Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 1-2/2020

navedeni razlozi na temelju kojih činjenica je prvostepeni sud utvrdio da je optuženoj povjeren određen krug poslova koji se odnose na primjenu zakona ili propisa donesenih na osnovu zakonu, ili općeg akta privrednog društva, koji se odnose na vođenje blagajne Kase uzajamne pomoći, zbog čega je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH. Navedeno stoga što pojam službenog odnosno odgovornog lica ne određuje samo položaj odnosno radno mjesto odgovorne osobe, već činjenica da je tom službeniku - radniku povjereno određeno ovlaštenje odnosno dužnost. Stoga je postojala obaveza suda da u obrazloženju presude da potpune razloge o tome da je optužena kao izvršilac konkretnog krivičnog djela imala svojstvo odgovorne osobe."

kazne zatvora do jedne godine radom za opće dobro na slobodi, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud, već ta odredba propisuje mogućnost da sud (sudija pojedinac ili sudeće vijeće), kada odmjeri i izrekne kaznu zatvora u trajanju do jedne godine može istovremeno odrediti da se izrečena kazna, uz pristanak optuženog, zamjeni radom za opće dobro na slobodi. Stoga žalbeni navodi osuđenog da je on u smislu citirane odredbe izrazio svoj pristanak u molbi (nakon što je prvostepena presuda otpremljena strankama i postala pravomoćna), ne dovode u pitanje pravilnost pobijanog rješenja, niti je

postupanjem na navedeni način, povrijeđen krivični zakon na štetu osuđenog."

Pri tome za utvrđivanje postojanja bezobzirne osvete nije odlučna samo okolnost da je zlo koje je izvršilac ubistva nanio svojoj žrtvi mnogo veće i teže od "zla" koje je žrtva nanijela izvršiocu ubistva, već je također, potrebno utvrditi da je ubistvo izvršeno iz osvetoljubivih pobuda i pod takvim okolnostima da se postupci učinioca pojavljuju kao očigledno bezobzirni. Iz dokaza u spisu - iskaza svjedoka B.F., oštećenih K.Ar. i K.As., te materijalnih dokaza - parničnih i izvršnih predmeta Općinskog suda u C. koji se odnose na izdržavanje, naknadu štete, utvrđenje bračne stečevine i diobu nekretnina, u kojim predmetima su stranke optuženi i njegova bivša supruga B.F., je vidljivo da se advokatica K.J. zalagala za svoju klijenticu B.F., da je uspjela u svim sporovima sa optuženim, pa je on morao plaćati izdržavanje bivše supruge, a ostao je i bez jednog dijela imovine koju je svojatao, a koju je zalaganjem advokatice K.J. dobila B.F.. Da je optuženi na sve moguće načine pokušavao izbjeći svoje obaveze, proizilazi iz činjenice da je prije podnošenja tužbe za razvod braka poklonio svojoj sestri S.H. svu svoju imovinu kako se njegova bivša supruga ne bi imala iz čega naplatiti za izdržavanje. Iz zapisnika sa glavne kao i iz iskaza svjedoka K.A. se vidi kako je advokatica K.J. razotkrila optuženog u namjeri da izbjegne plaćanje za izdržavanje, da je napustio status penzionera i počeo ponovo raditi, zatim da je zaključio fiktivni ugovor o darovanju jer je prilikom diobe na licu mjesta, kada se raspravljalo u kojem dijelu kuće će živjeti F., a u kojem S.H. sestra optuženog kojoj je poklonio imovinu, optuženi, kao punomoćnik svoje sestre, rekao da želi živjeti u prizemlju jer je star i bolestan, a advokatica K. ga je upitala zašto ga zanima kuća i gdje će živjeti u njoj kada to više nije njegova imovina. Također je usmrćena advokatica K.J. zalaganjem, preko Ministarstva za civilne poslove BiH i Ministarstva pravde Republike A. uspjela ishoditi u kratkom roku izvršenje na plaći i penziji optuženog kako bi se B.F. naplatila sa za ostalim potraživanjima. Nadalje, koliko je optuženom bila važna imovina, pokazuje činjenica da je zbog toga u aprilu 2011. godine brutalno pretukao svoju bivšu suprugu, koja je bila bolesna (što je vidljivo iz iskaza B.F. i iz osuđujuće presude Općinskog suda C., broj..., od... godine, u krivičnom predmetu protiv optuženog B.M. zbog krivičnog djela nasilja u porodici), da joj je rekao da će je ubiti i odležati, jer da "ne da on svoje" i da ju je pustio tek kad mu je rekla "džaba ti sve". Sve navedeno upućuje na zaključak da je optuženi smatrao da mu je usmrćena advokatica K.J. svojim postupcima, obavljajući svoju profesionalnu djelatnost, nanijela zlo i da je zbog toga, (kako to proizilazi iz ranije interpretiranih dokaza) optuženi iz osvetoljubivih pobuda postavio improviziranu eksplozivnu napravu ispred advokatske kancelarije K.J., u namjeri da je usmrti, od čije eksplozije je i smrtno stradala advokatica K.J.. U datim

okolnostima, postupci optuženog predstavljaju bezobzirnu osvetu jer je ubistvo oštećene hladnokrvno pripremao i to zbog toga što je oštećena kao advokat zastupala njegovu bivšu suprugu u sporovima koje je

vodila sa njim i koje je izgubio, a eksplozivnu napravu je postavio na ulazu u ured oštećene.

Međutim, iz dijela odredbe člana 342. stav 2. KZ FBiH koji predviđa njegovu supsidijarnu primjenu, tj. samo "ako za po jedino krivično djelo nije propisana posebna kazna" proizilazi da se neće primjenjivati odredba člana 342. stav 2. KZ FBiH samo kada su u pitanju ona krivična djela propisana zakonom

počinjenje tog krivičnog djela u okviru grupe za organizirani kriminal (to je npr. slučaj sa krivičnim djelom Prinuda prema osobi koja vrši pravosudnu funkciju iz člana 359a. stav 2. KZ FBiH). To nije slučaj sa krivičnim djelom Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. KZ FBiH jer isto ne obuhvata učinjenje krivičnog djela propisanog zakonom u Federaciji u svojstvu člana grupe za organizirani kriminal, nego isto predstavlja samostalno krivično djelo kojim su inkriminirane pripremne radnje za učinjenje krivičnog djela Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZ FBiH (organiziranje grupe ljudi u cilju učinjenja krivičnog djela iz stava 1. i postajanje članom takve organizirane grupe). Slijedom navedenog, žalbeni navodi branitelja da se u konkretnom slučaju može raditi samo o krivičnom djelu Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. KZ FBiH, a ne krivičnom djelu koje je njegovom branjeniku stavljeno na teret, tj. krivičnom djelu Organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZ FBiH, su bez osnova."

vozač i vlasnik istog, M.J., te na mjestu suvozača A.Š., kako prolaze ispred ugostiteljskog objekta MB u istoj ulici, sjeo u svoje terensko vozilo džip, marke Landrover Defender, te ih slijedio, da bi im, nakon što su se okrenuli na parkiralištu kod Doma zdravlja, prilikom ponovnog uključivanja u T. ulicu presjekao put, prelazeći na njihovu stranu, prisilivši oštećenog M.J. da smanji brzinu i skrene do samog trotoara, pa nakon što su oštećeni nastavili vozilom u pravcu hotela D., isti ih je slijedio, te kada su skrenuli na parking ispred hotela, skrenuo je za njima te im svojim vozilom zapriječio izlazak sa parkinga, nakon čega je stajao iza oštećenih, palio i gasio duga svjetla, te više puta pomjerao svoje vozilo naprijed i nazad, zbog čega su oštećeni u strahu zaključali svoje vozilo i pozvali policiju, da bi do dolaska policije, optuženi parkirao svoje vozilo nekoliko centimetara od

suvozačevih vrata oštećenih, izašao iz vozila te došao do suvozačevih vrata na vozilu oštećenih te ista pokušao otvoriti, nakon čega je pokucao na staklo istih, te se podignutim kažiprstom i prijetećim tonom obratio oštećenom A.Š., riječima:" ti, ti, ti mi trebaš", te napustio parking, nakon čega su došli djelatnici policije", pa jasno slijedi da je optuženi prema oštećenima vršio nasilje. Pri tome, vršenje nasilja u smislu pomenute zakonske odredbe ne podrazumijeva samo upotrebu fizičke snage, nego i upotrebu mehaničke ili neke druge snage i postoji u slučaju kada se drugoj osobi oduzima mogućnost da samostalno odlučuje o svojim postupcima, npr. kada se upotrebom snage sprječava da napusti neko mjesto ili se prinuđava da nešto uradi, kakav je i konkretan slučaj. S tim u vezi neprihvatljiv je i žalbeni navod da iskazi oštećenih ne potvrđuju postojanje činjenice da je vršeno nasilje u smislu da je optuženi upotrijebio tjelesnu snagu prema oštećenima, niti da je ičim ugrozio njihov fizički integritet. Netačan je žalbeni navod da izreka presude ne sadrži navode o ugrožavanju građanskog mira kao bitnog obilježja predmetnog krivičnog djela, jer iz iste jasno slijedi da su oštećeni, usljed naprijed opisanih radnji optuženog, u strahu zaključali svoje vozilo i pozvali policiju. Prema tome, pobijanom presudom nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka na koju se žalbom ukazuje."

Okolnost da se protivpravno, predstavlja bitno obilježje ovog krivičnog djela. Stoga je potrebno da je učinilac svjestan da nema potrebno ovlaštenje da izradi, prepravi, proda, nabavi ili razmijeni vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije, odnosno da drži vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije čija nabavka građanima uopće nije dozvoljena, odnosno potrebno je da kod učinioca postoji svijest o ovim okolnostima, odnosno bar svijest o mogućnosti da se radi o radi o neovlaštenom postupanju i

pristajanje na tu mogućnost. Međutim, u činjeničnom opisu djela u optužnici nisu navedene činjenice i okolnosti koje čine obilježja tog krivičnog djela, kao i one od kojih zavisi primjena određene odredbe krivičnog zakona kako to zahtijeva odredba člana 300. stav 1. tačka a) ZKP FBiH. Činjenični opis dijela u optužnici ne sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi psihički odnos optuženog B.M. prema tom djelu, da je optuženi bio svjestan da je neovlašteno izradio, prepravio, prodao, nabavio ili razmijenio vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije, odnosno da je neovlašteno držao vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije čija nabavka građanima uopće nije dozvoljena i da je to htio, ili da je

pristao na takvu mogućnost. Kako, dakle, činjenični opis ovog krivičnog djela u optužnici, ne sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi psihički odnos optuženog B.M. prema tom djelu, on ne sadrži sva zakonska obilježja krivičnog djela Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ FBiH. Stoga je ovaj sud, na osnovu člana 299. tačka a) ZKP FBiH, oslobodio optuženog od optužbe za krivično djelo Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ FBiH, jer djelo za koje se optužuje (onako kako je opisano u optužnici) zakonom nije propisano kao krivično djelo.

direktora ovog preduzeća, zatraži da lično obezbjedi garante za isplatu dugovanja, iako ga je odlično znao i bilo mu je poznato da je sklon lažima i prevarama, pa je M.M. pronašao dva garanta od kojih je na prevaran način dobio tražena sredstva obezbjeđenja"... Krivično djelo Zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. KZ FBiH (kada se kao radnja izvršenja pojavljuje iskorišćavanje službenog položaja ili ovlašćenja) postoji kada službeno lice preduzima radnje koje su formalno u granicama njegovog ovlašćenja, ali su one

suprotne interesima i zadacima službe. Dakle, potrebno je da u svom postupanju učinilac (optuženi) interese i ciljeve službe zanemaruje i zamjenjuje ih svojim interesima ili interesima nekog drugog lica. Međutim, naprijed citirani činjenični opis predmetnog krivičnog djela iz izmijenjene optužnice ne sadrži činjenice i okolnosti u pogledu iskorišćavanja službene ovlasti od strane optuženog, iz čega slijedi da činjenični opis u odnosu na ovaj vid učinjenja djela od strane optuženog ne sadrži sve ono što je potrebno da se ova radnja odredi, odnosno da nedostaje opis zabranjenog ponašanja optuženog - koje je to ovlasti optuženi iskoristio i poduzeo radnje koje su suprotne interesima i zadacima službe u "S.o.", podružnica V. Stoga, imajući u vidu naprijed izloženo, ovaj sud je našao da u optužnici nije navedeno koje je to svoje ovlasti optuženi kao direktor "S.o." podružnica V., iskoristio i na koji način, a da je to bilo suprotno interesima i zadacima S.o."

Radi se, naime, o bitnom obilježju koje ovo krivično djelo razgraničava od "običnog" nesavjesnog postupanja u vršenju dužnosti (zanemarivanja dužnosti i neurednosti manjeg intenziteta i značaja i sl. koje predstavljaju povredu službenih ili dužnosti

disciplinska odgovornost), zbog čega činjenični opis krivičnog djela mora sadržavati činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi postojanje ovog obilježja. Navođenje činjenica i okolnosti koje se ograničavaju isključivo na njen propust da postupi po određenom općem aktu, bez ukazivanja na bilo kakve druge činjenice i okolnosti koje bi takvom postupanju dale karakter očito nesavjesnog postupanja, u konkretnom slučaju ima za posljedicu da opisu krivičnog djela nedostaju činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi da je optužena, kao službena osoba postupala očito nesavjesno u vršenju dužnosti, pa slijedi da činjenični opis krivičnog djela za koje je optužena oglašena krivom ne sadrži ni ovo obilježje datog krivičnog djela."

Iz navedene zakonske odredbe slijedi da opis krivičnog djela pored objektivnih, mora sadržavati i subjektivne elemente (dakle, činjenice i

učinitelja prema djelu za koje se tereti). Subjektivnu stranu bića krivičnog djela Nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH čini umišljaj kada je u pitanju očito nesavjesno postupanje u vršenju dužnosti (na jedan od tri alternativno postavljena načina - povredom zakona, općeg akta ili propuštanjem dužnosti nadzora), dok je u odnosu na težu posljedicu dovoljan i nehat. Primjenjujući navedeno tumačenje na konkretan slučaj, ovaj sud nalazi da u opisanoj činjeničnoj strukturi krivičnog djela Nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH, za koje je optužena oglašena krivom prvostepenom presudom, pored objektivne, nije sadržana i njegova subjektivna komponenta. Tako iz izreke proizilazi da je optužena oglašena krivom da je: "Kao službena osoba u svojstvu direktora Turističke zajednice..., tijekom 11. i 12. mjeseca 2012. godine očito nesavjesno postupila u obavljanju službene dužnosti, tako što nije postupila po Odluci o usvajanju programa raspodjele sredstava..., kao i Nalogu Federalnog ministarstva kulture i športa i Federalnog ministarstva okoliša i turizma... kojim je naloženo Turističkoj zajednici Kantona 10 da u roku od 15 dana izvrši uplatu 18.000,00 KM, poduzeću "L," d.o.o.... te nije uplatila navedeni iznos novca... nanijevši mu tako štetu u naprijed navedenom iznosu". Očigledno je da u ovako datom opisu djela nisu navedene činjenice i

okolnosti iz kojih bi proizilazilo da optužena postupa umišljajno (zbog čega, po logici stvari, nije vidljivo ni to o kojem obliku umišljaja se radi) kada je u pitanju nepostupanje po općem aktu koje joj se stavlja na teret, niti je vidljiv njen psihički odnos prema opisanoj posljedici. Ovakav opis je nužno morao biti inkorporiran u činjeničnoj osnovi kako dispozitiva optužnice, tako i izreke pobijane presude, da bi optužena bila oglašena krivom za predmetno krivično djelo."

Da je riječ o kardinalnom kršenju prezumpcije nevisnosti slikovito ilustruje sadržaj obrazloženja iz posljednjeg pasusa na 86. strani u kome se, pored ostalog, navodi da je nesporno da su osumnjičeni u konkretnoj pravnoj stvari u period od šest mjeseci u sastavu grupe za organizovani kriminal nabavljali veću količinu opojne lokacije, skrivali i prepakivali u manja pakovanja, zatim da su u periodu od šest mjeseci preduzeli niz krivičnopravnih radnji što ukazuje da se navedenim nisu bavili sporadično s vremena na vrijeme nego je to bila vrsta zanimanja za sve učesnike u nesporno uigranoj i razgranatoj mreži nabavki i preprodaje opojne droge, te da je nesporno da se radi o organizovanoj grupi ljudi sa podijeljenim ulogama, te da je sasvim siguran zaključak da su sve naprijed navedene radnje osumnjičeni preduzimali u cilju pribavljanja imovinske koristi na nedozvoljen način prodajom i imajući u vidu sve naprijed navedeno radi se o sasvim utvrđenim činjenicama iz kojih proizilazi upornost, drskost i bezobzirnost lica. Potpuno istovjetne konstatacije sadržane su i u nastavku obrazloženja u odnosu na svakog pojedinog osumnjičenog. Dakle, po ocjeni ovog suda opisanim konstatacijama (kod razmatranja osnovane sumnje ali i posebnog pritvorskog osnova i u odnosu na svih deset osumnjičenih) izraženim u postupku odlučivanja o trajanju pritvora prema osumnjičenim, kada sud cijeni samo postojanje osnovane sumnje ali ne i apsolutnu dokazanost odlučnih činjenica od kojih zavisi ocjena suda o krivici osumnjičenih, sud je postupio suprotno odredbi

člana 6. stav 2. EKLJP (koja propisuje da se svako koje optužen za krivično djelo smatra nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica shodno zakonu), kao i odredbi člana 3. stav 1. ZKP FBiH (koja propisuje da se svako smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi

njegova krivica), te je na taj način povrijedio pretpostavku nevinosti osumnjičenih A.A., E.R., E.V. i H.M., kojom je sud vezan sve dok se njihova krivica pravosnažno ne dokaže u skladu sa zakonom."

Ovi žalbeni prigovori branioca optuženog su osnovani. Iz stanja u spisu proizilazi da je od majke optuženog Dž.Z., M.Z., prilikom pretresanja stana u kome stanuje optuženi Dž. oduzet ultra certifikat, korisničkog broja..., serijski broj... U zapisniku o pretresanju je konstatovano da je oduzet naprijed navedeni certifikat, nakon čega je izdata potvrda o privremenom oduzimanju istog. Iz nalaza i mišljenja vještačenja mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica Federalne uprave policije, Centra za forenzička ispitivanja, vještačenja i istraži vanja broj... od..., vidi se da je navedeno vještačenje izvršeno na osnovu naredbe Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu broj... od..., uz koju naredbu su na vještačenje dostavljeni privremeno oduzeti mobilni

karticama oduzeti od tada osumnjičenih: A.F., S.V., D.Z., Z.F., M.H., J.J. i A.Č., te ultra certifikat oduzet od M.Z., prilikom pretresa kuće u kojoj stanuje optuženi Dž.Z.. Odredbom člana 65. stav 2. ZKP FBiH je propisano da pretresanje pokretnih stvari u smislu odredbe stava 1. istog člana, obuhvata i pretresanje kompjuterskih sistema, uređaja za pohranjivanje kompjuterskih i elektronskih podataka, kao i mobilnih telefonskih aparata, odredbom člana 76. stav 1. istog zakona je propisano da će se o svakom pretresanju stana, prostorije ili osobe sastaviti zapisnik, a odredbom člana 165. istog zakona da će se o svakoj radnji preduzetoj u toku krivičnog postupka sastaviti zapisnik istovremeno kada se radnja obavlja, a ako to nije moguće, onda neposredno poslije toga. Iz stanja u spisu proizilazi da naprijed navedeni mobilni telefonski aparati sa pripadajućim SIM karticama, koji su privremeno oduzeti od tada osumnjičenih lica, nisu prije upućivanja na vještačenje pretreseni u skladu sa odredbom člana 65. stav 2. ZKP FBiH i s tim u vezi nisu sastavljeni ni zapisnici o pretresu istih, radi čega nalaz i mišljenje vještačenja mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica Federalne uprave policije, Centra za forenzička ispitivanja, vještačenja i istraži vanja broj... od..., predstavlja nezakonit dokaz u smislu člana 11. stav 2. ZKP FBiH, jer je pribavljen povredom odredbe člana 65. stav 2. ZKP FBiH, te su nezakoniti i svi dokazi koji su proistekli iz navedenog nalaza u smislu stava 3. istog člana, pa se na tim dokazima se ne može zasnivati sudska odluka."

pretresanju broj... od..., tako i u Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj... od... (koju je bez primjedbi potpisao R.Š.), čime je izvršena njihova identifikacija, pa slijedi da uopće nije primjenjena, niti je za tim bilo potrebe, odredba iz člana 82. stav 2. ZKP FBiH, koja propisuje da se predmeti i dokumentacija stavljaju u omot i pečate u situaciji kada popis istih nije moguć, niti je slijedom toga bilo potrebe za provođenjem procedure otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta u smislu člana 85. ZKP FBiH, kako se to neosnovano ukazuje žalbom."

da se poslije općih pitanja svjedok poziva da iznese sve što mu je u predmetu poznato a da mu se pitanja postavljaju samo radi provjeravanja, dopune i razjašnjenja. Pravilnim tumačenjem navedene odredbe proizlazi da nakon što svjedok, u smislu ove odredbe iznese sve što mu je o predmetu poznato to treba zabilježiti u zapisniku. Iz sadržaja zapisnika o izjavama navedenih svjedoka proizlazi da je upravo tako postupljeno. Iz tog razloga, okolnost da u zapisnicima o iskazima ovih svjedoka nisu konstatirana posebna pitanja i odgovori svjedoka na ta pitanja, ne čini te zapisnike nezakonitim dokazima."

