Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 1-2/2021

Ov o stoga što su u konkretnim okolnostima predmetnog događaja optuženi upotrebom oružja i pod prijetnjom izveli A.K. iz zgrade a da je B.Š. pored toga uperivao pušku u njegovu suprugu S., ali isto tako uperio pušku i prijetio oružjem mlađem sinu A.K. koji je htio da se oprosti i da poljubi oca, na koji način se oštećeni K.A. ponižava i degradira kako u svojim tako i u očima svoje porodice u tolikom stepenu da je to generalno prepoznatljivo kao nasilje nad ličnim dostojanstvom.

Ovaj sud je zaključio da je optuženi (zajedno sa još dvojicom pripadnika iste formacije koji su u međuvremenu umrli) kršio odredbe člana 3. stav 1. tačka c) IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine (kojom su prema zaštićenim licima zabranjeni postupci koji predstavljaju povredu ličnog dostojanstva, te naročito uvredljivi i ponižavajući postupci, a koje nečovječno postupanje predstavlja njenu tešku povredu iz člana 147. iste konvencije), te da je optuženi bio svjestan da nečovječno postupa prema oštećenom i članovima njegove porodice, što je i htio, jer je prilikom preduzimanja predmetnih inkriminisanih radnji jasno ispoljio volju da ponizi oštećenog K.A. i da mu stavi do znanja da je u njegovoj vlasti, te da je prinuđen postupiti u skladu sa njegovom voljom iako za takve svoje postupke nije imao pravni osnov. Dakle, po nalaženju ovog suda, optuženi B.Š. je postupao sa direktnim umišljajem jer je bio svjestan da je A.K. civil, imao je i svijest o svim okolnostima događaja koje su mu omogućavale dominaciju nad žrtvom nemoćnom da se u tom trenutku zaštiti i pruži otpor.

Kako na povredu krivičnog zakona na štetu optuženog ovaj sud u smislu člana 321. ZKP FBiH pazi po službenoj dužnosti, onda je utvrdivši postojanje navedene povrede, prvostepenu presudu preinačio i u odluci o mjeri sigurnosti, tako što je istu ukinuo, dok je u dijelu odluke o troškovima krivičnog postupka, prvostepena presuda ostala neizmijenjena.“

pri čemu je nožem koji je dohv atio sa stola i mahao, oštećenom H.B. zadao jedan ubod nožem u predio trbuha, a sve u cilju da od sebe odbije istovremeni protivpravni napad, a odbijanje tog napada je bilo neophodno potrebno i srazmjerno sredstvima upotrijebljenim u tom napadu, o čemu su u pobijanoj presudi dati potpuni, pravilni i uvjerljivi razlozi, koje kao takve prihvata i ovaj sud.

Prema utvrđenju prvostepenog suda, optuženi, koji je u kritičnom događaju napadnut od strane tri odrasle osobe, od kojih je jedna osoba, oštećeni H.B. pri napadu koristio i metalni ključ za skidanje točkova - gedoru, pokušavao je rukama da zaštiti glavu, jaukao i molio da ga ne udaraju, te je nakon svih tih bezuspješnih pokušaja da zaustavi takav napad, koristio nož. Imajući u vidu te okolnosti, ovaj sud je prihvatio zaključke prvostepenog suda, da je u dinamici predmetnog događaja postojala proporcionalnost između intenziteta napada i odbrane, te da je optuženi u svemu postupao u granicama nužne odbrane. Naime, ovaj sud smatra, da upravo te okolnosti i nastala posljedica djela (zadan samo jedan ubod nožem kojim je oštećenom nanesena obična teška tjelesna povreda, u sklopu koje, kako to proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, nije došlo do oštećenja trbušnih organa ili krvarenja u trbušnoj duplji), ukazuju da optuženi nije učinio ništa više nego što je bilo potrebno da se odbije napad od strane tri napadača, pa se takva odbrana može kvalifikovati kao neophodno potrebna odbrana.”

Pri tome, ovaj sud nalazi da je optuženi prilikom učinjenja krivičnog djela postupao sa direktnim umišljajem, jer je znao da će pucanjem u glavu oštećenog sa manje udaljenosti dok ovaj sjedi u vozilu, istog usmrtiti, pa je takvu posljedicu i htio, ali usljed njegovog pogrešnog rukovanja pištoljem, nije došlo do ispaljenja hica, nego do ispadanja metka iz pištolja, te iskakanja oštećenog iz vozila i njegovog bjekstva sa lica mjesta, usljed čega je navedeno krivično djelo ostalo u pokušaju.

Da se radilo o pokušaju usmrćenja drugog na podmukao način, proizilazi iz načina njegovog učinjenja, koji karakteriše podmuklost. Ona se ogleda u tome, da se optuženi sa njemu poznatim osobama prethodno dogovorio da usmrti oštećenog, da su ga u tom cilju pratili u periodu od 13.02. do 15.02.2019. godine, da je optuženi maskiran pokušao usmrtiti oštećenog pucanjem iz pištolja uništenog serijskog broja i to potajno, iz zasjede, kada se oštećeni tome nije mogao nadati. Dakle, osim što je predmetno krivično djelo optuženi učinio iz zasjede (čekajući da oštećeni izađe iz zgrade i sjedne u svoje vozilo), sve okolnosti inkriminisanog događaja ukazuju da je optuženi lukavo, prevarno i smišljeno odabrao taj način učinjenja krivičnog djela, znajući da će tako usmrtiti oštećenog kada se ovaj tome nije mogao nadati, iskorištavajući njegovu bespomoćnost, jer je pokušao pucati u njegovu glavu dok se ovaj nalazio u vozilu koje nije bilo u pokretu.

Dakle, iz svih navedenih razloga, ovaj sud nalazi da su u radnjama optuženog ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela Ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) KZ FBiH u vezi sa članom 2 8. istog zakona, zbog čega je za to krivično djelo optuženi oglašen krivim i kažnjen.“

Takvi žalbeni stavovi su u suprotnosti i sa navodima iznesenim u žalbi braniteljice, kada ističe da je svjedok R.S. u svom iskazu naveo da mu je optuženi prije na nekoliko dana govorio da će mu stići veća količina novca iz Turske (oko 50.000,00 EUR), te ga pitao da mu on razmijeni novac, te da je navedeni svjedok potvrdio da je razmjenu novca trebao izvršiti S., ali da je taj posao ipak ugovorio R. (oštećeni R.) i da je oštećeni A. prikupio pare i da su otišli da to urade.

Svoj zaključak da je optuženi sa oštećenim R. dogovorio razmjenu veće količine deviza koju su trebali izvršiti kritičnog dana, sud je zasnovao i na navodima svjedoka M.M., brata oštećenog A.M., iz kojeg proizilazi da mu je R.O. rekao da očekuje da uradi jedan malo veći posao (oko razmjene deviza) i da će mu neki Turčin donijeti 50.000,00 EUR, ali da on nema toliku količinu novca kojom bi „kupio“ iznos od 50.000,00 EUR, pa će najvjerovatnije neko od njegovih kolega biti uključen u to, a kako je njegov brat A. bio R. prijatelj i s njim od ranije bio uključen u zajedničke poslove, ovaj svjedok pretpostavlja da je njegov brat A. trebao biti uključen sa R. u taj posao. Osim toga, prvostepeni sud je u vezi navedenog zaključka cijenio i to, da je u džepu jakne oštećenog A.M. pronađen novac u iznosu od 104.400,00 KM, zaključujući da se radi o novcu pripremljenom za razmjenu iznosa od 50.000,00 EUR.

Navedeni dokazi, koji se žalbama odbrane i ne dovode u pitanje, su i po ocjeni ovog suda dali dovoljno osnova za zaključak da je optuženi sa oštećenim R. dogovorio razmjenu veće količine deviza kritičnog dana i da je u tom cilju pripremio nož koji je držao u kombiju, kako bi oštećenog usmrtio i prisvojio od njega pripremljeni novac za razmjenu, kako je to pravilno utvrdio i prvostepeni sud. Osim toga, sud se na strani 20. pobijane presude pravilno očitovao i o tome, zašto smatra da je riječ o koristoljublju i kada učinitelj usmrti drugog kako bi ostvario neku korist, pri čemu je sasvim irelevantno da li je u pitanju protivpravna korist, pa istrajavanje u žalbama braniteljice i optuženog da je oštećeni R. bio dužan optuženom iznos od 15.000,00 EUR (što osim tvrdnji optuženog, nije potvrđeno nijednim dokazom), ne dovodi u pitanje taj zaključak.

Nadalje, nasuprot stavu iz žalbi, i ovaj sud nalazi pravilnim utvrđenje prvostepenog suda da je optuženi planirao bijeg iz Bosne i Hercegovine nakon učinjenja krivičnog djela, obzirom da iz iskaza svjedoka A.B. proizilazi da je optuženi s njim ugovorio da će dana 13.01.2021. godine (kada se desio inkriminisani događaj) preuzeti od njega vozilo rent -a-car, radi odlaska u Beograd, ali se optuženi nije tada pojavio. Kod činjenice da ni odbrana ne spori da je postojao takav dogovor sa navedenim svjedokom, iako je dakle, optuženi posjedovao vozilo kombi, onda se ne mogu prihvatiti žalbene teže da mu je iznajmljeno vozilo trebalo samo da ode u Beograd jer su mu trebali stići prijatelji iz Turske, pa da se s njim vrate u Sarajevo.

Također nema značaja ni to, što optuženi nije od ranije poznavao oštećenog A.M. i što prethodno navodno nije znao da će u razmjenu novca biti uključen i ovaj oštećeni, jer okolnosti daljeg slijeda predmetnog događaja i dokazi na koje se pozvao sud, te izneseni razlozi, opravdavaju zaključak da je optuženi usmrtio oba oštećena radi pribavljanja imovinske koristi, odnosno iz koristoljublja.“

Nasuprot tome, i ovaj sud nalazi da su okolnosti konkretnog događaja, o kojima je prethodno bilo riječi, dovele do toga da optuženi nije bio u prilici da pronađe i oduzme novac od oštećenog A., iako mu je upravo motiv za njegovo usmrćenje, bio taj da od oštećenih oduzme nova c pripremljen za dogovorenu razmjenu deviza. Iz tih razloga, neosnovano se žalbama osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi, pa se suprotni žalbeni navodi optuženog i njegove braniteljice nisu mogli uvažiti.“

Po stanovištu žalbe, pojam „druga korist“ u smislu odredbe člana 210. stav 1. KZ FBiH, ne može se tumačiti kao zadovoljenje vlastitog seksualnog nagona počinitelja, pa branitelj smatra da je takav zaključak suda pogrešan, usljed čega je povrijeđen krivični zakon na štetu optuženog.

Ovi žalbeni navodi nisu osnovani.

Prije svega, odredbom člana 210. stav 1. KZ FBiH je propisano da to krivično djelo čini onaj ko radi zarade ili druge koristi navodi, potiče ili namamljuje drugog na pružanje seksualnih usluga ili na drugi način omogući njegovu predaju drugome radi pružanja seksualnih usluga, ili na bilo koji način učestvuje u organiziranju ili vođenju pružanja seksualnih usluga. Iz navedenog slijedi da motiv učinjenja ovog krivičnog djela kao njegovog bitnog elementa, nije isključivo koristoljublje (koje se može sastojati ili u povećanju već postojeće imovine, ili u sprečavanju umanjenja te imovine), nego i svaka druga korist koja ne mora nužno biti imovinska, već se može sastojati i u postizanju nekog ličnog interesa počinitelja za kojim on stremi, pa se to onda može odnositi i na zadovoljenje vlastitog seksualnog nagona. Međutim, branitelj u žalbi ne navodi argumente za svoj stav da se pojam „druga korist“ u smislu odredbe člana 210. stav 1. KZ FBiH, ne može tumačiti kao zadovoljenje vlastitog seksualnog nagona, nego taj stav iznosi samo kao tvrdnju koja nije ničim potkrijepljena, pa slijedi da pravilnost suprotnog zaključka drugostepenog suda nije takvim prigovorom mogla bi ti dovedena u pitanje. Kako je i po ocjeni ovog suda, drugostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 210. stav 1. KZ FBiH u ocjeni da se pod pojmom „druga korist“ iz te zakonske odredbe podrazumijeva i zadovoljavanje vlastitog seksualnog nagona, za što je optuženog i oglasio krivim, to nije prihvatljiv žalbeni navod da je na taj način povrijeđen krivični zakon na štetu optuženog.“

Također, u odredbi člana 219. stav 2. KZ FBiH, kojom se propisuje poseban oblik krivičnog djela Zapuštanje ili zlostavljanje djeteta, alternativno su propisane četiri radnje u činjenja ovog krivičnog djela, a jedna od tih radnji učinjenja je prisiljavanje na prosjačenje, dok je s tim u vezi, u stavu 3. istog člana propisan kvalifikovani oblik ovog krivičnog djela, koji postoji i ako se usljed ove radnje učinjenja, maloljetnik od ao prosjačenju.

U vezi sa navedenim, krivičnim djelima Zapuštanje ili zlostavljanje djeteta ili maloljetnika iz člana 219. stav 2. i 3. KZ FBiH, se inkriminira samo prisiljavanje na prosjačenje kao radnja učinjenja tog krivičnog djela, dok se krivičnim djelom Trgovina ljudima iz člana 210a. stav 2. KZ FBiH, inkriminiraju određene radnje učinjenja (vrbovanje, navođenje, prevoz, predaja, skrivanje i prijem maloljetnika), preduzete u cilju iskorištavanja maloljetnika, prisilnim prosjačenjem.

Slijedom toga, i po ocjeni ovog suda su, u konkretnom slučaju, ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela Trgovina ljudima iz člana 210a. stav 2. KZ FBiH, jer je optuženi A.A., navodio i prevozio maloljetne oštećene, a optužena A.Š. navodila i predavala, maloljetne oštećene, radi njihovog iskorištavanja koje je i ostvareno prisilnim prosjačenjem, pri čemu su bili svjesni da te radnje preduzimaju u svrhu iskorištavanja djece, što su i htjeli, pa ne stoje žalbeni navodi branitelja da su u njihovim radnjama ostvarena bitna obilježja krivičnog djela Zapuštanje ili zlostavljanje djeteta ili maloljetnika iz člana 219. stav 3. KZ FBiH. Ovo tim više što branitelji u žalbama, osim što tvrde da su u radnjama optuženih ostvarena bitna obilježja tog krivičnog djela, za takvu tvrdnju ne iznose argumentaciju.”

Stoga je ovaj sud kao drugostupanjski, prije ispitivanja ostalih žalbenih navoda branitelja optuženog ispitao ove žalbene navode.

Odluka prvostupanjskog suda da optuženog oglasi krivim, podrazumijeva da je sud izveo zaključak da djelo za koje se optuženi tereti, onako kako je navedeno u činjeničnom opisu pobijane presude, predstavlja kazneno djelo. U činjeničnom opisu je navedeno da se na tri fotografije, koje je posjedovao optuženi, vide intimni dijelovi tijela mldb. H.A., te da to predstavlja dječju pornografiju koju je posjedovao optuženi. Kako je pitanje posjedovanja dječje pornografije bitno obilježje kaznenog djela iz članka 211. KZ FBiH, potrebno je bilo u činjeničnom opisu određeno navesti činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi da se radi o dječjoj pornografiji.

Kako KZ FBiH ne određuje značenje pojma „dječja pornografija“, ovaj sud je pri tumačenju tog pojma i određivanju obima kaznenopravne zaštite imao u vidu relevantne odredbe Konvencije o kibernetičkom kriminalu (Konvencija), kojom je u članku 9. stavak 2. propisano, da „dječja pornografija “ podrazumijeva svaki pornografski materijal koji vizuelno prikazuje: a) maloljetnika prilikom eksplicitnog seksualnog odnosa; b) osobu koja se pojavljuje kao maloljetnik i koja se upušta u eksplicitni seksualni odnos i c) realistične slike koje prikazuju maloljetnika prilikom eksplicitnog seksualnog odnosa. I Konvencijom Savjeta Evrope o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja (Lanzarote konvencija) propisano je u članku 20. stavak 1. kazneno sankcioniranje, između ostalog, posjedovanje dječje pornografije, a u točki 2. tog članka, je propisano da u smislu navedenog članka, dječja pornografija znači bilo koji materijal koji vizualno prikazuje dijete koje sudjeluje u stvarnoj ili simuliranoj seksualno eksplicitnoj aktivnosti ili bilo koji prikaz spolnih organa djeteta u primarno seksualne svrhe.

Iz navedenog slijedi, da navodi u činjeničnom opisu optužnice da je optuženi posjedovao tri fotografije mldb. H.E., na kojima se vide njeni intimni diijelovi, ne sadrže činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o dječjoj pornografiji i da ti navodi ne sadrže bitno obilježje kaznenog djela, koje se optuženom stavlja na teret.

Dakle, kako činjenični opis djela u izreci pobijane presude ne sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizlaze svi elementi koji predstavljaju bitna obilježja predmetnog kaznenog djela kao i oni od kojih zavisi primjena određene odredbe kaznenog zakona, kako to zahtijeva odredba članka 300. stavak 1. točka a) ZKP FBiH, za koje je se optuženi tereti optužnicom, slijedi da takav opis ne predstavlja kazneno djelo iz članka 211. stavak 1. KZFBiH, zbog čega su žalbeni prigovori branitelja optuženog osnovani. Iz tih razloga, prvostupanjski sud je oglašavajući optuženog krivim za predmetno kazneno djelo, učinio povredu kaznenog zakona iz članka 313. stavak 1. točka a) ZKP FBiH, na štetu optuženog jer djelo (onako kako je navedeno u činjeničnom opisu) ne predstavlja kazneno djelo. Stoga je ovaj sud, uvažavanjem žalbe branitelja optuženog, temeljem članka 329. ZKP FBiH, preinačio pobijanu presudu tako što je oslobodio optuženog G.L. za kazneno djelo Iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije iz članka 211. stavak 1. KZ FBiH, primjenom članka 299. stavak a) ZKP FBiH, jer djelo za koje se optuženi optužuje (onako kako je opisano u optužnici) zakonom nije propisano kao kazneno djelo.“

Za samo svojstvo člana te grupe ne traži se dakle da neko od tih članova ima svojstvo organizatora, kako se to tvrdi u žalbi braniteljice optuženog, nego se zahtijeva pripadnost grupi koja je djelovala u cilju učinjenja krivičnih djela i svijest o tome.

Prvostepeni sud je u svom rješenju dao određene razloge za svoj zaključak zašto smatra da postoji osnovana sumnja da je optuženi I.F., zajedno sa optuženim I.K. i G.M. kao član organizirane grupe ljudi počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret i da je bio svjestan da postaje član takve organizirane grupe ljudi koja je formirana radi činjenja krivičnog djela neovlaštenog prometa opojnih droga. Na pravilnost pomenutog zaključka prvostepenog suda nisu od uticaja ni navodi braniteljice optuženog da optuženi I.F. nije poznavao bilo ko ga osim I.K., obzirom da je i prvostepeni sud dao razloge u svom rješenju zašto nije nužno međusobno poznavanje svih optuženih za postojanje grupe ljudi (strana 35. pasus četvrti i peti), koji razlozi se žalbom braniteljice ne dovode u pitanje.“

Pri tome se poziva na udžbenik Kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, strana 187. gdje je navedeno da je „počinitelj produljenog djela tzv. serijski počinitelj, osoba koja u kraćem ili duljem vremenu ponavlja istu radnju kaznenog djela (tako, primjerice počinitelj koji višestruko protupravno prisvaja tuđu pokretnu stvar ili imovinsko pravo koje su mu povjerili, čini jedno (produljeno) djelo Pronevjere“. Za svoj stav da je u pitanju produženo krivično djelo pronevjere u službi iz stava 1. a ne stava 3. KZ FBiH, branitelj ističe da produženo krivično djelo predstavlja izvršenje više istovrsnih krivičnopravnih radnji, a da je optužena više puta lažirala nalog, odnosno izvod i isplatila sebi novčani iznos u više navrata u određenom vremenskom kontinuitetu (od 10 godina), koje radnje su istovrsne ali međusobno odvojene i od kojih svaka pojedinačno sadrži sva zakonska obilježja predmetnog krivičnog djela. Nadalje ističe, da je za postojanje produženog krivičnog djela, uobičajeno potrebno da se radi o istom oštećenom, što je i konkretan slučaj, te da je optužena sukcesivno prisvajala novac od istog oštećenog, pronevjerom u vremenskom kontinuitetu. Prema stavu iz žalbe, ne bi bilo produženo djelo da su radnje učinjenja preduzete u vremenskom diskontinuitetu, isto tako, da nije izvršeno prema istom oštećenom, ne bi postojalo produžen o djelo. Ukazuje i to da se kod produženog djela iznosi ne mogu zbrajati, nego da se pravna kvalifikacija određuje po najtežem krivičnom djelu koje ulazi u sastav produženog djela. Branitelj smatra da se sud, pravno kvalificarujući radnje optužene kao krivično djelo Pronevjera u službi iz člana 384. stav 3. u vezi stava 1. KZ FBiH, pozvao na zastarjelo i neprihvatljivo stajalište Vrhovnog suda FBiH i da se radi o elementarnom nerazumijevanju instituta produženog krivičnog djela.

