Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 1-2/2019

Prema tome, opravdan je zaključak prvostepenog suda da su svi optuženi u odnosu na lišenje života oštećene postupali sa eventualnim umišljajem, neovisno od toga kakav je bio njihov prvobitni plan i dogovor, i neovisno od toga da li je oštećena još bila živa ili ne u momentu kada su optuženi S.Z. i S.N. otišli da vrše pre metačinu stvari u kući, jer su bili svjesni da pritiskanjem lica oštećene od tvrdu podlogu kauča od strane optuženog I.A., pri čemu su istoj bili zatvoreni disajni otvori, a u situaciji u kojoj su joj ruke i noge čvrsto vezali da bi je onemogućili u pružanju otpora, može nastupiti smrt oštećene, na koju posljedicu su i pristali.

Iz tog razloga, irelevantni su žalbeni navodi kojima se ukazuje da su optuženi izvadili bateriju iz mobitela oštećene kako ne bi mogla pozvati policiju, ostavili upaljeno svjetlo u sobi u kojoj je ležala da bi zavarali komšije, kao i navod da su mogli upotrijebiti pištolj kojeg su sa sobom imali da su zaista htjeli oštećenu lišiti života. Slijedom toga nisu prihvatljivi žalbeni navodi branitelja optuženih S.Z. i S.N. da je smrt oštećene rezultat kvantitativnog ekscesa optuženog I.A., jer iz izvedenih dokaza koje je prvostepeni sud pravilno cijenio, jasno proizilazi da su isti, na prethodno opisani način, dali odlučujući doprinos radnjama optuženog I.A., svjesni da usljed takvih radnji može nastupiti smrt oštećene, na što su i pristali.”

Iz obrazloženja pobijane presude (na str. 27 - 29), proizilazi da je prvostepeni sud naveo određene razloge zbog kojih je prihvatio da je optužena R.E. podstrekavala optužene I.A., S.N. i S.Z. da opljačkaju kuću njezine tetke B.A. (koji razlozi bi odgovarali krivičnopravnoj radnji podstrekavanja optuženih na učinjenje krivičnog djela Teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZ FBiH, na što se također pravilno ukazuje žalbom branitelja), ali je potom izveo zaključak da su se u radnjama optužene ostvarili svi bitni elementi krivičnog djela za koje se tereti (Razbojništvo iz člana 289. stav 1. KZ FBiH u vezi člana 32. istog zakona), ne dajući pri tome razloge za zaključak da je umišljajem optužene bila obuhvaćena i primjena sile ili prijetnje prema oštećenoj, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, na koju se žalbom branitelja optužene R.E. osnovano ukazuje.”

smrtna posljedica kao kvalifikatorna okolnost uvijek u sferi nehatnog postupanja optuženog temeljem koje osnovno krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja (u ovom slučaju izvršenog sa eventualnim umišljajem) iz stava 1. člana 332.

KZ FBiH, prerasta u Teško krivično djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz stava 2. člana 336. KZ FBiH. Dakle, zaključak prvostepenog suda da je optuženi A.Č. predmetno krivično djelo izvršio sa eventualnim umišljajem zasnovan je na utvrđenju suda da je optuženi bezobzirno kršio saobraćajne propise na način bliže opisan u izreci pobijane presude i da je usljed takve vožnje i propusta bio svjestan da ugrožava bezbjednost javnog saobraćaja i da dovodi u konkretnu opasnost imovinu većeg obima i živote drugih učesnika u saobraćaju i da je pristao na tu posljedicu, pa kako je usljed konkretnog inkriminisanog postupanja optuženog nastupila i daljn ja posljedica u vidu smrti oštećenog I.P. (kao kvalifikatorna okolnost), izveden je konačan, a po ocjeni ovog suda u svemu pravilan zaključak da su u konkretnom slučaju ostvarena sva bitna obilježja predmetnog krivičnog djela i da je od strane prvostepenog suda, suprotno stava branioca, izvršena pravilna primjena krivičnog zakona.“

Nadalje, odredbom člana 2. stav 6. KZ FBiH je propisano da se pod pojmom odgovorna osoba smatra osoba u privrednom društvu ili drugoj pravnoj osobi kojoj je s obzirom na njezinu dužnost ili temeljem posebne ovlasti povjeren određen krug poslova koji se odnosi na primjenu zakona ili propisa donesenih temeljem zakona ili općeg akta privrednog društva ili druge pravne osobe u upravljanju i rukovanju imovinom, ili se odnose na rukovođenje proizvodnjom ili nekom drugom privrednom djelatnošću ili na nadzor nad njima.

Međutim, činjenični opis krivičnog djela u tački 6. izreke pobijane presude ne sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi da je optuženi S.E. prekoračenjem granica svojih ovlašćenja pribavio sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanio kakvu štetu ili teže povrijedio prava drugoga, što je konstitutivni element ovog krivičnog djela, niti je u činjeničnom opisu navedeno koje odredbe zakona ili općeg akta je optuženi povrijedio prekoračivši granice svojih ovlašćenja, kako se ukazuje žalbom branitelja optuženog. Iz navedenih razloga u činjeničnom opisu krivičnog djela u tački 6. izreke pobijane presude nisu navedene činjenice i okolnosti koje čine zakonska obilježja krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1.

KZ FBiH, odnosno one od kojih zavisi primjena određene odredbe krivičnog zakona, kako to zahtjeva odredba člana 300. stav 1. tačka a) ZKP FBiH. Iz tih razloga, oglašavanjem krivim optuženog S.E. pobijanom presudom za radnje opisane u tački 6. izreke pobijane presude, prvostepeni sud je učinio povredu krivičnog zakona na štetu optuženog iz člana 313. tačka a) ZKP FBiH, na koju povredu ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 321. ZKP FBiH. Stoga je ovaj sud, na osnovu člana 299. točka a) ZKP FBiH optuženog S.E., u odnosu na tačku 6. izreke pobijane presude oslobodio od optužbe, jer djelo za koje se optužuje (onako kako je opisano u tački 6. izreke pobijane presude), zakonom nije propisano kao krivično djelo.”

Ugovora broj: 014 -ZD/13 o isporuci dvoetažnog vibro sita za suho odsijavanje za potrebe JP... d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja... d.o.o...., zaključenog u martu 2013. godine između prodavca... d.o.o.... i JP... d.d. Sarajevo,... d.o.o.... kao kupca...“. Iz prethodno navedenog opisa djela proizilazi da je optuženi oglašen krivim za postupanje koje predstavlja povredu ugovora u privredi. Kako ugovor u privredi ne predstavlja zakon, drugi propis, niti opći akt, čija povreda bi predstavljala obilježje krivičnog djela Nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH (nego pravni posao privatnog prava), to se u opisu djela za koje je optuženi oglašen krivim prvostepenom presudom ne stiču obilježja prethodno pomenutog krivičnog djela.

S tim u vezi, ovaj sud primjećuje da pobijanom presudom optuženi nije oglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci propustio dužnost nadzora, a kantonalni tužitelj u tom pravcu nije izjavio žalbu, pa ovaj sud u tom pravcu nije mogao ispitivati pobijanu presudu. Prema tome, djelo opisano u izreci pobijane presude ne predstavlja krivično djelo Nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH, je r se povredom ugovora u privredi ne može počiniti to krivično djelo. Pri tome, ovaj sud nije našao da se u radnjama optuženog, opisanim u izreci pobijane presude, stiču obilježja nekog drugog krivičnog djela.“

Naime, iz sadržaja spisa predmeta, naredbe Policijske uprave Lj. broj... od 22.12.2013. godine za pretres porodične kuće optuženog M.B., okućnice, pratećih objekata i vozila, kao ni iz službene zabilješke sudije za prethodni postupak Županijskog suda u... od 22.12.2013. godine na koju se prvostepeni sud pozvao, ne proizilazi da je pretresanje vozila marke „Chevrolet“ koje je koristio optuženi, a koje je izvršeno van redovne procedure na osnovu usmenog zahtjeva, izvršeno iz razloga što je izvođenju ove radnje prijetila opasnost od odlaganja.

Pri tome je neophodno ukazati da je krivično djelo Razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 31. KZ FBiH za koje se optuženi tereti izvršeno dana 20.12.2013. godine u 18,50 sati, da je pretresanje vozila marke „Chevrolet“ izvršeno dana 22.12.2013. godine u 09,15 sati i da se predmetno vozilo u vrijeme pretresanja nalazilo na parking prostoru Policijske uprave Lj., te da u spisu nema podataka (pismene naredbe suda za prevoz vozila), kada i na koji način je predmetno vozilo dospjelo na parking prostor Policijske uprave Lj., a niti je evidentirano gdje su se nalazili predmeti, odnosno tragovi izuzeti tokom pretresa vozila radi naknadnih vještačenja. Smisao odredbe člana 70. i 71.

ZKP FBiH je, da se omogući pretresanje na osnovu usmenog zahtjeva i van redovne procedure, samo u vanrednim situacijama kada postoji opasnost od odlaganja, tj. opasnost da se ova radnja neće moći uspješno izvršiti u redovnoj proceduri propisanoj odredbama člana 65. do 69. ZKP FBiH. Upravo iz tog razloga, zbog redukcije uloge suda i pojednostavljivanja redovne procedure, zakonom su propisana vrlo formalna proceduralna postupanja pri izdavanju naredbe za pretres na osnovu usmenog zahtjeva. Stoga je, u takvoj situaciji kada je ovlaštena službena osoba podnijela usmeni zahtjev za pretresanje, sudija za prethodni postupak sukladno odredbi člana 70. stav 2. ZKP FBiH je bio u obavezu da daljnji tok razgovora zabilježi, kao i da je podnositelj usmenog zahtjeva za pretres bio u obavezi da sam sastavi naredbu i sadržaj iste u cijelosti pročita sudiji za prethodni postupak, koja procedura nije ispoštovana, što istu čini manjkavom...

Kako iz naprijed izloženog proizilazi da pretres vozila marke „Chevrolet“ izvršen protivno odredbama člana 70. i 71. ZKP FBiH, tj. na nezakonit način, to se ni predmeti, odnosno tragovi, pronađeni prilikom takvog pretresa ne mogu prihvatiti kao zakonito pribavljeni dokazi, pa se slijedom toga i nalaz i mišljenje Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova Centar za forenzičku i informatičku podršku Sarajevo od 30.04.2014. godine o izvršenoj DNA analizi bioloških tragova među kojima i izolata traga označenog brojem 2 prikupljenog sa unutrašnje strane vozačevih vrata vozila marke „Chevrolet“ prilikom pretresa istog, ne može prihvatiti kao zakonit dokaz. Obzirom je prvostepeni sud pobijanu presudu temeljio i na ovako pribavljenom nalazu vještačenja, to se osnovano žalbom branitelja optuženog M.B. ukazuje da je pobijanom presudom i u ovom dijelu počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKP FBiH.”

Odredbom člana 78. stav 3. ZKP FBiH je propisano da nakon izvršenja pretresanja bez naredbe za pretresanje i bez prisustva svjedoka, ovlaštena službena osoba mora odmah podnijeti pismeni izvještaj tužitelju, koji će o tome obavijestiti sudiju za predhodni postupak. Kako navedenom odredbom nisu precizirani rokovi u kojim će se izvještaj dostaviti sudiji za predhodni postupak, to se na samoj činjenici da je dostavljanje izvještaja sudiji za prethodni postupak izvršeno po proteku pet dana od izvršenog pretresa, ne može zasnivati tvrdnja o nezakonitosti tih dokaza i slijedom toga nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKP FBiH.“

te da se stoga na istima ne može zasnivati niti jedna sudska odluka, pa ni pobijano rješenje, kako je to propisano odredbama člana 92. stav 6.

ZKP FBiH i člana 11. stav 2. ZKP FBiH. Naime, uvidom u zapisnike o ispitivanju svih optuženih, tada osumnjičenih, sačinjenih u prostorijama Kantonalnog tužiteljstva..., broj... od 21.08. 2017. godine, utvrđeno je da tada osumnjičenim nije bio saopšten činjenični supstrat i radnje izvršenja koje im se stavljaju na teret, već su isti samo paušalno poučeni da im se stavlja na teret krivično djelo Ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 31. KZ FBiH. Članom 92. stav 2. ZKP FBiH je određeno da će se na početku ispitivanja osumnjičenom saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnovi sumnje protiv njega. Da ta obaveza podrazumijeva i obavezu saopštenja osumnjičenom za koje se djelo tereti tj. koje mu se činjenice i okolnosti koje čine to krivično djelo stavljaju na teret vidljivo je iz odredbe člana 92. stav 2. tačka c) ZKP FBiH koji propisuje da se osumnjičeni može izjasniti o dijelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

Osim toga, odredbom člana 6. stav 1. ZKP FBiH je propisano da osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obavješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega. Članom 92. stav 6. ZKP FBiH je propisano da ako je postupljeno protivno odredbama ovog člana, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka. Kako iz navedenih dokaza (zapisnici o ispitivanju tada osumnjičenih) slijedi da osumnjičenima nije bio saopšten činjenični supstrat i radnje izvršenja koje im se stavljaju na teret, slijedi da se radi o dokazima koji su pribavljeni protivno odredbi člana 92. stav 2. ZKP FBiH, i da se na takvim dokazima nije moglo zasnivati pobijano rješenje. Kako se pobijano rješenje pri donošenju zaključka o postojanju osnovane sumnje na strani optuženih temelji i na ovim dokazima, učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKP FBiH, na koju se osnovano ukazuje žalbom braniteljice optuženog H.D.”

Obzirom da se sukladno odredbi člana 11. ZKP FBiH presuda ne može temeljiti na nezakonitom dokaz u, zasnivanjem presude na nalazu i mišljenju vještaka grafologa, prema tvrdnjama žalbe, prvostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKP FBiH.

Navedeni žalbeni prigovori branitelja optuženih su osnova ni. Iz zapisnika Policijske uprave P. od 18.05.2016. godine i zapisnika Županijskog tužiteljstva od 11.08.2016. godine o uzimanju nespornih potpisa i rukopisa od tada osumnjičenih A.C. i J.K., proizilazi da je uzimanje potpisa, odnosno rukopisa od osumnjičenih izvršeno, a da osumnjičeni prije toga nisu poučeni i upozoreni u smislu odredbi člana 92. ZKP FBiH o pravima koja im u predmetnom krivičnom postupku pripadaju, odnosno konkretno o pravu da imaju mogućnost da uskrate davanje potpisa, odnosno rukopisa. Uvid om u zapisnike o ispitivanju osumnjičenih u istrazi, a koje je ovaj sud postupajući u smislu odredaba člana 318. stav 2. ZKP FBiH pribavio od županijskog tužiteljstva putem prvostepenog suda radi provjere žalbenih prigovora branitelja optuženih, proizilazi da su osumnjičeni A.C. i J.K. u istrazi prvi puta ispitani na zapisnik Županijskog tužiteljstva... broj... od 30.09.2016. godine, kada su osumnjičeni poučeni o pravima u smislu odredbe člana 92.

ZKP FBiH. Obzirom da je ispitivanje osumnjičenih u istrazi izvršeno nakon uzimanja od osumnjičenih nespornih potpisa, odnosno rukopisa (18.05.2016. godine i 11.08.2016. godine), proizilazi da osumnjičeni prije uzimanja od njih nespornih potpisa, odnosno rukopisa, nisu bili upoznati o pravima u smislu odredbe člana 92. ZKP FBiH koja im u krivičnom postupku pripadaju. Stoga, kada je predmetni nalaz i mišljenje vještaka grafologa A.F. zasnovan na potpisu, odnosno rukopisu osumnjičenih, koji su uzeti od osumnjičenih protivno odredbi člana 92. ZKP FBiH, tj. na nezakonit način, upravo zbog ovog propusta se predmetni nalaz opravdano ocjenjuje nezakonitim dokazom, pa kako je prvostepeni sud pobijanu presudu zasnovao i na ovako pribavljenom nalazu vještačenja, to je pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKP FBiH.”

Ovdje je potrebno istaći i to da je od strane drugostupanjskog suda olako zaključeno da se u konkretnom slučaju nisu mogle osigurati druge motorne pile i pokazati svjedoku koji je vršio prepoznavanje, odnosno da je to u praksi neizvodljivo i da to opravdava provođenje ove radnje na onaj način kako je ista realno obavljena.

Žalbom je osporena radnja prepoznavanja predmeta. U članu 99. stav 3. ZKP FBiH je određena obveza organa koji provodi ovu radnju da osobi koja vrši prepoznavanje (radnja se provodi da bi se utvrdilo poznaje li svjedok predmet), nakon što opiše kako predmet izgleda uz navođenje znakova po kojima se isti razlikuju od drugih predmeta, taj predmet pokaže radi prepoznavanja ako je to moguće zajedno sa predmetima iste vrste, dok stav 4. predmetne odredbe na izričit način nalaže da će se u situacijama kada prepoznavanje nije moguće na ranije navedeni način svjedoku predočiti fotografije predmeta iste vrte. Dakle, očigledno je da ova radnja prepoznavanja nije obavljena na način propisan u ranije navedenoj odredbi i da to dovodi u pitanje njenu zakonitost.

Iz sadržaja Zapisnika o prepoznavanju PU Mostar broj... od 11.04.20 14. godine proizlazi da je svjedoku K.M. prilikom provođenja predmetne radnje pokazana jedna motorna pila. Svako pokazivanje samo jednog predmeta u sebi sadrži skrivenu poruku osobi koja prepoznavanje vrši da je pokazani predmet upravo onaj koji se treba prepoznati. Ovo je u suprotnosti s potrebom da se svjedoku koji sudjeluje u provođenju radnje prepoznavanja osigura potpuno nesmetano (bez utjecaja sa strane) izjašnjenje na okolnost prepoznaje li između više pokazanih predmeta onaj zbog kojeg se konkretna radnja i provodi. Zbog toga je ovako obavljeno prepoznavanje nezakonito kao i dokaz koji je proizašao iz te radnje - konkretno Zapisnik o prepoznavanju PU Mostar broj... od 11.04.2014. godine.

Time je drugostupanjski sud i u ovom slučaju počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 1. točka i) ZKP FBiH.“

Iz navedenih zakonskih odredbi jasno je da zakonodavac prioritet daje neposrednom prepoznavanju koje je u stavu 3. utvrđeno kao pravilo, dok se prepoznavanje na osnovu fotografija može primijeniti samo izuzetno, i to isključivo onda kada neposredno prepoznavanje nije moguće.

I pored ovakvog izričitog zakonskog određenja, provedene istražne radnje o kojima su sačinjeni naprijed navedeni zapisnici i fotodokumentacija o prepoznavanju optuženih Đ.S. i Š.J., od strane svjedoka B.N. i B.V., nisu provedene na takav način, nego je izvršeno prepoznavanje na osnovu fotografija u smislu stava 4. odredbe člana 99. ZKP FBiH, bez ikakve konstatacije zbog čega nije bilo moguće neposredno prepoznavanje na osnovu člana 99. stav 3. istog zakona. Pošto u spisu prvostepenog suda, a niti u samim zapisnicima o prepoznavanju nema bilo kakvih naznaka da se prepoznavanje u konkretnom slučaju nije moglo izvršiti u smislu odredbe člana 99. stav 3. ZKP FBiH, odnosno, zbog čega je bilo neophodno da se ova istražna radnja provede na osnovu fotografija u smislu stava 4. istog zakona, onda slijedi da za prepoznavanje koje je provedeno na osnovu odredbe člana 99. stav 4.

ZKP FBiH, nisu bili ispunjeni zakonom propisani uvjeti. Radi se, dakle, o suštinskom kršenju relevantnih odredbi procesnog zakona, koja za posljedicu ima nezakonitost dokaza pribavljenog tim kršenjem, zbog čega se u smislu člana 11. stav 2. ZKP FBiH, na takvim dokazima ne može zasnivati sudska odluka. Kako su iz navedenih razloga pomenuti dokazi ocijenjeni nezakonitim i izdvojeni iz spisa, onda su postali bespredmetni prigovori branitelja optuženih i optuženog Š.J. kojima se osporavala autentičnost i vjerodostojnost tih dokaza.”

Naime, po nalaženju dr ugostupanjskog suda, na optuženikovu dragovoljnost ukazuju dvije okolnosti, prva, da je optuženi na poziv policije sam otvorio i svoje vozilo i prtljažnik i time pristao na ograničavanje osobnih prava, te, druga, da pristajanje optuženog na pregled vozila proizlazi iz činjenice da na potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta nije zabilježeno da je odbio mogućnost da prtljažnik sam otvori.

Ranije navedene okolnosti su po svom karakteru međusobno različite i za ocjenu dragovoljnosti optuženikovih radnji nemaju isti značaj. Ako je prije pregleda vozila optuženi to vozilo dragovoljno otvorio on je tim činom legitimirao radnje policijskih djelatnika i ujedno otklonio potrebu za izdavanje sudske naredbe za njihovo provođenje. Ovo sve pod uvjetom da je sud ovakvo o ptuženikovo dragovoljno otvaranje vozila u provedenom postupku utvrdio na potpuno pouzdan način. Za slučaj da je utvrđenje ove okolnosti izostalo (da je otvaranje vozila rezultat slobodne volje optuženog) onda se sa sigurnošću ne može utvrditi ni postojanje dragovoljnosti optuženog u odnosu na poduzete radnje ovlaštenih službenih osoba.

Kada nema dragovoljnosti nema ni optuženikova pristanka na odricanje od osobnih prava, pa njegova privatnost u ovakvim situacijama mora biti na odgovarajući način zaštićena. Ovo znači da su ovlaštene službene osobe, kada kod vršenja pregleda naiđu na prostor koji je zbog njegove vizualne nepristupačnosti potrebno otvoriti, u izostanku dragovoljnog otvaranja vozila od strane vlasnika i odgovarajućeg dokumentiranja te okolnosti, uvijek dužne radi zaštite privatnosti osobe prema kojoj je konkretna radnja usmjerena zastati sa poduzetom radnjom i zatražiti izdavanje naredbe suda kojom bi se pretres tako zatvorenih prostora dopustio i učinio zakonitim. U drugostupanjskoj presudi je postojanje dragovoljnosti na strani optuženog opravdano navođenjem da je optuženi sam otvorio svoje vozilo i njegov prtljažnik bez da je u prilog prihvatljivosti ovog utvrđenja ukazano na bilo koji dokaz koji bi to utvrđenje opravdao ili ga učinio prihvat ljivim.

Na ovaj način nije bilo moguće izvesti pravilan zaključak o ovoj bitnoj činjenici, odnosno zaključiti da dragovoljnost, koja je temelj za reduciranje forme po kojoj se predmetne radnje provode, na strani optuženog doista postoji. Ni iz druge okolnosti, one da u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta nije konstatirano da je optuženi odbio mogućnost da sam otvori prtljažnik i da iz sadržaja te potvrde proizlazi da je oduzete predmete predao dragovoljno, se nije mogao izvesti zaključak da je optuženi dragovoljno pristao na provođenje radnji od strane policijskih djelatnika. Ovo zbog toga jer ovakva činjenična utvrđenja ne slijedi elementarna pravila logike (to što predmetna potvrda ne sadrži konstataciju da se optuženi nije protivio provođenju sporni h radnji nikako ne znači da takvog protivljenja nije bilo), te što, kao takva, suštinski vodi određenoj proizvoljnosti u zaključivanju.

Ovdje treba ukazati na činjenicu da se potvrda o privremenom oduzimanju predmeta (u situacijama kao što je ova koja se razmatra) uvijek izdaje u okviru poduzete radnje pregleda ili nakon njenog završetka. Pristanak na provođenje radnji ovlaštenih službenih osoba ne smije biti rezultat prikrivene ili otvorene prisile, isti se u pravilu daje prije otpočinjanja njihovog provođenja, te važi samo zakonkretno poduzetu radnju. Kako se ovakvom odlukom osoba protiv koje su usmjerene predmetne radnje odriče svojih osobnih prava (u prvom redu prava na privatnost) onda je takvo odricanje isključivo osobne naravi i uvijek mora biti jasno izraženo i vidljivo. Da je određena osoba protiv koje se provodi neformalna radnja pregleda, kada je ista poprimila elemente pretresa, pristala na njeno daljnje provođenje bez sudskog naloga, svakako treba biti konstatirano u zapisniku ili službenoj zabi lješci policijskih djelatnika koji su radnju obavili.

