to učinjeno u osporenom rješenju. Pogrešno, dakle, prvostupanjski sud u obrazloženju svog rješenja navodi da mjera zabrane napuštanja boravišta iz izreke pobijanog rješenja svoje utemeljenje ima u odredbi člana 140. stav 1. ZKP FBiH.

U predmetnom prijedlogu posebni pritvorski razlozi su pojedinačno navedeni i obrazloženi. Po nalaženju prvostupanjskog suda prisustvo osumnjičenih u predmetnom kaznenom postupku se može osigurati mjerama zabrane i nije neophodno radi ostvarenja te svrhe njihovo daljnje zadržavanje u pritvoru i to iz razloga jer iz činjeničnog opisa naredbe o provođenju istrage proizlazi da su osumnjičeni djelovali u sastavu organizirane grupe od polovine aprila mjeseca 2013. godine do 25.07.2013. godine (3 mjeseca i 10 dana) i da su opisane četiri prodaje amfetamina u ukupnoj količini od 15 grama u vrijednosti od 230,00 KM. Osnov za zamjenu mjere pritvora mjerama zabrane je po pobijanom rješenju odredba člana 137. stav 2. ZKP FBiH.

Opravdano je u žalbi kantonalnog tužitelja ukazano da u obrazloženju pobijanog rješenja nisu dati razlozi zbog čega prvostupanjski sud smatra da djelo opisano u naredbi o provođenju istrage nije počinjeno u vanrednim okolnostima, zbog čega iz načina počinjenja i posljedica kaznenog djela ne proizlazi da se radi o posebno teškom djelu, te zbog čega nije opravdana ocjena iz prijedloga za produženje pritvora da će puštanje osumnjičenih na slobodu rezultirati nar ušavanjem javnog reda. U predmetnom obrazloženju nisu dati ni razlozi zbog čega se ne prihvaća stav kantonalnog tužitelja da na strani svih osumnjičenika postoji posebni pritvorski razlog vezan za opasnost od ponavljanja djela, kao ni razlozi za ocjenu po kojoj bi osumnjičeni u slučaju puštanja na slobodu ometali istragu na način da bi utjecali na svjedoke. Pobijano rješenje doista ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Osim toga, iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je ono doneseno na osnovu člana 140.b stav 2. ZKP FBiH, pa pošto je tom odredbom propisano, da kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora, nejasno je na osnovu čega prvostupanjski sud nalazi da su ispunjeni uvjeti za izricanje navedenih mjera zabrane ako ne postoje neki od osnova za pritvor na koji je ukazao tužitelj u svom prijedlogu niti se vidi iz kojih razloga su te mjere zabrane određene, odnosno radi ostvarenja koje svrhe se iste izriču. Ovim propustima prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 1. točka k) ZKP FBiH zbog koje je žalbu kantonalnog tužitelja iz Tuzle nužno bilo uvažiti, osporeno rješenje ukinuti, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Ovi žalbeni navodi branitelja optuženog su osnovani.

Iz izreke pobijane presude proizilazi da je oštećena kladionica, na osnovu člana 212. stav 3. ZKP FBiH, sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnični postupak. U obrazloženju prvostepene presude, u vezi s ovom odlukom suda, nisu navedeni nikakvi razlozi već je samo konstatirano, da je pored ostalih svjedoka, saslušan i oštećeni A.I., te da je oštećena kladionica, temeljem citiranog zakonskog propisa, sa imovinskopravnim zahtjevom upućen a na parnicu.

Međutim, iz zapisnika o glavnom pretresu održanom na prvostepenom sudu proizilazi da je navod u pobijanoj presudi da je saslušan kao svjedok i oštećeni A.I. netačan, a u spisu ne postoji niti bilo kakav drugi dokaz iz koga bi proizilazilo da se oštećeni A.I. uopće izjašnjavao o predmetnom događaju odnosno o imovinskopravnom zahtjevu. Kako se takva odluka o upućivanju na parnični postupak oštećenog sa imovinskopravnim zahtjevom može donijeti samo ako je oštećeni postavio takav zahtjev, a što u konkretnom predmetu oštećeni nije učinio, onda je nesporno da takva odluka u prvostepenoj presudi ne može egzistirati.

Iz navedenog razloga, ovaj sud je u tom pogledu djelimično uvažio žalbu branitelja optuženog i pobijanu presudu preinačio u odluci o imovinskopravnom zahtjevu tako što je tu odluku ukinuo.

S obzirom na sve navedeno ovaj sud je, na osnovu člana 329. ZKP FBiH, donio presudu kao u izreci.

U vezi s tim valja podsjetiti da se dokazni postupak prema odredbama ZKP FBiH realizira kroz sučeljavanje dvije suprotstavljene stranke koje izvode svoje dokaze i imaju punu dokaznu inicijativu, pa taj postupak primarno ima adversarni karakter. Pri tome naravno i sud ima mogućnost da naredi izvođenje određenih dokaza ukoliko to nalazi neophodnim za rasvjetljavanje odlučnih činjenica u pravcu čijeg utvrđivanja su izostali prijedlozi, odnosno, dokazi stranaka, ali odgovornost za izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja vlastitih teza, primarno počiva na strankama.

U konkretnom slučaju, prvostepeni je sud izveo određene dokaze odbrane, a odbio je prijedlog odbrane za izvođenje dokaza saslušanjem doktora (o čemu je prethodno bilo više riječi), ali se ne vidi i da je odbrana tokom prvostepenog postupka stavljala prijedloge za izvođenje dokaza vršenjem rekonstrukcije na licu mjesta niti vještačenjem po vještaku vojne struke i da je te prijedloge prvostepeni sud (neosnovano) odbio, niti se žalbom na takvo što ukazuje, nego se odgovornost za neizvođenje ovih dokaza želi prebaciti na prvostepeni sud. Međutim, propust stranaka da predlože i izvedu dokaze s ciljem dokazivanja vlastitih tvrdnji, ne može se pripisivati niti suprotnoj stranci niti sudećem vijeću, pa se ne može uspjeti ni sa žalbenim prigovorom da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno zbog toga što sud, po vlastitoj inicijativi, nije proveo određene dokaze. Dakle, prvostepeni je sud u konkretnom slučaju našao da je činjenično stanje, temeljem izvedenih dokaza optužbe i odbrane, rasvijetljeno u onoj mjeri koja mu je dovoljna za donošenje konačne odluke, pa kako su o tome u pobijanoj presudi izneseni sasvim određeni, jasni i uvjerljivi razlozi, onda nije postojala nikakva obaveza suda da po službenoj dužnosti izvodi i neke dodatne dokaze. Stoga se propust odbrane da predloži vršenje rekonstrukcije, odnosno vještačenje po vještaku vojne struke, jedino može pripisati propustu branitelja, a nikako sudećem vijeću, iz čega slijedi da suprotni žalbeni prigovori branitelja optuženog nemaju utemeljenja.

U navedenim slučajevima osobi koja svjedoči, a koja je dijelom ili u potpunosti izmijenila svoj iskaz, daje se mogućnost da objasni ili pobije iskaz koji je prethodno dala... Dio predočenih (čitanih) iskaza jesu dokaz koji je iznesen na glavnom pretresu pa su se isti kao takvi potpuno zakonito mogli koristiti prilikom odlučivanja o krivnji optuženih, zbog čega nije povrijeđena ni odredba člana 296. stav 1. važećeg procesnog zakona, pa se suprotni žalbeni prigovori branitelja u cjelosti pokazuju neutemeljenim.

Naime, kako navodi žalitelj, ovaj sporazum o priznanju krivnje prvostepeni sud navodi u svojoj presudi, iako ga po žalitelju ne bi smio niti spomenuti, a kada je prvostepeni sud odbio kao neosnovan prijedlog odbrane za novim finansijskim vještačenjem, to po mišljenju optuženog čini, jer je već na osnovu tog sporazuma stekao uvjerenje o njegovoj krivnji, u čemu optuženi vidi povredu prava na odbranu.

Ovi žalbeni navodi optuženog su djelimično osnovani. Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizilazi, da je prvostepeni sud, u okviru hro nološkog prikaza toka postupka pred tim sudom, protiv optuženog, naveo da su optuženi i kantonalno tužiteljstvo dana 09.03.2009. godine zaključili sporazum o priznanju krivnje optuženog koji sporazum, kako se navodi u obrazloženju pobijane presude, prvostepeni sud nije mogao prihvatiti iz razloga, jer predložena krivično pravna sankcija nije bila u skladu sa odredbama materijalnog zakona KZ FBiH, navodeći konkretno s kojim odredbama KZ FBiH je sporazum bio u suprotnosti. Objašnjavajući zatim, koje činjenice i okolnosti je našao utvrđenim i iz kojih razloga, odnosno zbog čega nije kao vjerodostojne prihvatio tvrdnje i dokaze odbrane, prvostepeni sud daje razloge (koji u ovoj odluci nisu bili predmet preispitivanja), s tim da se pri tom ovaj sporazum niti ne koristi kao dokaz, a optuženi izuzev paušalnih tvrdnji, da je osuđujuća presuda donijeta pod uplivom sporazuma koji je vijeće razmatralo, za te svoje tvrdnje ne iznosi nikakve konkretne razloge. U vezi sa ovim prigovorom optuženog potrebno je istaći da niti član 246. ZKP FBiH, a niti bilo koja druga procesna odredba, ne propisuje da se sudije koje su razmatrale sporazum moraju izuzeti iz suđenja optuženom. Međutim, ovaj sud nalazi, da kada se sporazum o priznanju krivnje podnese na glavnom pretresu, a š to je bio i konkretni slučaj, gdje se sudeće vijeće razmatrajući sporazum neposredno upoznalo sa priznanjem i uslovima priznanja krivnje optuženog, da bi nakon toga nastavilo sa glavnim pretresom odnosno suđenjem optuženom, iako se moralo izuzeti, jer se u tom slučaju radi o okolnosti koja izaziva razumnu sumnju u nepristrasnost sudije/a odnosno sudećeg vijeća, s čime je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba procesnog zakona iz člana 312. stav 1. tačka b) ZKP FBiH. Dakle, izuzeće sudećeg vijeća p rostepenog suda u konkretnom slučaju bilo bi u skladu i sa sa odredbom člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na pošteno suđenje, koja pored ostalog propisuje da svako, u konkretnom slučaju optuženi, ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično ispita njegov slučaj.