Navedeni žalbeni prigovori su neprihvatljivi.

Iz pobijane presude slijedi da je optužena oglašena krivom, između ostalih, i za krivično djelo Pronevjera u službi iz člana 384. stav 3. u vezi stava 1. KZ FBiH učinjeno radnjama opisanim u tačkama 1. do 93. izreke i pod tačkama b) 1. i 2. izreke te presude, na način što je u tačkama 1. do 93. izreke, s ciljem da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, novac koji joj je povjeren u službi, sa računa komitenata banke (d.o.o. „Đ.“ i salon vjenčanica „G.“ O.) isplaćivala sebi ili ga usmjeravala na svoje račune u drugim bankama bez znanja i dopuštenja njihovih vlasnika i na taj način isti prisvojila za sebe i tako pribavila protivpravnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 64.637,60 KM, a radnjama opisanim pod tačkama b) 1. i 2. izreke, učinila s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi drugome, odnosno d.o.o. „E.“ Orašje i d.o.o. „Z.“, tako što je novac u iznosima od po 2.000,00 KM sa računa komitenta d.o.o. „Đ.“ prebacila na račune navedenih pravnih lica. Pri ocjeni pravne kvalifikacije djela, prvostepeni sud je našao neosnovanim prigovor branitelja da je optužena svojim radnjama ostvarila obilježja produženog krivičnog djela Pronevjera u službi iz člana 384. stav 1. KZ FBiH i utvrdio da je optužena učinila krivično djelo Pronevjera u službi iz člana 384. stav 3. u vezi stava 1. KZ FBiH, pozivajući se pri tome na stav Vrhovnog suda FBiH izražen u odluci broj 070-0-Kž-07-000044 od 11.09.2007. godine. Sud je naveo, da je u toj odluci iznesen stav da, ako je optuženi sukcesivno prisvajao novac u određenom vremenskom periodu i time ostvario zajedničku štetnu posljedicu u vidu pribavljanja imovinske koristi u određenom iznosu koji prelazi iznos od 50.000,00 KM, onda se tako opisana djelatnost ne može pravno ocijeniti kao produženo krivično djelo, već samo kao jedno krivično djelo Pronevjere u službi iz člana 384. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, jer ne treba zanemariti pri ocjeni takvog činjeničnog opisa djela u njemu posebno ostvarenu zajedničku štetnu posljedicu.

Ovaj sud podsjeća da, prema članu 55. stav 2. KZ FBiH produženo krivično djelo je učinjeno kada je učinilac s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čini jedinstvenu cjelinu.

Međutim, ne može se prihvatiti žalbeni stav branitelja da se iz razloga koje u žalbi navodi, u radnjama optužene stiču obilježja osnovnog oblika produženog krivičnog djela Pronevjera u službi iz člana 384. stav 1. KZ FBiH u vezi sa članom 55. stav 2. istog zakona, jer i ovaj sud nalazi pravilnim stav prvostepenog suda kojim je radnje optužene pravno ocijenio kao krivično djelo Pronevjera u službi iz člana 384. stav 3. u vezi stava 1. KZ FBiH. I po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju se radi o jednom krivičnom djelu, koje se izvršava kontinuirano i sukcesivno, jer je optužena u inkriminisanom vremenskom periodu prisvajala novac sa računa oštećenih komitenata banke d.o.o. „Đ.“ i d.o.o. „G.“, s ciljem da sebi (u 93 slučaja) i drugome (u dva slučaj a) pribavi protivpravnu imovinsku korist, te da je svakim prisvajanjem pojedinačnih iznosa povjerenog joj novca, njen umišljaj bio upravljen ne samo na pribavljanje imovinske koristi u tom iznosu, nego da je ista bila svjesna da se sa svakim novim prisvajanjem novca visina imovinske koristi povećava, htijući nastupanje zajedničke štetne posljedice u iznosu ukupno prisvojenog novca. Na to upućuje i okolnost da je optužena u više slučajeva, u istom danu višekratno prisvajala novac sa računa oštećenih i to: u dva navrata (tačke 46. 91.), zatim u tri navrata (tačke 32., 33. i 34.), pa čak i u četiri navrata (tačke 53., 54., 55. i 56), tako što ga je usmjeravala na svoje račune u više različitih banaka. Iz navedenih razloga, ne može se zaključiti da je preduzimanjem svake pojedinačne radnje iz izreke prvostepene presude, umišljaj optužene bio upravljen samo na pribavljanje imovinske koristi u tom pojedinačnom iznosu. Stoga se neosnovanim ocjenjuje žalbeni prigovor branitelja da se prvostepeni sud pri pravnoj ocjeni djela, pozvao na „zastarjeli“ stav ovog suda, jer se radi o stavu koji je važeći, obzirom da ga Vrhovni sud FBiH nije izmijenio zauzimanjem drugačijeg stava.“

Tužitelj također iznosi tvrdnju, da je optuženi imao u „istražnom postupku“ odluke skupštine, iste bi „vjerovatno uložio u tužiteljski spis“ što bi „vjerovatno“ impliciralo da tužiteljica koja je provodila istragu, putem suda zatraži izuzimanje kompletne dokumentacije od pravnog lica „F.“ d.o.o....

Međutim, po nalaženju ovog suda, niti jedna od ovih žalbenih tvrdnji tužitelja, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost i autentičnost odluka skupštine na osnovu kojih je sud, između ostalog, zasnovao naprijed navedene zaključke. Prije svega, i sam tužitelj u žalbi navodi da su ove odluke „mogle“ nastati nakon inkriminisanog perioda, jer optuženi u toku istrage te odluke nije predao tužiteljici koja je provodila istragu, tako da i sam tužitelj ne tvrdi da ova okolnost sama po sebi ukazuje na takav zaključak, nego ostavlja takvu mogućnost.

U vezi sa navedenim, ovaj sud podsjeća na odredbe člana 6. stav 2. i 3. ZKP FBiH, kojim se propisuju prava osumnjičenog (ne obaveze) da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i da nije dužan iznijeti svoju odbranu, što dalje znači, da isključivo od volje osumnjičenog ovisi da li će se odreći ovih prava i dati izjavu odnosno iznijeti činjenice i dokaze, ali bilo kako da se opredijeli osumnjičeni, zbog takve svoje odluke ne može imati štetne posljedice u bilo kojoj fazi krivičnog postupka. Isto tako, ovaj sud podsjeća, u smislu člana 45. stav 1. ZKP FBiH, da je osnovno pravo i osnovna dužnost tužitelja otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela, što između ostalog, podrazumijeva da preduzima radnje dokazivanja (među kojim i radnje pretresanja i privremenog oduzimanja predmeta) propisane u ZKP FBiH, što ne zavisi od volje osumnjičenog da li će se odreći svog prava i iznijeti činjenice i dokaze koji mu idu u korist. Konačno, u smislu člana 276. stav 1. ZKP FBiH, stranke i branitelj imaju pravo izvodi ti dokaze na glavnom pretresu.

Dakle, u konkretnom slučaju, optuženi (tada osumnjičeni) se koristio svojim pravima u smislu citiranih zakonski odredbi i tužiteljici koja je provodila istragu nije iznio dokaze tj. navedene odluke skupštine pravnog lica „F.“ d.o.o...., a koje je izveo kao dokaz na glavnom pretresu, što samo po sebi ne dovodi u sumnju vjerodostojnost i autentičnost tih dokaza, niti je zbog toga tužiteljici koja je provodila istragu bilo onemogućeno da pribavi te dokaze. Stoga, naprijed navedenim žalbenim prigovorima tužitelja, ne može se dovesti u pitanje pravilnost pobijane presude.“

U konkretnom slučaju, u skladu sa članom 78. ZKP FBiH, vršenje pretres bez naredbe suda i prisustva svjedoka tada osumnjičenog (obzirom da je neposredno prije toga zbog postojanja osnova sumnje da je učinio krivično djelo, lišen slobode) A.A., koji ne razumije ni jedan od jezika koji su u službenoj upotrebi u BiH. S tim u vezi tačni su navodi prvostepenog suda, da u takvoj situaciji (u konkretnom slučaju), prilikom pretresa osumnjičenog u smislu člana 78. ZKP FBiH, nije bilo objektivno moguće obezbijediti prisustvo tumača, pa se suprotni žalbeni navodi branitelja optuženog A.A. ukazuju neosnovanim.

Međutim, iz navedenih materijalnih dokaza (kao i spisa predmeta), nije vidljivo bilo šta što bi ukazivalo na to da nije bilo moguće u vrijeme sačinjavanja navedenih zapisnika i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, koji su sačinjavani neposredno nakon izvršenog pretresa u smislu člana 78. ZKP FBiH, osigurati njihovo usmeno prevođenje putem sudskog tumača, kako bi se optuženi A.A. (tada osumnjičeni) upoznao sa sadržajem izvršenih radnji dokazivanja (pretresanje i privremeno oduzimanje predmeta) i sadržajem ovih dokumenata koji se koriste kao materijalni dokazi, i kako bi se uopće od njega moglo zahtijevati (shodno članu 168. stav 3. ZKP FBiH), da potpiše te dokumente.

Zbog svega navedenog, osnovani su žalbeni navodi branitelja optuženog A.A., da je postupanjem ovlaštenih službeni h osoba suprotno odredbi člana 9. stav 2. ZKP FBiH, povrijeđeno pravo njegovog branjenika na usmeno prevođenje pisanog dokaznog materijala (navedenih zapisnika o pretresanju i privremenom oduzimanju predmeta i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta), zbog čega su u smislu člana 11. stav 2. ZKP FBIH, ovi dokazi nezakoniti.“

Osim toga, u uvodu i obrazloženju predmetne naredbe kao zakonski osnov njeno g izdavanja navode se odredbe člana 110. stav 1. i 2.

ZKP FBiH, koji regulišu pitanje forme naredbe za vještačenje, njen sadržaj i pitanje povjeravanja složenijih vještačenja stručnim ustanovama ili državnim organima. U suštini, sadržaj predmetne naredbe upućuje na to da se ovdje zaista radi o pretresanju pokretnih stvari koja ima u vidu odredba člana 65. stav 2. ZKP FBiH (mobitela i SIM kartica). Međutim, predmetna naredba s jedne strane ne sadrži uopće elemente koje kao obavezne propisuju odredbe člana 72. tačke g), i) i j) ZKP FBiH, dok s druge strane ne predstavlja ni naredbu za vještačenje, budući da se izrekom naređuje provođenje pretresa mobitela i SIM kartica. Ovakav sadržaj, gdje se u jednoj naredbi miješaju elementi naredbe za pretresanje i naredbe za vještačenje, čini takvu naredbu nerazumljivom.

Osim, toga, postupajući po navedenoj naredbi, Centar za forenzičku i informatičku podršku FUP -a Sarajevo nije sastavio zapisnik o pretresanju u skladu sa članom 76. stav 1. ZKP FBiH, nego dostavio „Nalaz vještačenja mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica“ broj 09 -18/1-04-5-6062 od 05.11.2015. godine. Radi se, po ocjeni ovog suda, o bitnim nedostacima predmetne naredbe koji je čine nezakonitom, zbog čega se, u skladu sa članom 11. stav 2. ZKP FBiH na takvom dokazu ne može zasnivati sudska odluka.“

Nakon izvršenih provjera federalna tužiteljica je uz podnesak od... godine, dostavila određenu dokumentaciju koja je na pretresu održanom dana... godine pročitana... Iz naprijed prezentirane dokumentacije koju je federalna tužiteljica dostavila uz podnesak od... godine, vidljivo je, da nisu dostavljeni dokazi (naredba suda za oduzimanje predmeta - poslovne dokumentacije, zapisnik o preuzimanju odnosno predaji navedenih predmeta i potvrda o oduzimanju predmeta), iz kojih bi se moglo utvrditi na koji način je izvršeno pribavljanje finansijske dokumentacije oštećenog Ekonomskog fakulteta u..., a što je bio osnov istaknutih prigovora branitelja optuženih. S tim u vezi, kada su u pitanju izjave optuženih koje se navode u aktu oštećenog Ekonomskog fakulteta u... od... godine, a koje su dostavljene od strane oštećenog uz dokumentaciju sa nespornim potpisima optuženih i koje se pominj u i u iskazima svjedoka koji su u daljem tekstu prezentirani, navedene izjave od strane ovog suda nisu prihvaćene kao dokaz, obzirom da se radi o izjavama optuženih datim izvan krivičnog postupka....

U sadržaju dokazne građe u predmetnoj stvari, nema dokaza o tome, na koji od načina, na osnovu sudske naredbe (član 79. ZKP FBiH) ili bez sudske naredbe (član 80. ZKP FBiH), je izvršeno pribavljanje predmetne finansijske dokumentacije od oštećenog Ekonomski fakultet u..., a koja je bila predmetom vještačenja po vještaku ekonomske struke dipl. ekon. M.D., koji je ranije izdvojen kao nezakonit dokaz, obzirom da je zasnovan na nalazu i mišljenju vještaka grafologa prof. Z.D., jer u spisu nema niti naredbe suda za oduzimanje predmetne dokazne građe, a niti dokaza da se radilo o oduzimanju dokumentacije bez naredbe suda (u slučaju kada postoji opasnost od odlaganja), odnosno da se radilo o dobrovoljnoj predaji dokumentacije. Naime, osim potvrde MUP KS o privremenom oduzimanju 26 naloga za gotovinsku isplatu (NCR ob razaca), na kojoj je naznačeno da se radilo o dobrovoljnoj predaji naloga, u spisu nema zapisnika o primopredaji navedene finansijske dokumentacije oštećenog Ekonomski fakultet u... i potvrde o privremenom oduzimanju dokumentacije, sa jasnom naznakom, koje izvršio oduzimanje, od koga i temeljem kojeg akta, te koja sve poslovna dokumentacija, odnosno dokumenti se oduzimaju. Pri tome je neophodno ukazati, da iz iskaza svjedoka V.T., dekana Ekonomskog fakulteta u..., a koji je prezentiran u daljem tekstu obrazloženja ove presude, proizilazi, da je finansijska dokumentacija oštećenog Ekonomski fakultet u..., prije nego što je bila predmetom vještačenja po vještaku ekonomske struke struke dipl. ekon. M.D., bila predmetom pregleda i kontrole izvršene od strane R evizorske kuće „R.” d.o.o...., koju je ovaj svjedok, kako je naveo u svom iskazu, angažovao u cilju utvrđivanja stvarnog činjeničnog stanja i iznosa prourokovane štete fakultetu.

Imajući u vidu da je svrha poštivanja odredbi člana 79. i 80. ZKP FBiH da se osigura istovjetnost oduzetih predmeta, pa tako i njihova pouzdanost, a time i zaštita osnovnih prava i sloboda učesnika u krivičnom postupku, a da je pribavljanje predmetne finansijske dokumentacije u konkretnom slučaju izvršeno suprotno odredbama ZKP FBiH, čime su te odredbe bitno povrijeđene, sukladno odredbi člana 11. stav 2. ZKP FBiH, kojom je propisano da sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ZKP FBiH, predmetna finansijska dokumentacija oštećenog Ekonomski fakultet u... je kao nezakonit dokaz, na pretresu pred ovim sudom održanom dana....godine, izdvojena iz dokazne građe u spisu.“

Nadalje, kako je, prema pomenutoj zakonskoj odredbi, svrha radnje pretresanja pronalazak učinitelja, saučesnika, tragova krivičnog djela ili predmeta važnih za krivični postupak, slijedi da izdavanje naredbe za pretresanje podrazumijeva postojanje osnova sumnje da je učinjeno krivično djelo, što je uostalom opća pretpostavka za preduzimanje radnji dokazivanja kojima se ograničavaju prava građana.

Drugim riječima, pretresanje se ne može poduzeti radi utvrđivanja postojanja osnova sumnje da je učinjeno krivično djelo, nego samo kada, uz ranije pomenuti uvjet koji se odnosi na postojanje dovoljno osnova za sumnju da će se pretresom pronaći određene osobe, tragovi ili predmeti, postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo. To je sasvim logično, budući da bez prethodnog postojanja osnova sumnje da je učinjeno krivično djelo ne bi bila moguća ni procjena suda, u traženo m stepenu vjerovatnoće koji se definiše kao dovoljno osnova za sumnju, da će se pretresom pronaći učinitelj, saučesnici, tragovi krivičnog djela i predmeti važni za krivični postupak. Takav zaključak se nužno mora vezati za krivično djelo za koje postoje osnovi sumnje da je učinjeno.

U tom smislu je i stav Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koji je u više odluka naveo da su osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo conditio sine qua non zahtjeva za izdavanje naredbe za pretresanje (vidi npr. AP -2120/09 od 26.05.2012. godine, para. 38.). Prema tome, materijalni uvjeti za izdavanje naredbe za pretresanje ogledaju se u postojanju osnova sumnje da je učinjeno krivično djelo i dovoljno osnova za sumnju da će se pretresanjem pronaći učinitelj, saučesnik, tragovi krivičnog djela (onog za koje postoje osnovi sumnje) ili predmeti važni za krivični postupak.“

Kako citirana zakonska odredba naglašava da svjedoci pretresanja moraju biti „punoljetni građani“ čija je dužnost da paze kako se vrši pretresanje i da stave primjedbe ako smatraju da sadržaj zapisnika o pretresanju nije tačan, dakle, da ostvare uvid u konkretne okolnosti izvršenja naredbe za pretresanje i da osiguraju tačnost zapisnika o pretresanju, sasvim je jasno da uposlenici nadležnog policijskog organa koji vrši pretresanje, kao ni druge osobe angažovane po sličnom osnovu u policijskom organu koji ih dovodi pod formalni uticaj službenika, odnosno rukovoditelja policijskog organa koji postupa kao izvršitelj naredbe za pretresanje, ne mogu biti svjedoci pretresanja iz prostog razloga što se nalaze u odnosu zavisnosti od izvršitelja naredbe, a što predstavlja realnu smetnju da izvrše dužnost svjedoka pretresanja koju im daje odredba člana 74. stav 4.

ZKP FBiH. Ispitani u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, M.O. i R.O. su izjavili da oni obavljaju stručno osposobljavanje pod mentorstvom službenika PU G. (volonteri), da su dužni postupati po naredbama svoga mentora i da, kako navodi svjedok R.O., nikada nisu prigovarali radu svojih mentora (na istovjetno pitanje je svjedok M.O.odbio da odgovori). Kod takvog stanja stvari, postavljanjem volontera koji su se nalazili na stručnom osposobljavanju u PU G. za svjedoke pretresanja, zahtjev iz odredbe člana 74. stav 4. ZKP FBiH je bio samo formalno zadovoljen, ali ne i suštinski, budući da takvi svjedoci, zbog svog odnosa zavisnosti prema pripadnicima PU G., među kojima su bili njihovi mentori čije naredbe su po vlastitim izjavama bili dužni izvršavati i od kojih im zavisi uspjeh stručnog osposobljavanja, nisu predstavljali „punoljetne građanine“ koji mogu da izvrše dužnosti koje im član 74. stav 4.

ZKP FBiH dodjeljuje kao svjedocima pretresanja.“

Dakle, iz audiovizuelnog snimka saslušanja tih svjedoka (koji predstavlja original zapisnika o saslušanju ovih svjedoka), slijedi da ovlaštena službena osoba nije dala takvo upozorenje, pa posljedično tome, to upozorenje i odgovor svjedoka nisu ni uneseni (konstatovani) u zapisnik, iako je zakonska obaveza ovlaštene službene osobe bila da postupa u skladu sa odredbom člana 97. stav 2. ZKP FBiH, te s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost konkretnih maloljetnih svjedoka, utvrdi na odgovarajući način da li su sposobni da shvate značaj prava da ne moraju svjedočiti u odnosu na svoju majku, jer prema odredbi člana 96. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, ne mogu biti saslušane kao svjedoci maloljetne osobe koje, s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost, nisu sposobne da shvate značaj prava da ne moraju svjedočiti.