Konstatacija ove vrste u potvrdi kojom su označeni privremeno oduzeti predmeti nije pravno relevantna. U ranije navedenoj analizi su sadržani razlozi zakonačan stav ovog suda da zaključak iz osporene presude o postojanju dragovoljnosti na strani optuženog za provođenje radnji koje su kritične prilike obavile ovlaštene službene osobe nije prihvatljiv, odnosno da se isti nije mogao zasnovati na utvrđenjima na kojima je u konkretnom slučaju zasnovan. Zbog toga se predmetne radnje ocjenjuju nezakonitim kao i dokazi koji su proizašli iz njihovog provođenja - u konkretnom slučaju potvrda o privremenom oduzimanju predmeta PU Mostar broj... od 10.04.2014. godine i fotodokumentacija iste PU od 17.04.2014. godine.

Zasnivajući svoju presudu između ostalog i na ovim dokazima drugostupanjski sud je time počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 1. točka i) ZKP FBiH.“

Iz sadržine te zakonske odredbe ne proizilazi da tužiteljstvo u svakoj fazi krivičnog postupka može izdati naredbu za određeno vještačenje pa je značaj navedene zakonske odredbe je nužno cijeniti u vezi sa ostalim odredbama navedenog zakona.

Ovdje treba imati u vidu da je u konkretnom krivičnom predmetu u toku glavnog pretresa kantonalni tužitelj izdao pisanu naredbu za dopunsko vještačenje od strane vještaka ekonomske struke, što se ni žalbom ne dovodi u pitanje. Nakon otvaranja glavnog pretresa sudija, odnosno predsjednik vijeća, rukovodi glavnim pretresom (član 245. stav 1. ZKP FBiH), te ukoliko ovim zakonom nije drugačije propisano odlučuje o prijedlozima stranaka i branitelja (član 245. stav 3. ZKP FBiH). Dakle, iz sadržine navedenih zakonskih odredaba slijedi da je sud taj koji u toku glavnog pretresa odlučuje koji dokazi će se pribaviti i izvesti na glavnom pretresu. S tim u vezi, prvostepeni sud nije postupio suprotno navedenim zakonskim odredbama kada je odbio kao dokaz prihvatiti dopunski nalaz i mišljenje vještaka urađen po naredbi kantonalnog tužitelja izdatoj u toku trajanja glavnog pretresa.“

Ovo stoga što je ovaj sud izvršio uvid u ranije navedene naredbe te ustanovio da se niti u jednoj od ovih naredbi ne radi o isključivom određenju da se posebne istražne radnje odnose na NN lice, jer se izrekom tih naredbi posebne istražne radnje određuju najprije protiv osumnjičenih sa punim ličnim podacima, zatim protiv NN lica koji koriste konkretno određene telefonske brojeve odnosno NN lica za koja se osim telefonskog broja u naredbi navodi i nadimak tog lica (...), a što sve u daljem ukazuje da je u naredbama i za ta NN lica sadržano dovoljno individualnih podataka koji u konačnici predstavljaju osnovu za njihovu identifikaciju, pri čemu posebno treba istaći da iz obrazloženja tih naredbi takođe proizilazi da se do takvih djelimičnih podataka došlo pregledom relevantnih dijelova nadziranih telefonskih razgovora (što je sve u prijedlogu tužilaštva zadokumentovano odgovarajućim službenim zabilješkama službenih lica koja su izvršila insertovanje iz tih nadziranih komunikacija).“

Također, na strani 35. obrazloženja rješenja, prvostepeni sud navodi da je prijedlog branitelja optuženog o određivanju jemstva osnovan i da se „u odnosu na izrečenu mjeru jemstva...“ imajući u vidu da je pritvor prema optuženom A.D. određen a kasnije produžava n iz osnova propisanih u članu 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH (opasnosti od bjekstva), po mišljenju prvostepenog suda, ta opasnost može otkloniti primjenom pravnog instituta jemstva, jer ono predstavlja surogat pritvora i služi kao zamjena za pritvor određen zbog bojazni od bjekstva.

Obzirom na navedeno, te imajući u vidu odredbu člana 141. ZKP FBiH prema kojoj se optuženom kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog bojazni da će pobjeći može pustiti na slobodu ako on osobno ili ko drugi za njega pruži jemstvo, te odredbu člana 142. stav 1. ZKP FBiH kojom je izričito propisano da jemstvo uvijek glasi na novčani iznos, osnovano se u žalbi kantonalnog tužitelja ističe da je tačka 1. izreke pobijanog rješenja nerazumljiva. Naime, iz tačke 1. izreke pobijanog rješenja ne proizilazi da je optuženom A.D. uopće određeno jemstvo radi obezbjeđenja dolaska na sud umjesto pritvora jer takvu odluku ne sadrži izreka pobijanog rješenja niti je naveden novčani iznos na koji jemstvo glasi.

Kako, dakle, u izreci pobijanog rješenja nije naznačeno da se optuženom A.D. određuje jemstvo, niti se navodi novčani iznos na koji jemstvo glasi... to izreku pobijanog rješenja čini nerazumljivom, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.“

Međutim, odredbom člana 142. stav 3. ZKP FBiH je propisano da osoba koja daje jemstvo mora dostaviti dokaze o svom imovnom stanju, porijeklu imovine, vlasništvu i posjedu nad imovinom koja se daje kao jemstvo. Obzirom na takvu zakonsku odredbu prvostepeni sud je bio dužan zatražiti od osoba koje traže jemstvo, pored ostalog, da dostave dokaze i o porijeklu imovine kao i njenom posjedu te u vezi sa tim dati odgovarajuće razloge od kakv og je to značaja za odlučivanje o prijedlogu branitelja optuženog za određivanje jemstva. Kako je prvostepeni sud propustio postupiti na taj način to pobijano rješenje nema razloge o tim odlučnim činjenicama pa je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.“

Prema toj odredbi, sud je dužan u svakoj fazi postupka cijeniti mogućnost izricanja blažih mjera, iz čega slijedi da i prilikom odlučivanja o produženju pritvora nakon izricanja prvostepene presude u smislu člana 152. stav 1. ZKP FBiH, postoji obaveza suda da razmotri mogućnost primjene blažih mjera umjesto mjere pritvora, kao najteže mjere. Budući da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju propustio navesti razloge da li bi se svrha mjere pritvora prema optuženom A.E. mogla ostvariti izricanjem blažih mjera, onda pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.”

kantonalna tužiteljica izjavila da je u prijedlogu za produženje pritvora od 02.12.2019. godine greškom izostavljen taj dio obrazloženja.

Prvostepeni sud je zatim odobrio kantonalnoj tužiteljici da u pauzi dostavi dopunjen prijedlog, što je ona i učinila, nakon čega je nastavljeno ročište za izjašnjenje, na kojem su se oba branitelja osumnjičenih suštinski izjasnila o dopunjenom prijedlogu, pri čemu nisu tražili dodatno vrijeme za pripremu, niti tvrdili da nisu u mogućnosti da se izjasne o dopunjenom prijedlogu. Čak šta više, razlozi koje su branitelji iznijeli na ročištu za izjašnjenje o prijedlogu za produženje pritvora se suštinski ponavljaju i u njihovim žalbama koje su izjavljene na rješenje o produženju pritvora. Iz navedenog slijedi da, suprotno žalbenim navodima, usljed opisanog postupanja prvostepenog suda odbrane osumnjičenih nisu u konkretnom slučaju bile uskraćene za mogućnost izjašnjenja o dopunjenom prijedlogu za produženje pritvora, niti za vrijeme neophodno za pripremu radi izjašnjenja o dopunjenom prijedlogu.

Pri tome ovaj sud ukazuje da rok od pet dana za podnošenje obrazloženog prijedloga za produženje pritvora iz člana 145. stav 3. ZKP FBiH, jeste instruktivni rok za čije nepoštivanje ZKP FBiH ne veže procesne posljedice (vidjeti stav iz rješenja ovog suda broj: 070 -0-Kţ-09-000164 od 10.04.2009. godine, objavljeno u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda broj 1 -2, januar - decembar 2009. godine), pa nepoštivanje ovog roka u konkretnom slučaju, uvažavajući i prethodno pomenute okolnosti, nema za posljedicu bitne povrede odredba krivičnog postupka na koje su žalbama ukazali branitelji osumnjičenih A.B. i E.H.. Nadalje, dozvola kantonalnoj tužiteljici da dopuni svoj prijedlog nije dovela do različitog tretmana stranaka i branitelja u smislu odredbe člana 15. stav 1.

ZKP FBiH, jer je nakon dostavljanja dopunjenog prijedloga braniteljima osigurano potrebno vrijeme za pripremu radi izjašnjenja o takvom prijedlogu, dok okolnost da je obrazloženje posebnih pritvorskih razloga u dopunjenom prijedlogu identično onom iz prijedloga za određivanje pritvora, ne može uticati na donošenje drugačije odluke u ovom predmetu, obzirom da je prvostepeni sud bio obavezan postupiti i po takvom prijedlogu. Imajući u vidu navedeno, ovaj sud je žalbene prigovore kojima su branitelji osumnjičenih ukazivali na postojanje bitnih povreda odredaba krivičnog postupka u vezi sa kršenjem prethodno pomenutih odredbi ZKP FBiH, o cijenio neosnovanim. Žalbeni navod branitelja osumnjičenog A.B. da je prvostepeni sud pri tome prekršio i odredbe EKLJP, ne precizirajući pri tome koje konkretne odredbe EKLJP su prekršene, ovaj sud je ocijenio paušalnim i kao takvog ga nije mogao ispitati.“

Tako, iz obrazloženja pobijanog rješenja (strana 8, pasus prvi, drugi i treći) proizilazi da je prvostepeni sud svoj zaključak o ispunjenosti ovog posebnog osnova za pritvor zasnovao i na utvrđenju da osumnjičeni živi u zajedničkom domaćinstvu sa majkom i bratom - oštećenim, da je u više navrata bio nasilan i agresivan prema njima, upućivao im prijetnje, vrijeđao ih, polupao inventar u stanu, na osnovu kojih sud izvodi zaključak da bi osumnjičeni upotrebom sile ili prijetnje mogao uticati na majku i brata - oštećenog kao jedine očevidce u cilju umanjenja njegove krivnje, na koji način su ispunjeni uvjeti iz navedenog pritvorskog osnova tj. zbog koluzione opasnosti, iz kojeg osnova je osumnjičenom produžen pritvor.

Ovaj sud podsjeća, da za ocjenu postojanja koluzione opasnosti sud prvenstveno mora utvrđivati da li je osumnjičeno lice pokušalo neposredno ili posredno da utiče na svjedoke, a izuzetno da li postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utiče na svjedoke. Pri tome je potrebno pozvati se na konkretne okolnosti koje ukazuju na postojanje takvog rizika i na taj način argumentirati odluku o produženju pritvora iz pomenutog zakonskog osnova. U konkretnom slučaju ovaj sud cijeni, da pobijano rješenje sadrži dovoljno konkretni h okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi osumnjičeni mogao ometati istragu uticajem na svjedoke, a prije svega na majku i brata - oštećenog. Iz obrazloženja pobijanog rješenja na strani 8. prvi, drugi i treći pasus proizilazi da je prvostepeni sud prezentirao dovoljno činjenica i okolnosti i to, da je osumnjičeni prijetio majci i bratu, govoreći da će majku ubiti na spavanju i nanijeti zlo porodici, uzorom je smatrao osobu koja je pobila svoju porodicu, razbijao stvari po kući, šarafciger om pokušao pogoditi brata i zabio ga u napu iznad njegove glave, da su zbog agresivnog ponašanja imali strah od osumnjičenog, bojali ga se, koje sve po ocjeni ovog suda upućuju na zaključak da postoji ozbiljan rizik da će osumnjičeni puštanjem na slobodu o metati istragu uticajem na svjedoke.

Pri tome ovaj sud ukazuje, da je osumnjičeni pokretanjem istrage postao svjestan krivičnog djela za koja se tereti, zaprijećene kazne za isto, što sve upućuje da osumnjičeni ima interes da utiče na svjedoke i da na postojanje ozbiljnog rizika upućuje činjenica da živi u zajedničkom domaćinstvu sa svjedocima, na koje se pobijano rješenje poziva da postoji osnovana sumnja da ih je i ranije zlostavljao, kako je to prethodno navedeno. Stoga suprotnim žalbenim navodima branitelja nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju uvjeta za produženje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH, zbog čega takve prigovore ovaj sud nije ni mogao uvažiti.”

S.Š., sa kojim je postupao po prethodnom dogovoru, upotrijebio hladno oružje - nož da oštećenom nanese tjelesne povrede, dok je kod drugog krivičnog djela optuženi osnovano sumnjiv da je upotrijebio metalni lanac dužine oko im, kojim je zadao udarac oštećenom u predio lijeve noge. S tim u vezi, prvostepeni sud na strani 6. obrazloženja pobijane odluke navodi: „Sama priroda i način učinjenja krivičnog djela razbojništva, upotrebom hladnog oružja noža, odnosno metalnog lanca, uz upotrebu sile, nanoseći strah oštećenim, dozivajući ih, ukazuju na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo“. Iz navedenog slijedi da je svoj zaključak o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, prvostepeni sud zasnovao i na okolnostima koje predstavlja ju bitne elemente krivičnih djela bez kojih predmetna krivična djela ne bi postojala u takvom obliku, a na kojim okolnostima se, kako je to već navedeno, takav zaključak ne može zasnivati, na što je opravdano ukazano žalbom branitelja optuženog.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 09 0 K 034115 19 Kž 2 od 30.07.2019. godine)

Kako je optuženi pobijanom presudom oglašen krivim što je izbjegao plaćanje poreza i doprinosa, a čija naplata se ostvaruje po pravilima upravnog postupka, iz toga slijedi da se takav zahtjev ne može ostvarivati u parničnom postupku.

Shodno tome, pravobranitelj... kantona nije ovlašten prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u pogledu naplate neplaćenih poreza i doprinosa ostvarivati u parničnom postupku, pa takav zahtjev nije mogao istaći ni u predmetnom krivičnom postupku. Zbog toga što je prvostepeni sud, nepravilnom primjenom citiranih zakonskih odredbi obavezao optuženog na plaćanje utajenog poreza oštećenom... kantonu, što je bilo od uticaja na zakonito donošenje presude, učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKP FBiH u vezi sa članom 208. stav 1. ZKP FBiH. Pri tome, ovaj sud napominje da visina utajenog poreza odnosno doprinosa predstavlja imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom koja se oduzima u slučaju oglašavanja optuženog krivim za predmetno krivično djelo, pod uvjetom da naknadno ti porezi, odnosno doprinosi nisu naplaćeni u upravnom postupku.“

Međutim, optuženi S.H. nije pozvan da se izjasni o prijedlogu punomoćnika oštećenih za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva.

Nadalje, podneskom od 20.02.2018. godine, punomoćnik oštećenih je precizirao postavljeni imovinskopravni zahtjev, koji podnesak je također pročitan na glavnom pretresu od 27.02.2018. godine, ali ni tada ovaj optuženi nije pozvan da se o tom podnesku izjasni, niti ga je u smislu odredbe člana 212. stav 2. ZKP FBiH predsjednik vijeća ispitao o činjenicama vezanim za prijedlog punomoćnika oštećenih za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva. Stoga ovaj sud nalazi da je pravilno u žalbi branitelja ovog optuženog ukazano na navedeni propust prvostepenog suda, jer je pobijanom presudom svim oštećenim dosuđen imovinskopravni zahtjev, na način što je u cjelosti usvojen prijedlog njihovog punomoćnika, dok sud nije ispitao optuženog S.H. o činjenicama vezanim za taj prijedlog.

Iz tog razloga, podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, pa je ovaj sud, uvažavajući žalbu njegovog branitelja, na osnovu člana 329. ZKP FBiH prvostepenu presudu preinačio i u dijelu odluke o imovinskopravnom zahtjevu, tako što su oštećeni... sa ostvarivanjem imovinskopravnog zahtjeva u cijelosti upućeni na parnični postupak.”

Odredbom člana 246. stav 6. tačka a) ZKP FBiH je propisano da prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivnje sud provjerava da li je do sporazuma o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja sa mogućim posljedicama, uključujući i posljedice vezane za imovinskopravni zahtjev, oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i troškove krivičnog postupka.

Zakonska odredba, dakle, dosuđivanje imovinskopravnog zahtjeva oštećenom ili upućivanje oštećenog sa imovinskopravnim zahtjevom na parnični postupak ne uslovljava sporazumom stranaka i branitelja o imovinskopravnom zahtjevu nego se samo zahtijeva da se optuženi pri zaključivanju sporazuma o priznanju krivnje upoznaje i sa mogućim posljedicama koje su vezane za imovinskopravni zahtjev. Prema sporazumima o priznanju krivnje broj... od 31.05.2018. godine zaključenim između Kantonalnog tužitelja i optuženih M.Ž. i V.D., tačke IV tih sporazuma, koga je prihvatio i prvostepeni sud nakon razmatranja na ročištu održanom 19.06.2018. godine, slijedi da su optuženi potpisujući te sporazume potvrdili da su upoznati, pored ostalog, i sa mogućim posljedicama vezanim za imovinskopravni zahtjev oštećenog.“

Radi toga izreka pobijanog rješenja je nerazumljiva i ne može se ispitati. Pored navedenog, ni u obrazloženju pobijanog rješenja nije tačno navedeno koje radnje branioca na glavnom pretresu su predstavljale narušavanje procesne discipline, za koje radnje je branilac kažnjen. Naime, u obrazloženju toga rješenja prepisan je tok dijela glavnog pretresa, bez određenog i tačnog navođenja i preciziranja radnji koje su predstavljale narušavanje procesne discipline i zbog kojih je branilac kažnjen.“

Tačna je tvrdnja u žalbi da sud, prema odredbi člana 295. stav 1. ZKP FBiH može donijeti presudu samo za ono djelo koje je predmet optužbe, međutim branilac pogrešno smatra da sud nije bio ovlašten da izvrši naprijed navedenu izmjenu u činjeničnom opisu djela i da je da time počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka u vidu prekoračenja optužbe. U smislu odredbe člana 312. stav 1. tačka j) ZKP FBiH o prekoračenju optužbe radi se samo onda kada se presuda odnosi na drugo djelo od onoga koje je predmet optužbe, dakle kada je izmijenjen objektivni identitet djela. Činjeničnom izmjenom u pobijanoj presudi ostao je nenarušen identitet stvarnog događaja i nisu mijenjane činjenice koje predstavljaju bitna obilježja inkriminisanog djela, a optuženi je oglašen krivim zbog istog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret optužnicom. Prvostepeni sud je utvrdivši da je optuženi postupao sa blažim oblikom krivice, samo u odnosu na subjektivni elemenat krivičnog djela izvršio činjeničnu izmjenu koja ide u korist optuženog. Tim postupkom nije prekoračena optužba, jer optužba da je optuženi bio svjestan svoga djela i htio njegovo izvršenje, po svojoj prirodi i sadržini je takva da obuhvata i ono što je po obimu manje od toga tj. svijest o mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice i pristajanje na njeno nastupanje, a time nije ni počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKP FBiH.”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 08 0 K 003040 18 Kž 2 od 25.04.2019. godine)

Uz to, kako slijedi iz stanja spisa, prvostepeni sud iznosi stav da, budući da je taj sud već ranije prihvatio sporazume o priznanju krivnje zaključene 09.04.2014. godine, nije bilo razloga da se ti sporazum i ne prihvate i u ponovnom postupku.

Obzirom na takvo stanje u spisu, ovaj sud nalazi da je donošenjem pobijane presude na osnovu sporazuma o priznanju krivnje od 09.04.2014. godine, bez provjere da li su ispunjeni uvjeti za prihvatanje tih sporazuma u smislu odredbe člana 246. ZKP FBiH, povrijeđeno pravo optuženih na odbranu. Naime, isključivo je pravo izbora optuženih da li će prihvatiti zaključenje sporazuma o priznanju krivnje. Obzirom na činjenicu da je nakon prihvatanja sporazuma o priznanju krivnje zaključenih između optuženih, njihovih branitelja i kantonalnog tužiteljstva presuda kojom su ti sporazumi prihvaćeni ukinuta, iz ranije navedenih razloga, i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, neprihvatljiv je stav prvostepenog suda izražen u ponovnom postupku da nema zakonskih razloga da se ne prihvate sporazumi koji su već zaključeni dana 09.04.2014. godine i razmotreni u smislu odredbe člana 246.

ZKP FBiH, kako to sud konstatuje na zapisniku sa ročišta održanog u ponovljenom postupku dana 16.11.2018. godine (strana 19. zapisnika). Stoga je prvostepeni sud, obzirom na navode optuženih i njihovih branitelja istaknute u ponovljenom postupku na održanom ročištu od 16.11.2018. godine, da optuženi odustaju od ranije potpisanih sporazuma o priznanju krivnje, prihvatanjem sporazuma o priznanju krivnje bez provjere postojanja svih uvjeta iz člana 246. ZKP FBiH za takvo postupanje, povrijedio pravo optuženih na odbranu, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, na koje branitelji optuženih osnovano ukazuju u podnesenim žalbama.

Kako je odredbom člana 431. stav 4. ZKP FBiH jasno propisano da će se u postupku pružanja međunarodne pravne pomoći, kao što je konkretan predmet, o sjednici vijeća obavijestiti i osuđeni, što je prvostepeni sud propustio učiniti, osnovanim se ukazuje žalbena tvrdnja branitelja osuđenog da je zbog takvog postupanja suda osuđenom povrijeđeno pravo na odbranu jer on nije bio u mogućnosti iznijeti, po navodima žalbe, relevantne činjenice koje bi uticale na konačan stav suda u odnosu na priznanje presude inozemnog sud a. Time je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.“

Međutim, po nalaženju ovog suda, prekoračenje optužbe, ogleda se u činjenici da je optužnicom optuženoj tužitelj stavljao na teret radnje učinjenja koje predstavljaju povredu isključivo jednog blanketnog propisa i to člana 10.

Zakona o finansijskom poslovanju, s ciljem da optužena sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, tako što novac kojeg je svakodnevno zaprimila od prodate robe u vidu pologa dnevnih pazara, koji joj je povjeren u službi, u iznosu od 481.993,21 KM, nije polagala u blagajnu privrednog društva ili na njegov žiro račun, kojeg je prisvojila i na taj način za navedeni iznos oštetila „K.“ d.d. Sarajevo iz Sarajeva, a da je pobijanom presudom prvostepeni sud optuženu oglasio krivom za druge radnje učinjenja koje predstavljaju povredu blanketnih propisa i to članova 14. i 15. Zakona o računovodstvu i reviziji, kao i povredu Odluke privrednog društva „K.“ d.d. Sarajevo broj 8891/08 od 19.11.2008. godine o dnevnom depozitu, koje joj tužitelj uopće nije stavljao na teret, tj. da je optužena očito nesavjesno postupala, svjesna da usljed toga može nastupiti šteta za privredno društvo „K.“ d.d.

Sarajevo, propustila da svakodnevnom kontrolom stanja novca u blagajni diskonta osigura zakonitost u radu blagajne i zakonitost blagajničkog poslovanja, na način da pologe dnevnih pazara koji su joj povjereni u službi u ukupnom iznosu od 461.321,13 KM, nije polagala u blagajnu privrednog društva, odnosno na njegov žiro račun. Prema članu 295. ZKP FBiH, presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. Smisao ove odredbe je da osigura u krivičnom postupku ostvarenje značajnih načela krivičnog postupka. Naime, navedenom odredbom osigurava se primjena akuzatorsko g načela, u smislu da je tužitelj taj koji određuje predmet postupka, pa, prema tome, i predmet presude, a tom odredbom omogućava se i kontradiktornost glavnog pretresa.

Osim toga, ova odredba ima za cilj i da osigura potpuno objektivan položaj suda tokom suđenja. Stoga se ne može govoriti o identitetu optužbe i presude ukoliko se presuda temelji na činjenicama koje su različite od činjenica sadržanih u optužnom aktu, bez obzira da li su činjenice u presudi „in favorem“ odnosno „in peius“ optužene osobe, je r bi u tom slučaju sud preuzeo ulogu tužitelja i optuženom stavio na teret i one činjenice koje tužitelj nije obuhvatio svojom optužnicom. Kako je prvostepeni sud pobijanom presudom optuženu oglasio krivom za druge radnje učinjenja u odnosu na potvrđenu i izmijenjenu optužnicu, koje tužitelj optuženoj uopće nije stavljao na teret, učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKP FBiH, pa se ne može prihvatiti stav iz pobijane presude da je optužena oglašena krivom za krivično djelo iz iste glave KZ FBiH, da je riječ o blažem krivičnom djelu i da uslijed toga nije povrijeđen objektivni identitet optužbe, niti je prekoračena optužba.