Međutim, iz zapisnika o pretresu održanom pred prvostepenim sudom, pa ni iz obrazloženja pobijane presude, ne proizilazi da je prvostepeni sud na pretresu koji je prethodio donošenju pobijane presude izvršio uvid u ugovor zaključen između Federalnog ministarstva odbrane sa jedne strane i preduzeća sa druge strane.

Zasnivanjem svoj e presude na podacima iz tog ugovora, prvostepeni sud je povrijedio odredbu člana 296. stav 1. ZKP FBiH kojom je propisano da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Imajući u vidu da je prvostepeni sud utvrđenje odlučnih činjenica u ovoj krivičnopravnoj stvari zasnovao na podacima iz tog ugovora, koji na pretresu pred tim sudom nije pročitan, ovaj sud nalazi da je takvo postupanje suprotno članu 296. stav 1. ZKP FBiH predstavljalo povredu odredaba krivičnog postupka u toku pretresa i da je ta povreda mogla biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude, te da je time taj sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2.

ZKP FBiH.

Slijedom toga je prvostepeni sud, kako se navodi u prvostepenoj presudi, uz primjenu člana 54. stav 1. tačka b) KZ FBiH, osuđenog osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca.

Međutim, odredbom člana 54. stav 1. KZ FBiH propisano je da će sud, ako je učinitelj jednom radnjom ili s više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa da će, potom, za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu. Pravila izricanja jedinstvene kazne propisana su odredbama člana 54. stav 2. KZ FBiH, pa je tako tačkom b) navedene zakonske odredbe propisano da, ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni niti preći 20 godina. To znači da je u konkretnom slučaju jedinstvena kazna koja je osuđenom izrečena u postupku nepravog ponavljanja krivičnog postupka morala biti veća od kazne od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci ali nije smjela dostići 1 (jednu) godinu i 10 (deset) mjeseci. Budući da je pobijanom presudom osuđenom izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca, očito je da se osnovano žalbom kantonalnog tužitelja ističe da je na taj način povrijeđena odredba člana 54. stav 2. tačka b) KZ FBiH. Stoga ovaj sud nalazi da je time prvostepeni sud učinio povredu krivičnog zakona iz člana 313. tačka e) KZ FBiH jer je odlukom o kazni prekoračio ovlaštenja koja ima po zakonu.

Iz navedenog razloga je ovaj sud, na osnovu člana 329. ZKP FBiH, uvažavanjem žalbe kantonalnog tužitelja donio presudu kojom je preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni, tako što je osuđenom, uz primjenu člana 54. stav 2. tačka b) KZ FBiH, izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci.

Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizilazi da je zahtjev osuđenog za nepravo ponavljanje krivičnih postupaka okončanih navedenim presudama odbijen zbog toga što je optuženi već izdržao kaznu zatvora izrečenu pomenutom presudom Općinskog suda u Sarajevu.

Pobijajući žalbom navedeno rješenje optuženi ističe da su mu u dvije presude pravomoćne izrečene kazne zatvora, te da traži da mu se izrekne jedinstvena kazna po tim dvjema presude.

Odredbom člana 340a. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ZKP FBiH) propisano je da se pravosnažna presuda može preinačiti i bez ponavljanja krivičnog postupka ako je u dvjema presudama ili u više presuda protiv istog osuđenika pravosnažno izrečeno više kazni a nisu primijenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju. Dakle, za primjenu instituta nepravo ponavljanje krivičnog postupka, osim postojanja više presuda kojima je protiv istog osuđenika pravosnažno izrečeno više kazni, zakon zahtijeva samo da su prilikom izricanja neke od tih presuda postojali uvjeti za primjenu odredaba o odmjeravanju jedinstvene kazne u stjecaju a da one nisu primjenjene. Zakon, naime, kao poseban uvjet ne traži da pravosnažno izrečene kazne zatvora u više presuda nisu izdržane.

Kako je prvostepeni sud zahtjev osuđenog za nepravo ponavljanje krivičnog postupka odbio samo sa argumentacijom da je osuđeni već izdržao za tvorsku kaznu po presudi Općinskog suda u Sarajevu, bez osvrta na to da li su u vrijeme izricanja neke od navedenih presuda postojali razlozi za primjenu pravila o odmjeravanju kazne za djela učinjena u stjecaju, ovaj sud nalazi da postoji sumnja u pogledu pravilnosti zaključka prvostepenog suda da se nisu ispunili zakonski uvjeti za nepravo ponavljanje krivičnog postupka u smislu člana 340a. ZKP FBiH, te je, iz tog razloga, na osnovu člana 337. stav 3. ZKP FBiH, donio rješenje kojim je žalbu osuđenog uvažio, pobijano rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje kako bi se nakon svestrane ocjene svih relevantnih okolnosti mogla donijeti pravilna i na zakonu osnovana odluka.

Nižestepeni sudovi su utvrdili da su tužitelj i prvotuženi dana 04.10.1991. godine zaključili ugovor o kupoprodaji nekretnina, koje u naravi predstavljaju kuću sa dvorištem, da je tužitelj tog dana najkasnije ušao u posjed ovih nekretnina, da je u cijelosti isplatio prvotuženom kupoprodajnu cijenu, da na predmetnom ugovoru potpisi ugovornih strana nisu ovjereni kod nadležnog suda, da je na predmetnim nekretninama kao zemljišnoknjižni vlasnik sa dijelom 1/1 upisan prvotuženi, da je na osnovu rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj IP - 111/02 od 17.09.2002. godine osigurano potraživanje povjerioca, sada tužene banke prema dužniku, sada trećetuženom preduzeću po osnovu ugovora o dugoročnom kreditu, da je predmet zaloge (hipoteke) bila nekretnina koja je predmet spora, da je dana 26.08.2005. godine doneseno rješenje o izvršenju na predmetnim nekretninama.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je primijenjeno materijalno pravo, kojeg čini odredba člana 32. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, kada je usvojen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama jer ima zako niti savjestan posjed kroz period od 10 godina.

Međutim, osnovan je prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev da se kao pravno nevaljana briše uknjižba založnog prava - hipoteke na predmetnim nekretninama u korist tužene banke, u vrijeme kada je njezin zemljišnoknjižni vlasnik bio prvotuženi.

Prema pravnom stavu drugostepenog suda ova hipoteka je pravno nevaljana iz razloga što se ne može založiti tuđa nekretnina jer pod hipoteku se može dati samo vlastita stvar. Budući da je tužitelj pravo vlasništva dosjelošću stekao 05.10.2001. godine, a hipoteka na istim nekretninama zasnovana 2002. godine, proizilazi da ista nije zasnovana na nekretnini u vlasništvu prvotuženog, neovisno što je on u tom trenutku bio njezin zemljišnoknjižni vlasnik.

Ovakav pravni stav drugostepenog suda, po mišljenju ovog suda, nije pravilan polazeći od načela povjerenja u zemljišne knjige, sadržanog u pravnom pravilu iz paragrafa 1500.

1 Službene novine FBIH br. 6/98 i 29/03 Austrijskog građanskog zakonika (dalje OGZ), a koje je u naš pravni sistem uvedeno tek stupanjem na snagu Zakona o zemljišnim knjigama, sa primjenom od 29.11.2003. godine - član 9. ovog zakona, kojim je u stavu 1. propisano da se upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra tačnim.

Polazeći od ovog načela, po pravnom shvatanju ovog suda, odlučno je da je tužena banka založno pravo na predmetnim nekretninama stekla u dobroj vjeri, pouzdajući se u povjerenje u zemljišnoj knjizi, tj.da je vlasnik založene nekretnine zaista prvotuženi. Prema utvrđenim činjenicama tužena banka nije imala razloga posumnjati da zemljišnoknjižno vlasništvo prvotuženog u odnosu na predmetnu nekretninu istinito i potpuno ne odražava činjenično i pravno stanje nekretnine. Povjerenje u zemljišnu knjigu ne može dovesti u pitanje ni činjenica da je tužitelj prije upisa hipoteke banci prezentirao kupoprodajni ugovor zaključen sa prvotuženim u odnosu na spornu nekretninu, budući da on time nije mogao dokazivati pravo vlasništva na istoj s obzirom da se pravo vlasništva na osnovu pravnog posla stiče tek upisom u javne knjige - član 38. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, pa mu ugovor kojeg je predočio banci bez upisa u javnu knjigu nije mogao poslužiti kao dokaz prava vlasništva.

Stečeno pravo vlasništva dosjelošću na spornoj nekretnini od strane tužitelja prije upisane hipoteke takođe ne može osujetiti prava revidenta kao založnog povjerioca s obzirom na sadržaj pravnog pravila iz pomenutog paragrafa 1500. OGZ, kojim je propisano da pravo koje je stečeno dosjelošću ili zastarom, ne može biti na štetu onome, koji je, oslanjajući se na javne knjige pribavio sebi kakvu stvar ili pravo još prije nego je bilo to pravo uknjiženo. Pošto stečeno tužiteljevo pravo vlasništva dosjelošću na spornoj nekretnini nije bilo upisano u trenutku upisa založnog prava banke, to je banka (revident) u dobroj vjeri postupala s povjerenjem u zemljišne knjige i nije mogla znati da ono što je u nju upisano nije potpuno ili različito od vanknjižnog stanja, pa joj zbog toga na osnovu pomenutog pravnog pravila i pripada sudska zaštita.

Cesiji prethodi neki drugi pravni posao između cedenta i cesionara. Najčešće cesionar ima već jedno ptraživanj e protiv cedenta, iz nekog drugo odnosa, pa mu ovaj, da bi se oslobodio svoga duga, prenosi svoje potraživanje protiv svog dužnika (cezusa). Međutim, cedent može svoje potraživanje prenijeti na cesionara i iz nekog drugog razloga, kao što je darovanje, zajam, zaloga i sl.