U konkretnom slučaju iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud zaključak da je optuženi izvršitelj predmetnog krivičnog djela izveo dovođenjem u vezu odjeće pronađene pretresom kuće njegovog oca (gdje i optuženi živi) i opisa odjeće koji je naveden u Zapisniku o uviđaju PS K. broj... od... (strana 5. deveti pasus pobijane presude) gdje je za isti navedeno da predstavlja "informacije dobivene od očevidaca događaja". Iz sadržaja ranije navedenog Zapisnika o uviđaju proizilazi da

je vršila uviđaj dali očevici inkriminiranog događaja - A.M., B.M. i A.K.. Dalje, u skladu sa prethodno datim tumačenjem zakonskih odredbi koje se odnose na preduzimanje uviđaja takve izjave ne mogu biti dio uviđaja kao radnje dokazivanja propisane članom 106. ZKP FBiH. S druge strane, kako ovlaštena službena osoba koja je sastavila zapisnik o uviđaju prilikom prikupljanja "informacija od strane očevidaca" nije postupila u skladu sa odredbom člana 100. ZKP FBiH, iako se očito radilo o osobama za koje je postojala vjerovatnoća da svojim iskazima mogu dati obavijesti o krivičnom djelu i učinitelj ima (član 95. stav 1. ZKP FBiH), takve izjave se, shodno odredbi člana 234. stav 3. ZKP FBiH, ne mogu upotrijebiti kao dokaz u krivičnom postupku. S obzirom da prvostepeni sud upravo na ovako prikupljenim izjavama zasniva identifikaciju optuženog kao jednog od izvršitelja predmetnog krivičnog djela, slijedi da se pobijana presuda zasniva na dokazu na kojem se prema odredbama ZKP FBiH ne može zasnivati, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKP FBiH, na što je pravilno ukazano žalbom braniteljice optuženog."

opravdanosti ranije iznesene tvrdnje u žalbi ističe da je u članu 118. ZKP FBiH propisano da pregled i obdukciju leša vrši specijalizirana medicinska ustanova (stav 1.), te da, kada se vještačenje ne vrši u specijaliziranoj medicinskoj ustanovi, pregled i obdukcija leša vrši liječnik specijalista sudske medicine (stav 2.); da "Iz Nalaza i mišljenja vještaka Dr. A.S. proizilazi da je dr. A.S. specijalista patologije, dakle specijalista određene medicinske struke.", da, dalje, "Prvostupanjska presuda u obrazloženju navodi da je uzrok smrti oštećene utvrđen upravo iz nalaza i mišljenja vještaka dr. A.S. koji nije vještak sudske medicine, niti je u njegovom nalazu i mišljenju, te tijekom davanja iskaza tokom glavnog pretresa navedeno i utvrđeno da jeste"..., da je predmetna obdukcija obavljena suprotno odredbi člana 118. stav 2. ZKP FBiH što tu radnju kao i naknadno izjašnjenje vještaka dano na glavnom pretresu čini nezakonitim dokazima, te da je navedenim propustima počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 1. točka i) ZKP FBiH. Branitelj se pri tom pozvao na odluku Vrhovnog suda FBiH broj: 03 0 K 012762 15 Kž 12.11.2015. godine. Ovaj sud prethodno istaknute žalbene navode ocjenjuje osnovanim. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je dr. A.S., postupajući po naredbi Zamjenice Glavnog kantonalnog tužitelja iz L., dana 06.03.2016. godine u prostorijama mrtvačnice Županijske bolnice... u L. izvršio obdukciju mrtvog tijela oštećenog J.R., te da je sa istim danom pod brojem... o ovoj radnji

sačinio odgovarajući pismeni Izvještaj. Valja istaći da je u ranije navedenom Izvještaju vidljiva jasna naznaka da je obducent u konkretnom slučaju bio dr. A.S. - specijalista patolog. Ovdje se očigledno radi o tome da predmetna obdukcija nije izvršena u specijaliziranoj medicinskoj ustanovi, odnosno da obdukciju nije obavio liječnik specijalista sudske medicine, čime je ova radnja dokazivanja obavljena uz bitnu povredu odredbe člana 118. stav 2. ZKP FBiH, na što je ukazano u žalbi optuženikova branitelja. Ovim se Izvještaj o vanjskom pregledu i obdukciji tijela J.R. broj... (kako ga je naslovio obducent dr. A.S., a branitelj optuženog V.U. ga u žalbi označava Nalazom i mišljenjem) pokazuje dokazom koji je pribavljen na nezakonit način, a na nezakonitim dokazima se (sukladno odredbi člana 11. stav 2. ZKP FBiH) sudska odluka ne može zasnovati. Zbog nezakonitosti ovog primarnog dokaza nezakonitim se, dalje, po principu "plodova otrovne voćke", pokazuje i izjašnjenje koje je od strane dr. A.S. kao obducenta (sud imenovanog na raspravnom zapisniku označava vještakom - ali bez navođenja struke i oblasti za koju je ovlašten vršiti vještačenja) izneseno na glavnom pretresu održanom dana 14.11.2016. godine. Ovim propustima prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 1. točka i) ZKP FBiH."

Odredbom člana 123. stav 3. ZKP FBiH je propisano da takvu naredbu naređuje sud, a tužiteljstvo samo kada postoji opasnost od odlaganja. Kako u konkretnom slučaju nije postojala opasnost navodi u naredbi, onda nije bilo opravdane osnove za davanje naredbe od strane tužiteljstva, koje postupanje je u suprotnosti sa navedenom zakonskom odredbom. Imajući u vidu da je odredbom člana 123. stav 5. ZKP FBiH izričito propisano da "ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana na tako pribavljenom dokazu ne može se zasnivati sudska odluka", pa kako ovaj sud cijeni da je povrijeđena odredba člana 123. stav 3. ZKP FBiH i da je prethodno navedena naredba za uzimanje krvi broj... od... od optužene A.P.L. i A.S. nezakonit dokaz, a slijedom toga je nezakonita i naredba za vještačenje od..., kojom je određeno da se provede vještačenje nespornih uzoraka krvi uzeti u KBC M. u Javnoj ustanovi Zavodu za zdravstvenu zaštitu zaposlenika MUP KS, uz zapisnik o vađenju krvi i to uzoraka krvi uzetih od A.P.L. i A.S. dana... u 21,40 sati, a s tim

u vezi se ukazuje nezakonitim i provedeno biološko vještačenje koje se odnosi na nespornu krv uzetu od A.P.L. i A.S., a koje je proizišlo iz nezakonite naredbe. Radi se o vještačenju FUP Centra za forenzičku i informatičku podršku Sarajevo broj... od..., koje je u pomenutim dijelovima nezakonito i na tome se ne može zasnivati sudska odluka. Također i vještačenje alkohola sa nalazom i zaključkom JU Zavoda za zdravstvenu zaštitu zaposlenika MUP KS broj... od... je nezakonit dokaz, jer je proizišlo iz pomenute

nezakonite naredbe. Nadalje, nije preuzeta ni službena zabilješka MUP, PU M. od..., sačinjena od strane policijske službenice Đ.I., koja službena zabilješka i nije dokazno sredstvo, posebno cijeneći da je svjedok Đ.I. ispitana na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, a koji iskaz ove svjedokinje je preuzet u dokaznu građu od strane ovog suda, kako je to prethodno navedeno."

M.M. nije izdao naredbu, nezakoniti dokazi, u svojoj presudi određeno pozvao prvostupanjski sud. Naime, u članu 123. ZKP FBiH su propisani uvjeti za zakonito obavljanje tjelesnog pregleda i drugih radnji, odnosno određen je okvir u kojem se organi koji provođenjem ove radnje pribavljaju materijalne dokaze sa ili iz ljudskog tijela nužno moraju kretati da bi tako pribavljeni dokazi bili zakoniti. Nije sporno da radnja na koju se odnosi predmetna odredba (definirana kao "Tjelesni pregled i druge radnje") samim svojim nazivom sugerira da se njenim provođenjem dira u pravo na privatnost pojedinca, te da je, kada se ista provodi, uvijek potrebno postupati s posebnim oprezom i uz puno poštivanje ljudskog dostojanstva. Upravo je ovo razlog zbog čega se kod provođenja ranije navedene radnje iz člana 123. ZKP FBiH uvijek traži poštivanje propisane forme (pribavljanje naredbe suda ili tužitelja), gdje postupanje koje izlazi iz zadanih okvira nužno dovodi do nezakonitosti pribavljenih dokaza. Tako je u stavu 1. ove odredbe propisano da će se tjelesni pregled poduzeti i bez pristanka

potrebno da se utvrde činjenice važne za kazneni postupak, a da se tjelesni pregled drugih osoba može bez njihovog pristanka poduzeti samo onda ako se mora utvrditi da li se na njihovom tijelu nalazi određeni trag ili posljedica kaznenog djela. Stav 3. iste odredbe propisuje da poduzimanje tjelesnog pregleda osumnjičenog, odnosno optuženog i druge radnje u vezi s tim naređuje sud, a ako postoji opasnost od odlaganja - tužitelj, dok je u stavu 5. propisano da ako je postupljeno protivno odredbama ovog člana na tako pribavljenom dokazu ne može se zasnovati sudska odluka. Dakle, kontrola provođenja predmetne radnje je primarno sudska, a samo u slučaju kada to zahtijevaju razlozi hitnosti naredba može biti izdana i od strane tužitelja. U žalbi kantonalna tužiteljica iznosi ocjenu da je član 123. ZKP FBiH na konkretni slučaj pogrešno primijenjen. Tako je po navodima iz ove žalbe prvostupanjski sud pogrešno interpretirao stav 3. prethodno navedene odredbe, a iz razloga jer se ovdje... "radi o tjelesnom pregledu oštećene, a ne osumnjičenog i to dobrovoljnom pregledu oštećene koji je izvršen u prisustvu zakonskog zastupnika - majke"..., što sve upućuje na zaključak da se u danim okolnostima nikako ne može govoriti o nezakonitom dokazu. Po nalaženju ovoga suda ranije navedena žalbena tvrdnja kantonalne tužiteljice nije prihvatljiva. Ovo zbog toga jer nije navodna dragovoljnost ono što tjelesni pregled, na koji je oštećena upućena od strane ovlaštenih službenih osoba povodom svoje prijave kaznenog djela, čini zakonitim, nego je to pismeno izdana naredba suda ili tužitelja. Na takvo što upućuje i sadržaj stava 3. odredbe člana 123. ZKP FBiH u kojem je, kako je to prethodno već rečeno, propisano da poduzimanje tjelesnog pregleda osumnjičenog, odnosno optuženog i druge radnje u vezi s tim naređuje sud, a za slučaj da postoji opasnost od odlaganja - tužitelj. Dakle, postojanje sudske ili tužiteljske naredbe predstavlja pred uvjet za dopustivost tjelesnog pregleda i drugih radnji iz člana 123. ZKP FBiH, odnosno za njihovo zakonito provođenje. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je svoj stav o nezakonitosti spornih dokaza sasvim određeno vezao za činjenicu da je... "za obavljanje radnje ginekološkog pregleda malodobne MM, bila potrebna naredba suda ili tužilaštva, koja nije bila izdata.", pri čemu je dalje zaključio da su, vezano za ranije

navedeni propust, kao dokaz nezakoniti i... "medicinski nalaz Klinike za ginekologiju i akušerstvo broj... od... izdat na ime malodobne MM obzirom da je ginekološki pregled obavljen bez naredbe, kao i nalaz i mišljenje vještaka dr. H.Ž. od..., jer se isti zasniva isključivo na nalazu Klinike za ginekologiju i akušerstvo od..., kao i iskaz vještaka dr. H.Ž. dat na glavnom pretresu dana 19.03.2019. godine." Na opravdanost ove ocjene svakako ukazuje i sadržaj člana 123. stav 5. ZKP FBiH u kojem je propisano da se, ako je postupljeno protivno odredbama sadržanim u tom članu, na tako pribavljenom dokazu ne može se zasnovati sudska odluka."

Radi toga pravilno je prvostepeni sud našao da je nalaz vještačenja krvi nezakonit dokaz u smislu uviđaju nije konstatovano i dokumentovano da je uzeta krv od optuženog dostavljena Zavodu za zdravstvenu zaštitu radi analize, kako to propisuje odredba člana 236. stav 1. ZKP FBiH, pa slijedom toga, obzirom da je krv poslata na analizu po proteku 18 dana, od dana uzimanja krvi i okončanog uviđaja, za predmetno vještačenje je bila potrebna naredba tužioca ili suda u smislu člana 110. stav 1. ZKP FBiH. Slijedom navedenog, kako je nalaz alkohola u krvi pribavljen protivno odredbi člana 110. stav 1. i člana 236. stav 1. ZKP FBiH, taj nalaz predstavlja nezakonit dokaz na kome se u smislu člana 11. stav 2. ZKP FBiH ne može zasnivati sudska odluka. Kako u smislu člana 11. stav 3. istog zakona sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana, to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je našao da i dokazi (nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra prof. dr. A.K., dopuna nalaza i mišljenja istog vještaka, iskaz vještaka E.Č. i A.K.) koji su proizašli iz nalaza vještačenja alkohola u krvi optuženog, predstavljaju nezakonit dokaz. Slijedom navedenog nalazeći u pobijanoj presudi da je nalaz vještačenja alkohola u krvi nezakonit dokaz u smislu člana 11. stav 2. ZKP FBiH jer je pribavljen uz povredu odredaba člana 236. stav 1. i člana 110. stav 1. istog zakona i da su dokazi koji su dobijeni na osnovu toga dokaza, u smislu člana 11. stav 3. ZKP FBiH nezakoniti,

prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 11. stav 2. i 3., članom 110. stav 1. i članom 236. stav 1. istog zakona."

Prema tome, iako vještak B.E. nije formalno u radnom odnosu kod oštećenog u smislu stav 2. člana 112. ZKP FBiH, okolnosti da je taj vještak prije nego je angažovan od strane tužitelja, bio

krivičnom postupku - predstavnika Sindikata TE K., te da je sačinio nalaz i mišljenje čiju izradu je i naplatio od Sindikata TE K., što je vještak i potvrdio u svom iskazu, po nalaženju ovog suda, izaziva sumnju u njegovu nepristrasnost u smislu odredbe člana 39. tačka f) ZKP FBiH, te slijedom navedenog i razloge za njegovo izuzeće u smislu člana 44. ZKP FBiH. Stoga, okolnost da je vještak B.E. prije istrage, bio angažovan od strane oštećenih u ovom krivičnom predmetu članova Sindikata TE K. da sačini nalaz i mišljenje, a zatim je i po naredbi tužitelja sačinio nalaz i mišljenje, ima za posljedicu da prvostepeni sud u toku glavnog pretresa nije pravilno primijenio odredbu člana 112. stav 2. u vezi sa članom 44. stav 1. i članom 39. tačka f) ZKP FBiH, a to je, po nalaženju ovog suda, moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude, uslijed čega je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKP FBiH."

optuženi ne smije posjećivati Općinu V. gdje je bio načelnik i neće moći uticati na svjedoke kroz razgovor o predmetu optužbe, da se neće smjeti sastajati sa drugim optuženim i svjedocima i da je Općina V. dužna obavijestiti sud ako dođe do kršenja izrečenih mjera. Međutim, izneseni stav prvostepenog suda osnovano se dovodi u pitanje navodima u žalbi kantonalnog tužitelja da je nejasno na koji način će se izrečenim mjerama zabrane otkloniti opasnost skrivanja i krivotvorenja dokaza, odnosno spriječiti uništavanje, skrivanje i krivotvorenje dokaza i tragova važnih za krivični postupak a koja opasnost, prema stavu prvostepenog suda, i dalje postoji. Također se izneseni stav prvostepenog suda da će se mjerama zabrane sastajanja sa svjedocima osigurati nesmetano vođenje krivičnog postupka zabranom posjećivanja optuženog službi Općine V. žalbom dovodi u pitanje imajući u vidu navode iz žalbe da većina svjedoka predloženih u ovom predmetu nisu uposlenici općine V., te da mnogi svjedoci žive na adresama u drugim gradovima, u

inostranstvu i dr., jer ni iz pobijanog rješenja ne proizilazi da su svjedoci koje je potrebno ispitati uposlenici općine. Kod utvrđenja od strane prvostepenog suda da je optuženi i do sada vršio uticaj na svjedoke i to putem e-maila, te da je svjedoku govorio da se buduća komunikacija nastavi putem vibera, što je sigurnije osnovano se žalbom ukazuje da sud nije dao razloge kako će se izrečenim mjerama zabrane osigurati uticaj na svjedoke na navedeni način. Stoga ovaj sud nalazi da se pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnost činjeničnih zaključaka prvostepenog suda iznesenih u pobijanom rješenju žalbenim navodima osnovano dovodi u pitanje."

zaprimio poruku putem mobilnog telefona od strane Dž. sina A. u kojoj A. navodi da je A. kriva što je njegov otac u pritvoru, jer je ona dala izjavu protiv njega, te da će doći i zaklati je, a poruku sličnog sadržaja od strane S.A. je zaprimila i druga svjedokinja G.D., a što proizilazi iz službene zabilješke MUP-a TK od... Nadalje, iz službene zabilješke MUP-a TK-a od... i presretnutog razgovora pod rednim brojem 1460 proizilazi da je dana... B.G. nakon što su policijski službenici sa istom obavili informativni razgovor u vezi prostitucije u ugostiteljskom objektu "PM", o sadržaju razgovora odmah obavijestila osumnjičenog S.Dž., a što dodatno potkrjepljuje činjenicu da je, s obzirom na specifičnost krivičnog djela koje se stavlja na teret osumnjičenima, riječ o veoma osjetljivim osobama na koje se veoma lako može uticati, iz kojih razloga postoje naročite

okolnosti da će osumnjičeni S.Dž. i K.S. ometati krivični postupak uticajem na svjedoke oštećene, kako i na koji način da daju svoj iskaz vezano za saznanja koja imaju." Iz ovako danog obrazloženja je vidljivo da se prezentirani dokazi, kojima se opravdava zaključak o egzistiranju posebnog razloga za pritvor iz člana 146. stav 1. točka b) ZKP FBiH, isključivo odnose na osumnjičenika Dž.S.. Zbog toga, po nalaženju ovoga suda, za sada postoji sumnja u pravilnost činjenične osnove iz koje je izvedena ocjena da bi osumnjičeni S.K., za slučaj da mu pritvor bude ukinut, ometao predmetni kazneni postupak utjecajem na svjedoke, odnosno da postoji ozbiljan rizik od takvog utjecaja."

Prema podacima iz sudskog spisa, radi obezbjeđenja prisustva svjedoka oštećenog N.T. na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom koji je bio zakazan za dan 27.06.2018. godine, od strane Kantonalnog tužiteljstva L. zatražene su provjere prebivališta, odnosno boravišta oštećenog kroz službene evidencije i na terenu od nadležne Policijske uprave Ž., a

15.06.2018. godine obavijestila Kantonalno tužiteljstvo L. da se oštećeni N.T. ne nalazi na prijavljenoj adresi (...), da boravi negdje na području općine N. ali da bliža adresa stanovanja istog nije poznata. Obzirom da svjedok oštećeni zbog nemogućnosti uručenja poziva istom nije pristupio ni na zakazani pretres za dan 27.06.2018. godine, od strane Kantonalnog tužiteljstva L. zatražena je operativna potraga prebivališta, odnosno boravišta oštećenog N.T. od MUP... Policijske uprave... Policijske stanice N., a koja je dopisom broj... od... obavijestila Kantonalno tužiteljstvo L. da nisu mogli utvrditi mjesto boravka oštećenog. U konkretnoj situaciji, obzirom da svjedok oštećeni N.T. nije pristupio ni na zakazani pretres za dan 29.08.2018. godine, jer se nije mogao pronaći, na istom pretresu, po odluci sudskog vijeća, a pozivanjem na odredbu člana 288. stav 2. ZKP FBiH, iskaz svjedoka oštećenog N.T. dat na zapisnik MUP Policijska uprava T. broj... od... je pročitan. Polazeći od naprijed izloženog, obzirom da je i po ocjeni ovog suda učinjeno dovoljno napora u pogledu pronalaska adrese svjedoka oštećenog i njegovog pozivanja da pristupi na glavni pretres, u situaciji kada se svjedok oštećeni N.T. i unatoč provjera izvršenih putem Policijske uprave Ž. i Policijske uprave Č. Policijska stanica N., nije mogao pronaći i nije pristupio na pretrese zakazane pred prvostepenim sudom za dan 11.06.2018. godine, 27.06.2018. godine i 29.08.2018. godine, prvostepeni sud je postupio u skladu sa odredbom člana 288. stav 2. ZKP FBiH kada je na glavnom pretresu, pročitao iskaz

svjedoka oštećenog N.T. dat u istrazi, te time nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 288. stav 2. ZKP FBiH, na koju se ukazuje žalbom branitelja optuženog."