S druge strane, kako optuženi A.A. nije roditelj ili usvojitelj maloljetnih svjedoka I.S., I.V., I.K. i H.A., jasno je da se odredbe čl. 96. stav 1. tačka d) i 97. stav 2. ZKP FBiH, ne mogu primijeniti u odnosu na ovog optuženog. Dakle, svjedoci I.S., I.V., I.K. i H.A. nemaju svojstvo privilegovanog svjedoka u odnosu na optuženog A.A., pa tako, nije postojala ni obaveza organa koji vodi postupak da najprije utvrdi jesu li maloljetni svjedoci sposobni da shvate značaj prava da ne moraju svjedočiti prema optuženom A.A., kao i da sve navedene svjedoke pouči u skladu sa članom 97. stav 2. ZKP FBiH, da mogu odbiti svjedočenje prema ovom optuženom, pa su neprihvatljivi žalbeni navodi da iskazi iz istrage ovih svjedoka u odnosu na optuženog A.A., nisu mogli biti korišteni na glavnom pretresu.“

Ovo iz razloga što je sud pri odlučivanju o produženju pritvora temeljem prijedloga tužitelja, vezan takvim prijedlogom i ne može izlaziti izvan njegovog okvira ni u pogledu dužine trajanja pritvora u situaciji kada se u prijedlogu traži kraće trajanje pritvora od onog propisanog zakonom. S tim u vezi valja ukazati na odredbu člana 145. stav 4. koja zahtijeva da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, pa sud može, kada razmatra prijedlog tužitelja za produženje pritvora u pogledu njegovog trajanja, odrediti kraće trajanje pritvora od onog koje je sadržano u prijedlogu, dok obrnuta situacija, kakva postoji i u konkretnom slučaju, ne daje ovlaštenje sudu da trajanje pritvora odredi u dužem periodu od onog kakav je sadržan u prijedlogu.“

Ovaj sud nalazi da se osnovano u žalbi kantonalne tužiteljice prigovara da su postojali uslovi da se optuženi N.E. obaveže da oštećenom doo „W.“ Sarajevo isplati iznos od 6.073,00 KM, koji iznos je i predstavnik oštećenog postavio u svom imovinskopravnom zahtjevu. Naime, neprihvatljivi su navodi iz pobijane presude da „podaci krivičnog postupka nisu pružili pouzdan osnov koje prisvojio ostatak kupoprodajne cijene za koji je oštećena ova firma“. Ovo iz razloga što je pouzdano utvrđena šteta oštećenom u naprijed označenom iznosu, navedeni iznos od 6.073,00 KM je sadržan u izreci pobijane presude, a koji iznos je postavio i predstavnik ovog oštećenog, tako da nije bilo nikakvog razloga da se isti i ne dosudi u smislu člana 212. stav 3. ZKP FBiH.

Iz tog razloga je ovaj sud na osnovu člana 329. ZKP FBiH preinačio prvostepenu presudu u odluci o imovinskopravnom zahtjevu tako da se optuženi N.E. obavezuje da oštećenom doo „W.“ Sarajevo isplati iznos od 6.073,00 KM u roku od 30 dana od dostavljanja prepisa presude.

Ovom odlukom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine mijenja se stav iz ranijih odluka ovog suda

Dakle, do promjene ranijeg stava kojim se tužitelju uskraćuje podnošenje žalbe zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu došlo je iz razloga što je ocijenjeno da bi odbacivanjem žalbe tužitelja podnesene protiv presude zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu tužitelju bilo uskraćeno pravo na podnošenje žalbe, iako sada ni jedna odredba procesnog zakona tužitelju ne zabranjuje izjavljivanje žalbe u tom pravcu.

Pri tome, imajući u vidu ulogu tužitelja u krivičnom postupku u kome postupa i u ime oštećenog, te njegove obaveze u pogledu prikupljanja dokaza vezanim za imovinskopravni zahtjev, podnošenje žalbe tužitelju ne može se uskratiti neovisno od toga što i oštećeni ima pravo da podnese žalbu zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Iz svega navedenog proizilazi da tužitelj ima pravni interes da se postupak okonča na zakonit način, pa i u pogledu odluke o imovinskopravnom zahtjevu, dakle i interes da podnosi žalbu kako bi se ispoštovale zakonske odredbe kojima je cilj da se izvrši naknada štete oštećenom u krivičnom postupku, čime se opravdava izmijenjeni stav ovog suda u tom pogledu. “

U vezi predmetnog očitovanja kantonalnog tužilaštva sud je na strani 6. u drugom i trećem pasusu dao razloge zbog kojih je prijedlog kantonalnih tužiteljica usvojio, pa je time (suprotno tvrdnji branioca) i odlučio da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni odredbi člana 61. stav 1. ZKP FBiH u odnosu na sve dokaze koji su dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora. Iz naprijed iznesen og, suprotno tvrdnji branioca, proizilazi da u osporenom rješenju nije učinjena bitna povreda krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.

Nasuprot navedenom, pogriješio je prvostepeni sud kada podnesak kantonalnog tužilaštva od 27.06.2022. godine (u kome je dato obrazloženje za primjenu člana 61. stav 1. ZKP FBiH, a sve po uputi iz ukidnog rješenja Vrhovnog suda FBiH od 10.06.2022. godine) nije dostavio odbrani na izjašnjenje odnosno tim povodom nije održao novo ročište, na koji način je u vezi navoda i činjenica sadržanim u predmetnom podnesku kantonalnih tužiteljica odbrana osumnjičenog uskraćena da da odgovor. Osnovano se u žalbi branioca ukazuje da je takvim postupanjem prvostepenog suda učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, odnosno da je povrijeđeno jedno od temeljnih načela krivičnog postupka iz člana 6. stav 2. ZKP FBiH, te da je time povrijeđeno i pravo na odbranu osumnjičenog M.T.“

Kako je dakle, Nalaz vještaka sačinjen dana 20.04.2013. godine, a dokumentacija iz banaka pribavljena 2014. godine, slijedi da je, kako branitelji smatraju, vještak sačinio Nalaz i mišljenje na dokumentaciji koja je pribavljena suprotno odredbi člana 86. ZKP FBiH - bez naredbe suda. Međutim, prvostepeni sud se nije ni osvrnuo na ovaj prigovor branitelja, zbog čega su učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačke d) i k) ZKP FBiH.

Naprijed istaknuti žalbeni navodi branitelja optuženih N.B. i E.K. su osnovani. Iz spisa predmeta slijedi da su branitelji ovih optuženih isticali naprijed navedeni prigovor. Međutim, iz obrazloženja pobijane presude slijedi da se prvostepeni sud uopšte nije očitovao na navedeni prigovor. Stoga se osnovano žalbama ukazuje da je takvim postupanjem prvostepenog suda povrijeđeno pravo na odbranu njihovih branjenika jer se sud nije osvrnuo na pomenuti stav odbrane i da je uslijed tog a učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH. Pored ove bitne povrede odredaba krivičnog postupka, učinjena je i bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH budući da pobijana presuda ne sadrži razloge o ovoj odlučnoj činjenici.“

U konkretnom slučaju optuženom A.P. je izmijenjenom optužnicom stavljeno na teret da je učinio više istih krivičnih djela koja s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu. Prvostepeni sud nalazi da je optuženi učinio samo jednu krivičnopravnu radnju kojom su ostvareni svi bitni elementi bića krivičnog djela Krivotvorenje službene isprave iz člana 389. stav 1. KZ FBiH za koje krivično djelo je optuženog i oglasio krivim, dok o drugim krivičnopravnim radnjama opisanim u tački 2. optužnice, za koje prvostepeni sud nalazi da nema dokaza da ih je učinio optuženi, iako se radi o radnjama koje, same po sebi, sadrže obilježje krivičnog djela, prvostepeni sud izrekom presude uopće nije odlučio.

Dakle, prvostepeni sud izrekom pobijane presude uopće nije odlučio o tome da li je optuženi učinio druge krivičnopravne radnje za koje je optužen tačkom 2. optužnice zbog čega mu je i stavljeno na teret da je učinio produženo krivično djelo Krivotvorenje službene isprave iz člana 389. stav 1., u vezi sa članom 55. KZ FBiH pa se osnovanim ukazuje žalbena tvrdnja kantonalnog tužitelja da pobijanom presudom nije potpuno riješen predmet optužbe u odnosu na tačku 2. optužnice i da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka h) ZKP FBiH. Naime, imajući u vidu da je optuženom stavljeno na teret, tačkom 2. optužnice, da je počinio produženo krivično djelo Krivotvorenje službene isprave iz člana 389. stav 1., u vezi sa članom 55. KZ FBiH, a da prvostepeni sud nalazi utvrđenim da je optuženi učinio samo jednu krivičnopravnu radnju (od ukupno 22 radnje za koje je optužen) za koju ga je oglasio krivim, onda nije dovoljno, kako navodi prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude, zbog nedostatka dokaza iz činjenično g opisa iz izmijenjene optužnice samo izostaviti sve ostale radnje izvršenja, obzirom da se u smislu člana 295. stav 1. ZKP FBiH presuda odnosi na djelo odnosno djela koja su predmet optužbe sadržane u potvrđenoj odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici, što je u konkretnom predmetu izostalo.

Iz naprijed iznesenih razloga ovaj sud nalazi da su osnovani, po svojoj sadržini, istovjetni žalbeni navodi branitelja optuženog u kojima tvrdi da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka h) ZKP FBiH i da prvostepeni sud pobijanom presudom nije u potpunosti riješio optužbu iz tačke 2. izmijenjene optužnice, jer, kako branitelj navodi u žalbi, sud optuženog nije ni oslobodio ni osudio za dio činjeničnog opisa, nego samo izostavio sve druge datume, a optuženog oglasio krivim za unošenje neistinitih podataka za dan 01.04.2017. godine.“

Naime, u okviru disciplinskog postupka su, kako i braniteljica navodi, ovlašteni predstavnici oštećenog tražili od optuženog da dostavi izjašnjenje vezano za navode iz prijave za izvršenje povreda radnih dužnosti, pa ukoliko ne dostavi takvo izjašnjenje, smatrat će se da je izvršio te povrede radne dužnost. Nakon što je optuženi dao takvo izjašnjenje od 30.05.2016. godine, ono je korišteno kao dokaz na glavnom pretresu i na tom izjašnjenju je zasnovan nalaz i mišljenje pomenutog vještaka ekonomske struke. To izjašnjenje, po svom sadržaju, predstavlja izjavu optuženog koja se odnosi na činjenice i okolnosti koje su opisane u činjeničnom opisu predmetnog krivičnog djela, ali takva izjava data je bez pouka propisanih odredbom člana 92. stav 2. tač. a) i c) ZKP FBiH, o pravu osumnjičenog da sebe ne inkriminira, koje mu u krivičnom postupku pripada, a sve kako bi se takva izjava mogla koristiti u krivičnom postupku, odnosno da bi se na takvoj izjavi, shodno članu 92. stav 6. ZKP FBiH, mogla zasnivati sudska odluka. Prema tome, korištenjem navedene izjave optuženog od 30.05.2016. godine u krivičnom postupku, povrijeđeno je njegovo pravo da sebe ne inkriminira, jer je takva izjava pribavljena protivno članu 92. stav 2. tač. a) i c) ZKP FBiH.

S obzirom da je ta izjava odnosno izjašnjenje optuženog od 30.05.2016. godine nezakonit dokaz, onda je po principu „plodova otrovne voćke“ u smislu člana 11. stav 3. ZKP FBiH, nalaz i mišljenje sudskog vještaka ekonomske struke S.N. (njegov pismeni nalaz i mišljenje kao i iskaz ovog sudskog vještaka dat na glavnom pretresu), nezakonit dokaz, jer se zasniva na tom dokazu, odnosno jer je dobijen na osnovu takvog dokaza. Slijedom toga, kako je pobijana presuda zasnovana na nalazu i mišljenju sudskog vještaka ekonomske struke S.N., kao nezakonitom dokazu, time je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKP FBiH, zbog čega se osnovanim ukazuju žalbeni navodi braniteljice, istaknuti u ovom pravcu.“

U konkretnom slučaju je kantonalna tužiteljica, kako to proizilazi iz spisa predmeta, na glavnom pretresu dana 19.03.2020. godine izmijenila optužnicu na način da je iz činjeničnog opisa djela koje je optuženim stavljeno na teret ispustila „propuštanje dužnosti nadzora“ kao radnju izvršenja djela koja im je ranijom optužnicom (izmijenjenom na glavnom pretresu dana 26.10.2017. godine) stavljena na teret, kao i da je iz optužnice izostavila postupanje suprotno odredbama članova 108. stav 1. i 3., 109. tačka 6. i 110. stav 3.

Statuta „XY“ d.d. Z., što se optuženima također ranijom optužnicom stavljalo na teret. Međutim, u izreci pobijane presude prvostepeni sud zanemaruje opisanu izmjenu optužnice na glavnom pretresu od 19.03.2020. godine i donosi presudu u čiju izreku preuzima činjenični opis djela iz optužnice izmijenjene na glavnom pretresu od 26.10.2017. godine, a u koji je uključena i radnja propuštanja dužnosti nadzora, kao i postupanje suprotno odredbama članova 1 08. stav 1. i 3., 109. tačka 6. i 110. stav 3. Statuta „XY“ d.d. Z.. Iz navedenog slijedi da je prvostepeni sud u izreku presude dodao i prethodno opisane radnje izvršenja krivičnog djela (propuštanje dužnosti nadzora i postupanje suprotno odredbama članova 108. stav 1. i 3., 109. tačka 6. i 110. stav 3.

Statuta „XY“ d.d. Z.) koje optužnicom izmijenjenom na glavnom pretresu od 19.03.2020. godine nisu bile stavljene na teret optuženima, pa se pobijana presuda ne odnosi na djelo koje je predmet optužbe sadržane u izmijenjenoj optužnici, na koji način je prvostepeni sud prekoračio optužbu, na što je opravdano ukazano u žalbi kantonalne tužiteljice. Postupajući na opisani način prvostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKP FBiH.“

Ovi žalbeni navodi braniteljice optuženog N.B. su osnovani.

Iz izreke pobijane presude slijedi da je optuženi N.B. oglašen krivim da je „...zajedn o sa N.Č. prekoračivao svoja ovlaštenja u pogledu plasiranja novčanih sredstava MKF L., koja su bila višak prihoda nad rashodima, postupajući suprotno odredbama člana 4., 15. stav 1. i 39. Zakona o MKO, člana 41. stav 3. Zakona o udruženjima i fondacijama i člana 45. i 47. Statuta MKO L. broj... od... godine, jer viškove sredstava nisu investirali u obavljanju mikrokreditne djelatnosti, nego su sredstva indirektno raspodjeljivali povezanim pravnim licima...“

U članu 4. Zakona o mikrokreditnim organizacija (Zakon o MKO) je propisano da je mikrokredit kredit koji se može odobriti u najvećem iznosu do 50.000,00 KM od mikrokreditnog društva ili do 10.000,00 KM od mikrokreditne fondacije. Članom 15. stav 1. istog zakona je propisano da mikrokreditna organizacija može obavljati samo poslove odobravanja mikrokredita kao osnovnu djelatnost upisanu u sudski registar odnosno registar fondacija. Članom 39. istog zakona je propisano da je višak prihoda nad rashodima mikrokreditna fondacija dužna investirati u obavlja nje mikrokreditne djelatnosti sukladno ovom Zakonu. U članu 41. stav 3. Zakona o udruženjima i fondacijama je propisano da su članovi organa udruženja ili fondacije dužni osigurati da se svi pravni poslovi udruženja ili fondacije zaključuju po tržišnoj vrijednosti, ili po uvjetima koji su povoljniji za udruženje ili fondaciju. Članom 45. Statuta MKO L. je propisano da L. MKF neće izvršiti bilo kakav pravni posao u kojem bi platila, odnosno naplatila iznos značajno različit od razumne tržišne vrijednosti robe ili usluga koje L. MKF u zaključenom pravnom poslu prima, odnosno daje, a u članu 47. Statuta je određeno da će L. MKF poslovati sa povezanim licima isključivo pod uslovima i na način propisanim članom 4. Zakona i podzakonskim aktima Agencije.

Iz naprijed citiranog dijela izreke pobijane presude, slijedi da je opisana samo radnja koja se odnosi na član 39. Zakona o MKO. Međutim, optuženi N.B. je oglašen krivim da je prekršio sve naprijed navedene propise. Imajući u vidu navedeno, osnovano se žalbom braniteljice optuženog N.B. ukazuje da u izreci pobijane presude nisu sadržajno opisana ovlaštenja optuženog B. niti radnje kojima je on prekoračivao ta ovlaštenja postupajući suprotno odredbama članova 4., 15. stav 1. Zakona o MKO, 41. stav 3. Zakona o udruženjima i fondacijama i članovima 45. i 47. Statuta MKO L. broj... od... godine. Zbog navedenog je izreka pobijane presude nerazumljiva i učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.“

U članu 4. Zakona o mikrokreditnim organizacija (Zakon o MKO) je propisano da je mikrokredit kredit koji se može odobriti u najvećem iznosu do 50.000,00 KM od mikrokreditnog društva ili do 10.000,00 KM od mikrokreditne fondacije. Članom 15. stav 1. istog zakona je propisano da mikrokreditna organizacija može obavljati samo poslove odobravanja mikrokredita kao osnovnu djelatnost upisanu u sudski registar odnosno registar fondacija. Članom 39. istog zakona je propisano da je višak prihoda nad rashodima mikrokreditna fondacija dužna investirati u obavljanje mikrokreditne djelatnosti sukladno ovom Zakonu. U članu 41. stav 3. Zakona o udruženjima i fondacijama je propisano da su članovi organa udruženja ili fondacije dužni osigurati da se svi pravni poslovi udruženja ili fondacije zaključuju po tržišnoj vrijednosti, ili po uvjetima koji su povoljniji za udruženje ili fondaciju. Članom 45. Statuta MKO L. je propisano da L. MKF neće izvršiti bilo kakav pravni posao u kojem bi platila, odnosno naplatila iznos značajno različit od razumne tržišne vrijednosti robe ili usluga koje L. MKF u zaključenom pravnom poslu prima, odnosno daje, a u članu 47. Statuta je određeno da će L. MKF poslovati sa povezanim licima isključivo pod uslovima i na način propisanim članom 4. Zakona i podzakonskim aktima Agencije.

Iz naprijed citiranog dijela izreke pobijane presude, slijedi da je opisana samo radnja koja se odnosi na član 39. Zakona o MKO. Međutim, optuženi N.B. je oglašen krivim da je prekršio sve naprijed navedene propise. Imajući u vidu navedeno, osnovano se žalbom braniteljice optuženog N.B. ukazuje da u izreci pobijane presude nisu sadržajno opisana ovlaštenja optuženog B. niti radnje kojima je on prekoračivao ta ovlaštenja postupajući suprotno odredbama članova 4., 15. stav 1. Zakona o MKO, 41. stav 3. Zakona o udruženjima i fondacijama i članovima 45. i 47. Statuta MKO L.... od 07.02.2008. godine. Zbog navedenog je izreka pobijane presude nerazumljiva i učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.“

Iz propratnog akta Federalne uprave policije Federalne istražne službe kriminalističke policije Sarajevo broj... od... godine, označenog kao „Analitičko šematski prikazi“, proizilazi da je federalna uprava policije kojoj je povjereno vještačenje, postupajući po naredbi tužiteljstva za provođenje vještačenja, uz naznaku „produkt analize“, kantonalnom tužiteljstvu dostavila u elektronskoj formi CD sa šematskim prikazima komunikacija i uz priloženi CD dostavila materijal koji je dostavljen na vještačenje, koji CD sa šematskim prikazima komunikacija je kantonalno tužiteljstvo, kako to proizilazi i iz žalbenih navoda branitelja optuženih A.S. i Dž.H., uz dokaze priložene uz optužnicu dostavilo odbrani optuženih. Pregledom od strane ovog suda CD sa šematskim prikazima komunikacija, koji je po naredbi za vještačenje dostavljen kantonalnom tužiteljstvu od strane federalne uprave policije uz propratni akt od... godine, proizilazi da navedeni šematski prikaz sadrži grafičke prikaze komunikacija određenih pretplatničkih brojeva obavljenih putem određenih baznih stanica (obim, količinu, učestalost) i kretanje SIM kartica po telefonskim uređajima odnosno po IMEI brojevima brojeva, ali da isti ne sadrži analizu i objašnjenje navedenih komunikacija, iako je to bilo naloženo tačkom IV naredbe za vještačenje.

Odredbom člana 111. ZKP FBiH je propisano da je osoba koju tužitelj, odnosno sud odredi za vještaka, dužna tužitelju, odnosno sudu dostaviti svoj izvještaj koji sadrži: dokaze koje je pregledao, obavljene testove, nalaz i mišljenje do kojeg je došao i sve druge relevantne podatke koje vještak smatra potrebnim za pravednu i objektivnu analizu, kao i da će vještak detaljno obrazložiti kako je došao do određenog mišljenja. Imajući u vidu da vještak za telekomunikacije S.B., koji je kao analitičar ispred federalne uprave policije kojoj je povjereno vještačenje određen za vještaka u predmetnoj stvari, nije postupio u cijelosti po nalogu tužiteljstva za vještačenje, jer uz izrađeni šematski prikaz komunikacija, nije sačinio i nadležnom tužiteljstvu dostavio analizu navedenog prikaza (prema padatcima u spisu vještak je na pretresima pred prvostepenim sudom održanim dana... godine i... godine u direktnom i unakrsnom ispitivanju dao određena pojaš njenja šematskog prikaza komunikacija), nalaz i mišljenje vještaka S.B. je sačinjen protivno citiranoj odredbi člana 111. ZKP FBiH i člana 115. ZKP FBiH. Stoga je tretiranjem materijala dostavljenog od strane vještaka S.B. kao nalaza i mišljenja, uz činjenicu da nije postupljeno u skladu sa datom naredbom za vještačenje, učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 111. i 115. ZKP FBiH, jer je nepravilna primjena pomenutih zakonskih odredbi, s obzirom da se pobijana presuda zasniva i na nepotpunom izvještaju vještaka S.B., mogla biti od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.“

Naime, optuženom se pod tačkom 2. prvobitno podnesene i potvrđene optužnice stavljalo na teret da je učinio krivično djelo Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ FBiH, za koje krivično djelo ga je prvostepeni sud presudom broj 03 0 K 018804 19 K od 21.02.2020. godine oglasio krivim i osudio, koja presuda je ukinuta od strane ovog suda rješenjem broj 03 0 K 018804 20 Kž 9 od 23.09.2020. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom suđenju, prvostepeni sud je presudom broj 03 0 K 018804 20 K 2 od 23.11.2020. godine, ponovno optuženog oglasio krivim i osudio za navedeno krivično djelo, pa je i ta presuda, rješenjem ovog suda broj 03 0 K 018804 20 Kž 12 od 03.03.2021. godine ukinuta i određeno održavanje pretresa pred ovim sudom. Na pretresu pred ovim sudom, federalni tužitelj je izmijenio optužnicu u odnosu na navedeno krivično djelo, tako što je djelimično izmijenio činjenični opis tog krivičnog djela, te ga pravno kvalifikovao kao krivično djelo Neovlašteno nabavljanje, držanje i prodaja oružja i bitnih dijelova za oružje iz člana 72. stav 1. Zakona o oružju i municiji Tuzlanskog kantona, umjesto ranijeg krivičnog djela Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ FBiH. Važno je istaći da je kantonalni tužitelj, žalbom pobijao prednje prvostepene presude (koje su ukinute djelimičnim uvažavanjem žalbe branitelja optuženog) samo zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji. Imajući to u vidu, ovaj sud je našao osnovanim istaknute prigovore odbrane optuženog, da federalni tužitelj nije mogao izmijeniti optužnicu na pretresu pred ovim sudom, na način na koji je to učinio.