Pored toga, postupajući na navedeni način, prvostepeni sud je povrijedio i pravo na odbranu optužene zagarantovano članom 6. stav 2. ZKP FBiH, kojim je propisano da se optuženom mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama za koje se tereti, a što u konkretnom slučaju optuženoj, pomenutim postupkom suda nije bilo omogućeno jer, nije bila terećena od strane tužitelja za radnje za koje je sud oglasio krivom.“

ovaj sud nalazi da je u izreci presude određeno navedeno postupanje optuženog suprotno članu 10. stav 2. (s tim što citirana odredba ne sadrži tačku 3.) Zakona o porezu na dohodak FBiH, (ne dajući zahtijevane podatke o svom oporezivom prihodu i uskratio plaćanje dodatnih obaveza po osnovu javnih prihoda koje su dospjele za prijavu i uplatu, i to dodatne obaveze poreza na plaću, poreza na dohodak...) jer je navedenom odredbom propisano da se oporezivim prihodima od nesamostalne djelatnosti smatraju i dodatni prihodi po osnovu naknada, potpora i sl. koje poslodavac isplati uposlenicima iznad iznosa utvrđenih posebnim propisima (zakonom, uredbom, kolektivnim ugovorom i dr.).

Nadalje, kako je članom 7. Zakona o porezu na plaću u FBiH decidno navedeno šta se smatra dodatnim primanjima, a članom 11. istog zakona propisan procenat visine stope poreza na dodatna primanja, dok je članom 19. navedenog zakona propisano u kojim rokovima i na koji način je isplatilac plaće, odnosno obaveznik poreza dužan obračunati i uplatiti porez na plaće, izreka presude sadrži opis i navedenih radnji. Međutim, obzirom da se prvostepeni sud u izreci presude samo pozvao na Zakon o doprinosima, ne navodeći suprotno kojim zakonskim odredbama tog zakona je optuženi postupio, izreka presude je u tom dijelu nerazumljiva, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.“

Međutim, prvostepeni sud u obrazloženju samo navodi zakonski opis krivičnog djela Nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH, tj. da: „... djelo čini službena ili odgovorna osoba u Federaciji, koja propuštanjem dužnosti nadzora, očito nesavjesno postupa u vršenju službene dužnosti, pa zbog toga pravo drugoga bude teško povrijeđen o ili nastupi imovinska šteta stav 2, koja prelazi 10.000,00 KM...“, nakon čega izvodi zaključak da su radnjom optuženog ostvarena obilježja citiranog krivičnog djela, dok je dalje obrazloženje u potpunosti izostalo.

Dakle, nema obrazloženja odlučnih činjenica vezanih za radnju izvršenja u vidu propuštanja dužnosti nadzora, na koju se očito pozvao prvostepeni sud, nema obrazloženja u vezi standarda očito nesavjesnog postupanja, zatim ocjene postojanja ovih obilježja datog krivičnog djela spram utvrđenog činjeničnog opisa krivičnog djela u tački I -2. izreke, niti prvostepeni sud daje razloge zašto ne prihvata pravnu kvalifikaciju iz optužnice, na što je opravdano žalbom ukazao kantonalni tužitelj. Usljed pomenutih propusta, po ocjeni ovog suda, pobijana presuda je u dijelu koji se odnosi na tačku I -2. izreke zahvaćena bitnim povredama odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, jer u obrazloženju nema razloga o odlučnim činjenicama.”

Iz citirane odredbe proizilazi da konkretno krivično djelo za koje je optuženi oglašen krivim mora biti počinjeno za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije i da djelo učinitelja mora biti u vezi sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom, s tim da se ne traži ”uzročno-posljedična veza između oružanog sukoba i počinjenja zločina, ali se u najmanju ruku traži da je postojanje oružanog sukoba u znatnoj mjeri uticalo na sposobnost počinioca da počini zločin, njegovu odluku da ga počini, način počinjenja zločina ili cilj sa kojim je počinjen“ (presuda Pretresnog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., paragraf 568).

Međutim, prvostepeni sud na strani 15. obrazloženja samo konstatuje da se predmetni događaj odigrao u vrijeme o ružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, pri čemu uopće ne navodi razloge zašto smatra da je djelo za koje optuženi oglašen krivim učinjeno u vezi sa pomenutim oružanim sukobom, usljed čega su izostali razlozi i o ovoj odlučnoj činjenici, pa je i time počinje na bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.”

To dalje znači da i obrazloženje presude, koja je donesena nakon priznanja optuženog na glavnom pretresu, mora sadržavati potpune i jasne razloge prvostepenog suda na osnovu čega je utvrdio da je priznanje optuženog potpuno i u skladu sa ranije izvedenim dokazima, odnosno sud je bio dužan određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane, kako to propisuje odredba člana 305. stav 7.

ZKP FBiH. Suprotno tome, prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude iznio sadržinu dokaza provedenih u toku glavnog pretresa prije priznanja krivnje optuženog, ali je propustio potpuno i određeno navesti šta iz tih dokaza ukazuje da je priznanje optuženog potpuno i da je ono u skladu sa tim dokazima. Kako je prvostepeni sud to propustio učiniti, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, te je time, kako se to osnovano ukazuje žalbom branitelja optuženog, prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.”

S tim u vezi, u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi zašto nisu prihvaćeni navodi iz iskaza optuženog da se predmetni događaj desio na način kako to on tvrdi (da je on napadnut od strane oštećenih, da on nije donio pušku, već da je iznio F. iz svoje kuće i da je pucajući na njega ranio oštećenu E., da on nije upotrebljavao sjekiricu, već oštećena E. i F.).

Takvo postupanje suda je suprotno odredbi člana 296. stav 2. ZKP FBiH kojom je propisano da je sud dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Iako je prvostepeni sud ocijenio ostale provedene dokaze i na osnovu te ocjene zaključio da je optuženi učinio krivična djela za se koja optužnicom tereti, propustio je da se očituje o navedenom dokazu odbrane, koji je u pogledu navedenih odlučnih činjenica protivrječan iskazima oštećenih Dž.A., Dž.F. i Dž.E.. Na taj način je postupljeno i suprotno odredbi člana 305. stav 7. ZKP FBiH, koja propisuje dužnost suda da u obrazloženju presude određeno i potpuno iznese koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, da jući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza.

Iz tih razloga je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, na koju je pravilno ukazano u žalbi branitelja.”

Stoga smatra da sud svoju odluku ne temelji na vlastitim, nego na navodima tužitelja iz prijedloga i da je na taj način učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH. Ovakvim žalbenim prigovorima je dovedena u pitanje zakonitost pobijanog rješenja.

Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizilazi da su tačni žalbeni navodi braniteljice osumnjičenog Š.A. o izostanku sudske analize i ocjene dokaza na kojima se zasniva zaključak o postojanju osnovane sumnje i da su u rješenju (počev od strane 8. pa do strane 12.) navedeni doslovno identični razlozi iz prijedloga tužitelja za produženje pritvora (strana 2. do 5.). Navedeno sasvim jasno upućuje da je prvostepeni sud propustio da izvrši svoju analizu dokaza na koje se pozvao i da prema vlastitom utvrđenju određeno navede šta iz tih dokaza upućuje na zaključak da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni učinili krivično djelo za koje se terete. Kako je, dakle, u pobijanom rješenju od strane prvostepenog suda izostala ocjena dokaza na kojoj bi se temeljio zaključak suda o postojanju osnovane sumnje, to pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

Time je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.“

Stoga je, naprijed navedenim postupanjem prvostupanjskog suda, učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 2. ZKP FBiH jer je prvostupanjski sud nepravilno primijenio odredbu članka 288. ZKP FBiH, kada je prvostupanjsku presudu zasnovao na navedenim iskazima tada osumnjičenih svjedoka H.B. i A.B. iz istrage, što je bilo od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.“

Sljedstveno tome prvostepeni sud je svoje odlučne činjenične zaključke zasnovao na dokazima koji nisu izneseni na glavnom pretresu, čime je postupljeno suprotno odredbi člana 296 stav 1.

ZKP FBiH. Stoga je očito da povreda ove odredbe u konkretnom slučaju, mogla biti od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke suda, odnosno prvostepeni sud nije mogao za izvođenje zaključaka o postojanju djela i krivice kod optužene, koristiti sadržaj navedenih zapisnika, koji kao takvi nisu ni izvedeni kao dokazi na glavnom pretresu, niti je te podatke mogao crpiti iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Ć. Na osnovu toga, ovaj sud nalazi da je kršenje m te odredbe prilikom donošenja presude u odnosu na krivično djelo za koje je optužena K.E.oglašena krivom, prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 296. stav 1. ZKP FBiH, zbog čega je pobijanu presudu valjalo ukinuti na osnovu člana 330. stav 1. tačka a) ZKP FBiH i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje.”

U tom sporazumu je optuženi upoznat sa mogućim posljedicama uključujući i posljedice vezane za imovinsko pravni zahtjev i troškove kaznenog postupka.

Predmetni sporazum je prvostupanjski sud prihvatio i nakon toga optuženom izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina predviđenu sporazumom. Kako sporazum nije predviđao mjeru sigurnosti oduzimanja predmeta optuženom Š.H. iz članka 78. KZ FBiH koja predstavlja kazneno pravnu sankciju u smislu članka 6. KZ FBiH jednako kao i kazna zatvora utvrđena sporazumom, onda je, s obzirom na navedeno prvostupanjski sud prekoračio ovlaštenje koje ima po zakonu jer je postupio protivno članku 246. stavak 7. ZKP FBiH te je time na štetu optuženog učinio povredu Kaznenog zakona iz članka 313. točka e) ZKP FBiH. Zbog toga je ovaj sud preinačio presudu Kantonalnog suda u... broj... od 21.05.2018. godine u dijelu odluke o mjeri sigurnosti oduzimanja predmeta, tako da se mjera sigurnosti ukida u odnosu na optuženog Š.H., a povodom te žalbe, po službenoj dužnosti na temelju članka 324.

Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine i u odnosu na optužene S.K. i Dž.Đ. jer je i prema njima izrekao istovjetnu mjeru sigurnosti oduzimanja predmeta, a razlozi preinačavanja presude u dijelu mjere sigurnosti oduzimanja predmeta su od koristi i za suoptužene.“

onda je sasvim jasno da u predmetnom odlučivanju prvostepenog suda nikako nije moglo doći do izricanja uslovne osude optuženom Z.S. Postupajući na opisani način prvostepeni sud je povrijedio krivični zakon u korist optuženog, ali ta povreda od strane ovog suda nije mogla biti otklonjena u smislu odredbe člana 321.

KZ FBiH, jer bi doslje dna primjena člana 62. stav 4. KZ FBiH išla na štetu optuženog Z.S., a tužilac... u svojoj žalbi je u potpunosti ignorisao opisanu povredu KZ FBiH usmjeravajući svoje žalbene prigovore u potpuno drugom pravcu. Ovaj sud je na navedenu povredu ukazao da bi bio izbjegnut eventualni zaključak (kod stranaka, branioca i nižestepenog suda) da u predmetnom žalbenom postupku ovaj nedostatak u prvostepenoj presudi nije uočen i da se (odbijajući kao neosnovanu žalbu Kantonalnog tužilaštva) ovaj sud saglasio sa opisan om povredom KZ FBiH. Dakle radi se samo o konstatovanju povrede krivičnog zakona u korist optuženog od strane ovog suda koja u datim procesnim okolnostima (bez obzira na njeno postojanje) nije mogla sama po sebi imati uticaja na drugačiju oduku ovog suda.“

S obzirom na navedeno, prvostepeni sud je zaključio da se u pogledu navedenih presuda ne radi o krivičnim djelima za koje se sudi istovremeno (član 54. stav 1.

KZ FBIH), niti su krivična djela za koja je osuđen ranijom presudom učinjena prije nego je osuđeni započeo izdržavanje kazne po ranijoj osudi (član 56. stav 1. KZ FBiH), zbog čega nisu ispunjeni uvjeti iz člana 340a. stav 1. ZKP FBiH za nepravo ponavljanje krivičnog postupka. Iz navedenog proizilazi da je prvostepeni sud odbio zahtjev osuđenog za nepravo ponavljanje krivičnog postupka ne zato što je izdržao kaznu zatvora po ranijoj osudi, nego iz razloga što u presudama povodom kojih osuđenik traži nepravo ponavljanje postupka nisu mogle biti primijenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u sticaju, odnosno nije se radilo o situaciji koju ima u vidu odredba iz člana 54., a niti onoj iz člana 56.

KZ FBIH, koje u smislu člana 340a. stav 1. ZKP FBiH predstavljaju uvjet za nepravo ponavljanje krivičnog postupka. Takve razloge i ovaj su d u cijelosti prihvata kao ispravne, zbog čega su žalbeni prigovori osuđenog ocjenjeni neosnovanim.“

zabranom otuđenja i opterećenja nekretnine... koja se sastoji od dvoiposobnog stana u Ul.... broj 14. sprat 3. oznaka 93. i dijela zajedničkih prostorija i uređaja koji pripadaju stanu i zgradi kao cjelini i zemljište ispod zgrade, površine od 72,00 m2 upisanih u KPU poduložak broj...,...

KPU Centar, broj parcele... Međutim, iz izreke pobijanog rješenja se ne vidi koja je vrijednost te imovine niti koja je vrijednost imovinske koristi koja je navodno pribavljena krivičnim djelom. Slijedom toga u konkretnom slučaju nije moguće ni utvrditi kolika je ukupna vrijednost imovine koja je predmet mjere osiguranja, u odnosu na ukupnu vrijednost imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, a time se ne može ni ocijeniti da li je određivanjem/produženjem mjere osiguranja u pobijanom rješenju, stavljen preveliki teret na optuženu, odnosno da li je na štetu optužene povrijeđen princip srazmjernosti.”

Međutim, iako je prvostepeni sud u pobijanom rješenju (na strani 12. pasus 4.) naveo da je otac optužene, F.F. povezano lice, pobijano rješenje uopšte ne sadrži razloge iz kojih bi se mogao izvesti takav zaključak u smislu navedene zakonske odredbe, usljed čega je i po ocjeni ovog suda učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH na koju se žalbom osnovano ukazuje.”

a koja se u skladu sa odredbom člana 57. stav 2. ZIKS -a primjenjuje i na prekid izdržavanja kazne zatvora), predstavlja maksimalno vrijeme za koje se može odobriti prekid izdržavanja kazne zatvora iz prethodno navedenih zakonskih osnova po istoj presudi (prvostepeni sud je smatrao da se rokovi iz člana 27. stav 2.

ZIKS -a ne mogu sabirati, nego se „u slučaju zahtjeva iz dvije različite zakonske osnove odobrava prekid po povoljnijem za osuđenika“). Međutim, ovakav stav prvostepenog suda nema uporište u odredbama ZIKS -a. Naime, mogućnost odobravanja prekida u izdržavanju kazne zatvora od najduže 3 mjeseci po zakonskom osnovu iz člana 27. stav 1. tačka 2., odnosno 6 mjeseca po zakonskom osnovu iz člana 27. stav 1. tačka 8. ZIKS -a je isključivo vezana za svako pojedinačno odlučivanje suda po podnesenim molbama, pa se vremenski periodi na koje je sud svojim ranijim pojedinačnim aktima odobrio prekid ne mogu uzeti u obzir pri odlučivanju po ponovno podnesenoj molbi za prekid izdržavanja kazne zatvora. U suprotnom bi osuđeni, u situacijama kada im je u više navrata odobravano prekidanje izdržavanja kazne gdje ukupno odobreni vremenski period prelazi rokove iz člana 27. stav 2.

ZIKS -a, neopravdano bili uskraćeni u pravu na podnošenje nove molbe za prekid i u onim situacijama kada se naknadno, po proteku vremena na koji im je prekid bio odobravan, ponovo desi okolnost koja predstavlja zakonski osnov za prekid izdržavanja kazne zatvora. Prema tome, prvostepeni sud je pogriješio kada je molbu osuđenog za prekid izdržavanja kazne odbio isključivo zbog toga što je, u postupku koji je prethodio podnošenju molbe za prekid izdržavanja kazne u ovom konkretnom slučaju, maksimalno iskorišteno vrijeme na koje se pojedinačnim odlukama može odobriti prekid izdržavanja kazne, bez da se upustio u suštinsku ocjenu postojanja zakonskih uvjeta u smislu člana 27. stav 1. tačke 2. i 8.

ZIKS -a.“

Naime, odredbom člana 3. Zakona o zaštiti okolišta FBiH propisano je da svaka osoba ima pravo na zdrav i ekološki prihvatljiv okoliš kao temeljno ustavno pravo, a odredbom člana 10. istog zakona, da se pitanja zaštite okoliša ostvaruju putem učešća svih zainteresovanih građana.

Ista prava su građanima Bosne i Hercegovine garantovana i odredbama Aarhu ske konvencije, kojoj je naša zemlja pristupila u 2008. godini, ali i Ustavom BiH (pravo na život). To bi značilo da su građani, u konkretnom slučaju stanovništvo lokalnih zajednica, i u ovom slučaju imali pravo da izraze svoje mišljenje u vezi sa uticajem spornih radova na njihovu životnu sredinu, u skladu sa zakonskim propisima. Budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja u ovom predmetu proizlazi da su javna okupljanja građana radi izražavanja mišljenja bila organizovana i prethodno odobrena od strane nadležnih organa (PS Fojnica), to se u postupanju tuženih ne mogu naći elementi protivpravnosti, a ni namjere da se tužitelju uzrokuje šteta, zbog čega je zaključak nižestepenih sudova da tužitelj nije dokazao odgovornost tuženih za nastalu štetu, po ocjeni ovog suda u potpunosti prihvatljiv.

Pravilna je i ocjena drugostepenog suda da je za odluku u ovom predmetu od značaja i okolnost da tužitelj nije dokazao da je kao koncesionar, na koga je pravo na iskorištavanje vodotoka rijeke Željeznice, kao opšteg dobra, od strane države preneseno ugovorom o koncesiji, postupao u skladu sa tim ugovorom, a što je bio dužan u smislu odredbe člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO). Naime, tužitelj je, prema odredbi člana 51. Ugovora u koncesiji, imao mogućnost da u slučaju da ga treće lice onemogućava ili mu otežava korištenje koncesije, o tome odmah izvijesti koncesora, čija je ugovorna obaveza da odmah po prijemu obavijesti o smetnjama za korištenje koncesije, sam ili preko nadležnih organa kantona ili općine Fojnica, odnosno preko policije, izdejstvuje preduzimanje mjera prema trećem licu kojima se osigurava da ono prestane sa onemogućavanjem ili otežavanjem koncesionara u korištenju koncesije.

Kako u ovom postupku nije utvrđeno da je tužitelj tražio od koncesora da preduzme potrebne mjere i aktivnosti zbog negativnog reagovanja lokalne javnosti protiv korištenja koncesije, odnosno nije koristio svoje pravo da zahtijeva zaštitu u skladu sa ugovorom, proizlazi da je tužitelj sam odgovoran za štetu koju je pretrpio, je r da je on to učinio šteta ne bi ni nastala, ili bi nastala u manjem obimu, i za istu bi bio odgovoran koncesor, koji je ugovorom preuzeo obavezu da će, uz ispunjenje navedenog uslova, osigurati da treće lice prestane sa onemogućavanjem ili otežavanjem korištenja koncesije po tom ugovoru.

po odredbama čl. 22., 23., 24., 25., 26. i 27. Zakona o izvršnom postupku, podobna za izvršenje, stoji stav nižestepenih sudova da postoji uzročno-posljedična veza između propusta advokata i nastale štete, jer da je (osiguranik tuženog) advokat podnio prijedlog za izvršenje takve presude, isti bi bio usvojen shodno odredbama čl. 216. i 217. Zakona o izvršnom postupku FBiH. Budući da je tužitelj, na kojem leži teret dokaza, uspio dokazati da bi uspio u izvršnom postupku da je bio blagovremeno podnesen, to onda za štetu koja je uzrokovana gubitkom prava povrata na posao, a time i uspostave radno pravnog odnosa i prava na plaću postoji odgovornost osiguranika tuženog za naknadu iste.

prava i obaveza između novoformiranih OOUR -a (u daljem tekstu: Sporazuma) u članu 5. stav (3) dogovorili da im pripadne po ½ poslovne zgrade na kč. 541 upisane u ZK ul 19, koja po novom premjeru odgovara kč. 1091/10 (ulica B.

R. broj 2., kasnije H. br. 2), površine 204 m². Tuženi je upisan kao posjednik poslovno upravne zgrade u Katastru nekretnina općine Centar i istu je koristio sve do 2009. godine, kada je ova srušena. Radilo se o montažnom objektu - baraci koja nije bila upisana u zemljišnim knjigama. Tuženi je pravo raspolaganja predmetnog zemljišta stekao uknjižbom na temelju rješenja Općinskog suda u Sarajevu Dn broj 5494/1991, zasnovanog na Ugovoru o diobi nekretnina od 17.11.1991. godine između M. E. d.d. i M. V. d.d. Sarajevo, a vlasništvo predmetne parcele uknjižbom u zemljišnim knjigama osnovom rješenja od 15.10. 2008. godine, donesenim u postupku provođenja privatizacije (rješenje KAP od 27.02.2006. godine).

Predmetno zemljište i objekat su u postupku privatizacije uknjiženi u početni bilans stanja imovine tuženog. Na osnovu činjenica utvrđenih u toku postupka, prvostepeni sud je zaključio da je tužitelj po osnovu Sporazuma iz 1983. godine postao nosilac prava raspolaganja ½ montažnog objekta na predmetnoj parceli, ali je odbio zahtjev za njegovu isplatu smatrajući da na odlučne okolnosti stanja objekta, njegovog rušenja i sl., tužitelj nije pružio odgovarajuće dokaze (čl. 123. i 126. ZPP). Naime, prema shvatanju prvostepenog suda nalaz vještaka građevinske struke Z. K. nije pružio dovoljnu osnovu da se na njemu može zasnovati odluka o visini vrijednost predmetnog porušenog objekta, zbog čega u ovom dijelu odbija zahtjev tužitelja.

Nasuprot prednjem, prihvatajući nalaz vještaka D. F. od 23.3.2018. godine o procjeni ukupne vrijednosti zemljišta na iznos od 367.200,00 KM, pa pošto bi tužitelju pripala ½ od procijenjene vrijednosti tj. 183.600,00 KM, prvostepeni sud u tom dijelu primjenom odredbe člana 189. stav (2) - ZOO, usvaja zahtjev i navedeni iznos dosuđuje tužitelju sa zakonskim zateznim kamatama. Navedenom Uredbom bilo je propisano da se pod preduzećem u smislu te Uredbe smatraju preduzeća koja u cijelosti ili pretežno imaju državni/društveni kapital i koja su izvršila statusne promjene ili su se podijelila na dva ili više preduzeća. Oni su dužni prije pripreme početnog bilansa i programa privatizacije ugovorom između nastalih preduzeća, međusobno urediti odnose uključujući diobu stvari, prava, kapitala i obaveza (član 3. - Kada nema sporazuma svako preduzeće uključuje posjedovanu imovinu, a na osnovu odluke nadležne Agencije za privatizaciju - član 4).

Ova Uredba je prestala važiti Uredbom Vlade FBiH od 12.1.2004. godine. Prema stanju spisa predmeta, tužitelj duži niz godina nije bio u posjedu predmetnih nekretnina, u postupku privatizacije propušta da u pogledu predmetne parcele sa tuženim uredi odnose, pa kako se tuženi na zakonit način i po valjanom pravnom osnovu upisao kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina, što tužitelj u zakonom propisanom postupku nije osporio, to se pokazala upitnom i njegova aktivna legitimacija u ovom sporu. Iz navedenih razloga, pravno se neutemeljeni m pokazuju prigovori revizije o ocjeni izvedenih dokaza na okolnosti utvrđenja visine naknade ½ vrijednosti porušenog objekta i zemljišta. U vezi navedenih primjedbi, kojima revident problematizira ocjenu izvedenih dokaza na okolnosti vrijednost porušenog objekta, valja reći da ocjena dokaza u ovom sporu nije posljedica arbitražne već savjesne ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, pa stoga nije ostvaren revizijski razlog iz člana 240. stav (1), tačka 1.

ZPP.

