Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 1-2/2014

Naime, ovaj sud smatra, da se samo na odlučnim činjenicama koje predstavljaju materijalne supstrate zakonskih pojmova temelji neposredna primjena zakona. To dalje znači, da kada je u pitanju pravna kvalifikacija djela, onda su sa aspekta krivičnog materijalnog prava odlučne činjenice samo one koje su sadržane u činjeničnom opisu djela iz optužbe, a ne i ostale činjenice koje nisu u njemu navedene. U konkretnom slučaju opis djela iz optužbe sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi, da je optuženi u vrijeme nastanka ove saobraćajne nezgode bio pod uticajem alkohola od 1,26 gr/kg alkohola u krvi i da je time postupio protivno odredbama člana 174. stav 1. i 2. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini. Međutim, takav činjenični opis djela iz optužbe ne sadrži navode da postoji uzročno posljedična veza između utvrđene količine alkohola u krvi optuženog i kršenja saobraćajnog propisa iz člana 62. naprijed pomenutog zakona. Ovo je veoma bitno naglasiti, jer sama alkoholisanost optuženog jeste jedna od okolnosti koja može ukazivati na postojanje krivičnog djela za koje se zalaže tužitelj u svojoj optužbi, ali ona mora biti u uzročnoj vezi sa kršenjem saobraćajnog propisa koji je neposredno doveo do nastanka ove saobraćajne nezgode i to mora jasno proizilaziti iz činjeničnog opisa djela. I ne samo to, za takvu pravnu ocjenu djela, činjenični opis djela iz optužbe mora sadržavati činjenice i okolnosti koje ukazuju da je to kršenje saobraćajnog propisa (ili više njih) bilo grubo ili bezobzirno.

Kako činjenični supstrat djela iz optužbe nije sačinjen u tom smislu, odnosno ne sadržava sve naprijed navedene činjenice i okolnosti prema kojima je alkoholisano stanje optuženog u uzročnoj vezi sa kršenjem napred navedenog saobraćajnog propisa koje mora biti grubo ili bezobzirno (naravno odnosi se na situaciju ako su u stvarnosti zaista postojale takve okolnosti), onda nije ni bilo moguće da se ovaj sud upušta u opravdanost pravnog vrednovanja radnji optuženog u smislu postojanja naprijed navedenog ili postojanja nekog drugog krivičnog djela. Samim tim otpala je i mogućnost da se voljni elemenat optuženog prema posljedici u učinjenju krivičnog djela za koje je izrekom ove presude oglašen krivim svede na liniju pristajanja, pa je za razliku od toga prihvaćeno da je postupao sa svjesnim nehatom što je i uneseno u opis djela, radi čega su njegove radnje iz izreke ove presude pravno ocijenjene kao krivično djelo teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH.

Očito je dakle, da sud nalazi da, osim iskaza svjedoka M.S., ne postoji ni jedan drugi direktan dokaz koji bi ukazivao da je optužena vršila prisvajanje novca. Što se tiče samog iskaza svjedoka M.S., u dijelu u kojem je on naveo da mu je optužena priznala da je prisvojila 173.000 KM, prvostepeni sud je dao sasvim određene i jasne razloge zašto taj iskaz svjedoka M.S. ne nalazi vjerodostojnim. I upravo te razloge prvostepenog suda kantonalni tužitelj u žalbi uopšte ne osporava. To faktički znači da kantonalni tužitelj svojom žalbom ne osporava zaključak suda da ne postoji ni jedan direktan dokaz da je optužena vršila prisvajanja novca koji joj je bio povjeren na radu.

Budući da za utvrđenje određene činjenice, pa i čina prisvajanja novca povjerenog na radu, nije neophodan direktan dokaz i da se u skladu sa pravilom o slobodnoj ocjeni dokaza ta činjenica može utvrđivati i drugim posrednim dokazima, prvostepeni sud je dao u svojoj presud i sasvim jasne razloge zbog kojih smatra da se u konkretnom slučaju ni na osnovu drugih izvedenih dokaza ne može izvesti pouzdan zaključak da je manjak u poslovanju ZC d.o.o. S. rezultat prisvajanja novca od strane optužene.

Naime, prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude sasvim određeno naveo da je na osnovu iskaza svjedoka, koje je tačno označio imenom i prezimenom, utvrdio da je prodaja robe u maloprodaji vršena ne na osnovu faktura, koje su kompjuterski rađene, nego na osnovu nota blokova o kojima nije postojala evidencija, a u koje se unosila roba koja se prodaje za gotovinu, da su robu koja se prodaje za gotovinu vozači odvozili kupcima i od njih preuzimali novac, te da su potom taj novac i nota blokove predavali skladištaru R.S. Na osnovu izvedenih dokaza, sud je takođe utvrdio da skladištar R.S., prilikom preuzimanja novca od strane vozača, nije evidentirao primopredaju novca a ni nota blokova koje su mu vozači donosili, te da je taj novac držao u sefu, koji se nalazio u skladištu. Na osnovu izvedenih dokaza, takođe je utvrđeno da je novac od izvršene prodaje za gotovinu više dana ostajao u sefu u skladištu, da su ključeve od sefa imali skladištar R.S. i radnik S.B, ali ne i optužena A.D. Na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno je takođe da se u sefu u skladištu sakupljala, prije predaje u blagajnu, velika količina novca (po više desetina hiljada KM). Na osnovu izvedenih dokaza, prvostepeni sud je takođe utvrdio da je skladištar R.S. novac iz blagajne, zajedno sa nota blokovima, predavao blagajni ci - optuženoj A.D. ali da ni tada nije vršeno evidentiranje ni iznosa novca ni nota blokova koji su predati. Utvrđenje suda o ovakvom načinu poslovanja kantonalni tužitelj ne dovodi u pitanje. S obzirom na takav način poslovanja u okviru ZC d.o.o. S., pravilno je prvostepeni sud zaključio da se, i nakon svestrane ocjene svih izvedenih dokaza, ne može isključiti mogućnost da je manjak, koji je nastao u poslovanju ovog privrednog subjekta, mogao nastati i iz drugih razloga a ne samo prisvajanjem novca od prodaje robe za gotovinu od strane optužene A.D. U takvoj situaciji, pravilno je prvostepeni sud našao da se, u skladu sa pravilom in dubio pro reo, ima smatrati da činjenica prisvajanja novca povjerenog u službi od strane optužene A.D. nije utvrđena. Sljedstveno, upravo zbog navedenog, ni žalbeni navodi kantonalnog tužitelja, ni pojedinačno ni u svojoj cjelini, ne mogu dovesti u pitanje takav zaključak prvostepenog suda.“

Pri tome je konstatovano da je ta optužnica izmijenjena na zapisnik kod suda dana 13.01.1994. godine i precizirana u pogledu pravne kvalifikacije dana 15.03.2002. godine. Iz stanja spisa predmeta, kako se osnovano ukazuje žalbom branitelja, proizilazi da je navedena optužnica izmijenjena dana 21.12.2009. godine i da je optužni ca u tom obliku bila na pravnoj snazi kada je počelo novo suđenje, pa i glavni pretres dana 20.12.2013. godine.

Prema tome, iz podataka u spisu proizilazi da optuženom nije pročitana optužnica na osnovu koje je trebao biti vođen ponovljeni postupak sve do izmjene optužnice na glavnom pretresu održanom dana 16.01.2014. godine. Kako je usljed toga propušteno podrobno obaviještavanje optuženog o djelu za koje se tereti, činjenično i pravno, ovaj sud nalazi da se osnovano žalbom branitelja tvrdi da je na taj način povrijeđeno pravo optuženog na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. i 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (EKLJP), i to, prije svega, u jednom od osnovnih jamstava optuženikove odbrane propisanom u članu 6. stav 3. tačka a) EKLJP. Navedena odredba propisuje, naime, da optuženi ima pravo da bude podrobno obaviješten o razlozima i prirodi optužbe protiv njega.

Iz obrazloženja pobijane presude... proizilazi da je prvostepeni sud odbio kao nezakonit dokaz odbrane u vidu fotokopije Izvještaja policije sa akcije oslobađanja D., sa potpisom podnositelja izvještaja M.S. zbog toga što se ne radi o zvani čnoj ispravi jer Izvještaj nigdje nije protokolisan i jer u njemu nije naveden broj ni vrijeme sačnjavanja i evidentiranja u službenim knjigama, te da se ne može uopšte tvrditi da je navedeni dokument sačinjen neposredno nakon izvedene akcije u D. i da je predat nadležnoj policiji. Ovaj sud smatra da navedene okolnosti nisu od utjecaja na zakonitost navedenog pismena kao dokaza nego se one mogu cijeniti samo u okviru ocjene njegove vjerodostojnsti. Da bi neko pismeno moglo biti dokaz u krivičnom postupku nije neophodno da se radi o zvaničnoj ispravi. Dokaz u krivičnom postupku može biti svako pismeno pod uvjetom da nije pribavljeno na načine navedene u članu 11. ZKP FBiH. Kako prvostepeni sud pri svojoj ocjeni da je navedeno pismeno nezakonit dokaz ne navodi da je ono pribavljeno na bilo koji od načina koje zabranjuju odredbe člana 11. ZKP FBiH, osnovano se žalbom branitelja tvrdi da je odbijenjem tog pismena kao dokaza odbrane, s obrazloženjem da se radi o nezakonitom dokazu, povrijeđeno pravo optuženog na odbranu odnosno da je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH. Iz istog razloga tu povredu odredaba krivičnog postupka predstavlja i propuštanje suda da kao dokaz odbrane cijeni iskaz svjedoka M.S. sa obrazloženjem da se taj svjedok prilikom davanja iskaza pozivao na navedeno pismeno i da je stoga njegov iskaz „plod otrovne voćke“.

Iz spisa predmeta vidljivo je da je osumnjičenom J.S. i njegovom branitelju dostavljen prijedlog Kantonalnog tužilaštva kantona Sarajevo Kt -1497/09 od 23.09.2009. godine za produženje pritvora H.M., J.S. i A.M., u kojem je naznačeno da se svi relevantni dokazi za odlučivanje o prijedlogu za produženje pritvora nalaze u spisu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009 -0-Kpp-09-000086, a, uz taj prijedlog, kantonalni tužitelj je priložio i neke dodatne dokaze.

Dostavljanjem osumnjičenom i njegovom branitelju od strane suda navedenog prijedloga za produženje pritvora, koji je sadržavao i napomenu gdje se nalaze dokazi koji su bitni za odluku o osnovanosti prijedloga za produženje pritvora, sud je izvršio i obavještavanje osumnjičenog i branitelja o tim dokazima u smislu člana 61. stav 2. ZKP FBiH. Pošto iz pomenute zakonske odredbe ne proizilazi obaveza ni suda ni tužiteljstva da dokaze dostavlja odbrani nego samo da ih obavijesti o dokazima, te, pošto iz žalbe branitelja osumnjičenog ne proizilazi da je sud onemogućio njemu uvid u dokaze na koje se u prijedlogu za produženje pritvora poziva kantonalni tužitelj, žalbenim navodom kojim se ističe da odbrana do danas nije dobila relevantne dokaze ne može se uspješno osporiti zakonitost pobijanog rješenja.

Kako je pritvor izuzetna mjera koja se može odrediti samo pod uvjetima propisanim zakonom i u skladu sa propisanim postupkom (član 5. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 145. stav 1. ZKP FBiH), rješenje o određivanju odnosno produženju pritvora mora da sadrži potpune i određene razloge na osnovu kojih je sud utvrdio da su ispunjeni zakonski uvjeti za određivanje odnosno produženje pritvora. Budući da je jedan od zakonom kumulativno propisanih uvjeta za određivanje odnosno produženje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH - postojanje posebno teškog krivičnog djela, neophodno je da rješenje o produženje pritvora po tom pritvorskom osnovu sadrži razloge koji se odnose na taj zakonski uvjet za produženje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH. Pošto se zakon, za određivanje ili produženje pritvora po navedenom pritvorskom osnovu, ne zadovoljava postojanjem vrlo ozbiljnog krivičnog djela nego izričito zahtijeva postojanje posebno teškog krivičnog djela, razlozi suda koji se odnose na njegov zaključak da se u konkretnom slučaju radi o vrlo ozbiljnom krivičnom djelu ne mogu ispuniti zahtjev za iznošenjem u rješenju o određivanju odnosno produženju pritvora potpunih i određenih razloga na osnovu kojih je sud našao da je ispunjen uvjet koji se tiče postojanja posebno teškog krivičnog djela.

Iz navedenih razloga je ovaj sud, djelimičnim uvažavanjem žalbi branitelja optuženih K.A. i Š.S., a, povodom tih žalbi, na osnovu člana 324. ZKP FBiH i u odnosu na optužene G.P, Š.A. i I.A, ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Naime, odredba člana 324. ZKP FBiH, koja se, u skladu sa članom 338. istog zakona, shodno primjenjuje i na postupak po žalbi na rješenje, propisuje da će drugostepeni sud, ako povodom ma čije žalbe utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist nekog od optuženih od koristi i za kojeg od saoptuženih koji nije podnio žalbu ili je nije podnio u tom pravcu, postupiti po službenoj dužnosti kao da takva žalba postoji. Kako je u konkretnom slučaju pobijanim rješenjem prema svim optuženima pritvor produžen iz razloga propisanog u članu 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, a učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka se odnosi na razloge prvostepenog suda o postojanju tog zakonskog osnova za produženje pritvora, očito je da su u konkretnom slučaju razlozi zbog kojih je ovaj sud djelimično uvažio žalbe branitelja optuženih K.A. i Š.S. od koristi i za saoptužene G.P., Š.A. i I.A. koji nisu podnijeli žalbu u navedenom pravcu.

Zakonska odredba, dakle, za određivanje odnosno produženje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH ne zahtijeva raniju osuđivanost osumnjičenog za istovrsna krivična djela nego postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni puštanjem na slobodu, između ostalog, ponoviti krivično djelo.

Prvostepeni sud je u obrazloženju svoga rješenja sasvim određeno naveo zbog čega smatra da u konkretnom slučaju postoje takve naročite okolnosti. One se, prema shvatanju prvostepenog suda, ogledaju u postojanju osnovane sumnje da je osumnjičeni Š.H. u kratkom vremenskom periodu (od svega nešto više od mjesec dana) učinio četiri krivičnopravne radnje krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 54. KZ FBiH, te u činjenici da je nezaposlen i da postoji osnovana sumnja da sredstva za izdržavanje pribavlja vršenjem krivičnih djela. Navedene okolnosti, od kojih se nijedna ne osporava žalbom branitelja, i po ocjeni ovog suda, imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni Š.H. puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Prema tome, i ovaj sud nalazi da i dalje postoji poseban osnov za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH.