I po pravnom shvatanju ovog suda, pravilno je drugostepeni sud štetu zbog kašnjenja iz člana 17. Uslova Ugovora pravno cijenio kao ugovornu kaznu iz člana 270. stav 1. ZOO u vezi sa članom 271. stav 1. ZOO, budući da su stranke ugovorile da će tuženi platiti određeni novčani iznos ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zakasni sa nje nim ispunjenjem (član 270. stav 1. ZOO), te odredile visinu za svaki dan kašnjenja (član 271. stav 1. ZOO).

Međutim, nepravilan je stav drugostepenog suda da tužiteljima pripada pravo na ugovornu kaznu, zbog čega je materijalno pravo pogrešno primijenio.

Ugovorna kazna se ugovara u slučaju da dužnik ne ispuni ugovornu obavezu ili zakasni s njenim ispunjenjem, što znači da je ispunjenje moguće tražiti samo ako ugovor koji je „osiguran“ ugovornom kaznom postoji. Ukoliko je ugovor, koji je „osiguran“ ugovorn om kaznom, raskinut, a kao što je slučaju konkretnom predmetu, nema mogućnosti ostvarivanja prava na ugovornu kaznu, pošto je raskidom tog ugovora prestala svrha u koju je ugovorna kazna bila ugovorena (ugovorna kazna je bila sredstvo osiguranja ispunjenja obaveze iz ugovora u roku).

Zbog navedenog, kada su tužitelji raskinuli predmetni ugovor, ne pripada im pravo na štetu iz člana 17. Uslova Ugovora, jer ona po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovornu kaznu i ne može biti sinonim za štetu nastalu raskidom ugovora.

Ukoliko bi se prihvatilo da sudije moraju uvijek biti u pravu u svojim odlukama narušilo bi se načelo o nezavisnosti i samostalnosti sudova i dovelo u pitanje nesmetano obavljanje sudijske dužnosti, odnosno nesmetano ostvarivanje pravosuđa.

Ovaj revizijski sud je mišljenja da bi uzor za rješenje ovog problema trebalo potražiti u uporednom pravu i pravu Evropske unije. Sve ovo i zbog toga što su domaći sudovi dužni tumačiti nacionalno pravo u svjetlu prava Evropske unije i riješiti slučaj osnovom nacionalnog prava primjenjenog u skladu sa pravnim standardima Evropske unije. Prva presuda u kojoj je Evropski sud uspostavio načelo odgovornosti države za štetu koja je pojedincima počinjena od strane nacionalnih vlasti (zakonodavnih, sudskih, izvršnih) neizvršenjem obaveza utemeljenih u pravu Evropske unije jeste presuda u predmetu Frankovich iz 1991. godine (spojeni predmeti 6 i 9/90 Frankovich and Bonifaci). U ovom predmetu Sud je postavio slijedeće uslove odgovornosti države za štetu: da se radi o ne primjeni ili kršenju pravnog pravila koje dodjeljuje subjektivno pravo pojedincu; da postoji uzročna veza između povrede obaveze države i štete koju je pretrpio pojedinac. U predmetima Brasserie du Pechuer and Fact ortame III, (spojeni predmeti C -46/93 i C -48/93) Evropski sud je dodao još jedan uslov: da je povreda dovoljno ozbiljna. Prvi slučaj odgovornosti države za rad njezinih sudskih tijela predstavlja predmet Gerhard Köbler protiv R Austrie (predmet broj C -224/0) u kome se Sud, donoseći odluku, izjasnio o tome koje činjenice treba uzeti u obzir prilikom utvrđivanja „ozbiljnosti povrede“. Te činjenice su prije svega: jasnoća i preciznost prekršenog pravila; mjera diskrecijske slobode koja je ostavljena nadležnim tijelima; da li se radi o namjernom kršenju pravila; da li se radi o ispričivoj ili neispričivoj grešci u pravu; da li se radi o očitom kršenju postojeće sudske prakse.

Iz navedene prakse Evropskog suda jasno je da „dovoljno ozbiljna povreda“ ne podraz mjeva (ne uključuje) namjeru ili krajnju nepažnju države (tijela državne vlasti). Evropski sud ne pominje krivicu kao posebnu pretpostavku odgovornosti, ali je krivica ipak jedan od faktora koji se uzima u obzir pri procjeni da li je država očito i teško prekoračila granice svoje diskrecije, odnosno, je li „povreda dovoljno ozbiljna“. Važno je pomenuti i predmet Fallimento Traghetti del Mediterraneo SpA contro Republlica Italiana (2005.g.) u kome su se pojavila dva interesantna pitanja. Prvo, postoji li odgovornost države u slučaju kada se radi o greškama sudaca koje počine prilikom interpretacije pravnih pravila i ocjene činjenica i dokaza. I drugo, da li je nacionalno pravo u suprotnosti sa Evropskim pravom ako postoji ograničenje odgovornosti države samo na slučajeve namjere i krajnje nepažnje suca, kako je tu odgovornost ograničilo italijansko pravo. U navedenom predmetu Sud je donio presudu u kojoj je zauzeo stav da odgovornost države, uz ispunjenje ostalih uslova, postoji i u slučajevima kada je šteta posljedica interpretacije pravnih pravila i ocjene činjenica i dokaza, kao i da se odgovornost države ne može ograničavati samo na slučajeve namjere i krajnje nepažnje.

Dakle, ovaj sud je mišljenja da u primjeni navedenog instituta treba slijediti uspostavljena praksa Evropskog suda prema kojoj odgovornost države (entiteta ili kantona), uz ispunjenje ostalih uslova, može postojati, pa makar i izuzetno, i u slučajevima kada je šteta posljedica interpretacije pravnih pravila i ocijene činjenica i dokaza, kao i da se odgovornost države ne može ograničavati samo na slučajeve namjere i krajnje nepažnje. Odlučujuće bi, u tom slučaju, moglo biti i pitanje je li sudska praksa u sličnim slučajevima ustaljena i da li je u konkretnom slučaju bilo o pravdanih razloga da se odstupi od takve prakse, odnosno da li je riječ o propisu koji je jasno određen i da li je u judikaturi i doktrini isključena svaka dilema o njegovu značenju ili je riječ o nerazumljivom propisu ili eventualno o pravnoj praznini. „Nezakonit i nepravilan rad“ trebalo tumačiti na način na koji Evropski sud definiše pojam „dovoljno ozbiljne povrede“, pri čemu krivica, kao voljni element („volja ili pristanak na nanošenje štete trećim licima“) ne treba biti uslov ili posebna pretpostavka odštetne odgovornosti države za nezakonit ili nepravilan rad suda ili njenih drugih tijela. Krivica može biti samo jedan od elemenata procijene „dovoljno ozbiljne povrede“, ali nikako konstitutivan element odnosno posebna pretpostavka za odgovornost države za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada njenih organa. Sadržaj pravnog standarda „dovoljno ozbiljna povreda“, kako ga je do sada odredila praksa Evropskog suda, nije konačan, pa ga i domaći sudovi svojim kreativnim tumačenjem mogu proširiti i dopuniti.

Radi se o takvoj djelatnosti koja, iako upotrijebljena u redovne i dopuštene svrhe, i uprkos prethodno preduzetih mjera opreznosti od strane njenog bavioca, predstavlja za svoju okolinu očitu i unaprijed očekivanu vjerovatnost uzrokovanja štete, zbog čega se i po zakonu već unaprijed pretpostavlja da šteta nastala u vezi sa takvom djelatnošću potiče od te djelatnosti. Imajući u vidu navedene kriterij e djelatnost medicinara se ne može smatrati opasnom djelatnosti.

Međutim, kada je u pitanju postojanje subjektivne odgovornosti tužene za predmetnu štetu treba utvrditi da li je tužena svojim radnjama ili propuštanjima stvorila opasno stanje po oštećenog (propust u organizaciji rada) i time omogućila da kasnije dođe do prouzrokovanja štete fizičkim napadom posjetitelja na medicinsko osoblje, usljed čega bi postojala njena odgovornost za štetu u smislu odredbe člana 206. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (tzv. odgovornost za štetu od zbirnih uzroka).

On kao rukovaoc te mašine imao je pomoćnika koga je sam neposredno prije štetnog događaja oslobodio od rada na mašini (poslao da skuha kafu jer je slijedila pauza). Tužitelj je od strane nadređenih lica bio više puta upozoravan na nepravilan rad na kružnoj pili. Pored toga ne radi se o naročito komplikovanoj mašini koja bi zahtijevala izuzetne vj eštine za rad na istoj. Ovakav prigovor revizije mogao bi biti osnovan da se povreda tužitelja na kružnoj pili dogodila prvih dana kada je tužitelj počeo da radi na istoj, ali prigovor iz gore navedenih razloga nije osnovan u situaciji kada se povreda tužitelja dogodila nakon četiri godine neprekidnog rada na toj mašini.

Pitanje postojanje pravno relevantne uzročne veze utvrđuje i ocjenjuje sud na osnovu predloženih dokaza, jer ono prelazi okvire zadatka vještaka u provođenju dokaza vještačenjem, koji je dokaz proveden i u ovom postupku.

Zbog toga, neovisno o prihvaćanju nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke od strane prvostepenog suda, a kojeg je prihvatio kao utvrđenje i drugostepeni sud, tužitelj je trebao dokazati postojanje pravno relevantne uzročne veze između štetne radnje i štetnih posljedica.

Međutim, takve okolnosti u konkretnom slučaju tužitelj, saglasno odredbama člana 126. ZPP-a, a u vezi sa članom 123. istog zakona nije dokazao.

U konkretnom slučaju iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da je do štetnog događaja došlo 17 -ti dan nakon isteka ranije polise, pa cijeneći da osiguranik (štetnik) nije zaključio ugovor o osiguranju u pričeknom roku, nego ga je zaključio po isteku tog roka, odnosno 25.06.2003. godine, to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da je vozilo, kojim je upravljao D.B. i u kojem je tužitelj nastradao kao saputnik, u vrijeme štetnog događaja bilo neosigurano, jer nema kontinuiteta u osiguranju koje bi pokrivalo i vrijeme nastanka štetnog događaja.