Naime, federalni tužitelj je na pretresu pred ovim sudom unoseći u činjenični opis djela navode „iako je bio svjestan i znao da se radi o poluautomatskom vatrenom oružju za koje ne posjeduje važeću ispravu nadležne policijske uprave“, kao i navode „...nabavio i nosio..“, što predstavlja konstitutivne elemente krivičnog djela iz izmijenjene optužnice, a koje navode nije sadržavala prvobitno podnesena i potvrđena optužnica, u optužnicu unio novu kriminalnu količinu, odnosno radnje koje optuženom nisu bile stavljene na teret prvobitnom optužnicom. Pošto je žalba kantonalnog tužitelja protiv prvostepene presude bila podnesena samo zbog odluke o kazni, oglašavanje optuženog krivim za krivično djelo Neovlašteno nabavljanje, držanje i prodaja oružja i bitnih dijelova za oružje iz člana 72. stav 1. Zakona o oružju i municiji Tuzlanskog kantona, učinjeno radnjama navedenim u izmijenjenoj optužnici, a koje nije sadržavala prvobitna optužnica, predstavljalo bi kršenje odredbe člana 322. ZKP FBiH o zabrani reformatio in peius, prema kojoj, ako je podnesena žalba samo u korist optuženog presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu. Stoga je ovaj sud, nalazeći u konkretnom slučaju navedenu zabranu reformatio in peius okolnošću koja isključuje krivično gonjenje optuženog za radnje za koje on nije bi o optužen prvobitnom optužnicom, na osnovu člana 298. tačka e) ZKP FBiH, donio presudu kojom se prema optuženom odbija optužba za krivično djelo Neovlašteno nabavljanje, držanje i prodaja oružja i bitnih dijelova za oružje iz člana 72. stav 1. Zakona o oružju i municiji Tuzlanskog kantona.“

te kako je nadležno tužiteljstvo naredbom o provođenju istrage utvrdilo postojanje osnova sumnje da su osumnjičena lica počinila krivična djela koja im se stavljaju na teret sa sticanjem protivpravne imovinske koristi, u cilju osiguranja imovinske koristi, te imajući u vidu odredbe člana 17. stav 2. tačka a) citiranog zakona, sudija za prethodni postupak ovoga suda nalazi da je prijedlog osnovan, radi čega je i odlučio kao u izreci ovoga rješenja“.

Iz prethodno navedenog slijedi da je prvostepeni sud propustio izvršiti ocjenu opravdanosti prijedloga tužitelja i utvrditi da li zaista postoji sumnja da su osumnjičeni učinili krivična djela zbog kojih se protiv njih vodi istraga i na koji način i da li je time pribavljena imovinska korist i u čemu se ona ogleda, te za to navesti razloge, nakon čega je tek mogao odlučiti o opravdanosti određivanja privremene mjere osiguranja, što sud nije učinio, nego je prihvatio da je postojanje te sumnje „utvrdilo“ nadležno tužiteljstvo. Iz tih razloga, pobijano rješenje ne sadrži razloge o tim odlučnim činjenicama, pa je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, na što se pravilno ukazuje žalbom gradskog pravobranioca Zenica.“

Iz navedene zakonske odredbe proizilazi da je uvjet za određivanje i produženje privremenih mjera osiguranja, postojanje sumnje da je učinjenjem krivičnog djela pribavljena imovinska korist, koji uvjet mora postojati tokom čitavog trajanja određenih privremenih mjera.

Slijedom toga, obrazloženje rješenja kojim se određuju ili produžavaju privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, mora sadržavati razloge iz kojih proizilazi postojanje sumnje da je osoba u odnosu na koju je određena privremena mjera osiguranja, učinila krivično djelo i da je tim krivičnim djelom pribavljena imovinska korist.... Dakle, prvostepeni sud je donio pobijano rješenje, a da pri tome nije naveo razloge iz kojih proizilazi postojanje sumnje da je optužena M.E., u odnosu na koju je određena privremena mjera osiguranja, učinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret i da je tim krivičnim djelom pribavila imovinsku korist. Kako su u pobijanom rješenju izostali razlozi u odnosu na ove odlučne činjenice, učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, na koju se žalbom braniteljice osnovano ukazuje.“

Za određivanje privremene mjere osiguranja nije bilo potrebno utvrditi da je osumnjičeni učinio krivično djelo kojim je ostvario imovinsku korist u vidu vlasništva na nekretnini nego samo postojanje sumnje da je činjenjem krivičnog djela ste čena imovinska korist, kako je to utvrdio prvostepeni sud.

Također ni time što je upisano založno pravo na predmetnim nekretninama nije u potpunosti osumnjičeni onemogućen da raspolaže tom nekretninom jer to, samo po sebi, ne pruža apsolutnu garanciju da predmetna nekretnina neće biti otuđena ili opterećena. Ovo iz razloga što je zasnivanje založnog prava rezultat ugovornog odnosa najprije između... Leasing d.o.o.... i „X“ d.o.o...., a potom zaključenog ugovora o ustupanju između... d.d.... i Y d.o.o..... Tako zaključeni ugovori su podložni promjenama koje bi mogle dovest do brisanja založnog prava, a time i mogućnosti osumnjičenog da raspolaže tim nekretninama (stav izražen u rješenju Vrhovnog suda FBiH broj 09 0 K 031067 19 Kž 5 od 17.12.2019. godine i rješenju broj 09 0 K 023695 15 Kž od 18.02.2016. godine).“

Naprijed istaknuti žalbeni navodi branitelja osumnjičenog D.E. ne mogu se prihvatiti.

Tačno je da je odredbom člana 5. KZ FBiH propisano da se prema počinitelju krivičnog djela primijenjuje zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, kako to branitelj u žalbi ukazuje. Međutim, odredba člana 38. stav 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom FBiH propisuje da postupci u predmetima osiguranja oduzimanja i donošenja odluka o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u kojem je od dana početka primjene ovog zakona donesena prvostepena presuda nastavit će se prema odredbama propisa koji su bili na snazi u vrijeme pokretanja tih postupaka, a stavom 2. istog člana ovog zakona je propisano da ako na dan početka primjene ovog zakona nije donesena odluka o osiguranju oduzimanja ili oduzimanju imovinske koristi pribavljena krivičnim djelom ili ako je prvostepena odluka iz stava 1. ovog člana ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje, primjenit će se odredbe ovog zakona. Iz navedenog proizilazi da se, pod uvjetima propisanim u toj odredbi, na radnje koje su poduzete prije početka njegove primjene, mogu primijeni samo procesne odredbe tog zakona. Stoga, kada su u pitanju materijalnopravni uvjeti za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, primijenjuju se materijalnopravne odredbe tj. odredbe KZ FBiH, u konkretnom slučaju odredba člana 115. KZ FBiH. Međutim kada su u pitanju privremene mjere osuguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, budući da je stavom 2. člana 38. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom FBiH propisano da ako na dan početka primjene ovog zakona nije donesena odluka o osiguranju oduzimanja ili oduzimanju imovinske koristi pribavljena krivičnim djelom (što je u konkretnom predmetu slučaj), slijedi da se primijenjuju odredbe ovog zakona, pa se suprotna žalbena tvrdnja ne može prihvatiti.”

Iz navedenih zakonskih odredbi proizilazi da se ugovor o kapari može zaključiti najranije u trenutku zaključenja glavnog ugovora, odnosno da naše pravo poznaje samo onu kaparu koja pretpostavlja već zaključeni ugovor (potvrđujuća kapara). Cilj kapare je, dakle, obezbjeđenje izvršenja ugovora, a ne njegovog zaključenja, što podrazumijeva da je ugovor već zaključen da bi se mogao izvršiti. U sudskoj praksi je, također, izražen stav, koji podržava i ovaj sud, da Zakon o obligacionim odnosima ne zabranjuje obezbjeđenje kaparom i obaveza iz predugovora.

Ugovor o kapari, bilo da postoji kao poseban ugovor ili je u glavnom ugovoru predviđen kao klauzula o kapari, je sporedni, akcesorni ugovor u odnosu na samostalni, glavni ugovor čijem obezbjeđenju služi. Ako glavni ugovor ili predugovor ne bude proizveo pravno dejstvo zbog nepostojanja zakonom propisane forme, onda se kapara ima vratiti, ali bez ugovorene obaveze vraćanja u dvostrukom iznosu, budući da se odredbe ZOO -a o kapari primjenjuju jedino u slučaju kada je između ugovarača zaključen pravovaljan ugovor.

Sklapajući predmetni ugovor, ugovorači su imali na umu one okolnosti koje su postojale u času njegovog zaključenja, i prema tim okolnostima su zasnovale svoja prava i obaveze, međutim, suprotno prigovoru u reviziji, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da su se te okolnosti nakon zaključenja ugovora tako izmijenile, da je bilo mjesta primjeni člana 133. ZOO.

Polazeći od činjeničnih utvrđenja, da tužitelj nakon zaključenja predmetnog ugovora, od KJKP Vodovoda i kanalizacije Sarajevo nije dobio potrebnu saglasnost kao uslov za izdavanje građevinske dozvole, da prema nalazu vještaka geodetske struke standardna gradnja hotela ne bi bila moguća ni u okolnostima da je tužitelj imao namjeru samo re konstruisati raniji objekat, jer ne bi bilo moguće obezbijediti pristup odgovarajuće mehanizacije radi održavanja postojećih kanalizacionih i kišnih kolektora, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da bi ugovor bilo nepravično održati na snazi.

Da bi naknadna nemogućnost ispunjenja obaveze proizvela pravne učinke, ona mora biti takva da je dužnik ni uz ulaganje potrebnih napora ne može ispuniti. Odbijanje zahtjeva za izdavanje saglasnosti za građenje, od strane KJKP Vodovoda i kanalizacije Sarajevo, na separatnoj kanalizacionoj mreži je naknadno promijenjena okolnost za koju ugovorači nisu znali u momentu zaključenja ugovora, pa tužitelju kao ugovornoj strani, koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora, po ocjeni i ovog suda pripada pravo da ugovor raskine u smislu odredbe člana 133. stav 1. ZOO.

Odredbom člana 103. stav 1. ZOO propisano je da je ništav ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu društva ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi člana 280. stav 1. ZOO svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerilaca. Smatra se da je pravna radnja preduzeta na štetu povjerilaca ako usljed njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja (član 280. stav 2. ZO O). Odredbom člana 284. ZOO -a propisano je da, ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi dejstvo samo prema tužiocu i samo koliko je potrebno za ispunjenje njegovih potraživanja.

U konkretnom slučaju tužitelji su odabrali pogrešan put pravne zaštite, jer isti ne mogu uspjeti u parnici sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje ništavosti ugovora, ukoliko su taj zahtjev zasnovali na činjenicama koje po materijalnom pravu odgovaraju institut u pobijanja dužnikovih pravnih radnji.

Pobijanje dužnikovih pravnih radnji je institut obligacionog prava koji pruža povjeriocu iz obligacionog odnosa pravo da u svrhu namirenja svog potraživanja pobija pravovaljana imovinska raspolaganja insolventnog dužnika, namirujući se iz imovine koja više nije vlasništvo dužnika. Kod pobojnih pravnih poslova radi se o ništavim ili rušljivim pravnim poslovima, a kod pobijanja pravnih radnji dužnika objekt pobijanja ne mora uopšte biti pravni posao. U situaciji kada se pobija pravni posao, kao što je to slučaju predmetnoj parnici, taj je posao punovažan te se pobijanje provodi radi nemogućnosti namirenja povjeriočevog potraživanja. Kako predmetni tužbeni zahtjev, imajući u vidu činjenični supstrat tužbe, ima svoj osnovu odredbama članova 280. do 285. ZOO, on ne može glasiti na utvrđenje ništavosti ugovora odnosno pravnog posla, već pobijanje može ići samo za tim da se ograniči djelovanje pravnog posla i time otklone njegovi štetni učinci u odnosu na tužioce, kao povjerioce.

Predmetni ugovor jeste zaključen na štetu tužitelja kao povjerilaca, jer ovaj revizijski sud, suprotno zaključku nižestepenih sudova, ocjenjuje da su tužitelji dokazali insolventnost prvotuženog, ali nije ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO, jer zaključenje pravnog posla da bi se izbjegla prinudna naplata dugovanja prema svojim povjeriocima nije razlog ništavosti. U skladu sa odredbom člana 284. ZOO pobijani pravni posao dužnika i treće osobe nije pravno nevaljan. Prema odredbi člana 284. ZOO ukoliko sud usvoji tužbeni zahtjev pravne radnje gube učinak prema tužitelju i to samo koliko je potrebno za ispunjenje njegovog potraživanja, pri čemu treće lice, kao sticatelj, ne gubi pravo vlasništva niti su ugovarači takvog pravnog posla dužni uspostavi ti ranije pravo vlasništva, kako je to zahtijevano predmetnim tužbenim zahtjevom.

Dakle, okolnost da je ugovor o prenosu nekretnina zaključen s trećim licem na štetu revidenata, kao povjerilaca, nema, sama po sebi, za posljedicu ništavost ugovora, kako to u svojoj reviziji pogrešno navode tužitelji. Takav ugovor može se samo pobijati pod pretpostavkama iz člana 280. do 285. ZOO.

To istovremeno ne znači da je isključeno pravo tužitelja da zahtijevaju utvrđenje ništavosti predmetnog pravnog posla na osnovu odredbe člana 103. ZOO, ali to ne mogu sa uspjehom učiniti na osnovu činjeničnog supstrata koji je utvrđen u predmetnoj parnici, koji predstavlja sadržaj zahtjeva iz odredbe člana 280. u vezi sa članom 284. ZOO.

Prema ocjeni prvostepenog suda tužitelj je vršio uplate rata kredita sa povećanom kamatom da bi izbjegao prinudu. Isplata da bi se izbjegla prinuda kao slučaj pravno neosnovanog obogaćenja postoji u slučaju kada isplatilac zna da plaća nešto što ne duguje, ali to čini da bi izbjegao prinudu, prinudnu naplatu kredita izvršenjem ugovorenim sredstvima obezbjeđenja plaćanja.

Drugostepeni sud je prihvatio kao potpune i pravilne činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda da se isplatom od strane tužitelja, koji je znao da plaća nešto što nije dužan, većeg iznosa rata kredita zbog povećane kamate, tuženi neosnovano obogatio. Za razliku od prvostepenog suda drugostepeni sud ocjenjuje da tužitelj nije dokaza o da je plaćanje u većim iznosima rata vršio jer da mu je prijetila prinuda. Potraživanja iz ugovora o kreditu, za slučaj neplaćanja, Banka je obezbijedila sa više sredstava obezbjeđenja, zasnivanjem založnog prava na imovini tužitelja i bjanko mjenicama, sa čime se saglasio i tužitelj kao korisnik kredita i ugovorna strana. Otplatu oba kredita tužitelj je izvršio prije vremena. Drugostepeni sud zaključuje da u predmetnom sporu nisu ispunjeni propisani uslovi pod kojima bi isplatilac imao pravo da zahtjev a natrag ono što je isplatio više od ugovorenog, zbog čega odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

I po ocjeni ovog suda isplata rata kredita u većem iznosu izvršena sa znanjem da se to što se daje ili čini ne duguje, ne predstavlja slučaj isplate nedugovanog, pa ni pravno neosnovanog obogaćenja uopšte i ne daje osiromašenom pravo na restituciju.

Valja naglasiti da, po ocjeni ovog suda, mogućnost pokretanja sudskog postupka nije prinuda u smislu člana 211. Zakona o obligacionim odnosima, kako to (pogrešno) tumači prvostepeni sud. Naime, u sporovima pred sudom svako ima pravo na pošteno i pravično suđenje, postupak pred sudom (neovisno o vrsti postupka) vodi se po strogim procesnim pravilima pri čemu svaka stranka u postupku ima ista prava i jednak položaj, ima pravo iznijeti svoje zahtjeve i tvrdnje kojima osporava navode protivne stranke pa se utoliko eventualni postupak pred sudom kojeg uplatitelj (ovdje tužitelj) želi izbjeći izvršavajući uplatu za koju zna (odnosno smatra) da nije dužan uplatiti ne može smatrati prinudom u smislu čl.211 ZOO, kako taj pojam tumači tužitelj i ponavlja u reviziji.

Kod utvrđenih činjenica da je tužitelj predmetnim IOS-om iskazao dug tuženog prema njemu u ukupnom iznosu od 394.308,10 KM, da IOS ima pečate parničnih stranaka, da nije potpisan od ovlaštenog zastupnika tuženog već od zaposlenika, A. S., koja je kao svjedok iskazala da je svojim potpisom potvrdila da stanje IOS se slaže knjigovodstvenom stanju obaveza kod tuženog, da ona nije dobila saglasnost niti odobrenje od direktora tuženog za priznanje duga kao punomoćnik tuženog, to su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da ovaj IOS kao računovodstveni dokument, sam po sebi, nije akt dužnika (izjava) sa značenjem priznanja duga u smislu člana 387. stav 1. ZO O i ne dovodi do prekida zastarijevanja, pa prigovori revidenta o pogrešnoj primjeni ove odredbe nisu osnovani.

U praksi poslovnih subjekata se često događa da knjigovodstvo dužnika potvrdi dugovanja (obaveze) knjigovodstvu povjerioca. Potvrda salda je dokazno sredstvo o dugovanju, ali samo po sebi nije pravni akt dužnika sa značenjem priznanja duga. Naime, kod privrednih subjekata priznanje duga nije samo obligaciono-pravnog značaja, već ima i statusno-pravni značaj s obzirom na odredbe o zakonskim i drugim zastupnicima društva obzirom na ovlasti prema trećima. U tom smislu volju dužnika u pogledu priznanja duga, ovdje u vezi prekida zastare, može izraziti samo ovlašteni zastupnik ili punomoćnik, a što u predmetu, očito nije slučaj.

Dakle, pretpostavlja se da je onaj koji drugome prouzrokuje štetu kriv za nastalu štetu, pa mu se stoga i nameće obaveza da je naknadi. Međutim, on neće imati obavezu da nadoknadi štetu koju je prouzrokovao drugome, ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, za koje je ovaj revizijski sud vezan u skladu sa odredbom člana 240. stav 2. ZPP, proizilazi da je prvotužena sporni novčani iznos protivpravno zadržala za sebe, odnosno da je takvom radnjom prvotužena povrijedila odredbu člana 33. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća te odredbu člana IIIa Odluke o načinu raspolaganja novčanim sredstvima ostvarenim prodajom preduzeća i banaka na teritoriji FBiH, da je ta radnja imala za posljedicu štetu u vidu izmakle koristi koju je tužitelj mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari (član 189. stav 1. u vezi sa stavom 3. ZOO), kao i da između radnji prvotužene i posljedice postoji uzročna veza, jer je ostvarivanje izmakle koristi za tužitelja spriječeno štetnom radnjom prvotužene, to su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je prvotužena odgovorna za naknadu predmetne štete.

Prvotužena nije tokom postupka uspjela oboriti pretpostavku krivice jer, suprotno njenom pravnom rezonovanju, okolnost da joj je Vlada drugotužene Federacije BiH dala saglasnost za zadržavanje spornog novčanog iznosa, toj njenoj radnji ne oduzima karakter štetne protivpravne radnje niti je oslobađa krivice, budući da je i sama saglasnost Vlade Federacije B iH u konkretnom slučaju suprotna zakonskim i podzakonskim odredbama bliže navedenim u obrazloženju ove presude.

Pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je drugotužena Federacija Bosne i Hercegovine u obavezi da isplati tužitelju novčani iznos od 2.1 22.148,34 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 26.12.2018. godine pa do isplate, ali prema stanovištu ovog revizijskog suda ta obaveza drugotužene postoji s naslova odredbi ZOO -a o vraćanju stečenog bez osnova, a ne s naslova naknade štete. Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnovu nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće dužan je da naknadi vrijednost postignutih koristi, pri čemu obaveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je otpao (član 210. ZOO). Navedena zakonska odredba izraz je načela pravičnosti, jer je pravično da se niko ne obogati na štetu drugog. U konkretnoj pravnoj stvari radi se o sticanju bez osnova koje je nastalo radnjom (propuštanjem) drugotužene, kao obogaćenog lica, i to neovlaštenim utroškom tuđe (tužiočeve) imovine (njegovih novčanih sredstava), čime je obogaćena drugotužena uštedila izdatke koje bi inače morala učiniti. Naime, sticanje bez osnova može se manifestovati ne samo u povećanju imovine već i u njenoj neopravdanoj uštedi na teret druge strane, a u konkretnom slučaju drugotužena, koja u skladu sa odredbom člana 19. Zakona o agenciji za privatizaciju iz svojih budžetskih sredstava finansira poslovanje prvotužene, navedenu obavezu je ispunila novčanim sredstvima tužitelja tako što je davanjem saglasnosti na finansijske planove prvotužene istoj omogućila da sporna novča na sredstva oprihoduje, a sebe oslobodila obaveze da svojim sredstvima finansira poslovanje prvotužene.

Prema odredbi člana 177. ZOO uslovi za oslobađanje od odgovornosti za štetu su ispunjeni ako se dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazi izvan stvari, čije se djelovanje nije moglo predvidjeti ni izbjeći ili otkloniti.

Pojam prirodne nesreće je definisan odredbom člana 3. stav 1. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća, prema kojoj se pod prirodnim nepogodama podrazumijevaju događaji koji su uzrokovani djelovanjem prirodne sile na koje ljudski faktor ne može uticati, kao što su potres, poplava, visoki snijeg i snj ežni nanosi, olujni ili orkanski vjetar, grad, prolom oblaka, klizište, suša, hladnoća, te masovne pojave ljudskih, životinjskih i biljnih bolesti.

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, i ovaj sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju ispunjen zakonom propisani uslov za oslobađanje tuženih od odgovornosti za štetu koju je tužitelj pretrpio, jer je do nastanka štetnog događaja došlo uslijed djelovanja više sile, a ne uslijed propuštanja radnji organa tuženih.

Naime, prirodna nesreća koja je zadesila Bosnu i Hercegovinu, kao i širu regiju, sredinom mjeseca maja 2014. godine, zbog svojih obilježja ispunjava sve uslove predviđene odredbom člana 177. stav 1. ZOO za oslobađanje od odgovornosti, jer se u konkretnom slučaju prvenstveno radilo o djelovanju n ekontrolisane velike količine kišnih padavina kao „više sile“, pa je pravilan zaključak drugostepenog suda da je predmetna šteta nastala isključivo kao posljedica prirodne pojave čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, izbjeći ili otkloniti radnjama tuženih, odnosno da se ne radi o sadejstvu ljudske radnje i prirodnih događaja kod prouzrokovanja štete, na koje se odnosi presuda Vrhovnog suda BiH, broj Rev. 601/84 od 17.1.1985. godine, na koju se pozvao prvostepeni sud.

Odredbom člana 190. ZOO propisano je da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Iz navedenih odredaba proizilazi da se u slučajevima kada oštećeni ima pravo na naknadu štete isplatom novčanog iznosa, naknada određuje u onom iznosu koji je prema redovnom toku stvari potreban da se materijalna situacija oštećenog dovede u prvobitno stanje (stanje prije nastanka štetnog događaja), a u slučaju oštećenja stvari naknadu štete predstavlja novčani iznos u visini cijene dobara i usluga potrebnih za popravljanje stvari. Stoga oštećeni ima pravo naknadu štetu koja uključuje i porez na dodatnu vrijednost, jer je taj porez dio novčanog iznosa potrebnog da se njegova materijalna situacija dovede u stanje prije štetne radnje u smislu člana 190. ZOO, odnosno predstavlja dio novčanog iznosa koji je potreban i koji nastaje kao trošak popravljanja oštećene stvari. Zahtjevu postavljenom odredbom člana 190. ZOO se ne bi moglo potpuno udovoljiti ako se oštećenom koji je popravio ili namjerava popraviti oštećenu stvar, ne priznaje i pravo na potpunu naknadu štete koja u sebi, uz ostalo, uključuje i PDV. U protivnom, oštećeni ne bi mogao otkloniti štetu jer mu nedostaje puni novčani iznos za popravak vozila tako da bi, zapravo, morao plaćati ili predujmljivati PDV u korist štetnika, što je nespojivo sa institutom popravljanja materijalne štete.

Pravo na nadoknadu štete pripada i licu koje je bilo u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravosnažnom presudom oslobođeno od optužbe ili je optužba odbijena (član 439. stav 1. ZKP FBiH).

Budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da je tužitelju bila pravosnažno izrečena krivičnopravna sankcija, niti da je bio u pritvoru, sudovi su zaključili da tužitelj ne može ostvariti ni pravo koje je propisano navedenim zakonskim odredbama, jer u slučaju kakav je predmetni, tužena ne odgovara za štetu koju je tužitelj eventualno pretrpio.

Osim toga, sudovi nisu utvrdili ni da je šteta nastala u vršenju ili u vezi sa vršenjem funkcija organa tužene Federacije BiH, pa su ocijenili da tužbeni zahtjev nije osnovan ni u smislu odredbe člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO), zbog čega su isti u cijelosti odbili.

Suprotno navodima revidenta, presuda drugostepenog suda je donesena na osnovu pravilne primjene materijalnog prava.

Naime, pravo na nadoknadu štete od Federacije BiH zbog neopravdane osude ima ono lice kojem je bila pravosnažno izrečena krivičnopravna sankcija, ili koje je proglašeno krivim a oslobođeno od kazne ali je kasnije povodom vanrednog pravnog lijeka ponovljeni postupak pravosnažno obustavljen ili je pravosnažnom presudom oslobođeno od optužbe ili je optužba odbijena, uz zakonom propisane izuzetke. U ovom slučaju, međutim, nije utvrđeno da je tužitelju pravosnažno izrečena krivičnopravna sankcija, niti da je proglašen krivim a oslobođen od kazne, niti je tužitelj bio u pritvoru. Utvrđeno je da je tužitelj nepravosnažnom presudom prvostepenog suda bilo oglašen krivim, ali je ta presuda u postupku po redovnom pravnom lijeku (žalbi) ukinuta, a tužitelj oslobođen od optužbe, nakon održane rasprave pred žalbenim vijećem drugostepenog suda, što nije zakonom propisani uslov za nadoknadu štete od tužene iz člana 435. stav 1. u vezi sa članom 437. stav 3. ZKP FBiH.

Ugovor za čije se zaključenje zahtijeva pismena forma smatra se punovažnim i ako nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizilazi šta drugo (član 73.

ZOO). Pismena forma ugovora propisana je više u cilju pravne sigurnosti samih ugovarača i prema prihvaćeno m stajalištu sudske prakse, stranka koja je na osnovu ništavog ugovora o građenju (zbog nedostatka pismene forme) izvela ugovorene građevinske radove, ima pravo zahtijevati odgovarajuću naknadu u novcu, jer je izvođenjem radova u cjelini ili u pretežnom dijelu došlo do konvalidacije nedostatka pismene forme. Propisivanje da ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi je podstaknuto time da su, u pravilu, to složeni i skupi radovi i da se u znatnom broju slučajeva kod ovih ugovora pojavljuje potreba izvođenja tzv. „naknadnih radova“, dakle onih koji nisu predviđeni u projektu (član 633.

ZOO).

Tužitelj je iz svojih sredstava u utuženom periodu isplaćivao porodične penzije malodobnom sinu svog osiguranika zbog događaja za koji je odgovoran osiguranik drugotuženog, u kojem slučaju tužitelj ima pravo regresa za isplaćene iznose, a ne i za očekivane doprinose koje bi uplaćivao poslodavac tužiteljevog osiguranika da do štetnog događaja nije došlo, jer tako nešto ne proizilazi iz navedene zakonske odredbe.

Budući da se regresni zahtjev prema tuženom osiguravajućem društvu zasniva izvorno na odredbi člana 9. stav 6. pomenutog zakona, tada takav zahtjev po svojoj pravnoj prirodi ne predstavlja potraživanja naknade štete, te se na isto primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz odredbe člana 371. ZOO.

Zastarjelost regresnog potraživanja počinje teći danom isplate, a nastupa istekom općeg zastarnog roka iz člana 371. ZOO. Kako su isplate porodične penzije vršene od 22.5.2007. godine, a tužba podnesena 28.5.2013. godine, to su potraživanja do 28.5.2008. godine obuhvaćena zastarnim rokom iz člana 371. ZOO.

Izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku FBiH, koji je stupio na snagu 31.12.2015. godine, u članu 217. ZPP dodat je novi stav 3., kojim je propisano: „Ako drugostepeni sud ocijeni da bi prvostepenu presudu trebao ponovo ukinuti nakon što je ona već jednom ukinuta povodom žalbe, dužan je zakazati raspravu, osim ako se radi o presudi na osnovu priznanja, presudi na osnovu odricanja i presudi zbog propuštanja.“ Istim izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku FBiH u članu 224., koji propisuje koje odluke drugostepeni sud može donijeti odlučujući o osnovanosti žalbe, do dat je novi stav 2. koji glasi: „Prvostepena presuda se povodom žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje samo jednom, osim ako se radi o presudi na osnovu priznanja, presudi na osnovu odricanja i presudi zbog propuštanja.“

Navedenim odredbama propisana je, dakle, zabrana višestrukog odnosno ponovno ukidanja prvostepene presude, kada je ona već jedanput bila ukinuta po odredbama noveliranog ZPP -a. Smisao navedenih zakonskih odredaba je sprječavanje odugovlačenja postupka i uskraćivanja strankama pravne zaštite u razumnom roku. Dodatni razlog za noveliranje navedenih odredaba je i sprječavanje da drugostepeni sudovi ukidaju prvostepenu presudu i onda kad za takvo postupanje nemaju uporište u zakonu, odnosno kada je drugostepeni sud dužan da u smislu odredbe člana 217. stav 2. u vezi sa članom 229. sam otkloni propuste u suđenju prvostepenog suda i donese odluku (izuzev u slučajevima iz člana 227. ZPP).

Dakle, iz sadržaja odredbi članova 217. stav 3. i 224. stav 2. ZPP proizilazi da, ako drugostepeni sud nađe da bi prvostepenu presudu trebalo ukinuti i nakon što je ona bila već jedanput ukinuta u povodu žalbe i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje dužan je sam provesti postupak uz odgovarajuću primjenu odredaba o postupku pred prvostepenim sudom i odlučiti o zahtjevima stranaka. Propust zakonodavca da u odredbi člana 224. ZPP propiše da drugostepeni sud može, kao novu vrstu odluke, usvojiti žalbu, ukinuti presudu i odlučiti o zahtjevima stranaka, ne utiče na naprijed navedene zaključke, jer bi suprotno zaključivanje dovelo do neprihvatljivog izigravanja zakona.

Kako su u konkretnoj parnici presude Općinskog suda u Širokom Brijegu, donesene za vrijeme važenja noveliranog ZPP -a, bile već ukidane rješenjima Kantonalnog suda u Širokom Brijegu od 09.11.2017. godine i 05.06.2019. godine, to Kantonalni sud u Širokom Brijegu nije mogao ponovo (u konkretnom slučaju po treći put) ukinuti pobijanu prvostepenu presudu i vratiti predmet prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Drugostepeni sud je mogao ukinuti prvostepenu presudu, ali je bio dužan istovremeno sam odlučiti o zahtjevima stranaka u smislu odredbi člana 224. stav 2. ZPP.

Istovjetnost zahtjeva je izmijenjena ako se novi tužbeni zahtjev bitno razlikuje od prvobitnog. Do toga dolazi kada tužilac traži od suda izricanje pravne posljedice drugačije sadržine u odnosu na onu koju je prvobitnom tužbom tražio ili kada se novi zahtjev zasniva na nekom drugom činjeničnom stanju, različitom od onoga na kome se zasniva prvobitni zahtjev. Činjenično stanje može biti kompletno izmijenjeno, tako da se nove činjenice odnose na sasvim drugi životni događaj, ili da bude izmijenjeno novim činjenicama tako da je formiran novi činjenični kompleks bitno različit u odnosu na onaj na kome se zasniva prvobitni zahtjev. Međutim, tužba nije preinačena dodavanjem ili drugačijim prikazivanjem jedne činjenice u životnom događaju koji je kao cjelina ostao isti, kao što je to slučaju ovoj pravnoj stvari.

Apstraktna ili teoretska mogućnost da oštećeni ostvari dobitak nije osnov za naknadu štete sa stanovišta odredbe člana 189. stav 3. ZOO.

Suprotno revizijskom prigovoru, do primjene odredbe člana 127. ZPP dolazi samo u situaciji kada sud utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, ali da se njena kvantifikacija ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama. U konkretnoj parnici tužiteljica prije svega nije dokazala osnov svog zahtjeva, odnosno da joj pripada pravo na naknadu štete sa naslova izgubljene koristi, kao preduslov da sud eventualno kvantificira štetu po svojoj ocjeni (u konkretnom slučaju visina štete, pod uslovom dokazanosti osnova zahtjeva, mogla se utvrditi adekvatnim vještačenjem).

pod uvjetom da se takav zahtjev zasniva na bitno istom činjeničnom stanju, a stavom 2. propisano je ako organ koji vodi postupak ne dozvoli proširenje ili izmjenu zahtjeva, donijet će o tome zaključak.

Odredbom člana 66. stav 1. Zakona o upravnom postupku propisano je da podnesak mora biti razumljiv i sadržavati sve što je potrebno da bi se u vezi s njim moglo postupiti. Podnesak naročito treba da sadrži: označenje organa kome se upućuje, predmet na koji se odnosi zahtjev, odnosno prijedlog, koje zastupnik ili punomoćnik ako ga ima i ime i prezime i boravište (adresu) podnosioca, odnosno zastupnika ili punomoćnika.

Ocjenom stanja upravnog spisa, te kada se ima u vidu da je ova j upravni postupak pokrenut po zahtjevu K. A. za povrat stana na kojem je imala stanarsko pravo i da je rješenjem prvostepenog upravnog organa broj: 03 -372-131/99 od 27.03.2000. godine predmetni stan vraćen u posjed K. A., to je onda obaveza prvostepenog organa bila da prije svega ispita da li su ispunjene procesne pretpostavke za odlučivanje o izmijenjenom zahtjevu tužiteljice, na način kako je to navedeno u podnesku od 14.04.2005. godine. Dakle, tek po ocjeni da su ispunjeni procesni uvjeti za izmjenu zahtjeva, kao prve faze postupka, prvostepeni organ je morao naložiti tužiteljici da svoj zahtjev precizno opredijeli i to kako sa aspekta činjenica na kojim zasniva svoj zahtjev, tako i odredbi materijalnog prava kao osnova za ostvarivanje određenog prava. Pored upozorenja o obavezi uređenja zahtjeva, prvostepeni organ je morao i ostavit i rok za otklanjanje nedostataka, uz posebno upozorenje o posljedicama u slučaju ne postupanja po nalogu.

Naime, ne može se zanemariti činjenica da je zahtjev stranke za pokretanje upravnog postupka u formalnom smislu bitna procesna pretpostavka i da ga može podnijeti samo osoba koja ima ovlaštenja za poduzimanje određenih radnji, a koja stranačka sposobnost se određuje isključivo prema materijalnim propisima. Ovo posebno kada se ima u vidu da je odredbama Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima jasno propisano ko se smatra članom porodičnog domaćinstva, utvrđeni su način i uvjeti za povrat stana, kao i situacije koje opravdavaju donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, što su sve različiti pravni osnovi i o čemu se kod odlučivanja moralo voditi računa. Vođenje postupka i donošenje rješenja na podlozi nejasnog i nepotpunog zahtjeva predstavlja povredu pravila postupka, koje povrede su u konkretnom slučaju uticala i na rješenje ove upravn e stvari.

Upravo zbog ne postupanja na navedeni način, odnosno ne razjašnjavanja o kakvom zahtjevu se zaista radi, prvostepeni i drugostepeni organi uprave donose potpuno različite odluke, odnosno prvostepeni organ utvrđuje da tužiteljici kao članu porodičnog domaćinstva umrle bake pripada pravo na povrat stana, a tuženi organ odbija zahtjev tužiteljice za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana koji je predmet spora, poslije smrti njene bake. Dakle, upravni organi donose različite meritorne odluke, iako nije jasno utvrđeno kakav je tačno zahtjev tužiteljice, jer isti nikada nije preciziran, niti zahtjev sadrži sve obavezne elemente propisane članom 66. Zakona o upravnom postupku, što je pravno neodrživo, a krši se i princip pravne sigurnosti.

Stoga, bez jasnog i preciznog zahtjeva tužiteljice i ocjene postojanja procesnih pretpostavki za postupanje i odlučivanje, prvostepeni organ nije mogao donijeti odluku na način kako je to već naprijed navedeno. Tuženi u postupku po žalbi nije mogao odlučiti i odbiti zahtjev koji nikada nije ni postavljen, niti je mogao meritorno odlučiti a da ne odluči o sudbini prvostepenog rješenja, koje je ovakvom odlukom tuženog ostalo na snazi i na koji način egzistiraju dvije različite odluke, iz kojih razloga ovaj Sud ovakve odluke upravnih organa smatra nepravilnim i nezakonitim.

Prvostepeni sud, prihvatajući sve razloge osporenog rješenja, a odbijajući sve prigovore tužiteljice, izvodi pogrešan zaključak da je odluka tuženog organa pravilna i zasnovana na zakonu. Pri tome obrazloženje odluke prvostepenog suda ne zadovoljava standard prava na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, obzirom da se u obrazloženju odluke samo nabrajaju dokazi stranaka, ali se ti dokazi ne dovode u međusobnu vezu, niti sadrži razloge činjenične i pravne naravi za donošenje odluke.

Iz naprijed navedenih razloga ovaj Sud je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio, presudu prvostepenog suda preinačio tako da je tužbu uvažio, poništio osporeno rješenje tuženog od 27.06.218 godine i prvostepeno rješenje od 21.11.2016. godine i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje, radi donošenja pravilne i na zakonu zasnovane odluku.

Na osnovu naprijed iznesenog, ovaj sud je primjenom člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci ove presude.

Po ocjeni ovog suda pogrešan je stav prvostepenog suda i organa uprave da okolnost da je pred Općinskim sudom u Mostaru pokrenut stečajni postupak nad poslodavcem kod kojeg je tužitelj bio zaposlen prije donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu, a u kojem postupku će se utvrditi sve obaveze koje poslodavac treba izmiriti, među kojima je i uplata obaveznih doprinosa, predstavlja prethodno pitanje u smislu citirane odredbe člana 142. stav 1. Zakona o upravnom postupku za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja kao nezaposlene osobe za ostvarivanje prava na novčanu naknadu i da od izmirenja obaveznih doprinosa iz stečajne mase poslodavca ovisi ostvarivanje prava na novčanu naknadu zbog nezaposlenosti.

Naime, odredbom člana 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba (Službene novine FBiH broj 22/05) izmijenjena je odredba člana 29. ranijeg Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba (Službene novine FBiH broj 41/01) tako da se ista mijenja i glasi: Pravo na novčanu naknadu stiče nezaposlena osoba koja u trenutku prestanka radnog odnosa ima najmanje osam mjeseci rada neprekidno ili osam mjeseci sa prekidima u posljednjih 18 mjeseci (stav 1.), kod utvrđivanja prava na novčanu naknadu kao godina rada smatra se vrijeme od 12 mjeseci, a rad kraći od punog radnog vremena preračunav a se na puno radno vrijeme (stav 2.), kao vrijeme provedeno na radu iz stava 1. ovog člana smatra se vrijeme obaveznog osiguranja prema propisima koji regulišu sistem poreza i obaveznih doprinosa (stav 3.). Imajući u vidu citiranu odredbu, odnosno stav 1. i stav 3. iste, ovaj sud cijeni da su prvostepeni sud, kao i organi uprave, pogrešno tumačili ovu odredbu, kada su pravo tužiteljice na naknadu vezali za obavezu uplate doprinosa za osiguranje od nezaposlenosti, a koja obaveza je prema propisima koji regulišu sistem poreza i obaveznih doprinosa, na koje se poziva zakonodavac, i dalje obaveza poslodavca, a ne tužiteljice.