U konkretnom slučaju, iako je branitelj optuženog dan prije odlučivanja prvostepenog suda u postupku redovne kontrole opravdanosti pritvora u skladu sa članom 151. stav 1. ZKP FBiH, podnio prijedlog za ukidanje pritvora optuženom, o kojemu sud nije posebno odlučio prije odlučivanja u skladu sa članom 151. stav 1. ZKP FBiH, prvostepeni sud je propustio cijeniti navode iz tog prijedloga, te, po potrebi, u skladu sa članom 145. stav 5. ZKP FBiH, u vezi tog prijedloga održati i ročište odnosno sjednicu vijeća i o njoj obavijestiti stranke i branitelja. Uslijed toga tj. propusta suda da cijeni navode iz podneska branitelja kojim je predloženo ukidanje pritvora optuženom, te da, u sklopu redovne kontrole opravdanosti pritvora, odluči i o osnovanosti prijedloga branitelja za ukidanje pritvora, postoji, za sada, sumnja u pogledu pravilnosti zaključka prvostepenog suda o daljem postojanju uvjeta za pritvor u odnosu na optuženog B.S.

Osim toga, postupak redovne kontrole opravdanosti pritvora podrazumjeva kontrolu postojanja općeg uvjeta za pritvor - osnovane sumnje da je optuženi učinio krivično djelo za koje se tereti potvrđenom optužnicom i posebnog uvjeta za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka a) - d) ZKP FBiH. Postojanje osnovane sumnje da je optuženi učinio krivično djelo cijeni se u odnosu na radnje za koje se optuženi tereti optužnicom, te se, pri ocjeni postojanja osnovane sumnje da je optuženi učinio krivično djelo, ne mogu cijeniti radnje za koje se optuženi ne tereti optužnicom. Međutim, kako se to osnovano ukazuje žalbom branitelja, zaključak prvostepnog suda o daljem postojanju razloga za pritvor zasnovan je i na utvrđenju prvostepenog suda da postoji osnovana sumnja da je optuženi, između ostalog, skupa sa Š.Z. i vojnim policajcem M.D., oštećene B.B. i B.I. izveo iz njihovih kuća iako se optuženi optužnicom ne tereti za te radnje.

Iz navedenih razloga je ovaj sud našao žalbu branitelja optuženog B.S. djelimično osnovanom, pa je, na osnovu člana 337. stav 3. ZKP FBiH, donio rješenje kojim je djelimično uvažio njegovu žalbu, pobijano rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Jezičkim tumačenjem navedene zakonske odredbe zaključuje se da je riječ „odnosno“ u toj odredbi upotrebljena kao veznik koji označava mogućnost izbora i stoga u toj zakonskoj odredbi ima isto značenje kao i veznik „ili“.

Riječi „odnosno“ u pomenutoj zakonskoj odredbi bi se moglo dati značenje veznika „i“ samo ukoliko ono što je navedeno iza riječi „odnosno“ ima karakter dodatnog objašnjenja za ono što je navedeno prije riječi „odnosno“. Kako to u pomenutoj zakonskoj odredbi nije slučaj jer se riječi „ličnost počinioca“ ne mogu smatrati dodatnim objašnjenjem riječi „sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela“, riječ „odnosno“ u pomenutoj zakonskoj odredbi nesumnjivo ima značenje veznika „ili“. Stoga za određivanje ili produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude zbog neophodnosti pritvora radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka nije nužno utvrditi da na to ukazuju i okolnosti koje se odnose na način izvršenja djela i okolnosti koje se odnose na ličnost učinitelja nego je dovoljno da na takav zaključak ukazuju ili jedne ili druge okolnosti.

Iz tih razloga, neosnovano se žalbom branitelja pobija pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja zbog toga što prvostepeni sud nije cijenio i okolnosti koje se odnose na ličnost optuženog. S druge strane, s obzirom na konkretne okolnosti izvršenja krivičnog djela, okolnosti koje se odnose na ličnost optuženog i koje je u svojoj žalbi istakao branitelj, ne mogu dovesti u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda o neophodnosti produženja pritvora optuženom K.A. i nakon izricanja presude.

Iz spisa predmeta proizilazi da je odbrana tokom prvostepenog postupka prigovarala zakonitosti pribavljanja dokaza na osnovu kojih je vještak finansijske struke H.A. sačinio svoj nalaz i mišljenje i da je navela razloge zbog kojih smatra da je ta dokumentacija pribavljena protivno odredbama člana 78., 74. i 86. ZKP FBiH. U obrazloženja pobijane presude (strana 20.), prvostepeni sud je i konstatovao da su optuženi i branitelj tokom postupka isticali navedeni prigovor. Taj prigovor prvostepeni sud je našao neosnovanim. Pri tome je prvostepeni sud u svojoj presudi samo naveo da on nalazi da su dokazi tužiteljstva zakonito pribavljeni i da nisu u suprotnosti sa članom 11., te sa članovima 78., 74. i 86. ZKP FBiH jer da je pravo oštećene kao vlasnika društva da obijanjem otvori prostorije privrednog društva. S obzirom na navedeno, očito je da se ti navodi prvostepenog suda, zbog kojih on smatra da dokumentacija na osnovu koje je vještak finansijske struke dao svoj nalaz i mišljenje nije nezakonito pribavljena, odnose samo na dokumentaciju koja se nalazila u poslovnim prostorijama privrednog društva. Prema tome, prvostepeni sud je propustio dati razloge zbog kojih smatra da je neosnovan prigovor odbrane da je dokumentacija, koju je vještak finansijske struke pribavio od Raiffeisen banke, pribavljena protivno odredbi člana 86. ZKP FBiH. Kako je odredbom člana 305. stav 7. ZKP FBiH izričito propisano da je sud u obrazloženju svoje presude dužan određeno i potpuno iznijeti kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, pa, prema tome i prigovora odbrane da je finansijska dokumentacija pribavljena protivno odredbi člana 86. ZKP FBiH, očito je da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te da je time učinjena bitna povreda odredaba krivičanog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.

Što se tiče dokumentacije na osnovu koje je vještak finansijske struke H.A. dao svoj nalaz i mišljenje u ovom krivičnom predmetu, a koja navodno potiče iz poslovnih prostorija privrednog društva Z., ovaj sud nalazi da pobija na presuda ne sadrži razloge zbog čega prvostepeni sud nalazi neosnovanim prigovor odbrane da je ona pribavljena na nezakonit način. Naime, i tokom prvostepenog postupka i u žalbama, optuženi i njegov branitelj tvrde da je ta dokumentacija pribavljena na nezakonit način zbog toga što je O.Z., koja je vlasnik i osnivač privrednog društva Z., neovlašteno i bez znanja optuženog G.G. kao direktora privrednog društva Z. i, stoga, osobe odgovorne za imovinu i poslovnu dokumentaciju tog društva, te bez obavještava nja nadležnih organa, obila bravu na poslovnim prostorijama tog društva i iz njih iznijela dokumentaciju bez prethodnog sačinjavanja zapisnika od strane ovlaštenih osoba. Pri tome, optuženi G.G. se u svojoj žalbi pozvao na odredbe Zakona o privrednim društvima iz kojih proizilazi, prema njegovom mišljenju, da vlasnik i osnivač privrednog društva nema takvo pravo. Taj prigovor odbrane, istican tokom prvostepenog postupka, sud je u obrazloženju presude (strana 20. i 21.) odbio kao neosnovan s tvrdnjom da O.Z. kao vlasnik i osnivač privrednog društva ima pravo da i obijanjem otvori prostorije privrednog društva. Međutim, kako se to osnovano ukazuje žalbama optuženog i njegovog branitelja, prvostepeni sud je propustio navesti određene razloge na osnovu kojih je utvrdio da vlasnik i osnivač privrednog društva ima to pravo. Uslijed toga, pobijana presuda ne sadrži razloge ni o tom pravnom pitanju, te je i time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, zbog koje se ne može ispitati pravilnost takvog zaključka prvostepenog suda.

Prije svega, iz odredbe člana 149. stav 2. ZKP FBiH, jasno prizilazi da je za produženje pritvora nadležno vijeće iz člana 25. stav 6. ZKP FBiH. Isto tako, odredba člana 253. stav 1. istog zakona, koja se shodno primjenjuje i na ročište pred sudom, izričito nalaže da „sudija, odnosno članovi vijeća i zapisni čar, moraju neprekidno biti prisutni na glavnom pretresu.“

U konkretnom slučaju, kako se to vidi iz zapisnika o ročištu za produženje pritvora koje je održano dana 10.03.2014. godine, ročište je zapo čelo i do određenog momenta teklo isključivo pred sudijom pojedincem. Pri tome se ne zna ni u kojem je svojstvu taj sudija postupao, jer je tek po prigovoru branitelja o nepropisnom sastavu suda, taj sudija prekinuo ročište, pozvao još dvojicu sudija, i tek tada je osumnjičenom i branitelju saopćen sastav vijeća. Iako je kona čnu odluku o produženju pritvora donijelo vijeće, na taj način, po ocjeni ovog suda, nije otklonjena prethodno učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Ovo iz razloga što je izjašnjenje branitelja o prijedlogu tužitelja za produženje pritvora u pretežnom dijelu teklo pred sudom koji nije bio propisno sastavljen (samo pred sudijom izvjestiteljem, u odsutnosti predsjednika i drugog člana vijeća), usljed čega je pobijanim rješenjem učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka a) ZKP FBiH, na koju se žalbom branitelja osumnjičenog osnovano ukazuje.

Branitelj smatra da se samo zbog toga takav iskaz oštećene ne može smatrati nezakonitim dokazom. Pri tome, branitelj ističe i da je u vrijeme davanja tog iskaza oštećena imala 15 godina, 8 mjeseci i 11 dana, da ni MUP, a niti ijedna policijska uprava u... kantonu nema takve uređaje za snimanje, da su prilikom davanja iskaza oštećene u policiji bili prisutni njeni roditelji, da je to što je navela u tom iskazu oštećena ponovila djelatnicima MUP -a T. prilikom pokaza lica mjesta, te da iz iskaza svjedokinje F.D. kao stručne osobe proizilazi da je mentalni uzrast oštećene u vrijeme događaja bio kao da ima 17 godina. Iz ovakvih žalbenih navoda branitelja proizilazi da se prvostepena presuda pobija i zbog povrede prava optuženog na odbranu tj. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.

Iz obrazloženja pobijane presude... proizilazi da je prvostepeni sud zaista, prilikom unakrsnog ispitivanja oštećene, uskratio odbrani korištenje iskaza kojeg je oštećena dala djelatnicima PU T., pod brojem 02/3 -1-451/12L dana 29.08.2012. godine i to zbog toga što je našao da se radi o nezakonitom dokazu. Takav zaključak suda bazira se na činjenici da taj iskaz oštećene, suprotno odredbi člana 104. ZKP FBiH, nije sniman audio ili audiovizuelnim sredstvima iako se radilo o iskazu maloljetne osobe koja nije navršila 16 godina života i koja je oštećena krivičnim djelom.

Prema tome, zaključak suda da je taj iskaz oštećene nezakoniti dokaz zasniva se isključivo na činjenici da prilikom njenog saslušanja u PU T. dana 29.08.2012. godine nije postupljeno u skladu sa članom 104. ZKP FBiH.

Međutim, odredba člana 104. ZKP FBiH a niti neka druga odredba ZKP FBiH ne sadrži izričitu zabranu zasnivanja sudske odluke na iskazu koji nije pribavljen u skladu sa članom 104. ZKP FBiH kao što je to u slučaju povrede nekih drugih zakonskih odredaba (na primjer, kao što to propisuje član 97. stav 4. ZKP FBiH, u slučaju povrede odredaba prethodnih stavova tog člana). Iz tog razloga, samo na činjenici da prilikom saslušanja oštećene u PU T. nije postupljeno u skladu sa odredbom člana 104. ZKP FBiH ne može se zasnivati zaključak da se u konkretnom slučaju radi o nezakonitom dokazu u smislu člana 11. ZKP FBiH. Za donošenje takvog zaključka neophodno je, osim same činjenice da pri saslušanju oštećene nije postupljeno u skladu sa odredbom člana 104. ZKP FBiH, cijeniti i cilj te odredbe, značaj propusta da se postupi u skladu sa njom za osnovna prava i slobode optuženog i oštećene kao i utjecaj tog propusta na osnovna načela krivičnog postupka.

U protivnom, to bi značilo da povreda bilo koje odredbe ZKP FBiH prilikom pribavljanja ili izvođenja nekog dokaza ima za posljedicu nezakonitost tog dokaza.

Kako u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije cijenio cilj navedene odredbe, značaj navedenog propusta za osnovna prava i slobode navedenih učesnika krivičnog postupka i osnovna načela krivičnog postupka, ovaj sud nije bio u mogućnosti, a u vezi sa žalbenim navodima branitelja, ispitati ispravnost navedenog zaključka prvostepenog suda. Pri tome, ovaj sud posebno ističe da iz spisa predmeta proizilazi da je na glavnom pretresu, prilikom unakrsnog ispitivanja oštećene P.A. kao svjedoka, korište n zapisnik od 25.01.2013. godine o saslušanju oštećene P.A. u svojstvu svjedoka u Kantonalnom tužiteljstvu T., koji je, nakon toga, uložen i u sudski spis. Iz tog zapisnika pak proizilazi da je kantonalni tužitelj prilikom saslušanja maloljetne oštećene P. A. koristio iskaz koji je ona dala u PU T. dana 29.08.2012. godine, za koji je prvostepeni sud našao da je nezakonit dokaz. Naime, prilikom saslušanja oštećene kantonalni tužitelj joj je predočavao pojedine dijelove njenog iskaza od 29.08.2012. godine, dat og u PU T. i u zapisnik o saslušanju oštećene unosio dijelove tog iskaza. Ako je iskaz oštećene od 29.08.2012. godine nezakonit dokaz, kako je to našao prvostepeni sud, onda se u postupku nije mogao koristiti ni iskaz oštećene koji je ona dala 25.01.2013. godine u Kantonalnom tužiteljstvu u T., s obzirom da se taj zapisnik zasniva na zapisniku od 29.08.2012. godine i sadrži dijelove iskaza oštećene iz zapisnika od 29.08.2012. godine.

S obzirom na navedene propuste prvostepenog suda pri ocjeni zakonitosti iskaza oštećene P.A. od 29.08.2012. godine i nemogućnosti ovog suda da, zbog tih propusta, ispita osnovanost tvrdnje branitelja da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je taj iskaz oštećene nezakoniti dokaz, ovaj sud nalazi da se, za sada, uskraćivan je odbrani prava da oštećenoj predočava dijelove tog iskaza koji se razlikuju od njenog iskaza datog na glavnom pretresu pokazuje kao povreda prava optuženog na odbranu.

Iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka i njegovog iskaza sa glavnog pretresa, dakle, nesporno proizilazi da izvršeno vještačenje nije obavljeno na osnovu naredbe suda. Kako iz odredbe člana 110. stav 1. ZKP FBiH jasno proizilazi da se vještačenje, neovisno od toga da li se radi o vještačenju na prijedlog odbrane, određuje na osnovu pisane naredbe koju izdaje tužitelj ili sud i u kojoj se navode činjenice o kojima se vrši vještačenje, očito je da je predmetno vještačenje obavljeno protivno članu 110. stav 1. ZKP FBiH. Imajući u vidu da se navedenom zakonskom odredbom propisuje ko i na koji način naređuje vještačenje u krivičnom postupku i šta sadrži naredba o vještačenju (njome se određuje predmet vještačenja), te da, sljedstveno tome, a u skladu sa članom 113. ZKP FBiH, organ koji je naredio vještačenje (tužitelj ili sud) rukovodi vještačenjem i, u sklopu toga, upozorava vještaka na njegove dužnosti kao vještaka, očito je da pribavljanje nalaza i mišljenja vještaka na način koji nije u skladu sa članom 110. stav 1. ZKP FBiH predstavlja bitnu povredu odredaba ZKP FBiH u smislu člana 11. stav 2. ZKP FBiH i da, stoga, u skladu sa tom odredbom, sud nije mogao zasnovati svoju presudu na nalazu i mišljenju vještaka S.R. niti na iskazu koji je, u vezi sa obavljenim vještačenjem, taj vještak dao na glavnom pretresu održanom pred prvostepeni m sudom dana 18.01.2013. godine.

Budući da iz navedenog proizilazi da je pobijana presuda zasnovana na dokazu na kome se po odredbama ZKP FBiH ne može zasnivati presuda, prvostepeni sud je time učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 3 12. stav 1. tačka i) ZKP FBiH.

Dakle, suprotno navodima branitelja optuženog iz odgovora na žalbu kantonalne tužiteljice, ovaj sud nalazi da odredba člana 110. stav 1. ZKP FBiH, prema kojoj u toku glavnog pretresa naredbu za vještačenje donosi sud, nije u suprotnosti s pravima optuženog propisanim u članu 6. stav 1. i 3. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Navedena zakonska odredba samo propisuje postupak određivanja vještačenja na glavnom pretresu neovisno od toga da li je prijedlog za vještačenje podnijela optužba ili odbrana. Stoga, odredba člana 110. stav 1. ZKP FBiH niti isključuje niti ograničava pravo optuženog da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje vještaka optužbe te da na glavnom pretresu predlaže određivanje vještaka odbrane i njegovo ispitivanje pod uvjetima koji važe i za vještake optužbe.

Iz navedenog razloga je ovaj sud, na osnovu člana 330. stav 1. tačka a) ZKP FBiH, donio rješenje kojim je, uvažavajući žalbu kantonalne tužiteljice iz Travnika, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Takođe, takve modifikacije činjeničnog opisa djela u izreci presude u odnosu na činjenični opis djela u optužnici ne čine izreku presude nerazumljivom niti protivrječnom samoj sebi, a kada obrazloženje presude sadrži i razloge za takvo utvrđenje suda, ne čine ni izreku presude protivrječnom njenim razlozima. Iz tih razloga je ovaj sud žalbu optuženog odbio kao neosnokvanu.

Uvidom u izreku prvostepene presude utvrđeno je da je tom presudom optuženi P.F. oglašen krivim što je: „dana 28.09.2012. godine, oko 21,50 sati, u ulici Uroša Uzelca do broja 19, općina Ilidža, nakon višegodi šnjih međusobnih nesuglasica i nesporazuma sa S.S., u momentu kada oštećeni S.S. voze ći se na mjestu suvoza ča u p.m.v. marke „Mercedes “, reg. br. T40-A-000, kojim je upravljao njegov sin S.A., prolazio prilaznim putem ka svojoj kući, a pored ugostiteljskog objekta vlasništvo P.F., koji je sjedio u bašti, stao sa vozilom a P.F. sa udaljenosti od 3 m pištoljem marke Magnum, cal 357, fabr. br. CBT 1729, ispalio jedan metak u pravcu S.S. koji ga je pogodio u dio desne prednje regije i nanio mu povredu u vidu prostrelne rane sa prelomom desne ključne kosti, koje povrede su teške“, čime je počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZ FBiH. Osnovano žalbe ukazuju da je ovakva izreka presude nerazumljiva, da u sebi ne sadrži subjektivne elemente koji određuju krivično djelo za koje je optuženi oglašen krivim i da se stoga presuda ne može pravno definisati na način kako je to uradio prvostepeni sud. Žalbe saglasno ukazuju na činjenicu da je prvostepeni sud iz činjeničnog opisa optužnice Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu izostavio riječi „u namjeri da ga liši života “, a da takvo izostavljanje navedenih obilježja krivičnog djela prvostepeni sud nije obrazložio u prvostepenoj presudi. Određivanje subjektivnih elemenata krivičnog djela ubistva koje je optužnicom stavljeno na teret optuženom predstavlja bitno obilježje tog krivičnog djela, koje uz navođenje objektivnih radnji koje optuženi preduzima predstavlja nephodan uslov da bi se određeno ponašanje moglo pravno kvalifikovati kao krivično djelo ubistva iz člana 166. KZ FBiH, pa izostanak ovog subjektivnog elementa čini izreku presude nerazumljivom. Osnovano ukazuju žalbe da je posljedica nerazumljivosti izreke presude to da je nejasno koje krivično djelo je optuženi počinio, jer se samo na osnovu objektivnih obilježja djela sadržanih u izreci prvostepene presude, radnje optuženog mogu pravno kvalifikovati kao neko drugo krivično djelo, i to prema navodima žalbi kao krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. KZ FBiH. Nadalje, žalbe osnovano ukazuju da prvostepeni sud ne daje nikakve razloge za izostavljanje iz izreke presude riječi „u namjeri da ga liši života “, niti u izreci presude navodi bilo kakve druge riječi koje bi se odnosile na subjektivni odnos optuženog prema izvršenju djela, odnosno koje bi predstavljale subjektivne elemente krivičnog djela za koje je oglašen krivim. Okolnost da prvostepeni sud bez obrazloženja koje se tiče njegove odluke da iz izreke presude izostavi navedene riječi i bez promjene subjektivnih elemenata u izreci presude, u obrazloženju presude navodi da je optuženi prilikom izvršenja djela postupao sa eventualnim umišljajem ne dajući pri tome nikakve razloge za takav zaključak, ni u kom slučaju ne utiče na zaključak da je izreka presude nerazumljiva.

Obzirom na iznijete razloge žalbeni prigovori da je prvostepenom presudom počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH - izreka presude je nerazumljiva, su osnovani, te je stoga u skladu sa odredbom člana 330. ZKP FBiH prvosepeni sud žalbu tužitelja uvažio, žalbu branitelja djelimično uvažio, prvostepenu presudu ukinuo, predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Iz obrazloženja pobijane presude... proizilazi da je prvostepeni sud tu sigurnosnu mjeru optuženom izrekao zbog toga što je djelo za koje je oglašen krivim optuženi učinio u stanju smanjene uračunljivosti. Prema tome, u konkretnom slučaju, nije utvrđeno da postoji opasnost da bi uzroci takvog stanja optuženog u vrijeme učinjenja djela mogli i u budu će djelovati na njega da učini novo krivično djelo. Pošto sud nije utvrdio da su ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti za izricanje ove sigurnosne mjere, njeno izricanje optuženom se pokazuje kao povreda krivičnog zakona iz člana 313. tačka e) ZKP FBiH, učinjena na štetu optuženog i to tako što je prvostepeni sud, pri njenom izricanju, prekoračio ovlaštenje koje ima po zakonu. Pri tome je potrebno napomenuti da iz Nalaza i mišljenja tima vještaka koji su obavili psihijatrijsko vještačenje optuženog od 23.12.2013. godine proizilazi da optuženi I.A. ne boluje od trajne duševne bolesti niti od privremenog duševnog poremećaja, te da vještaci nisu predložili izricanje sigurnosne mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja iz člana 74. KZ FBiH nego samo kontrolne preglede kod nadležnog psihijatra u pritvorskoj i zatvorskoj jedinici s obzirom da je optuženom predlo žena supstituciona metadonska terapija.

Kako se Dopunski protokol II odnosi na zaštitu žrtava neme đunarodnih oružanih sukoba, prvostepeni sud je bio dužan, u skladu sa članom 305. stav 7. ZKP FBiH, u obrazloženju svoje presude navesti razloge na osnovu kojih je utvrdio da se radilo o takvom oružanom sukobu jer je to uvjet za oglašavanje optuženog krivim zbog kršenja odredaba tog dopunskog protokola. Budući da je to propustio učiniti, prvostepeni sud je i na taj način učinio bitnu povredu odredba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH. Istovremeno, ovaj sud nalazi da su razlozi zbog kojih je uvažio pomenute žalbene navode braniteljica optuženog O.N. od koristi i za saoptužene S.H. i A.A, koji nisu podnijeli žalbe u tom pravcu, pa je, u skladu sa članom 324. ZKP FBiH, postupio po službenoj dužnosti kao da takve žalbe postoje.

U tom smislu, tužitelj je ovlašten i da vrši izmjenu činjeničnog stanja iznesenog u optužnici na način koji je nepovoljniji za optuženog. S druge strane, dužnost je suda da, kada je riječ o ponovljenom postupku do kojeg je došlo uvažavanjem žalbi odbrane, vodi računa o pravilu zabrane reformatio in peius i, u skladu sa tim, donese presudu. Stoga, sama izmjena optužnice na glavnom pretresu na način da je izmijenjeno činjenično stanje izneseno u optužnici nepovoljnije za optuženog od onog iz potvrđene optužnice, ne može predstavljati povredu člana 290. ZKP FBiH pod uvjetom da se ne radi o optužbi za novo krivično djelo.

kojim mu je novčana kazna u iznosu od 500,00 KM, izrečena pravomoćnom presudom istog suda broj 65 0 K 124096 10 K od 07.06.2011. godine, zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od pet dana.

Iz obrazloženja pobijanog rješenja takođe proizilazi da je zahtjev osuđenog za nepravo ponavljanje krivičnog postupka odbijen zbog toga što je sud utvrdio da je osuđeni izdržao kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci i u trajanju od pet dana, izrečene pomenutim pravomoćnim odlukama Općinskog suda u Sarajevu, te da zbog toga nisu ispunjeni uvjeti za nepravo ponavljanje krivičnog postupka.

Pobijajući prvostepeno rješenje, osuđeni u žalbi ističe da je prvostepeni sud učinio povredu propisa jer se pri nepravom ponavljanju krivičnog postupka uzimaju u obzir i izdržane kazne zatvora pod uvjetima i na način propisan zakonom.

Ovi žalbeni navodi osuđenog su osnovani.

Odredbom člana 340a. stav 1. ZKP FBiH propisano je da se pravosnažna presuda može preinačiti i bez ponavljanja krivičnog postupka ako je u dvjema presudama ili u više presuda protiv istog osuđenog pravosnažno izrečeno više kazni, a nisu primijenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u sticaju. Iz odredbe, dakle, proizilazi da će se pravosnažne presude preinačiti i bez ponavljanja krivičnog postupka ako su prilikom njihovog izricanja postojali uvjeti za primjenu odredaba o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u sticaju, a te odredbe nisu primijenjene. Stoga je, za donošenje zaključka da li je zahtjev za nepravo ponavljanje krivičnog postupka osnovan ili ne, potrebno utvrditi ne samo da li su pravosnažno izrečene kazne zatvora izdržane nego i kada su izdržane jer od toga zavisi odgovor na pitanje da li su pri izricanju neke od pravosnažnih presude na koje se zahtjev odnosi postojali uvjeti za primjenu odredaba o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u sticaju.

Sljedstveno tome, i u konkretnom slučaju je bilo potrebno utvrditi da li je prilikom izricanja posljednje kazne zatvora osuđenom, a to je kazna koja je izrečena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu od 10.01.2013. godine, bilo uvjeta za izricanje jedinstvene kazne primjenom odredaba o odmjeravanju kazne za djela učinjena u sticaju. Da li su pak bili ispunjeni ti uvjeti zavisi od toga da li su ranije pravosnažno izrečene kazne zatvora u trenutku izricanja te presude bile izdržane ili ne.

Prvostepeni sud je utvrdio da je kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, izrečenu ranije navedenom presudom Općinskog suda u Sarajevu, osuđeni izdržao dana 22.08.2011. godine. Iz toga proizilazi da u vrijeme izricanja presude Kantonalnog suda u Sarajevu od 1 0.01.2013. godine nije bilo mjesta uzimanju kao utvrđene i te kazne zatvora i primjeni, u odnosu na nju i kaznu iz presude Kantonalnog suda u Sarajevu, odredaba o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u sticaju.

Međutim, prvostepeni sud je propustio utvrditi kada je osuđeni izdržao kaznu zatvora u trajanju od pet dana, koja je izrečena pomenutim rješenjem Općinskog suda u Sarajevu i, sljedstveno, da li je u vrijeme izricanja presude Kantonalnog suda u Sarajevu od 10.01.2013. godine bilo mjesta uzimanju kao utvrđene i te kazne zatvora i primjeni, u odnosu na nju i kaznu iz presude Kantonalnog suda u Sarajevu, odredaba o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u sticaju. Iz tog razloga odbijanje zahtjeva osuđenog za nepravo ponavljanje krivičnog postupka se za sada pokazuje kao preuranjeno i protivno odredbi člana 340a. stav 1. ZKP FBiH, pa je ovaj sud, na osnovu člana 337. stav 3. ZKP FBiH, donio rješenje kojim je uvažio žalbu osuđenog, pobijano rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Prilikom ponovnog odlučivanja prvostepeni sud će otkloniti propust na koji je ukazano ovim rješenjem, pa će, nakon savjesne ocjene svih relevantnih okolnosti, moći donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

Rješenje o nacionalizaciji ima deklaratorni značaj jer se rješenjem utvrđuje da je nacionalizacija određenih nekretnina izvršena. Za predmetni slučaj od značaja je činjenica da li je nacionalizacija izvršena, a što je utvrđeno provedenim dokazima. S obzirom da se radi o zemljištu koje je obuhvaćeno Odlukom o određivanju užeg građevinskog rejona na jedinstvenom području grada, da iz nalaza vještaka geometra slijedi da na foto planovima iz 1954. godine ne postoji parcela kč. 23, da je pripojena ulici Hadžiristića, da je danas parking prostor u centru grada, ovaj sud ocjenjuje pravilnim zaključak prvostepenog suda da je nacionalizacija izvršena.