Po izjavljenoj žalbi tužitelja, Kantonalni sud u Mostaru je presudom broj Gž -327/99 od 27.1.2000. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

U postupku prinudnog izvršenja, dozvoljenog rješenjem Osnovnog suda u Mostaru broj I -3517/00 od 12.10.2000. godine, nakon finansijskog vještačenja zbog promjene novca kao sredstva plaćanja, izvršene konverzije i denominacije, tužitelju je po pravosnažnoj presudi isplaćen iznos od 0,02 KM na ime glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom, te troškovi izvršnog postupka od 95,00 KM. Tužitelj i u reviziji smatra da mu pripada naknada štete u iznosu od 34.199,52 KM i to u vidu glavnog duga iznos od 8.650,52 KM i kapitalizirana kamata od 25.549,00 KM na osnovu odredbe iz člana 278. stav (2) Zakona o obligacionim odnosima (dalje ZOO) jer tuženi svojom krivicom nije postupio po pravosnažnoj presudi, a da je taj iznos primio, isti bi oročio i dobijao kamatu kao izmaklu korist.

Drugostepeni sud je na utvrđeno činjenično stanje od strane prvostepenog suda pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelja odbio sa postavljenim tužbeni m zahtjevom. Zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog gubitka vrijednosti domaćeg novca nema osnova u odredbi člana 278. stav (2) ZOO, prema kojoj ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete. Po tumačenju ovog suda, iz sadržaja člana 278. stav (2) ZOO proizilazi da to zakonsko određenje ima u vidu samo štetu koju je povjerilac pretrpio do donošenja presude broj P -1493/89 od 29.1.1990. godine. Ovo iz razloga što je tom presudom definitivno uređen sporni pravni odnos, pa kada je po zahtjevu tužitelja kao oštećenog umjesto uspostave prijašnjeg stanja po članu 185. stav (1) ZOO dosuđena naknada u novcu po članu 185. stav (4) ZOO, pravo oštećenog nastavlja da egzistira i kao potpuno određena novčana tražbina iz koje on može crpiti samo pravo na zateznu kamatu, onako kako je presudom određeno, a ne i pravo na revalorizaciju dosuđenog iznosa kako traži tužitelja.

Naknada štete zbog gubitka vrijednosti domaćeg novca nije, dakle, šteta koja se nadoknađuje po odredbi člana 278. stav (2) ZOO, niti šteta koja ima svoj osnovu bilo kojoj drugoj normi materijalnog prava. Načelo monetarnog nominalizma iz člana 394. ZOO isključuje odgovornost tuženog za gubitak vrijednosti domaće novca kroz vrijeme trajanja docnje u izvršenju, jer postojanje takve štete ne proizilazi iz same činjenice obezvrjeđenja novca.

Kako je tužitelju, u konkretnom slučaju, od strane tuženog data mogućnost da se u postupku u kojem su utvrđivane činjenice od značaja za odluku o otkazu, o tim činjenicama izjasni, te kako tužiteljevo priznanje tih činjenica u ovom postupku nije dovedeno u pitanje, nego je, naprotiv, potvrđeno izvedenim dokazima, pogrešan je pravni zaključak drugostepenog suda da razlozi za otkaz nisu bili opravdani.

Tužitelj je dokazao postojanje činjenice na kojoj je zasnivao tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o poklonu, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo samo djelomično usvojiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti i da drugotuženi trpi da se prvotužena upiše na navedenoj nekretnini u katastarskom operatu i zemljišnoj knjizi kao posjednik i nosilac prava raspolaganja radi građenja sa dijelom ½. Ovaj sud je imao u vidu da je u širem zahtjevu sadržan i uži zahtjev i da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva kada dosudi i manji obim prava, ako je utvrdio da je tužbeni zahtjev samo djelomično osnovan.

Zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke tužioci su putem punomoćnika osporili zakonitost presude prvostepenog suda zbog bitne povrede postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi se da su povrijeđene odredbe člana 8. Zakona o upravnom postupku i da tužioci insistiraju na utvrđivanje svih činjenica od koji zavisi pravilno rješavanje ove upravne stvari. Smatraju da su doneseni akti nezakoniti i suprotni odlukama CRPC koju tužioci posjeduju, te da je postupanje tuženog i suda suprotno članu 365. Zakona o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“, broj 66/13). Navode da nisu nikada od Općine Bihać primili rješenje o dodjeli zemljišta na osnovu kojeg je izvršena promjena u katastarskom operatu, po osnovu kojeg je predmetno zemljište sa ranijeg vlasnika, pravnog prednika tužioca P. I. upisano na „Žitopreradu“ d.d. Bihać, a kasnije rješenjem od 29.02.2000. godine iste nekretnine dodjeljenje „Agrokrajina“ d.d., koja je uknjižena kao korisnik - posjednik nekretnine. Predlažu da se zahtjev uvaži i pobijana presuda ukine.

U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke tuženi je predložio da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 9/05) ispitao pobijanu presudu u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. ovo g zakona navedenih u zahtjevu, pa je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:

Prema obrazloženju pobijane presude i podataka u spisu predmeta proizilazi da su tužioci prvostepenom organu podnijeli zahtjev dana 18.07.2013. godine radi utvrđivanja prestanka državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa na osnovu člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu, odnosno za vraćanje u posjed nezakonito izvršenih promjena posjeda u katastarskim knjigama. Razmatrajući zahtjev, prvostepeni organ je utvrdio da nema uslova za pokretanje i vođenje postupka u skladu sa članom 96. Zakona o građevinskom zemljištu iz razloga što prema priloženom rješenju o dodjeli Skupštine Općine Bihać iz 1966. godine proizilazi da zemljište, čiji se povrat traži, dodjeljeno je kao poljoprivredno zemljište u društvenoj svojini i da je dodjela izvršena na osnovu Zakona o poljoprivrednom zenljišnom fondu opštenarodne imovine i dodjeljivanja zemljišta poljoprivrednim organizacijama („Službeni list FNRJ“ broj 22/53 i 10/65), pa prema navedenom ne radi se o građevinskom, nego o poljoprivrednom zemljištu. Prvostepeni organ je zaključkom odbacio zahtjev tužilaca primjenom člana 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku, jer prema važećim odredbama nema uslova za pokretanje upravnog postupka. Rješavajući po žalbi tužioca P. M. izjavljenoj protiv zaključka prvostepenog organa tuženi je žalbu odbio kao neosnovanu, a prvostepeni sud je pobijanom presudom tužbu odbio kao neosnovanu, jer nije našao da su počinjene povrede postupka.

Odredbom člana 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 2/98 i 48/99) propisano je, ako nadležni organ povodom postavljenog zahtjeva stranke utvrdi da po važećim propisima nema uvjeta za pokretanje postupka, donijet će o tome zaključak kojim će se podneseni zahtjev odbaciti kao preuranjen i protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba. Prvostepeni organ je na osnovu priloženih dokaza uz zahtjev zaključio da prema važećim odredbama nema uslova za pokretanje upravnog postupka. Međutim, odbacivanje zahtjeva stranke zbog nedostatka uslova za pokretanje postupka ne odnosi se i na ocjenu organa da nema uslova za udovoljavanje zahtjeva stranci.

Ovaj sud nalazi da je došlo do povrede pravila postupka, jer je prvostepeni organ u konkretnom slučaju morao provesti postupak i na osnovu saslušanja stranaka i uvidom u priložene dokaze i druge dokaze koje bi stranke predložile utvrdio činjenično stanja i primjenom materijalnog prava odlučio o zahtjevu tužilaca. Prvostepeni sud iz navedenog razloga nije mogao ocijeniti zakonitost rješenja tuženog organa, a posebno što je u žalbi izjavljenoj protiv zaključka prvostepenog organa tužilac P. M. istakao povredu člana 8. Zakona o upravnom postupku, jer stranci nije pružena mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Tuženi organ je u obrazloženju osporenog rješenja naveo da je prvostepeni organ utvrdio činjenice na osnovu priloženih dokaza i zahtjev odbacio kao neosnovan, ali nije odgovorio na žalbene prigovore da strankama nije data mogućnost da učestvuje u postupku. Tužioci su i u tužbi isticali povredu člana 8. Zakona o upravnom postupku, na koje navode tužbe sud nije odgovorio u obrazloženu pobijane presude.

Prema tome, prvostepeni organ je morao na osnovu provedenog postupka i primjenom materijalnog prava odlučiti o zahtjevu tužilaca. S obzirom da je u žalbi i tužbi isticana povreda postupka, člana 8. Zakona o upravnom postupku, a tuženi u osporenom rješenju, a ni sud nisu odgovorili na ove prigovore, ovaj sud smatra da je povrijeđeno pravo stranaka na pravično suđenje, bez obzira što se u konkretnom slučaju ne može primjenom odredbe člana 96. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje prestanka društvenog sada državnog vlasništva na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni. Odredbom člana 96. stav 1. navedenog zakona je propisano da stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a društveno sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke općine (opštine).

Iz navedenih razloga ukazuju se osnovani navodi u zahtjevu da je došlo do bitne povrede postupka, nemogućnosti podnosilaca zahtjeva da učestvuju u postupku, a što je isticano i u žalbi i tužbi, pa je ovaj sud je primjenom člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci ove presude, da bi prvostepeni organ u ponovnom postupku postupio po primjedaba ovog suda i donio pravilnu i zakonitu odluku.

Zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke M. M. kao zainteresovano lice, putem punomoćnika osporio je zakonitost presude prvostepenog suda zbog povrede federalnog zakona. U zahtjevu se poziva na odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, Zakona o šumama i Uredbu o šumama i smatra da je sud pogrešno odlučio kada je donio pobijanu presudu iz razloga koje je detaljno naveo u zahtjevu. Predlaže da se zahtjev uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na zahtjev za vanredno preispitivanje su podnijeli Općinsko pravobraniteljstvo Ljubuški sa prijedlogom da se zahtjev odbije kao neosnovan i Ministarstvo gospodarstva ŽZH u kojem je navedeno da je postupak zakonit, pravilno je utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjen Zakon o upravnom postupku.

Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. tog zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Prvostepeni sud je u ponovnom postupku provedenom u izvršenju presude ovog suda broj: 08 0 U 001834 14 Uvp od 29.12.2016. godine donio presudu broj: 08 0 U 001834 17 U2 od 08.06.2017. godine, koja se zahtjevom za vanredno preispitivanje pobija. Presudom ovog suda broj: 08 0 U 001834 14 Uvp od 29.12.2016. godine ukinuto je rješenje prvostepenog suda broj: 08 0 U 001834 14 U od 09.04.2014. godine iz razloga što je rješenjem tužene Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj: 05 -30-2-734/2013 od 02.07.2013. godine poništen zaključak Službe za prostorno uređenje i imovinsko-pravne poslove, Odjela imovinsko-pravnih i katastarskih poslova Općine Ljubuški broj: 04/2 -30-10-263/12 od 27.03.2013. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. S obzirom da se radilo o poništenju zaključka i vraćanju na ponovni postupak iz razloga što je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno i što se nije vodilo računa o pravilima postupka, u obrazloženju presude je navedeno da se u ponovnom postupku svim strankama omogući da štite svoja prava i interese i da aktivno učestvuju u postupku, da predlažu dokaze i učestvuju u njihovom izvođenju i na taj način da im se omogući da se izjasne o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Iz navedenih razloga prvostepeni sud nije mogao tužbu odbaciti primjenom člana 25. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnom postupku, nego je o istoj trebao odlučiti u meritumu.

Međutim, u ponovnom postupku prvostepeni su d je odlučio o tužbi Općine Ljubuški na način da je potvrdio zaključak prvostepenog organa, kojim je odbačen zahtjev Ministarstva gospodarstva ŽZH, iako je rješenjem tužene zaključak poništen da bi se u ponovnom postupku izveli potrebni dokazi i strankama omogućilo da aktivno učestvuju u postupku iz kojih razloga je ovaj sud presudom broj: 08 0 U 001834 14 Uvp od 29.12.2016. godine ukinuo ranije rješenje prvostepenog suda. S obzirom da strankama nije omogućeno učešće u upravnom postupku i nisu provedeni potrebni dokazi, prvostepeni sud nije mogao odlučiti o tužbi na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, već je trebao tužbu odbiti, jer je rješenjem tužene od 02.07.2013. godine pravilno poništen zaključak prvostepenog organa zbog bitne povrede postupka, da bi ponovnom postupku prvostepeni organ proveo postupak po pravilima postupka i donio pravilno i zakonito rješenje po podnesenom zahtjevu.

Iz navedenih razloga ovaj sud je zahtjev za vanredno preispitivanje uvažio, pobijanu presudu Kantonalnog suda u Širokom Brijegu preinačio i tužbu odbio primjenom člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima.

Protiv navedene presude prvostepenog suda Federalno pravobranilaštvo Sarajevo podnijelo je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zbog razloga navedenih u članu 41. Zakona o upravnim sporovima, sa prijedlogom da se zahtjev uvaži, pobijana presuda preinači.

Ovaj sud je prethodno ispitao da li postoje procesno-pravne pretpostavke za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke i njegovo meritorno rješavanje, pa je našao da ne postoje iz slijedećih razloga:

Dopisom ovog suda broj: 07 0 U 011160 15 Fp od 13.02.2019. godine Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, kao podnosilac zahtjeva za vanredno preispitivanje pozva no je da u roku od 8 dana, zahtjev koji je nepotpun, uredi tako da u skladu sa članom 43. stav 1. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“, broj 9/05) navede razloge pobijanja presude prvostepenog suda. U dopisu ovog suda navedeno je da će se u protivnom zahtjev odbaciti kao neuredan pozivom na odredbu člana 43. stav 2., a primjenom člana 24. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.

Federalno pravobranilaštvo Sarajevo u ostavljenom roku, a ni do danas nije postupilo po traženju ovog suda, odnosno zahtjev za vanredno preispitivanje presude prvostepenog suda nije uređen, iako je prema dokazu u spisu (dostavnici o uručenju pismena) pismeno primljeno dana 21.02.2019. godine i prijem pismena potvrđeno potpisom lica koje je pismeno primilo.

Iz navedenih razloga ovaj sud je na osnovu člana 43. stav 2. u vezi sa članom 24. stav 2. Zakona o upravnim sporovima podneseni zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbacio kao neuredan.

Navedenim rješenjem tužilac je obavezan da za 1. polovinu 2013. godine Fondu za zaštitu okoliša Federacije BiH uplati na ime opće naknade iznos od 1.709,28 KM i na ime naknade za upravljanje otpadnom opremom iznos od 34.185,60 KM, sve u roku od 15 dana po prijemu rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja putem nadležnog suda uz naknadu zakonskih zateznih kamata za slučaj kašnjenja u plaćanju.

Blagovremeno podnesenim zahtjevom za vanredno preispitivanje tužilac je osporio zakonitost presude prvostepenog suda zbog povrede federalnog zakona i drugog federalnog propisa i povrede pravila postupka. Navodi da nije sporna visina opće naknade, a da je sporna naknada za upravljanje otpadnom opremom i visina te naknade. Smatra da je obračun spornog iznosa protivan cilju Zakona o upravljanju otpadom iz člana 2. i 3. na koji način je došlo do povrede ovog Zakona i Pravilnika o upravljanju otpadom od električnih i elektronskih proizvoda („Službene novine Federacije BiH“, broj 87/12), koji je stupio na snagu 20.10.2012. godine. Ističe da je sa operaterom sistema Kim Tec Eco zaključio ugovor 01.10.2013. godine, a da je dozvolu za rad dobio tek 20.01.2014. godine, pa zaključuje da se bez razloga odugovlačilo sa dozvolom „što je išlo na ruku“ drugom operateru Zeos Eco. Smatra da su u upravnom postupku povrijeđene odredbe Zakona o upravnom postupku, jer tužilac nije saslušan kao stranka, te da je prvostepeni sud pogrešnom uputom o pravnom lijeku prihvatio svoju nadležnost iako nije nadležan u ovom upravnom sporu po tužbi. Predlaže da se zahtjev uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno rješavanje ili da se preinači.

U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje tuženi je predložio da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. stav 2. tog zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da su prvostepeni i tuženi organ pravilno postupili kada su tužiocu naložili plaćanje na ime opće naknade u iznosu od 1.709,28 KM i na ime naknade za upravljanje otpadnom opremom u iznosu od 34.185,60 KM u skladu sa članom 21. stav. Zakona o upravljanju otpadom i članom 11. Pravilnika o upravljanju otpadom od električnih i elektronskih proizvoda, koje odredbe je prvostepeni sud citirao u obrazloženju pobijane presude. Prvostepeni sud je tužbu odbio kao neosnovanu uz obrazloženje da tužilac ne dovodi u pitanje da svoju obvezu upravljanja otpadnom opremom za navedeni period nije prenio na operatera sustava upravljanja električnim i elektroničnim otpadom, pa imajući u vidu navedene odredbe Zakona i Pravilnika bez uticaj a su suprotna izlaganja tužioca u tužbi, kao i drugi navodi iz tužbe koji nemaju uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari iz kojih razloga je tužba odbijena kao neosnovana.

Ovaj sud nalazi da pobijanom presudom nije povrijeđen zakon na štetu tužioca iz razloga što je sud na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku pravilno zaključio da su organi uprave pravilnom primjenom materijalnih propisa, pravilno postupili kada su tužioca obavezali na plaćanje opće naknade i naknade za upravljanje otpadnom opremom u navedenim iznosima. Zahtjevom za vanredno preispitivanje tužilac pobija naknada za upravljanje otpadnom opremom i visinu te naknade. Smatra da je obračun spornog iznosa protivan cilju Zakona o upravljanju otpadom iz člana 2. i 3. („Službene novine Federacije BiH“, broj 33/03 i 72/09) na koji način je došlo do povrede ovog Zakona i Pravilnika o upravljanju otpadom od električnih i elektronskih proizvoda („Službene novine Federacije BiH“, broj 87/12).

Pravilnik o upravljanju otpadom od električnih i elektronskih proizvoda donesen je na osnovu odredbi člana 58. Zakona o upravljanju otpadom ("Službene novine Federacije BiH", broj 33/03 i 72/09).

Odredbom člana 11. stav 1. Pravilnika o upravljanju otpadom od električnih i elektronskih proizvoda propisano je da proizvođač i uvoznik obavezan je uplatiti naknadu prilikom stavljanja opreme prvi put na tržište BiH. Obaveza plaćanja naknade za opremu nastaje: ako je oprema proizvedena i prvi put stavljena na tržište u BiH, ako je oprema proizvede na u BiH, a proizvođač je njegov krajnji korisnik, ako je oprema uvezena iz druge države, prvi put stavljena na tržište u BiH i ako je oprema uvezena iz druge države, a uvoznik je njegov krajnji korisnik (stav 2.). Proizvođač i uvoznik je u obavezi poslati Federalnom ministarstvu i Fondu obračun naknade i izvještaj o količini, masi i vrsti opreme stavljene na tržište na obrazcu "obračun naknade" za 1. polovinu kalendarske godine (januar - juni) do 20. jula kalendarske godine i za 2. polovinu kalendarske godine (juli - decembar) do 20. januara naredne godine (stav 3.) Proizvođač i uvoznik koji nisu prenijeli svoje obaveze na operatera sistema su dužni uz opštu naknadu iz 3. stava ovog člana uplaćivati i naknadu za upravljanje otpadnom opremom Fondu za zaštitu okoliša. Naknade se namjenski troše za upravljanje električnim i elektronskim otpadom. Visina naknade za upravljenje sa otpadnom opremom je umnožak količine opreme stavljene na tržište teritorije u državi i koeficijentom naknade (stav 5.) Obračun naknade iz stava 3 ovog člana, naročito sadrži podatke: period za koji se obračunava naknada, količina i masa opreme po vrstama opreme stavljene na tržište, iznos obračunate naknade po vrstama opreme, konačni iznos za plaćanje naknade u periodu za koji se plaća naknada, broj plana za upravljanje otpadnom opremom i ime operatera sistema na kojeg je obaveznik prenio svoju odgovornost upravljanja sa otpadnom opremom. Tačnost sa pečatom i potpisom ovjerava operater sistema. Obračunata naknada iz stav 4. i 5. plaća se Fondu za zaštitu okoliša (stav 6. i 7.).

Prvostepeni sud se pravilno pozvao na odredbe člana 21. i 22. Zakona o upravljanju otpadom, koje je citirao u obrazloženju pobijane presude i na naprijed navedene odredbe Pravilnika o upravljanju otpadom od električni h i elektronskih proizvoda, pa kako prema podacima u spisu predmeta proizilazi da tužilac svoju obavezu upravljanja otpadnom opremom za 1. polovinu kalendarske godine 2013. (januar - juni) nije prenio na svoje obaveze na operatera sistema dužan je uz opštu naknadu iz 3. stava člana 11. Pravilnika o upravljanju otpadom od električnih i elektronskih proizvoda uplaćivati i naknadu za upravljanje otpadnom opremom Fondu za zaštitu okoliša. Činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku na osnovu kojeg je primijenjeno materijalno pravo ovaj sud nije cijenio u skladu sa članom 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima, jer zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Iz navedenih razloga i drugi navodi iz zahtjeva se ukazuju neosnovanim i nemaju uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari.

S obzirom na navedeno, po ocjeni ovog suda zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke je neosnovan, pa je ovaj sud je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci ove presude.

Protiv navedenog rješenja prvostepenog suda zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnio je tužilac zbog povrede pravila postupka. U zahtjevu navodi da se u upravnom postupku, kao i u upravnom sporu nije postupilo po pravilima postupka, jer tužiocu nije data mogućnost da učestvuje u postupku radi utvrđivanja činjenica iako je tražio u tužbi da se po potrebi sasluša, te da se u upravnom postupku, kao i u upravnom sporu nije izveo, niti cijenio i jedan dokaz koji je ponuđen u tužbi, zbog čega je došlo do povrede pravila postupka u upravnom postupku i to člana 9. Zakona o upravnom postupku. Smatra da je u upravnom postupku došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava iz kojih razloga predlaže da se zahtjev uvaži, pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom organu na ponovni postupak.

Tuženi organ je u odgovoru na podneseni zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke predložio da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH”, broj 9/05) ispitao zakonitost pobijanog rješenja u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. ovog zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizilazi da je tužilac podnio tužbu za ponavljanje postupka okončanog presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj: 07 0 U 011227 15 U od 28.03.2016. godine, kojom je odbijena njegova tužba podnesena protiv rješenja tuženog broj: 03 -03-05- UPI-123/14 od 23.07.2014. godine. Rešenjem tuženog organa prestalo je sa radom i brisano iz Registra udruženja tuženog organa. Primjenom člana 51. stav 2. Zakona o upravnim sporovima prvostepeni sud je odbacio tužbu za ponavljanje postupka, jer tužilac nije učinio bar vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje postupka.

Odredbama člana 47. stav 1. tačka 6. Zakona o upravnim sporovima, propisano je da će se postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda ponovit na zahtjev stranke ako stranci, odnosno zainteresovanom licu nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom spor u

U tužbi za ponavljanje postupka, kao razlog ponavljanja postupka okončanog presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj: 07 0 U 011227 15 U od 28.03.2016. godine navodi se zakonski osnov iz član 47. stav 1. tačka 6. Zakona o upravnim sporovim. Prvostepeni sud je tužbu za ponavljanje postupka odbacio primjenom člana 51. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, jer stranka nije učinila bar vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje, a što je prvostepeni sud u skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o upravnim sporovima u pobijanom rješenju detaljno obrazložio. Prema stanju spisa, prvostepeni sud je u predmetnom sudskom postupku okončanom presudom broj: 07 0 U 011227 15 U od 28.03.2016. godine, spor riješio na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku (član 33. stav 1. Zakona o upravnim sporovima), jer tužilac u tužbi podnesenoj protiv rješenja tuženog organa broj: 03 -03-05-UPI-123/14 od 23.07.2014. godine nije tražio da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava (član 28. stav 2. Zakona o upravnim sporovima), pa je spor riješio nejavno po sudiji pojedincu (član 28. stav 1. istog Zakona).

Iz navedenih razloga, po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je pravilno postupio kada je pobijanim rješenjem odbacio tužbu tužioca primjenom člana 51. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, jer tužilac nije učinio bar vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje. Ostali navodi iz zahtjeva, a koje je tužilac iznio i u tužbi za ponavljanje postupka, nemaju uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari ponavljanja postupka, jer prigovori koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odlukom nadležnog suda.