Ovaj žalbeni prigovor je osnovan. Iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud ocjenom dokaza utvrdio da je, kako se to navodi u obrazloženju, osoba koja se u konkretnom krivičnom postupku predstavlja kao I.M. počinila krivičnopravne radnje opisane u izreci presude, ali da je u konkretnom slučaju ostao neutvrđen "identitet optuženog", tj. da je ostala sumnja u tačnost osobnih podataka kojima je ovaj optuženi identifikovan u optužnici. Slijedom navedenog, prvostepeni sud je zaključio da su ostali nedokazani osobni podaci optuženog I.M., usljed čega se ne može utvrditi "da se presuda odnosi na lice koje je optuženo", pa je primjenom odredbe člana 295. stav 1. i člana 299. tačka c) ZKP FBiH donio presudu kojom je optuženog oslobodio od optužbe. Ovaj sud podsjeća da se odredba člana 295. stav 1. ZKP FBiH, odnosi na pitanje vezanosti presude za optužbu, i pored ostalog, propisuje da se presuda može odnositi samo odnosno na glavnom pretresu izmijenjenom optužnicom (subjektivni identitet). Iz navedenog slijedi da je za postojanje subjektivnog identiteta optužbe i presude bitno da se optužba i presuda odnose na istu osobu. Pri tome, osobni podaci osumnjičene, odnosno optužene osobe u krivičnom postupku služe za utvrđivanje njenog identiteta i određuju osobu protiv koje se vodi krivični postupak. Osim na taj način, identitet osumnjičene, odnosno optužene osobe, se može utvrđivati i na druge načine (npr. daktiloskopskim ili drugim vještačenjem ili drugim dokazima). Ključno pitanje za ocjenu postojanja subjektivnog identiteta optužbe i presude jeste da li se presuda odnosi na osobu koja je identifikovana određenim podacima koje je tužitelj naveo u optužnici, pri čemu će povreda subjektivnog identiteta postojati ako se presuda odnosi na drugu, a ne na onu osobu koja je optužena. Osobni podaci optužene osobe se utvrđuju na način predviđen odredbom člana 92. stav 1. (u istrazi) i člana 273. stav 1. ZKP FBiH (na glavnom pretresu), pri čemu optužnica, a samim tim i presuda, moraju minimalno sadržavati podatke koji će omogućiti identifikaciju optužene osobe na način da se ista razlikuje od drugih osoba. U konkretnom slučaju, kako to proizlaizi iz obrazloženja pobijane presude, prvostepeni sud je utvrdio da je predmetne krivičnopravne radnje počinila upravo ona osoba koja je optužena potvrđenom optužnicom (na osnovu ocjene iskaza saslušanih svjedoka i rezultata DNK vještačenja tragova krvi na odjeći optužnog), koja je na glavnom pretresu o sebi dala osobne podatke, koji su kao takvi navedeni u optužnici (optuženi I.M., sin M. i majke F., djevojačko prezime majke H., rođen... godine u mjestu T.K., u Alžiru, ul. H.S.B.Y. 7, po nacionalnosti A., državljanin Alžira, i dr.). Slijedom obrazloženja prvostepenog suda, u konkretnom slučaju ne postoji sumnja da je počinitelj predmetnih krivičnopravnih radnji neka druga osoba, a ne ona koja je u potvrđenoj optužnici identifikovana na

temelju osobnih podataka koje je dala o sebi (koji su u pogledu imena, prezimena i države porijekla optuženog potvrđeni i od strane više svjedoka ispitanih na glavnom pretresu). Međutim, zbog apstraktne sumnje u tačnost osobnih podataka optuženog, koju izvodi iz činjenice da se u dostavljenom dopisu Ambasade Alžira u Rimu navodi da ista nije u mogućnosti potvrditi identitet optužnog I.M. na osnovu dostavljenih daktiloskopskih podataka, prvostepeni sud zaključuje da nije bilo moguće utvrditi da se presuda odnosi na osobu koja je optužena potvrđenom optužnicom i donosi presudu kojom optuženog oslobađa od optužbe. Takav zaključak prvostepenog suda se ne može prihvatiti u situaciji kada sam prvostepeni sud nalazi dokazanim da je počinitelj predmetnih krivičnopravnih radnji upravo osoba koja je prisustvovala glavnom pretresu i o sebi dala osobne podatke, koji su kao takvi navedeni u potvrđenoj optužnici i čije oglašavanje krivim u prvostepenoj presudi ne bi predstavljalo povredu subjektivnog identiteta presude i optužbe. Okolnost da u konkretnom slučaju tačnost osobnih

podataka optuženog nije potvrđena dokazom koji proizilazi iz službene evidencije njegove države porijekla (dopis Ambasade Alžira iz Rima), ne može, po ocijeni ovog suda, u datim okolnostima dovesti u sumnju zaključak samog prvostepenog suda da je počinitelj predmetnog krivičnog djela upravo ona osoba koja je optužena potvrđenom optužnicom, od čega jedino i zavisi postojanje identiteta optužbe i presude u slučaju oglašavanja te osobe krivom. Iz navedenog slijedi da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio odredbu člana 295. stav 1. ZKP FBiH, što je bilo od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude, jer je upravo ta okolnost bila razlog za donošenje oslobađajuće presude. Postupajući na opisani način, prvostepeni sud je učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 295. stav 1. ZKP FBiH, na što je pravilno ukazano žalbom kantonalne tužiteljice."

Braniteljica smatra da je prvostepeni sud suprotno odredbi člana 295. ZKP FBiH samonicijativno izmijenio činjenični opis iz optužnice i počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKP FBiH. Ovi žalbeni navodi braniteljice optuženog S.V. nisu osnovani. Iz optužnice proizilazi da je tužitelj optuženom stavio na teret krivično djelo Razbojpobijanom presudom optuženi oglašen krivim za krivično djelo Razbojništvo iz stava 1. člana 289. KZ FBiH. Iz pobijane presude također proizilazi da je prvostepeni sud u izreci svoje presude izmijenio činjenični opis krivičnog djela u odnosu na opis iz optužnice na način kako to braniteljica optuženog u žalbi ukazuje, te, nakon toga, djelo optuženog pravno kvalifikovao na navedeni način. Pri ocjeni osnovanosti žalbenih navoda braniteljice potrebno je, prije svega, imati u vidu da se, prema članu 295. ZKP FBiH, presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. Navedenom odredbom osigurava se primjena akuzatorskog načela, u smislu da je tužitelj taj koji određuje predmet postupka, pa, prema tome, i predmet presude, te pravo odbrane optuženog čija je pretpostavka da optuženi bude obavješten o djelu za koje se tereti. Na taj način omogućava se i kontradiktornost glavnog pretresa. Osim toga, ova odredba ima za cilj i da osigura potpuno objektivan položaj suda tokom suđenja. Stoga se pri ocjeni da li je izvršenim činjeničnim modifikacijama opisa djela u presudi u odnosu na opis djela u optužnici povrijeđen identitet presude i optužbe mora voditi računa o učincima izvršenih izmjena na ova načela. S obzirom na navedeno, problem objektivnog identiteta presude i optužbe svodi se na pitanje da li je u određenom slučaju riječ o modifikaciji činjeničnog opisa djela koja je dopuštena. Ovaj sud smatra, da se u konkretnom slučaju ne radi o nedopuštenoj modifikaciji djela u pobijanoj presudi u odnosu na onu iz optužnice, s obzirom da se ona sastoji u izmjeni navoda iz optužnice "uz prijetnju pištoljem" navodom u presudi "uz primjenu predmeta koji izgleda kao pištolj, kakvim ga je djelatnica i poprimila", te izmjenom navoda iz optužnice "izvadila novac u iznosu oko 1.300,00 KM",

navodom u presudi "izvadila novac u iznosu oko 300 KM, a i dala mu kovertu sa iznosom od 1.000,00 KM", a koje izmjene se odnose samo na pojedinosti upotrebljenog sredstva prijetnje i pojedinosti načina na koji je oštećena predala novac optuženom. Navedenim izmjenama činjeničnog opisa djela u izreci presude u odnosu na opis djela u optužnici nije povrijeđeno načelo akuzatornosti jer sud, budući da one predstavljaju konkretizaciju navoda iz optužnice koja je rezultat ocjene izvedenih dokaza, nije preuzeo funkciju krivičnog gonjenja. Iz istog razloga nije povrijeđeno pravo odbrane optuženog tim prije što se optuženi branio alibijem. S obzirom na to, izvršenim činjeničnim modifikacijama nije povrijeđen ni objektivni položaj suda pa se neosnovano žalbom braniteljice tvrdi da je prvostepeni sud na navedeni način prekoračio optužbu i učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKP FBiH."

Kako je pri donošenju rješenja sud bio nepropisno sastavljen, smatra da je time učinjena navedena bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Ovi žalbeni navodi branitelja su osnovani. Iz stanja spisa prvostepenog suda slijedi A.H., A.J., S.N. i pravne osobe "Jk" d.o.o. L., po predmetnoj optužnici Kantonalnog tužiteljstva u T. broj... od..., nalazi u fazi glavnog pretresa. Pobijanim rješenjem se odlučivalo o prijedlogu tužitelja za produženje mjere osiguranja u skladu sa Zakonom o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom. Prema odredbi člana 17. stav 4. ovog zakona, rješenje kojim se određuje mjera osiguranja, do podizanja optužnice donosi sudija za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice do njenog potvrđivanja sudija za prethodno saslušanje, a nakon potvrđivanja optužnice, sudija pojedinac ili vijeće krivičnog odjeljenja suda u skladu sa ZKP FBiH. Prema odredbi člana 25. stav 1. ZKP FBiH, u prvom stepenu sudi vijeće krivičnog odjeljenja suda sastavljeno od troje sudija (s obzirom da se optuženim stavljaju na teret krivična djela za koje se može izreći kazna zatvora preko deset godina, nadležno je vijeće), dok prema odredbi člana 25. stav 6. istog zakona, vijeće sastavljeno od troje sudija donosi odluke izvan glavnog pretresa. Kako je u konkretnom

predmetu pobijano rješenje donijela predsjednica sudećeg vijeća, a ne vijeće iz člana 25. stav 1. ili iz člana 25. stav 6. ZKP FBiH, osnovano se u žalbi branitelja ukazuje da je takvo postupanje prvostepenog suda suprotno navedenoj zakonskoj odredbi što pobijano rješenje čini nezakonitim. Na

osnovu navedenog, i po ocjeni ovog suda, učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka a) ZKP FBiH, na koju branitelj u žalbi ukazuje."

zakonsko pravo da osporava okolnosti koje su bitne za odlučivanje o pritvoru, pa je obaveza suda da takve prigovore ocijeni na odgovarajući način. Kako prvostepeni sud to u pobijanom rješenju nije učinio, čime je odbrana onemogućena da efektivno osporava navode iz prijedloga za produženje pritvora, onda je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu osumnjičenih J.M., K.M., T.N.i M.S., odnosno, učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH na koju se žalbama njihovih branitelja osnovano ukazuje."

što je vještaku D. data mogućnost da izradi svoj nalaz i mišljenje u vezi sa prevedenom relevantnom dokumentacijom. Kako su se okolnosti promijenile, obzirom da je izvršen prijevod relevantne dokumentacije (materijalnih dokaza) od trenutka izdavanja naredbe za vještačenje u ranijem postupku vještaku odbrane P.K., te kako je vještaku optužbe data mogućnost da nakon toga izradi svoj nalaz i mišljenje, po nalaženju ovog suda, osnovano se žalbom branitelja optuženog B.H. ukazuje da je pod takvim okolnostima, odbijanjem dokaznog prijedloga odbrane, s navedenim razlozima prvostepenog suda i davanjem finansijskog tumačenja revidiranih finansijskih izvještaja od strane prvostepenog suda za što je potrebno stručno znanje, povrijeđeno pravo na odbranu i učinjena je

bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.

13.12.2018. godine, prvostepeni sud je procesnim rješenjem odlučio da će se o prijedlogu odbrane za provođenje dokaza saslušanjem oštećenog R.E., kao svjedoka odbrane, naknadno odlučiti, međutim o tome prijedlogu prvostepeni sud nije odlučio, a u pobijanoj presudi nije obrazloženo zašto je tako postupljeno. Tako postupajući prvostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, jer o dokaznom prijedlogu odbrane nije odlučio, što predstavlja povredu prava na odbranu, na koju povredu je branilac ukazao, zbog koje se presuda mora ukinuti."

I ovaj sud je stava da je, postupajući na prethodno opisani način, prilikom modifikovanja opisa krivičnog djela radi usklađivanja sa činjeničnim utvrđenjima do kojih je došao ocjenom dokaza, prvostepeni

sud propustio da opiše kako radnje oštećenog E.M. koje predstavljaju istovremeni protivpravni napad na optuženog (bez čega nema prekoračenja granice nužne odbrane), tako i konkretne radnje optuženog iz kojih bi proizilazilo da je on postupao u prekoračenju granice nužne odbrane (član 26. stav 3. KZ FBiH), za što ga je pobijanom

presudom oglasio krivim. Ovi nedostaci čine izreku pobijane presude nerazumljivom, na što je pravilno u žalbi ukazao kantonalni tužitelj, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH."

da je optuženi propustio brzinu kretanja svoga vozila prilagoditi osobinama i stanju puta, gustoći saobraćaja i slabijoj vidljivosti u noćnim uslovima, dakle, navodi se zakonski opis blanketne norme iz člana 43. stav 1. ZOOBS na putevima, dok se ne precizira u čemu se ogledaju konkretne osobine i stanje ceste i gustoće saobraćaja, prema kojim optuženi nije prilagodio svoju vožnju, koji nedostaci su po svojoj prirodi takvi, da izreku presude čine nerazumljivom i predstavljaju bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH zbog koje se presuda mora ukinuti."

podij i da spusti ruke niz tijelo, pa iako svjestan da zadajući mu snažan udarac u predjelu glave i u takvom ošamućenom stanju može da mu nanese teške tjelesne ozljede na to i pristao i stisnutom pesnicom desne ruke, udario ga u lijevi obraz nakon čega je Dž.Dž. od tako snažnog udarca pao na pod i izgubio svijest, kojom prilikom je zadobio ozljede navedene u izreci pobijane presude posljedicom kojih je naknadno preminuo. Slijedom toga, radnje ovog optuženog su pravno kvalificirane kao kazneno djelo Teška tjelesna ozljeda iz članka 172. stavak 5. u vezi sa stavkom 1. KZ FBiH i pored toga što izreka presude ne sadrži okolnosti vezane za nehatno postupanje optuženog u vezi sa posljedicom smrti oštećenog. Pored toga, protivno odredbi članka 305. stavak 7. ZKP FBiH, kojom je propisano da obrazloženje presude mora sadržavati razloge kojima se sud rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji kazneno djelo i krivnja optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba kaznenog zakona na optuženog i njegovo djelo, obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge na osnovu kojih je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženi bio svjestan da zbog njegovog činjenja može nastupiti zabranjena posljedica u vidu smrti oštećenog, ali je olako držao da ona neće nastupiti ili da će je moći spriječiti, ili da nije bio svjestan nastupanja zabranjene

posljedice iako je prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti. Prvostupanjski sud je optuženog oglasio krivim za kazneno djelo Teška tjelesna ozljeda iz članka 172. stavak 5. u vezi sa stavkom 1. KZ FBiH koje podrazumijeva umišljaj u odnosu na tešku tjelesnu ozljedu i nehat u odnosu na smrtnu posljedicu nastalu nanošenjem teške tjelesne ozljede. U prvostupanjskoj presudi je izostalo izjašnjenje prvostupanjskog suda iz kojih činjenica i okolnosti sadržanih u činjeničnom opisu djela proizlazi subjektivni odnos optuženog u vezi sa smrtnom posljedicom koji je zakonsko obilježja kaznenog djela za koje je optuženi A.Š. oglašen krivim. Uslijed navedenih propusta prvostupanjskog suda osnovano se žalbom branitelja optuženog ukazuje da pobijana presuda ne sadrži razloge o ovim odlučnim činjenicama pa je i time učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka k) ZKP FBiH."

a niti se, izuzev iskaza oštećenog N.H. u osporenoj presudi iznosi sadržina iskaza ostalih svjedoka, kao i materijalnih dokaza u spisu, a što je sve bilo neophodno učiniti kako bi se dokazi u smislu odredbi člana 296. stav 2. ZKP FBiH mogli dovesti u vezu i cijeniti, te na osnovu takve ocjene dati razlozi o odlučnim činjenicama...

branitelja optuženog da prvostepeni sud u pobijanoj presudi nije naveo dokaze koji su u predmetnoj stvari izvedeni i da, izuzev iskaza oštećenog N.H., nije iznio sadržinu izvedenih dokaza, kako iskaza ostalih svjedoka, tako i materijalnih dokaza u spisu, a što je prema navodima žalbe rezultiralo time da dokazi u predmetnoj stvari nisu mogli biti pravilo cijenjeni, jer iz obrazloženja pobijane presude (strana 4. do 11.) proizilazi da je prvostepeni sud naveo dokaze koji su na prijedlog optužbe i odbrane izvedeni u predmetnoj stvari, te izvršio ocjenu istih. To što izvedeni dokazi sadržajno nisu u cijelosti prezentirani, nije od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer je prvostepeni sud, kako to proizilazi iz obrazloženja osporene presude, pri ocjeni vjerodostojnosti izvedenih dokaza, izvedene dokaze cijenio u smislu odredbi člana 296. stav 2. ZKP FBiH, iznoseći pri tome bitan sadržaj tih dokaza."

da se u konkretnom slučaju radi o medicinskoj radnji koja je morala biti izvršena od strane za to ovlaštene medicinske osobe, kao i da je uzimanje brisa bukalne sluznice od optuženog M.B. izvršeno protivno odredbi člana 123. ZKP FBiH, bez naredbe suda, iako se nije radilo o radnji za koju je postojala opasnost od odlaganja, obzirom da je izuzimanje brisa izvršeno četiri mjeseca nakon izvršenja predmetnog krivičnog djela

na slobodi. U situaciji kada je odbrana optuženog M.B. istakla naprijed navedene konkretne prigovore uz navode da se radi o nezakonitim dokazima u smislu člana 11. stav 2. ZKP FBiH, prvostepeni sud je bio dužan da se o tim prigovorima određeno izjasni i navede razloge da li ih smatra prihvatljivim ili neprihvatljivim. Prema obrazloženju pobijane presude, proizilazi da je prvostepeni sud kada su u pitanju nesporni brisevi bukalne sluznice uzeti od optuženog M.B. i oštećenog N.H. u pobijanoj presudi na strani 9. zadnji pasus obrazloženja presude naveo da se radi o zakonitim dokazima, a da pri tome istaknute vrlo konkretne prigovore branitelja ne cijeni, a niti navedene prigovore uopće pominje. Uslijed navedenog propusta, pobijana presuda je ostala bez razloga o odlučnim činjenicama, čime je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, na koju se osnovano ukazuje žalbom branitelja optuženog."

argumetnaciju koju je optužba iznijela po pitanju kvalifikacije prisilnog nestanka kao nečovječnog postupanja, te da je takvo obrazloženje prvostepenog suda nejasno i neuvjerljivo. Ovaj žalbeni prigovor je osnovan. Iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud donio presudu kojom je optuženog I.K., na osnovu člana 299. tačka a) ZKP FBiH, oslobodio od optužbe da je počinio predmetno krivično djelo jer je našao da "prisilni nestanak nije obilježje krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 30. stav 2. KZ SFRJ koje se optuženom stavlja na teret da ga je počinio nečinjenjem." S tim u vezi je prvostepeni sud obrazložio da je prisilni nestanak elemenat krivičnog djela Zločin protiv čovječnosti iz člana 172. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH), koje se može počiniti samo kao dio širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva, da je u stavu 2. tačka h) pomenutog člana data i definicija prisilnog nestanka, te da se "propuštanja za koja se optuženi tereti ne mogu podvesti pod krivično djelo Zločin protiv čovječnosti." Prvostepeni sud je istaknuo da se "ne mogu obilježja jednog krivičnog djela (prisilni nestanak kao obilježje krivičnog djela Zločin protiv čovječnosti) označiti kao nešto nečovječno i na taj način tim činjenicama i okolnostima dati obilježja drugog krivičnog djela (nečovječno postupanje kao obilježje Ratnog zločina protiv civilnog stanovništva)." Kako u konkretnom slučaju činjenični opis krivičnog djela koje je optuženom stavljeno na teret ne sadrži navode o nanošenju teške fizičke ili duševne patnje, niti povrede dostojanstava ili tjelesnog integriteta (što je po mišljenju prvostepenog suda neophodno za postojanje nečovječnog postupanja), takvo djelo ne predstavlja krivično djelo. Međutim, dajući ovakvo obrazloženje prvostepeni sud je propustio da navede suštinske razloge za neprihvatanje teže optužbe da prisilni nestanak oštećenog M.Ž. u konkretnom slučaju (u činjeničnom opisu krivičnog djela u optužnici opisan riječima: "... nakon saznanja o nečovječnom postupanju prema civilnom licu srpske nacionalnosti Ž.M. koji je dana 16.08.1992. godine od strane njemu podređenog policajca G.M. obaviješten da se mora javiti u Stanicu javne bezbjednosti O., što je Ž.M. i učinio, da bi potom, bez pravnog osnova, od strane dežurnog policajca I.H. bio zaključan u prostoriju za zadržavanje Stanice javne bezbjednosti O., odakle je u večernjim satima od strane NN njemu podređenih policajaca Stanice javne bezbjednosti O. predan NN licima, od kada mu se gubi svaki trag...") predstavlja nečovječno postupanje, koje je članom 142. stav 1. KZ SFRJ propisano kao radnja izvršenja tog krivičnog djela. Takvu tezu je optužba zastupala tokom čitavog postupka i u završnim riječima je iznijela konkretne argumente, uključujući i pozivanje na sudsku praksu, što je dovela u vezu sa okolnostima konkretnog slučaja u smislu tvrdnji da opisani prisilni nestanak oštećenog predstavlja nečovječno postupanje. U tom smislu se kantonalni tužitelj u završnim riječima pozvao na sudsku praksu Međunarodnog suda za krivično

gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriju bivše Jugoslavije od 1991. godine (MKSJ) i Suda Bosne i Hercegovine, prema kojoj definiciju nečovječnog postupanja ne daju zakonske niti konvencijske odredbe, nego se ista izvodi uzimajući u obzir tumačenja data u sudskoj praksi. Tako je ukazano da se u više presuda MKSJ (presuda u predmetima protiv osuđenog Tihomira Blaškića i u predmetu "Čelebići") navodi da nečovječno postupanje predstavljaju namjerne radnje ili propust kojima se nanosi teška duševna ili tjelesna patnja ili povreda, ili predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo, dok je u nizu predmeta MKSJ (presuda protiv osuđenog Zorana Kupreškića) i Suda Bosne i Hercegovine (presuda broj S1 01 K 008241 12 Krl od 26.02.2016. godine) zauzet stav da nečovječno postupanje, između ostalog, obuhvata i nestajanje ljudi pod prisilom. U svjetlu navedenog, kantonalni tužitelj je iznio stav da i prisilni nestanak oštećenog M.Ž., na način kako je opisan u optužnici izmjenjenoj na glavnom pretresu, s obzirom da uključuje stavljanje oštećenog izvan zaštite zakona, zadovoljava navedene kriterije i predstavlja nečovječno postupanje u smislu radnje izvršenja krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ. Prvostepeni sud se u obrazloženju nije bavio ovim argumentima, nego je obrazloženje ograničio na formalno ukazivanje da prisilni nestanak kao takav nije izričito propisan kao radnja izvršenja krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana člana 142. stav 1. KZ SFRJ, nego samo kao radnja izvršenja krivičnog djela Zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 172. stav 1. tačka j) KZ BiH, koje optuženom nije stavljeno na teret, kao i na tvrdnju da činjenični opis djela ne sadrži navode o nanošenju teške duševne ili tjelesne patnje, niti o povredi ljudskog dostojanstava, bez da je pri tome u kontekstu tih kriterija razmotrio konkretnu radnju izvršenja krivičnog djela koja se optuženom stavlja na teret optužnicom izmjenjenom na glavnom pretresu. Takvo obrazloženje je i po ocjeni ovog suda paušalno jer je izostala suštinska ocjena i s tim u vezi iznošenje razloga za zaključak da radnje koje se optuženom stavljaju na teret u konkretnom slučaju (prisilni nestanak oštećenog na način opisan u optužnici) ne predstavljaju nečovječno postupanje u smislu radnje izvršenja krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, na kojoj odlučnoj činjenici se temelji odluka prvostepenog suda. Slijedom navedenog učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, na koju je osnovano ukazano žalbom kantonalnog tužitelja."