Okolnost da nije izvršen zemljišnoknjižni prenos, odnosno da nacionalizacija nije provedena u zemljišnim knjigama, nema uticaja na pravne posljedice nacionalizacije, odnosno ne dovodi u pitanje ostvarenja nacionalizacije.

Prema stanovištu izraženom u sudskoj praksi podizanje balkona ili dijela krova iznad zemljišta u vlasništvu druge osobe može predstavljati uznemiravanja vlasnika tog zemljišta u smislu člana 49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Treća osoba koja neosnovano uznemirava vlasnika jeste svaki onaj koji je izvršio čin smetanja, onaj po čijem nalogu je smetanje izvršeno kao i onaj u čiju je korist određena radnja obavljena, a on tu korist odobri ili se njome direktno ili indirektno koristi. U konkretnom slučaju, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, nema osnova za zaključak da tuženi imaju status trećih osoba u smislu člana 49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koji su izvršili čin neosnovanog uznemiravanja prava vlasništva tužitelja.

Ukoliko nema konkretnih ograničenja u upotrebi stvari tada nema ni uznemiravanja prava vlasništva. Iz nalaza vještaka građevinske struke proizilazi da je stambeno-poslovni objekt tužitelja još uvijek nedovršen i da se kao takav ne može koristiti, pri čemu stambena zgrada u kojoj se nalaze stanovi tuženih ne predstavlja bilo kakvu smetnju za korištenje stambeno-poslovnog objekta tužitelja. Iz navedenog nalaza takođe proizilazi da između navedenih objekata postoji slobodna neizgrađena parcela trapezastog oblika ukupne površine od 23,80 m2, čiji je vlasnik tužitelj, koju nadvisuje balkon tuženih, ali se pri tome isti nalazi na dovoljnoj visini od kote terena tako da se navedeni dio parcele tužitelja slobodno može koristiti za prolaz.

Neosnovano revident insistira na tvrdnji da nikada nije izvršena legalizacija stambene zgrade u kojoj tuženi imaju stanove. Da li je neki objekt građen u skladu sa građevinskom dozvolom ili ne je pitanje upravnog postupka, a okolnost eventualne bespravne gradnje, sama po sebi, ne znači automatski i čin uznemiravanja susjedne nekretnine.

Balkoni tuženih i krov pretstavljaju konstruktivni dio zgrade, kao građevinskog objekta, pa stoga tužitelj u ovoj parnici ne može sa osnova odredbe člana 49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima zahtijevati uklanjanje balkona i dijela krova, kako su to pravilno u razlozima svojih odluka zaključili i nižestepeni sudovi.

Ukoliko je prilikom gradnje građevina došla do zadiranja u tuđi zračni prostor, uslijed čega vlasnik krivicom graditelja nije mogao koristiti svoju nekretninu u punom obimu, vlasniku pripada pravo na naknadu štete zbog umanjenja vrijednosti njegove nekretnine ili zbog gubitka koristi koju bi on ostvario po redovnom toku stvari. Za postojanje izgubljene koristi nije dovoljno subjektivno predviđanje i očekivanje već i objektivna mogućnost da bi korist odnosno dobit nastala (član 185. u vezi sa članom 189. stav 3. ZOO).

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 68 0 P 004072 13 Rev od 11.02.2014. godine).

Osnovano revizija ukazuje da su u vrijeme smrti oca ovi tužitelji bili maloljetni i da su se nalazili na vaspitanju i izdržavanju kod roditelja, a tužitelji duševnu bol zbog smrti oca trpe od momenta smrti, pa je irelevantno što su ovi tužitelji u vrijeme donošenja prvostepene presude bili punoljetni i što se u tom momentu ne bi nalazili na vaspitanju i izdržavanju kod oca da je živ. Stoga po ocjeni ovog suda pravična novčana naknada za pretrpljene duševne bolove zbog smrti oca iznosi po 20.000,00 KM za svakoga od ovih tužitelja, koliko je i traženo tužbenim zahtjevom, pa je djelimičnim uvažavanjem revizije ovih tužitelja valjalo odlučiti kao u stavu prvom izreke ove presude, a na osnovu odredbe člana 250. stav 1. ZPP.

Prema članu 88. Zakona o osiguranju imovine i lica („Službene novine FBiH“, br. 2/95) propisano je da oštećena osoba, kojoj je šteta nanesena upotrebom vozila sa inostranom registracijom za koje postoji valjana međunarodna isprava i li dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz člana 85. stav 1. ovog zakona, podnosi odštetni zahtjev Birou za osiguranje. Stavom 2. te zakonske odredbe propisano je da obradu i isplatu ovih šteta Biro za osiguranje može povjeriti svojim članovima ili specijaliziranim organizacijama koji su dužni odštetni zahtjev obraditi i likvidirati u skladu sa međunarodnim sporazumima o osiguranju motornih vozila.

Kritski sporazum je, kao i Statut Biroa zelene karte regulisao da se odštetni zahtjevi u vezi šteta koje se dese na teritoriji Bosne i Hercegovine i koje prouzrokuju vozila koja su osigurana kod inostranih osiguravajućih društava podnose Birou zelene karte Bosne i Hercegovine koje je jedino ovlašteno tijelo koje vrši naknadu štete koje prouzrokuju vozila inostranih osiguravajućih društava. Biro zelene karte u Bosni i Hercegovini, osnovan je kao profesionalna organizacija koja predstavlja osiguravajuća društva Bosne i Hercegovine u sistemu zelene karte kako je to definisao savjet biroa Kritsk im sporazumom. Biro pruža dvostruko jemstvo i to: jemstvo u svojoj državi da će strani osiguravač poštovati pravo koje se primjenjuje u toj zemlji, te oštećenim osobama naknaditi štetu u okviru propisanih svota te zemlje i jemstva Biroa posjećene zemlje za obavezu svog člana koji pokriva odgovornost za štete nastale trećim osobama upotrebom motornog vozila koje je sudjelovalo u nezgodi, dakle, u Bosni i Hercegovini to je Biro zelene karte. Dakle, u pogledu obrade odštetnih zahtjeva u vansudskom postupku Bir o može povjeriti svojim članovima, ali u sudskom postupku Biro je jedini odgovoran (pasivno legitimisan) za naknadu štete, a ne domaće osiguranje.

U ponovljenom postupku pred nižestepenim sudovima je utvrđeno da je Ugovorom o otkupu stana (jednokratnom isplatom) zaključenim između Republike Srbije - Ministarstvo odbrane - Vojnograđevinski centar „Beograd“ iz Beograda kao prodavca i N.M. (supruga tužiteljice) kao kupca 07.11.2006. godine, kupac kupio dvosoban stan br. 91, površine 58,40 m2 na 15. spratu stambene zgrade u ul. K. trg br.... Z. za kupoprodajnu cijenu, koja na dan 30.01.2003. godine iznosi 552.117,08 dinara i koja je utvrđena poslije propisanih umanjenja, saglasno obračunu cijene koji je uručen kupcu (sastavni dio ugovora je obračun ugovorne cijene stana). Iz ugovora o otkupu stana (čl. 1.) slijedi da je prodavac nosilac prava raspolaganja na stanu koji je koristio kupac kao zakupac po Ugovoru o zakupu stana br. 11363 - 2/02 zaključenom 21.01.2003. godine. Na osnovu ugovora o otkupu stana na predmetnom stanu u zk.ul.br. 8292 ko Zemun u vlasničkom B listu pod rednim br. 1 upisano je državna svojina RS, a pod br. 2. kao sopstvenik stana br. 91 upisan je N.M.

Pozivajući se na odredbe čl. 16. i 30. Zakona o stanovanju Republike Srbije (Službeni glasnik RS br. 50/92, 76/92, 84/92, 33/93, 53/93, 67/93, 46/94, 47/94, 48/94, 44/95, 49/95, 16/97, 46/98, 26/01, 101/05 i 99/11), koji je stupio na snagu 02.08.1992. godine, nižestepeni sudovi zaključuju da tužiteljica i njen suprug nisu stekli, niti su mogli steći stanarsko pravo na stanu u R. Srbiji, zbog čega da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za kupovinu stana koji je predmet ovog spora.

Čl. 5. Zakona o stanovanju R Srbije propisano je da se stambene zgrade i stanovi koriste po osnovu prava svojine na stanu i po osnovu zakupa.

Prema odredbi čl. 7. Zakona o stanovanju o zakupu stana zaključuje se ugovor između vlasnika stana, odnosno nosioca prava raspolaganja na stanu u društvenoj svojini, kao zakupodavca i lica koje zakupljuje stan, zakupac.

Čl. 16. u stavu 1. istog zakona propisuje da su nosilac prava raspolaganja na stanu u društvenoj svojini i vlasnik stana u državnoj svojini dužni da nosiocu stanarskog prava, odnosno zakupcu koji je to svojstvo stekao do dana stupanja na snagu ovog zakona, na njegov zahtjev u pismenoj formi omogući otkup stana koji koristi pod uslovima propisani m ovim zakonom.

Čl. 30. Zakona o stanovanju propisuje da od dana stupanja na snagu tog zakona na stanu se ne može steći stanarsko pravo. Lica koja su do dana stupanja na snagu zakona stekla stanarsko pravo po ugovoru o korištenju stana, nastavljaju sa korištenjem stana po osnovu tih ugovora sa pravima i obavezama utvrđenim tim zakonom pod uslovima iz čl. 31. do 39. tog zakona.

Čl. 31. propisuje da ako nosilac stanarskog prava, koji je to pravo stekao do dana stupanja na snagu tog zakona, ne zaključi ugovor o otkupu stana do 31.12.1995. godine, nastavlja da koristi stan kao zakupac stana na neodređeno vrijeme (zakupac društvenog stana). Zakupac društvenog stana iz stav 1. tog člana može taj stan da otkupi po odredbama tog zakona.

Čl. 56. Zakona o stanovanju propisuje da se taj zakon primjenjuje na sve stanove koji se nalaze na teritoriji Republike. I po ocjeni ovog suda iz navedenih odredbi Zakona o stanovanju R Srbije slijedi da tužiteljica i njen suprug, koji su stan u Srbiji koristili kao zakupci društvenog stana na neodređeno vrijeme po ugovoru zaključenom 29.01.2003. godine, nisu imali svojstvo nositelja stanarskog prava na stanu. Međutim, to ne znači da njihovo pravo na stanu iz osnova zakupa stana nije pravo koje odgovara pravu nositelja stanarskog prava, odnosno da zaključeni ugovor o zakupu stana predstavlja ugovor o zakupu propisan općim propisima, Zakonom o obligacionim odnosima.

Naprotiv, utvrđene činjenice iz ugovora o otkupu stana u Zemunu (sudovima nije predočen i ugovor o zakupu stana), sam naziv ugovora (stan je prodat putem otkupa), da je prodavac nosilac prava raspolaganja na stanu koji prodaje, ugovorna cijena utvrđena poslije propisanih umanjenja, saglasno obračunu cijene koji je uručen kupcu, upućuju na zaključak da je zakupac otkupio stan u kome je stanovao pod posebnim uslovima, povoljnijim od tržišnih.

Polazeći od navedenih zakonskih odredbi, prema kojima od 02.08.1992. godine nije bilo moguće steći stanarsko pravo u Srbiji, od kog vremena da se stanovi koriste po osnovu zakupa, da zakupodavac stana u društvenoj svojini prema odredbama Zakona o stanovanju može da otkaže ugovor o zakupu iz malog broja razloga (identičnih razlozima za otkaz ugovora o korištenju stana prema čl. 44. Zakona o stambenim odnosima Federacije BiH), da zakupac ne samo što može doživotno da koristi stan, već da poslije njegove smrti to pravo prelazi na članove njegovog porodičnog domaćinstva, kao i da može da otkupi državni ili društveni stan pod posebnim (povoljnijim) uslovima, ovaj sud zaključuje da se pravo tužiteljice i njenog supruga na stanu u Zemunu, kao pravo na dugoročan zakup stana može izjednačiti sa stanarskim pravom, odnosno da odgovara tom pravu.

Pri tome ovaj sud je imao u vidu i odredbu čl. 39e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojom je regulisana druga pravna situacija vezana za tzv. vojne stanove, ali u kojoj je terminološki upotrijebljen odnos sticanja „novog stanarskog prava ili prava koje odgovara tom pravu“.

Kako je po ocjeni ovog suda tužiteljica stekla pravo na stanu koje odgovara stanarskom pravu i temeljem tog prava otkupila stan u Zemunu, tužiteljica ne može ostvariti i pravo na otkup stana u Mostaru, predmetnog stana, pa je ovaj sud djelimičnim usvajanjem revizije tuženog nižestepene presude preinačio kao u izreci ove presude, primjenom odredbe čl. 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

Članom 2. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisano je da građanin koji je do stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi, odnosno na posebnom dijelu zgrade (stan u svojini građana) ima sva prava i obaveze koje se ovim zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva, odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Prava vlasnika stana na kojem je stečeno stanarsko pravo regulisana su odredbama članova 55. do 58. Zakona o stambenim odnosima i svodila su se na pravo da se, po prestanku stanarskog prava zaštićeno g stanara, useli u stan odnosno da od stambenog organa traži useljenje u svoj stan ili dio stana u slučaju kada nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan po veličini i opremi srazmjerno dijelu stana koji stvarno koristi nosilac stanarskog prava sa članovima porodičnog domaćinstva. Pravo vlasnika stana da traži useljenje u svoj stan nije derogirano Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Istovremeno, odredbom člana 46. stav 1. tog zakona je

1 „Službeni list SR BiH“ broj 13/74 do 36/89 i „Službene novine FBiH“ broj 11/98 i 19/99 2 „Službene novine FBiH“ broj 77/97 do 72/08 propisano da se prestanak svih stanarskih prava nakon 06.12.2000. godine ne odnosi i na zaštićene stanare.