Odredbom člana 82. Zakona o osiguranju imovine i lica određeno je da kad je šteta uzrokovana neosiguranim vozilom, da se zahtjev za naknadu štete može podnijeti kod bilo kojeg osiguravajućeg društva u FBiH, pa kad je tužitelj ustao sa tužbom protiv navedenog tuženog, kao jednog od društava za osiguranje u FBiH, nije promašio pasivnu legitimaciju. (Presuda Vrhovnog suda Federcije Bosne i Hercegovine broj: 17 0 P039018 12 Rev od 07.03.2013. godine

U postupku je utvrđeno da je tužitelj po osnovu ugovora zaključenog sa tuženi m 01.08.2004. godine kod tuženog obavljao poslove direktora Razvoja prometnih funkcija, da je aktom tuženog od 20.07.2005. godine usljed ekonomskih i organizacijskih razloga tužitelju otkazan ugovor o radu uz ponudu izmijenjenog ugovora o radu na radno mješto samostalnog stručnog saradnika za marketing i informacioni sistem, da tužitelj nije prihvatio ovu ponudu, već je dana 27.07.2005. godine uputio tuženom zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, kojeg je tuženi odlukom od 15.08.2005. godine odbio kao neosnovan, da je tuženi nakon toga rješenjem broj 8032/05 od 16.08.2005. godine utvrdio da je otkazan ugovor o radu tužitelju na radnom mjestu direktora Razvoja prometnih funkcija sa pravom na otpremninu, da je tužitelj zbog bolesti bio privremeno nesposoban za rad u periodu od 04.07.2005. do 04.09.2005. godine, odnosno da se u tom periodu nalazio na „bolovanju“, da privremena nesposobnost za rad nije posljedica povrede na radu, niti profesionalne bolesti.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtjev uz primjenu odredaba iz člana 64. stav 1. Zakona o radu i člana 65. stav 2. istog zakona uz obrazloženje da je otkaz ugovora o radu tužitelju nezakonit jer se u vrijeme donošenja odluke o otkazu tužitelj nalazio na „bolovanju“.

Osnovano se revizijom ukazuje da je u ovoj parnici materijalno pravo pogrešno primijenjeno, a zbog čega sve činjenice relevantne za ishod spora nisu utvrđene.

Odredbom člana 64. stav 1. Zakona o radu određeno je da zaposleniku koji je pretrpio povredu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu.

Odredbom člana 65. stav 1. Zakona o radu propisano je da povreda na radu, bolest ili profesionalna bolest ne mogu štetno utjecati na ostvarivanje prava zaposlenika iz radnog odnosa, dok je stavom 2. propisano da zaposlenik koji je privremeno bio nesposoban za rad zbog povrede ili povrede na radu, bolesti ili profesionalne bolesti, a za koga nakon liječenja i oporavka nadležna zdravstvena ustanova ili ovlašteni liječnik utvrdi da je sposoban za rad, ima pravo da se vrati na poslove na kojima je radio prije nastupanja privremene nesposobnosti za rad ili na druge odgovarajuće poslove.

3 Službene novine F BIH broj: 43/99, 32/00 i 29/03 Iz ovih odredaba proizilazi da se zaposleniku ne može otkazati ugovor o radu ako je privremena spriječenost za rad posljedica povrede na radu ili profesionalne bolesti, što je izričito propisano navedenom odredbom člana 64. stav 1. Zakona o radu.

To znači da poslodavac može otkazati zaposleniku ugovor o radu za vrijeme dok traje njegova privremena nesposobnost za rad zbog bolesti, osim u slučaju takve spriječenosti koju je prouzrokovala povreda na radu ili profesionalna bolest.

Odredba člana 65. Zakona o radu, koju nižestepeni sudovi pogrešno tumače, odnosi se na zaštitu zaposlenika privremeno nesposobnih za rad u smislu da ta okolnost ne može imati negativne refleksije nakon prestanka privremene nesposobnosti, odnosno da zaposlenik zbog toga što je bio na „bolovanju“ ne može trpjeti štetne posljedice kada se vrati na posao.

Zbog toga je zakonodavac odredio obavezu poslodavca da po povratku „s bolovanja“ (iz bilo kojih razloga - bolest, profesionalna bolest, povreda na radu) zaposleniku omogući obavljanje poslova na kojima je radio ili odgovarajuće poslove.

Prema tome, za ispitivanje zakonitosti odluke tuženog o otkazu ugovora o radu tužitelju nije pravno relevantna činjenica to što je tužitelj bio na bolovanju (kada je to posljedica bolesti), već da li je odluka zakonita s stanovišta primjene odredaba člana 87. stav 1. tačka 1. i člana 97. stav 1. Zakona o radu, tj. da li su se ostvarile zakonske pretpostavke za otkaz ugovora o radu tužitelju za radno mjesto direktora Razvoja prometnih funkcija usljed ekonomskih i organizacijskih razloga, te za ponudu izmijenjenog ugovora o radu.

Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestepeni sudovi nisu utvrđivali pravno relevantne činjenice za pravilnu primjenu pomenutih odredaba Zakona o radu, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je primjenom odredaba iz člana 50. stav 2. ZPP -a ovaj sud ukinuo drugostepenu presudu.

Sindikalnom povjereniku navedena zaštita pripada ne samo za slučaj otkaza već i za slučaj svakog drugog stavljanja u nepovoljniji položaj u odnosu na druge zaposlenike, pa tako i u slučaju njegovog rasporeda na drugo radno mjesto, jer se samo na taj način omogućava njegova efektivna zaštita od šikanoznog postupanja poslodavca. Međutim, ovu zaštitu može uživati samo onaj povjerenik o čijem je imenovanju sindikat obavijestio poslodavca. Kod malih sindikata, koji djeluju samo kod jednog poslodavca, kako je to slučaju ovoj pravnoj stvari, uobičajeno je da je sindikalni pov jerenik ujedno i predsjednik sindikata.

Iz odredbe člana 7. ovoga zakona, koje propisuju da se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovori slijedi da je predmetna situacija regulisana odredbama Zakona o radnim odnosima, kao lex specialis u odnosu na Zakon o radu, tako da samo u situaciji da nije, imalo bi mjesta primjeni Zakona o radu, konkretno njegovih odredbi člana 19, kako to čine nižestepeni sudovi u ovoj pravnoj stvari, koje se nisu mogle primijeniti, jer, kako je već rečeno, odredbama člana 18. Zakona o radnim odnosima je regulisano primanje u radni odnos na određeno vrijeme radnika u organima uprave, što isključuje primjenu odredbi člana 19. Zakona o radu.

Stoga, unatoč tome što je rad tužiteljice na određeno vrijeme, njegovim produžavanjem, trajao duže od jedne godine, kasnije pojedinačnim rješenjima tužene produžavan sve do 29.02.2004. godine, navedena činjenica nema za posljedicu da se može smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Navedeno jer sagledavanjem ove činjenice u odnosu na odredbe Zakona o radnim odnosima, koji se ima primijeniti na spor ni odnos, proizilazi da ovim zakonom nije uređen predmetni odnos, tako da se, u smislu odredbi člana 7. ovoga zakona ne mogu primijeniti odredbe člana 19. Zakona o radu, koje propisuju da ako uposlenik izričito ili prešutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period dulji od dvije godine bez prekida, takav ugovor će se smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, što ukazuje na to da je potrebno da između poslodavca i uposlenika bude zaključen i obnavljan ugovor o radu, što u odnosu na tužiteljicu u ovoj pravnoj stvari izostaje (radni odnos na određeno vrijeme zasnovan i produžavan rješenjima tužene).

Odredba člana 143. ZOR, dakle, ne štiti lica koja su iz bilo kog razloga izgubila radnopravni status prije 31.12.1991. godine ili poslije stupanja na snagu ZOR (05.11.1999. godine), dok štiti lica koja su u tom vremenskom intervalu zbog rata kao više sile ili posljedica rata ostala bez posla ili bila upućena na čekanje i štiti ih u odnosu na onog poslodavca koji ih je u tom periodu uputio na čekanje posla, odnosno kod kojeg su u tom periodu ostala bez posla.

Stoga je za odluku u ovoj pravnoj stvari irelevantno da tuženi na dan 31.12.1991. godine nije bio zaposlen kod pravnog prednika tužitelja, kod nespornih činjenica da je tuženi u relevantnom periodu bio zaposlen kod pravnog prednika tužitelja i da ga je isti 27.07.1993. godine uputio na čekanje posla, a 01.04.1994. godine donio rješenje o prestanku radnog odnosa (tuženi je kao pripadnik na tom području manjinskog naroda neutvrđenog datuma u periodu od 27.07.1993. do 0 1.04.1994. godine napustio L.). Kao što je već rečeno cilj odredbe člana 143. ZOR je da zaštiti lica koja su zbog rata i posljedica rata ostala bez posla ili upućena na čekanje posla be z obzira da li je poslodavac donosio rješenje o prestanku radnog odnosa, usmeno saopštavao zaposleniku da više ne dolazi na posao, ili je sam zaposlenik zbog rata i posljedica rata prestao da dolazi na posao, te je stoga pogrešan pravni stav drugostepenog suda da pravo na zaštitu u skladu sa odredbom člana 143.

ZOR ima samo zaposlenik za koga poslodavac nije donio rješenje o prestanku radnog odnosa. Iz gore navedenih razloga je zakonito rješenje Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR pa je usvajanjem revizije u ovom dijelu valjalo preinačiti nižestepene presude i odbiti tužbeni zahtjev.

Vještačenjem po vještaku finansijske struke, na čiji nalaz u računskom dijelu nije bilo prigovora, utvrđeno je da je tuženi tužiteljicama po osnovu utuženih naknada u periodu obuhvaćenih tužbom isplatio manje iznose i to tužiteljici P.J. iznos od ukupno 17.408,14 KM, a tužiteljici S.A. manji iznos od ukupno 1 7.965,71 KM, u odnosu na iznose koji bi im pripadali primjenom odgovarajućih odredbi GKU. Istovremeno je vještak u svom nalazu našao da je tužiteljicama u utuženom periodu po osnovu utuženih naknada isplaćen manji iznos u odnosu na iznose koji bi im pripad ali primjenom odgovarajućih odredbi Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (Službene novine FBiH broj 54/05 - dalje OKU) i to tužiteljici P.J. manji iznos od 4.019,63 KM, a tužiteljici S.A. manji iznos od 4.145,71 KM.

Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu nižestepeni sudovi zauzimaju pravni stav da tuženu obavezuje GKU iako je tuženi privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom. Prvostepeni sud citira odredbu člana 3. GKU koja reguliše da se taj ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom u FBiH, a kao razlog zašto isti obavezuje tuženog navodi da stupanjem na snagu OKU iz 2005. godine nije stavljen van snage GKU i da se u skladu sa članom 3. stav 3. OKU u konkretnom slučaju ima primjeniti GKU kao najpovoljnije pravo za zaposlenike.

Drugostepeni sud prihvata pravni stav prvostepenog suda da tuženog obavezuje GKU, a kao osnov nalazi da je dana 13.05.2002. godine između Saveza samostalnih sindikata BiH i Udruženja poslodavaca FBiH zaključen Privremeni ugovor u kojem je između ostalog u članu 2. stav 2. ugovora izričito propisano da se Kolektivni ugovori primjenjuju u svim privrednim društvima s privatnim ili većinskim privatnim kapitalom i da je navedeni privremeni ugovor bio na snazi sve do 08.05.2009. godine kada je na pravnu snagu stupio novi OKU koji je u članu 44. stav 2. regulisao da danom stupanja na snagu tog OKU prestaje da važi Privremeni ugovor o pristupanju udruženja poslodavaca u FBiH opštem kolektivnom ugovoru za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ broj 23/02), a da je odredbom člana 2. stav 2. OKU iz 2005. godine propisano da taj kolektivni ugovor obavezuje i važi za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala.

Drugostepeni sud pravilno citira odredbe Privremenog ugovora o pristupanju udruženja poslodavaca u FBiH opštem kolektivnom ugovoru za teritoriju FBiH i odredbe OKU iz 2005. godine, ali je iste pogrešno primijenio, kako se to osnovano ističe i u reviziji. Odredbom člana 1. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2000. godine („Službene novine FBiH“ broj 53/00) je bilo propisano da se taj ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na području FBiH. Dakle, taj kolektivni ugovor se nije primjenjivao u preduzećima sa privatnim odnosno većinskim privatnim kapitalom, pa je primjena istog na takva preduzeća proširena Privremenim ugovorom iz 2002. godine, kojem sam naziv kaže da ima privremeni karakter i koji se prestao primjenjivati stupanjem na snagu OKU iz 2 005. godine, a na osnovu izričite odredbe člana 44. stav 2. tog OKU. Ovaj OKU se primjenjuje, kao što je već rečeno, na sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, pa i na poslodavce sa privatnim odnosno sa većinskim privatnim kapitalom. Međutim od da na stupanja na snagu tog OKU, prestankom primjene Privremenog ugovora iz 2002. godine, GKU u kojem je izričito navedeno da se primjenjuje u svim preduzećima sa državnim odnosno sa većinskim državnim kapitalom, ne može obavezivati preduzeća sa privatnim odnosno većinskim privatnim kapitalom i njih obavezuje OKU iz 2005. godine na osnovu odredbe člana 2. stav 2. tog OKU.

Po ocjeni ovog suda predmetna nagodba nije pravni posao kojim se otuđuje ili opterečuje imovina malodobnog tužitelja, što podrazumjeva da su roditelji mldb. tužitelja mogli dati saglasnost punomoćniku za njeno zaključenje bez odobrenja nadležnog organa starateljstva. Dakle, nije riječ o tome da predmetna nagodba ne proizvodi pravno dejstvo samo zato što za odricanje od potraživanja nije zatražena saglasnost nadležnost Centra za socijalni rad, jer u smislu člana 92. stav 1. i 2. ZPP -a sudska nagodba može se pobijati samo tužbom ako je zaključena u zabludi i pod uticajem prinude ili prevare pa kod toga da je pravomoćno odbijen alternativni zahtjev za poništenje sudske nagodbe, drugostepeni sud je izveo valjan pravni zaključak da je predmetna vansudska nagodba i dalje na snazi i proizvodi pravno dejstvo.

Međutim, sadržina ugovora o doživotnom izdržavanju ne mora se uvijek sastojati u davanju sredstava za izdržavanje, već je moguće da se ta obaveza sastoji u njezi, liječenju i svakoj drugoj pomoći. Upravo stoga činjenica da je primalac izdržavanja imao materijalna sredstva za izdržavanje nije, sama po sebi, od uticaja na punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanju. Ukoliko je potreba za izdržavanjem kod primaoca izdržavanja bila odlučujuća za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju, istovremeno postojanje i nedopuštenih pobuda ne utiče na punovažnost ugovora.

obzirom da je prilikom inspekcijskog nadzora postupljeno u skladu sa odredbama člana 121, 144, i 125. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 35/05), iz kojih razloga je, po ocjeni prvostepenog suda, tužbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

Međutim, prema odredbi člana 8. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 9/05), upravni spor se može voditi samo protiv upravnog akta (stav 1.), a upravni akt, u smislu tog zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. tog zakona, rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. Prema tome, da bi jedan akt imao svojstvo upravnog akta, mora sadržavati sva propisana obilježja u pogledu donosioca, autoritativnosti i pojedinačnosti, te konkretnost i pravno dejstvo, odnosno da se tim aktom i rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica i da, neposrednom primjenom propisa, mora biti donesen u upravnom postupku u nekoj upravnoj stvari.

U ovoj stvari osporeno rješenje tuženog organa, doneseno je u postupku inspekcijskog nadzora koji je obavio kantonalni upravni inspektor tuženog, shodno odredbi člana 144. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, postupajući po predstavci tužitelja od 04.01.2007. godine (koja se odnosila na rad Pravobranilaštva Općine S.G., Službe za urbanizam, stambene i komunalne poslove, Službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar i Samostalnog odsjeka za inspekcijsko nadzorne poslove Općine S.G.S., te zahtjevano oglašavanje ništavim pojedinih rješenja, te traženo nalaganje nadležnim upravnim organima da zabrane upotrebu objekta korisnika K.Z.), u kojem postupku su, na osnovu člana 121. navedenog zakona, preduzete odgovarajuće mjere u navedenim organima uprave i o tome obavješteni tužitelji sačinjenom obavjesti od 12.01.2007. godine. Odredbama navednog člana 121. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine je propisano da se postupak inspekcijskog nadzora pokreće i vodi po službenoj dužnosti (a ne po zahtjevu stranke), da svako lice može podnijeti zahtjev ili inicijativu inspektoru da izvrši određeni inspekcijski nadzor i preduzme upravne mjere za koje je ovlašten zakonom, te da je u tom slučaju inspektor obavezan izvršiti inspekcijski nadzor i preduzeti odgovarajuće mjere i o tome pisano obavjestiti podnosioca zahtjeva ili inicijative. Prema citiranim zakonskim odredbama jasno se vidi da se u konkretnoj stvari nije rješavalo o izvjesnom pravu ili obavezi tužitelja u nekoj upravnoj stvari, radi čega osporeno rješenje tuženog (o odbijanju žalbe izjavljene protiv obavjesti inspektora), u smislu citiranog člana 8. Zakona o upravnim sporovima, nema svojstvo upravnog akta, protiv kojeg se jedino može pokrenuti i voditi upravni spor. Ovo iz razloga što se u ovoj stvari radilo isključivo o predstavci podnesenoj inspektoru da izvrši određeni inspekcijski nadzor u pojedinim organima uprave i da preduzme određene mjere i gdje su u postupku inspekcijskog nadzora, pokrenutom po službenoj dužnosti, određene mjere u organima uprave i poduzete (naloženo odgovornim osobama u orgnima uprave da utvrde stanje pojedinih spisa u predmetima K.Z. i donesu potrebne upravne akte po zahtjevima imenovanog), te o tome obavješteni tužitelji, što ni u kojem slučaju ne može predstavljati rješavanje o bilo kojem pravu ili obavezi tužitelja u nekoj upravnoj stvari, pogotovo što ni citiranim, a ni ostalim odredbama Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine uopšte nije propisano donošenje bilo kakvog upravnog akta po podnesenoj predstavci, niti je citiranim zakonom, a ni Zakonom o upravnom postupku predviđena mogućnost izjavljivanja pravnog lijeka protiv akta (obavjesti inspektora o izvršenom nadzoru i poduzetim mjerama) koji nije upravni akt.

Iz navedenih razloga prvostepeni sud nije mogao meritorno rješavati o tužbi (i istu odbiti) podnesenoj protiv osporenog rješenja tuženog koje nije upravni akt, pa je ovaj sud, na osnovu člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je, primjenom člana 25. stav 1. tačka 2. navedenog zakona, tužbu tužitelja odbacio.

od čega ukupna korisna površina izgrađenog prizemlja stambenog objekta iznosila 42,02 m2, a nadogradnje potkrovlja iznosila 33,23 m2 (a što ni navodima zahtjeva nije dovedeno u bilo kakvu sumnju), da su prvostepeni i tuženi organ, djelimičnim i osporenim rješenjem, tužiteljici naložili plaćanje utvrđene naknade iz osnova prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta i pogodnosti već izgrađene komunalne infrastrukture - rente, u naprijed navedenom novčanom iznosu, primjenom odredaba članova 64. -68 Zakona o građevinskom zemljištu, te Odluke o građevinskom zemljištu ("Službeni glasnik Općine Bihać " br. 6/09 i 1/10) i Odluke Općinskog vijeća o utvrđivanju prosječne konačne građevinske cijene m2 korisne stambene površine na području Općine B. za 2008. godinu ("Službeni glasnik Općine B." broj 3/09), te da je prvostepeni sud odluke upravnih organa ocjenio pravilnim i na zakonu zasnovanim, radi čega je tužbu tužiteljice odbio kao neosnovanu.

Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je, po ocjeni ovog suda, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan.

Naime, odredbama člana 64. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 25/03, 16/04 - ispravka i 67/05) propisano je da naknada za dodjeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje obuhvata (tačka 1.) plaćenu naknadu namjenjenu za preuzeto zemljište čiji se iznos utvrđuje u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji i (tačka 2.) naknadu iz osnova prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta i pogodnosti već izgrađene komunalne infrastrukture koje mogu nastati prilikom korištenja tog zemljišta, a koje nisu rezultat ulaganja sredstava vlasnika ili korisnika nekretnina - renta. Prema tome, citiranim zakonskim odredbama je propisan sadržaj naknade za dodjeljeno gradsko građevinsko zemljište, odnosno regulisano da ta naknada (pored plaćene naknade ranijem vlasniku za preuzeto zemljište) obuhvata i naknadu iz osnova prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta i pogodnosti već izgrađene komunalne infrastrukture (renta).