Također, sistem obaveznih doprinosa, u koje spada i doprinos za osiguranje od nezaposlenosti, regulisan je Zakonom o doprinosima (Službene novine FBiH, broj od 35/98 - 14/08), a članom 11. stav 1. tog zakona je propisano da obračun i uplatu doprinosa vrši isplatilac plaće i drugih ličnih primanja prilikom svake isplate plaće, dok je odredbom člana 11. stav 8. regulisano da se osiguraniku prava iz penzijskog i zdravstvenog osiguranja, te osiguranja za slučaj nezaposlenosti ne mogu umanjiti ni ukinuti u slučaju da obaveznik obračunavanja i plaćanja doprinosa nije obračunao, odnosno uplatio ili djelimično uplatio dospjele doprinose u skladu sa stavom 4. i 5. tog člana, ukoliko posebnim zakonom nije drugačije određeno. Prema tome, kako odredbama Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba nije propisano da se nezaposlenoj osobi ne može priznati pravo na novčanu naknadu zbog toga što isplatilac plaća nije izvršio svoju zakonsku obavezu uplate obaveznih doprinosa za period rada te osobe kod njega, to se ni u slučaju da obavezni doprinosi nisu uplaćeni, shodno citiranom članu 11. stav 8. Zakona o doprinosima, osiguraniku ne bi ni mogla umanjiti, ni ukinuti prava iz osiguranja za vrijeme nezaposlenosti. Naime, uplata doprinosa ne može uticati na početak ostvarivanja prava na novčanu naknadu nezaposlene obaveze, naročito ako se uzme u obzir da zaposlenik nije u mogućnosti uticati na poslodavca da ovu svoju zakonsku obavezu izvršava, te da bi sve suprotno predstavljalo prevelik teret za osiguranika koji bi bio u situaciji da zbog neizvršavanja zakonske obaveze poslodavca, snosi posljedice poslodavčevog neurednog plaćanja doprinosa (analogno izraženom stavu Ustavnog suda BiH u odluci broj AP -1086/17 od 13.02.2019. godine). Stoga zaključak prvostepenog suda da su upravni organi pravilno prekinuli postupak ostvarivanja prava na naknadu dok se u stečajnom postupku koji je pokrenut nad imovinom poslodavca tužitelja ne riješi kao prethodno pitanje koje sve obaveze treba poslodavac izmiriti, među kojima je i uplata obaveznih doprinosa, te da od izmirenja obaveznih doprinosa iz stečajne mase ovisi ostvarivanje prava na novčanu naknadu nije pravilan i na zakonu zasnovan jer činjenica da li je poslodavac tužitelja uplatio dospjele doprinose nije od uticaja za ostvarivanje prava tužitelja na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti shodno naprijed citiranim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba i Zakona o doprinosima, te ne predstavlja prethodno pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar.

Zbog svega izloženog, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke je uvažen, presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 013889 17 U od 15.03.2019. godine preinačena na način da se tužba tužitelja uvažava, osporeno rješenje tuženog organa od 05.12.2016. godine i prvostepeni zaključak od 17.1 0.2016. godine poništavaju i predmet vraća prvostepenom organu na ponovno rješavanje, kako bi prvostepeni organ, imajući u vidu iznesene razloge za uvažavanje zahtjeva za vanredno preispitivanje, u ponovnom postupku donio pravilno i zakonito rješenje.

a odredbom člana 249. stav. 4. propisano da se iznimno i poslije roka od 5 godina može tražiti, odnosno pokrenuti obnova postupka ako je riječ o razlozima navedenima u članu 246. stav 1. tačka 2., 3. i 5. istog Zakona, dok je u stavu 1. člana 250. Zakona o upravnom postupku propisano da se upravni postupak može obnoviti iz razloga navedenih u članu 246. tačka 2. ovog Zakona i ak o se krivični postupak ne može provesti ili ako postoje okolnosti zbog kojih se postupak ne može pokrenuti, a u konkretnom slučaju utvrđeno je da se krivični postupak ne može provesti, jer je nastupila zastara krivičnog gonjenja.

U situaciji kakva je izložena, kada se krivični postupak ne može voditi zbog toga što je nastupila zastara krivičnog gonjenja, organ koji odlučuje o obnovi upravnog postupka sam raspravlja („utvrđuje“) postojanje krivičnog djela kao prethodno pitanje u smislu odredbe člana 143. stav 2. Zakona o upravnom postupku, kojim je izričito propisano da kada se prethodno pitanje odnosi na krivično djelo, a nema mogućnosti za krivično gonjenje, organ koji vodi postupak raspravit će i to pitanje. Sve ovo pravilno zaključuje i prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude, ali pogrešno smatra da je zbog toga što tuženi nije raspravio sva pitanja koja se odnose na sve nalaze za koje je tražena provjera vjerodostojnosti trebalo samo poništiti osporeno rješenje tuženog i rješenje prvostepenog organa bez vraćanja predmeta na ponovni postupak. Naime, u konkretnom slučaju izvršena je provjera validnosti određene medicinske dokumentacije, pa je cijenjeno da ta dokumentacija nije validna, jer nije evidentirana u protokolima Kliničke bolnice Mostar, pa je u takvoj situaciji, suprotno stanovištu prvostepenog suda, tužitelj bio u obavezi da osporava stav tuženog organa predlaganjem izvođenja određenih dokaza, odnosno dostavljanjem konkretnih dokaza u vidu originalne medicinske dokumentacije koju bi morao posjedovati budući su u upravnim spisima i postupcima priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida i prava na ličnu invalidninu dostavljene fotokopije, što je dopušteno u smislu odredbe člana 164. stav 1. Zakona o upravnom postupku, ali je istom takođe propisana i mogućnost službenog lica koje vodi postupak da traži od stranke da pokaže originalnu ispravu (kada je isprava podnesena u ovjerenoj kopiji), odnosno kada je isprava podnesena u prostoj kopiji, da utvrdi da li je prosta kopija vjerna originalu i to za dio medicinske dokumentacije za koji je nakon izvršene provjere cijenjeno da ta dokumentacija nije validna, dok je za preostali dio medicinske dokumentacije postojala obaveza nadležnih organa da dovrše provjeru, te da za medicinsku dokumentaciju koja se može smatrati validnom i vjerodostojnom ispitaju da li tužitelj na osnovu valjane medicinske dokumentacije ispunjava uslove za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida i prava na ličnu invalidninu.

Pri tome nije osnovan prigovor tužitelja iz odgovora na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke da Federalno pravobranilaštvo nije ovlašteno za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje, jer u predmetnom upravnom sporu nije imalo svojstvo stranke, niti zainteresovanog lica, a iz razloga što je tačkom 4. Zaključaka Vlade Federacije Bosne i Hercegovine V. broj: 1036/2013. od 18.09.2013. godine obavezano Federalno pravobranilaštvo da u zahtjevima za vanredno preispitivanje sudskih presuda donesen ih od strane kantonalnih sudova zastupa interese Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo, sa aspekta poštivanja principa zakonitosti u donesenim presudama, dok je prigovor da je zahtjev za vanredno preispitivanje podnesen od strane neovlaštenog lica istaknut potpuno paušalno, jer istim nije na bilo koji način dovedeno u pitanje da se radi o potpisu zamjenika federalnog pravobranioca koji je u smislu odredbe člana 20. Zakona o Federalnom pravobranilaštvu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 2/95, 12/98, 18/00 i 61/06) ovlašten da zamjenjuje federalnog pravobranioca.

Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj Sud je na osnovu člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio, te je pobijanu presuda prvostepenog suda preinačio, tako što je tužiteljevu tužbu uvažio, poništio osporeno rješenje tuženog organa, kao i prvostepeno rješenje, te predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak u skladu sa primjedbama ovog Suda.

U konkretnom slučaju tuženi je prihvatio tužiteljevu žalbu kao blagovremenu i o istoj je rješavao, čime je tužitelju dato svojstvo stranke i omogućeno mu je učešće u postupku, ali je njegova žalba odbijena jer nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja.

Po pitanju navoda tužitelja da mu je uskraćeno pravo učešća u prvostepenom postupku, ovaj Sud ukazuje da je tužitelju stajala na raspolaganje mogućnost da u smislu odredbe člana 246. tačka 9. Zakona u upravnom postupku (“Službene novine FBiH”, broj: 2/98 i 48/99) podnese prijedlog za obnovu postupka, u kom slučaju bi, uz ispunjene uslova propisanih ovom zakonskom odredbom, eventualno bilo omogućeno obna vljanje tog postupka i time učešća tužitelja u prvostepenom postupku. Međutim, kako je tužitelj u konkretnom slučaju izjavio žalbu i kako je od strane tuženog organa, prihvatanjem njegove žalbe i rješavanjem po istoj, prihvaćen kao stranka, to su neosnovan i navodi kojim se ukazuje na povredu njegovih prava u tom dijelu, pri čemu je tužitelju detaljno od strane tuženog organa ukazano koje mu mogućnosti stoje na raspolaganju ukoliko se upravljanjem otpada vrši na način suprotan odredbama Zakona o upravljanju otpadom i Pravilnika o uvjetima tehničke opremljenosti poslovnih prostora za obavljanje djelatnosti prikupljanja, prerade i proizvodnje otpadnih materijala i sekundarnih sirovina, odnosno izričitim obavezama sadržanim u rješenju kojim je izdata dozvola za upravljanje otpadom TR „OPEL TIM” d.o.o N. V.., u pogledu načina i uslova koji moraju biti ispunjeni, a o čemu se takođe očitovao i prvostepeni sud u pobijanoj presudi, pa su neosnovani navodi o povredi člana 34. Zakona o upravnim sporovima.

Obzirom na izneseno ovaj Sud je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

Naime, iz stanja upravnog spisa evidentno je da je presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj: 03 0 U 014736 15 U od 14.03.2018. godine, čije je ponavljanje traženo tužbom za ponavljanje postupka, koja je odbijena pobijanom presudom tog suda, donesena na osnovu činjenica utvrđenih u ranije provedenom upravnom postupku. Kako je tužitelj u svojoj tužbi za ponavljanje postupka, kao osnov za ponavljanje postupka, navodio dokaze o drugačijem stanju činjenica utvrđenih u upravnom, a ne upravno-sudskom postupku, to nije učinio vjerovatnim postojanje zakonske osnove za ponavljanje postupka okončanog presudom toga suda, zbog čega je pobijana presuda prvostepenog suda pravilna i zakonita.

Naime, odredbom člana 47. Zakona o upravnim sporovima propisani su razlozi za ponavljanje postupka okončanog presudom ili rješenjem nadležnog suda, gdje je pod tačkom 1. propisana takva mogućnost ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih bi spor bio povoljnije riješen za nju da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni na raspravi u ranijem sudskom postupku.

Iz citirane zakonske odredbe proizilazi da saznanje za nove činjenice i sticanje mogućnosti upotrebe novih dokaza, može biti razlog za ponavljanje sudskog postupka samo onda ako je sud u tom postupku sam izvodio dokaze i utvrđivao činjenice i na tako utvrđenom činjeničnom stanju zasnovao svoju odluku. Međutim, ako sud nije sam utvrđivao činjenično stanje, nego je upravni spor riješio na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, nove činjenice i novi dokazi, u tom slučaju, mogu se eventualno koristiti samo kao razlog za obnovu upravnog postupka. Znači, kada se tužba za ponavljanje postupka zasniva na novom dokazu o činjeničnom stanju utvrđenom od strane organa uprave, stranka se sa zahtjevom za ponavljanje postupka (obnova upravnog postupka), a saglasno odredbi člana 241. i 248. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 2/98 i 48/99) može obratiti onom organu uprave pred kojim je okončan upravni postupak, a ne prvostepenom sudu koji je okončao predmet u upravnom sporu, ali na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku.

Nadalje, u pobijanoj presudi prvostepeni sud je ocijenio i da nisu ispunjeni uslovi iz tačke 5. navedenog člana 47. iz razloga što je ovom zakonskom odredbom propisano mogućnost da se postupak ponovi, ako stranka nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi ranije sudsku odluku donesenu u istom upravnom sporu, a u konkretnim slučaju tužitelj uz tužbu za ponavljanje postupka nije uopšte spomenuo bilo kakvu sudsku odluku donesenu u bilo kojem upravnom sporu. Isto tako prvostepeni sud je pravilno ocjenio da nisu ispunjeni niti uslovi iz tačke 6. navedenog člana i Zakona kojim je propisana mogućnost da se postupak ponovni, ako stranci nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu, a u konkretnom slučaju tužitelju ni na koji način nije bila uskraćena mogućnost da učestvuje u predmetnom sporu, pa je zbog navedenog cjenjeno da nisu ispunjeni uslovi za ponavljanje postupka, a za ovakvu odluku prvostepeni sud je dao potpune i valjane razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj Sud.

Kako navodima zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude to je ovaj Sud, imajući u vidu sve naprijed izloženo, primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

Odredbom člana 28. stav 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da sud o upravnim sporovima rješava nejavno po sudiji pojedincu ili u sjednici, a prema stavu 2. istog člana, ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavijestiti stranke i zainteresovana lica, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno.

Prema podacima spisa u predmetu, tužitelj je dana 14.11.2016. godine podnio tužbu protiv pet prvostepenih rješenja (rješenja Porezne uprave FBiH Kantonalnog ureda u Bihaću, Odsjeka za prinudnu naplatu broj: 13 -1/01-15-21-935/13 -9 ES od 29. 08. 2016. godine, broj: 13 -1/01- 15-21-935-13/10 ES od 29. 08. 2016. godine, broj: 13 -1/01-15-21-935-13/11 ES od 29. 08. 2016. godine, broj: 13 -1/01-15-21-935-12/11 ES od 29.08.2016. godine i broj: 13 -1/01-15-21- 935-13/13 ES od 29. 08. 2016. godine), a u tužbi je naveo da je protiv navedenih rješenja izjavio žalbe, da je nakon 30 dana intervenisao kod Upravne inspekcije, budući da u zakonskom roku nije odlučeno po njegovim žalbama, ali da ni nakon toga nisu donesena drugostepena rješenja, te da stoga podnosi tužbu u smislu člana 20. Zakona o upravnim sporovima, jer se smatra da su tužbe odbijene. U tužbi je zatim predložio da se provede vještačenje po vještaku finansijske struke i da sud nakon održane rasprave donese presudu „kojom će se tužba uvažiti ili da se prvostepena rješenja kao i rješenja o odbijanju žalbi ponište i predmet vrati tuženom na ponovni postupak“. Nakon što je prvostepeni sud pozvao tuženog da dostavi odgovor na tužbu, tuženi je podneskom od 09.12.2016. godine obavijestio sud da je tužba podnesena protiv prvostepenih rješenja, koja nisu konačna i izvršna, da je izjavljena žalba protiv istih i da žalbeni postupak nije okončan jer organ prikuplja dokumentaciju koja je potrebna za rješavanje predmetnih žalbi. Sud je nakon toga ponovo pozvao tuženog dana 23.02.2018. godine da dostavi sve spise koji se odnose na prvostepeni i drugostepeni podnesak, pa je tuženi dana 19.03.2018. godine dostavio sudu (uz zaključak o spajanju svih prvostepenih predmeta radi vođenja postupka pod jednim brojem: 03 -15-1226/06) rješenje broj: 03 -15-1226/16 AZH od 19.03.2018. godine kojim se odbijaju žalbe tužitelja izjavljene protiv pet (5) rješenja Porezne uprave Kantonalnog poreznog ureda Bihać broj: 13 -1/01-15-21-935/13 -9 ES od 29. 08. 2016. godine, broj: 13 -1/01-15-21-935- 13/10 ES od 29. 08. 2016. godine, broj: 13 -1/01-15-21-935-13/11 ES od 29. 08. 2016. godine, broj: 13 -1/01-15-21-935-12/11 ES od 29.08.2016. godine i broj: 13 -1/01-15-21-935-13/13 ES od 29. 08. 2016. godine. Prvostepeni sud nakon toga donio pobijanu presudu kojom se tužba odbija, a cijeneći da su osporenim rješenjem tuženog organa pravilno i zakonito odbijene žalbe tužitelja izjavljene protiv prvostepenih rješenja, jer je u postupku utvrđeno da je tužitelj nalog za plaćanje uredno zaprimio dana 08.06.2013. godine i da iste obaveze nije izmirio, te da je nakon toga prvostepeni organ donio rješenja o pokretanju postupka i prinudne naplate koja je drugostepeni organ spojio u jedinstveni postupak i odbio žalbe tužitelja kao neosnovane, jer je tužitelj osporavao izvršeni razrez komunalne takse za 2012. godine, kao i druge osnove po kojima je izvršen razrez poreza tvrdeći da su to njegova osnovna sredstva, ali da ovi prigovori nisu relevantni u postupku prinudne naplate, jer je žalitelj mogao te prigovore koristiti u redovnom postupku prije donošenja rješenja o prinudnoj naplati koje je i koristio pa su tužbe odbijene, kao i da su svi tužbeni navodi cijenjeni, ali nisu od uticaja u konkretnoj porezno-upravnoj stvari, jer je tuženik u cijelosti proveo postupak u skladu da relevantnim citiranim zakonskim odredbama, a koje stavove prihvata i prvostepeni sud.

Imajući u vidu naprijed izloženo stanje spisa, ovaj sud cijeni da se ovakva odluka prvostepenog suda ne može prihvatiti kao pravilna i zakonita, iz slijedećih razloga:

Tužitelj je svoju tužbu podnio prvostepenom sudu na osnovu odredbe člana 20. Zakona o upravnim sporovima, obzirom da tuženi nije u zakonskom roku odlučio o žalbama koje je tužitelj izjavio protiv prvostepenih rješenja, a koja činjenica je nesporna. Tužitelj, je dakle u momentu podnošenja tužbe znao samo za razloge donošenja prvostepenih rješenja, koji su sadržani u obrazloženjima istih. Tuženi organ je nakon podnošenja tužbe (nakon gotovo dvije godine) donio osporeno rješenje u kojem je naveo razloge odbijanja žalbi tužitelja, a za koje razloge tužitelj nije mogao znati u momentu podnošenja tužbe. Stoga prvostepeni sud nije mogao da odlučuje o zakonitosti osporenog rješenja prije nego što je dao mogućnost tužitelju da se izjasni o istom, a u smislu naprijed citirane odredbe člana 26. Zakona o upravnim sporovima.

Ovo pogotovo kada se ima u vidu da je tužitelj u tužbi tražio i da se provede vještačenje po vještaku finansijske struke pred sudom, pa bi prvostepeni sud, ukoliko bi tužitelj bio nezadovoljan osporenim aktom i pri tome ostao kod svog prijedloga za provođenje vještačenja pred sudom, bio dužan da na osnovu člana 28. stav 2. Zakona o upravnim sporovima zakaže javnu raspravu i na istu pozove tužitelja i sve stranke u postupku, a kako bi sud na javnoj raspravi odluči o provođenju dokaza koje je predložio tužitelj u tužbi i u eventualnoj dopuni tužbe. Kako prvostepeni sud nije postupio u smislu naprijed navedenih odredbi člana 26. i 28. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, to je donošenjem pobijane presude povrijedio načelo saslušanja stranke, odnosno načelo javnog rješavanja upravnih sporova, a na koju povredu se osnovano ukazuje u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će stoga postupiti u skladu sa odredbom člana 26. Zakona o upravnim sporovima, te eventualno i u smislu odredbe člana 28. stav 2. Zakona o upravnim sporovima (ukoliko tužitelj i dalje ostane kod prijedloga da se provode dokazi pred sudom), nakon čega će na osnovu provedenog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

Iz navedenih razloga, ovaj sud je na osnovu člana 46. stav 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno rješavanje i odluku.

Imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu proizilazi da u upravnim sporovima postoji mogućnost suda da poništi osporeni upravni akt i sam riješi predmetnu upravnu stvar presudom u situaciji ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka. Ovakva mogućnost (i obaveza) suda zasnovana je na načelu obaveznosti sudskih presuda propisanih članom 3. Zakona o upravnim sporovima, ali uz uslov propisan u citiranoj odredbi člana 58. navedenog Zakona - kada tužitelj podnese novu tužbu protiv novodonesenog upravnog akta, a u konkretnom slučaju ne radi se o takvoj situaciji.

Naime, kako je već naprijed navedeno, spomenutom presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 05 0 U 000 638 15 Uvp od 12.09.2019. godine, uvažen je tužiteljev zahtjev za vanredno preispitivanje podnesen protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu, broj: 05 0 U 000638 15 U od 15.09.2015. godine, te je ista preinačena i riješeno da se tužba uvažava, osporeno rješenje tuženog broj: 06 -37-2284/15 od 04.05.2015. godine poništava i predmet vraća tom organu na ponovno rješavanje.

Navedenom presudom Kantonalnog suda u Goraždu, broj: 05 0 U 000638 15 U od 15.09.2015. godine bila je odbijena tužiteljeva tužba podnesena protiv osporenog akta tuženog, broj i datum navedeni u uvodu ove presude, kojim je odbačena tužiteljeva žalba izjavljena protiv rješenja Ministarstva za socijalnu politiku, zdravstvo, raseljena lica i izbjeglice Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, broj: UP-1:08-37-26/14 od 21.01.2015. godine, kao izjavljena od neovlaštene osobe, a tim prvostepenim rješenjem utvrđena je ispunjenost uslova prostora, opreme i kadra za osnivanje i rad apoteke zdravstvene ustanove u ulici Z. r.... u G., osnivača Dž. D., koja će poslovati pod nazivom Privatna zdravstvena ustanova Apoteka „D. M.“ G., jer ista ispunjava propisane uslove u pogledu prostora, opreme i stručnog kadra za obavljanje apotekarske djelatnosti (tačka 1. dispozitiva rješenja), te tačkama 2. do 8. dispozitiva utvrđeni direktor i odgovorno lice, radno vrijeme apoteke, djelatnost apoteke, upis u registar nadležnog suda, mogućnost organizovanja organizacionih jedinica, dužnost prijavljivanja zaposlenih lica i obaveza obavještavanja nadležnog ministarstva o nastalim promjenama u vezi sa ispunjavanjem uslova na osnovu kojih je izdato ovo rješenje.

Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je prilikom donošenja presude broj: 05 0 U 000638 15 Uvp od 12.09.2019. godine, imajući u vidu odredbe člana 56. i člana 222. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 46/10 i 75/13), te odredbe člana 20. i člana 41. Zakona o apotekarskoj djelatnosti („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 40/10) ocijenio pogrešnim stanovište tuženog organa i prvostepenog suda da tužitelj nema pravo izjavljivanja žalbe, odnosno učestvovanja u postupku, jer nema pravni interes vezan zakonkretan predmet, ukazujući da tužitelj - Komora magistara farmacije BPK -a Goražde u konkretnom slučaju upravo ima interes zasnovan na zakonu, jer je odredbom člana 56. Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisano da Komore daju mišljenje federalnom ministru, odnosno kantonalnom ministru o opravdanosti izdavanja, produženja ili oduzimanja odobrenja za obavljanje poslova privatne prakse, te početku, proširenja, promjene i prestanka rada zdravstvenih ustanova sa pozicije i očuvanja profesije koju zastupa, pa je upravo zbog ovakve njihove uloge obavezan uslov za obavljanje privatne prakse u apotekarskoj djelatnost i - pozitivno mišljenje nadležne komore o opravdanosti osnivanja privatne prakse, a zbog čega je zahtjev za vanredno preispitivanje uvažen, pobijana presuda preinačena i odlučeno kao u izreci presude, odnosno uvažena tužba, poništeno osporeno rješenje i predmet vraćen tuženom da u skladu sa primjedbama ovog Suda (koje se odnose na legitimaciju tužitelja za izjavljivanje žalbe) donese novo rješenje kojim će odlučiti o izjavljenoj žalbi.

Iz podneska tužitelja primljenog kod ovog Suda dana 02.08.2021. godine, kojim je podnesen zahtjev za rješavanje u skladu sa odredbom člana 58. Zakona o upravnim sporovima, proizilazi da je tuženi upravo postupio po nalogu iz sudske presude i o žalbi tužitelja odlučio, u kom pravcu su i date upute u presudi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, jer je u toj presudi ukazano da je tužitelj Komora magistara farmacije BPK -a Goražde legitimisan za izjavljivanje žalbe (a nije „potvrđena njegova nadležnost“, kako se to u podnesku tužitelja navodi), budući da u konkretnom slučaju upravo ima interes zasnovan na zakonu, a pri čemu nisu date bilo kakve upute na koji način treba odlučiti o osnovanosti žalbe. Prilikom donošenja rješenja tuženi je postupao u skladu sa odredbama člana 239. Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 2/98 i 48/99) po kojim je, budući se radi o organu uprave kantona u smislu odredbe člana 1. navedenog Zakona i dužan postupati, a ne po odredbama Zakona o upravnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj: 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/03 i 53/16) na koje se u podnesku ukazuje, po kojim u smislu odredbe člana 1. tog Zakona postupaju organi uprave Bosne i Hercegovine.

Način na koji je u ponovno provedenom postupku odlučeno, te preispitivanje odluka donesenih u ponovnom postupku ne mogu se podvesti pod odredbu člana 58. Zakona o upravnim sporovima, kako to tužitelj, zastupan po stručnom punomoćniku advokatu, interpretira u podnesku od 02.08.2021. godine, jer (pored činjenice da iz sadržine tog podneska proizilazi da je tuženi upravo postupio po uputama iz presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine) nije ispunjen osnovni uslov propisan navedenom zakonskom odredbom, a to je da tužitelj podnese novu tužbu protiv no vodonesenog upravnog akta.

Obzirom da u konkretnom slučaju ne postoji nova podnesena tužba nisu ispunjeni procesni uslovi za postupanje po zahtjevu za rješavanje u skladu sa odredbom člana 58. Zakona o upravnim sporovima, pa je ovaj Sud, imajući u vidu naprijed izloženo odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja.

Imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu proizilazi da u upravnim sporovima postoji mogućnost suda da pokrene disciplinski postupak protiv odgovornog lica ako nadležni organ poslije poništenja upravnog akta ne donese novi upravni akt u propisanom roku ili ga donese protivno primjedbama suda. Ovakva mogućnost (i obaveza) suda zasnovana je na načelu obaveznosti sudskih presuda propisanih članom 3. Zakona o upravnim sporovima, ali uz uslov propisan u citiranoj odredbi člana 58. navedenog Zakona - kada nadležni organ poslije poništenja upravnog akta ne donese novi upravni akt u propisanom roku ili ga donese protivno primjedbama suda zbog čega sud ne može donijeti presudu po novoj tužbi protiv novodonesenog u pravnog akta, a u konkretnom slučaju ovaj uslov nije ispunjen.

Naime, kako je već naprijed navedeno, spomenutom presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 05 0 U 000638 15 Uvp od 12.09.2019. godine, uvažen je tužiteljev zahtjev za vanredno preispitivanje podnesen protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu, broj: 05 0 U 000638 15 U od 15.09.2015. godine, te je ista preinačena i riješeno da se tužba uvažava, osporeno rješenje tuženog broj: 06 -37-2284/15 od 04.05.2015. godine poništava i predmet vraća tom organu na ponovno rješavanje.

Navedenom presudom Kantonalnog suda u Goraždu, broj: 05 0 U 000638 15 U od 15.09.2015. godine bila je odbijena tužiteljeva tužba podnesena protiv osporenog akta tuženog, broj i datum navedeni u uvodu ove presude, kojim je odbačena tužiteljeva žalba izjavljena protiv rješenja Ministarstva za socijalnu politiku, zdravstvo, raseljena lica i izbjeglice Bosansko-podrinjskog kantona, broj: UP -1:08-37-26/14 od 21.01.2015. godine, kao izjavljena od neovlaštene osobe, a tim prvostepenim rješenjem utvrđena je ispunjenost uslova prostora, opreme i kadra za osnivanje i rad apoteke zdravstvene ustanove u ulici Z. r.... u G., osnivača Dž. D., koja će poslovati pod nazivom Privatna zdravstvena ustanova Apoteka „D. M.“ G., jer ista ispunjava propisane uslove u pogledu prostora, opreme i stručnog kadra za obavljanje apotekarske djelatnosti (tačka 1. dispozitiva rješenja), te tačkama 2. do 8. dispozitiva utvrđeni direktor i odgovorno lice, radno vrijeme apoteke, djelatnost apoteke, upis u registar nadležnog suda, mogućnost organizovanja organizacionih jedinica, dužnost prijavljivanja zaposlenih lica i obaveza obavještavanja nadležnog ministarstva o nastalim promjenama u vezi sa ispunjavanjem uslova na osnovu kojih je izdato ovo rješenje.

Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je prilikom donošenja presude broj: 05 0 U 000638 15 Uvp od 12.09.2019. godine, imajući u vidu odredbe člana 56. i člana 222. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 46/10 i 75/13), te odredbe člana 20. i člana 41. Zakona o apotekarskoj djelatnosti („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 40/10) ocijenio pogrešnim stanovište tuženog organa i prvostepenog suda da tužitelj nema pravo izjavljivanja žalbe, odnosno učestvovanja u postupku, jer nema pravni interes vezan zakonkretan predmet, ukazujući da tužitelj - Komora magistara farmacije BPK -a Goražde u konkretnom slučaju upravo ima interes zasnovan na zakonu, jer je odredbom člana 56. Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisano da Komore daju mišljenje federalnom ministru, odnosno kantonalnom ministru o opravdanosti izdavanja, produženja ili oduzimanja odobrenja za obavljanje poslova privatne prakse, te početku, proširenja, promjene i prestanka rada zdravstvenih ustanova sa pozicije i očuvanja profesije koju zastupa, pa je upravo zbog ovakve njihove uloge obavezan uslov za obavljanje privatne prakse u apotekarskoj djelatnosti - pozitivno mišljenje nadležne komore o opravdanosti osnivanja privatne prakse, a zbog čega je zahtjev za vanredno preispitivanje uvažen, pobijana presuda preinačena i odlučeno kao u izreci presude, odnosno uvažena tužba, poništeno osporeno rješenje i predmet vraćen tuženom da u skladu sa primjedbama ovog Suda odluči o izjavljenoj žalbi.

Iz sadržine prijedloga za pokretanje disciplinskog postupka protiv odgovornog lica zbog teške povrede službene dužnosti (a što je konstatovano i u rješenju ovog Suda broj: 05 0 U 000638 21 Uvp 3 od 02.09.2021. godine kojim je odbačen tužiteljev zahtjev za rješavanje u skladu sa odredbom člana 58. Zakona o upravnim sporovima) proizilazi da je tuženi upravo postupio po nalogu iz sudske presude i o žalbi tužitelja odlučio, u kom pravcu su i date upute u presudi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, jer je u toj presudi ukazano da je tužitelj Komora magistara farmacije BPK -a Goražde legitimisan za izjavljivanje žalbe, budući da u konkretnom slučaju upravo ima interes zasnovan na zakonu, a pri čemu je tuženi postupao u skladu sa odredbama člana 23 9. Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine“ („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 2/98 i 48/99) po kojim je, budući se radi o organu uprave kantona u smislu odredbe člana 1. navedenog Zakona i dužan postupati, a ne po odredbama Zakona o upravnom postupku Bosne i Hercegovine“ („Službeni glasnik BiH“, broj: 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/03 i 53/16) na koje se u podnesku ukazuje, po kojim u smislu odredbe odredbe člana 1. tog Zakona postupaju organi uprave Bosne i Hercegovine.

To znači da je upravo u skladu sa navedenom zakonskom odredbom tuženi poništio rješenje prvostepenog organa i predmet vratio na ponovni postupak tom organu, a što je izričito propisano odredbom člana 239. stav 2. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 2/98 i 48/99), budući se, evidentno, nije radilo o situaciji kada drugostepeni organ rješava sam u smislu odredbe stava 1. istog člana, pa svi navodi iz podneska o učinjenim povredama pravila postupka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava ne mogu uticati na mogućnost odlučivanja ovog Suda, dok su tvrdnje da se ponovni postupak „zapravo nije ni trebao voditi“, te da se žalba „zapravo nije ni mogla izjaviti“ krajnje proizvoljne.

Iz izloženog proizilazi da je tuženi u cijelosti postupio u skladu sa uputama iz presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 05 0 U 000638 15 Uvp od 12.09.2019. godine (prihvatio legitimaciju tužitelja i odlučio o žalbi, jer je uputa iz ranije presude bila da o istoj mora odlučiti, što je i učinio, pa su potpuno bez uporišta navodi da sad „tuženi kao drugostepeni organ odlučuje o dvije žalbe“. Ovo iz razloga jer je o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Ministarstva za socijalnu politiku, zdravstvo, raseljena lica i izbjeglice Bosansko-podrinjskog kantona, broj: UP -1:08-37-26/14 od 21.01.2015. godine tuženi odlučio rješenjem broj: 06 -37-2284/15 od 31.10.2019. godine, kojim je poništio to rješenje od 21.01.2015. godine i predmet vratio na ponovni postupak prvostepenom organu, a što upravo sam tužitelj ističe u podnesku - prijedlogu za pokretanje disciplinskog postupka, a kako je u ponovnom postupku doneseno novo rješenje prvostepenog organa protiv koga je nezadovoljna stranka izjavila žalbu, to o istoj treba riješiti tuženi kao drugostepeni organ, u skladu sa odredbama 223. Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 2/98 i 48/99), pri čemu se tužitelju, zastupanom po stručnom punomoćniku advokatu, od strane ovog Suda ukazuje da se ne radi o bilo kakvom „pravnom presedanu“, već da takvo postupanje redovan tok upravnog postupka regulisan odredbama Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine“ („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 2/98 i 48/99).

Imajući u vidu sve naprijed izloženo evidentno je da je tuženi upravo postupio po uputama iz presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 05 0 U 000638 15 Uvp od 12.09.2019. godine, a kako se primjedbe o propuštanju rokova (takođe pogrešno citirane iz Zakona o upravnom postupku Bosne i Hercegovine“ („Službeni glasnik BiH“, broj: 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/03 i 53/16) po kojim ne postupa niti ovaj Sud, kao Vrhovni sud Federacije BiH, a niti tuženi i prvostepeni organ kao federalno, odnosno kantonalno ministarstvo) ne odnose na period donošenja akta po presudi ovog Suda već na postupanje u novom upravnom postupku (koja situacija je posebno regulisana odredbama Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine) to nisu ispunjeni procesni uslovi za postupanje po prijedlogu za pokretanje disciplinskog postupka protiv odgovornog lica zbog teške povrede službene dužnosti u skladu sa odredbom člana 59. Zakona o upravnim sporovima, pa je ovaj Sud odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja.

Također je stavom 3. iste odredbe regulisano da ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg je akta žalba dopuštena nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa, stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. istoga člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanome roku. Članom 36. stav 4. Zakona o upravnim sporovima propisano da kad je tužba podnijeta na osnovu člana 20. tog Zakona, a sud nađe da je opravdana, presudom će uvažiti tužbu i odrediti u kojem će smislu nadležno tijelo donijeti rješenje.

Kako prema predmetnom činjeničnom utvrđenju (a i zahtjevu tužbe) jasno proizilazi da je tužitelj zahtjev podnio dana 02.08.2016. godine, na koji je tuženi odgovorio, da je zatim nezadovoljan odgovorom tužitelj ponovo tuženom dana 18.11.2016. godine dostavio dopis sa iskazivanjem nezadovoljstva na dostavljeni odgovor, na koji je tuženi ponovo odgovorio i tužitelja uputio na ostvarivanje prava kroz institut naknade štete u nadležnom sudskom postupku, nakon čega se tužitelj obratio kantonalnom upravnom inspektoru koji ga je obavijestio o dostavljanju njegove predstavke nadležnoj inspekciji o čemu je sačinjena Službena zabilješka broj: 09 -23-12/9/2017 od 11.04.2017. godine. Dakle, kako je tužitelj u konkretnom slučaju podnio tužbu zbog „šutnje administracije“, to je prvostepeni sud bio dužan da prije svega ispita da li su u konkretnoj situaciji, u skladu sa odredbama člana 10. i 20. Zakona o upravnim sporovima, bile ispunjene procesne pretpostavke za pokretanje upravnog spora, pa u zavisnosti od toga zatražiti od tužitelja ili da uredi tužbu ili odlučiti o opravdanosti podnesene tužbe zbog „šutnje administracije“, shodno članu 36. stav 4. Zakona o upravnim sporovima, što je prvostepeni sud propustio učiniti (odbio tužbu kao neosnovanu), na što se osnovano ukazuje i navodima podnesenog zahtjeva za vanredno preispitivanje.

Iz navedenih razloga ovaj sud nalazi da je pobija na presuda prvostepenog suda donesena uz povredu pravila postupka koja su od uticaja na pravilno rješenje ove upravne stvari, pa je ovaj sud na osnovu člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu da u skladu sa primjedbama iz ove presude, odluči o podnesenoj tužbi.

jer je utvrđeno da je njemu odobrena izgradnja stambene zgrade na nekretnini označenoj kao k.č. broj... K.O. B., a da nekretninama označenim kao k.č. broj.... i k.č. broj... po novom katastarskom operatu odgovaraju nekretnine označene kao k.č. broj... i k.č. broj... K.O. B. po starom katastarskom operatu čime je dokazan interes M. J. za obnovu postupka.

Imajući u vidu stanje upravnog spisa navodi zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke o učinjenim povredama pravila postupka pokazuju se osnovanim.

Naime, u konkretnom slučaju u upravnom sporu u kome je donesena pobijana presuda osporeni akt, čija je zakonitost ispitivana od strane prvostepenog suda, je rješenje tuženog o odbijanju žalbe izjavljene protiv prvostepenog rješenja kojim je ukinuto rješenje Službe imovinsko-pravnih poslova i katastra nekretnina Općine Bihać, broj: 04/1 -31-7-1398/06 od 01.12.2008. godine kojim je uređena međa između k.č. broj... i k.č. broj..., obje upisane u PL broj... K.O. B. i k.č. br.... upisana u PL broj... K.O. B. g., a za koje nekretnine (označene oznakama novog premjera) je utvrđeno da odgovaraju nekretninama označenim kao k.č. broj... i k.č. broj... K.O. B. po starom katastarskom operatu, pri čemu je na nekretnini označenoj kao k.č. broj... K.O. B. M. J. odobrena izgradnja stambene zgrade. Iako se u konkretnom slučaju radi o rješenju čije se pravne posljedice (pa tako i sudbina to g rješenja poslije ocjene zakonitosti u upravnom sporu) odnose na M. J., isti nije ni na koji način obaviješten o pokretanju upravnog spora, niti u isti uključen, jer je prvostepeni sud to propustio učiniti. Imajući u vidu sadržinu odredbe člana 2. Zakona o upravnim sporovima kojom je određen krug lica koja imaju pravo pokretanja upravnog spora, koje se vezuje za povredu nekog prava ili neposrednog ličnog interesa zasnovanog na zakonu, odnosno za zaštitu određenih prava ili pravnih interesa zainteresovanog lica proizilazi da je u predmetnom upravnom sporu M. J. lice o čijem se pravu rješavalo osporenim upravnim aktom, zbog čega je to lice (kao zainteresovano lice) moralo biti uključeno u upravni spor pokrenut protiv tog osporenog rješenja radi zaštite svojih prava, odnosno pravnih interesa.

Iz navedenih razloga prvostepena presuda je donesena uz povredu pravila postupka koja je bila od uticaja na odlučivanje, pa je ovaj Sud na osnovu člana 46. stav 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak u skladu sa primjedbama ovog Suda, što znači da je taj sud u obavezi dostaviti tužbu zainteresovanom licu na odgovor, odnosno istom omogućiti učešće u upravnom sporu, te kasnije dostaviti donesenu presudu, a što znači da se zainteresovanom licu mora omogućiti učešće u svom fazama upravnog spora.

Kako je odredbama člana 17. stav 1. tačka 6. i člana 20. stav 1. tačka 6. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano da maloljetna braća i sestre poginulog, umrlog ili nestalog branioca, kao i braća i sestre nesposobni za privređivanje, a čija je nesposobnost nastupila prije navršene 15 godine života, pravo na porodičnu invalidninu mogu ostvariti samo ukoliko nemaju roditelje, odnosno članove uže porodice, to u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za priznavanje prava na porodičnu invalidninu.

Prvostepeni sud je ovakav zaključak tuženog organa prihvatio kao pravilan i na zakonu zasnovan, te iz tog razloga odbio kao neosnovanu tužbu kojom je tužitelj pokrenuo upravni spor protiv osporenog rješenja.

Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke ukazuje neosnovanim.

Tužitelj u zahtjevu za vanredno preispitivanje ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu činjenice postojanja zajedničkog domaćinstva između tužitelja i njegovog poginulog brata. Prema odredbi člana 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za vanredno preispitivanje se ne može podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa su navodi tužitelja istaknuti u tom pravcu bez osnova.

Pored toga, pravilno je prvostepeni sud zaključio da navedena činjenica - postojanje zajedničkog domaćinstva tužitelja i njegovog poginulog brata - nije od značaja za rješavanje ove upravne stvari, budući da je njegov zahtjev neosnovan iz drugih razloga.

Pravilno u tom smislu prvostepeni sud konstatuje da tužitelj, čiji su roditelji bili živi u vrijeme pogibije njegovog brata, nije ispunjavao uslove za ostvarenje prava na porodičnu invalidninu iz člana 17. stav 1. tačka 6. i člana 20. stav 1. tačka 6. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Naprotiv, S. M.1 i F. M. - roditelji tužitelja i poginulog S. M. - u skladu s odredbama člana 17. stav 1. tačka 3. i člana 20. stav 1. tačka 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica stekli su i koristili pravo na porodičnu invalidninu nakon pogibije sina, ali su ova njihova prava prestala njihovom smrću u skladu s odredbom člana 37. stav 1. tačka 1. istog zakona, te se shodno navedenim zakonskim odredbama, ne mogu prenijeti na podnositelja zahtjeva.

Imajući u vidu sve naprijed izneseno, ovaj sud je navode zahtjeva za vanredno preispitivanje ocijenio neosnovanim, pa je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

Prilikom odlučivanja u predmetnom upravnom sporu prvostepeni sud je cijenio da, kod činjenice da Ljekarska komisija za nadzor i medicinsko vještačenje nije donijela drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje ljekarskih komisija iz članka 47. stavak 1., 2., i 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, ni prvostepeni organ, a ni tuženi ospore na rješenja nisu mogli donijeti primjenom odredbe člana 5. stav 3. Pravilnika o radu Ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje zbog čega je djelimično uvažio tužbu odlučujući kako je naprijed navedeno.