Članom 8. stav 1. istog zakona je, pored ostalog, propisano da se vatreno i vazdušno oružje, municija za pušku sa olučenim cije vima, pištolj i i revolveri mogu nabavljati samo na osnovu odobrenja policijske stanice. Iz činjeničnog opisa ovog krivičnog djela u izreci pobijane presude slijedi da nisu navedene činjenice i okolnosti koje čine obilježje tog krivičnog djela, kao i one od kojih zavisi primjena određene odredbe krivičnog zakona, kako to zahtijeva odredba člana 300. stav 1. tačka a) ZKP FBiH. Činjenični opis djela u izreci pobijane presude ne sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi subjektivni odnos optuženog prema tom krivičnom djelu, odnosno ne sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi da je optuženi bio svjestan da je pištolj marke "Crvena zastava", tip "M57" cal. 7,62 mm mogao

nadležnog organa, odnosno policijske uprave i da je za držanje takvog oružja potrebno odobrenje nadležnog organa. Dakle, kako činjenični opis djela u izreci pobijane presude ne sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi psihički odnos optuženog S.K. prema tom krivičnom djelu, on ne sadrži zakonska obilježja krivičnog djela iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo, za koje je optuženi S.K. oglašen krivim pobijanom presudom. Iz tih razloga oglašavanje krivim pobijanom presudom S.K. za navedeno krivično djelo, prvostepeni sud je učinio povredu krivičnog zakona iz člana 313. stav 1. tačka a) ZKP FBiH na štetu optuženog. Na povredu krivičnog zakona na štetu optuženog ovaj sud, kao drugostepeni sud, u skladu sa članom 321. ZKP FBiH pazi po službenoj dužnosti. Stoga je ovaj sud, povodom žalbi branitelja optuženog S.K. i kantonalnog tužitelja, po službenoj dužnosti, u odnosu na ovo krivično djelo, na osnovu člana 329. ZKP FBiH, preinačio pobijanu presudu tako što je optuženog S.K., na osnovu člana 299. tačka a) ZKP FBiH, oslobodio od optužbe za krivično djelo iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo, jer djelo za koje se optužuje (onako kako je opisano u optužnici) zakonom nije propisano kao krivično djelo."

krivično djelo. Iz tih razloga donošenjem odluke o sigurnosnoj mjeri oduzimanja predmeta, koji su u vezi sa krivičnim djelom iz člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o posjedovanju, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo ("34 kom bojevih metaka, cal 19x19 mm i 1 metak cal. 7,65x17 mm"), prvostepeni sud je učinio povredu krivičnog zakona iz člana 313. stav 1. tačka e) KZ FBiH na štetu optuženog. Stoga je ovaj sud, povodom žalbi kantonalnog tužitelja i branitelja optuženog S.K., po službenoj dužnosti, prvostepenu presudu preinačio tako što je pomenutu sigurnosnu mjeru, u odnosu na predmete oduzete u vezi sa navedenim krivičnim djelom, ukinuo."

Zbog toga se taj zakon nije u konkretnom slučaju mogao primijeniti u pogledu materijalno pravnih odredaba sadržanih u njemu, kao što je odredba ko se smatra povezanom osobom i koji su uvjeti za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom od povezanih osoba. Naime, odredba člana 38. stav 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom propisuje da postupci u predmetima osiguranja oduzimanja i donošenja odluka o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u kojem je do dana početka primjene ovog zakona donesena prvostepena presuda nastavit će se prema odredbama propisa koji su bili na

snazi u vrijeme pokretanja tih postupaka, a stavom 2. istog člana ovog zakona je propisano da ako na dan početka primjene ovog zakona nije donesena odluka o osiguranju oduzimanja ili oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom ili ako je prvostepena odluka iz stava 1. ovog člana ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje, primijenit će se odredbe ovog zakona. Iz navedenog proizilazi da se, pod uvjetima propisanim u toj odredbi, na radnje koje su preduzete prije početka njegove primjene mogu primijeniti samo procesne odredbe iz tog zakona. Stoga, kada su u pitanju materijalnopravni uvjeti za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom od osoba na koje je prenesena, primjenjuju se materijalnopravne odredbe koje su važile u vrijeme prenošenja te imovinske koristi. U konkretnom slučaju, to je odredba člana 115. stav 1. ZKP FBiH. Stoga se osnovano žalbom branitelja ističe da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada se pozvao na odredbe navedenog zakona. Nadalje, odredbom člana 78. stav 1. KZ FBiH je propisano da će se predmeti koji su na bilo koji način, u cjelini ili djelimično, upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela ili koji su nastali učinjenjem krivičnog djela, oduzeti ako su vlasništvo učinitelja. Iz pobijane presude slijedi da nije utvrđeno da je pomenuto vozilo upotrijebljeno, namijenjeno ili nastalo izvršenjem krivičnog djela i stoga nije moglo biti oduzeto primjenom ovih odredaba koje se odnose na sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta, pa ni odredbe člana 78. stav 2. KZ FBiH. Iz tih razloga je nepravilno pozivanje prvostepenog suda na odredbe Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine u vezi sa odredbom člana 71. stav 1. tačka c) i člana 78. stav 1. KZ FBiH. Stoga se izricanje optuženom S.K. ove sigurnosne mjere pokazuje kao povreda krivičnog zakona iz člana 313. tačka e) ZKP FBiH, učinjene na štetu optuženog. Budući da je ovo vozilo vlasništvo majke optuženog S.K. SeK., onda

je od nje moglo biti oduzeto kao imovinska korist pribavljena krivičnim djelom i prenesena na nju samo ako su ispunjeni uvjeti iz člana 115. stav 1., druga rečenica, KZ FBiH i proveden postupak u skladu sa članom 414. ZKP FBiH. Kako iz prvostepene presude ne proizilazi da je to utvrđeno, nisu bili ispunjeni uvjeti za to, pa je izricanjem mjere oduzimanja navedenog vozila od optuženog povrijeđen zakon tj. učinjena je povreda krivičnog zakona iz člana 313. tačka e) ZKP FBiH, pa je ta odluka, uvažavanjem žalbe branitelja optuženog S.K., ukinuta."

Nadalje, branitelj u žalbi navodi da je optuženoj M.N. iz sefa Raiffeisen banke oduzet novac u iznosu od 10.000,00 KM na ime ušteđevine. S tim u vezi branitelj prigovara, da sud u obrazloženju pobijanog rješenja nije dao razloge da li je određivanjem mjera osiguranja pobijanim rješenjem, kada se ima u vidu da je sva pokretna i nepokretna imovina optužene M.N. i njenog supruga blokirana, dovedena u pitanje njihova egzistencija, odnosno da li je optužena odlučnim činjenicama u pobijanom rješenju nema razloga. Takođe ukazuje da pobijano rješenje ne sadrži vrijednost nekretnina i pokretnih stvari na kojima su određene privremene mjere osiguranja, niti su navedene vrijednosti nekretnina i pokretnih stvari na kojima od ranije egzistiraju privremene mjere osiguranja, tako da je prema tvrdnji branitelja iz žalbe, optuženoj stavljen prevelik teret, a što je protivno stavu iz odluke Ustavnog suda BiH broj AP-2753/13 od 30.09.2015. godine, prema kojem stavu miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitimni cilj i mora održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Međutim, ovaj sud nalazi da se osnovano u žalbi branitelja optužene prigovara da pobijano rješenje ne sadrži vrijednost nekretnine i pokretne stvari na kojima su određene privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, niti se u pomenutom rješenju navodi da su prema optuženoj M.N. u istom predmetu ranije određene privremene mjere osiguranja koje egzistiraju, a za koje se takođe ne navodi vrijednost nekretnina i pokretnih stvari, niti se navode privremene

mjere osiguranja koje egzistiraju u odnosu na optuženog M.E. (supruga optužene N.) i njihova vrijednost, te u odnosu na optužene M.N. i M.E. privremene mjere osiguranja imovinske koristi koje se ogledaju u zabrani prenosa i raspolaganja novčanim sredstvima na transakcijskim računima za koje se ne navodi visina novčanih sredstava, pa su time izostali razlozi o odlučnim činjenicama. Naime, iz obrazloženja pobijanog rješenja proizilazi da su optuženoj M.N. zajedno sa M.E. i optuženim pravnim licem OZ IM p.o. T. kao saizvršiteljima stavljena na teret krivična djela navedena u optužnici, te da je pribavljena imovinska korist 919.177,65 KM i da je u optužnici predloženo da se optuženi obavežu na vraćanje imovinske koristi u iznosu od 474.113,04 KM, te da prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, kao i rezultatima financijske istrage, isti ne raspolažu drugom imovinom, a koji prijedlog iz optužnice je prihvatio prvostepeni sud. Nadalje proizilazi da se sud nije izjašnjavao u pogledu okolnosti da li je egzistencija optužene i njene porodice dovedena u pitanje, odnosno da li je optužena

neutemeljeno previše opterećena, tako da u pobijanom rješenju u tom dijelu nisu dati razlozi iz kojih bi se vidjelo da je u pomenutom odnosu uspostavljen "razuman odnos proporcionalnosti". U konkretnom slučaju zbog navedenih propusta u pogledu izostanka navođenja vrijednosti imovine koja je predmet mjera osiguranja, kao i navođenja ukupne vrijednosti imovine koja je određena mjerama osiguranja prema optuženim a koje mjere egzistiraju, ne može se ni ocijeniti da li je određivanjem mjera osiguranja u pobijanom rješenju (kao i u ostalim rješenjima kojima su određene mjere optuženim a koje mjere egzistiraju) stavljen preveliki teret na optuženu, odnosno, da li je na štetu optužene povrijeđen princip proporcionalnosti, a što je u skladu sa stavom iz navedene odluke Ustavnog suda BiH da na isto nije bilo moguće odgovoriti da li miješanje u pravo na imovinu ide ili ne ide dalje od potrebnog. Radi navedenog pobijano rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama pa je time, i po ocjeni ovog suda, učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH."

pa je onda pobijanim rješenjem učinjena i bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 331a. stav 4. ZKP FBiH, što je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno odlučivanje, jer nisu otklonjeni nedostaci koji su se odnosili na utvrđivanje svojstva

Naime, A.V. je u ovom postupku, nastojeći opovrgnuti zaključak prvostepenog suda da je on povezana osoba u smislu člana 4. stav 1. tačka d) ZONSIKD, a koji zaključak je zasnovan na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke D.B. od 30.11.2015. godine, u spis suda priložio dokaze s ciljem dokazivanja načina na koji je stekao predmetnu nekretninu i time opovrgavanja stava prvostepenog suda da je on povezana osoba. S tim u vezi ovaj sud je u svojm rješenju broj 09 0 K 021547 17 Kž 9 od 07.03.2018. godine, između ostalog, utvrdio da je prvostepeni sud bio u obavezi da cijeni i dokaze koje je A.V. putem punomoćnice uložio u spis kako bi mogao izvesti pravilan i zakonit zaključak u smislu odredbe člana 4. stav 1. tačka d) Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom, imajući pri tom u vidu i ostale relevantne odredbe ovog Zakona. Međutim, prvostepeni sud u pobijanom rješenju tu povredu nije otklonio, jer se ponovo nije izjasnio da li su i od kakvog su značaja dokazi koji su uloženi od strane punomoćnice A.V. u odnosu na

način na koji je sud utvrdio njegovo svojstvo povezane osobe."

da za argumente iznesene u prigovoru, kantonalni tužitelj saznaje tek nakon što mu je od strane prvostepenog suda dostavljen taj prigovor radi podnošenja odgovora. Zanemarivanjem prvostepenog suda da se očituje o navodima iz odgovora kantonalnog tužitelja na prigovor treće osobe i da iznese razloge u tom pravcu, prvostepeni sud je učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH na koju je opravdano ukazano u žalbi kantonalnog tužitelja. Iz tog razloga, valjalo je pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje."

Takav uvjet mora postojati tokom čitavog trajanja određenih privremenih mjera osiguranja oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, tako da obrazloženje rješenja kojim se određuju ili produžuju takve privremene mjere osiguranja mora, u smislu odredbe članu 305. stav 7. ZKP FBiH, sadržavati razloge iz kojih proizilazi postojanje sumnje da je optužena u odnosu na koju se određuju privremene mjere osiguranja učinila krivično djelo i da je tim krivičnim djelom pribavljena imovinska korist. S tim u vezi se u obrazloženju rješenja moraju navesti razlozi u pogledu dokaza na osnovu kojih je sud utvrdio da su pomenuti uvjeti ispunjeni i da se u bitnom ukaže na kratku sadržinu dokaza koja potkrepljuje zaključak prvostepenog suda o ispunjen u prednjeg uvjeta. Nasuprot tome, prvostepeni sud je u obrazloženju pobijanog rješenja konstatovao da postoji sumnja da je optužena, prema kojoj su određene privremene mjere osiguranja, izvršila krivična djela zajedno sa ostalim optuženim, koja djela su joj

da je tom prilikom pribavljena imovinska korist u iznosu od 919.177,65 KM. Dalje je naveo da je tužiteljstvo priložilo dokaze o blokiranoj imovini optuženih uz optužnicu (strana 70. i 71.), sa ukupnom vrijednošću imovine, kao i iznos neblokirane imovine, te su samo pobrojani dokazi vezano za imovinu optužene, pa je na osnovu toga sud izveo zaključak o postojanju sumnje da se na osnovu finansijske istrage, dokaza o zakonitim prihodima radi o postojanju očigledne nesrazmjere između imovine i prihoda. Navodi se i konstatacija da je sud prihvatio prijedlog tužitelja za određivanje privremenih mjera osiguranja, jer je našao da su ispunjeni uvjeti za njihovo određivanje, ali bez navođenja dokaza na osnovu kojih je sud utvrdio da su pomenuti uvjeti ispunjeni i ukazivanjem u bitnom na sadržinu dokaza koja potkrijepljuje izvedeni zaključak. Na navedeni način, prvostepeni sud je postupio suprotno odredbi člana 305. stav 7. ZKP FBiH, pa se osnovano žalbom branitelja ukazuje da pobijano rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama i da je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH. Radi naprijed izloženog, ovaj sud nalazi da je dovedeno u pitanje i ispunjenje uvjeta o vjerovatnosti potraživanja Federacije BiH, za koju je potrebno postojanje sumnje da je optužena izvršila krivična djela, koja joj se stavljaju na teret i kojim djelima je pribavljena imovinska korist, te prema kojoj su određene privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi, a sve u smislu Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom."

morala) ostavile na psihičko stanje oštećene, njen osjećaj gubitka vrijednosti, obilježenosti, i straha od budućnosti. Iako se pravičnost u ovom slučaju teško može izraziti u novcu, sud ipak treba imati u vidu da je cilj kojem naknada služi i moralna satisfakcija, koja se može postići i priznavanjem veće vrijednosti težini i ozbiljnosti štete koju je maloljetna tužiteljica pretrpjela kao žrtva spolnog nasilja u sredini u kojoj živi, u odnosu, na primjer, na štetu koju neka osoba pretrpi u saobraćajnoj nezgodi uzrokovanoj nehatom učesnika u saobraćaju.

vozila koja su učestvovala u sudaru ima kao oštećeni pravo na naknadu štete samo po osnovu obaveznog osiguranja drugog vozila u dijelu u kojem je vozač drugog vozila kriv za saobraćajnu nesreću. Međutim, u konkretnom slučaju tužiteljica snosi posljedice eventualne krivnje svog bračnog partnera pa ima pravo ostvariti naknadu štete po osnovu obaveznog osiguranja samo od drugog vozila srazmjerno krivnji vozača drugog vozila, tj. u srazmjeru u kojem bi to pravo pripadalo i bračnom partneru (vozaču).

Polazeći od pojma žiga kao prava kojim se štiti znak koji u privrednom prometu služi za razlikovanje robe, odnosno usluga jednog fizičkog ili pravnog lica od iste ili slične robe, odnosno usluga drugog fizičkog ili pravnog lica (član 1. stav 1. Zakona o žigu), te navedenih odredbi Zakona o žigu, ovaj sud zaključuje da tužbeni zahtjev tužitelja na način kako je postavljen nije osnovan. Žig osigurava vlasniku isključivo pravo na obilježavanje robe/usluge i upotrebu takvog žiga u privrednom prometu za određenu robu/uslugu. Prijavljeni i registrovani

nosiocu daje isključiva prava (stav 3. član 1. Zakona o žigu). Zaštita žiga predstavlja djelotvorno tržišno sredstvo kojim proizvođač/davalac usluge štiti sredstva koja je uložio u promociju svog proizvoda/usluge. Zaštita omogućava nosiocu prava da spriječi neovlaštenu upotrebu i korištenje svog žiga. Da bi ostvario zaštitu žiga i mogao tražiti zabrane navedene u stavu 2. člana 49. Zakona o žigu naznačene u tužbenom zahtjevu u stavu 2. izreke prvostepene presude tužitelj je prethodno morao dokazati pretpostavke za zaštitu (isključiva prava nosioca žiga po članu 49. stav (1) a), b), c) Zakona) pa u tom smislu i postaviti tužbeni zahtjev. Povreda prava na žig registracijom u sudskom postupku firme sličnog naziva, nije osnov za zaštitu žiga na način propisan Zakonom o žigu. Postupak registracije firme kod registarskog suda i priznanje žiga kod Instituta za intelektualno vlasništvo BiH su postupci zaštite u upravnom postupku kako pravilno zaključuju nižestepeni sudovi.

Odredbom člana 3. ZRSZ propisano je da se odredbe tog zakona ne primjenjuju na odnose iz člana 1. tog zakona ako su regulisani drugim saveznim zakonom ili međunarodnim ugovorima. Bosna i Hercegovina i Austrija su države ugovornice Konvencije Ujedinjenih nacija o

međunarodnoj prodaji robe iz 1980. godine (dalje: Bečka konvencija - "Sl. list SFRJ Međunarodni ugovori" br. 10/84), koja se primjenu je na ugovore o prodaji robe sklopljene između strana koje imaju svoja sjedišta na teritorijama različitih država ugovornica (član 1.). Odredbom člana 4. Bečke konvencije je regulisano sklapanje ugovora o prodaji, te prava i obaveze prodavca i kupca koje proistječu iz takvog ugovora. Pitanja koja se odnose na materiju uređenu Konvencijom, a nisu izričito riješena u njoj, rješavaju se prema općim načelima na kojima se ona temelji, a u odsustvu takvih načela, prema pravu mjerodavnom na osnovu pravila međunarodnog privatnog prava (član 7. Konvencije). Navedeno u konkretnom slučaju znači da bi se predmetni spor, ako parnične stranke nisu ugovorile mjerodavno pravo, trebao rješavati primjenom relevantnih odredaba Bečke konvencije, a ukoliko se sporna pitanja odnose na materiju koja istom nisu izričito riješena, po mjerodavnom pravu iz člana 20. ZRSZ, što bi u konkretnom slučaju bilo pravo Austrije, kao pravo mjesta

gdje se u vrijeme prijema ponude nalazilo sjedište prodavca.

iznosu osnivačkog uloga na temelju kojeg je stečeno članstvo), kao stvarna vrijednost (vrijednost koja bi pripala članu društva u slučaju likvidacije društva i namirenju svih obaveza društva) i kao tržišna vrijednost (vrijednost koja osim stvarne vrijednosti obuhvaća i mogućnost sticanja dobiti u budućnosti). Nominalna vrijednost udjela odgovara osnivačkom ulogu, dok su druge dvije vrijednosti ovisne o brojnim faktorima, pa između ostalog i uspješnosti društva. Stoga se sudskom presudom zajednička bračna stečevina može utvrditi samo na imovini koja je sadržana u udjelu društvu.

naknadu plaće po osnovu porodiljskog odsustva osigurat će se u budžetu kantona i isplaćivat će se u visini i na način koji odredi zakonodavno tijelo kantona. Dakle, iz navedene zakonske odredbe, kojom se reguliše pitanje porodiljske naknade za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva, jasno proizilazi da će ta oblast biti regulisana propisima o dječjoj zaštiti. Dok se to ne desi, naknada plaće za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva ostvarivat će se u zdravstvenom osiguranju, a sredstva za ove namjene moraju se osiguravati u budžetu kantona i nadležno će zakonodavno tijelo kantona odrediti visinu i način isplate ovih naknada.

godine propisuje da je rektor Univerziteta predsjednik Senata, a u njegovoj odsutnosti sjednici predsjedava prorektor. Odluke po prijedlogu se donose većinom od ukupnog broja članova Senata po članu 22. Poslovnika, a članom 11. Poslovnika sazivanje sjednice Senata sa materijal ima dostavlja se najmanje 5 dana prije dana zakazivanja sjednice. Kako je članom 22. Poslovnika o radu Senata JU Univerziteta u Tuzli propisano da se odluke po prijedlogu donose ako je za istu glasalo većina od ukupnog broja članova Senata, a u konkretnom slučaju su izabrani i verifikovana 48 člana Senata, od kojih je 27 glasalo za izabranog kandidata, što predstavlja većinu od ukupnog broja članova Senata.