Donošenjem pobijanog rješenja prvostepeni sud nije povrijedio pravila federalnog zakona o postupku zbog čega je po ocjeni ovog suda zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan, pa je ovaj sud primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci ove presude. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 07 0 U 011227 16 Uvp od 21.03.2019. godine)

Stavom 2. osporenog rješenja zainteresovanom licu su određeni troškovi upravnog postupka od 3.103,00 KM. Pobijanim citiranim prvostepenim rješenjem od 16.12.2013. godine (koje je od strane tuženog oglašeno ništavim) je odlučeno da zainteresovana lica R. D. i R. P. gube pravo korištenja zemljišta bez prava na naknadu, a koje je označeno kao k.č. 2/181 u površini od 190 m2 i k.č. 2/60 u površini od 96 m2 upisani u zk.izvadak broj: 1304 KO Bihać, po starom katastarskom operatu, a što odgovara po novom katastarskom operatu zemljištu označenom kao k.č. 3777/1 u površini od 146 M2 i k.č. 3777/2 u površini od 96 m2 upisani u posjedovni list broj 667 KO Bihać - grad.

Protiv navedene presude prvostepenog suda zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnijelo je Gradsko pravobranilaštvo Bihać zbog povrede federalnog zakona. U zahtjevu ističe da prvostepeni sud prilikom donošenja odluke o odbijanju tužbe tužitelja nije imao u vidu stav sudske prakse Vrhovnoga suda FBiH u Sarajevu izražen u odluci broj: 17 0 P 004778 12 Rev od 10.12. 2013. godine, kojom je decidno navedeno da se odredba člana 37. Zakona o nacionalizaciji i dalje primjenjuje neovisno od bilo kojih drugih činjenica. Istakao je da osporava i troškove upravnog postupka koji su određeni kao obaveza Općine Bihać iz razloga što nije bilo neophodno da se u upravni postupak uključi i punomoćnik zainteresovanih lica R. D. i P.. Stoga predlaže da se udovolji zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, te prvostepenu presudu ukine i preinači, te tužbu uvaži.

U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, zainteresovana lica putem svoga punomoćnika, su predložili da se isti zahtjev odbije kao neosnovan.

Tuženi nije dostavio odgovor na podneseni zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 9/05) ispitao pobijanu presudu u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. ovog zakona navedenih u zahtjevu, pa je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga: Iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku došao do zaključka da je tuženi u pravilno provedenom postupku, pravilnom primjenom odredbi Zakona o upravnom postupku pravilno i zakonito donio osporeno rješenje kojim je oglasio ništavim prvostepeno rješenje od 16.12.2013. godine, te poništio i sve pravne posljedice toga prvostepenoga rješenja. Naime, prvostepeni upravni organ je donio ovo rješenje primjenom člana 37. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Rješenjem Općinske uprave za imovinsko-pravne poslove Bihać broj: 1178/59 od 09.03.1971. godine izvršena je nacionalizacija predmetnih nekretnina zainteresovanih lica, koje nekretnine su isti naslijedili nakon smrti B. M. (DN: 586/77). Tuženi je svojim rješenjem od 02.06.2014. godine (broj: 05 -31-126/2014) ovo rješenje oglasio ništavim primjenom člana 238 stav 1. u vezi sa članom 264. tačka 1. Zakona o upravnom postupku, jer je Odlukom Ustavnoga suda SFRJ broj. U -28/82 od 24.05.1986. godine, kojom je određeno da se odredbe Zakona o nacionalizaciji i najamnih zgrada i i građevinskog zemljišta („ Službeni.list SFRJ“, broj: 52/58) ne mogu primjenjivati od donošenja novog Ustava SFRJ tj. od 21.02.1974. godine.

Član 264. stav 1. tačka od 1. do 5. Zakona o upravnom postupku u Federaciji Bosne i Hercegovine predviđa da se neka odluka može oglasiti ništavim u sljedećim slučajevima: kada je rješenje doneseno u stvari iz sudske nadležnosti; koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko krivično djelo; čije je izvršenje nemoguće; koje je donio organ bez prethodne saglasnosti stranke i koje sadrži nepravilnosti koje je po izričitoj zakonskoj odredbi predviđeno kao razlog ništavosti. Dok ovo pravo i mogućnost upravnim organima u drugostepenom postupku daje član 238. stav 1. ZUP -a koji predviđa da ukoliko je u prvostepenom postupku učinjena neka nepravilnost koja čini rješenje ništavim (čl.264.), može takvo rješenje proglasiti ništavim.

Prema mišljenju ovoga suda tuženi je pravilnom primjenom gore citiranih odredbi oglasio prvostepeno rješenje ništavim i to prema mišljenju ovoga suda prema članu 264. stav 1. tačka 3. a to je slučaj kada izvršenje rješenja nije uopće moguće. Naime, pod nemogućnošću izvršenja rješenja se ne smatra samo faktička nemogućnost izvršenja, nego i pravna nemogućnost izvršenja. Stoga rješenje koje je suprotno temeljnim principima pravnoga poretka nije moguće izvršiti.

Pravna nemogućnost izvršenja prvostepenog rješenja (kojim zainteresovana lica gube pravo korištenja zemljišta bez naknade) proizilazi iz činjenice da je Ustavni sud SFRJ donio odluku broj: U -28/82, kojom je u biti zabranio i onemogućio primjenu bilo koje odredbe Zakona o nacionalizaciji najamanih zgrada i građevinskog zemljišta, pa tako i člana 37. toga Zakona i kako to pravilno navodi tuženi organ u osporenom rješenju to pravilo oko neprimjene odredbi ovoga zakona važi, kako za provođenje odluka o nacionalizaciji, tako i odluka kojima se ograničavaju ili oduzimaju upisana prava na nacionaliziranim nekretninama (a što je u biti predmet ovoga upravnoga postupka i upravnoga spora).

Prema tome tuženi je pravilnom primjenom procesnih odredbi Zakona o upravnom postupku (čl.238. i 264 stav 1. tačka 3) došao do pravilnog zaključka da prvostepeno rješenje kojim zainteresovana lica „gube“ pravo korištenja predmetnog zemljišta, bez naknade, a primjenom odredbe člana 37. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta se ne može izvršiti tj. postoji pravna nemogućnost izvršenja ovakvog rješenja.

U pogledu prigovora podnosioca zahtjeva da je u predmetu ovoga suda (parnično odjeljenje) donijeta odluka broj: 17 0 P 004778 12 Rev od 10.12.2013. godine je tačna, ali se radi o sasvim drugoj vrsti predmeta i spora, pa ista odluka i pravni stav nema nikakvog uticaja na drugačije rješenje ovog konkretnog upravnoga spora.

Neosnovan je i prigovor podnosioca zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke u pogledu određenih troškova upravnoga postupka jer prema članu 111. stav 3. Zakona o upravnom postupku, kada je postupak pokrenut po službenoj dužnosti, troškove spora snosi organ koji je postupak i pokrenuo. Po mišljenju i ovoga suda troškove zainteresovanih lica i angažovanje punomoćnika - advokata je bilo nužno i neophodno, a obzirom na težinu i složenost ovoga predmeta stranka nije bila u mogućnosti da sama sa uspjehom štiti svoja prava i interese pa je prigovor podnosioca zahtjeva u tom pravcu, neosnovan.

Obzirom na izneseno ovaj Sud je sve navode zahtjeva ocijenio neosnovanim, pa je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

Blagovremeno podnesenim zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke tužitelj je, po punomoćniku, osporio zakonitost i pravilnost pobijane presude zbog povrede federalnog zakona i povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari navodeći da su u provedenom postupku povrijeđena osnovna načela upravnog postupka i to načelo materijalne istine i načelo saslušanja stranke, jer je organ u postupku dužan utvrditi sve činjenice, bez obzira da li idu u korist ili na štetu stranke, te omogućiti stranci da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Zbog svega navedenog predložio je da se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

U odgovoru na zahtjev tuženi je predložio da se zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.

Ovaj Sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. tog Zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga: Iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud poprimio utvrđenim da je tužitelju, kao dobitniku ratnog priznanja i odličja Red hrvatskog trolista rješenjem broj: 3373874849 od 20.11.2007. godine priznato pravo na starosnu penziju počev od 30.03.2007. godine u skladu sa Uredbom o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva obrane; da je navedeno rješenje u postupku određivanja novog iznosa penzije u skladu s članom 3. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata zamijenjeno privremenim rješenjem od 02.07.2013. godine kojim je tužitelju određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije; da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje Područna služba u Splitu Federalnom zavodu za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar dostavio dokaz na međudržavnom obrascu HR/BiH 205 broj 212384 od 13.10.2014. godine da je tužitelj kod tog nosioca osiguranja prijavljen od 14.09.2007. godine i dalje, bez prekida, pa su prvostepeni i tuženi organ pravilno postupili kada su utvrdili da tužitelju prestaje pravo na isplatu starosne penzije sa danom 13.09.2007. godine, zbog čega je njegova tužba pobijanom presudom odbijena kao neosnovana.

Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je, po ocjeni ovog Suda, zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan.

Naime, odredbom člana 114. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ broj 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) propisano je da se korisniku penzije koji je penziju ostvario prije navršenja 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života i korisniku invalidske penzije koji zasnuje radni odnos ili započne da obavlja djelatnost iz člana 11. tačka 1. i 2. ovog Zakona penzija ne isplaćuje za to vrijeme, a najduže do navršenja 40 godina penzijskog sta ža, odnosno 65 godina života.

Isto tako odredbom člana 8. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata („Službene novine Federacije BiH“ broj: 41/13) propisano je da se korisniku penzije ostvarene prema ovom Zakonu koji zasnuje radni odnos ili započne obavljati samostalnu djelatnost penzija ne isplaćuje za to vrijeme, a u konkretnom slučaju tužitelj je upravo na osnovu ovog Zakona korisnik prava na starosnu penziju, čija isplata mu je prestala rješenjem prvostepenog organa jer je utvrđeno da je zasnovao radni odnos u Republici Hrvatskoj, a ovu činjenicu tužitelj nije na bilo koji način osporavao.

Kako u konkretnom slučaju, prema podacima iz spisa predmeta jasno proizilazi da je tužitelj, kao korisnik penzije, zasnovao radni odnos, to su, po ocjeni ovog Suda, prvostepeno i osporeno rješenje, a i pobijana presuda prvostepenog suda pravilni i zakoniti.

Paušalnim navodima zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost osporenog rješenja tuženog, kao ni pobijane presude prvostepenog suda, jer tužitelj uopšte nije na bilo koji način osporio utvrđenje upravnih organa u pogledu odlučnih činjenica, a niti je konkretno ukazao na bilo koju povredu odredbi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Isto tako, potpuno paušalno su izneseni i navodi o učinjenim povredama pravila postupka, jer je tužitelj imao mogućnost učešća u postupku kroz izjavljivanje žalbe protiv rješenja prvostepenog organa, podnošenjem tužbe i pokreta njem upravnog spora, kao i podnošenjem zahtjeva za vanredno preispitivanje, ali nije iznio bilo kakve konkretne tvrdnje, niti ponudio bilo kakve dokaze. Imajući u vidu naprijed izneseno, ovaj Sud je primjenom člana 46. stav 1. navedenog zakona, odlučio ka o u izreci ove presude.

Tim prvostepenim zaključkom odbačen je, kao neblagovremen, tužiteljev zahtjev za obnovu postupka okončanog rješenjem Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Jablanica broj: 06 -33-497- 4/04 od 29.09.2004. godine.

Podnesenim zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke tužitelj je osporio zakonitost i pravilnost pobijane presude zbog povreda federalnog zakona o postupku koje su mogle biti od uticaja na rješenje stvari, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodeći da su postojali razlozi za obnovu postupka jer je njemu dostavljena netačna skica trase polaganja kabla, čime su povrijeđene odredbe člana 141., 7. i 133. Zakona o upravnom postupku, pa je prvostepeni sud pogrešno tumačio odredbu člana 246. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 249. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnom postupku, te pogrešno cijenio da se objektivni rok od 5 godine ne odnosi na tužitelja, jer je za tužitelja bitno da se pridržava subjektivnog roka unutar objektivnog roka, a on je u svom prijedlogu obrazložio razloge na kojim zasniva zahtjev za obnovu okončanog postupka, jer je njemu dostavljena netačna skica trase polaganja kabla, a da je činjenica o pravoj trasi polaganja kabla bila iznesena i upotrijebljena u vrijeme vođenja postupka ista bi imala uticaja na rješenje stvari, jer bi tužitelj upotrijebio pravne lijekove protiv rješenja o eksproprijaciji. Istakao je da se u konkretnom slučaju radi o saznanju novih činjenica nakon okončanja prijašnjeg postupka, pa je za ocjenu blagovremenosti njegovog prijedloga za obnovu postupka odlučan trenutak saznanja tužitelja za novu činjenicu, a to je vrijeme saznanja za trasu polaganja kabla, pa je njegov prijedlog podnesen u subjektivnom roku od 30 dana unutar objektivnog roka od 5 godina. Zbog svega navedenog predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke tuženi je predložio da se isti kao neosnovan odbije.

Ovaj Sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. tog stav 2. tog Zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Iz stanja upravnog spisa proizlazi da je tužitelj dana 14.10.2009. godine predao na PTT službu prijedlog za obnovu postupka (koji je kod prvostepenog organa primljen 15.10.2009. godine) okončanog rješenjem Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Jablanica, broj: 06 -33-497-4/04 od 29.09.2004. godine; da je tužiteljev prijedlog za obnovu postupka odbačen kao neblagovremen zaključkom prvostepenog organa Službe za upravu za prostorno uređenje, građenje, zaštitu okoline, stambeno-komunalne, geodetske, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina općine Jablanica od 12.03.2012. godine (pri čemu je ovaj organ cijenio tužiteljev prijedlog neblagovremenim smatrajući da je subjektivni rok za tužitelja počeo teći danom prijema rješenja 23.12.2004. godine, te cijenio da okolnosti na kojim temelji svoj zahtjev nije učinio vjerovatnim, jer je ranije dobio Elaborat snimljenih podzemnih instalacija „Optički kabal EP BiH“ - dionica od upravne zgrade HE n/N do razvodnog postrojenja 220 KW Bokulja u dužini od 1270 m, a mreža je položena); da je protiv navedenog zaključka tužitelj izjavio žalbu, koju je tuženi odbio osporenim rješenjem (pri čemu je tuženi, kao drugostepeni organ, takođe cijenio da tužitelj nije učinio vjerovatnim okolnosti za obnovu postupka jer je 2005. godine obaviješten o skici polaganja fiber - optičkog kabla, da je, po izvršenom uvidu, konstatovano i da je to ista trasa koja je i položena i za koju tužitelj tvrdi da je nova činjenica, da to nisu nove činjenice, a da je prijedlog neblagovremen i da je tužitelj bio uključen u postupak), te da je pobijanom presudom Kantonalnog suda u Mostaru odbijena, kao neosnovana, tužiteljeva tužba podnesena protiv osporenog rješenja tuženog, jer je taj sud cijenio da je prvostepeni organ zaključkom od 12.03.2012. godine pravilno odlučio kada je odbacio kao neblagovremen tužiteljev prijedlog za obnovu postupka, smatrajući da se objektivni rok od 5 godina ne odnosi na tužitelja kao stranku, jer je u konkretnom slučaju za tužitelja, kao stranku, uvijek bitno da se pridržava subjektivnog roka u okviru objektivnog roka. Nadalje je prvostepeni sud cijenio da, budući je tužitelj rješenje od 29.09.2004. godine primio 23.12.2004. godine, to je bio dužan pridržavati se subjektivnog roka od 30 dana i podnijeti prijedlog najkasnije do 23.01.2005. godine, a kako je isti podnio 15.10.2009. godine, to je podnesen izvan roka iz člana 249. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku, te cijenio da budući tužitelj nije učestvovao u postupku donošenja rješenja od 29.09.2004. godine, to je prije svega mogao podnijeti prijedlog za obnovu u smislu odredbe člana 246. tačka 9. Zakona, pa se kod utvrđivanja blagovremenosti prijedloga treba prije svega cijeniti kada je primio rješenje povodom kojeg je podnio prijedlog.

Imajući u vidu izloženo stanje spisa ovaj Sud je cijenio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovanim, a odluku o odbačaju prijedloga za obnovu pravilnom, ali ne iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude prvostepenog suda i obrazloženjima rješenja upravnih razloga, već iz razloga što okolnosti na kojim temelji svoj prijedlog tužitelj nije učinio vjerovatnim.

Naime, prema podacima iz spisa predmeta rješenjem prvostepenog organa Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Jablanica, broj: 06 -33-497-4/04 od 29.09.2004. godine u tački 1. dispozitiva rješenja usvojen je zahtjev JP Elektroprivreda BiH Sarajevo „HE na Neretvi“ Jablanica za nepotpunu eksproprijaciju, pa je za potrebe tog preduzeća, a u svrhu izgradnje fiber - optičke kablovske mreže, ustanovljeno pravo služnosti na parceli broj 975, ulica Bokulja, površine 7409 m2, K.O. Jablanica, d.o.o. „Jablanka“ Jablanica, dok je u tački 2. dispozitiva rješenja konstatovano da je rješenjem Općinskog vijeća Jablanica, broj: 02 -02-1148 -9/04-XLVI od 07.09.2004. godine utvrđeno da je izgradnja fiber - optičke kablovske mreže iz tačke 1. ovog rješenja od opšteg interesa, te da se u te svrhe može pristupiti ustanovljenju služnosti na tom zemljištu i u tački 3. dispozitiva rješenja konstatovano da korisnik ustanovljene služnosti stiče pravo na nekretnini iz tačke 1. ovog rješenja nakon pravosnažnosti istog. To rješenje tužitelj je primio 23.12.2004. godine, a na isto je stavljena klauzula pravosnažnosti sa danom 29.10.2004. godine iz čega nužno proizilazi da tužitelj nije učestvovao u ovom postupku, što pravilno konstatuje prvostepeni sud, iako tuženi u osporenom rješenju (bez uporišta u stanju spisa i suprotno postojećim dokazima o prijemu rješenja od strane tužitelja) smatra da je tužitelju omogućeno učešće u postupku.

U takvoj situaciji tužitelj je, nesporno, imao mogućnost da traži obnovu postupka iz razloga propisanih tačkom 9. člana 246. Zakona o upravnom postupku - nije mu data mogućnost da učestvuje u postupku (a što on nije učinio u zakonskom roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja), ali, suprotno stanovištu prvostepeno g suda, to nije jedini razlog zbog koga tužitelj može tražiti obnovu postupka, jer činjenica da nije tražio obnovu postupka zbog onemogućavanja učešća u istom, ne isključuju mogućnost da tužitelj obnovu traži iz drugih razloga, u konkretnom slučaju razloga iz tačke 1. navedenog člana (saznanje za nove činjenice i mogućnost upotrebe novih dokaza).

Za stavljanje prijedloga za obnovu postupka iz ovog zakonskog razloga mjerodavan je momenat saznanja za nove činjenice, odnosno mogućnost da upotrijebi nove dokaze, kako je to propisano u članu 249. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnom postupku i rok za podnošenje prijedloga za obnovu postupka u ovom slučaju teče od momenta od koga je stranka mogla iznijeti nove činjenice, odnosno upotrijebiti nove dokaze. U takvoj bi situaciji, obzirom da tužitelj kao momenat saznanja navodi 14.09.2009. godine, prijedlog predat na PTT službu 14.10.2009. godine, a kod prvostepenog organa primljen 15.10.2009. godine (što uopšte ne konstatuju ni upravni organi, ni prvostepeni sud) bio blagovremen, ako je podnesen unutra objektivnog roka, a što obzirom na 23.12.2004. godine, kao datum prijema rješenja od strane tužitelja, u konkretnom slučaju jeste.

Kod ocjene blagovremenosti ovog datuma i upravni organi i sud zauzimaju pogrešan stav, vezujući subjektivni rok samo za momenat prijema rješenja (posebno prvostepeni sud koji smatra da se na tužitelja ni na koji način ne može odnositi objektivni rok.)

Naime, odredbom člana 249. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnom postupku propisano je da stranka može tražiti obnovu postupka u roku od 30 dana u slučaju iz člana 246. tačka 1. - od dana kada je stranka mogla iznijeti nove činjenice, odnosno upotrijebiti nove dokaz, a stavom 3. navedenog člana i Zakona propisano je da se nakon proteka roka od pet godina od dostavljanja konačnog rješenja stranci (objektivni rok) obnova ne može tražiti, niti se može pokrenuti po službenoj dužnosti (osim izuzetaka propisanih u stavu 4. koji se odnose na razloge navedene u članu 246. tačka 2., 3. i 5. o kojim se u konkretnoj situaciji ne radi).

Imajući u vidu citirane zakonske odredbe proizilazi da je tužitelj (koji je konačno rješenje od 29.09.2004. godine primio 23.12.2004. godine, a nakon saznanja dana 14.09.2009. godine, prijedlog predao na PTT službu dana 14.1 0.2009. godine) u subjektivnom roku od 30 dana (a unutar objektivnog roka od 5 godina od dana prijema konačnog rješenja) podnio prijedlog za obnovu postupka, a da su u rješenjima upravnih organa i presudom prvostepenog suda ove okolnosti pogrešno cijenjene.

Međutim, kako tužitelj kao razlog za obnovu postupka ističe skicu i trasu polaganja optičkog fiber kabla, imajući u vidu dispozitiv rješenja od 29.09.2004. godine, ne može se prihvatiti da se radi o novim činjenicama, pa je u tom dijelu ispravno stanovište tuženog da se ne radi o novoj činjenici u smislu naprijed citirane odredbe člana 246. tačka 1. Ovo iz razloga jer skica nije sastavni dio rješenja od 29.09.2004. godine (kojim je okončan postupak čija se obnova traži), a samo u slučaju da je skica sastavni dio rješenja i da je tužitelj navedenog datuma (14.09.2009. godine) saznao za postojanje druge skice i druge trase, tada bi se moglo raditi o novoj činjenici, pri čemu je, obzirom na protek vremena, te izvršeno polaganja kabla, upitan momenat saznanja za novu trasu tek nakon izvršenog uvida u spis dana 14.10.2009. godine. Ali, kako skica nije sastavni dio rješenja, to se ne radi o novoj činjenici, čime tužitelj nije učinio vjerovatnim okolnosti na kojim temelji svoj prijedlog, pa je njegov prijedlog svakako trebalo odbaciti u skladu sa odredbom člana 253. stav 1. Zakona o upravnom postupku.

Što se tiče navoda zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske presude kojim tužitelj osporava pravilnost presude zbog nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja isti ne mogu biti predmet razmatranja ovog Suda budući je odredbom člana 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima izričito propisano da se zahtjev za vanredno preispitivanje ne može podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno il i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Obzirom na izneseno ovaj Sud je i ostale navode zahtjeva ocijenio neosnovanim, pa je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

Sarajevo broj: 102 050 000 010 2139, broj: 102 050 000 010 2236 i broj: 102 050 000 010 6795 i drugih računa tuženog otvorenih kod poslovne banke, zajedno sa troškovima postupka na račun punomoćnika tužitelja, sa naznakom „isplate za M. N.“. Stavom V izreke presude obavezan je tuženi organ da tužitelju isplati troškove postupka u ukupnom iznosu od 2.888,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja ove presude i pod prijetnjom izvršenja, te je u stavu VI izreke presude tužitelj odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva.

Blagovremeno podnesenim zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke Federalno pravobranilaštvo Sarajevo pobija presudu Kantonalnog suda u Mostaru iz razloga povrede federalnog zakona navodeći da rješenje Službe za opću upravu i društvene djelatnosti Općine Neum, broj: UP/I -03-43-526/07 od 01.10.2007. godine nije postalo konačno u upravnom postupku iz razloga što nadležni kantonalni organ u postupku revizije nije pribavio nalaz i mišljenje Revizione ljekarske komisije. Uz pozivanje na odredbu člana 46. u vezi sa članom 21. stav 5. i 6. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, istaknuto je da je postupanje suda suprotno tački 1. Uputstva o primjeni člana 52. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, kojim je propisano da se u svim predmetima lične invalidnine u postupku zakonske revizije obavezno pribavlja nalaz i mišljenje revizione ljekarske komisije, a tačkom 4. istog Uputstva da u slučaju kada je nalaz i mišljenje dat po proteku roka iz člana 41. stav 4. citiranog Zakona, a bude drugačiji u odnosu na prvostepeni nalaz i mišljenje, isti će predstavljati razlog za obnovu postupka u smislu odredbe člana 52. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, zbog čega, kako je navedeno, prvostepeno rješenje nije moglo postati pravosnažno i izvršno, posebno ne primjenom člana 275. stav 1. Zakona o upravnom postupku, a odredbe ovog Zakona se primjenjuju samo ukoliko posebnim zakonom nisu regulisana pitanja koja se tiču postupka, a u konkretnom slučaju Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica predstavlja materijalni propis, pa je odredba člana 41. stav 1. prioritetna u odnosu na odredbe Zakona o upravnom postupku. Zbog svega navedenog predloženo je da se zahtjev za vanredno preispitivanje uvaži, presuda preinači i tužba odbije.