Odredbom člana 38. Zakona o stambenim odnosima bila je propisana obaveza nositelja stanarskog prava da za korištenje stana plaća stanarinu u skladu sa propisima skupštine opštine koja se u smislu stava 3. istog člana, u slučaju kada se ugovorne strane ne mogu sporazumijeti o visini stanarine prije potpisivanja ugovora o korištenju stana, može utvrditi i po stambenom organu na zahtjev jedne od ugovornih strana. Dakle, utvrđivanje stanarine je bilo normativno regulisano, kao i povećanje istih, zavisno od utvrđenog programa i politike cijena i to istovremeno za sve korisnike stanova. Odlukom SIZ -a stanovanja je bilo propisano da se od sredstava ostvarenih iz stanarine u stambenoj zgradi izdvoji određeni procenat za investiciono i tekuće održavanje zgrade. Primjenom Zakona o prodaji stanova, čiji je cilj privatizacija društvene (državne) imovine i zabrana daljeg sticanja stanarskog prava kao posebnog socijalističkog kvazi - imovinskog prava, režim stanarine kao naknade za korištenje stana je prestao. To je slučaj za sve otkupljene stanove za koje vlasnici stanova upraviteljima zgrade plaćaju određene mjesečne iznose za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i upravljanje zgradom u skladu sa odredbom člana 42. Zakona o prodaji stanova. Nakon donošenja Zakona o prodaji stanova nisu donesene odluke o visini stanarine za nosioce stanarskog prava koji su to pravo zadržali na stanovima u privatnom vlasništvu, niti je zakonom uređeno pitanje visine naknade za najam stanova.

Članom 6. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano je da vlasnik ima pravo na punu naknadu za ograničeno ili oduzeto pravo vlasništva.

Zaštićeni stanari stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, a da ne plaćaju naknadu za korištenje tih stanova. Kod takvog stanja stvari za ovaj revizijski sud je nesporno da je narušena ravnoteža između legitimnih interesa vlasnika stanova (tužitelji) i zaštićenih stanara (tužena), jer su vlasnici stanova ograničeni u korištenju svoje imovine i pravu da iz te imovine izvlače profit, što predstavlja kršenje člana 1. Protokola I uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Međutim, uspostavljanje ravnoteže i proporcionalnosti između legitimnih interesa vlasnika stanova i zaštićenih stanara ne može se izvršiti kroz institut naknade štete i izgubljene koristi (član 155. ZOO), kako to pogrešno rezonuju nižestepeni sudovi. Da bi radnja jednog lica vodila nastanku obligacionog odnosa, odnosno imala za posljedicu naknadu štete, mora ju biti ispunjeni određeni opći uslovi odštetne odgovornosti među koje spada i protivpravnost štetne radnje, odnosno protivnost te radnje važećim zakonskim propisima (povrede i objektivnog i subjektivnog prava). Za dopuštene radnje se ne odgovara (član 16. u vezi sa članom 154. ZOO), pa kako tužena osnov za korištenje stana crpi iz zakona, to ne postoji niti jedan od osnova odgovornosti za štetu (krivica - član 154. u vezi sa članom 158. ZOO; prouzrokovanje - član 173. ZOO; pravičnost - član 169. ZOO). Zbog odsustva protivpravnosti i postojanja pravnog osnova za korištenje stana, udovoljenju tužbenog zahtjeva nema mjesta ni sa stanovišta odredbe člana 219. ZOO (upotreba tuđe stvari u svoju korist).

3 „Službene novine FBiH“ broj 6/98 U konkretnom slučaju stranke nisu zaključile ugovor o najmu stana i ugovorile mjesečnu najamninu (zakupninu), osnovom kojeg bi tužitelji u ovoj parnici zahtijevali isplatu zakupnine, niti u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni odredbe člana 27. ZOO (obavezno zaključenje i obavezna sadržina ugovora).

Uspostavljanjem ravnoteže legitimnih interesa vlasnika stanova i zaštićenih stanara moguće je prije svega kroz intervenciju zakonodavca koja je za sada izostala. Važećim stambenim zakonodavstvom nije regulisano pitanje visine naknade (najma) za korištenje stanova u privatnom vlasništvu. Zadatak sudova je da tumače i primjenjuju zakone, a ne da ih kreiraju.

Istina, domaći sudovi su dužni tumačiti nacionalno pravo u svjetlu prava Evropske unije i primjenjivati evropske s tandarde. O pravnom pitanju koje pokreće ova parnica Evropski sud za ljudska prava, kako direktno, tako i indirektno, izjašnjava se u predmetu Huten - Čapska protiv Poljske (predstavka broj 35014/97) i predmetu Schirmer protiv Poljske (aplikacija 68880/01, presuda od 21.09.2004. godine). U navedenim presudama Evropski sud za ljudska prava, u bitnom, naglašava: „Težina uspostavljanja ravnoteže legitimnih interesa stanodavaca i stanara posebno u situaciji kada prava stanodavaca dugo nisu bila poštovana, a stambena pitanja su čitav niz decenija podlijegala državnom upravljanju, nameće obavezu zakonodavcu da nastoji da uspostavi harmoničnu pravnu situaciju stanodavca i stanara kako bi njihov odnos mogao da bude što je moguće više komplementaran, a ne da njegovu osnovnu odliku predstavlja neminovno antagonizam. Naknade za korištenje prostorija, uključujući tu i stanarinu, pretstavljaju specijalni elmenent tih odnosa. One treba da obezbijede ne samo da stanodavac pokrije troškove održavanja i popravki zgrade, već i da dobije izvjestan povraćaj uloženog kapitala (amortizaciju) i pristojan profit, za to što ni jedna zakonska odredba ne može anulirati jednu od osnovnih komponenti prava na imovinu - pravo da se iz predmeta posjedovanja izvlači profit. Pri tome je neophodno uzeti u obzir legitimne interese stanara i uspostaviti djelotvorne mehanizme za zaštitu stanara od situacija u kojima bi stanodavac zloupotrijebio njihova prava. Takođe je neophodno razraditi instrumente koji će omogućiti da se pruži podrška stanarima koji se nalaze u teškim finansijskim i životnim okolnostima...Pitanje određivanja stanarine i troškova naknade za korištenje stanova ne može se sagledavati samo iz perspektive i pravila za povećanje stanarine, odnosno troškova. Prije svega neophodno je ustanoviti zakonsko polazište, elemente stanarine koji će adekvatno uzeti u obzir prava stanodavaca. Istovremeno, ne gubeći iz vida nužno komplementarni odnos stanodavca i stanara, treba imati u vidu i činjenicu da je suštinska dužnost stanara da plaća ekonomski opravdani nivo stanarine, dakle nivo koji nije suviše visok, ali je u korelaciji sa opravdanim ekonomskim interesima stanodavca.“

Imajući u vidu navedeno, polazeći od načela zaštite imovine i načela srazmjernosti, naknadu za korištenje bi trebalo odrediti shodno fizičkom stanju zgrade o kojoj je riječ odnosno u kojoj se stan nalazi, površini stana i uslovima u kojima se nalazi stan, kao i drugim činiocima koji povećavaju ili smanjuju vrijednost stana, pri čemu visina tržišne zakupnine može služiti samo kao jedan od orijentira odnosno kriterija za određivanje visine naknade za određenu stambenu jedinicu.

Ukoliko bi sud eventualno i mogao prihvatiti ulogu zakonodavca i kreirati nedostajuću pravnu normu svojom presudom, u konkretnom slučaju tužitelj tokom postupka nije dokazno i činjenično supstancirao sve one elemente na osnovu kojih bi se mogla utvrditi predmetna naknada, koja bi se mogla smatrati uravnoteženom sa stanovišta legitimnih interesa tužitelja, kao vlasnika stana, i tužene, kao zaštićenog stan ara.

Polazeći od navedene odluke Ustavnog suda Federacije BiH koja po pravilu djeluje od momenta njenog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je Ustavni su d u svojoj odluci takvo djelovanje utvrdio (član 40. i 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH), drugostepeni sud pravilno zaključuje da se odluka Ustavnog suda primjenjuje u konkretnom slučaju, odnosno da na spornom GKU ne mogu biti utemeljena potraživanja tužiteljice. Prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH o zahtjevu tužiteljice nije pravosnažno rješeno pred redovnim sudovima, pa se odluka Ustavnog suda ima neposredno primjeniti u konkretnom slučaju. Kada presudom Ustavnog su da nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje, u drugačijoj situaciji, da je odluka donesena nakon donošenja odluka nižestepenih sudova, po mišljenju ovog suda, a suprotno izraženom pravnom stavu drugostepenog suda (da sporni GKU od donošenja nije mogao proizvoditi bilo kakve pravne efekte) zahtjev tužiteljice bi bio osnovan bez obzira što je zasnovan i na GKU.

Odredbom člana 125. stav 3. Zakona o zdravstvenom osiguranju je propisano da se naknada plata po osnovu porodiljskog odsustva do donošenja propisa u oblasti dječi je zaštite, koji će regulisati porodiljsko odsustvo, ostvaruje u oblasti zdravstvenog osiguranja. Propis u oblasti dječije zaštite koji je regulisao porodiljsko odsustvo donesen je u Kantonu Sarajevo 25.06.2002. godine, objavljen u „Službenim novinama Kantona Sarajevo 26.07.2002. godine (Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom), te je u članu 172. tog zakona propisano da isti stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u Službenim novinama Kantona Sarajevo, pa je zakon stupio na snagu 05.07.2002. godine.

Dakle, od 05.07.2002. godine u Kantonu Sarajevo na pitanje naknade plate po osnovu porodiljskog odsustva prestala je primjena Zakona o zdravstvenom osiguranju i od tada se naknada plate za porodiljsko odsustvo ostvaruje po Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom Kantona Sarajevo, koji u odredbi člana 143. stav 1. propisuje da se ta naknada utvrđuje u iznosu od 60% od prosječne plate. Tužiteljice su putem nadležnih općinskih službi i primale ovaj iznos naknade plate za porodiljsko odsustvo, pa se tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim, kako je to pravilno i odlučio drugostepeni sud.

Pri ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja pripadaju osiguraniku na osnovu penzijskog staža, u staž osiguranja se uračunava samo vrijeme na koje je uplaćen doprinos. Prema članu 94. navedenog zakona osobama koja su sudjelovale u priprema za odbranu BiH, odnosno koje su sudjelovale u odbrani Bosne i Hercegovine kao pripadnici Armije RBiH odnosno Hrvatskog vijeća odbrane i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovoga zakona, u penzijski staž kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu odnosno u odbrani BiH u periodu od 18.09.1991. -23.12.1995. godine, a u stav2. je propisano da će Vlada na prijedlog Federalnog ministarstva odbrane u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona, donijeti propise o kriterijima, načinu i prestanku priznavanja i izdavanja uvjerenja na osnovu kojih se vrijeme iz stava 1. ovog člana priznaje u penzijski staž kao poseban staž. U budžetu Federacije BiH osiguravaju se sredstva za pokriće dijela visine penzija na osnovu priznatog posebnog staža iz člana 94. zakona i to za penzije ostvarene prema zakonu.

U konkretnom slučaju tužitelju je pravilno obračunat staž osiguranja prema odredbama Zakona o policijskim službenicima SBK („ Službene novine SBK“, br. 12/06, 1/08 i 12/09) i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije BiH tj. ukupno 40 godina penzijskog staža, s tim što mu je period od 08.04.1992. godine do 22.12.1995. godine priznat kao poseban staž za koji mu nisu uplaćeni doprinosi jer u tom periodu nije ni postojala obaveza poslodavca da uplati doprinose za ovaj vid staža koji je upisan u tužiteljevu radnu knjižicu (u rubrici podaci o vremenu izvan radnog odnosa koje se priznaju za penziju) koji se računa u penzijski staž. Dakle, taj poseban staž osiguranja tužitelj je stekao kao pripadnik oružanih snaga i računa se u njegov penzijski staž u dvostrukom trajanju prema odredbi člana 94. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH, a u smislu člana 82. stav 1. tačka 1. istog zakona, za koji mu nisu uplaćeni doprinosi. (Ovakav pravni stav izražen je u odlukama Ustavnog suda BiH - AP-2184/08 i AP-2570/09).

Zato pokretanje konkretnog postupka nije zavisilo od volje potencijalnih žrtava diskriminacije i nije bio potreban prethodni pristanak i obračanje diskriminisanih osoba, u konkretnom predmetu učenika (odnosno njihovih roditelja), čija je zaštita od bilo kojeg oblika diskriminacije temeljni princip Konvencije UN -a o pravima djeteta kao sastavnog dijela Ustava BiH, pa udruženje „Vaša prava“) ima aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe protiv tuženih HNK, OŠ S. i OŠ Č. radi utvrđenja diskriminacije.

Zakon o zabrani diskriminacije u BiH nije propisao način računanja rokova čija se specifičnost ogleda u kontinuitetu njenog trajanja kao u konkretnom slučaju sistemske diskriminacije učenika od strane tuženih koja se proteže kroz vrijeme, pa tako i na dan podnošenja tužbe (tuženi čine kontinuirano povrede tokom cijele školske godine - poslije upisa u školu djecu tokom cijele školske godine razdvajaju po etničkoj pripadnosti i nacionalnom porijeklu, koriste različite nastavne programe i planove, imaju drugačije uslove u prostorima u kojima borave - u jednoj prostoriji učenici bošnjačke nacionalnosti različitih nivoa razreda nastavu pohađaju istovremeno) pa se rok ima računati od posljednje radnje koja predstavlja diskriminaciju bez obzira na to kada je započeta.

Međutim, prvostepeni sud nalazi (iz razloga datih u obrazloženju pobijane presude) da su nadležni organi u svojim rješenjima, u ponovnom postupku postupajući po ranijoj presudi prvostepenog suda broj: 03 0 U 002046 09 U od 05.05.2011. godine, nepravilno primjenili zakon, odnosno da su propustili primjeniti član 72. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, zbog čega je pobijanom presudom, donesenom primjenom člana 36. stavovi 1, 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima, sam rješio ovu upravnu stvar tako što je, za razliku od odluke nadležnih organa, a s obzirom da je utvrđeni iznos priznate srazmjerne invalidske penzije manji od najniže penzije u Federaciji BiH, tužiteljici osigurao iznos najniže penzije (u visini određenoj izrekom pobijane presude) primjenom člana 72. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

Odredbama Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, na čiju primjenu upućuju odredbe člana 82. stav 4. i člana 96a. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, regulisano je (član 10. stav 1. i 4. Sporazuma) da o pravu na invalidsku penziju odlučuje nosilac osiguranja po propisima koje primjenjuje, pa ako se invalidska penzija ostvaruje po osnovu invalidnosti koja je nastala kao posljedica bolesti (što je slučaj kod tužiteljice), penzija se određuje i isplaćuje u skladu sa članom 8. citiranog Sporazuma. Nadalje, prema članu 6. Sporazuma, penzijski staž navršen do 30. aprila 1992. godine kod bivšeg Fonda, kao i staž osiguranja navršen poslije 30. aprila 1992. godine kod jednog od nosioca osiguranja, nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine, uzima u obzir i za ispunjenje uvjeta za priznavanje prava i za određivanje visine penzije, dok je članom 7. istog sporazuma propisano da u slučaju kada je osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine penzijski staž navršio kod više nosilaca osiguranja (što je slučaju ovoj stvari), svaki nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primjenjuje, uz primjenu člana 5. i 6. tog Sporazum a, a nakon toga određuje srazmjernu penziju koja pada na njegov teret na način regulisan članom 8. tog Sporazuma.