Shodno citiranim odredbama člana 64. Zakona o građevinskom zemljištu, jasno se vidi da predmetnu rentu plaća svako lice kome je izvršena dodjela građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja, pa i lica koja su ostvarila prvenstveno pravo korištenja radi građenja, te da naknadu iz osnova prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta plaćaju, također, i fizička i pravna lica u slučaju kada grade građevinu na gradskom građevinskom zemljištu u privatnoj svojini. Kako prema predmetnom činjeničnom utvrđenju jasno proizilazi da je tužiteljica podnijela zahtjev za izdavanje odobrenja za legalizaciju predmetnog izgrađenog stambenog objekta na gradskom građevinskom zemljištu u privatnoj svojini, to organi uprave a i prvostepeni sud nisu povrijedili zakon na njenu štetu, kada su je obavezali na plaćanje naknade utvrđene u članu 64. stav 1. tačka 2. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu od 1.354,50 KM. Ovo pogotovo što se obaveze plaćanja naknada utvrđenih citiranim zakonom (pa i utvrđene naknade iz osnova pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta) niko ne može osloboditi, kako je to propisao član 6 3. stav 6. tog zakona (osim slučajeva iz člana 90. i 91. istog zakona, a što nije predmet ove upravne stvari), tako da je rješenjima upravnih organa, a i prvostepenog suda o obavezi tužiteljice na plaćanje predmetne naknade pravilno i zakonito odlučeno. Radi toga se i navodi zahtjeva u pogledu nepostojanja zakonskog osnova za određivanje predmetne naknade i vlasniku gradskog građevinskog zemljišta ukazuju neosnovanim.

Imajući u vidu naprijed izneseno, ovaj sud je i ostale navode zahtjeva ocijenio neosnovanim, pa je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

T.) suvlasništvo Č.M. i dr. (prednika tužitelja), da je na osnovu dopunskog rješenja VL - broj: 04/2 -1029/1 -66 od 19. novembra 1966. godine na istom zemljištu (k.č.br. 222 otpisana iz zk.ul.br. 1 574 i upisana u zk.ul.br. 1122) uknjiženo pravo svojine u korist društvenog vlasništva sa dijelom 1/1 i organom upravljanja SO T., da je predmetno zemljište (u društvenom vlasništvu) Odlukom o građevinskom zemljištu Skupštine općine T., broj: 01 -023-110/88 od 06.07.1988. godine određeno kao gradsko građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu, da je Odlukom o građevinskom zemljištu Općinskog vijeća T., broj: 01 -02-19/04 od 26.07.2004. godine predmetna parcela obuhvaćena granicom prostornog obuhvata gradsko g građevinskog zemljišta, da je tužitelj dana 18.02.2010. godine podnio zahtjev za utvrđivanje prestanka državnog i uspostavljanje privatnog vlasništva na predmetnom zemljištu, jer nije privedeno namjeni u skladu sa prostronim planom a u društveno, odnosno državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke općine, da nakon izlaska na lice mjesta dana 05.05.2010. godine, a prema nalazu i mišljenju vještaka geometra i vještaka urbaniste proizilazi da je navedena parcela privedena krajnjoj namjeni -u cijelosti je izgrađena, te da su nadležni organi svojim rješenjima, a što je prihvatio i prvostepeni sud u pobijanoj presudi, zahtjev tužitelja odbili sa obrazloženjem da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani članom 96. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 67/05), po osnovu kojeg je i traženo utvrđivanje prestanka državnog vlasništva na predmetnom građevinskom zemljištu.

Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, zbog čega se, po ocjeni ovog suda, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke ukazuje neosnovanim.

Naime, odredbom člana 96. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 25/03, 16/04 i 67/05) je propisano da stupanjem na snagu tog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a u društveno sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke općine (opštine). Prema citiranoj zakonskoj odredbi jasno proizilazi da se ista ne odnosi na svo građevinsko zemljište, već samo na ono koje je prešlo u društveno, sada državno vlasništvo, na osnovu odluke općine, tako da se ta odredba, suprotno tvrdnjama tužitelja, nikako ne može odnositi na zemljište, koje je u društvenu, sada državnu svojinu prešlo na osnovu posebnih zakonskih propisa i to ne kao gradsko građevinsko zemljište. Imajući u vidu da iz pribavljenih dokaza u spisu predmeta jasno proizilazi (a što nije ni bilo sporno u ovoj stvari) da je prednik tužitelja bio suvlasnik na predmetnoj parceli (oranica u površini od 4.790m2) sve do 1966. godine, kada je u zemljišnoj knjizi, prema podacima sadržanim i u zk.ul.br. 1122 k.o. T., izvršena potpuna eksproprijacija predmetne parcele i na istoj upisano društveno vlasništvo sa dijelom 1/1, to organi uprave, a i prvostepeni sud nisu povrijedili zakon na štetu tužitelja kada su, u smislu citirane zakonske odredbe, o njegovom zahtjevu negativno odlučili. Ovo iz razloga što predmetno zemljište nije iz privatnog prešlo u društveno, sada državno vlasništvo na osnovu odluke općine (o određivanju predmetnog zemljišta kao gradskog građevinskog zemljišta), već na osnovu posebnog Zakona o eksproprijaciji (po osnovu rješenja o eksproprijaciji prešlo u društvenu, sada državnu svojinu), a tek pomenutim odlukama o građevinskom zemljištu (iz 1988. godine, odnosno 2004. godine), predmetna parcela je, kao društveno-držav no (a ne privatno) vlasništvo određena kao gradsko građevinsko zemljište. Radi toga se i tvrdnje tužitelja, da je predmetno zemljište iz privatnog u državno vlasništvo prešlo na osnovu odluke općine i da je trebalo utvrditi prestanak državnog vlasništva na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni primjenom člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine, ukazuju neosnovanim.

Nadalje, prvostepeni sud se, ispitujući zakonitost osporenog rješenja tuženog, u pobijanoj presud i pravilno pozvao na odredbe člana 33. i člana 34. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 9/05), s tim što je očigledno omaškom naveden Zakon o građevinskom zemljištu, na osnovu kojeg je, pravilnom primjenom člana 96. rješavano u ovoj upravnoj stvari, kako to proizilazi i iz pobijane presude prvostepenog suda. Stoga se i navodi zahtjeva u pogledu povrede pravila federalnog zakona o postupku ukazuju neosnovanim.

Imajući u vidu naprijed izneseno ovaj sud je i ostale navode zahtjeva ocjenio neosnovanim, pa je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

Prema ovako utvrđenom činjeničnom stanju prvostepeni sud a i nadležni organi nisu svojim odlukama povrijedili zakon na štetu tužitelja, pa se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke ukazuje neosnovanim.

Naime, nadležni organi su pravilno postupili kada (prvostepenim i osporenim rješenjem) tužitelju nisu priznali pravo na starosnu penziju koja pada na teret tuženog nositelja osiguranja, jer u skladu sa odredbama člana 16. stav 1. i 2. Sporazuma nisu bili ispunjeni uslovi za priznavanje prava na starosnu penziju propisani članom 30. i 31, te članom 137. stav 1. i 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Radi toga je i prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbu tužitelja izjavljenu protiv osporenog rješenja tuženog odbio kao neosnovanu. Ovo iz razloga što tužitelj (na dan prvi pu t priznatog prava, odnosno na dan stupanja na snagu navedenog Sporazuma) sa navršenih 47 godina života i ukupnim penzijskim stažom u trajanju od 21 godinu, 7 mjeseci i 25 dana, prema citiranim odredbama Sporazuma, nije ispunjavao uslove za priznavanje prava na starosnu penziju po propisu koji primjenjuje tuženi nositelj osiguranja, jer u smislu člana 30. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (prema kojem pravo na starosnu penziju osiguranik stiče kada navrši 65. godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža) nije nije imao navršenih 65 godina života, odnosno, shodno članu 137. istog zakona (kojim je regulisano pravo na prijevremenu starosnu penziju), nije imao navršenih 60 godina života i 35 godina penzijskog staža, a kako je to pravilno u pobijanoj presudi ocjenio i prvostepeni sud. Radi toga se i navodi tužitelja da je u ovoj stvari pogrešno primjenjeno materijalno pravo ukazuju neosnovanim.

Nadalje, ni navodi tužitelja da je u konkretnoj stvari trebalo primjeniti odredbu člana 31. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (kojom je propisano da se osiguraniku, kome se u smislu tog zakona staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, starosna granica za sticanje prava na penziju smanjuje srazmjerno stepenu uvećanja staža) ne može dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, obzirom da tužitelj ni uz smanjenje starosne granice srazmjerno stepenu uvećanja staža ostvarenog kod tuženog nositelja osiguranja (staž sa uvećanim trajanjem u BiH po stopi 12/16 je ostvario u ukupnom trajanju od 3 mjeseca i 2 dana, a onaj ostvaren kod inostranog nositelja osiguranja se ne uzima u obzir prema citiranim odredbama Sporazuma), nije ispunjavao uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju propisane odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

Imajući u vidu naprijed izneseno, ovaj sud je i ostale navode zahtjeva ocijenio neosnovanim, pa je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

tako da je sporni uplaćeni iznos usmjeren na izmirenje ranijeg poreznog duga za 2001. i djelimično za 2002. godinu, te da je, prema konačnim PP -MI- 1 obrascima za 2002, 2003, 2004. i 2005. godinu, nakon izvršene uplate poreza na promet usluga u navedenom iznosu ostao raniji dug tužitelja po istoj poreznoj obavezi u iznosu od 2.314,61 KM.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stana jasno proizilazi da je rješenjem nadležne porezne ispostave od 01.10.2009. godine o zahtjevu tužitelja za povrat više uplaćenog poreza na promet usluga za 2006. godinu pravilno negativ no odlučeno primjenom člana 39, 70. i 71. Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 33/02 i 28/04), radi čega su prevostepeni, a i tuženi organ pravilno postupili kada su odbili žalbe tužitelja izjavljene protiv navedenog rješenja od 01.10.2009. godine, odnosno protiv prvostepenog rješenja od 03.11.2009. godine, a pravilno je postupio i prvostepeni sud kada je, pobijanom presudom, odbio tužbu tužitelja podnesenu protiv osporenog rješenja tuženog organa.