U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje tužitelj je, po punomoćniku, predložio da se isti odbije kao neosnovan.

Ovaj Sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj: 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. tog Zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Prema stanju spisa predmeta tužitelj je dana 06.11.2013. godine, prvostepenom organu podnio zahtjev za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja tog organa broj: UP/I -03-43-526/07 od 01.10.2007. godine, kojim mu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta, trajno počev od 01.07.2007. godine, sa pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 234,88 KM. Odlučujući o podnesenom zahtjevu prvostepeni organ je donio zaključak od 06.12.2013. godine kojim je zahtjev odbačen kao preuranjen, uz obrazloženje da je predmet u skladu sa uputama iz sudske presude proslijeđen Ministarstvu za pitanja branitelja Mostar, zbog čega nema uslova za pokretanje postupka po tužiteljevom zahtjevu. Odlučujući o tužiteljevoj žalbi izjavljenoj protiv zaključka prvostepenog organa, tuženi organ je istu odbio kao neosnovanu, a u obrazloženju osporenog rješenja pozvao se na član 41. stav 1., 46., 47. stav 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (“Službene novine Federacije BiH” broj: 33/04, 56/05, 70/07, 9/10 i 90/17), te tačku 1. Uputstva o primjeni člana 52. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 77/08) navodeći da se u pogledu pravosnažnosti i izvršnosti rješenja nikako ne mogu primijeniti odredbe Zakona o upravnim postupku iz razloga što se radi o pitanjima koja su regulisana posebnim odredbama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. U obrazloženju osporenog rješenja tuženi organ se pozvao i na tačku 4. Uputstva o primjeni člana 52. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“, broj: 77/08), cijeneći da prvostepeno rješenje ne može postati pravosnažno i izvršno (ni u kom slučaju) bez pribavljanja nalaza i mišljenja revizione ljekarske komisije, a u slučaju da nalaz i mišljenje pomenute komisije bude identičan nalazu i mišljenju prvostepene ljekarske komisije pravno dejstvo priznatih prava teče od prvog dana narednog mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano članom 32. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, pa je na osnovu navedenog propisa cijenjeno da je žalba neosnovana.

Odlučujući o podnesenoj tužbi prvostepeni sud je konstatovao da je rješenje Službe za opću upravu i društvene djelatnosti Općine Neum, broj: UP/I -03-43-526/07 od 01.10.2007. godine, čije se izvršenje traži, rješenje o pravu na ličnu invalidninu, odnosno na novčanu naknadu koju provodi prvostepeni organ; da nadležni kantonalni organ shodno članu 41. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica nije izvršio reviziju u roku od tri mjeseca od dana prijema predmeta, niti je uputio tužitelja na nove ljekarske preglede, a to nije učinio ni do dana donošenja presude, pa je prvostepeno rješenje od 01.10.2007. godine postalo pravosnažno i izvršno dostavljanjem dopisa Ministarstva za pitanja branitelja HNK Mostar broj: 12 -43-02- 478/07 od 30.09.2008. godine prvostepenom organu i tužitelju, u kome se oni obavještavaju da se smatra da je na prvostepeno rješenje navedeni broj od 01.10.2007. godine data saglasnost, jer je protekao rok za reviziju tog rješenja, kako to propisuje član 41. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica; da je taj dopis tužitelj je primio dana 15.12.2008. godine i od tog datuma prvostepeno rješenje od 01.10.2007. godine postalo je pravosnažno i izvršno i bez pribavljanja mišljenja revizione ljekarske komisije i to svojstvo navedenog rješenja traje sve dok se, eventualno, putem nekog vanrednog pravnog sredstva spomenuto rješenje ne izmijeni, ukine ili poništi, zbog čega je cijenio osnovanim tužbene navode tužitelja da su ispunjeni uslovi da se navedeno rješenje od 01.10.20 07. godine, kao konačno i pravosnažno, izvrši administrativnim putem pljenidbom novčanih sredstava s računa tuženika, te odlučio kao u izreci pobijane presude, ali obzirom na odredbu člana 35. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica kojom je propisano da mjesečna novčana primanja, prema ovom Zakonu, zastarijevaju u roku od tri godine od dana dospjelosti posljednje isplate, budući je tužitelj zahtjev za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja prvostepenog rješenja od 01.10.2007. godine podnio dana 06.11.2013. godine, priznao pravo na isplatu zaostalih iznosa lične invalidnine počev od 01.12.2010. godine, a ne od 01.07.2007. godine, kako je to tužitelj tražio u podnesenoj tužbi, što je razlog djelimičnom uvažavanju tužbe.

Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je, po ocjeni ovog Suda, zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan.

Naime, članom 39. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano je da rješenje o pravima na naknade iz člana 8., 19. i 25. ovog Zakona, po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostepeni organ (međutim pravima je i pravo na ličnu invalidninu). Članom 53. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano je da se u postupku ostvarivanja prava, prema ovom Zakonu, primjenjuju odredbe Zakona o upravnom postupku, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno. Članom 41. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano je da rješenje kojim je priznato pravo na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od drugog lica, ortopedski dodatak, porodičnu invalidninu, uvećanu porodičnu invalidninu, doneseno u prvom stepenu podliježe reviziji. U stavu 3. člana 41. navedenog Zakona propisano je da revizija odlaže izvršenje rješenja, a u stavu 4. člana 41. propisano je da ako protiv rješenja prvostepenog organa nije izjavljena žalba, a revizija ne bude izvršena u roku od tri mjesec a od dana kada je kantonalni organ primio predmet, smatra se da je revizija izvršena i da je data saglasnost na rješenje.

U konkretnom slučaju, iz dokaza u spisu predmeta proizilazi da protiv prvostepenog rješenja od 01.10.2007. godine nije izjavljena žalba i da revizija nije izvršena u roku propisanom u članu 41. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, što je potvrđeno i dopisom Ministarstva za pitanja branitelja HNK Mostar broj: 12 -43-02-478/07 od 30.09.2008. godine upućenim prvostepenom organu u kome se navodi da se, obzirom na protek roka za reviziju, smatra da je na navedeno prvostepeno rješenje data saglasnost, a na osnovu člana 41. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Prema tome, ispunjenjem uslova propisanih u članu 41. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica prvostepeno rješenje postaje konačno, pravosnažno i izvršno. Kako su navedeni uslovi ispunjeni, to je rješenje Službe za opću upravu i društvene djelatnosti Općine Neum, broj: UP/I - 03-43-526/07 od 01.10.2007. godine postalo konačno, pravosnažno i izvršno, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud, te je po tom rješenju prvostepeni organ morao postupiti i vršiti isplatu lične invalidnine tužitelja, odnosno u konkretnom predmetu donijeti zaključak o dozvoli izvršenja.

Neosnovani su navodi iz zahtjeva u kojima se ističe da prvostepeno rješenje ne može postati pravosnažno i izvršno bez pribavljanja nalaza i mišljenja revizione ljekarske komisije, pri tom se pozivajući i na tačku 1. i 4. Uputstva o primjeni člana 52. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Ovo iz razloga što je članom 52. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano da nalaz i mišljenje ljekarske komisije iz člana 47. stav 3. ovog Zakona može poslužiti kao razlog za obnovu postupka, ako nije upotrijebljen u postupku revizije zbog toga što je dat po proteku roka za reviziju rješenja propisanom u članu 41. ovog Zakona. Dakle, prema članu 52. stav 1. navedenog Zakona obnova postupka u datoj procesnoj situaciji nije obavezna („može poslužiti kao razlog za obnovu postupka“). U tački 1. Uputstva o primjeni člana 52. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano je da je nadležni organ koji vrši reviziju obavezan pribaviti nalaz i mišljenje Revizione ljekarske komisije. U tački 4. Uputstva propisano je da ukoliko nalaz i mišljenje Revizione ljekarske komisije bude dat po proteku roka iz člana 41. stav 4. Zakona, to je isti u smislu odredbe člana 52. stav 1. Zakona osnov za obnovu postupka u odnosnoj upravnoj stvari ukoliko je Reviziona komisija dala drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje Prvostepene ljekarske komisije. Iako je tačkom 4. Uputstva, kao podzakonskog akta, izmijenjen član 52. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, te Uputstvom kao podzakonskim aktom određena posebna pravila upravnog postupak, što je u suprotnosti sa članom 2. Zakona o upravnom postupku (posebna pravila upravnog postupka mogu se odredi ti samo zakonom) ne može se u naznačenim propisima naći pravni osnov za zaključak da prvostepeno rješenje ne može postati pravosnažno i izvršno bez pribavljanja nalaza i mišljenja revizione ljekarske komisije. Ako bi se prihvatilo navedeno pravno stanovište, onda bi prema tom stanovištu, prvostepeno rješenje za koje se utvrdi da postupak koji je okončan tim rješenjem, a da postoje zakonom propisani razlozi za obnovu tog postupka, to rješenje postalo konačno i izvršno tek kada se u obnovljenom postupku donese novo rješenje, što je suprotno, kako citiranim odredbama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, tako i odgovarajućim odredbama Zakona o upravnom postupku (član 246. tog Zakona), jer je obnova postupka vanredno pravno sredstvo (vanredni pravni lijek) i preduzima se u postupcima koji su završeni rješenjima koja su postala konačna u upravnom postupku (a ta rješenja su i izvršna). Ta rješenja su konačna i izvršna sve dok se u obnovljenom postupku ne zamijene novim rješenjem, odnosno rješenje m donesenim u obnovljenom postupku prijašnja konačna rješenja ukinu ili ponište.

Imajući u vidu izneseno ovaj Sud je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

Podnesenim zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke tužitelj je, po punomoćniku, osporio zakonitost i pravilnost pobijane presude zbog povrede odredbi postupka i povrede prava na pristup sudu, odnosno državnom organu iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda navodeći da obrazloženje presude nije sačinjeno u skladu sa odredbom člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku, te da je u suprotnosti sa članom 31. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, a ove odredbe se trebaju primijeniti shodno članu 55. Zakona o upravnim sporovima i to iz razloga što obrazloženje ne sadrži navođenje činjenica koje su utvrđene, niti ocjenu dokaza, pa ovakva odluka bez obrazloženja predstavlja povredu prava na pristup sudu, odnosno državnom organu iz člana 6. Evropske konvencije, a nije sačinjena u skladu sa odredbama Zakona o upravnim sporovima i navedenog Zakona o parničnom postupku, pa je zbog svega navedenog predložio da Vrhovni sud uvaži zahtjev za vanredno preispitivanje pobijane presude Kantonalnog suda u Bihaću i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke tuženi je predložio da se isti odbije kao neosnovan. Ovaj Sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. tog Zakona, pa je, cijeneći da je zahtjev osnovan, odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Iz činjeničnog stanja utvrđenog u toku upravnog postupka (čiju potpunost i pravilnost ovaj Sud u skladu sa članom 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima nije ni mogao cijeniti povodom podnesenog zahtjeva tužitelja za vanredno preispitivanje pobijane presude) proizilazi da je prvostepeni organ formirao Drugostepenu komisiju za dodjelu stanova MUP -a USK Bihać, kojoj je Prvostepena komisija za dodjelu stanova dostavila odluku Ministra MUP -a USK Bihać, broj: 05 -01-23-25/15 od 15.10.2015. godine kojom je poništen Oglas za podnošenje zahtjeva za dodjelu stanova u Bihaću, broj: 05 -01/03 -23-8/12 od 09.07.2013. godine iz razloga što stanovi koji su trebali biti predmetom dodjele nisu uknjiženi u Knjizi položenih ugovora kao vlasništvo MUP USK -a Bihać, zbog čega je utvrđeno je da više nema pravno-zakonskog osnova za dalje vođenje upravnog postupka po zahtjevu tužitelja od 05.08.2013. godine, pa je osporenim zaključkom tuženog obustavljen postupak za rješavanje po zahtjevu za dodjelu stana tužitelju, po Oglasu za dodjelu stanova MUP USK Bihać, broj: 05 -01/03 -23-8/12 od 09.07.2013. godine.

Nakon što je tužitelj pokrenuo upravni spor pred prvostepenim sudom, taj sud je prilikom odlučivanja po tužbi cijenio da je odluka tuženog organa pravilno donesena jer je poništenjem Oglasa za dodjelu stanova prestao zakonski razlog za dalju proceduru oko dodjele stanova, a samim tim i razlog za vođenje upravnog postupka, zbog čega je tužiteljevu tužbu odbio kao neosnovanu pobijanom presudom, koja je u dijelu označenja broja predmeta i broja osporenog akta (čemu se, pored ostalog, prigovara u zahtjevu za vanredno preispitivanje), ispravljena kasnije donesenim rješenjem.

Po ocjeni ovog Suda ovakvo pravno stanovište prvostepenog suda nije pravilno, pa je pri donošenju pobijane odluke došlo do povrede federalnog zakona koja je mogla uticati na rješenje ove upravne stvari. U smislu odredbe člana 8. Zakona o upravnim sporovima upravni spor se može voditi samo protiv upravnog akta (stav 1.), a upravni akt u smislu ovog Zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. ovog Zakona, rješava o izvjesnom pravu ili obavez i pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (stav 2.). Iz citirane zakonske odredbe proizilazi da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta i da je upravni akt onaj akt koji ispunjava sve elemente navedene u ovom članu, a ti elementi su: donosilac upravnog akta (organi uprave ili upravne ustanove Federacije i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe za upravu, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja kad u vršenju tih javnih ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima), rješavanje nadležnih organa na osnovu autorativnih ovlaštenja koja su im data na osnovu propisa, te konkretnost i pravno dejstvo, tj. da se tim aktom rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica, i na kraju da se radi o upravnoj stvari. U konkretnom slučaju osporeni akt donesen je u postupku dodjele stana, pa se ne radi o upravnom aktu donesenom u upravnom postupku. Naime, u postupku dodjele stana ne rješava se o izvjesnom pravu ili obavezi tužitelja u nekoj upravnoj stvari, već je to akt raspolaganja vlasnika stana, pa kako akti koji se donose u postupku dodjele stana nisu upravni akti, to ni osporeni zaključak tuženog ne može biti upravni akt, a što prvostepeni sud nije pravilno cijenio prilikom donošenja pobijane presude.

Iz svega navedenog proizilazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za pokretanje upravnog spora, pa je prvostepeni sud primjenom odredbe člana 25. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima trebao tužbu odbaciti, a kako to nije učinio, to je pri donošenju pobijane odluke došlo do povrede federalnog zakona, pa je ovaj Sud na osnovu člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te prvostepenu presudu preinačio i riješio ka o u izreci ove presude.

Tim prvostepenim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za donošenje rješenja o priznavanju prava na ličnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje, a vezano za neisplaćene invalidnine pretvorene u certifikate i izuzetno materijalno obezbjeđenje za period od 01.06.1996. godine do 31.03.1999. godine, kao neosnovan.

Tužitelj pobija navedenu presudu Kantonalnog suda u Bihaću podnesenim zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke jer su postupanjem organa uprave, koje je prvostepeni sud ocijenio zakonitim, povrijeđena njegova ustavom zagarantovana prava, a povrijeđen je i niz odredbi Zakona o upravnom postupku. Ističe da je traženo donošenje rješenja usklađenog sa uvjerenjem prema odredbama Zakona o upravnom postupku, a ne isplatu potraživanja pa je pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Smatra da nisu utvrđena njegova potraživanja jer još nije doneseno rješenje, pa rok zastare nije ni počeo teći. Ni Kantonalni sud u Bihaću nije cijenio najrelevantniju okolnost da nije tražio isplatu potraživanja nego je zahtjevom tražio donošenje rješenja usklađenog sa uvjerenjem, po kojem nikada nije postupljeno. Predlaže da se zahtjev uvaži, pobijana odluka Kantonalnog suda u Bihaću ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje ili da se pobijana presuda preinači, tužba uvaži i poništi osporeno rješenje.

U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke tuženi je predložio da se isti odbije kao neosnovan.

Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj: 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. tog zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Podneskom od 10.07.2008. godine, koji je tužitelj označio kao „zahtjev za donošenje rješenja“ zahtjevao je da organ uprave donese rješenje prema izdatom uvjerenju Kantonalnog ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida, Odjeljenje za boračko invalidsku zaštitu Bihać broj 12/2 -41-7-1031/2008 od 22.04.2008. godine kojim je potvrđeno da se tužitelj nalazi na evidenciji obračuna usklađene a neisplaćene lične invalidnine za period od 01.06.1996. do 31.03.1999. godine u ukupnom iznosu od 5.509,00 KM, a ta sredstva da su pretvorena u certifikate, kao i da izuzetno materijalno obezbjeđenje nije isplaćeno za period od 01.08.1998. do 31.03.1999. godine u iznosu od 2.056,00 KM, o čemu će se po Naredbi broj 03 -02-280/99 taj dug naknadno rješavati.

Prvostepeni organ je rješenjem broj 12/2 -41-3-2398/08 od 08.03.2011. godine zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan, iz razloga što mu je po pravomoćnim i konačnim rješenjima već priznato pravo na ličnu invalidninu i na izuzetno materijalno obezbjeđenje i što su mu tražene isplate već izvršene u protiv vrijednosti u vidu certifikata. Tuženi organ je, odlučujući o podnesenoj žalbi tužitelja izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, osporenim rješenjem istu odbio kao neosnovanu, a prvostepeni sud, odlučujući o podnesenoj tužbi, rješenja nadležnih organa ocijenio kao pravilna i na zakonu zasnovana, radi čega je pobijanom presudom tužbu tužitelja kao neosnovanu odbio.

Po ocjeni ovog suda podnesak tužitelja od 10.07.2008. godine je nerazumljiv i nepotpun, odnosno nije sačinjen u skladu sa odredbama člana 66. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 2/98 i 48/99) da bi se po njemu uopšte moglo postupati, pa je prvostepeni organ u skladu sa odredbom člana 67. istoga zakona trebao pozvati tužitelja da se jasno izjasni šta zahtjeva svojim podneskom, a ne da on sam cijeni šta je tužitelj tim podneskom tražio. Ovo tim prije što uvjerenje o određenim činjenicama iz službene evidencije, na koje se poziva tužitelj u svome podnesku, u smislu člana 169. stav 1. citiranog zakona, predstavlja samo uvjerenje o činjenicama o kojima organ vodi službenu evidenciju. Inače, uvjerenja su samo jedno od dokaznih sredstava na osnovu kojih se u upravnom postupku donosi rješenje, tako da se nije moglo podneskom tražiti donošenje rješenja (čiji ni dispozitiv nije preciziran) usklađenog isključivo sa izdatim uvjerenjem, a da se stranka jasno ne izjasni u kojem postupku traži da se to uvjerenje koristi, odnosno koja prava traži da joj se priznaju i u daljem postupku cije ni da li je o tim pravima već odlučeno konačnim ili pravosnažnim rješenjima. Ako se ne utvrdi prava priroda tužiteljevog podneska samo uvjerenje ne može biti osnov za donošenje određenog rješenja, pa samim tim ni rješenja "usklađenog sa predmetnim uvjerenjem od 22.04.2008. godine ".

Prema tome u konkretnoj stvari organi uprave nisu mogli rješavati o navedenom podnesku tužitelja (smatrajući ga zahtjevom za donošenje rješenja kako je to navedeno u dispozitivu prvostepenog rješenja), koji nije bio jasan i određen, to su postupili protivno odredbama člana 67. Zakona o upravnom postupku, tako da se prvostepeno i osporeno rješenje, kao i pobijana presuda prvostepenog suda (o odbijanju tužbe iz razloga što osporenim aktom nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja) ne mogu ocjeniti pravilnim i na zakonu zasnovanim.

Stoga je ovaj sud na osnovu člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima zahtjev tužitelja uvažio i pobijanu presudu preinačio tako što je tužbu uvažio, osporeno i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje. U ponovnom postupku prvostepeni organ će upotpuniti postupak, odnosno pozvati tužitelja (član 67. Zakona o upravnom postupku) da uredi podnesak od 10.07.2008. godine prema odredbama materijalnog zakona, tj. precizira ga i tačno naznači šta traži i na osnovu kojih dokaza (u kojem slučaju i predmetno uvjerenje može pridodati kao jedan od dokaza za svoje navode), te o istom odlučiti u skladu sa datim primjedbama ovog suda.

Tim prvostepenim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za donošenje rješenja o priznavanju prava na ličnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje, a vezano za neisplaćene invalidnine pretvorene u certifikate i izuzetno materijalno obezbjeđenje za period od 01.06.1996. godine do 31.03.1999. godine, kao neosnovan.

Tužitelj pobija navedenu presudu Kantonalnog suda u Bihaću podnesenim zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke jer su postupanjem organa uprave, koje je prvostepeni sud ocijenio zakonitim, povrijeđena njegova ustavom zagarantovana prava, a povrijeđen je i niz odredbi Zakona o upravnom postupku. Ističe da je traženo donošenje rješenja usklađenog sa uvjerenjem prema odredbama Zakona o upravnom postupku, a ne isplatu potraživanja pa je pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Smatra da nisu utvrđena njegova potraživanja jer još nije doneseno rješenje, pa rok zastare nije ni počeo teći. Ni Kantonalni sud u Bihaću nije cijenio najrelevantniju okolnost da nije tražio isplatu potraživanja nego je zahtjevom tražio donošenje rješenja usklađenog sa uvjerenjem, po kojem nikada nije postupljeno. Predlaže da se zahtjev uvaži, pobijana odluka Kantonalnog suda u Bihaću ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje ili da se pobijana presuda preinači, tužba uvaži i poništi osporeno rješenje.

U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke tuženi je predložio da se isti odbije kao neosnovan.

Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj: 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. tog zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga: Podneskom od 10.07.2008. godine, koji je tužitelj označio kao „zahtjev za donošenje rješenja“ zahtjevao je da organ uprave donese rješenje prema izdatom uvjerenju Kantonalnog ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida, Odjeljenje za boračko invalidsku zaštitu Bihać broj 12/2 -41-7-1031/2008 od 22.04.2008. godine kojim je potvrđeno da se tužitelj nalazi na evidenciji obračuna usklađene a neisplaćene lične invalidnine za period od 01.06.1996. do 31.03.1999. godine u ukupnom iznosu od 5.509,00 KM, a ta sredstva da su pretvorena u certifikate, kao i da izuzetno materijalno obezbjeđenje nije isplaćeno za period od 01.08.1998. do 31.03.1999. godine u iznosu od 2.056,00 KM, o čemu će se po Naredbi broj 03 -02-280/99 taj dug naknadno rješavati.

Prvostepeni organ je rješenjem broj 12/2 -41-3-2398/08 od 08.03.2011. godine zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan, iz razloga što mu je po pravomoćnim i konačnim rješenjima već priznato pravo na ličnu invalidninu i na izuzetno materijalno obezbjeđenje i što su mu tražene isplate već izvršene u protiv vrijednosti u vidu certifikata. Tuženi organ je, odlučujući o podnesenoj žalbi tužitelja izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, osporenim rješenjem istu odbio kao neosnovanu, a prvostepeni sud, odlučujući o podnesenoj tužbi, rješenja nadležnih organa ocjenio kao pravilna i na zakonu zasnovana, radi čega je pobijanom presudom tužbu tužitelja kao neosnovanu odbio.

Po ocjeni ovog suda podnesak tužitelja od 10.07.2008. godine je nerazumljiv i nepotpun, odnosno nije sačinjen u skladu sa odredbama člana 66. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 2/98 i 48/99) da bi se po njemu uopšte moglo postupati, pa je prvostepeni organ u skladu sa odredbom člana 67. istoga zakona trebao pozvati tužitelja da se jasno izjasni šta zahtjeva svojim podneskom, a ne da on sam cijeni š ta je tužitelj tim podneskom tražio. Ovo tim prije što uvjerenje o određenim činjenicama iz službene evidencije, na koje se poziva tužitelj u svome podnesku, u smislu člana 169. stav 1. citiranog zakona, predstavlja samo uvjerenje o činjenicama o kojima organ vodi službenu evidenciju. Inače, uvjerenja su samo jedno od dokaznih sredstava na osnovu kojih se u upravnom postupku donosi rješenje, tako da se nije moglo podneskom tražiti donošenje rješenja (čiji ni dispozitiv nije preciziran) usklađenog isključivo sa izdatim uvjerenjem, a da se stranka jasno ne izjasni u kojem postupku traži da se to uvjerenje koristi, odnosno koja prava traži da joj se priznaju i u daljem postupku cijeni da li je o tim pravima već odlučeno konačnim ili pravosnažnim rješenjima. Ako se ne utvrdi prava priroda tužiteljevog podneska samo uvjerenje ne može biti osnov za donošenje određenog rješenja, pa samim tim ni rješenja "usklađenog sa predmetnim uvjerenjem od 22.04.2008. godine ".