Kod utvrđivanja visine pripadajuće naknade (imajući u vidu da u pravnom sistemu u Federaciji BiH ne postoji zakonska odredba kojom se određuje način dodjeljivanja adekvatne naknade za miješanje u pravo na imovinu), u nedostatku dovoljno precizne i predvidive zakonske odredbe, Ustavni sud u svojoj odluci upućuje na ustavnu obavezu direktne primjene Evropske konvencije i obavezujućih odluka Evropskog i Ustavnog suda, posebno na praksu Evropskog suda u predmetu Đokić. Iz

podržava i Ustavni sud, proizilazi da je kao polazni osnov za određivanje naknade u predmetima vojnih stanova upravo bila tržišna vrijednost stana, te da naknada koja bi se zasnivala na odredbama koje su prestale važiti ne bi bila adekvatna. Slijedom toga, Ustavni sud je istakao da su redovni sudovi u nedostatku odredaba kojima bi bila propisana visina naknade u skladu s odlukama Evropskog i Ustavnog suda trebali uzeti u obzir sudsku praksu Evropskog i Ustavnog suda u ovakvim slučajevima koja, prema mišljenju Ustavnog suda, daje dovoljno podataka da naknada može biti određena u postupku pred redovnim sudovima, te da su postupajući na suprotan način, bez obzira što nadležna vlast nije izvršila obavezujuće odluke Evropskog i Ustavnog suda i uspostavila odgovarajući zakonodavni okvir, propustili primjereno zaštititi prava apelanata na imovinu. Takvim tumačenjem redovnih sudova, ali i nepostupanjem zakonodavne i izvršne vlasti u skladu sa obavezujućim odlukama Evropskog i Ustavnog suda, na apelanta se stavlja prekomjeran teret jer snosi štetne posljedice.

na kojima postoji stanarsko pravo za postojanje pravno obavezujućeg ugovora, što predstavlja stvarnu osnovu tužbe, tužitelj je bio dužan dokazati u skladu sa odredbom člana 7. stav (1) u vezi sa članom 123. ZPP. Tužitelj tokom postupka tu činjenicu nije uspio dokazati, pa je drugostepeni sud pravilno primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja njegov tužbeni zahtjev odbio. Na predmetni stan kao tzv. "vojni stan" upravo se primjenjuju odredbe čl. 39. i ega. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, prema odredbi člana 15. istog zakona kojom je propisano da prodaju stanova na kojima su pravo raspolaganja imali bivša JNA i SSNO u skladu sa ovim zakonom, vrši Federalno ministarstvo odbrane. Izneseni pravni stav izražen je i u odlukama Ustavnog suda BiH (AP-368/14).

smislu člana 154. ZOO u vezi sa članom 185. stav (2) istog zakona. Kako u konkretnom slučaju tužiteljica nije dokazala da su prostorije koje je koristila na dan 30. 4. 1991. godine imale svojstvo stana u smislu odredbe člana 3. Zakona o stambenim odnosima, niti je dokazala da je na tim prostorijama stekla svojstvo nosioca stanarskog prava, time nije ni dokazala da zbog rušenja tog poslovnog prostora ima pravo na dodjelu drugog stana saglasno odredbi člana 52. navedenog Zakona.

Tužitelj - Centar za socijalni rad L. je ostaviteljicu svojim rješenjem od 28. 8. 2010. godine, na temelju odredaba čl. 86. i 87. Zakona o socijalnoj skrbi u vezi sa

članom 161. istog zakona, smjestio u starački dom T. i obavezao da će plaćati troškove njenog smještaja "prema kalkulaciji doma". Navedeno rješenje je mijenjano shodno ovjerenim izjavama M. M., kojim se ova obavezala na davanje "u cijelom iznosu mirovine" i "svih primanja ostvarenih "na osnovu 100% oštećenja...", dok je stavom III alineja 3. rješenja tužitelja od 25. 1. 2010. godine konstatovano da "ostatak plaća Centar za socijalni rad L. prema kalkulaciji staračkog doma T.". Dakle, nijednom odredbom M. M. se nije obavezala na plaćanje iz nepokretne imovine bilo za života ili u slučaju njene smrti, zbog čega nije bilo osnova niti za obavezivanje tuženog, kao njenog nasljednika, na plaćanje dosuđenog iznosa.

ostavitelja, iako ta imovina nije ušla u sastav ostavine iza umrlog ostavitelja, ona predstavlja njegovu naknadno pronađenu imovinu, koja se uvijek može raspraviti u ostavinskom postupku kao njegova naknadno pronađena imovina. Iz navedenih razloga, nema smetnje da tužiteljica u ovoj parnici postavi svoj stvarnopravni zahtjev da u ostavinu iza ostavitelja, a koja bi bila naknadno pronađena imovina iz razloga što ista nije raspravljena rešenjem o nasljeđivanju i dopunskim rješenjima, ne ulaze nekretnine koje predstavljaju njen udio u bračnoj stečevini i time predstavljaju njenu imovinu, u konkretnom slučaju i u odnosu na prvotuženu koja nije učestvovala u

ostavinskom postupku.

U konkretnom slučaju pravila u vezi sa isključenjem ili izuzećem sudija konstituirana su u članu 357. ZPP. Relevantni zakon propisuje pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristrasnost suda, odnosno sudija u pojedinačnim predmetima. Iako revident nije doveo u pitanje sudijinu subjektivnu nepristrasnost, (osporio je

odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, stanovište revidenta jeste važno iako ne odlučujuće. U vezi s tim, a imajući u vidu da je utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, to je važno povjerenje koje sudovi moraju uživati u javnosti u demokratskom društvu. Ono što je odlučujuće jeste da li jedan te isti sudija se direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta. Dakle, iako u ovom predmetu isti sudija nije donijela prvostepenu presudu po kojoj je ona učestvovala o odlučivanju po žalbi, odlučujuće je da je učestvovala u oba postupka i direktno se bavila pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta. Revident nije mogao tražiti izuzeće sudije jer nije znao sastav žalbenog vijeća sve do uručenja presude Kantonalnog suda. Vijeće koje je odlučivalo u konkretnom slučaju moralo je paziti na svoj sastav po službenoj dužnosti, što je propustilo.

drugostepenog suda da tužitelji, u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji, mogu tražiti samo izvršenje obaveze koju je prednik tuženog preuzeo, i to kod nadležnog upravnog organa. U okolnostima kada su tužitelji propustili na navedeni način tražiti izvršenje sporazuma o naknadi za eksproprisane nepokretnosti, ne postoji, ni po shvatanju ovog suda, pravni osnov po kojem bi u parničnom postupku mogli zahtijevati isplatu novčanog iznosa traženog tužbenim zahtjevom.

Predlaže da popisni list 299 od 03.09.1978. godine se proglasi nevažećim i da se stavi van snage. Razmatrajući zahtjev, prvostepeni organ je uputio tužiocu obavijest broj: 05-30-13773/16 od 04.01.2017. godine, a naknadno na traženje tužioca odlučeno je o zahtjevu zaključkom od 03.02.2017. godine, kojim je zahtjev odbačen iz razloga što nema uvjeta za pokretanje postupka. U obrazloženju se navodi da stranka ne osporava samo sadržinu već i samu vjerodostojnost, odnosno autentičnost popisnog lista 299. k.o. Cazin Grad od 03.09.1978. godine tvrdeći da je falsifikovan, a o tome ne odlučuje organ uprave, pa prema ocjeni prvostepenog organa radi se o zahtjevu o kojem se ne može odlučivati u upravnom postupku, pa je primjenom člana 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku riješeno kao u dispozitivu zaključka. Rješavajući po žalbi tužioca izjavljenoj protiv zaključka prvostepenog organa tuženi je žalbu odbio kao neosnovanu, a prvostepeni sud je pobijanom presudom iz istih razloga tužbu odbio kao neosnovanu, jer su upravni organi pravilno pošli od stanja činjenica i iste pravilno podveli pod relevantne dokaze. Odredbom člana 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 2/98 i 48/99) propisano je, ako nadležni organ povodom postavljenog zahtjeva stranke utvrdi

pokretanje postupka, donijet će o tome zaključak kojim će se podneseni zahtjev odbaciti kao preuranjen i protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba. Prvostepeni organ je na osnovu priloženih dokaza uz zahtjev zaključio da prema važećim odredbama nema uslova za pokretanje upravnog postupka. Ovaj sud nalazi da je došlo do povrede pravila postupka, jer je prvostepeni organ u konkretnom slučaju morao provesti postupak i na osnovu saslušanja tužioca i uvidom u priložene dokaze i druge dokaze koje bi tužilac predložio utvrdio činjenično stanja i primjenom materijalnog prava odlučio o zahtjevu tužioca. Prvostepeni sud iz navedenog razloga nije mogao ocijeniti zakonitost rješenja tuženog organa, a posebno što je u tužbi prigovorio nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i povredi pravila postupka, a što je isticao i u žalbi protiv zaključka prvostepenog organa. Organi uprave su odlučili o zahtjevu tužioca na osnovu priloženih dokaza, a da tužiocu nije pružio mogućnost da učestvuje u postupku i da se očituje na sve okolnosti koje su od značaja za odlučivanje u ovoj upravnoj stvari (član 8. Zakona o upravnom postupku). Prema tome, prvostepeni organ je morao na osnovu provedenog postupka, saslušanjem stranke i primjenom materijalnog prava odlučiti o zahtjevu tužioca, posebno imajući u vidu da je u žalbi i tužbi isticana povreda postupka, pa ovaj sud smatra da u upravnom postupku povrijeđeno načelo saslušanja stranke iz člana 8. Zakona o upravnom postupku, kao i pravo stranaka na pravično suđenje. Iz navedenih razloga ovaj sud je primjenom člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci ove presude, da bi prvostepeni organ u ponovnom postupku postupio po primjedaba ovog suda i donio pravilnu i zakonitu odluku.

Tuženi organ, rješavajući po žalbi tužiteljice izjavljenu protiv zaključka prvostepenog organa, žalbu je odbio kao neosnovanu. Prvostepeni sud je presudom broj: 01 0 U 009200 14 U od 03.11.2015. godine tužbu tužiteljice uvažio i poništio osporeno rješenje tuženog organa i zaključak prvostepenog organa i predmet vratio tuženom organu na ponovni postupak iz razloga što je tuženi pogrešno primijenio materijalno pravo i nije postupio po ranijim presudama prvostepenog suda. U izvršenju navedene presude tuženi organ nije odlučio o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv navedenog zaključka prvostepenog organa, nego je osporenim rješenjem odlučio o zahtjevu tužiteljice kao nenadležan organ, a što je prvostepeni sud u pobijanoj presudi prihvatio kao pravilno postupanje tuženog organa, iako je tuženi u osporenom rješenju naveo da nije nadležan za rješavanje ove upravne stvari. Ovakva odluka prvostepenog suda je pogrešna i preuranjena, kao i rješenje tuženog organa jer je doneseno uz povrede odredaba federalnog zakona i povrede odredaba federalnog zakona o postupka, a koje su imale uticaja na pravilno i zakonito rješenje stvari, radi čega je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke osnovan. Podnesak od 19.08.2008. godine kako je postavljen od strane punomoćnika tužiteljice niti svojim sadržajem, a niti prijedlogom, po ocjeni ovog suda nije u skladu sa odredbama člana 66. Zakona o upravnom postupku da bi se po njemu uopšte moglo postupati, pa donošenje zaključka na podlozi nejasnog i

bitnu povredu pravila postupka koja je bila od uticaja na rješenje stvari, a koji je presudom prvostepenog suda od 03.11.2015. godine bio i poništen, a osporenim rješenjem tuženog organa od 11.11.2015. godine zahtjev tužiteljice odbijen. U konkretnom upravnom sporu inicijalni akt jeste uvjerenje od 19.05.2008. godine o određenim činjenicama iz službene evidencije, a što je regulisano odredbom člana 169. stav 1. Zakona o upravnom postupku Federacije BiH. Iz navoda zahtjeva tužiteljice od 19.05.2008. godine bi proizlilazilo da ona smatra da je predmetno uvjerenje dovoljno i da predstavlja valjan dokaz temeljem kojeg se treba donijeti rješenje (čija izreka nije precizirana). Međutim, uvjerenje u biti predstavlja po svojoj pravnoj prirodi konkretni pravni akt koji spada u dokumentarne isprave i predstavlja samo dokazno sredstvo kojim se potvrđuje ili navode određene činjenice onakve kakve jesu, odnosno kakve su utvrđene u trenutku izdavanja uvjerenja. Ono što je u konkretnoj pravnoj situaciji najvažnije regulisano je odredbom člana 170. stav 2. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 2/98 i 48/99/), a to je da samo uvjerenje ne vezuje organ kojem je podnesen kao dokaz i koji treba rješavati o stvari, te ako organ ne prihvati to uvjerenje kao dokaz, u tom slučaju on će sam pristupiti utvrđivanju činjenica navedenih u uvjerenju, a posebno kada ne postoji posebna obaveza vođenja ovakve evidencije. Prema tome, samo uvjerenje nije podobni dokaz za donošenje odluka upravnih organa, jer u biti nije ni jasno šta tužiteljica zahtjevom traži, kakvo usklađivanje, na osnovu kojih propisa i kojih dokaza. Prema tome, u konkretnoj stvari tuženi organ kao nenadležan nije mogao rješavati o zahtjevu tužiteljice, odnosno o navedenom podnesku tužiteljice (smatrajući ga zahtjevom za donošenje rješenja), koji nije bio jasan i određen, pa je postupljeno protivno odredbama člana 67. Zakona o upravnom postupku, tako da se osporeno rješenje, kao i pobijana presuda prvostepenog suda (o odbijanju tužbe iz razloga što osporenim aktom nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice) ne mogu ocjeniti pravilnim i na zakonu zasnovanim. Stoga je ovaj sud na osnovu člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima zahtjev tužiteljice uvažio i pobijanu presudu preinačio tako što je tužbu uvažio, osporeno rješenje tuženog organa poništio i predmet vratio prvostepenom organu, kao nadležnom na ponovno rješavanje. U ponovnom postupku prvostepeni organ će upotpuniti postupak, odnosno pozvati tužiteljicu (član 67. Zakona o upravnom postupku) da uredi podnesak od 19.08.2008. godine, precizira

podnesak, odnosno tačno naznači šta traži i na osnovu kojih dokaza (u kojem slučaju i predmetno uvjerenje može pridodati kao jedan od dokaza za svoje navode), te o istom odlučiti u skladu sa datim primjedbama ovog suda.

Tuženi organ, rješavajući po žalbi tužioca izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja odgovorio je na žalbene navode i žalbu odbio kao neosnovanu, jer je prvostepeni organ pravilno i na zakonu zasnovano izvršio inspekcijski nadzor i na temelju sastavljenog zapisnika o izvršenom inspekcijskom nadzoru donio prvostepeno rješenje. Prvostepeni sud je tužbu odbio kao neosnovanu, jer smatra da je prvostepeno i osporeno rješenje doneseno na pravilan i zakonit način. Pravilno je postupio prvostepeni sud kada je tužbu tužioca odbio kao neosnovanu, pa se ukazuju neosnovanim navodi iz zahtjeva da je pobijanom presudom došlo do povrede federalnog zakona i povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari. Odredbom člana 228. stav 1. Zakona o upravnom postupku propisano je da u toku roka za žalbu rješenje se ne može izvršiti. Kad je žalba propisno izjavljena, rješenje se ne može izvršiti sve dok se rješenje koje je doneseno o žalbi ne dostavi stranci. Prvostepeni organ je rješenje od 08.09.2014. godine donio na osnovu člana o organizaciji organa uprave, navodeći da je u postupku inspekcijskog nadzora u prostorijama Općine Doboj Istok, a po predstavci podnesenoj od strane S. H. predsjednika sindikalnog odbora državnih službenika i namještenika Općine Doboj Istok podnesenoj protiv načelnika Općine Doboj Istok, zbog isplate plata državnim službenicima i namještenicima Općine Doboj Istok po rješenjima koja nisu konačna. Dana 31.07.2014. godine izvršen inspekcijski nadzor na osnovu kojeg je doneseno prvostepeno rješenje. Odredbom članom 125. Zakona o organizaciji organa uprave propisano je da kada se u vršenju inspekcijskog nadzora utvrdi da je povrijeđen zakon, ili drugi propis čije izvršenje nadzire, inspektor ima ovlaštenja i obavezu da naloži upravne i druge mjere, a između ostalog nabrojanog i da naredi da se utvrđeni nedostaci i nepravilnosti otklone u određenom roku; i da zabrani preduzimanje radnji koje smatra da su u suprotnosti sa zakonom, ili drugim propisom nad čijim provođenjem vrši nadzor, kao i da preduzme i druge upravne mjere i radnje za koje je posebnim zakonom i drugim propisom ovlašten. Članom 126. Zakona o organizaciji organa uprave propisano je da upravne i druge mjere iz tačke od 1. do 3. i tačke 5. člana 125. kao i preventivne mjere iz člana 130. ovog Zakona inspektor naređuje donošenjem pisanog rješenje. Osnov za donošenje rješenja predstavlja činjenično stanje navedeno u zapisniku iz odredbe člana 124. ovog Zakona, kao što je i u konkretnom slučaju navedeno u zapisniku od 31.07.2014. godine, a u kojem se navedeni da je predmet inspekcijskog nadzora donošenje i izvršenje rješenja o plaćama državnih službenika i namještenika u Općini Doboj Istok, te da drugostepeni organ nije donio odluku po izjavljenim žalbama, a rješenja su izvršena da bi uposlenici dobijali redovna mjesečna primanja i smatrano je da

su rješenja zakonita. Nesporno je da je nakon donošenja novog Pravilnika o plaćama i naknadama u Općini Doboj Istok broj: 01-34-93/14 od 14.01.2014. godine načelnik Općine bio dužan da donese nova rješenja o plaćama, ali je u ovoj upravnoj stvari sporno to što je načelnik Općine Doboj Istok izvršio isplatu plaća po novim rješenjima ne poštujući odredbu člana 228. stav 1. Zakona o upravnom postupku. Iz navedenog razloga načelniku općine Doboj-Istok, naređeno je da isplate plaća vrši po rješenjima koja su bila na snazi za državne službenika i namještenike općine Doboj-Istok, prije donošenja novog Pravilnika o plaćama i naknadama broj: 01-34-93/14 od 14.01.2014. godine. Neosnovani su navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke da je Vrhovni sud Federacije BiH nadležan za

rješavanje po tužbi podnesenoj protiv osporenog rješenja tuženog organa imajući u vidu odredbe člana 41. Zakona o upravnim sporovima. Neosnovani su i navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o upravnom aktu, pa da su tuženi i prvostepeni sud pogrešno primijenili materijalno pravo. Prvostepeni sud je u skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o upravnim sporovima u pobijanoj presudi cijenio sve navode tužbe sa detaljnim obrazloženjem iz kojih razloga su neosnovani. I druge prigovore iz zahtjeva ovaj sud je ocijenio neosnovanim, jer nemaju uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari. S obzirom na navedene razloge po ocjeni ovog suda zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke je neosnovan, pa je na osnovu člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u izreci ove presude.

Prema Uputstvu o primjeni člana 52. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 77/08) u tačkama 7. i 8. regulisano je da je, u smislu citiranog člana 52. stav 2. navedenog zakona, osnov za obnovu postupka nalaz i mišljenje Ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje, ukoliko je ista dala drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje Prvostepene i Revizione ljekarske komisije, te da je organ nadležan za obnovu postupka (ne donoseći poseban zaključak kojim se obnova dozvoljava) dužan najdalje u roku od 30 dana u obnovi postupka donijeti novo rješenje, kojim će rješenje koje je bilo predmet obnove

osnovu nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje Instituta za medicinsko vještačenje. Rješenjem prvostepenog organa broj: 03/2-43-644/07-2 od 23.07.2014. godine koje je doneseno u ponovnom obnovljenom postupku po službenoj dužnosti, poništeno je rješenje Sektora za opću upravu i društvene djelatnosti Prozor broj: 03/2-43-644/07 od 21.01.2008. godine na koje je data saglasnost Ministarstva za pitanja branitelja Mostar broj: 12-43-02-471/08 od 06.10.2008. godine po proteku roka za reviziju iz člana 41. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i riješeno da se tužilac odbija sa zahtjevom za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida i drugih prava propisanih Zakonom. Rješenje je doneseno primjenom člana 52. stav 2. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 33/04, 56/05, 70/07 i 9/10) i člana 5. Uputstva o primjeni člana 52. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 77/08), a na osnovu i mišljenja Ljekarske komisije za revizijski postupak broj: RVI-R-82/12 od 05.06.2012. godine. Postupajući u skladu sa članom 52. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i navedenog Uputstva, te akta Ministarstva za pitanja branitelja Mostar od 13.06.2012. godine, prvostepeni organ je u obnovljenom postupku po službenoj dužnosti donio rješenje broj: 03/2-43-644/07-1 od 11.07.2012. godine, kojim je poništeno ranije rješenje iste Službe broj: 03/2-43-644/07 od 21.01.2008. godine na koje je data saglasnost Ministarstva za pitanja branitelja Mostar broj: 12-43-02-471/08 od 06.10.2008. godine po proteku roka za reviziju iz člana 41. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i utvrdila prestanak svojstva ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu sa danom 31.07.2012. godine. U toku trajanja postupka više puta je ponovljen prvostepeni postupak i u izvršenju presude prvostepenog suda broj: 07 0 U 008471 13 U od 03.02.2014. godine doneseno je u ponovnom postupku prvostepeno rješenje broja: 03/2-43-644/07-2 od 23.07.2014. godine. Tuženi organa, rješavajući po žalbi tužioca izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja pribavio je nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije broj: DOV-RVI-SA-134/14 od 29.12.2014. godine, koja je na osnovu pregleda tužioca i uvida u medicinsku dokumentaciju utvrdila vojni invaliditet ispod 20%, i žalbu odbio kao neosnovanu. Prvostepeni sud je presudom odbio tužbu tužioca kao neosnovanu iz razloga što je nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije broj: DOV-RVI-SA-134/14 od 29.12.2014. godine potpuno saglasan sa nalazima i mišljenjem prethodnih komisija, da je vojni invaliditet ispod 20%. Tužilac je u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, kao osnovni prigovor za rješavanje ove upravne stvari, istakao protek objektivnog roka za obnovu postupka od pet godina propisan članom 249. stav 3. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 2/98 i 48/99), a što je isticao i u tužbi. Smatra da je od donošenja prvostepenog rješenja od 21.01.2008. godine do donošenja rješenja u postupku revizije, koje je doneseno 23.07.2014. godine protekao rok od pet godina i da je rješenje doneseno izvan objektivnog roka, te da je protekao i rok od 30 dana od saznanja. Odredbom člana 249. stav 3. navedenog Zakona propisano je da nakon proteka roka od pet godina od dostavljanja konačnog rješenja stranci obnova postupka se ne može tražiti, niti se može pokrenuti po službenoj dužnosti. Citirana odredba se primjenjuje u

skladu sa odredbom člana 53. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Prigovori tužioca, koje je isticao i u tužbi su neosnovani iz razloga što je obnova postupka po službenoj dužnosti u skladu sa članom 52. stav 2. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica pokrenuta u roku od pet godina od dana donošenja konačnog rješenja broj: 03/2-43-644/07 od 21.01.2008. godine (u spisu nema dokaza kada je tužiocu dostavljeno rješenje, jer se rok računa od tog datuma), a rješenje prvostepenog organa broj: 03/2-43-644/07-1 od 11.07.2012. godine, doneseno je u obnovljenom postupku po službenoj dužnosti, kojim je poništeno ranije doneseno rješenje broj: 03/2-43-644/07 od 21.01.2008. godine. Prema tome, rješenje prvostepenog organa od 11.07.2012. godine, kojim je obnovljen postupka po službenoj dužnosti, doneseno je u zakonskom roku od pet godina, pa kako je postupak obnove pokrenut u zakonskom roku, naknadno donesena rješenja u ponovnom postupku po presudama prvostepenog suda, kao i rješenje od 23.07.2014. godine, koje je prvostepeni organ donio u ponovnom postupku po presudi prvostepenog suda od od 03.02.2014. godine nemaju uticaja na računanje roka od pet godina, jer je obnova postupka pokrenuta u zakonskom roku rješenjem prvostepenog organa od 11.07.2012. godine. Iz naprijed navedenih razloga ovaj sud je i druge prigovore iz zahtjeva ocjenio neosnovanim, jer nemaju uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti je došlo do povrede pravila federalnog zakona o postupku, pa je ovaj suda zahtjev tužioca za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio kao neosnovan u skladu sa odredbom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Zahtjev tužioca da mu se naknade troškove postupka, sud je odbio kao neosnovan primjenom odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), koja se u smislu člana 55. Zakona o upravnim sporovima shodno primjenjuje. Odredbom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