Prema tome, kako je tužiteljici pravilnom primjenom citiranih odredaba navedenog Sporazuma priznato i obračunato pravo na srazmjerni dio invalidske penzije koji pada na teret tuženog nosioca osiguranja u Federaciji BiH, to joj se i po ocjeni ovog suda nije mogao osigurati najniži iznos penzije direktnom primjenom odredbe člana 72. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, obzirom da se ta odredba odnosi isključivo na osiguranike kod kojih je ukupan penzijski staž ostvaren kod nosioca osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine (osigurava im se najniži iznos penzije koji ne može biti manji od 60% od prosječne penzije isplaćene u decembru 2007. godine, u skladu sa članom 51. zakona), a što nije bio slučaju ovoj stvari gdje je tužiteljica ostvarila pravo na srazmjernu penziju u Federaciji Bosne i Hercegovine prema penzijskom stažu navršenom i kod nosioca osiguranja u Republici Srpskoj. Ovo tim prije što odredbama navedenog Sporazuma uopšte nije ni propisano pravo osiguranika na najniži iznos penzije, a niti je odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju regulisano da se najniži iznos penzije iz člana 72. stav 2. tog zakona odnosi i na osiguranike koji su ostvarili srazmjernu penziju primjenom navedenog Sporazuma. Kako se tužiteljica sa priznatim pravom na srazmjernu penziju prema penzijskom stažu navršenom i kod nosioca osiguranja u Republici Srpskoj nikako nije mogla dovesti u položaj osiguranika koji je ukupan penzijski staž ostvario isključivo kod tuženog zavoda, to joj, suprotno zauzetom shvatanju prvostepenog suda, nije ni moglo pripadati pravo na najniži iznos penzije propisan članom 72. stav 2. citiranog zakona. Pri tome treba istaći da bi se u ovakvom slučaju osiguraniku sa ostvarenom srazmjernom penzijom, primjenom citiranog Sporazuma, eventualno mogla osigurati isplata najniže penzije ali samo srazmjerno penzijskom stažu ostvarenom u Federaciji BiH, a nikako u zakonskom iznosu najniže penzije propisanom u članu 72. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

Imajući u vidu naprijed navedeno, presuda prvostepenog suda se ne može ocjeniti pravilnom i zakonitom, pa je ovaj sud na osnovu člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno rješavanje i donošenje odluke u skladu sa primjedbama ovog suda.

Prema odredbi člana 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke se ne može podnijeti zbog povrede pravila postupka koji se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa ovaj sud nije ni razmatrao činjenice koje tužitelji iznose u svom zahtjevu, već se ograničio na povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa i povrede federalnog zakona o postupku koja su od uticanja na rješenje stvari u skladu sa odredbom stava 2. istoga člana tog zakona. Međutim, tužitelji ne ukazuju koje odredbe materijalnog i procesnog zakona su povrijeđene prilikom odnošenja pobijane prvostepene presude, već ukazuju na navodne povrede koje je učinio tuženi prilikom donošenja zaključka kojim je prijedlog tužitelja za obnovu postupka okončanog rješenjem tuženog od 01.07.2009. godine odbačen.

Odredbama člana 246. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 2/98 i 48/99) propisane su okolnosti i razlozi za obnovu upravnog postupka okončanog rješenjem protiv koga nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku, a tužitelji u skladu sa odredbama člana 251. Zakona o upravnom postupku, u prijedlogu za postupka nisu učinili vjerovatnim okolnosti na kojima temelje prijedlog. Pri tome treba istaći da tužitelji nisu konkretno naveli iz kojih okolnosti i razloga traže obnovu postupka, već navode činjenice i okolnosti koje su već postojale prilikom pobijanja dopunskog rješenja o registriranju zakonske hipoteke, a što su mogli isticati u upravnom postupku, pri čemu se ističe da pogrešno ili neutvrđeno činjenično stanje nije razlog za obnovu upravnog postupka kao ni eventualna pogrešna primjena materijalnog prava. O tome je prvostepeni sud dao detaljno obrazloženje u pobijanoj presudi koje ovaj sud u potpunosti prihvata.

Posebno se napominje da je dopunskim rješenjem od 17.11.2008. godine registrirana hipoteka na nekretninama Š. M., koji je u tom trenutku bio zemljišnoknjižni vlasnik nekretnina navedenih u prethodnom rješenju od 08.10.2010 godine, a ne tužitelji, koji tokom cijelog upravnog postupka i upravnog spora ne ističu niti pružaju dokaze da su upravo oni bili zemljišnoknjižni vlasnici predmetnih nekretnina, te da stoga nije bilo osnova za registriranje hipoteke. Na drugačije rješenje ove pravne stvari nemaju uticaja prigovori tužitelja da je u istovjetnom slučaju ukinuta zakonska hipoteka budući da ne ističu niti pružaju dokaze da je tako postupljeno u nekom sudskom postupku okončanom odlukom kantonalnog ili ovog suda.

Kako se ni ostali navodi tužitelja nisu mogli prihvatiti jer istim ne dokazuje da su bili ispunjeni uslovi za obnovu upravnog postupka, ovaj sud je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

U tom predmetu zahtjevi za vanredno preispitivanje sudske odluke Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004869 10 U od 23.05.2011. godine, koje su podnijeli B. K. i "Ž." d.d. M. odbijeni su presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004869 11 Uvp od 09.02.2013. godine.

Iz spisa predmeta proizilazi da je i sam tužitelj "Ž." d.d. podnio tužbu protiv istog osporenog rješenja tuženog Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona, Mostar broj UPII -09-04-25-171/08 od 23.11.2010. godine, ali da se o tužbama B.K. i "Ž." d.d. nije odlučilo jednom sudskom odlukom, već je rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 004944 10 U od 24.12.2010. godine njegova tužba bila odbačena, a po zahtjevu za vanredno preispitivanje preispitivanje sudske odluke ovaj sud je svojom presudom broj 07 0 U 004944 11 Uvp od 07.06.2012. godine navedeno rješenje Kantonalnog suda u Mostaru od 24.12.2010. godine preinačio tako što je tužbu tužitelja podnesenu protiv osporenog akta odbio. Dana 27.08.2012. godine tužitelj je prvostepenom sudu podnio tužbu za ponavljanje postupka okončanog presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004869 1 0 U od 23.05.2011. godine, koju je uredio podneskom od 02.11.2012. godine. Kao razlog za ponavljanje sudskog postupka naveo je da mu kao stranci nije omogućeno da učestvuje u upravnom sporu u kojem je donesena navedena presuda, odnosno što je tek dobijanje m presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004944 11 Uvp od 07.06.2012. godine, koju je primio 16.08.2012. godine utvrđeno da mu je nepravilno i nezakonito onemogućeno da učestvuje u upravnom sporu.

Odredbom člana 47. stav 1. tačka 6. Zakona o upravnim sporovima, propisano je da će se postupak okončan presudom nadležnog suda obnoviti i u slučaju ako stranci odnosno zainteresovanom licu nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu. Prema odredbama člana 48. stav 1. istog a zakona ponavljanje postupka može se tražiti najkasnije u roku od 30 dana od dana kada je stranka saznala za razlog ponavljanja, a prema odredbi stava 2. istoga člana po isteku pet godina od pravomoćnosti sudske odluke ponavljanje iz navedenog razloga se ne može tražiti.

Iz navedenih odredbi proizilazi da postoji subjektivni rok od 30 dana, koji se računa od dana saznanja stranke za razlog ponavljanja i objektivni rok od pet godina u kojem se može uopšte tražiti ponavljanje postupka.

Podnošenjem zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke protiv presude čije ponavljanje traži, a u predmetu okončanom presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004869 10 U od 23.05.2011. godine vidi se da je tužitelj već u 2011. godini saznao za navedenu prvostepenu presudu, pa s obzirom da je tužbu za ponavljanje podnio tek 27.08.2012. godine očigledno je da je tužba za ponavljanje postupka podnesena nakon proteka od 30 dana od dana saznanja za razlog ponavljanja, tim prije što mu je u postupku povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke omogućeno da pobija i okolnost da mu eventualno nije omogućeno da učestvuje u upravnom sporu pred prvostepenim sudom. Stoga je Kantonalni sud u Mostaru pravilno rješenjem odbacio tužbu tužitelja za ponavljanje postupka u skladu sa odredbom člana 51. stav. 2. Zakona o upravnim sporovima, jer je tužba za ponavljanje neblagovremeno podnesena.

Prigovor tužitelja da je za razlog ponavljanja saznao tek dostavljanjem presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004944 11 Uvp od 07.06.2012. godine ne može se prihvatiti budući da je već prilikom podnošenja zahtjeva za vanredno preispitivanje u 2011. godini znao za navedenu odluku prvostepenog suda i da mu je eventualno onemogućeno učestvovanje u tom upravnom sporu, a inače presudom ovog suda od 07.06.2012. godine je i meritorno odlučeno o tužbi tužitelja protiv osporenog akta, koji je isti kao i osporeni akt u presudi donesenoj u postupku čije ponavljanje traži.

Imajući u vidu naprijed izneseno, ovaj sud je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

Prema odredbama člana 21. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima (Službene novine Federacije BiH broj 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99), kojim je kao federalni zakon preuzet Zakon o stambenim odnosima (Službeni list SRBiH broj 14/84, 12/87 i 36/89) članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo da trajno i neometano koriste stan i poslije smrti nosioca stanarskog prava, a prema odredbama člana 6. istoga zakona, članovima porodičnog domaćinstva u smislu tog zakona smatraju se i unučad nosioca stanarskog prava koji zajedno s njim trajno žive i stanuju.

Da bi se navedene zakonske odredbe pravilno primjenile prilikom rješavanja zahtjeva tužitelja neophodno je bilo utvrditi da li je u trenutku smrti nosioca stanarskog prava tužitelj bio član porodičnog domaćinstva svoje bake, odnosno da li je s njom trajno živio i stanovao u predmetnom stanu, a ne u nekim drugim periodima prije ili poslije smrti nosioca stanarskog prava. U pogledu te relevantne činjenice organi uprave su u upravnom postupku prikupili odgovarajuće dokaze, dokaze koje im je predložio tužitelj i koje je predložile zainteresovane strane, te su u obrazloženjima rješenja naveli koje su dokaze prihvatili kao vjerodostojne i na kojima su zasnovali svoja rješenja o odbijanju zahtjeva tužitelja. Kantonalni sud u Tuzli je dana 15.03.2013. godine održao i javnu raspravu, a iz zapisnika o toj raspravi proizilazi da tužitelj nije predlagao nikakve nove dokaze da je u trenutku bakine smrti trajno živio i stanovao sa njom u predmetnom stanu.

Prvostepeni sud je našao da su organi uprave primjenom jednog od osnovnih načela Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 2/98 i 48/99) -načela ocjene dokaza iz člana 9. tog zakona, pravilno odbili zahtjev tužitelja. Prema tom načelu koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. U konkretnom slučaju organi uprave su ocijenili sve raspoložive dokaze: isprave, iskaze svjedoka i izjave stranaka, a prilikom donošenja svojih rješenja kao relevantne dokaze na kojima su zasnovali rješenja uzeli su kao vjerodostojne dokaze one kojima se dokazuje da tužitelj sa nosiocem stanarskog prava, svojom bakom, nije trajno živio i stanovao u predmetnom stanu, te je kao relevantne za rješenje ove upravne stvari prihvatio iskaze svjedoka M.B., M.P., Z.I. iZ.S. Ovi svjedoci su u svojim iskazima naveli da je tužiteljeva baka sama stanovala u predmetnom stanu, odnosno da tužitelj u trenutku smrti bake nije trajno živio i stanovao u predmetnom stanu. Od navedenih svjedoka M.B. i M.P. su naveli da stanuju u prizemlju zgrade a stan P.K. nalazio se iznad njihovog stana, dok su svjedoci Z.I. iZ.S. živjeli u istoj zgradi u periodu od 1991. do 2002. godine ali na drugom ulazu, a svjedok Z.I. je često razgovarala sa P.K. koja joj se jadala da je sama. Iskaze drugih svjedoka organi uprave nisu prihvatili a pogotovo nisu prihvatili iskaz P.R. koji je otac tužitelja i zainteresovan za rješenje ove upravne stvari, a takođe nije prihvaćena ni izjava tužitelja. Sve isprave koje je tužitelj naveo u upravnom postupku i upravnom sporu (ugovor o korišćenju stana od 07.01.1997. godine, potvrda PU T. od 30.03.1998. godine, potvrda JU OŠ "C." T. od 27.03.1998, obavještenje MZ "S.G." T. od 09.11.1997. godine, potvrda iste Mjesne zajednice od 09.11.1997. godine, obračuni o utrošku vode, uvjerenje o upisu u opšti birački spisak od 22.03.2011. godine, štedna knjižica T.B., potvrda E.F. u S. od 22.07.2003. godine, dopis Konzulata R.H. od 02.02.2005. godine, upitnik za članstvo u SDP BiH Tuzla od 06.09.1997. godine) su samo dokaz da je tužitelj prijavljivao adresu u zgradi u kojoj je predmetni stan, a nisu dokaz da je tužitelj u trenutku smrti bake i faktički trajno živio i stanovao sa nosiocem stanarskog prava u predmetnom stanu. Navedene isprave su eventualno mogle poslužiti kao dokaz u nedostatku drugih dokaznih sredstava, što ovdje nije bio slučaj.

Imajući u vidu sve izneseno ovaj sud je ocijenio da su organi uprave pravilno proveli upravni postupak, pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primjenili materijalni zakon kada su zahtjev tužitelja odbili. Iz istih razloga pravilno je prvostepeni sud odbio tužbu tužitelja podnesenu protiv osporenog rješenja tuženog.

Kako Kantonalni sud u Tuzli nije povrijedio federalni zakon i pravila postupka koja su od uticaja na rješenje ove u pravne stvari, to je ovaj sud primjenom odredaba člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci presude.

Obzirom na ovakvu odredbu zakona, te činjenicu da Đ.M. nije ni naknadno izričito ili prećutno pristao na rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj: 23 -04/III -23-0-23/00 od 26.08.2000. godine, stekli su se uslovi za primjenu naprijed navedene odredbe zakona, pa je odlučeno da se rješenje oglasi ništavim.