Prema tome u konkretnoj stvari organi uprave nisu mogli rješavati o navedenom podnesku tužitelja (smatrajući ga zahtjevom za donošenje rješenja kako je to navedeno u dispozitivu prvostepenog rješenja), koji nije bio jasan i određen, to su postupili protivno odredbama člana 67. Zakona o upravnom postupku, tako da se prvostepeno i osporeno rješenje, kao i pobijana presuda prvostepenog suda (o odbijanju tužbe iz razloga što osporenim aktom nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja) ne mogu ocjeniti pravilnim i na zakonu zasnovanim.

Stoga je ovaj sud na osnovu člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima zahtjev tužitelja uvažio i pobijanu presudu preinačio tako što je tužbu uvažio, osporeno i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje. U ponovnom postupku prvostepeni organ će upotpuniti postupak, odnosno pozvati tužitelja (član 67. Zakona o upravnom postupku) da uredi podnesak od 10.07.2008. godine prema odredbama materijalnog zakona, tj. precizira ga i tačno naznači šta traži i na osnovu kojih dokaza (u kojem slučaju i predmetno uvjerenje može pridodati kao jedan od dokaza za svoje navode), te o istom odlučiti u skladu sa datim primjedbama ovog suda.

Podnesenim zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke tužitelj je osporio zakonitost i pravilnost pobijane presude pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila postupka, odnosno zbog povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda. Navodi da su presudom prvostepenog suda, kao i odlukama upravnih organa tužitelju povrijeđena prava: na pravično saslušanje, na slobodu kretanja i prebivališta, na pravično suđenje, na imovinu, na zaštitu izbjeglica i raseljenih lica, nediskriminaciju i druga prava. Ističe da je on pravo na starosnu penziju ostvario dana 01.01.1988. godine kod Fonda PIO BiH - Filijala Sarajevo, te da je istu primao sve do 31.03.1992. godine, te da je na osnovu toga stekao pravo na penziju na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a što mu je zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i Aneksima, i Evropskom konvencijom. Navodi da je prema njemu izvršena diskriminacija u odnosu na druga lica koja su ostvarila pravo na starosnu penziju, jer se njegovo već ostvareno pravo ne može ukinuti odlukom nekog upravnog organa, kao i da je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na lica koja žive na teritoriji R Hrvatske, a o čemu je donesena presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Karanović, kao i da tužitelj trpi štetu zbog činjenice da prima manju penziju u odnosu na onu koju bi primao da nije odbijen njegov zahtjev. Predložio je da se zahtjev uvaži, presuda prvostepenog suda preinači na način da se tužba tužitelja uvaži i tužitelju prizna pravo na isplatu starosne penzije, kao i da mu se nadoknadi šteta na ime manje isplaćene starosne penzije.

Tuženi organ u odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke je predložio da sud isti odbije kao neosnovan.

Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. tog zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Prema podacima iz spisa predmeta proizilazi da je tužitelj dana 04.01.2011. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na isplatu starosne penzije kod Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, navodeći u zahtjevu da je njegovo posljednje osiguranje prije ostvarivanja prava, penzija ostvarena prije 30. aprila 1992. godine, bilo na teritoriji sadašnje Federacije BiH, te da mu stoga pripada pravo na isplatu starosne penzije. Nadalje iz stanja spisa u predmetu proizilazi da je tužitelj pozivan da dostavi potrebnu dokumentaciju kako bi organi uprave mogli da rješavaju po njegovom zahtjevu, te da je u postupku u nekoliko navrata odlučivano po zahtjevu tužitelja, kako od strane prvostepenog, tako i od strane drugostepenog organa. Prema stanju spisa u predmetu proizilazi da je tužitelju rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Prijedor, broj: 1139988194 od 18.12.1996. godine, kao i rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Istočno Sarajevo od 01.10.2002. godine, kao korisniku starosne penzije tog Fonda, određena visina penzije i isplata iste na teret Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, a u skladu sa tada važećim propisima Republike Srpske. U daljem postupku je, nakon što je tužitelj ponovo pozvan da dostavi potrebnu dokumentaciju (Obavijest od 19.05.2013. godine), prvostepeni organ donio rješenje od 15.01.2014. godine, kojim se zahtjev tužitelja odbija, a iz razloga što tužitelj nije u ostavljenom roku od 30 dana od dana prijema Obavijesti dostavio traženu dokumentaciju, u smislu odredbe člana 141.a) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine. Tužitelj je protiv tog rješenja izjavio žalbu, pa je tuženi organ donio osporeno rješenje, a rješavajući po tužbi tužitelja podnesenoj protiv osporenog rješenja, prvostepeni sud je donio presudu kojom se tužba odbija, cijeneći da su osporeno i prvostepeno rješenje pravilno i zakonito doneseni, jer tužitelj nije u postupku dokazao da ispunjava uslove iz odredbe člana 141.a) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno tužitelj nije nikada dostavio dokaz da je bio povratnik iz Republike Srpske u Federaciju Bosne i Hercegovine, odnosno nije dostavio traženo Uvjerenje o statusu povratnika od nadležne općinske službe na području Federacije Bosne i Hercegovine, kao i Uvjerenje o postojanju prijave na zdravstveno osiguranje na području Federacije Bosne i Hercegovine, već da prema stanju spisa proizilazi da je tužitelj iz Republike Srpske odselio u Republiku Srbiju, te da je počev od 16.05.2006. godine prebivalište tužitelja u Republici Srbiji, Savino Selo, ul. Ive Lole Ribara broj 90, a koja adresa je bila naznačena i u tužbi.

Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega se zahtjev tužitelja za vanredno preispitivanje sudske odluke ukazuje neosnovanim.

Naime, odredbom člana 141.a. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) propisano je da povratnici iz Republike Srpske u Federaciju Bosne i Hercegovine koji su bili korisnici penzija ostvarenih u Društvenom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine Sarajevo i kojima je isplata penzija vršena na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine do 30. aprila 1992. godine, od dana podnošenja zahtjeva imaju pravo na penziju kod nosioca osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine. Stavom 2. istog člana je propisano da pravo iz stava 1. ovog člana mogu ostvariti osobe koje su se vratile u Federaciju Bosne i Hercegovine i koje su stekle status povratnika u smislu Zakona o raseljenim osobama i povratnicima u Federaciji Bosne i Hercegovine. Odredbom člana 141.b. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine je propisano da će nosilac osiguranja, u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, donijeti Pravilnik kojim će propisati način, postupak i dokumentaciju neophodnu za ostvarivanje prava iz člana 141.a. ovog Zakona.

Odredbom člana 6. stav 1. tačka c) Pravilnika o ostvarivanju prava iz člana 141.a. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 87/12) je propisano da je podnositelj zahtjeva dužan uz zahtjev priložiti uvjerenje o statusu povratnika od nadležne općinske službe mjesta povratka i točka e) uvjerenje o postojanju prijave na zdravstveno osiguranje na području Federacije Bosne i Hercegovine.

Imajući u vidu naprijed navedeno, odnosno činjenicu da tužitelj nije u toku provedenog postupka, a niti naknadno, dostavio dokaze da ispunjava uslove iz odredbe člana 141.a) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine, a niti je u svom zahtjevu doveo u sumnju činjenicu da nije povratnik u Federaciju Bosne i Hercegovine, nego je samo navodio da je on ostvario penziju dana 01.01.1988. godine kod Fonda PIO BiH - Filijala Sarajevo, da je istu primao sve do 31.03.1992. godine, te da je na osnovu toga stekao pravo na penziju na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (a što nisu uslovi za sticanje navedenog prava), to je prvostepeni sud pravilno i zakonito postupio kada tužitelju nije priznao pravo na isplatu penzije na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Tužitelj se u svom zahtjevu poziva na presudu Karanović protiv Bosne i Hercegovine, ali ovaj sud cijeni da se navedena presuda ne odnosi na konkretan slučaj, jer je tužitelj svoje pravo na isplatu penzije ostvario u Republici Srpskoj, a ne u drugoj državi sa kojom je Bosna i Hercegovina sklopila međudržavni sporazum. Takođe, sud nije usvojio ni navod da je tužitelju ukinuto pravo na penziju, čime je izvršena povreda prava na imovinu, jer se tužitelj opredijelio da svoje pravo na penziju ostvaruje kod Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, čime je i ostvario svoje pravo na imovinu (penziju).

Radi naprijed navedenog se i ostali navodi zahtjeva za vanredno preispitivanje ukazuju neosnovanim, pa je ovaj sud primjenom člana 46. stav 1. Zakona o u pravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

Navedenim prvostepenim rješenjem od 30.01.2015. godine odbijen je zahtjev za poništenje rješenja Opštinske uprave za imovinsko-pravne poslove Skupštine opštine Tuzla, broj: 06/1 -473-89/81 -7 od 25.01.1982. godine, pokrenut po zahtjevu J. F. i dr. iz Tuzle, a koje se odnosi na nepokretnosti označene kao k.č. broj 497/13 „Botino polje“ poslovni objekat površine od 3681 m2 i ekonomsko dvorište površine od 2648 m2 i k.č. broj 497/1 „Botino polje“ poslovni objekat sa ekonomskim dvorištem površine od 5976 m2 KO Husino (novi premjer dio k.č. broj 296/1 i dio k.č. broj 295/1 obje KO Kiseljak) kao neosnovan. Osporenim rješenjem tuženog organa od 08.06.2015. godine je poništeno prvostepeno rješenje Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove, broj: 07-473-1412/94 od 30.01.2015. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.

Protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, zainteresirana lica J. H., J. I., J. M., K. F. i Č. I. su po punomoćniku, podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, zbog povrede pravila postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U zahtjevu navode da su navodi tužbe bili nejasni, nepotpuni i proizvoljni, jer su tužitelji u tužbi navodili činjenice koje nisu relevantne, te da je stoga sud izvršio prekoračenje tužbenog zahtjeva, jer se zakonitost osporenog akta ispituje samo u granicama tužbe; da se tužbeni navodi nisu odnosili na relevantne stvari kao što su rok za podnošenje zahtjeva za deeksproprijaciju, znatniji radovi na objektu, svrha eksproprijacije i opšti interes, a sve to u vezi sa odredbom člana 34. stav 1. i 2. Zakona o eksproprijaciji. Takođe navode da je dužnost suda da savjesno i brižljivo cijeni svaki dokaz, što u konkretnom slučaju nije učinjeno, jer sud prije svega nije cijenio navode odgovora na tužbu; da sud prilikom obrazlaganja nalaza i mišljenja vještaka I. N., a kojeg je jedino prihvatio stručnim i istinitim, iako je u toku postupka obavljen niz vještačenja po drugim vještacima, nije uopšte cijenio prigovore koje je na taj nalaz i mišljenje istakao J. H., kao i činjenicu da je nakon toga pribavljen nalaz i mišljenje vještaka S. R., koji je dao potpuno suprotan nalaz i mišljenje, jer je zaključio da korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove predviđene investiciono - tehničkom dokumentacijom u predmetnom roku, a da je dio pripremnih i zemljanih radova izveo najvećim dijelom poslije predmetnog roka. Takođe navode da je i vještak J. O. u svom nalazu i mišljenju iz 2000. godine ocijenio da predmetne parcele nisu privedene svrsi eksproprijacije odnosno da nisu izvedeni znatniji radovi, nego je parcela izdata u zakup Kompaniji Browu Root za smještaj baze, a ista je izgradila objek te za svoje potrebe, a koji dokaz takođe sud nije cijenio. Dalje ističu da je 2013. godine vještak H. S. dao sveobuhvatan, detaljan i stručan nalaz, a koji odgovara na bitna pitanja za presuđenje ove upravne stvari, ali da sud ne uzima ni ovaj nalaz kao relevantan, i pored činjenice da je dat kao posljednji nalaz, već vjeru poklanja nalazima vještaka I. N. iz 2003. i 2006. godine, koji su sami sebi kontradiktorni u pogledu navoda o visini novčanih iznosa utrošenih za neke izgradnje (koje se ne navode precizno, sa datumima, rješenjima i odobrenjima, već se služi pokazateljima drugih vještaka), dok sve te stavke navodi vještak H. S., ali njegov nalaz ipak nije značajan za prvostepeni sud. Smatraju da je prvostepeni sud proizvoljno i neutemeljeno iznio stanovište da se rok iz člana 34. Zakona o eksproprijaciji od 3 godine nakon pravosnažnosti rješenje, može produžiti sve do podnošenja zahtjeva za deeksproprijaciju, jer se radi o imperativnoj odredbi i nema mjesta za ovakvo stajalište sud a, pa bi se moglo postaviti pitanje čemu bi onda služio taj rok od 3 godine. Navode da prvostepeni sud pokušava da svoj stav opravda time što je korisnik eksproprijacije morao izvršiti znatne radove na eksproprisanim nekretninama, te se čak navodi da korisnik eksproprijacije nije mogao radove obavljati usljed više sile, tokom ratnih godina, a što je nerelevantno, kod činjenice da je eksproprijacija izvršena 1982. godine, pa bi rok od 3 godine bio do 1985. godine. Takođe navode da sud zauzima stav da se pravosnažnost rješenja računa tek kada postane pravosnažno posljednje doneseno rješenje o eksproprijaciji, jer je u konkretnom slučaju radi obimne prirode radova izvršena eksproprijacija velikog broja nekretnina, pa se kao datum pravosnažnosti rješenja uzima pravosnažnost posljednjeg rješenja o eksproprijaciji, a koji stav je neprihvatljiv, kada se ima u vidu da je u konkretnom slučaju riječ o djelimičnoj deeksproprijaciji oko 10 dunuma zemljišta, a da je eksproprisano 21,35 ha, i kojim stavom se i dalje relati vizira prekluzivni rok iz člana 34. Zakona o eksproprijaciji. Dalje se ističe da je korisnik eksproprijacije protivpravno postupao kada je kada je zaključio ugovor o zakupu predmetnog zemljišta sa inostranom firmom, te da su takvi ugovori ništavi., kao i da su „Transservis“ Tuzla i drugi postupali protupravno tokom čitavog postupka, počev od 1994. godine kada su razvlašteni vlasnici podnijeli zahtjev za poništenje pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji zbog toga što korisnik eksproprisanog zemljišta u roku od 3 godine od pravosnažnosti rješenja nije zemljište priveo svrsi eksproprijacije, nego je isto ustupljeno pod zakup. Predlažu da se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvaži, presuda prvostepenog suda preinači na način da se tužba tužitelja odbije kao neosnovana ili da se presuda prvostepenog suda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovni postupak i odluku.

U odgovoru na zahtjev tužitelja za vanredno preispitivanje sudske odluke, tuženi organ je istakao da je pokretanje tužbe od strane tužitelja bilo preiudicirano, kao i donošenje presude u upravnom sporu, posebno prihvatanjem odlučivanja u sporu pune jurisdikcije, a kod činjenice da je osporenim rješenjem poništeno prvostepeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, a kako bi prvostepeni organ proveo dokaze na koje je ukazao tuženi organ u osporenom rješenju, te uz primjenu stavova koji su u istom takođe navedeni da donese odluku, pa da je stoga tužba tužitelja trebala biti odbačena, jer se i ne radi o upravnom aktu u materijalnom smislu. Predložili su da sud uvaži zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke i da predmetnu tužbu odbaci kao nedopuštenu.

Tužitelji su takođe dopisom suda od 31.08.2016. godine, koji je dana 09.09.2016. godine uručen njihovom punomoćniku advokat H. E., pozvani da u roku od 10 dana od dana prijema istog dostave odgovor na podneseni zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, ali tužitelju nisu dali odgovor na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke u ostavljenom roku, a niti do donošenja ove odluke.

Ovaj Sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. tog Zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Iz stanja upravnog spisa i obrazloženja pobijane presude proizilazi da je rješenjem Opštinske komisije za prostorno uređenje, izgradnju, stambene i komunalne poslove Opštinske uprave za imovinsko-pravne poslove Opštine Tuzla, broj: 06/1 -473-89/81 -7 MS/ŠS od 26.01.1982. godine izmijenjeno rješenje tog organa broj: 06/1 -473-89/81 -7 od 28.12.1981. godine i usvojen prijedlog RO „Tuzla - transport“ Tuzla, pa se u svrhu izgradnje kompleksa Auto Baze RO „Tuzla - transport“ iz Tuzle od J. F. (čiji su nasljednici zainteresirana lica u ovom sporu) potpuno eksproprišu nekretnine k.č. broj 497/13 oranica „Batino polje“ u površini od 4.707 m2 i k.č. broj 497/1 oranica „Batino polje“ u površini od 5.376 m2, obje upisane u ZK.ul. broj 1046 k.o. Husino, zk. vlasništvo E. H.-J. rođ. Ć. sa ¼ i četvoro drugih sa određenim suvlasničkim dijelovima (novi premjer: dio k.č. broj 296/1 i dio k.č. broj 295/1, obje upisane u posjedovni list broj 329 k.o. Kiseljak u posjedu J. S. F.), s tim da je opšti interes za izgradnju kompleksa Auto-baze RO „Tuzla - transport“ iz Tuzle, kao i za potpunu eksproprijaciju predmetnih parcela utvrđen rješenjem Skupštine opštine Tuzla, broj: 06/ 1-473- 67/80 od 19.9.1980. godine, te je takođe usvojen i zahtjev vlasnika J. F., pa se od iste eksproprišu i preostale nepokretnosti označene kao: k.č. broj 295/3 „Zeleni pojas Jale“ njiva I klase u površini od 270 m2, k.č. broj 296/4 „Zeleni pojas Jale“ njiva II klase u površini od 363 m2, k.č. broj 295/2 „Polje“ njiva II klase u površini od 556 m2 i k.č. broj 296/2 „Polje“ njiva II klase u površini od 595 m2, sve upisane u posjedovni list broj 329 k.o. Kiseljak u posjedu J. S. F. (stari premjer k.č. broj 497/12, 497/14, 497/6 i 497/15 sve upisane u zk.ul. broj 1046 k.o. Husino, zk. vlasništvo F. J. rođ. Ć. sa 15/56 i troje ostalih sa određenim suvlasničkim dijelovima). Navedeno rješenje sadrži klauzulu pravosnažnosti, bez datuma Dana 15.02.1982. godine je pred istim organom sačinjen Zapisnik o održanoj usmenoj raspravi za sporazumno određivanje naknade u predmetu eksproprijacije nekretnina u svrhu izgradnje kompleksa Auto-baze, a po rješenju tog organa broj: 06/1 -473-89/81 -7 MS/ŠS od 26.01.1982. godine, u kojem je konstatovano da je navedeno rješenje postalo pravosnažno, te je postignut i sporazum o naknadi za eksproprisano zemljište, a Zapisnik je potpisan od strane zastupnika korisnika eksproprijacije, J. F. kao vlasn ice zemljišta, te od strane službene osobe.

Dana 01.12.1994. godine J. F. je, putem punomoćnika, podnijela zahtjev za deeksproprijaciju nekretnina, ističući u istom da korisnik eksproprijacije od momenta eksproprijacije i ulaska u posjed eksproprisanih nekretnina nije izvršio znatnije radove na zemljištu, iako je od tog momenta prošlo više od 12 godina, a niti očigledno nema namjeru da bilo šta dalje radi, osim što je na manjem dijelu zemljišta izgradio svoj poslovni objekat, te da se na većem dijelu eksproprisanih nekretnina u posjedu ne nalazi korisnik eksproprijacije, nego treće lice, kome je korisnik eksproprijacije ustupio zemljište, tražeći da se izvrši djelimično poništenje navedenog rješenja, te da se navedene nekretnine predaju u posjed i uspostavi ranije zemljišno-knjižno stanje, a da se imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i vlasnika za slučaj spora riješe pred sudom opšte nadležnosti.

U postupku po navedenom zahtjevu, doneseno je više prvostepenih i drugostepenih rješenja, kao i presuda prvostepenog suda, te ovoga suda, a da bi dana 14.06.2012. godine prvostepeni sud donio presudu broj: 03 0 U 006693 11 U, kojom se tužba tužitelja uvažava, osporeno rješenje tuženog organa od 23.12.2010. godine, kao i prvostepeno rješenje od 10.11.2010. godine poništavaju i predmet vraća prvostepenom organu na ponovni postupak, kako bi se prije svega precizirao zahtjev, odnosno kako bi pravni nasljednici J. F. tačno naveli na koji dio eksproprisanih nekretnina se odnosi njihov zahtjev, te da zatim prvostepeni organ u postupku utvrdi da li su ispunjeni uslovi iz odredbe člana 34. stav 2. Zakona o eksproprijaciji, odnosno da li na predmetnom dijelu nekretnina izvršeni bilo kakvi radovi i da li služe svrsi eksproprijacije, s tim da se i ako nisu izvršeni nikakvi radovi, i ako ne služe svrsi eksproprijacije, ne može udovoljiti zahtjevu ukoliko se ne utvrdi i da li je na ostalim dijelovima nekretnine korisnik izvršio znatnije radove u skladu sa odredbom člana 34. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, a u pogledu roka koji je utvrđen odredbom člana 34. Zakona o eksproprijaciji, odnosno roka od 3 godine od pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, sud je naveo da isti nije prekluzivnog karaktera, te da se isti ima računati sve do podnošenja zahtjeva za deeksproprijaciju, a imajući pri tome u vidu i činjenicu da korisnik eksproprijacije nije mogao izvršiti znatnije radove u roku od 3 godine od pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji zbog više sile ili drugih objektivnih razloga i okolnosti. Postupajući u izvršenju presude prvostepenog suda, prvostepeni organ je donio rješenje od 30.01.2015. godine kojim se odbija kao neosnovan zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji od 25.01.1982. godine, a u obrazloženju rješenja se navodi da je u postupku zahtjev zainteresiranih lica preciziran na način da se traži djelimično poništenje rješenja o eksproprijaciji, u pogledu parcela označenih kao k.č.broj 497/13 „Botino polje“ poslovni objekat površine 3681 m2 i ekonomsko dvorište površine od 2648 m2 i k. č. broj 497/1 „Botino polje“ poslovni objekat sa ekonomskim dvorištem površine od 5976 m2 KO Husino (novi premjer dio k.č. broj 296/1 i dio k.č. broj 295/1, obje KO Kiseljak), te da je u postupku utvrđeno da su predmetne parcele privedene namjeni prema novom regulacionom planu, odnosno prema Regulacionom planu koji na snazi u momentu donošenja rješenja, obzirom da su Regulacioni planovi ranije bili vremenski ograničeni na period od pet godina, te stoga i nisu bili na snazi u vrijeme vođenja postupka; da iako predmetno zemljište nije privedeno svrsi radi koje je eksproprisano, treba imati u vidu da komleks kao takav i ne postoji, ali da su naknadno uz odobrenja za građenje i upotrebu koji su izdati od nadležnih organa, na predmetnom zemljištu izvedeni drugi objekti, zbog čega ne bi bilo moguće izvršiti rješenje o deeksproprijaciji, jer ne postoji predmet eksproprijacije, a to je neizgrađeno zemljište, nego se radi o legalno izgrađenim objektima na tom zemljištu, koji su u upotrebi od strane njihovih graditelja, pa bi se rješenje o deeksproprijaciji moralo proglasiti ništavim, u skladu sa odredbom člana 264. stav 3. Zakona o upravnom postupku.