U tački II zaključka navedeno je da zainteresovano lice H. A., u čiju korist je započeto izvršenje, upućuje se da pokrene postupak poništenja rješenja o dodjeli stana izdatog od strane Federalnog ministarstva odbrane Zajednička komanda Vojske Federacije Bosne i Hercegovine broj: 27-18-17-34-9-2004-1/05 od 26 12.2005. godine. Rješenjem prvostepenog organa broj: 10-23-PS-4538/01 od 28.07.2015. godine odbijen je zahtjev Federalnog ministarstva odbrane Zajednička komanda Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je pravni sljednik Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, za iseljenje bespravnog korisnika H. A. iz stana u Tuzli, ulica Maršala Tita broj 62, sprat 2, stan broj 20, zbog nenadležnosti za postupanje i navedeno da je Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine dužna da u roku od 15 dana od dana prijema ovog rješenja oslobodi od lica i stvari navedeni stan i isti preda H. A. pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tuženi organ postupajući po izjavljenoj žalbi tužioca protiv zaključka prvostepenog organa, istu je odbio kao neosnovanu sa obrazloženjem da predmetni stan koristi H. E. na osnovu rješenja o dodjeli stana od 26.12.2005. godine Federalnog ministarstva odbrane, Zajedničke

primijenjena odredba člana 278. stav 1. Zakona o upravnom postupku. Prvostepeni sud je tužbu odbio kao neosnovanu iz istih razloga koji su navedeni u osporenom rješenju tuženog organa. Pravilno je postupio prvostepeni sud kada je odbio tužbu tužioca kao neosnovanu, a iz razloga što je odredbom člana 287. stav 1. Zakona o upravnom postupku propisano je da je organ nadležan za administrativno izvršenje obavezan po službenoj dužnosti obustaviti započeto izvršenje i provedene radnje poništiti, između ostalog navedenog, i u slučaju da je bilo provedeno prema osobi koja nije u obavezi. Predmetni stan, prema utvrđenom činjeničnom stanju, koje ovaj sud nije mogao cijeniti u skladu sa članom 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima, koristi H. E. na osnovu rješenja o dodjeli stana od 26.12.2005. godine Federalnog ministarstva odbrane, Zajedničke komande Vojske Federacije, pa je pravilno obustavljeno započeto izvršenje rješenja prvostepenog organa od 28.07.2015. godine, koje je dopušteno zaključkom o dozvoli izvršenja prvostepenog organa broj: 10-23-PS-4538/01 od 02.06.2016. godine. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, da H. E. ima pravni osnov za korištenje predmetnog stana, neosnovani su navodi iz zahtjeva da se nisu stekli uvjeti za primjenu člana 278. stav 1. Zakona o upravnom postupku. I drugi navodi iz zahtjeva ovaj sud je ocjenio neosnovanim, jer nemaju uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari. Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon, niti je došlo do povrede pravila federalnog zakona o postupku, zbog čega je po ocjeni ovog suda zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan, pa je ovaj sud je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci ove presude.

Po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je pogrešno postupio kada je u konkretnom predmetu odlučio o tužbi tužioca podnesenoj protiv osporenog rješenja Fakulteta zdravstvenih studija Sarajevo, Univerziteta u Sarajevu, iako se ne radi o upravnom aktu. Prema citiranim odredbama člana 8. Zakona o upravnim sporovima akt tuženog ne predstavlja upravni akt, kojim je rješavano o izvjesnom pravu ili obavezi tužioca u nekoj upravnoj stvari, već o sporu iz radnog odnosa, o izboru tužioca u zvanje vanrednog

profesora na osnovu raspisanog konkursa za izbor nastavnika i saradnika objavljenog dana 16.11.2014. godine, pa se protiv istog ne može voditi upravni spor, jer se ne radi o upravnoj stvari, kao jednog od bitnih sadržajnih obilježja upravnog akta. Pored navedenog, tuženi Fakulteta zdravstvenih studija Sarajevo, Univerziteta u Sarajevu nije nadležni organ iz člana 4. Zakona o upravnim sporovima, kojim je propisano da, pod pojmom organ u smislu ovog Zakona podrazumjevaju se organi uprave i upravne ustanove Federacije i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe za upravu, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja kad u vršenju javnih ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima. Iz navedenih razloga, prvostepeni sud nije mogao odlučivati o predmetnoj tužbi podnesenoj protiv osporenog rješenja tuženog koji nije upravni akt, a niti se radi o nadležnom organu iz člana 4. Zakona o upravnim sporovima, pa je ovaj sud primjenom člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio zbog naprijed navedenih razloga i pobijanu presudu preinačio tako što je na osnovu člana 25. stav 1. tačka 2. istog Zakona tužbu tužioca odbacio.

Sarajevo na odgovarajuće uplatne račune, koja (banka) će po prijemu rješenja obustaviti sve transakcije preko računa tužitelja, izuzev transakcija usmjerenih na plaćanje dužnih javnih prihoda navedenih u ovom rješenju, s tim što će ove obustave trajati sve do izmirenja dospjelog duga, odnosno pljenidbom i prodajom imovine ili pljenidbom sredstava za plaće, naknade nadnica, penzija i drugih finansijskih potraživanja, osim imovine izuzete članom 43. stav 5. Zakona o poreznoj upravi FBiH. Protiv navedenih rješenja tužitelj je izjavio žalbe. Tuženi je zaključkom broj: 03-15-943-Z/14-J.D. od 11.06.2015. godine, spojio naprijed navedene upravne predmete i osporenim rješenjem broj: 03-15-943/14-J.D. od 11.06.2015. godine, odbio kao neosnovane žalbe. Prvostepeni sud je, pobijanom presudom, rješenja nadležnih organa ocijenio pravilnim i na zakonu zasnovanim, radi čega je tužbu odbio. Prema odredbi iz člana 25. stav 1. tačka 6. Zakona o upravnim sporovima, nadležni sud će rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da već postoji pravomoćna sudska odluka donesena u upravnom sporu o istoj stvari. Prema stanju spisa predmeta, prvostepeni sud je u upravnom sporu o istoj upravnoj stvari donio presudu broj: 01 0 U 010111 15 U od 23.04.2016. godine, koja je postala konačna i pravomoćna, a presudom brojem 01 0 U 010282 15 U od 04.05.2016. godine, koja je predmet

preispitivanja pred ovim sudom, donio je identičnu presudu u upravnom sporu o istoj stvari, zbog čega je došlo do povrede citiranog člana 25. stav 1. tačka 6. Zakona o upravnim sporovima. Prvostepeni sud je iz navedenog razloga, u konkretnom slučaju trebao tužbu podneseno protiv upravnog akta tuženog organa odbaciti, jer se radi o istoj stvari. Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud je povrijedio pravila federalnog zakona o postupku zbog čega je ovaj suda zahtjev za vanredno preispitivanje uvažio i pobijanu presudu preinačio primjenom člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.

broj 33/02 i 28/04) i člana 1. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 28/04), te u skladu sa odredbama Pravilnika o postupku podnošenju poreznih prijava ("Službene novine Federacije BiH", broj 66/02, 54/03 i 74/04) i Odluke o općinskim komunalnim taksama Općine Orašje broj: 01-02-840/09 od 22.07.2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku Općine Orašje", broj 7/09 od 23.07.2009. godine, a u skladu sa Tarifom komunalnih taksi, koja je sastavni dio navedene Odluke, kao i Zakona o komunalnim taksama ("Službene novine Županije Posavske", broj 4/09), na osnovu čega je tužiocu utvrđen iznos za plaćanje komunalne takse za istaknutu firmu za 2014. godinu u ukupnom godišnjem iznosu od

uplatno mjesto u Domaljevcu. Tužilac je u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke osporio ustavnost Odluke o općinskim komunalnim taksama, što je isticao i u tužbi, a koje navode je prvostepeni sud cijenio u skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Kako je tužiocu na osnovu Odluke o općinskim komunalnim taksama ("Službeni glasnik Općine Orašje", broj 7/09), koja je na snazi, utvrđen iznos za plaćanje komunalne takse za istaknutu firmu za 2014. godinu za sedam uplatnih mjesta bez uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari su navodi iz zahtjeva da je ova odluka donesena bez ikakvih valjanih kriterija, odnosno da djelatnost firme ne može biti objektivni kriterij, čime se krši ustavno pravo na jednakost pred zakonom, zabrana diskriminacije i ograničava mogućnost prometa usluga, koja prava su zagarantovana Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Navedena Odluka o općinskim komunalnim taksama iz 2009. godine ostaje na snazi sve dok Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine u postupku ocjenjivanja ustavnosti pokrenutom na zahtjev ovlaštenog podnosioca ne donese presudu da ova odluka nije u skladu sa Ustavom. Tužilac se u zahtjevu poziva na više presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, što je isticao i u tužbi, koje navode je cijenio prvostepeni sud u pobijanoj presudi, a koje prihvata i ovaj sud. Pozivanje tužioca na presudu prvostepenog suda nema uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari, jer se na odlukama kantonalnih sudova ne zasniva sudska praksa ovog suda. Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni

zakon ili drugi federalni propis, niti je došlo do povrede pravila federalnog zakona o postupku, zbog čega je po ocjeni ovog suda zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan, pa je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u izreci ove presude.

U obrazloženju rješenja se navodi da se tužilac nije odazvao na dva poziva za medicinsko vještačenje pa je u skladu sa odredbom člana 5. stav 3. Pravilnika o radu ljekarskih komisija odlučeno kao u dispozitivu rješenja. Osporenim rješenjem tuženog odbijena je kao neosnovana žalba tužioca izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 23.03.2015. godine iz razloga što je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odlučio da tužiocu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu, a koje je doneseno na osnovu nalaza i mišljenja Ljekarske komisije broj: KLJV-SA-453/12 od 04.01.2013. godine. Prvostepeni sud je nakon nejavnog rješavanja u skladu sa članom 28. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, uz prisustvo punomoćnika tužioca, donio presudu kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. prvostepeni sud je povrijedio federalni Zakon ili drugi federalni propis, zbog čega je po ocjeni ovog suda zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke osnovan. Prvostepeni sud se u obrazloženju pobijane presude poziva na nalaza i mišljenja Ljekarske komisije broj: KLJV-SA-453/12 od 04.01.2013. godine u kojem je navedeno da se medicinsko vještačenje ne može završiti bez neposrednog pregleda imenovanog, jer se nije odazvao na dva zakazana pregleda (medicinsko vještačenje) dana 30.08.2012. i 18.12.2012. godine, pa je odlučeno u skladu sa članom 5. stav 3. Pravilnika o radu ljekarskih komisija za nadzor i medicinsko vještačenje., koje odredbe prvostepeni sud citira u obrazloženju pobijene presude. Ovaj sud smatra da se obnova postupka po službenoj dužnosti u konkretnom predmetu nije mogla izvršiti, jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 52. stav 2. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, te da se na osnovu podzakonskog akta Pravilnika o radu ljekarskih komisija, prava stečena na osnovu navedenog Zakona ne mogu prestati, pa je prvostepeni sud, po ocjeni ovog suda pogrešno odlučio kada je tužba tužioca odbio kao neosnovanu. Odredbom člana 12. Zakona o upravnom postupku, propisano je da rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti redovno pravno sredstvo (žalba) u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku), a kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom predviđeni. U konkretnom slučaju, protiv rješenja Općinske službe za društvene djelatnosti, opću upravu i branitelje Čitluk broj: 04-01-43-271/05 od 19.09.2006. godine na koje je data

saglasnost od 26.10.2006. godine nije izjavljena žalba, pa je protekom zakonskog roka za izjavljivanje žalbe isto rješenje postalo konačno zbog čega se taj postupak, u skladu sa odredbom iz člana 246. Zakona o upravnom postupku mogao obnoviti. Prema odredbi iz člana 5. stav 3. Pravilnika o radu ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje ("Službene novine Federacije BiH" broj: 77/08), ukoliko pozvano lice nakon dva pismena poziva ne pristupi pregledu, Sektor za finansije i informacioni sistem Federalnog ministarstva će po nalogu ministra privremeno obustaviti isplatu priznatih prava pozvanom licu do izlaska na ljekarsku komisiju. Ukoliko se lice ne odazove na ljekarski pregled dva mjeseca od dana obustavljanja isplate, rješenjem će biti utvrđen prestanak prava. Prema podacima u spisu predmeta, (priloženim dostavnicama) proizilazi da je pozive za medicinsko vješačenje za navedene dane primila ista osoba koja je kao punomoćnik tužioca u upravnom postupku, primila prvostepeno rješenje od 23.03.2015. godine i osporeno rješenje od 22.04.2015.

godine, pa prema tome u spisu nema dokaza da je tužilac uredno pozvan na zakazane preglede. Prvostepeni sud je izveo pogrešan zaključak da su se u konkretnoj upravnoj stvari stekli uvjeti da se tužiocu rješenjem prvostepenog organa ukine rješenje od 19.09.2006. godine godine i tužiocu utvrdi prestanak svojstva ratnog vojnog invalida i prava na ličnu invalidninu zaključno sa 01.11.2009. godine, jer odredba člana 5. stav 3. Pravilnika o radu ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje, ima u vidu neopravdan izostanak lica koje je bilo uredno obaviješteno o zakazanom pregledu, a posebno imajući u vidu da se podzakonskim aktom Pravilnika o radu ljekarskih komisija, prava stečena na osnovu Zakona ne mogu prestati. Iz navedenih razloga ovaj sud je primjenom odredbe člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci ove presude, da bi u ponovnom postupku prvostepeni sud u skladu sa zakonom i primjedbama ovog suda donio zakonitu odluku.

"Velena", njiva 4. klase u površini 983 m2 upisana u zk. ul. 402 K.O. Alagići vlasništvo Branka, Pere, Medić udio 1/1, a odbijen je zahtjev vlasnika nekretnine Branka, Pere, Medić, za eksproprijaciju preostalog dijela parcele označena kao k.p 1788/1 njiva 4. klasa u površini 1894 m2 udio 1/1, jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 11.

postupku izvršenje uviđaj na licu mjesta, pribavljen je nalaz vještaka poljoprivredne struke, vještaka građevinske struke, izjave stranaka na nalaze vještaka poljoprivredne i građevinske struke na usmenoj raspravi i na osnovu svih pribavljenih dokaza utvrđeno je da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu člana 11. stav 1. Zakona o eksproprijaciji. Protiv rješenja prvostepenog organa žalbu je izjavio tužilac koju je tuženi organ odbio kao neosnovanu sa obrazloženjem da nemogućnost korištenja preostalog dijela nekretnine i nedostatak privrednog interesa vlasnika kao razlog za eksproprijaciju primjenom člana 11. stav 1. Zakona o eksproprijaciji u ovom slučaju ne postoje, pa je prvostepeni organ na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja donio pravilnu odluku kada je zahtjev vlasnika nekretnine, tužioca odbio kao neosnovan. Prvostepeni sud odlučujući po tužbi tužioca istu je odbio kao neosnovanu. Ovaj sud nalazi da pobijanom presudom nije povrijeđen zakon na štetu tužioca kada je prvostepeni sud na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku i pravilnom primjenom materijalnog prava tužbu odbio kao neosnovanu. Odredbom član 11. stav 1. Zakona o eksproprijaciji propisano je, na zahtjev vlasnika eksproprisat će se i preostali dio nekretnine ako se pri eksproprijaciji jednog dijela nekretnine utvrdi da vlasnik nema privrednog interesa da koristi preostali dio, odnosno ako je uslijed toga na preostalom dijelu onemogućena ili bitno pogoršana njegova dosadašnja egzistencija ili mu je onemogućeno normalno korištenje preostalog dijela nekretnine. Imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu i činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, koje je detaljno navedeno u prvostepenom rješenju od 22.06.2015. godine i u rješenju tuženog organa od 18.04.2016. godine, prvostepeni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 11. stav 1. Zakona o eksproprijaciji iz kojeg razloga je tužbu odbio kao neosnovanu. Propisivanjem uvjeta iz člana 11. stav 1. Zakona o eksproprijaciji postavljeni su izvjesni orijentacioni kriteriji čiji je zajednički cilj da se u postupku na nesumnjiv način ustanovi da li i dalje postoji privredni interes vlasnika da koristi preostali dio nekretnine, odnosno da je na preostalom dijelu onemogućena ili bitno pogoršana njegova dosadašnja egzistencija ili da mu je onemogućeno normalno korišćenje preostalog dijela nekretnine. U postupku je na osnovu provedenih dokaza, nalaza vještaka građevinske struke i vještaka poljoprivredne struke utvrđeno, da se radi o zemljištu, koje kao cijelina, dio prije eksproprijacije i preosteli dio čija se eksproprijacija traži, korišteno kao livada za proizvodnju stočne hrane, odnosno poljoprivredno zemljište za proizvodnju sjena, da je preostali dio značajne površine 1894 m2, veće od dijela koji je eksproprisanu površini od 983 m2, da parcela ima pristup na javni put, pa nema prepreka da se nastavi koristiti kao i prije eksproprijacije dijela prvobitne parcele, što znači da nemogućnost korišt anja preostalog dijela i nedostatak privrednog interesa vlasnika kao razlog za primjenu člana 11. Zakona o eksproprijaciji ne postoji. Prema navedenom vlasniku na preostalom dijelu nekretnine nije onemogućena ili pogoršana dosadašnja egzistencija, s obzirom da sa porodicom živi u Beču, R Austrija, gdje je stalno zaposlen kao i njegova supruga, a poljoprivredom se ne bavi što znači da ukupan socijalno ekonomski položaj vlasnika i njegove porodice nije narušen, da je moguće i dalje normalno korištenje

preostale parcele, da projekat buduće prometnice regionalnog puta R-443a predviđa poštivanje standarda u području zaštite okoliša, da se na predmetnoj parceli može graditi, a izgradnjom predviđenog regionalnog puta vrijednos parcele će porasti. Tužilac u žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, u tužbi podnesenoj protiv rješenja tuženog organa i u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke isticao je iste prigovore, koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje i povredu pravila postupka. Utvrđeno činjenično stanje ovaj sud nije cijenio, jer se na osnovu člana 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje ne može podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno odbio tužbu tužioca kao neosnovanu, jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 11. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, pa se ukazuju neosnovanim navodi iz zahtjeva da je prvostepeni sud pogrešno primijenio navedenu odredbu Zakona o eksproprijaciji, čime mu je povrijeđeno ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k Ustava Bosne i Hercegovine, kao i da sud nije cijenio sve navode iz tužbe u skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Tužilac se u zahtjevu poziva na presudu Ustava Bosne i Hercegovine broj: AP 528/04 odre.10.2005. godine, koja se na konkretni slučaj ne može primijeniti, jer je u predmetu pred Ustavnim sudom, prema nalazima i mišljenjima vještaka evidentno da je izgradnjom pristupnog puta i prekidom površinskog kanala za odvod površinskih voda iz apelantovog dvorišta apelantova imovina, odnosno njegovi stambeni i pomoćni objekti izloženi stalnom plavljenju uslijed pojačanih padavina, a i zbog buke teških mašina i kamiona koji prolaze putem, prašine i štetnih imisija povrijeđeno je apelantovo ustavno pravo, a što nije slučaju konkretnom predmetu po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke. Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon, niti je došlo do povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je po ocjeni ovog suda zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan, pa je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci ove presude.