Naime, Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo rješavajući po zahtjevu G.M. iz S. u predmetu donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana za stan u Ul. B. br. u S. je donijela (primjenom odredbi člana 28. Zakona o stambenim odnosima) rješenje od 26.08.2000 godine kojim tačkon I. se G.M. određuje za nosioca stanarskog prava za stan u Ul. B. br. sa nosioca stanarskog prava Đ.M. Tačkom II. umjesto ugovora o korištenju stana u Ul. B.br. stan br. koji je trebao biti zaključen između G.M.i JSP “S.” S. primjenjivat će se ov o rješenje kojim se određuje da sva prava i obaveze utvrđene ugovorom o korištenju stana koji je bio zaključen između Stambenog preduzeća Sarajevo i Đ. (Đ.) M. ranijeg nosioca stanarskog prava ostaju na snazi i dalje s tim što će glasiti na ime G.M., dok je tačkom III. navedeno da će se ugovor o korištenju stana na ime G.M. zaključiti po pravosnažnosti ovog rješenja. Žalba davaoca stana na raspolaganje P.V.B. Kantona Sarajevo izjavljena na predmetno rješenje odbijena je rješenjem tuženog Federalnog ministarstva prostornog uređenja od 16.12.2000. godine (kada je rješenje postalo konačno).

Odlučujući o zahtjevu nosioca stanarskog prava Đ.M. od 11.04.2006. godine kojim je traženo da se citirano rješenje oglasi ništavim odnosno isto poništi, tuženi donosi osporeno rješenje kojim oglašava ništavim navedeno rješenje od 26.08.2000. godine nalazeći da se u konkretnom mogu primijeniti odredbe člana 264. stav 1. tačka 4. Zakona o upravnom postupku jer je ranije rješenje doneseno bez zahtjeva stranke (član 124. Zakona o upravnom postupku). Odlučujući o podnesenoj tužbi G.M., Kantonalni sud u Sarajevu presudom od 21.08.2013. godine istu odbija jer ocjenjuje da je osporeno rješenje pravilno i zakonito, te da je tuženi pravilno oglasio ništavim rješenje koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje rješenje stranka nije naknadno, izričito ili prećutno pristala.

Ovakav zaključak prvostepenog suda nije pravilan jer osporeno rješenje po mišljenju ovog suda nije moglo biti doneseno temeljem člana 264. stav 1. tačka 4. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 2/98 i 48/99).

Naime, tačno je da je članom 264. stav 1. Zakona o upravnom postupku propisano da se ništavim proglašava rješenje, između ostalog, (tačka 4.) koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje rješenje stranka nije naknadno izričito ili prećutno pristala. To se odnosi na rješenje doneseno u upravnom postupku u upravnoj stvari koja se može rješavati samo na zahtjev stranke (član 124.) a stranka nije podnijela zahtjev (nije tražila rješavanje te upravne stvari) niti je uopšte sudjelovala u postupku, a kasnije nije izričito ni prećutno pristala na takvo rješenje. Međutim, u konkretnom se ne radi o takvom slučaju pa po ocjeni ovog suda nisu ispunjeni uslovi iz citiranog člana 264. stav 1. tačka 4. Zakona o upravnom postupku jer je rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 26.08.2000. godine i doneseno po zahtjevu G.M. kako je to u ostalom u uvodu samog rješenja i navedeno, pa se prema tome ne može oglasiti ništavim po članu 264. stav 1. tačka 4. kako je to učinio tuženi organ svojim rješenjem od 22.05.2006. godine. Stoga, ni prvostepeni sud svojom presudom od 21.08.2013. godine nije mogao pobijano rješenje ocijeniti kao pravilno i zakonito, a tužbu tužiteljice odbiti.

Međutim, zahtjevom stranke Đ.M. od 11.04.2006. godine, po kojem je tuženi i rješavao, traženo je poništenje rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj: 23 -04/III -23-0- 23/00 od 26.08.2000. godine temeljem člana 260. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku, a koji uslovi su se i po ocjeni ovog suda ispunili. Naime, zahtjevom se svo vrijeme insistira na činjenici da je G.M., kao staraoc Đ.M., zbog činjenice da je uz njegovu saglasnost koristila predmetni stan isto zloupotrebila na način da je, bez njegovog znanja i saglasnosti (i suprotno odredbama Zakona o stambenim odnosima) ishodovala donošenje rješenja od 26.08.2000. godine a kojim je ona određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu „ sa nosioca stanarskog prava Đ.M.“.

Članom 260. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku je propisano da rješenje koje je konačno u upravnom postupku nadležni će organ poništiti po pravu nadzora ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, iznude, ucjene pritiska ili druge nedopuštene radnje (bez obzira na rokove utvrđene u stavu 3. člana 261.).

Podnosilac zahtjeva je insistirao upravo na tom razlogu (druge nedopuštene radnje) koja je kod donošenja rješenja od 26.08.2000. godine eviden tna jer je postojao nosilac stanarskog prava kome ugovor o korištenju stana nije otkazan, niti mu je na bilo koji drugi način utvrđen prestanak tog prava a isti o podnesenom zahtjevu nije uopšte obavješten, pa je na određeni način obmanom, odnosno prevarom nosioca stanarskog prava od strane G.M. doneseno rješenje od 26.08.2000. godine radi čega je ovaj sud isto po pravu nadzora i poništio jer je doneseno kao posljedica nedopuštene radnje.

Osim prednjeg tuženi je izostavio, (što je i sud u svojoj odluci zanemario) da donoseći rješenje kojim udovoljava zahtjevu Đ.M. istovremeno riješi i o zahtjevu G.M. podnesenim 25.01.2000. godine kojim je tražila donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana za stan u Ul. B. br. u S., pa je ovaj sud istovremeno odlučio i o navedenom zahtjevu tako što je isti odbio.

Naime, činjenice koje niko od stranaka ne osporava i koje su potvrđene materijalnim dokazima u spisu su takve da se iz istih vidi da je Đ.M. iz S. nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu u Ulici Bosanska broj 4/5 stan broj 20 (ugovor o korištenju stana broj: 05. OH -5-286/89 od 12.04.1989. godine), da predmetni ugovor nije otkazan niti je na bilo koji drugi način utvrđen prestanak stanarskog prava Đ.M. propisan odredbama preuzetog Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“ broj 14/84, 12/87 i 36/89), a niti su se stekli uslovi iz člana 28. citiranog zakona (članovi 21, 22, 32. stav 1., član 33. stav 3. i 4.) da stambeni organ (na zahtjev jedne od ugovornih strana) donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Obzirom na izloženo ovaj sud je primjenom člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

U postupku po žalbi tužioca izjavljenoj protiv rješenja prvostepenog organa od 26.03.2010. godine pribavljen je nalaz i mišljene Drugostepene ljekarske komisije u Sarajevu broj: DOV -RVI-306/10 od 14.09.2010. godine, koji je dat na osnovu pregleda tužioca i uvida u priloženu medicinsku dokumentaciju, te je utvrđeno da vojni invaliditet kod tužioca iznosi ispod 20% iz kojih razloga je žalba odbijena kao neosnovana, a što je prihvatio i prvostepeni sud kada je tužbu odbio kao neosnovanu.

Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega se po ocjeni ovog suda zahtjev tužioca za vanredno preispitivanje sudske odluke ukazuje neosnovanim. Navodi iz zahtjeva, koje je tužilac isticao i u tužbi o nezakonitom postupanju Ljekarske komisije za drugostepeni postupak, odnosno o povredi Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova injihovih porodica ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 41/04) i odredaba Zakona o upravnom postupku, ukazuju se neosnovanim, a iz razloga što je nalaz i mišljenje Ljekarske komisije za drugostepeni postupak i po ocjeni ovog suda jasan, potpun i dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, odnosno dat je u skladu sa članom 8. stav 2. navedenog Pravilnika. Prvostepena ljekarska komisija u nalazu i mišljenju od 19.02.2009. godine utvrdila je procenat vojnog invaliditeta u visini 20% po osnovu povreda zadobijenih u saobraćajnom udesu, dok su Reviziona i Drugostepena ljekarska komisija utvrdile da je ukupni vojni invaliditet ko d tužioca ispod 20%, sa obrazloženjem da nema vanjskih znakova povređivanja, a da se pshihički status cijeni po tački 230.a Liste procenata vojnog invaliditeta ispod 20%, a primjenom člana 11. stav 1. Zakona i člana 10. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, invalidnost postoji u visini ispod 20%, jer se radi o bolesti za koju se ne može pouzdano zaključiti da je nastala u toku službe u Oružanim snagama, ali se može zaključiti da su ratni napori uticali na njeno pogoršanje. Drugostepena ljekarska komisija je nalaz i mišljenje dala na osnovu neposrednog pregleda tužioca i na osnovu priložene medicinsku dokumentaciju kako je propisano članom 12. navedenog Pravilnika o radu ljekarskih komisija. Neosnovani su prigovori tužioca da nije izvršen uvid u dodatnu medicinsku dokumentaciju, jer tužilac Drugostepenoj ljekarskoj komisiji nije ni dostavio drugu medicinsku dokumentaciju, kao i prigovori da nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije nije dostavljen tužiocu prije donošenja osporenog rješenja tuženog, čime mu je uskraćeno pravo očitovanja na nalaz. Nalaz i mišljenje ljekarske komisije je u potpunosti naveden u obrazloženju rješenja tuženog od 04.01.2011. godine, protiv kojeg je tužilac vodio upravni spor i uz tužbu nije pružio dokaze, niti iznio činjenice koje bi nesumljivo ukazivale da je činjenično stanje drugačije. Po ocjeni ovoga suda nedostavljanje ljekarskog nalaza ne može utjecati na rješenje ove upravne stvari, jer se radi o nedostacima postupka iz člana 237. stav 2. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 2/98 i 48/99. Iz naprijed navedenih razloga nemaju uticaja na drugačije rješenje ove upravne stvari prigovori tužioca da su povrijeđene odredbe člana 7. i 8. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 2/98 i 48/99), odnosno načelo materijalne istine i načelo saslušanja stranke, jer su u postupku utvrđene sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Iz navedenih razloga ovaj sud je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci ove presude.

Odredbom člana 108. stav 2. istog Zakona propisano je da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prestaju ako se naknadno utvrdi da nisu ispunjeni uvjeti za sticanje tih prava, a odredbom člana 112. stav 1. propisano je da prava stečena po osnovu invalidnosti traju dok postoji to stanje.

Prvostepenim rješenjem tužiocu je na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja stručnog organa u prvom stepenu broj: ORS -1051/10 od 19.08.2010. godine utvrđena II kategorije invalidnosti i priznata su mu prava koja pripadaju prema članu 73. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a koja ostvaruje kod poslodavca (stav 2. istog član a). Odlučujući o žalbi tužioca izjavljenoj protiv rješenja prvostepenog organa tuženi je pribavio nalaz, ocjenu i mišljenje stručnog organa u drugom stepenu broj: ORS - DOV -SA-2526/11 od 28.12.2011. godine, kojim je utvrđeno da kod tužioca invalidnost ne postoji. Odlučnu činjenicu da kod tužioca invalidnost ne postoji i pored postojanja određenih dijagnoza stručni organ je utvrdio na osnovu postojeće i nove medicinske dokumentacije i izvršenog neposrednog pregleda tužioca. Prema mišljenju stručnog organa u drugom stepenu o pravilnosti nalaza, ocjene i mišljenja stučnog organa u prvom stepenu od 19.08.2010. godine, navedeno je da nisu saglasni sa ocjenom i mišljenjem POV -a broj: ORS -1051/10 od 19.08.2010. godine, jer invalidnost ne postiji sa obrazloženjem da zdravstveno stanje neposrednim kliničkim pregledom i uvidom u postojeću i novocitiranu dokumentaciju nije izraženo u toj mjeri da ne bi mogao obavljati poslove građevinskog radnika III grupe, kako je to opisano na obrascu P3 od 14.06.2010. godine. S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje u drugostepenom postupku, koje je pravilno i potpuno, jer proizilazi iz navedenog nalaza, ocjene i mišljenja, tuženi organ je pravilno primjenio materijalno pravo kada je odlučio da tužiocu prestaje pravo po osnovu II kategorije invalidnosti, a što je prihvatio i prvostepeni sud kada je pobijanom presudom tužbu odbio kao neosnovanu.

Ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je ocjenio da je tuženi organ, suprotno navodima tužbe, kojima tužilac nije doveo u sumnju činjenično stanje utvrđeno u drugostepenom postupku, pravilno primjenio materijalno pravo, jer u smislu člana 22. navedenog zakona kod tužioca invalidnost ne postoji.

Navodi tužioca da nedostavljanje ljekarskog nalaza u drugostepenom postupku broj: ORS - DOV -SA-2526/11 od 28.12.2011. godine predstavlja povredu člana 8. i 141. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 2/98 i 48/99) nemaju uticaja na drugačije rješenje ove upravne stvari (radi se o nedostacima postupka iz člana 237. stav 2. Zakona o upravnom postupku), jer je nalaz, ocjena i mišljenje naveden u obrazloženju drugostepenog rješenja tuženog, protiv kojeg je tužilac vodio upravni spor i uz tužbu nije pružio dokaze, niti iznio činjenice koje bi nesumljivo ukazivale da je činjenično stanje drugačije, a na zakazanoj raspravi pred prvostepenim sudom tužilac se očitovao na nalaz, ocjenu i mišljenju stučnog organa u drugom stepenu, na kojoj je izjavio i da mu je 2009. godine prestao radni odnos. Navodi iz zahtjeva, koje je tužilac isticao i u tužbi o radu stručnog organa ukazuju se neosnovanim, jer je nalaz, ocjena i mišljenje od 28.12.2011. godine i po ocjeni ovog suda jasan, potpun i dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, odnosno dat je u skladu sa odredbama člana 7. do 12. Pravilnika o ocjenjivanju radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 24/02 i 48/04) na koje se pravilno pozvao i citirao prvostepeni sud u pobijanoj presudi. S obzirom da je tužilac u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke u potpunosti ponovio navode tužbe, koji se odnose na zakonitost nalaza, ocjene i mišljenja od 28.12.2011. godine prvostepeni sud je u skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o upravnim sporovima cijenio sve navode tužbe i u obrazloženju pobijane presude detaljno naveo razloge odbijanja, koje u potpunosti prihvata i ovaj sud, pa navodi iz zahtjev a da je sud propustio da cjeni povrede postupka, a posebno zdravstveno stanje tužioca, jer nije sposoban za bilo kakav posao, ukazuju se neosnovanim. Kako su u toku postupka utvrđene sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, tužilac pogrešno smatra da je povrijeđeno načelo materijale istine iz člana 7. Zakona o upravnom postupku. I drugi navodi iz zahtjeva nemaju uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari.