Zainteresirana lica su izjavila žalbu protiv prvostepenog rješenja, pa je tuženi organ donio osporeno rješenje od 08.06.2015. godine, kojim se žalba uvažava, prvostepeno rješenje poništava i predmet vraća prvostepenom organu na ponovni postupak, i kojim se prvostepenom organu nalaže da u provedenom postupku utvrdi samo da li su ispunjeni uslovi iz odredbe člana 34. Zakona o eksproprijaciji za djelimično poništenje rješenja o eksproprijaciji, a pri tome skrečući pažnju prvostepenom organu da se u svom rješenju pozivao na činjenice koje nisu relevantne za ovaj postupak, u kojem treba samo utvrditi da li su ispunjeni uslovi za deeksproprijaciju, te da niti jedan drugi materijalni propis ne može biti osnov za donošenje rješenja u ovom postupku, a da će se pitanja vezana za promjene vlasnika, ulaganja u predmetno zemljište, hoće li, kada i pod kojim uslovima raniji vlasnik stupiti u posjed zemljišta, koje dužan vratiti naknadu za eksproprisane nekretnine, kao i sva druga eventualna pitanja, riješiti u drugim postupcima kod nadležnog suda, a nakon pravosnažnosti rješenja o deeksproprijaciji.

Tužitelji su protiv ovog rješenja pokrenuli upravni spor, tužbom podnesenom prvostepenom sudu, u kojoj su naveli da je zahtjev za deeksproprijaciju podnesen 01.04.1994. godine, poslije 12 godina od pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji; da odredba člana 32. stav 7. Zakona o eksproprijaciji izričito propisuje da se takav zahtjev može podnijeti nakon roka od tri godine od pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, ali ne po isteku osam godina od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji; da je nadležni organ trebao imati u vidu da izmijenjena odredba člana 32. stav 7. navedenog zakona nije stupila na snagu u vrijeme podnošenja zahtjeva; da nepoštivanje ove odredbe unosi pravnu nesigurnost; da takođe organ uprave pogrešno tumači odredbe Zakona o eksproprijaciju u pogledu roka u kojem se eksproprisano zemljište mora dovesti u stanje koje bi potvrdilo da je korisnik izvršio uređenje zemljišta u skladu sa rješenjem o utvrđivanju opšteg interesa i rješenja o eksproprijaciji, jer se tumačenje tog roka ne može vršti samo u pravcu vremenskog ograničenja korisnika, nego i prema drugoj strani koja traži poništenje rješenja o eksproprijaciji; da je korisnik eksproprijacije nesumnjivo, a što proizilazi iz nalaza vještaka građevinske struke, doveo zemljište u stanje koje je bilo predviđeno regulacionim planom prostora koje je eksproprisano; da bi se stoga ako se udovolji zahtjevu, izgrađeni objekti trebali rušiti i zemljište vratiti ranijem vlasniku; da je činjenica da je prostor Auto-baze u toku ratnih dejstava prvobitno zaposjednut od strane Opštine Tuzla, a zatim od strane međunarodnih vojnih snaga (UNPROFOR), te da je po prestanku njihovog mandata isti bio u posjedu snaga SFOR -a, odnosno IFOR -a, te servisne firme međunarodnih mirovnih snaga Brown & Rooth, koje je obezbjeđivala vojska međunarodnih snaga; da nije sporno da su međunarodne vojne snage, pored izgrađenih armirano - betonskih objekata na licu mjesta, koje su podigli 1991. godine tužitelji kao investitori, podigli i svoje privremene montažne objekte, te se u vrijeme podnošenja zahtjeva na prostoru predmetnog zemljišta nalazio Danski oklopni bataljon koji nije plaćao nikakvu naknadu za korištenje istog, a odobrenje za korištenje je dala Opština Tuzla, jer je to bilo od interesa za cijelu zemlju; da je tek dolaskom servisne firme američke vojske uspostavljen odnos koji podrazumijeva određenu naknadu, a što je glavni motiv podnosioca zahtjeva; da je na osnovu nalaza vještaka I. N. nesporno utvrđeno da su se na eksproprisanom zemljištu uradili gotovo svi radovi koji se predviđeni regulacionim planom uređenja kompleksa Auto-baze, te da treba imati u vidu da je u toku tri godine od dana provođenja eksproprijacije provedeno izmiješ tanje korita rijeke Jale, izgradnja i uređenje vodovoda i kanalizacije, glavni pristupni put, te ograda cjelokupnog kompleksa, tako da je očigledno da je veći dio radova urađen u prve tri godine nakon eksproprijacije. Predložili su da se osporeno rješenje tuženog organa poništi, a da se prvostepeno rješenje od 30.01.2015. godine održi na snazi.

Rješavajući po tužbi, prvostepeni sud je donio presudu od 18.05.2016. godine. U obrazloženju presude sud navodi: da je sud shodno odredbama zakona, nakon ponovnog poništavanja prvostepenog rješenja bio u obavezi sam riješiti stvar meritorno, a što je sud i učinio; da se u konkretnom slučaju početak roka od tri godine od dana pravosnažnosti, a obzirom da se konkretna eksproprijacija odnosi na veliki broj povezanih nepokretnosti neophodnih da se izgradi veći broj građevina koje čine prostorno-građevinsku, proizvoljnu, tehnološku ili drugu organsku cjelinu i da se zbog toga donosi veliki broj rješenja o eksproprijaciji, mora računati od dana pravosnažnosti posljednjeg rješenja kojim je izvršena takva eksproprijacija, a ne od rješenja kojim je izvršena eksproprijacija predmetnih nekretnina čija se deeksproprijacija traži, budući da korisnik eksproprijacije objektivno nije u mogućnosti pristupiti građevinskim radovima na izgradnji objekta prije nego što se izvrši eksproprijacija svih nekretnina na kojima će se graditi kompleks, odnosno prije nego što sa ranijim vlasnicima zaključi sporazume o naknadi i pribavi potrebne saglasnosti i dozvole; da se taj rok ne može uopšte početi računati i ukoliko za početak izgradnje objekata koji su planirani postoje neotklonjive prepreke za čije postojanje nije odgovoran korisnik eksproprijacije, niti se u taj rok može računati vrijeme u kojem korisnik eksproprijacije iz objektivnih razlog a nije mogao vršiti radove na izgradnji objekta; da je posljednje rješenje o eksproprijaciji radi izgradnje predmetnog kompleksa Auto-baze doneseno dana 05.07.1984. godine, a isto je postalo pravosnažno dana 21.07.1984. godine, pa to znači da se i rok od tri godine u kojem korisnik eksproprijacije bio u obavezi izvršiti znatnije radove u konkretnom slučaju morao računati od dana pravosnažnosti tog posljednje donesenog rješenja, a ne od dana pravosnažnosti rješenja za koje je podnesen zahtjev za deeksproprijaciju; da ni prvostepeni organ, a ni tuženi nisu uopšte cijenili nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke I. N. (iz 2003. i 2006. godine), koji je sačinjen na osnovu provedenog uviđaja i dokumentacije u spisu i dokumentacije i projekata koji je preuzeo od korisnika eksproprijacije, a prema kojem nalazu je postupak eksproprijacije završen 24.02.1984. godine nakon čega su mogle otpočeti aktivnosti pribavljanja potrebnih saglasnosti, da je opredjeljenje korisnika eksproprijacije bilo da u prvoj fazi gradnje daje prednost proizvodnim objektima i mrežnoj infrastrukturi, a da izgradnju pratećih sadržaja, kao što su parkinzi, odloži za kasniji period ili II fazu gradnje, da je Auto-baza ograđena i da čini jedan kompleks, da se parcela 295/1 jednom stran om naslanja na meandrirano staro korito rijeke Jale, zbog čega su zemljani radovi na tom dijelu bili veoma obimni, da je korisnik eksproprijacije izgradio i izfinansirao izgradnju pristupnog asfaltnog puta Auto-bazi, čime su sporne parcele dobile solidnu vezu sa magistralnim putem, da su izgrađena dva cjevovoda i protivpožarna zaštita kompleksa, napajanje kompleksa električnom energijom čime je predmetni kompleks uključujući i sporne parcele iz poljoprivrednog pretvoren u građevinsko zemljište te da vrijednost izvedenih radova na izgradnji parkinga i saobraćajnica na spornim parcelama do 26.01.1989. godine iznosi 271.000,00 KM tako da procenat izgrađenosti iznosi 47,4%, s tim da su radovi na nasipanju površina parkirališta drobljenim kamenjem izvršeni poslije 1989. godine u iznosu od 115.500,00 KM, ali da zbog činjenice da je korisnik eksproprijacije uroku od tri godine od dana pravosnažnosti rješenja svojim sredstvima izgradio pristupni put, izvršio ograđivanje zemljišta i dovođenje pitke vode, riješio energetike i PTT veze, smatra da je stepen izgrađenosti znatno iznad 50%; da je sve navedeno vještak ponovio i u svom nalazu i mišljenju iz 2006. godine s tim što je ovaj put vrijednost izvedenih radova na izgradnji parkinga i saobraćajnica na spornim parcelama povećao za iznos od 178.400,00 KM na ime finansiranja novog korita i sanaciju starog korita rijeke Jale čime je stepen izgrađenosti do 26.01.1985. godine iznosio znatno iznad 62%; da je vještak H. S. u svom nalazu zaključio da je korisnik eksproprijacije u kompleksu Auto-baze izvršio znatnije radove u vremenskom periodu od 10.05.1986. do 10.12.1991. godine, da više ne postoji opšti interes za komplesk Auto-baze, da parcela za koje je podnesen zahtjev za deeksproprijaciju do danas nisu privedene namjeni i ne služe svrsi eksproprijacije, tj. kao parking prostor jer se na tom mjestu nalaze objekti d.o.o. „Bingo“ Tuzla, dok je d.o.o. „Auto saobraćaj“ za svoje potrebe 2010. godine izgradio remontnu radionicu za servis kamiona i autobusa, te da nije tač na tvrdnja tužilaca da se predmetne parcele nalaze u srcu kompleksa, jer se iste nalaze na samom početku kompleksa Auto-baze; da je sud cijeneći navedene i druge dokaze ocijenio da nisu ispunjeni zakonski uslovi za djelimično poništenje rješenja o eksproprijaciji, a iz razloga što su i na predmetnim parcelama, kao i na svim eksproprisanim parcelama gotovo svi građevinski radovi predviđeni projektnom dokumentacijom i tadašnjim regulacionim planom bili već završeni znatno prije podnošenja predmetnog zahtjeva za deeksproprijaciju, jer je velika većina tih radova bila završena do kraja 1991. godine, a zahtjev je podnesen tri godine nakon toga, odnosno dana 01.12.1994. godine; da je sud prilikom ocjene šta se smatra pod znatnim radovima iz člana 34. stav 1. Zakona o eksproprijaciji imao u vidu da se pod tim ne podrazumijevaju isključivo građevinski radovi nego i svi drugi negrađevinski radovi koji prethodne građevinskim radovima, kao što su izrada idejnih rješenja, izrada potrebnih planova i projekata, izrada ar hitektonskih rješenja, geodetska i geomehanička mjerenja, snimanja i ispitivanja, pribavljanje potrebnih saglasnosti, infrastrukturni radovi koji su prema podacima bili veoma obimni pa se može smatrati da su znatniji radovi ne samo u roku od tri godine od dana pravosnažnosti rješenja čije se poništenje traži nego i prije donošenja tog rješenja odnosno u toku 1980. i 1981. godine; da zaključci vještaka H. S. ne predstavljaju stručne nego logičke ocjene koje nisu od uticaja na rješenje ove upravne stvari te je sud ocijenio da je zahtjev za deeksproprijaciju blagovremen jer u vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva, a i kasnije, nije postojalo vremensko ograničenja za njegovo podnošenje, ali da nije ispunjen ni jedan uslov iz člana 34. stav 1. i 2. i člana 35. stav 1. Zakona o eksproprijaciji za poništenje predmetnog rješenja o eksproprijaciji.

U spisima predmeta nalaze se i slijedeći nalazi i mišljenja vještaka građevinske struke: Nalaz i mišljenje vještaka O. J. 1995. godine kojim je utvrđeno da su objekti visoko gradnje, infrastrukture i dijelom objekti niskogradnje (saobraćajnice) kompleksa Auto-baze predviđeni projektnom dokumentacijom izvedeni, da navedene objekte koristi UNPROFOR, da je u kompleksu UNPROFOR izgradio i privremene objekta za svoje potrebe, da je na predmetnim parcelama, prema projektnoj dokumentaciji, predviđena izgradnja prostora za smještaj vozila pod tačkom 8 (parking prostor) kao i požarni izlaz pod tačkom 11 (put) a na navedenim objektima izveden je donji stroj od p jeskovitog materijala i kišna kanalizacija, nije izveden gornji stroj (tamponski sloj od šljunka i asfalt), horizontalna i vertikalna signalizacija; Nalaz i mišljenje istog vještaka iz 2000. godine prema kojem korisnik eksproprijacije nije priveo svrsi eksproprijacije, odnosno nije izvršio znatnije radove na predmetnim parcelama, nego je iste izdao u zakup kompaniji BROWU ROOT koja je izgradila objekte za svoje potrebe, kao i dopuna tog nalaza u kojoj i dalje ostaje u cijelosti kod datih ranijih nalaza i mišljenja; Izvještaj Instituta za građevinarstvo, građevinske materijale i nemetale Tuzla d.d. od 15.12.2000. godine prema kojem je dana 09.11.2000. godine uvidom na terenu konstatovano da su na predmetnim parcelama na objektu parkirališta izvedeni sljedeći radovi na donjem stroju i kolovoznoj konstrukciji: valjanje podtla, nasipanje sloja pijeska, izvedena atmosferska kanalizacija sa šahtovima i nasipanje mehaničkih zbijenog sloja konstrukcije podloge (tampona) od drobljenog kamena a u okviru kompleksa, a između sabirne saobraćajnice i parkirališta izvedene su instalacije infrastrukture i to: telefonski vod, cjevovod industrijske vode od 500mm i cjevovod pitke vode; Dopuna zaključka od 15.12.2000. godine prema kojoj površina parkirališta i pristupnog puta za teretni saobraćaj zahvata 60% spornih parcela, radovi na parkiralištu teretnog saobraćaja i pristupnom putu su izvedeni 59%; Nalaz i mišljenje vještaka S. R. iz 2007. godine kojem je naloženo da utvrdi koji su radovi izvedeni na izgradnji objekata u roku od tri godine od pravosnažnosti rješenja broj 06/1 -473-89/81 -7 od 26.01.1982. godine, prema kojem korisnik eksproprijacije predmetne parcele k.č. broj 296/1 i 295/1 k.o. Kiseljak nije priveo svrsi eksproprijacije, odnosno nije izvršio znatnije radove predviđene investiciono - tehničkom dokumentacijom u predmetnom roku, a i dio pripremnih i zemljanih radova koje je izveo je uradio najvećim dijelom znatno poslije predmetnog roka, te je u istom nalazu naveo da su ulazna kapija, ograda, portirnica, montažna drvena baraka objekti koji su urađeni poslije 26.01.1985. godine i to od strane UNPROFOR -a i Kompanije BROWN ROOT koja je predmetne parcele koristila 2000. godine; Nalaz i mišljenje vještaka I. N. iz marta 2003. godine kojem je naloženo da utvrdi koji su radovi izvedeni na izgradnji objekata u čiju svrhu je izvršena eksproprijacija predmetnih parcela od strane korisnika eksproprijacije, u roku od tri godine od pravosnažnosti rješenja broj 06/1 -473-89-7 od 26.01.1986. godine, znači u periodu do 26.01.1989. godine kao i da se utvrdi koji su radovi izvedeni od strane trećeg lica kome je korisnik eksproprijacije dao u zakup, a prema kojem vrijednost radova izvedenih na predmetnim parcelama do 26.01.1989. godine iznosi 271.100,00 KM a procenat izgrađenosti je 47,4% a uzme li se u obzir da je investitor svojim sredstvima napravi pristupni put, izvršio ograđivanje kompleksa, doveo na lokaciju infrastrukturu sve u roku od tri godine od pravosnažnosti rješenja, može se utvrditi da je stepen izgrađenosti znatno iznad 50% od ukupno predviđenih radova; Nalaz i mišljenje istog vještaka iz avgusta 2006. godine, kojem je naloženo da se utvrdi koji su radovi izvedeni na predmetnim parcelama u roku od tri godine od pravosnažnosti rješenja broj 06/1 -473-89-7 od 26.01.1982. godine, znači u period do 26.01.1985. godine, a prema kojem vrijednost radova izvedenim na predmetnim parcelama izvedenih od strane korisnika eksproprijacije u vremenu do 26.01.1985. godine iznose 508.480,00 KM a procenat izgrađenosti do istog datuma je 62,8%; Nalaz vještaka H. S. od 06.02.2013. godine koji je trebao da utvrdi sljedeće: 1. da li je korisnik eksproprijacije znatnije radove izvršio na ostalim nekretninama u kompleksu Auto-baze, 2. da li i dalje postoji utvrđeni opšti interes za izgradnju objekta zbog kojeg se vrši eksproprijacija, a korisnik eksproprijacije nije odustao od izgradnje, 3. da li su izvršeni bilo kakvi radovi i da li taj dio zemljišta služi svrsi eksproprijacije, 4. da li je korisnik eksproprijacije izvršio znatnije radove na ostalim nekretninama koje služe izgradnji kompleksa i ukoliko predmetni dio zemljišta služi svrsi eksproprijacije, s tim što u odgovoru na pitanje da li određena parcela ili dio parcela služi svrsi mora između ostalog, poći od konkretne lokacije te parcele ili tog dijela parcela u kompleksu zemljišta koje je ekspropisano, pri čemu se posebno moraju uzeti u obzir i tvrdnja tužilaca (ukoliko su tačne) da se parcele za koje se traži deeksproprijacija nalaze u „srcu“ kompleksa zemljišta koje je ekspropisano i da to zemljište služi kao parking prostor, a prema navedenom nalazu: 1. Korisnik eksproprijacije je znatnije radove izvršio u kompleksu u vremenskom periodu od 10.05.1986. do 10.12.1991. godine, dok je objekat Remontne radionice, servis kamiona i autobusa završio 16.06.2010. godine i to na mjestu gdje je po regulacionom planu predviđena izgradnja parkirališta, s tim da ovaj objekat nije predviđen ni po jednom regulacionom planu. 2. Više ne postoje opšti interes za kompleks Auto-baze jer ne postoji pravni subjekt SOUR „Transservis „ Tuzla, RO „Tuzla - transport“ Tuzla i RO „Servis i remont“ Tuzla za čije je potrebe izvršena eksproprijacija. 3. Parcele za koje je podnesen zahtjev za eksproprijaciju do danas nisu privedene namjeni i ne služe svrsi eksproprijacije, tj. kao parking prostor a na tom mjestu je trgovinska firma d.o.o. Bingo Tuzla izgradilo svoj objekat, a d.o.o. „Auto saobraćaj“ Tuzla je za svoje potrebe izgradio 2010. godine objekat Remontna radionica, servis kamiona i autobusa. 4. Nije tačna tvrdnja tužilaca da se zemljište za koje se traži deeksproprijacija nalazi u „srcu“ kompleksa jer se ove parcele nalaze na samom početku Regulacionim planom predviđenog kompleksa, koje nema niti je može biti jer je tzv. kompleks Auto-baze raspar celisan odnosno podijeljen na pet pravnih lica od kojih nijedno ne koristi objekte prema namjeni. 5. Općinsko vijeće Tuzla je donijelo zaključak o usvajanju Nacrta Regulacionog plana Poslovno-proizvodne zone „Poljana“ u Tuzli dana 27.12.2012. godine, a koji nacrt je obuhvatio i prostor nekadašnjeg kompleksa Auto-baze koja u istom nije predviđena.

Međutim, po ocjeni ovog suda, presuda prvostepenog suda ne može se prihvatiti kao pravilna i zakonita.

Naime, odredbom člana 34. stav 1. Zakona o eksproprijaciji (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 70/07 i 36/10) propisano je da će se na zahtjev ranijeg vlasnika nekretnine pravomoćno rješenje o eksproprijaciji poništiti ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravomoćnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu. Stavom 2 istog člana je propisano da će se pravosnažno rješenje o eksproprijaciji u slučaju iz stava 1. ovog člana poništiti i u dijelu ako se utvrdi da na dijelu eksproprisane nekretnine nisu izvršeni nikakvi radovi i da taj dio ne služi svrsi eksproprijacije.

Prema navedenoj odredbi, jasno je da se rok od tri godine nakon izvršene eksproprijacije odnosi na rješenje kojim je izvršena eksproprijacija, te da se radi o prekluzivnom roku, koji se ne može produžavati ni pod kojim uslovima, pa se rok od tri godine nakon pravosnažnosti, treba računati od dana kada je postalo pravosnažno rješenje o eksproprijaciji čije se djelimično poništenje traži. Ovaj sud stoga cijeni da je proizvoljan stav prvostepenog suda da se navedeni rok treba početi računati od dana kada je postalo pravosnažno posljednje rješenje o eksproprijaciji u slučaju kada se radi o eksproprijaciji većeg broja nekretnina, i obimnijim radovima (kao što je konkretan slučaj), kao i da se taj rok može produžavati ukoliko se radi o objektivnim okolnostima koje utiču na vrijeme izgradnje. Naime, korisniku eksproprijacije je upravo zbog navedenog ostavljen dovoljan rok od tri godine u kojem bi trebao biti u mogućnosti da izvrši, ako ne sve radove, onda znatnije radove, nakon čega raniji vlasnik može podnijeti zahtjev za poništenje rješenja. Pored navedenog, ovaj sud takođe cijeni i da su proizvoljni stavovi prvostepene presude, da se pod znatnijim radovima ne podrazumijevaju samo građevinski radovi, nego i svi negrađevinski radovi koji prethode građevinskim, kao što su pribavljanje potrebnih dozvola, izgradnja infrastrukture i slično. Naime, pod znatnijim radovima se mogu računati samo građevinski radovi koji su obavljeni na konkretnom objektu, a ne i administrativne pripreme, jer bi takvo tumačenje „radova“ na eksproprisanim nekretninama bilo previše široko postavljeno i ostavljalo prostor za manipulisanje korisniku eksproprijacije, a što nije bio cilj navedene odredbe, nego upravo suprotno, ubrzavanje radova na eksproprisanim nekretninama, kako se ne bi zloupotrebljavalo pravo i odugovlačili radovi na nekretninama na kojima je utvrđen opšti interes za izgradnju objekata. Obzirom na naprijed navedeno, ovaj sud cijeni da prvostepeni sud nije mogao donijeti meritornu odluku u ovoj upravnoj stvari, jer su i nalazi i mišljenja vještaka morali biti u saglasnosti sa shvatanjima i tumačenjima iznesenim u ovoj presudi, odnosno isti su mo rali, kao što je i naložio tuženi organ izvršiti ocjenu da li su ispunjeni uslovi iz odredbe člana 34. Zakona o eksproprijaciji, pa bi prije svega u ponovnom postupku trebalo utvrditi datum pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji čije se djelimično poništenje traži, a zatim zavisno od tog datuma i da li su ispunjeni i ostali uslove koji su propisani odredbom člana 34. stav 1. i 2. Zakona o eksproprijaciji, a imajući pri tome u vidu da se u konkretnom slučaju radi o djelimičnoj deeksproprijaciji. Pri tome treba takođe imati u vidu i momenat kada je podnesen zahtjev za djelimičmo poništenje rješenja, odnosno da li je u momentu podnošenja tog zahtjeva zemljište čije se deeksproprijacija traži bilo privedeno svrsi i korišteno kao parking prostor kompleksa „Auto-baze“, a shodno stavu 2. člana 34. Zakona o eksproprijaciji.

Osima navedenog, ovaj sud takođe cijeni da su i organi uprave, kao i prvostepeni sud propustili da u postupak uključe i pravna lica čiji se objekti nalaze na predmetnim parcelama (D.o.o. „Bin go“ Tuzla, te eventualno i drugi), čime je učinjena povreda pravila postupka, te bi prvostepeni organ trebao u ponovnom postupku uključiti i zainteresirana lica, kako bi im se dala mogućnost da učestvuju u istom, obzirom da imaju pravni interes zbog naprijed navedene činjenice.

Zbog svega naprijed izloženog, ovaj sud je, na osnovu člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev tužitelja za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio, pobijanu presudu preinačio tako što je tužbu odbio, čime je ostavljeno na snazi osporeno rješenje kojim se poništava prvostepeno rješenje i predmet vraća prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje. Prvostepeni će organ, u ponovnom postupku, vodeći računa o razlozima i uputama iz ove presude, donijeti novo rješenje kojim će utvrditi da li su ispunjeni uslovi iz odredbe člana 34. Zakona o eksproprijaciji da se djelimično poništi rješenje o eksproprijaciji, odnosno da se udovolji zahtjevu za deeksproprijaciju. Pri tome će prvostepeni organ svakako imati u vidu i upute koje je dao tuženi organ u osporenom rješenju od 08.06.2015. godine.