U obrazloženju zaključka navedeno je da Zakona o premijeru i katastru zemljišta propisuje dva postupka u kojima se mogu provoditi promjene upisanih podataka, ispravke greške u katastarskom operatu (član 56. stav 1.) i promjene na osnovu validnih javnih ili privatnih isprava i tehničke promjene (član 60.), a postavljenim zahtjevom tužioca za usklađivanje podataka starog i novog katastra nije Zakonom predviđeno, zbog čega se o istom ne može meritorno odlučiti. Rješavajući po žalbi tužioca tuženi organ je odbio žalbu kao neosnovanu iz razloga što je prvostepeni organ u cijelosti postupio po uputama drugostepenog organa i donio zakonitu i pravilnu odluku koju ni žalbeni razlozi ne dovode u pitanje. U obrazloženje rješenja tuženi se poziva na Pravilnik o postupanju u zemljišnoknjižnim stvarima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 5/03 i 10/07) i član 60. navedenog Zakona. Prvostepeni sud je iz istih razloga pobijanom presudom tužbu odbio kao neosnovanu. Ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno i zakonito postupio kada je pobijanom presudom odbio tužbu tužioca kao neosnovanu. Odredbom člana 60. stav 1. Zakona o premjeru i katastru zemljišta je propisano, da je nadležni opštinski organ u vršenju poslova održavanja premjera i katastra zemljišta dužan da otklanja sve nedostatke i

elaboratu, planovima, karti i u katastarskom operatu. U konkretnom slučaju, općinski organ uprave nadležan za održavanje katastra nije ovlašten da u okviru svoje nadležnosti raspravlja i rješava imovinsko-pravne odnose na nekretninama, pa prema tome i da odlučuje u meritumu o zahtjevu tužioca. Prvostepeni sud, kao i tuženi organ pravilno se pozivaju na Pravilnik o postupanju u zemljišnoknjižnim stvarima ("Službeni list SR BiH" broj: 05/03 i 10/07). Postupak za usklađivanje podataka starog i novog premijera, koji se provodi u samo određenim slučajevima kada su ispunjene pretpostavke koje predviđa navedeni Pravilnik, po svojoj pravnoj prirodi nije postupak u kome se rješavaju imovinsko-pravni odnosi, tako da se može provesti samo ako nema nikakvih sporova o vlasništvu, odnosno posjedu, a u konkretnom slučaju tužilac traži da se uskladi zemljišnoknjižno stanje na način da postane posjednik bez pravnog osnova. Međutim, pravo na upis u katastarski operat ima pravo subjekt koji u smislu člana 60. stav 2. Zakona o premijeru i katastru zemljišta ima podobnu ispravu koja mora sadržavati i oznaku nekretnine prema podacima novog premjera u skladu sa članom 12. istog Zakona. S obzirom da u konkretnom slučaju prvostepeni organ, iz naprijed navedenih razloga nije nadležan da postupa po zahtjevu tužioca pravilno je odbačen zahtjev zbog nenadležnosti Neosnovani su prigovori tužioca da je pobijanom presudom došlo do povrede pravila postupka, odnosno da sud nije odgovorio na sve navode iz tužbe i da je izreka i obrazloženje pobijane presude kontradiktorno. Ovaj sud nije cijenio prigovore iz zahtjeva koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, jer odredbom člana 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima propisano je da se zahtjev za vanredno preispitivanje ne može podnijet zbog povrede pravila postupka koja se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. I druge navode iz zahtjeva ovaj sud je ocijenio neosnovanim, jer nemaju uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari. S obzirom na navedene razloge zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke se ukazuje neosnovanim, pa je na osnovu člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u izreci ove presude.

Iz provedenih dokaza utvrđeno je da je ispunio uslove iz člana 4. stav 1. tačka 1. navedenog Zakona, te mu je, kao pripadniku policije, rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe za Posavsku županiju, broj: 01096154928 od 27.01.2016. godine priznato pravo na penziju prema toj odredbi, dok staž ostvaren u Republici Srpskoj nije uzet u obzir jer se, prema stanovištu tuženog iz osporenog rješenja, donesenog po tužiteljevoj žalbi izjavljenoj protiv navedenog rješenja prvostepnog organa, kao i stanovištu prvostepenog suda iz pobijane presude, staž ostvaren poslije 30.04.1992. godine u Republici Srpskoj ne uzima u ukupan penzijski staž prema odredbama Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, zbog čega je po tužiteljevoj žalbi izjavljenoj kao drugostepeni organ, žalba odbio, što je prvostepeni sud cijenio pravilnim zbog čega je u pobijanoj presudi tužbu cijenio neosnovanom i istu odbio, jer je cijenio da je tuženi organ na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje u ovoj upravnoj stvari pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava donio zakonitu odluku u pogledu određivanja visine tužiteljeve prijevremene povoljnije starosne penzije. Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan. Naime, odredbom člana 1. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata ("Službene novine Federacije BiH" broj 41/13 i 90/17) propisano je da se ovim Zakonom na jedinstven način propisuje korištenje i ostvarivanje prava na prijevremeno povoljnije penzionisanje (u daljnjem tekstu: povoljnije penzionisanje) bivših pripadnika Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH, HVO, HOS, MUP-a RBiH i Odjela za unutarnje poslove/MUP-a HZHB), osnovica, obračun, isplata, ponovni obračun i postupak za ostvarivanje prava na penziju, osigura vanje sredstava i druga pitanja. Odredbom člana 4. istog Zakona u tačkama 1. do 5. propisane su kategorije lica koja izuzetno mogu ostvariti pravo na povoljnije penzionisanje pod uslovima i na način propisan ovim Zakonom gdje je u tački 1. propisano da su to pripadnici policije koji su najmanje 12 mjeseci (bez obzira na to je li to bilo u kontinuitetu) u periodu od 18.09.1991. godine do 23.12.1995. godine vršili dužnosti obavljali poslove komandanta-zapovjednika, komandira i načelnika (u jedinici specijalne borbene jedinice policijske stanice, u stanici policije kriminalističke službe javne bezbjednosti i centrima službi bezbjednosti, specijalnih

borbenih jedinica odreda policije i centrima službi bezbjednosti MUP-a RBiH i Odjela za unutarnje poslove/MUP-a HZHB). Kako je tužitelj lice koje spada u ovu kategoriju (jer je u razdoblju od 18.09.1991. godine do 23.12.1995. godine najmanje 12 mjeseci vršio dužnosti obavljao poslove načelnika stanice I kategorije sa formacijskim činom potpukovnik u momentu ostvarivanja prava na penziju) to mu je u skladu sa naprijed citiranim zakonskom odredbom i priznato pravo na povoljniju penziju u skladu sa odredbom člana 5. navedenog Zakona kojom je propisana jedinstvena osnovica za izračun visine penzije korisnika prava iz ovog Zakona i to kao zajamčena penzija isplaćena u decembru 2011. godine u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj: 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12), koja iznosi 414,30 KM, te odredbom člana 6. stav 1. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata kojom je propisano da se penzija određuje množenjem iznosa utvrđene osnovice iz člana 5. ovog Zakona sa pripadajućim koeficijentom iz stava 3. istog člana (za pripadnike policije) i stav 3. kojim je propisan pripadajući koeficijent za pripadnike policije, na osnovu ličnog čina, odnosno formacijskog mjesta u momentu ostvarivanja prava na penziju. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe pravilno su i tuženi, kao drugostepeni organ, i prvostepeni sud u pobijanoj presudi cijenili da se tužitelju prilikom priznavanja prava na prijevremenu povoljniju starosnu na osnovu odredbe člana 4. stav 1. tačka 1. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata ne može uzeti u obzir penzijski staž ostvaren u Republici Srpskoj. Ovo iz razloga jer je, prije svega, ratio legis donošenja navedenog Zakona bio omogućavanje prijevremenog povoljnijeg penzionisanja branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, odnosno pripadnika Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH, HVO, HOS, MUP-a RBiH i Odjela za unutarnje poslove/MUP-a HZHB), pa u tom smislu ne može doći u obzir

uračunavanje penzijskog staža ostvarenog u Republici Srpskoj. Pri tome je neosnovano pozivanje tužitelja na odredbu člana 82. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj: 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) i odredbe Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službene novine Federacije BiH", broj 24/00), kao i tvrdnje o proizvoljnoj primjeni odredbi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, prema vlastitom nahođenju tuženog. Naime, odredbom člana 7. stav 1. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata izričito je propisano da će se kod ponovnog obračuna penzija za korisnike prava iz člana 3. ovog Zakona u obračun uzeti penzijski staž utvrđen prilikom priznavanja prava na penziju, a prema članu 3. to su korisnici prava na penziju prema Zakonu o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima ("Službene novine Federacije BiH", broj: 42/11 i 37/12). U konkretnom slučaju tužitelj ne spada u tu kategoriju lica, jer je on ranije pravo (na srazmjernu starosnu penziju) ostvario na osnovu Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službene novine Federacije BiH", broj 24/00), kojom prilikom mu je bio uzet u obzir i penzijski staž ostvaren u Republici Srpskoj što je i propisano odredbama tog Sporazuma. Međutim, prilikom određivanja penzije prema odredbama Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata ne dolazi u obzir taj penzijski staž, koji može biti od značaja za određivanje srazmjerne starosne penzije, koja pada na teret nosioca osiguranja u Republici Srpskoj, a što tužitelj gubi iz vida ističući naprijed iznesene prigovore o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Obzirom na izneseno ovaj Sud je i ostale prigovore zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke cijenio neosnovanim, pa je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci.

Rješavajući po tužiteljevoj žalbi podnesenoj protiv navedenog rješenja prvostepenog organa, tuženi je, kao drugostepeni organ, cijenio razloge prvostepenog rješenja pravilnim i žalbu odbio, cijeneći pri tome da se, i pored odredbe člana 40. stav 3. Ugovora o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, tužitelju ne može priznati beneficirani staž iz Republike Hrvatske, obzirom na odredbu člana 31. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Postupajući po tužiteljevoj tužbi, kojom je pokrenut upravni spor protiv navedenog rješenja tuženog organa, prvostepeni sud je tužbu odbio cijeneći osporeno rješenje tuženog, kao i rješenje prvostepenog organa koje mu je prethodilo, pravilnim i zakonitim pozivajući se na odredbe člana 17. stav 1. i 2. i člana 40. stav 3. Ugovora o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Međutim, ovakav pravni stav upravnih organa i prvostepenog suda se ne može prihvatiti kao pravilan iz slijedećih razloga: Naime, odredbom člana 17. Ugovora o Hercegovine i Republike Hrvatske ("Službeni glasnik BiH" broj 6/01), kojim je regulisano je sabiranje (zbrajanje) razdoblja osiguranja u stavu 1. propisano je da ako je, prema pravnim propisima jedne države ugovornice stjecanje, očuvanje ili ponovno priznanje prava na davanje u novcu, uvjetovano navršenjem određenog razdoblja osiguranja, nositelj te države ugovornice uzima u obzir, ako je to potrebno i razdoblje osiguranja, navršeno prema pravnim propisima druge države ugovornice, kao da je navršeno prema pravnim propisima koje on primjenjuje, pod uvjetom da se to razdoblje ne poklapa s razdobljem osiguranja prve države ugovornice, dok je stavom 2. istog člana propisano da se pri primjeni stava 1. ovoga člana, razdoblje osiguranja koje se, prema pravnim propisima druge države ugovornice računa s dužim trajanjem od kalendarskog, uzima u obzir u stvarnom kalendarskom trajanju. Međutim, odredbom člana 40. stav 3. navedenog Ugovora propisano je da se, iznimno od odredbe člana 17. stav 2. ovoga Ugovora, razdoblje osiguranja, navršeno prije 8. oktobra 1991. godine, koje se, prema tada važećim propisima, računalo s uvećanim trajanjem dužim od kalendarskog, uzima u obzir u priznatom trajanju. Imajući u vidu citirane odredbe Ugovora o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske proizilazi da su osnovani navodi zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke da su navedene odredbe nepravilno primijenjene, budući je u konkretnom slučaju nesporno da je tužitelj staž koji se računa sa dužim trajanjem od kalendarskog (beneficirani staž) u Republici Hrvatskoj (a koji traži da mu se uzme u obzir prilikom utvrđenja da li ispunjava uslove za ostvarenje traženog prava na starosnu penziju) ostvario prije datuma navedenog u odredbi člana 40 stav 3. navedenog Ugovora, tj. prije 8. oktobra 1991. godine. Pri tome se ne može prihvatiti stanovište tuženog organa (koje prvostepeni sud u pobijanoj presudi nije ni cijenio) da se tužitelju ne može priznati staž koji se računa sa dužim trajanjem od kalendarskog (beneficirani staž) u Republici Hrvatskoj, obzirom na odredbu člana 31. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) kojom je propisano da se

osiguraniku kome se, u smislu ovog Zakona, staž osiguranja računa s uvećanim trajanjem, starosna granica za sticanje prava na penziju smanjuje srazmjerno stepenu uvećanja staža, te da se ova odredba odnosi samo na beneficirani staž ostvaren u Bosni i Hercegovini. Naime, ovom odredbom jeste navedena situacija računanja staža osiguranja s uvećanim trajanjem u smislu ovog Zakona i propisano da se u tom slučaju starosna granica za sticanje prava na penziju smanjuje srazmjerno stepenu uvećanja staža, ali nije, kako to tuženi tumači i interpretira, isključena mogućnost primjene odredbi Ugovora o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, a odredbom člana 40. stav 3. tog Ugovora je upravo propisano da se razdoblje osiguranja, navršeno prije 8. oktobra 1991. godine, koje se, prema tada važećim propisima, računalo s uvećanim trajanjem dužim od kalendarskog, uzima u obzir u priznatom trajanju iz čega proizilazi da je tuženi, odnosno prvostepeni organ dužan uzeti u obzir staž osiguranja koji se računa sa dužim trajanjem od kalendarskog (beneficirani staž) ostvaren u Republici Hrvatskoj prije 8. oktobra 1991. godine i tada ispitati da li su ispunjeni uslovi za priznavanje prava na starosnu penziju. Svako drugačije tumačenje odredbe člana 31. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i takvo neprimjenjivanje odredbi Ugovora o socijalnom osiguranju između

Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, po ocjeni ovog Suda, bilo bi suprotno odredbi člana III/3b Ustava BiH koja propisuje da su opšta načela međunarodnog prava sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine i entiteta i načelima međunarodnog prava, među kojim je i načelo pacta sund servanda (koje propisuje da je svaki važeći ugovor obavezujući po strane, te ga moraju izvršiti u dobroj vjeri), odnosno načelo savjesnog ispunjavanja preuzetih međunarodnih obaveza, odnosno obaveza iz međunarodnih ugovora kojima je država pristupila ili koje je zaključila. Kršenje tako preuzetih obaveza predstavljalo bi osnov eventualne odgovornosti države stranke konkretnog ugovora po međunarodnom pravu, uključujući širok dijapazon sankcija kojima država može biti izložena u svakoj konkretnoj situaciji. U slučaju BiH kršenje i/ili neizvršavanje preuzetih obaveza nastalih međunarodnim ugovaranjem, prema navedenoj odredbi, ujedno bi predstavljalo povredu unutrašnjeg prava, odnosno Ustava BiH. Zbog svega navedenog je ovaj Sud, na osnovu člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio i pobijanu presudu preinačio tako što je tužbu uvažio, osporeno i prvostepeno rješenje poništio, te predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak, u kome će prvostepeni organ vodeći računa o razlozima ove presude donijeti novo rješenje.

žalbi izjavljenoj protiv navedenog prvostepenog rješenja, žalbu odbio, cijeneći rješenje pravilnim i zakonit ima obzirom na izričitu odredbu člana 116. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj: 13/18), te da je Kantonalni sud u Tuzli, postupajući po tužiteljevoj tužbi protiv navedenog osporenog rješenja, tužbu cijenio osnovanom, cijeneći da bi dosljedna primjena odredbe člana 116. predmetnog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju dovela do povrede prava tužitelja na imovinu, i da, iz tog razloga, nema mjesta primjeni ove odredbe, budući bi se time povrijedile odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, Ustava Federacije BiH i Protokola 1. uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, zbog čega je riješeno na način da je tužba uvažena, poništeni osporeno rješenje i rješenje prvostepenog organa i tuženi obavezan da tužitelju ponovno uspostavi isplatu obustavljene penzije i to počev od dana prestanka isplate, pa nadalje, s tim da je sve iznose neisplaćene penzije, koji su za isplatu dospjeli do dana donošenja ove presude, dužan tužitelju isplatiti u roku od 30 dana od dana prijema ove presude, pod prijetnjom izvršenja. Imajući u vidu izloženo stanje spisa ovaj Sud je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga: Odredbom člana 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 6/95 i 37/03) propisano je da se usvojeni i predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne i općinske vlasti, za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom, neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu. Odredbom stava 2. istog člana propisano je da će se zakon ili drugi propis iz stava 1. ovog člana primjenjivati, odnosno stupiti na snagu od dana određenog u tom propisu, ukoliko se izmijeni na način koji propiše Ustavni sud, dok je odredbom stava 3. istog člana propisano da Ustavni sud može, uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni nesklad proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu takvog zakona ili drugog propisa, kao i interes pravne sigurnosti, utvrditi prelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH" o utvrđenoj neskladnosti zakona ili drugih propisa sa Ustavom i o prelaznim rješenjima. Odredbom člana 41. istog Zakona, propisano je da od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", kojom je utvrđeno da zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti koji je stupio na snagu, nije u saglasnosti sa Ustavom, neće se primjenjivati ni propis donesen za njegovo provođenje. Ovo znači da odluke ustavnih sudova u pravilu djeluju od momenta objavljivanja (ex nunc). Međutim, pošto su zakon ili drugi propis za koji Ustavni sud ocijeni da je neustavan i nezakonit, već proizveli određene pravne posljedice, kao u konkretnom predmetu,

postavlja se pitanje da li će se dozvoliti zadržavanje takvih posljedica. U takvom slučaju Ustavni sud pribjegava kompromisnom rješenju, pa obzirom na težinu nezakonitosti i neustavnosti i obzirom na štetne posljedice koje je takav propis proizveo, Ustavni sud u svakom konkretnom slučaju odlučuje o retroaktivnom važenju svoje odluke, pa bi u takvom slučaju odluka Ustavnog suda djelovala povratno (ex tunc), odnosno od momenta stupanja na snagu osporenog propisa. U predmetnom slučaju navedenom presudom Ustavnog suda Federacije BiH nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje, pa se tužitelju pravo na nastavak isplate može priznati samo od dana 11.12.2019. godine (od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH"), a ne retroaktivno od dana prestanka isplate, kako je to riješio Kantonalni sud u pobijanoj presudi, budući je navedena presuda Ustavnog suda broj: U-36/18, od 12.11.2019. godine (kojom je utvrđeno da član 116. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj: 13/18) nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine) objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH" broj: 93/19 dana 11.12.2019. godine. Pri tome, obzirom da je u ovoj presudi navedeno da se od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH" osporene odredbe Zakona ne primjenjuju, jer je Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine propisano dejstvo odluka kojima je utvrđena neustavnost, proizilazi da se u predmetnom slučaju Ustavni sud nije odlučio za retroaktivno važenje svoje odluke, odnosno za povratno važenje (ex tunc), odnosno od momenta stupanja na snagu osporenog propisa, pa takvu odluku nije mogao donijeti ni Kantonalni sud u Tuzli u predmetnom upravnom sporu. Ovo iz razloga jer proizilazi da su, obzirom na sadržinu presude Ustavnog suda broj: U-36/18, od 12.11.2019. godine, odredbe člana 116. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj: 13/18) na temelju kojih je doneseno rješenje prvostepenog organa od 30.03.2018. godine i osporeno rješenje tuženog od 18.06.2018. godine važile u vrijeme donošenja ovih akata, pa se, suprotno stanovištu Kantonalnog suda u Tuzli, navedena rješenja pokazuju zakonitim. Kako je iz navedenih razloga odluka prvostepenog suda donesena uz povredu federalnog zakona, to je, po ocjeni ovog Suda, zahtjev za vanredno preispitivanje osnovan, pa je primjenom člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, valjalo riješiti kao u izreci ove presude, odnosno preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužiteljevu tužbu.

Odlučujući po tužiteljevoj žalbi izjavljenoj protiv ovog rješenja, tuženi je razloge za odbijanje tužiteljevog zahtjeva za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju iznesene u obrazloženju prvostepenog rješenja cijenio pravilnim shodno odredbama člana 14. stav 2. i člana 15. stav 5. i 6. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata ("Službene novine Federacije BiH" broj 41/13 i 90/17), zbog čega je žalbu izjavljena protiv prvostepenog rješenja odbio, ali cijeneći pri tome da zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju blagovremeno podnesen. Postupajući po tužiteljevoj tužbi prvostepeni sud je pobijanom presudom istu odbio cijeneći da je zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju podnesen po isteku roka za podnošenje zahtjeva propisanog odredbom člana 14. stav 3. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, kojim je propisano da rok za podnošenje zahtjeva za priznavanje prava na povoljnije penzionisanje u skladu sa ovim Zakonom

zaključno sa 01.12.2013 godine. Međutim, ovakav pravni stav prvostepenog suda ne može se prihvatiti kao pravilan. Naime, odredbom člana 99. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 2/98 i 48/99), na koji se tužitelj pravilno poziva u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, propisano je da ako posljednji dan roka pada u nedjelju ili na dan državnog praznika ili u neki drugi dan kad organ kod koga se radnja postupka ima preduzeti ne radi, rok ističe istekom prvog narednog radnog dana. Budući je 01.12.2013 godine, kao posljednji dan roka za podnošenje zahtjeva za priznavanje prava na povoljnije penzionisanje u skladu sa Zakonom o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata (izuzev za lica iz člana 4. tačka 3.), shodno članu 14. stav 2. navedenog Zakona bio nedjelja, to znači da rok ističe istekom prvog idućeg radnog dana, tj. 02.12.2013 godine, pa je tužiteljev zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju podnesen blagovremeno, što je već i navedeno u obrazloženju osporenog rješenja tuženog. Imajući u vidu naprijed izloženo, proizilazi da je prvostepeni sud zauzeo pogrešan pravni stav o neblagovremenosti podnošenja tužiteljevog zahtjeva za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju, a uslijed čega je propustio cijeniti pravilnost i zakonitost osporenog rješenja tuženog, pa je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke osnovan. Zbog navedenog ovaj Sud je primjenom člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio i riješio kao u izreci ove presude.

Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan. Naime, odredbom člana 4. stav 1. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata ("Službene novine Federacije BiH" broj 41/13 i 90/17) u tačkama 1. do 5. propisane su kategorije lica koja izuzetno mogu ostvariti pravo na povoljnije penzionisanje pod uslovima i na način propisan ovim Zakonom gdje je u tački 3. propisano da pripadnici Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH, HVO, MUP-a RBiH i HZHB) (u daljnjem tekstu: OS RBiH) kojima je priznato učestvovanje u obrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje tri godine i koji nisu dezertirali iz OSRBiH, izuzetno stiču pravo na starosnu penziju u iznosu najniže penzije isplaćene za taj mjesec u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju i prije navršenih 65 godina života, pod uslovom da imaju najmanje 20 godina penzijskog staža i da su najmanje 12 mjeseci prije podnošenja zahtjeva za penzionisanje, prema ovom zakonu, bili na evidenciji Službe za ostvaruje se tako da se od 65 godina života oduzima period koji je licu priznat u učestvovanju u odbrani Bosne i Hercegovine u jednostrukom trajanju. Ukoliko korisnik iz ove tačke ima 20 godina penzijskog staža bez posebnog ratnog staža u dvostrukom trajanju, starosna penzija ostvaruje se tako da se od 65 godina života oduzima period koji je licu priznat u učestvovanju u odbrani Bosne i Hercegovine u dvostrukom trajanju pri čemu se poseban ratni staž priznaje u jednostrukom trajanju. Budući je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da je tužitelj rođen 02.11.1956. godine, da je na dan priznavanja prava imao 58 godine života, da ukupan penzijski staž do dana prestanka osiguranja iznosi 22 godine 04 mjeseca i 09 dana, da je prema uvjerenju izdatom u smislu odredbe člana 15. stav 5. i 6. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata bio pripadnik OS RBiH u efektivnom trajanju od najmanje tri godine; da nije dezertirao iz OS RBiH i da je prije podnošenja zahtjeva za penzionisanje bio na evidenciji Službe za zapošljavanje najmanje 12 mjeseci, odnosno budući je iz provedenih dokaza utvrđeno da je ispunio uslove iz člana 4. stav 1. tačka 3. navedenog Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, to se navedena presuda, kao i rješenja upravnih organa koja su joj prethodila, pokazuju pravilnim i zakonitim, a navodi zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovanim. Naime, navedenim članom 4. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, kako je već naprijed izloženo, u tačkama 1. do 5. propisane su kategorije lica koja izuzetno mogu ostvariti pravo na povoljnije penzionisanje pod uslovima i na način propisan ovim Zakonom, a tužitelj je ispunio uslove iz tačke 3. ovog člana. U toj tački izričito je propisano da ta lica (a to je nesporno tužitelj) izuzetno stiču pravo na starosnu penziju u iznosu najniže penzije isplaćene za taj mjesec u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju i prije navršenih 65 godina života (uz ispunjenje ostalih propisanih uslova, koje tužitelj

nesporno ispunjava). Dakle, izričitom zakonskom odredbom je za ovu kategoriju lica propisano da se radi o iznosu najniže penzije isplaćene za taj mjesec u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je potpuno pravilno od strane prvostepenog organa utvrđen mjesečni iznos penzije, što su, kao pravilno, prihvatili i tuženi u osporenom rješenju i Kantonalni sud u pobijanoj presudi. Odredbe člana 5. i 6. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, suprotno stavu tužitelja, odnose se na korisnike prava iz ovog Zakona, a to su, prema članu 3. tog Zakona, korisnici prava na penziju prema Zakonu o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima ("Službene novine Federacije BiH" broj: 42/11 i 37/12), koji zadržavaju pravo na penziju i nastavlja im se isplata penzije do isteka roka iz člana 11. ovog Zakona (stav 1.), kojima se ponovno preračunava penzija na način i po postupku utvrđenim ovim Zakonom (stav 2.), što je pravilno cijenio prvostepeni sud u pobijanoj presudi. Pri tome se, suprotno navodima zahtjeva za vanredno preispitivanje, ne radi o bilo kakvoj retroaktivnoj primjeni navedenih odredbi, već se radi o izričitim zakonskim odredbama kojim je regulisan način ponovnog obračuna korisnicima prava na penziju prema Zakonu o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima, dok je za kategoriju lica iz tačke 3. člana 4. Zakona, kojoj pripada tužitelj, izričito propisano da se radi o iznosu najniže penzije isplaćene za taj mjesec, pa je

zbog izloženog zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke u cjelosti neosnovan. Bez značaja su i navodi zahtjeva kojim osporava i mogućnost primjene člana 15. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata iz razloga što je nakon donošenja presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-29/13 od 29.01.2014. godine, kojom je utvrđeno da odredba člana 15. stav 1. navedenog Zakona nije saglasna Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata ("Službene novine Federacije BiH" broj 90/17) brisan stav 1. koji je oglašen neustavnim zbog čega je promijenjena numeracija ostalih stavova, pa su stavovi 5. i 6. (koji se odnose na sadržaj, postupak i način izdavanja uvjerenja o pripadnosti Oružanim snagama za lica iz člana 4. tač. 2., 3., 4. i 5. ovog Zakona i koji su spomenuti u rješenju prvostepenog organa broj: 3296117011 od 21.01.2016. godine) postali stavovi 4. i 5., ali nisu oglašeni neustavnim. Pri tome, u konkretnom slučaju uopšte nije sporna sadržina uvjerenja, jer činjenica da je tužitelj imao određeni čin nije od uticaja kod visine penzije koja je decidno propisana odredbama člana 4. tačka 3. Zakona. Obzirom na izneseno ovaj Sud je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

zahtjev kao dokaz priložene isprave kojim se dokazuju činjenice propisane odredbom člana 122. Zakona o radu: rješenje o registraciji broj: UP-1: 05-05-8/17 od 16.02.2017. godine izdato od Ministarstva za pravosuđe, upravu i radne odnose BPK-a Goražde, obavještenje o razvrstavanju pravnog lica prema klasifikaciji djelatnosti Službe za statistiku za BPK-a Goražde, uvjerenje o poreznoj registraciji, Odluka o visini i načinu uplate članarine, spisak članova sindikata, te rješenje o utvrđivanju reprezentativnosti sindikata za područje djelatnosti doktora medicine i stomatologije na teritoriji Federacije BiH, čime je, po ocjeni tuženog, taj Strukovni sindikat dokazao da ispunjava uslove propisane odredbom člana 122. tačka a) i b) Zakona o radu, a nakon čega je, postupajući po odredbi člana 130. stav 2. istog Zakona, tuženi službeno pribavio podatke o broju zaposlenih doktora medicine i stomatologije od poslodavaca iz zdravstvene djelatnosti sa područja Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, pa je na osnovu dostavljenih podataka od JU Dom zdravlja Prača-Pale, JU Dom zdravlja "Dr. Isak Samokovlija" Goražde, Kantonalne bolnice Goražde, JU Dom zdravlja Ustikolina i JU Zavod za javno zdravstvo BPK-a Goražde, utvrdio da je ukupan broj zaposlenih doktora medicine i stomatologije na teritoriji BPK-a Goražde 58 od čega su članovi Strukovnog sindikata doktora medicine i stomatologije BPK-a Goražde 42, te je izveo zaključak da je ispunjen i uslov propisan odredbom člana 124. Zakona o radu da sindikat ima najmanje 30 % članova od ukupnog broja zaposlenih u području djelatnosti na teritoriji kantona. Odlučujući po tužiteljevoj tužbi protiv osporenog rješenja tuženog prvostepeni sud je isto cijenio pravilnim i zakonitim, odnosno cijenio je da je isto doneseno uz pravilnu primjenu materijalnog zakona, a da tužitelj pogrešno tumači odredbu člana 124. Zakona o radu smatrajući da se omjer od 30 % članova sindikata utvrđuje u odnosu na ukupan broj zaposlenih u području djelatnosti (grani) koja se utvrđuje iz Klasifikacije djelatnosti 2010. Imajući u vidu izloženo stanje spisa, po ocjeni ovog Suda, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke je osnovan. Naime, osnovano se u navodima zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke ukazuje da je presuda prvostepenog suda donesena uz pogrešno tumačenje odredbe člana 124. Zakona o radu, a budući je takav, pogrešan stav zauzeo i tuženi organ prilikom donošenja osporenog rješenja proizilazi da u postupku koji je prethodio donošenju istog nije na potpun način utvrđeno činjenično stanje što je neophodno kako bi se moglo ocijeniti da li su zakonske odredbe pravilno primijenjene. Naime, odredbom člana 122. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH" broj: 26/16 i 89/18) propisano je da se sindikat smatra reprezentativnim: ako je registrovan kod nadležnog organa u skladu sa zakonom, ako se finansira pretežno iz članarina i drugih vlastitih izvora i ako ima potreban procenat učlanjenosti zaposlenih, u skladu sa ovim Zakonom, dok je članom 124. istog Zakona propisano da se reprezentativnim sindikatom za jedno ili više područja djelatnosti smatra sindikat koji, pored uslova iz člana 122. ovog Zakona, ispunjava i uslov da ima najmanje 30% članova od ukupnog broja zaposlenih u području djelatnosti (grani) na teritoriji Federacije, odnosno području kantona. Odlukom o klasifikaciji djelatnosti BiH 2010 ("Službeni glasnik BiH" broj 47/10, koja se primjenjuje i na teritoriji Federacije BiH, djelatnost zdravstvene zaštite je klasifikovana u Područje "Q" "Djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalne zaštite", s tim da je oblast Djelatnosti zdravstvene zaštite razvrstana pod rednim brojem 86. te Odluke i ta je oblast razvrstana na tri grane djelatnosti, i to: 86.1 Djelatnost bolnica, 86.2 Djelatnost medicinske i stomatološke prakse i 86.9 Ostale djelatnosti zdravstvene zaštite. Imajući u vidu citirane odredbe Zakona o radu u vezi sa važećom klasifikacijom djelatnosti proizilazi da je tuženi prilikom donošenja osporenog rješenja uslijed nepravilnog tumačenja odredbi Zakona o radu koje se odnose na utvrđivanje uslova za reprezentativnost sindikata, cijeneći mogućim utvrđivanje reprezentativnosti sindikata za granu Djelatnost medicinske i stomatološke prakse, nepotpuno utvrdio činjenično stanje, a uslijed čega je doneseno rješenje kojim se utvrđuje da je Strukovni sindikat doktora medicine i stomatologije Bosansko-podrinjskog kantona Goražde reprezentativan na području Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, čiji dispozitiv je nejasan, jer proizilazi da je utvrđena reprezentativnost navedenog Sindikata za Djelatnost medicinske i stomatološke prakse, pa time nije donesen u skladu sa citiranim odredbama Zakona o radu. Naime, relevantnim odredbama navedenog Zakona o radu radnicima je zagarantovano pravo da bez ikakvih prethodnih odobrenja osnivaju sindikate, pri čemu je istim ograničen kapacitet sindikata na posredan način, propisivanjem kvantitavnog kriterija prilikom utvrđivanja reprezentativnosti sindikata, kako onih koji se osnivaju kod poslodavca, tako i onih koji se osnivaju za područje djelatnosti, za teritoriju Federacije, te na nivou kantona, ali suprotno stanovištu tuženog iz osporenog rješenja, koje kao pravilno prihvata prvostepeni sud u pobijanoj presudi, ove odredbe Zakona o radu ni na koji način se ne odnose na strukovne sindikate, već se njima samo utvrđuje reprezentativnost sindikata za područje jedne ili više djelatnosti, a u konkretnom slučaju prilikom donošenja osporenog rješenja zauzet je pogrešan stav o tome šta obuhvata djelatnost budući da prema Odluci klasifikaciji djelatnosti područje Q Djelatnosti zdravstvene zaštite obuhvata: Djelatnost bolnica, Djelatnost medicinske i stomatološke prakse i Ostale djelatnosti zdravstvene zaštite.

U konkretnom slučaju tuženi je osporenim rješenjem utvrdio reprezentativnost Strukovnog sindikata doktora medicine i stomatologije Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, a prilikom utvrđenja da li je ispunjen uslov iz člana 124. Zakona o radu uzeo je podatke koji se odnose samo na lica iz Djelatnosti medicinske i stomatološke prakse, a ne podatke koji se odnose na ukupan broja zaposlenih u području djelatnosti (grani) na području Kantona Goražde, kako je to propisano navedenom zakonskom odredbom. Što se tiče razloga koje je tuženi naveo u odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke a koji se odnose na Konvenciju o pravu na udruživanje i zaštitu prava organizovanja, ovaj Sud ukazuje da se Ustavni sud Bosne i Hercegovine u presudi broj U-16/18 od 26.02.2020. godine bavio pitanjima načela prava na organizovanje i kolektivno pregovaranje u skladu sa Konvencijom o primjeni prava na organizovanje i kolektivno pregovaranje broj 98 iz 1949. godine, standardima Konvencije broj 87 o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organizovanje, te standardima Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, a koje Konvencije, po osnovu člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa I na Ustav Bosne i Hercegovine, obavezuju Bosnu i Hercegovinu, kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava pri tumačenju člana 11. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koji garantuje sindikatu "slobodu udruživanja". U navedenoj presudi Ustavni sud Bosne i Hercegovine cijenio je da se ovi dokumenti odnose na garanciju i zaštitu prava na slobodu udruživanja, odnosno njegovog posebnog aspekta prava na osnivanje sindikata, ali da bi kolektivno pregovaranje, kao pravo sindikata, funkcionisalo ono mora biti uređeno u skladu sa zakonskim propisima, odnosno mora da egzistira u okviru jednog pravnog okvira. Ovo iz razloga jer sloboda udruživanja, pa tako i sloboda udruživanja u sindikate, ne spada u grupu apsolutnih prava, već u grupu tzv. kvalificiranih/relativnih prava, koju je u skladu sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i drugim naprijed navedenim međunarodnim dokumentima moguće ograničiti u određenim

okolnostima, pa se, zapravo, radi o pravu u koje se država može valjano umiješati, uplitati i isto ograničiti pod određenim pretpostavkama. U konkretnom slučaju, po ocjeni Ustavnog suda, nesporno je da je radnicima zagarantovano pravo da bez ikakvih prethodnih odobrenja osnivaju sindikate, ali je zakonodavac Zakonom o radu ograničio kapacitet sindikata na posredan način, tako što je propisao kvantitativni kriterij prilikom utvrđivanja reprezentativnosti sindikata, kako onih koji se osnivaju kod poslodavca, tako i onih koji se osnivaju za područje djelatnosti, za teritoriju Federacije, te na nivou kantona, a taj kvantitativni kriterij propisan je odredbom člana 124. Zakona o radu na način da se reprezentativnim sindikatom za jedno ili više područja djelatnosti smatra sindikat koji, pored uslova iz člana 122. ovog Zakona, ispunjava i uslov da ima najmanje 30% članova od ukupnog broja zaposlenih u području djelatnosti (grani) na teritoriji Federacije, odnosno području kantona. Kako je tuženi, uslijed pogrešno zauzetog stava, propustio da utvrdi tačan broj zaposlenih u području djelatnosti (grani), to po ocjeni ovog Suda nisu utvrđene odlučne činjenice za pravilnu primjenu materijalnog prava, čime su učinjene povrede pravila upravnog postupka, koje povrede su uticale na pravilno rješavanje predmetne upravne stvari u provedenom upravnom postupku, koji je prethodio donošenju pobijane presude i bile razlog zbog kojeg bi se upravni postupak morao ponoviti od strane tuženog organa, odnosno zbog kojeg je trebalo u postupku upravnog spora doći do poništenja osporenog rješenja i vraćanja predmeta na ponovno rješavanje tuženom organu. Imajući u vidu naprijed izneseno, ovaj Sud je primjenom člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio i pobijanu presudu prvostepenog suda preinačio na način da je tužba uvažena, osporeno rješenje poništeno i predmet vraćen tuženom organu na ponovni postupak i rješavanje, kako bi taj organ prilikom ponovnog postupanja otklonio nedostatke na koje je ukazano ovom presudom, te u skladu sa naprijed iznesenim utvrdio činjenice koje nedostaju, pa nakon toga donio novu, na zakonu zasnovanu odluku.

Postupajući po tužiteljičinoj tužbi, kojom je pokrenut upravni spor protiv navedenog rješenja tuženog organa, prvostepeni sud je tužbu odbio primjenom odredbe člana 60. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, kojom je propisano da porodičnu penziju mogu ostvariti članovi porodice, bračni drug, djeca rođena u braku, van braka, usvojena pastorčad koju je osiguranik izdržavao, unučad i druga djeca bez roditelja koju je osiguranik izdržavao do svoje smrti, kao i da porodičnu penziju može ostvariti bračni drug iz razvedenog braka, ako mu je sudskom odlukom utvrđeno pravo na izdržavanje. Međutim, ovakav pravni stav upravnih organa i prvostepenog suda se ne može prihvatiti kao pravilan iz slijedećih razloga: Naime, iako odredbom člana 60. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) nije propisano pravo na porodičnu penziju vanbračnog druga, u predmetnom slučaju moraju se uzeti u obzir i odredbe Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj: 35/05, 41/05 i 31/14), koji u članovima 2. i 3. poistovjećuje bračnu sa vanbračnom zajednicom jer se smatra da je vanbračna zajednica, zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici sa godine ili kraće ako je u njoj rođeno dijete, a izjednačen tretman bračne i vanbračne zajednice, odnosno bračnih i vanbračnih partnera razrađen je (u pogledu izdržavanja i imovine) i u odredbama člana 213., 224., 230. i 263. istog Zakona. Obzirom na izjednačavanje vanbračne zajednice sa bračnom zajednicom prema odredbama Porodičnog zakona, prava vanbračnih partnera bila su predmet razmatranja Ustavnog suda BiH u većem broju odluka tog suda, koje su se odnosile kako ne nasljedna prava vanbračnih partnera, tako i na pravo na porodičnu penziju, pa je taj sud još u Odluci broj AP-4207/13 od 30.09.2016. godine zaključio da su sudovi primjenom Zakona (u toj Odluci radilo se o Zakonu o nasljeđivanju iz 1980. godine), bez uvažavanja opredjeljenja iz Porodičnog zakona FBiH iz 2005. godine o dosljednom izjednačavanju vanbračne zajednice koja traje više od tri godine sa bračnom zajednicom u svim pravima i obavezama, uključujući i imovinska prava i odbijanjem apelantovog zahtjeva, prekršili zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U toj Odluci, ukazujući na razvoj društvenih odnosa općenito, pa tako i porodice i porodičnih veza, te na diskriminirajući tretman vanbračnih partnera, Ustavni sud BiH ukazao je na potrebu da se ta diskriminacija novim propisima otkloni, naglašavajući da nije relevantno ocijeniti da li je ili ne jedan zakon u odnosu na drugi lex specialis, te naglašavajući da se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija primjenjuje direktno i ima prioritet nad svim drugim zakonima, a što, između ostalog, znači i da se zakoni koji nisu usaglašeni sa Evropskom konvencijom moraju primijeniti na način na koji se neće kršiti prava iz Evropske konvencije. Isti stav zauzeo je Ustavni sud BiH i u Odluci broj AP-4077/16 od 11.10.2018. godine donesenoj u situaciji koja je identična situaciji iz predmetnog upravnog spora i upravnog postupka u kome su doneseni pobijana presuda i odbijajuća rješenja upravnih organa po pitanju tužiteljičinog prava na porodičnu penziju iza vanbračnog druga. U toj Odluci Ustavni sud je istakao da je u konkretnom slučaju u vrijeme donošenja osporenih odluka na snazi bio Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine koji ni svojim naknadnim izmjenama nigdje ne spominje, niti daje prava

vanbračnim partnerima, pa u situaciji kada je nesumnjivo da je vanbračna zajednica apelantice i njenog umrlog vanbračnog druga, kao nosioca osiguranja, započela i trajala u vrijeme kada je na snazi bio Porodični zakon FBiH iz 2005. godine, koji je i dosljedno izjednačio bračnu i vanbračnu zajednicu u pravima i obavezama, kao i da je ta zajednica trajala sve do smrti tužiteljičinog vanbračnog partnera, Ustavni sud, uvažavajući principe iz navedene Odluke broj AP 4207/13, smatra da Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine nije primijenjen uz dosljedno poštivanje "opredjeljenja iz porodičnog prava o jednakom tretmanu bračne i vanbračne zajednice", te da apelantica ne može snositi štetne posljedice toga što relevantni zakoni nisu ranije harmonizirani kako bi se provelo dosljedno opredjeljenje zakonodavca da se otkloni diskriminacija u tretmanu vanbračnih i bračnih partnera i u odnosu na ostvarivanje prava na porodičnu penziju, te da takva primjena Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine na način kako su to uradili redovni sud i organi uprave u osporenim odlukama nema razumno i objektivno opravdanje, a da je zbog toga apelantica na diskriminirajući način lišena mogućnosti sticanja prava na porodičnu penziju. Ustavni sud se pitanjima izjednačenosti vanbračne zajednice sa bračnom zajednicom bavio i u odlukama broj AP-2860/09 od 10.10.2012. godine i broj AP-2900/09 od 13.06.2012. godine, razmatrajući naprijed navedene odredbe Porodičnog zakona FBiH, cijeneći da taj Zakona nije napravio nikakvu distinkciju između bračne i vanbračne porodične zajednice u pogledu pravnog odnosa, a ova je pitanja u navedenim

odlukama razmatrao u vezi sa pravima apelantica iz tih predmeta na utvrđenje postojanja vanbračne zajednice kao pravnog odnosa, radi ostvarenja prava na porodičnu penziju, pa je, suprotno stavu prvostepenog suda, tužiteljica pravilno dovela u vezu stavove Ustavnog suda iz navedenih odluka sa konkretnim predmetom. Kako iz podataka spisa predmeta nesporno proizilazi da je postojala vanbračna zajednica između tužiteljice i umrlog A. N., te da je ispunila uslove da se smatra vanbračnom zajednicom u smislu relevantnih odredaba Porodičnog zakona, što je i utvrđeno pravosnažnom presudom Općinskog suda u Visokom, to shodno iznesenom stavu Ustavnog suda BiH tužiteljica ne može snositi štetne posljedice toga što relevantni zakoni nisu harmonizirani kako bi se provelo dosljedno opredjeljenje zakonodavca da se otkloni diskriminacija u tretmanu vanbračnih i bračnih partnera i u odnosu ostvarivanja prava na porodičnu penziju. Budući su odluke Ustavnog suda BiH obavezujuće za sve organe vlasti i za sva fizička i pravna lica, to se pobijana rješenja tuženog i prvostepenog organa, a time i presuda prvostepenog suda pokazuju nepravilnim i nezakonitim. Zbog svega navedenog je ovaj Sud, na osnovu člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio i pobijanu presudu preinačio tako što je tužbu uvažio, osporeno i prvostepeno rješenje poništio, te predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak, u kome će prvostepeni organ vodeći računa o razlozima ove presude donijeti novo rješenje.