Iz navedenih razloga, ovaj sud nalazi da pobijanom presudom nije povrijeđen federali zakon na štetu tužioca, niti je došlo do povrede pravila federalnog zakona o postuku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari, pa je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbijen kao neosnovan.

Rješavajući po žalbi na navedeno prvostepeno rješenje drugostepeni organ je utvrdio da tužitelj predmetni zahtjev nije podnio blagovremeno, odnosno u skladu sa odredbom člana 6. stav 1. i 2. Uredbe o upisu u javne knjige nekretnina i prava na nekretninama (u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu Uredbe, nakon čega zahtjev može podnijeti nadležna Kantonalna agencija za privatizaciju), tako da predmetni zahtjev nije podnesen od strane ovlaštenog lica, zbog čega je tuženi izmijenio prvostepeno rješenje od 21.07.2010. godine, tako što je odbacio podneseni zahtjev tužitelja i uputio ga da isti dostavi Kantonalnoj agenciji za privatizaciju koja će u njegovo ime i za njegov račun podnijeti predmetni zahtjev prvostepeno m organu, u skladu sa odredbom člana 6. stav 2. Uredbe o upisu u javne knjige nekretnina i prava na nekretninama u postupku privatizacije („Službene novine FBiH“, broj 45/99). Prvostepeni sud je, odlučujući o tužbi tužitelja podnesenoj protiv drugostepeno g rješenja tuženog od 08.08.2011. godine istu odbacio, pozivajući se na odredbu člana 25. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima.

Iz obrazloženja pobijanog rješenja prvostepenog suda proizilazi da je sud odbacio tužbu tužitelja u skladu sa odredbom člana 25. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima, jer je navodno očigledno da se upravnim aktom koji se tužbom osporava ne dira u prava tužitelja niti u njegov neposredni lični interes zasnovan na zakonu (član 14), kako to propisuje ova zakonska odredba.

Međutim, ovaj sud smatra da nisu ispunjeni uslovi iz citiranog člana 25. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima i da se zbog toga tužba nije mogla odbaciti, već je prvostepeni sud trebao meritorno odlučiti o tužbi tužitelja. Budući da prvostepeni sud nije tako postupio, ovaj sud je pobijano rješenje Kantonalnog suda u Zenici preinačio i riješio stvar kao u izreci ove presude. Ovo iz razloga što je ocjenjujući pobijano rješenje suda i rješenja upravnih organa utvrđeno da je prvostepenim rješenjem upravnog organa od 21.07.2010. godine pravilno odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje prava vlasništva na nekretninama (bliže označenim u prvostepenom rješenju), jer je odredbom člana 6. stav 1. Uredbe o upisu u javne knjige nekretnina i prava na nekretninama u postupku privatizacije („Službene novine Federacije BiH, broj: 45/99), propisano da ako nekretnina ili njen dio koji pripada predlagaču upisa nije upisan u javnu knjigu, predlagač upisa dužan je u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu ove Uredbe, podnijeti zahtjev službama za upravu općinskog načelnika nadležnim za katastar, radi donošenja odgovarajućeg upravnog akta za upis nekretnine ili njenog dijela i prava na njima u javne knjige. Navedena Uredba stupila je na snagu 09.11.1999. godine, pa je, u skladu sa odredbom člana 6. stav 1. ove Uredbe, krajnji rok za podnošenje predmetnog zahtjeva od strane tužitelja bio 24.11.1999. godine. Iza ovog roka tužitelj više nije mogao podnijeti zahtjev, jer se radi o prekluzivnom roku. Međutim, on je ta j zahtjev podnio 17.01.2008. godine, pa je očigledno da ga je podnio po proteku propisanog roka. Činjenica da se prvostepeni organ prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja nije pozvao na odredbu člana 6. citirane Uredbe, već na odredbu člana 7. iste Uredbe i odbio predmetni zahtjev tužitelja (zbog nedostatka dokumentacije) ne utiče bitno na pravilnost i zakonitost ovog rješenja. Stoga je i tuženi trebao žalbu izjavljenu protiv rješenja prvostepenog organa uprave odbiti, pa kako to nije učinio, žalbu je odbio ovaj sud.

Imajući u vidu naprijed izloženo, ovaj sud je zahtjev za vanredno preispitivanje uvažio i na osnovu člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci ove presude.

U drugostepenom postupku doneseno je rješenje tuženog organa broj: 05 -35/4-52456/07 od 03.06.2008. godine, kojim je njegova žalba odbijena kao neosnovana. Postupajući po presudi prvostepenog suda broj: 09 0 U 002076 08 U od 14.07.2010. godine tuženi je u ponovnom postupku po žalbi tužioca pribavio nalaz, ocjenu i mišljenje Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo, Odjeljenje za drugostepeni postupak medicinskog vještačenja Sarajevo, broj: DOV -NI-4706/10 od 06.10.2010. godine, kojim je na osnovu pregleda tužioca i uvida u priloženu medicinsku dokumentaciju utvrđeno oštećenje organizma u visini od 80%. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja tuženi organ je odbio žalbu kao neosnovani, jer tužilac kao osoba sa invaliditetom sa 80% oštećenja organizma (ispod zakonom utvrđenog minimuma od 90%) ne ispunjava uslove propisane članom 18. b Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije broj 36/99, 54/04, 3 9/06 i 14/09), a što je prihvatio i prvostepeni sud kada je pobijanom presudom tužbu odbio kao neosnovanu.

Pobijanom presudom prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari. Odredbom članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom (''Službene novine Federacije'', broj 14/09) izmjenjen je član 18.b Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom, tako što je propisano da se radi ostvarivanja prava utvrđenih ovim Zakonom lica sa invaliditetom razvrstavaju prema utvrđenom procentu oštećenja organizma u dvije grupe i to: I grupa lica sa invaliditetom sa 100% oštećenja organizma i II grupa lica sa invaliditetom sa 90% oštećenja organizma. Odredbom člana 22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom propisano je da postupci za ostvarivanje prava koji nisu završeni do dana stupanja na snagu ovog Zakona (stupio na snagu dana 12.03.2009. godine) okončat će se prema odredbama ovog Zakona. Kako je u postupku, koji nije okončan prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom, utvrđeno da oštećenje organizma kod tužioca iznosi ispod zakonom utvrđenog minimuma, pravilno je odlučeno da tužilac ne ispunjava zakonom propisane uslove za ostvarivanje traženih prava. Iz navedenih razloga proizilazi da su neosnovani paušalni navodi iz zahtjeva da je nalaz, ocjena i mišljenje Instituta u drugostepenom postupku nepravilna i da je došlo do povrede odredaba federalnog zakona i povrede pravila postupka. Svi navodi su dati paušalno bez obrazloženja. Tužilac ni u tužbi nije pružio dokaze, niti iznio činjenice koje bi dovele do eventualno drugačije ocjene oštećenja organizma, pa navodi da je pobijanom presudom došlo do povrede Konvencije UN o pravima invalidnih osoba, povrede Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i povrede Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda ukazuju se nosnovanim. I drugi navodi iz zahtjeva koji se odnose na neustavn ost Uputstva za primjenu Liste invaliditeta nemaju uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari. S obzirom na navedene razloge zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke se ukazuje neosnovanim, pa je na osnovu člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u izreci ove presude.

Prema Uputstvu o primjeni člana 52. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (''Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine'', broj 77/08) u tačkama 7. i 8. regulisano da je, u smislu citiranog člana 52. stav 2. navedenog zakona, osnov za obnovu postupka nalaz i mišljenje Ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje, ukoliko je ista dala drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje Prvostepene i Revizione ljekarske komisije, te da je organ nadležan za obnovu postupka (ne do noseći poseban zaključak kojim se obnova dozvoljava) dužan najdalje u roku od 30 dana u obnovi postupka donijeti novo rješenje, kojim će rješenje koje je bilo predmet obnove biti ukinuto i o pravu odlučiti isključivo na osnovu nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje Instituta za medicinsko vještačenje.

Rješenjem tuženog organa broj: N -14-43-1-1269/06 -1 od 27.05.2009. godine u obnovljenom postupku po službenoj dužnosti ukinuto je rješenje Uprave za pitanja branitelja, Mostar, Sektor za pitanja branitelja (HVO, MUP) broj: 14 -43-1-1269/06 od 08.09.2006. godine doneseno u postupku zakonske revizije prvostepenog rješenja broj: 05 -43-339/1 od 22.05.2006. godine i upravna stvar rješena tako da se tužilac odbija sa zahtjevom za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. Rješenje tuženog je doneseno na osnovu nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje lica obuhvaćenih Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica broj: KLJV -172/07 od 12.02. 2008. godine, imenovana prema odredbi člana 47. stav 4. Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica, koja je na osnovu neposrednog kliničkog pregleda tužioca i uvida u medicinsku dokumentaciju utvrdila da ukupan vojni invaliditet kod tužioca iznosi ispod 20%. Navedeni nalaz i mišljenje su poslužili kao razlog za obnovu postupka. U ponovnom postupku, postupajući po presudi prvostepenog suda broj: 07 0 U 005491 U od 05.10.2011. godine pribavljen je nalaz i mišljenje nadležne Ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje lica obuhvaćenih Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica broj: KLJV -SA-566/11 od 21.11.2011. godine, koja je utvrdila da je vojni invaliditet tužioca ispod 20%, a na osnovu kojeg je doneseno osporeno rješenje tuženog od 01.06.2012. godine. U obrazloženju nalaza i mišljenja navedeno je da je nepravilna primjena tačke 234.c) u visini 40%, jer se nije našlo elemenata oboljenja koja bi dosegla do 20%, te da je nepravilna i primjena tačke 202.b) u visini 30%, tačke 104.a) u visini 30% i tačke 61.a) u visini 30%, jer su pokreti u svim zglobovima ruku i nogu uredni, a redukcija pokreta u L/S kičmi je rezultat gojaznosti. Na osnovu analize prije svake pojedinačne tačke proizilazi da su nepravilni i nalazi PLJK i RLJK i istaknuto da je pri pregledu od 12.02.2008. godine tužilac psihički neupadljiv, komunikativan, te mu je omogućeno aktivno učestvovanje prilikom pregleda uz iscrpan razgovor od strane tri člana komisije. Navedeno je da zbog tehničkih razloga ne mogu se ocjene saopštiti tužiocu, jer se kod svake ocjene vrše dodatne konsultacije, te se ocjena donosi konzilijarno. Tokom cijelog postupak, koji je ponavljan više puta, prigovori tužioca su se odnosili na povredu člana 8. Zakona o upravnom postupku i člana 22. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 41/04), pa je tuženi postupajući po presudi Kantonalnog suda u Mostaru broj: 07 0 U 006328 12 U od 20.04.2012. godine pozvao tužioca radi izjašnjavanja o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja u skladu sa članom 8. stav 1. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 2/98 i 48/99), a posebno da se izjasni o nalazu i mišljenju ljekarske komisije broj: KLJV -SA-566/11 od 21.11.2011. godine o čemu je sačinjen zapisnik o saslušanju stranke od 25.03.2012. godine. U skladu sa citiranim odredbama tuženi organ je u ponovno m postupku postupajući po presudi prvostepenog suda od 20.04.2012. godine, ukinuo rješenje Uprave za pitanja branitelja Mostar, Sektor za pitanja branitelja (HVO, MUP) broj: 14 - 43-1-1269/06 od 08.09.2006. godine i rješeno da se tužilac odbija sa zahtjevom za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida i drugih prava propisanih Zakonom, jer ne ispunjava uslove propisane članom 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Prvostepeni sud je nakon provedene javne rasprave ocjenio da je osporeno rješenje tuženog pravilno i zakonito iz kojih razloga je tužbu tužioca odbio kao neosnovanu.

Tužilac je u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke istakao prigovor proteka objektivnog roka za obnovu postupka od pet godina propisan članom 249. stav 3. Zakona o upravnom postupku. Smatra da je tuženi organ pokrenuo obnovu postupka protekom roka od pet godina, jer je konačno rješenje doneseno 08.09.2006. godine, a osporeno rješenje tuženog je doneseno 01.06.2012. godine. Odredbom člana 249. stav 3. navedenog Zakona propisano je da nakon proteka roka od pet godina od dostavljanja konačnog rješenja stranci obnova postupka se ne može tražiti, niti se može pokrenuti po službenoj dužnosti. Citirana odredba se primjenjuje u skladu sa odredbom člana 53. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Međutim, ovi prigovori tužioca, koje je isticao i u tužbi, su neosnovani iz razloga što je obnova postupka po službenoj dužnosti u skladu sa članom 52. stav 2. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica pokrenuta u roku od pet godina od dana dostavljanja stranci konačnog rješenja broj: 14-43-1-1269/06 od 08.09.2006. godine (konačno rješenje tužilac je primio dana 26.10.2006. godine prema dostavnici u spisu predmeta), a rješenje tuženog broj: N-14-43-1- 1269/06 -1 od 27.05.2009. godine doneseno je u obnovljenom postupku po službenoj dužnosti na osnovu nalaza i mišljenja Ljekarske komisije broj: KLJV -172/07 od 12.02.2008. godine, koji je poslužio kao razlog za obnovu postupka. Prema tome, rješenje tuženog organa od 27.05.2009. godine, kojim je obnovljen postupka po službenoj dužnosti, doneseno je u zakonskom roku od pet godina, pa kako je postupak obnove pokrenut u zakonskom roku, naknadno donesena rješenja u ponovnom postupku po presudama prvostepenog suda, kao i osporeno rješenje tuženog od 01.06.2012. godine, koje je doneseno u ponovnom postupku po presudi prvostepenog suda od 20.04.2012. godine nemaju uticaja na računanje roka od pet godina, jer je obnova postupka pokrenuta u zakonskom roku rješenjem tuženog od 27.05.2009. godine. Ovaj sud je i druge prigovore iz zahtjeva ocjenio neosnovanim, koji se odnose na zapisnik tuženog od 23.05.2012. godine u kojem je vjerovatno greškom naveden nalaz i mišljenje ljekarske komisije broj: KLJV - SA-560/1 1 od 04.01.2012. godine, jer je osporeno rješenje tuženog doneseno na osnovu nalaza i mišljenja broj: KLJV -SA-566/11 od 21.11.2011. godine, a na koji je tužilac i iznio svoje primjedbe i prigovore, kao i povrede člana 242. Zakona o upravnom postupku, pa isti nemaju uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari

Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti je došlo do povrede pravila federalnog zakona o postupku, pa je ovaj sud zahtjev tužioca za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio kao neosnovan u skladu sa odredbom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.