Naime, prema odredbama člana 39. Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine proizilazi da porezni obveznik može usmjeriti da se plaćanje odnosi na određeni porez, u kojem slučaju se naznačene uplate određenog poreza izvršavaju po propisanom redosljedu i to tako što se (nakon troškova prekršajnog postupka i prinudne naplate, kamate i kazne) vrši plaćanje poreznog duga, a tek ako je iznos uplate veći od poreznog duga, onda se primjenjuju procedure poreznih odbitaka i povrata iz Poglavlja XIV tog zakona. Prema odredbama člana 70. i 71. istog zakona također se jasno vidi da će se samo iznos porezne obaveze koji prelazi iznos te porezne obaveze - preplate poreza (zajedno sa dospjelim kamatama) odbiti od buduće porezne obaveze (ili drug e porezne obaveze) ili vratiti poreznom obvezniku u skladu sa odredbama poglavlja XIV citiranog zakona.

Prema citiranim zakonskim odredbama jasno proizilazi da je u ovoj stvari o zahtjevu tužitelja za povrat više uplaćenog poreza na promet usluga pravilno negativno rješeno, obzirom da iz predmetnog činjeničnog utvrđenja nedvosmisleno proizlazi da navedeni iznos uplate predmetnog poreza (naznačenog od strane tužitelja) nije bio veći od poreznog duga po istoj poreznoj obavezi, tako da se o zahtjevu tužitelj a nije ni moglo raspravljati primjenom procedura poreznih odbitaka i povrata iz Poglavlja XIV tog zakona (nije se radilo o preplati poreza), već su naznačene uplate predmetnog poreza mogle biti usmjerene samo na izmirenje ranije nastalog poreznog duga, a k ako je to i bio slučaju ovoj pravnoj stvari. Radi toga se i navodi zahtjeva u pogledu nepravilne primjene Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine ukazuju neosnovanim.

Pored toga, ni ostali navodi tužitelja u pogledu nastanka poreznog dug a, zastare utvrđivanja porezne obaveze i zastare potraživanja duga tužitelja od tuženog, nemaju uticaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, gdje su nadležni organi po zahtjevu tužitelja od 03.05.2007. godine raspravljali isključivo o postojanju uslova za povrat naznačene uplate predmetog poreza (a ne o pravu na razrez i pravu na naplatu te porezne obaveze), te postavljeni zahtjev, iz naprijed datih razloga, pravilno i zakonito odbili kao neosnovan. Pri tome treba istaći da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama tužitelja, ocjenio i sve navode iz tužbe, pa i navod u pogledu dodatno postavljenog zahtjeva tek u tužbi, a za svoj zaključak kroz obrazloženje pobijane presude dao potpune i jasne razloge, koje u svemu prihvata i ovaj sud. Pored toga, shodno članu 13. Zakona o upravnim sporovima, u upravnom sporu se može tražiti naknada samo one štete koja je tužitelju nanesena izvršenjem akta koji se tužbom osporava, a što nije ni mogao biti slučaju ovoj stvari, jer je zahtjev tužitelja odbijen pa uopšte nema potrebe za izvršenjem, tako da se i navodi zahtjeva u tom pogledu ukazuju neosnovanim.

Imajući u vidu naprijed izneseno, ovaj sud je i ostale navode zahtjeva ocijenio neosnovanim, pa je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

Odredbom člana 54. stav 2. citiranog zakona propisano je da privremeni zastupnik učestvuje samo u postupku za koji je izričito postavljen i to dok se ne pojavi zakonski zastupnik ili predstavnik, odnosno sama stranka ili njen punomoćnik.

Kako uz podneseni zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke advokat S.D. nije dostavio punomoć kojom ga je tužitelj ovlastio za podnošenje predmetnog zahtjeva (jer je, prema citiranoj zakonskoj odredbi, postavljenje za privremenog zastupnika važilo isključivo za učestvovanje u upravnom postupku), to je ovaj sud, dopisom od 21.03.2013. godine, zatražio od imenovanog da u roku od deset dana od dana prijema dopisa dostavi sudu valjanu punomoć za podnošenje predmetnog zahtjeva, s upozorenjem da će sud, ako u ostavljenom roku ne postupi po ovom traženju, zahtjev odbaciti kao izjavljen od neovlaštenog lica.

Obzirom da advokat S.D. u ostavljenom roku nije dostavio traženu punomoć (u spisu se nalazi potpisana dostavnica o prijemu navedenog dopisa ovo g suda), a imenovani nije stekao ni ona svojstva koja Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 9/05) propisuje za stranku, koja je jedino ovlaštena za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu, jer se prema članu 2. navedenog zakona u konkretnom slučaju nije rješavalo o nekom njegovom pravu, obavezi ili pravnom interesu, nego o naloženoj obavezi tužitelju da osigura izmjenu ili dopunu odobrenja za rekonstrukciju objekta, to mu ni po tom osnovu (nedostatak stranačke legitimacije) nije pripadalo pravo na podnošenje predmetnog zahtjeva.

Kako advokat S.D. nije imao ovlaštenje tužitelja za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje pobijanog rješenja u vrijeme kada je taj zahtjev podnio (prema podacima iz spisa predmeta takvo ovlaštenje nije imao ni za tužbu podnesenu protiv osporenog rješenja tuženog organa) niti je dokazao da mu je takvu radnju tužitelj naknadno odobrio, to je ovaj sud, primjenom odredbe člana 44. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, njegov zahtjev odbacio kao izjavljen od neovlaštenog lica.

tako da navedeni staž nije mogao biti uračunat u ukupan penzijski staž), da je predmetni zahtjev tužitelja, uz potvrdu o penzijskom stažu Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske od 11.08.2010. godine i uvjerenje o podacima registrovanim u matičnoj evidenciji osiguranika, dostavljen tuženom Zavodu na rješavanje, da je nadležni prvostepeni organ, u ponovnom postupku, postupajući u izvršenju drugostepenog rješenja tuženog od 07.03.2011. godine (kojim je uvažena žalba tužitelja i poništeno ranije prvostepeno rješenje od 28.12.2010. godine), rješenjem od 20.05.2011. godine, tužitelju priznao pravo na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret tuženog nositelja osiguranja u naprijed navedenom novčanom iznosu (kao i u ranijem poništenom prvostepenom rješenju), da je tuženi, osporenim rješenjem od 03.08.2011. godine, odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv navedenog prvostepenog rješenja, jer je našao (suprotno shvatanju i primjedbama iz ranijeg drugostepenog rješenja) da je nadležni prvostepeni organ, na osnovu člana 30, 32, 45, 50. i člana 82. stav 4. i 5 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a primjenom člana 7. i 8. citiranog Sporazuma tužitelju pravilno i zakonito odredio srazmjernu starosnu penziju koja pada na teret tuženog nosioca osiguranja, zaključivši pri tome da je tužitelj poslije 30. aprila 1992. godine ostvari o penzijski staž i u FBiH i u Republici Srpskoj (ostvario ukupan penzijski staž od 31. godinu, 2 mjeseca i 6 dana u koji je uračunat staž kod bivšeg Fonda PIO BIH do 30. aprila 1992. godine -26. godina i 12 dana, staž ostvaren nakon 30. aprila 1992. godine na području Republike Srpske - od 25.03.1996. godine do 05.12.2000. godine od 4 godine, 8 mjeseci i 12 dana i staž na području Federacije BiH - od 01.05.1992. godine do 13.10.1992. godine od 5 mjeseci i 13 dana), dok činjenica neuplaćenih doprinosa jedino utiče na odlučivanje o pravu na penziju kod Fonda Republike Srpske, te da je prvostepeni sud rješenja nadležnih organa ocjenio pravilnim i na zakonu zasnovanim, radi čega je tužbu tužitelja odbio kao neosnovanu.

Međutim, odredbom člana 82. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09) je propisano da će se staž osiguranja kod različitih nosilaca penzijskog i invalidskog osiguranja u Federaciji i Republici Srpskoj priznavati u skladu sa ugovorom zaključenim između navedenih subjekata, a odredbom člana 82. stav 5. istog zakona je regulisano da se prilikom ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja pripadaju osiguraniku na osnovu penzijskog staža, u staž osiguranja uračunava samo vrijeme za koje je uplaćen doprinos. Nadalje, odredbom člana 7. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 24/0 0), jasno je propisano da samo u slučaju kada je osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine penzijski staž navršio kod više nosilaca osiguranja, svaki nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primjenjuje, uz primjenu člana 5. i 6. ovog sporazuma (uzima u obzir ukupan penzijski staž za priznavanje prava i za određivanje visine penzije), a nakon toga određuje dio penzije koji pada na njegov teret.

Prema tome, kako je prema podacima iz spisa predmeta nesporno utvrđeno da tužitelj poslije 30. aprila 1992. godine nema staža osiguranja u Republici Srpskoj za koji su uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje, odnosno da je za period od 25.03.1996. godine do 05.12.2000. godine bio prijavljen, odnosno odjavljen u matičnoj evidenciji osiguranika od strane obveznika uplate doprinosa - Mjesna zajednica N.G., ali da za to vrijeme rada nisu bili uplaćeni doprinosi, to nije jasno kako su nadležni organi zaključili da je tužitelj i kod Fonda u Republici Srpskoj ostvario staž osiguranja u spornom periodu, odnosno da je poslije 30. aprila 1992. godine ostvario penzijski staž i u FBiH i u Republici Srpskoj, na što se osnovano ukazuje i u navodima zahtjeva za vanredno preispitivanje. Naime, kako na osnovu citiranih propisa jasno proizilazi da se pri ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja pripadaju osiguraniku na osnovu penzijskog staža, u staž osiguranja uračunava samo vrijeme za koje je uplaćen doprinos, to ovaj sud nije ni mogao ispitati pravilnost i zakonitost odluka nadležnih organa u pogledu priznatog prava na srazmjerni dio starosne penzije primjenom citiranog člana 7. Sporazuma (niti se vidi da je tužitelj to uopšte i tražio zahtjevom), obzirom da se isti primjenjuje za određivanje srazmjerne penzije isključivo u slučaju navršenog penzijskog staža kod više nosilaca osiguranja nakon 30. aprila 1992. godine, a iz odluka nadležnih organa, a i prvostepenog suda nije jasno na koji način i primjenom kojeg propisa se vrijeme provedeno u osiguranju, a za koje nisu uplaćeni doprinosi, moglo uračunati tužitelju u penzijski staž prilikom priznavanja prava na srazmjernu starosnu penziju. Ovo pogotovo kada se imaju u vidu upute date prvostepenom organu, odnosno potpuno drugačije stanovište tuženog, zauzeto u ranijem drugostepenom rješenju od 07.03.2011. godine (prvostepeni organ je u ponovnom postupku bio dužan u svemu postupiti po drugostepenom rješenju), da tužitelj nema penzijskog staža navršenog poslije 30. aprila 1992. godine kod nosioca osiguranja u Republici Srpskoj, radi čega na konkretnu stvar nisu mogle biti primjenjene odredbe citiranog Sporazuma za priznavanje prava na starosnu penziju (nije tužitelju mogla biti određena srazmjerna penzija), te da će prvostepeni organ u ponovnom postupku odlučiti o pravu tužitelja na samostalnu starosnu penziju shodno Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju, o čemu u obrazloženju prvostepenog, odnosno osporenog rješenja tuženog nisu dati nikakvi razlozi.

Radi svega izloženog pobijana presuda prvostepenog suda, a i rješenja nadležnih organa su donesena uz povredu propisa na koje se pozvao tužitelj u zahtjevu za vanredno preispitivanje pobijane presude u svom zahtjevu, pa je ovaj sud na osnovu člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev uvažio, pobijanu presudu preinačio i rješio kao u izreci ove presude, s tim što će prvostepeni organ u ponovnom postupku, u skladu sa primjedbama datim u ovoj presudi, ponovo odlučiti o zahtjevu tužitelja.

dok je odredbom člana 44. stav 1. istog zakona propisano da će nedozvoljen ili neblagovremen zahtjev iz člana 41. ovog zakona ili zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice, nadležni sud rješenjem odbaciti.

Prema citiranoj odredbi člana 41. stav 1. Zakona o upravnim sporovima proizilazi da se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke može podnijeti samo protiv pravomoćne odluke suda. Zakonom o upravnim sporovima nije određeno kada sudska odluka postaje pravomoćna, ali je odredbama člana 196. stav 1. Zakona o parničnom postupku (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 53/03, 73/05 i 19/06), koja se shodno primjenjuje na osnovu člana 55. Zakona o upravnim sporovima, propisano da presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna (odlučeno o zahtjevu tužbe ili protivtužbe ili o potraživanju koje je tuženi istakao prigovorom o prebijanju). Primijenjeno shodno na odluku suda donesenu u upravnom sporu to znači da presuda u upravnom sporu koja se ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna ako je njome riješena upravna stvar, dakle, pravomoćno odlučeno o zahtjevu ili obavezi stranke, odnosno o predmetu upravnog postupka i upravnog spora.

Iz ovoga proizilazi da je odluka suda pravomoćna i da se protiv nje s procesnog aspekta može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje onda kada nema mjesta žalbi, a prema odredbi člana 40. Zakona o upravnim sporovima, protiv odluke donesene u upravnom sporu žalba se ne može izjaviti. Dakle, svaka odluka suda donesena u upravnom sporu je postala formalno pravomoćna u momentu donošenja, a ukoliko je takvom odlukom meritorno riješena upravna stvar, tada je nastupila i materijalna pravomoćnost sudske odluke. Prema tome, samo je ona sudska odluka postala pravomoćna ako je njena pravomoćnost nastupila i u formalnom i u materijalno pravnom smislu, pa se samo protiv takve sudske odluke može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje pod uslovom da za to postoje zakonom propisani razlozi pobijanja.

Međutim, pobijano rješenje, čije se vanredno preispitivanje traži, Kantonalni sud u N.T. donio je u konkretnom sukob u nadležnosti u upravnom postupku u kantonu (u upravnoj stvari izdavanja urbanističke saglasnosti za postavljanje zimske bašte po zahtjevu Š.I. iz T.), u okviru odredaba Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99), kojim su određena pravila o organu nadležnom za rješavanje pojedinih sukoba nadležnosti (član 27. - 33.), kao i pravila o postupku rješavanja tih sukoba (od člana 34. - 35.). Naime, ovim rješenjem je određeno da je za postupanje po žalbi Š.I. iz T., izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja Službe za urbanizam, građenje, katastar i imovinsko pravne poslove, općine T., broj: 04/09 -23-3-480/12 od 23.10.2012. godine, nadležan organ Ministarstvo prostornog uređenja, obnove i povratka Srednjobosanskog kantona, T., i istovremeno poništen zaključak ovog nadležnog organa, broj: 04 -23-120/12 od 26.12.2012. godine, a kojim se oglasio kao nenadležan za rješavanje po istoj žalbi, te istom organu dostavljen spis upravnog predmeta radi rješavanja o žalbi. Kako se protiv ovog rješenja, kojim je podnosilac predmetnog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke oglašen kao nadležni organ u konkretnom sukobu nadležnosti u upravnom postupku u Srednjobosanskom kantonu, žalba ne može izjaviti, u smislu odredbi člana 35. stav 1. citiranog Zakona o upravnom postupku (kojim je propisano ako je o sukobu nadležnosti rješio nadležni sud, žalba nije dopuštena), a niti u smislu odredbi člana 40. Zakona o upravnim sporovima (prema kojim se protiv odluke donesene u upravnom sporu žalba ne može izjaviti), to znači da je isto rješenje postalo pravomoćno samo u formalnom smislu. Materijalna pravomoćnost ovog rješenja nije nastupila, jer istim nije meritorno ni riješena upravna stvar (odnosno nije rješeno o zahtjevu Š.I. za izdavanje urbanističke saglasnosti za postavljanje zimske bašte a povodom kojeg se vodi odnosni upravni postupak), nego samo određen organ nadležan za rješavanje po žalbi Š.I. izjavljenoj protiv navedenog prvostepenog rješenja. Usljed toga nisu se ni stekli uslovi, propisani u citiranom članu 41. Zakona o upravnim sporovima, za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje predmetnog rješenja Kantonalnog suda u N.T., radi čega se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen od strane Ministarstva prostornog uređenja, građenja, zaštite okoliša, povratka i stambenih poslova Srednjobosanskog kantona, Travnik, ukazuje nedozvoljenim.

S obzirom na navedene razloge ovaj sud je, primjenom odredbe člana 44. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odbacio zahtjev kao nedozvoljen.

Međutim, ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud trebao tužbu odbaciti, a ne odbiti i to iz slijedećih razloga:

Prema odredbi člana 48. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“, broj 34/86, 1/90, 29/90 i „RBiH“, broj 3/93 i 13/94) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja od 04.01.2000. godine), gradsko građevinsko zemljište dodjeljuje se na korištenje radi građenja na osnovu konkursa ili neposrednom pogodbom, pod uslovima, na način i u postupku propisanom ovim zakonom i na osnovu njega donesenih propisa.

Prema stanju spisa predmeta rješenjem Općinskog vijeća Općine B. broj: 03/3 -31-3870 donesenim dana 04.01.2000. godine čije proglašavanje ništavim tužitelj traži zahtjevom od 03.02.2009. godine, tužitelju C.M. iz B., je bez konkursa (neposrednom pogodbom) dodjeljeno na korištenje gradsko građevinsko zemljište u svrhu sanacije i proširenja već postojećeg objekta, a radi formiranja građevinske parcele na kojoj je izgrađena porodična stambena zgrada.

Kada se radi o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta na korištenje neposrednom pogodbom zakon ne predviđa mogućnost ni izjavljivanja žalbe, ni pokretanja upravnog spora, jer se u tom slučaju ne radi o upravnom aktu, pa stoga u konkretnom slučaju bez obzira na činjenicu što je u rješenju od 04.01.2000. godine (za koje se traži proglašenje ništavim) naznačeno da se donosi i temeljem člana 200. Zakona o upravnom postupku te stavljena pouka o žalbi, a u osporenom rješenju tuženog od 26.04.2010. godine i pravo na pokretanje upravnog spora, to ne čini ove akte upravnim aktima. Naime, u smislu člana 8. Zakona o upravnim sporovima upravni spor se može voditi samo protiv upravnog akta (stav 1.). Upravni akt u smislu ovog zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. ovog zakona, rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (stav 2.). Iz citirane zakonske odredbe proizilazi da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta i da je upravni akt onaj akt koji ispunjava sve elemente navedene u ovom članu, a ti elementi su: donosilac upravnog akta (organi uprave ili upravn e ustanove Federacije i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe za upravu, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja kad u vršenju tih javnih ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima), rješavanje nadležnih organa na osnovu autorativnih ovlaštenja koja su im data na osnovu propisa, te konkretnost i pravno dejstvo, tj. da se tim aktom rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica, i na kraju da se radi o upravnoj stvari.

Prema tome kako je u konkretnom slučaju rješenje Općinskog vijeća općine B. od 04.01.2000. godine kojim je tužitelju dodjeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje neposrednom pogodbom akt raspolaganja, a ne upravni akt, to se isti ne može osporavati niti redovnim, niti vanrednim pravnim sredstvom predviđenim odredbama Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj: 2/98 i 48/99), pa samim tim nije dozvoljena ni primjena instituta „proglašavanje rješenja ništavim“ regulisana odredbama člana 264. citiranog zakona. Iz svega navedenog proizilazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za pokretanje upravnog spora, pa je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 25. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima trebao tužbu odbaciti. Stoga je pri donošenju pobijane odluke došlo do povrede pravila federalnog zakona o postupku, pa je ovaj sud na osnovu člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te prvostepenu presudu preinačio i riješio kao u izreci ove presude.