Imajući u vidu izloženo stanje spisa i razloge iznesene u obrazloženju pobijane presude u vezi sa navodima zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, ovaj Sud je cijenio da je donesena odluka prvostepenog suda kojom je uvažena tužba i poništeno osporeno rješenje tuženog, kao i rješenje prvostepenog organa, pravilna i da istom nije povrijeđen zakon na štetu podnositelja zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke.

Naime, suprotno navodima zahtjeva za vanredno preispitivanje, prvostepeni sud u pobijanoj presudi pravilno je primijenio odredbe Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH” broj: 33/04, 56/05, 70/07, 9/10 i 90/17), pri čemu je pravilno cijenio da su uslovi za prestanak prava po ovom Zakonu propisani odredbom člana 37. stav 1. kojom je propisano da prava, prema ovom Zakonu, prestaju: uslijed smrti korisnika (tačka 1.), u slučajevima utvrđenim u članu 36. ovog Zakona po pravosnažnosti presude nadležnog suda (tačka 2.), licima iz člana 20. stav 1. tačka 2. kada navrše 15 godina život a, odnosno 25 godina života, ako se nalaze na redovnom školovanju (tačka 3.), bračnom drugu stupanjem u brak ili u vanbračnu zajednicu (tačka 4.) i bračnom drugu koji ne vrši roditeljske dužnosti prema djeci, ako je fizički i psihički zdrav, a na osnovu odluke nadležnog organa za starateljstvo (tačka 5.).

Kako su citiranim odredbama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisani slučajevi u kojim prestaju prava ostvarena po ovom Zakonu, to je prvostepeni sud pravilno cijenio da ta prava ne mogu prestati prema uslovima propisanim podzakonskim aktom, što je u konkretnom slučaju član 5. stav 3. Pravilnika o radu Ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje. Ovo iz razloga što je odredbom člana 55. navedenog Zakona propisano da će federalni ministar u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona donijeti bliže propise o: radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava prema ovom Zakonu, utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta prema stepenu oštećenja organizma i drugim uslovima i kriterijima za utvrđivanje vojnog invaliditeta, dodatku za njegu i pomoć od drugog lica, ortopedskom dodatku, načinu isplate novčanih primanja, prema ovom Zakonu, načinu vođenja evidencije o korisnicima prava i izvršenim isplatama i dostavljanju izvještaja o utrošenim sredstvima, prema ovom Zakonu (stav 1.), kao i obavezne instrukcije o utvrđivanju i obračunavanju naknada prema odredbama ovog Zakona (stav 2.), ali ti doneseni propisi moraju biti saglasni sa Zakonom. Naime, Pravilnikom kao pod zakonskim aktom (aktom niže pravne snage od zakona) ne mogu se utvrđivati nova prava i obaveze (pa time ni novi uslovi za prestanak prava), već samo razrađivati i dopunjavati prava utvrđena zakonom.

Zbog navedenog u situaciji kada pozvano lice (tužitelj iz ovog upravnog spora) nakon dva pismena poziva nije pristupio pregledu, Sektor za finansije i informacioni sistem Federalnog ministarstva mogao je, po nalogu ministra, samo obustaviti isplatu priznatih prava do izlaska na Ljekarsku komisiju, ali bez obzir a na odredbu člana 5. stav 3. Pravilnika o radu Ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje („Službene novine Federacije BiH” broj: 41/04 i 17/13) nije mu mogao biti utvrđen prestanak prava.

Iz navedenih razloga je ovaj Sud, na osnovu člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je, po ocjeni ovog Suda, zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan.

Naime, članom 39. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH” broj: 33/04, 56/05, 70/07, 9/10 i 90/17) propisano je da rješenje o pravima na naknade iz člana 8., 19. i 25. ovog Zakona, po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostepeni organ (međutim pravima je i pravo na ličnu invalidninu).

Imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu proizilazi da je prvostepeni sud istu pravilno primijenio i pravilno cijenio da se u konkretnom slučaju radi o pravu na ličnu invalidninu, odnosno da rješenje o tom pravu shodno navedenoj odredbi po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostepeni organ, te da su u datom slučaju i prvostepeni i tuženi organ pogrešno primjenili odredbu člana 273. stav 2. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH” broj: 2/98 i 48/99), cijeneći pri tome i da je prvostepeni organ djelimično izvršio svoje rješenje od 26.09.2012. godine, odnosno da je isplatio potraživanje tužitelja po osnovu neisplaćenih iznosa na ime lične invalidnine izuzev u odnosu na zakonske zatezne kamate koje su dosuđene pobijanom presudom, a pravilnost i zakonitost pobijane presude nije dovedena u pitanje navodima iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke.

Naime, podnositelj zahtjeva uopšte ne osporava stav prvostepenog suda iz pobijane presude i razloge te presude zbog kojih je sud odlučio da se tužitelju isplate zakonske zatezne kamate na kasnije isplaćene iznose na ime razlike lične invalidnine, već sada (prvi put) ističe prigovore da to prvostepeno rješenje ne može postati pravosnažno i izvršno iz razloga koji su u zahtjevu izneseni. Međutim, ovi razlozi, koje podnositelj zahtjeva ističe, bili su od značaja za odlučivanje i bili su predmet razmatranja prvostepenog suda u nekim drugim predmetima ove vrste, ali ne i u konkretnom slučaju u ovom upravnom sporu i u upravnom postupku u kome je doneseno osporeno rješenje tuženog i rješenje prvostepenog organa u kojim je samo od strane tih organa cijenjeno da izvršenje rješenja koje je tužitelj zahtijevao spada u sudsku nadležnost, a ne nadležnost upravnih organa, pa zbog navedenog, ti prigovori ni ne mogu biti od uticaja na odluku ovog Suda.

Imajući u vidu izneseno ovaj Sud je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

Međutim, iako je prvostepeni sud u pobijanoj presudi vrlo iscrpno obrazložio svoju odluku, odgovarajući pri tome na sve navode tužbe, koje tužitelj u potpunosti ponavlja u navodima zahtjeva za vanredno preispitivanje, propustio je uočiti da je tuženi osporenim rješenjem, poništavajući rješenje Uprave za pitanja branitelja Mostar Sektor za pitanja branitelja (HVO, MUP), broj: 14 -43-1-2458/06 od 20.12.2006. godine, ostavio na snazi rješenje Službe za opću upravu, braniteljsko-invalidsku zaštitu Općine Stolac, broj: UP/I -04-43-91/06 od 31.08.20 06. godine, tako da istovremeno egzistiraju dva rješenja.

Naime, rješenjem Uprave za pitanja branitelja Mostar Sektor za pitanja branitelja (HVO, MUP), broj: 14 -43-1-2458/06 od 20.12.2006. godine poništeno je rješenje Službe za opću upravu, braniteljsko-invalidsku zaštitu Općine Stolac, broj: UP/I -04-43-91/06 od 31.08.2006. godine (kojim je tužitelju bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% invaliditeta po osnovu povreda i bolesti zadobijenih kao pripadnik OS HVO) i upravna stvar je riješena tako što je tužitelju priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% tjelesnog oštećenja trajno po osnovu ranjavanja, povrede i oboljenja, a osporenim rješenjem tuženog poništeno je navedeno rješenje od 20.12.2006. godine, te upravna stvar riješena tako što je tužitelju priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% invaliditeta po osnovu ranjavanja, povrede i oboljenja. Ovakvim postupanjem tuženog i donošenjem rješenja sa ovakvim dispozitivom nije (u situaciji kada tuženi sam rješava predmetnu upravnu stvar) odlučeno o sudbini rješenja Službe za opću upravu, braniteljsko-invalidsku zaštitu Općine Stolac, broj: UP/I -04-43-91/06 od 31.08.2006. godine, tako da je nastala situacija u kojoj istovremeno egzistiraju dva rješenja o istoj predmetnoj stvari (statusu RVI i pravu na ličnu invalidninu) i to rješenje Službe za opću upravu, braniteljsko-invalidsku zaštitu Općine Stolac, broj: UP/I -04-43-91/06 od 31.08.2006. godine (kojim je tužitelju priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% invaliditeta po osnovu povreda i bolesti, sa pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 234,88 KM, kao i ostala prava dok za to postoje zakonski uslovi) i rješenje tuženog broj: 12 -02-43-1- 122/12 od 27.03.2017. godine (kojim je tužitelju priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% vojnog invaliditeta, po osnovu po osnovu ranjavanja, povrede i oboljenja i kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 41,01 KM, kao i ostala prava dok za to postoje zakonski uslovi).

Zbog navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude kako bi tuženi organ u ponovnom postupku otklonio ukazane nepravilnosti.

Naime, navedena odredba člana 28. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH “, broj 29//98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) propisuje da se radnim mjestom, u smislu ovog zakona, smatra radno mjesto na kome je osiguranik radio prije nastanka invalidnosti, dok odredba člana 22. stav 1. istog Zakona propisuje da invalidnost u smislu ovog zakona postoji kada osiguranik zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju prouzrokovanih povredom na radu, profesionalnom bolešću, povredom van rada ili bolešću koje se ne mogu otkloniti liječenjem ili mjerama medicinske rehabilitacije, postane potpuno nesposoban za obavljanje poslova radnog mjesta na koje je bio raspoređen i koje je obavljao prije nastanka invalidnosti, dok u stavu 2. propisuje da kod osiguranika iz stava 1. ovog člana postoji promjena radne sposobnosti kada može da radi p uno radno vrijeme na drugim poslovima koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihofizičkim sposobnostima sa ili bez prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije, a u stavu 3. da gubitak radne sposobnosti kod osiguranika iz stava 1. ovog člana, u smislu ovog zakona, postoji kada ne može da obavlja poslove iz stava 2. ovog člana.

Dakle, cijeneći konkretnu situaciju koja proizilazi iz stanja spisa, nije sporno da je tužitelju nalazom i mišljenjem Ljekarske komisije za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca u prvostepenom postupku u Sarajevu od 06.03.1998. godine, utvrđen vojni invaliditet 100 % - II grupe, sa pravom na ortopedski dodatak i to po osnovu ranjavanja 08.06.1992. godine u desnu natkoljenicu koja je kasnije amputirana, da je tužitelj u momentu ranjavanja obavljao poslove policajca te da je kao vojni invalid 100% - II-grupe, prema podacima o radnom mjestu iz obrasca P3 broj: 03/3 -3-34-8-3433 od 03.03.2014. godine, bio raspoređen i obavljao poslove radnog mjesta „registracija vozila - viši referent“. Prema tome po zahtjevu tužitelja od 14.05.2015. godine, za ostvarivanje prava iz invalidskog osiguranja ocjena njegove radne sposobnosti se mogla cijeniti isključivo prema radnom mjestu na kojem je tužitelj raspoređen i koje obavlja, a to je „registracija vozila - viši referent“, a nikako prema radnom mjestu na kojem je bio ranije raspoređen prije nastanka vojnog invaliditeta, kako to tužitelj neosnovano traži. Na ovakav način su postupila i oba stručna organa vještačenja koja su imala u vidu i cijenila cjelokupnu medicinsku dokumentaciju koja im je bila na raspolaganju, te na osnovu te dokumentacije dali svoje nalaze i mišljenja, u kojima su nadleženi organi imali potrebnu podlogu za zaključak kakav su izveli i odluke koje su donijeli, sa napomenom da je ocjena vršena prema radnom mjestu na koje je tužitelj raspoređen i koje obavlja. Dakle, legitimno očekivanje tužitelja da mu se invaliditet cijeni prema radnom mjestu koje je ranije obavljao, a ne prema trenutnom radno-pravnom statusu i rasporedu nije bilo realno, niti za takvo postupanje postoji referentan pravni osnov.

Cijeneći navedeno, kao i odredbu člana 22. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, upravni organi, kao i prvostepeni sud su pravilno zaključili da tužitelj ne ispunjava uvjete propisane citiranim zakonskim odredbama, pa je tužitelj pravilno odbijen sa zahtjevom za ostvarenje prava iz invalidskog osiguranja.

Prema tome, donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega se zahtjev tužitelja za vanredno preispitivanje sudske odluke ukazuje neosnovanim.

Obzirom na izneseno ovaj Sud je sve navode zahtjeva ocijenio neosnovanim, pa je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

Postupajući po tužiteljičinoj tužbi, kojom je pokrenut upravni spor protiv navedenog rješenja tuženog organa, prvostepeni sud je tužbu odbio primjenom odredbe člana 60. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, navodeći da je citiranom odredbom propisano ko ima pravo na porodičnu penziju u koju kategoriju ne spada tužiteljica kao vanbračni partner, te da su organi uprave pravilno primijenili materijalno pravo i da nisu povrijeđena pravila postupka na štetu tužiteljice.

Međutim, ovakav pravni stav upravnih organa i prvostepenog suda se ne može prihvatiti kao pravilan iz slijedećih razloga:

Naime, iako odredbom člana 60. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ broj 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) nije propisano pravo na porodičnu penziju vanbračnog druga, u predmetnom slučaju moraju se uzeti u obzir i odredbe Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH ” broj: 35/05, 41/05 i 31/14), koji u članovima 2. i 3. izjednačava bračnu sa vanbračnom zajednicom jer se smatra da je vanbračna zajednica, zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom i koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno dijete, a izjednačen tretman bračne i vanbračne zajednice, odnosno bračnih i vanbračnih partnera razrađen je (u pogledu izdržavanja i imovine) i u odredbama člana 213., 2 24., 230. i 263. istog Zakona.

Kontekst bračne i vanbračne zajednice razmatrao je Ustavni sud BIH, koji je već u Odluci broj AP-4207/13 od 30.09.2016. godine zaključio da su sudovi primjenom Zakona (u toj Odluci radilo se o Zakonu o nasljeđivanju iz 1980. godine), bez uvažavanja opredjeljenja iz Porodičnog zakona FBiH iz 2005. godine o dosljednom izjednačavanju vanbračne zajednice koja traje više od tri godine sa bračnom zajednicom u svim pravima i obavezama, uključujući i imovinska prava i odbijanjem apelantovog zahtjeva, prekršili zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U toj odluci Ustavni sud BiH ukazuje na razvoj društvenih odnosa općenito, pa tako i porodice i porodičnih veza, te na diskriminirajući tretman vanbračnih partnera, a također je ukazano na potrebu da se ta diskriminacija novim propisima otkloni, naglašavajući da nije relevantno ocijeniti da li je ili ne jedan zakon u odnosu na drugi lex specialis, te naglašavajući da se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija primjenjuje direktno i ima prioritet nad svim drugim zakonima, a što, između ostalog, znači i da se zakoni koji nisu usaglašeni sa Evropskom konvencijom moraju primijeniti na način na koji se neće kršiti prava iz Evropske konvencije.

Ustavni sud BiH i u Odluci broj AP -4077/16 od 11.10.2018. godine donesenoj u situaciji koja je identična situaciji iz predmetnog upravnog spora i upravnog postupka u kome su doneseni pobijana presuda i odbijajuća rješenja nadležnih organa po pitanju tužiteljičinog prava na porodičnu penziju iza vanbračnog druga. U toj Odluci Ustavni sud je istakao da je u konkretnom slučaju u vrijeme donošenja osporenih odluka na snazi bio Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine koji ni svojim naknadnim izmjenama nigdje ne spominje, niti daje prava vanbračnim partnerima, pa u situaciji kada je nesumnjivo da je vanbračna zajednica apelantice i njenog umrlog vanbračnog druga, kao nosioca osiguranja, započela i trajala u vrijeme kada je na snazi bio Porodični zakon FBiH iz 2005. godine, koji je i explicitno izjednačio bračnu i vanbračnu zajednicu u pravima i obavezama, kao i da je ta zajednica trajala sve do smrti tužiteljičinog vanbračnog partnera, Ustavni sud, uvažavajući principe iz navedene Odluke broj AP 4207/13, smatra da Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine nije primijenjen uz dosljedno poštivanje „opredjeljenja iz porodičnog prava o jednakom tretmanu bračne i vanbračne zajednice“, te da apelantica ne može snositi štetne posljedice toga što relevantni zakoni nisu ranije harmonizirani kako bi se provelo dosljedno opredjeljenje zakonodavca da se otkloni diskriminacija u tr etmanu vanbračnih i bračnih partnera i u odnosu na ostvarivanje prava na porodičnu penziju, te da takva primjena Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine na način kako su to uradili redovni sud i organi uprave u osporenim odlukama nema razumno i objektivno opravdanje, a da je zbog toga apelantica na diskriminirajući način lišena mogućnosti sticanja prava na porodičnu penziju.

Kako iz podataka spisa predmeta proizilazi da je postojala vanbračna zajednica između tužiteljice i umrlog P. Ž., to shodno iznesenom stavu Ustavnog suda BiH tužiteljica ne može snositi štetne posljedice toga što relevantni zakoni nisu harmonizirani kako bi se provelo dosljedno opredjeljenje zakonodavca da se otkloni diskriminacija u tretmanu vanbračnih i bračnih partnera i u odnosu ostvarivanja prava na porodičnu penziju.

Budući su odluke Ustavnog suda BiH obavezujuće za sve organe vlasti i za sva fizička i pravna lica, to su pobijana rješenja tuženog i prvostepenog organa, a time i presuda prvostepenog suda nepravilne i nezakonite.

Zbog svega navedenog ovaj Sud je, na osnovu člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio i pobijanu presudu preinačio tako što je tužbu uvažio, osporeno i prvostepeno rješenje poništio, te predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak, u kome će prvostepeni organ vodeći računa o razlozima ove presude donijeti novo rješenje.

Prema tome, kako iz citirane odredbe Zakona o stambenim odnosima jasno proizlazi da se članom porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava u smislu tog zakona, između ostalih lica smatraju i lica koja sa nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od 10 (deset) godina, a iz stanja spisa predmeta, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja u konkretnom slučaju u provedenom upravnom postupku očigledno nesporno proizilazi, da je R. N. sa svojom porodicom stanovala u ekonomskoj zajednici sa posljednjom nositeljicom stanarskog prava S. Z., u njenom stanu u ulici C. V. broj... u S. više od 10 godina (od 1985. - 1996. godine), to prvostepeni sud izvodi pravilan zaključak da su upravni organi pravilno postupili, kada su prvostepenim rješenjem umjesto ugovora o korištenju stana u ulici C. V. broj... a koji je trebao biti zaključen između vlasnika stana Armije R BiH - vojno stambenog fonda Sarajevo, s jedne strane i R. N. kao budućeg nositelja stanarskog prava, odredili da će se primjenjiva t ovo rješenje kojim se određuje: Da se prema R. N. imaju primjenjivati sva prava i obaveze koja prema Zakonu o stambenim odnosima proizilaze iz ugovora o korištenju stana na kom je nositelj stanarskog prava bila S. Z., sve dok takav ugovor bude zaključen između R. N. kao budućeg nositelja stanarskog prava na stanu u ulici C. V. broj..., S. i vlasnika stana Armije R BiH, ovo iz razloga, jer prema odredbi člana 28. Zakona o stambenim odnosima, ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strane u skladu sa slučajevima iz člana 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. stav 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana podnese nog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona. Slijedom naprijed iznesenom, neutemeljeni su navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje da utvrđenje i zaključak prvostepenog suda (da je porodica R. N. ostvarila ekonomsku zajednicu življenja sa nositeljicom stanarskog prava u predmetnom stanu u skladu sa odredbom člana 6. Zakona o stambenim odnosima), nema uporišta u činjeničnoj i dokaznoj građi, kao ni u odredbama relevantne zakonske jurisdikcije, člana 21., 22. i 28. Zakona o stambenim odnosima.

Nadalje, kada se u vidu ima Uputstvo o postupku utvrđivanja prava privremenog korisnika na obnovu ugovora o korištenju stana i postupku kontrole obnovljenih ugovora o korištenju stana („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 15/02), kao i Uputstvo o postupku kontrole zaključenih ugovora i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 19/02), kojima je regulirana nadležnost stambenog organa nakon donošenja odluke Komisije zakontrolu zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana, suprotno navodima zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, jasan je pravni osnov i nadležnost prvostepenog organa za donošenje prvostepenog rješenja u dijelu utvrđenja da će se pobijano rješenje odnositi na R. N., a koje će se primjenjivati umjesto ugovora o korištenju stana u ulici C. V. broj... (član 28. Zakona o stambenim odnosima), koji je trebao biti zaključen između vlasnika stana Armije BiH, s jedne strane i R. N. (kao budućeg nositelja stanarskog prava). Naime, zahtjevom za vanredno preispitivanje se gubi iz vida činjenica da se u predmetnoj upravnoj stvari postupalo po prijedlogu tužiteljice za obnovu upravnog postupka (član 246. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnom postupku), okončanog rješenjem Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje, stambeno komunalne poslove Općine Centar Sarajevo, broj: 07/C -372-306/97 od 21.04.1998. godine, koji prijedlog je podnesen dana 25.01.2002. godine, dok je odluka Komisije zakontrolu ugovora o korišćenju stana zaključenih i/ili obnovljenih nakon 01.02.1992. godine, odnosno ovdje o kontroli navedenog rješenja od 21.04.1998. godine (koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana) donesena 15.10.2002. godine, tj. nakon što je bio već pokrenut postupak za obnovu, pa slijedi da ista nije od uticaja na donesene odluke u postupku obnove, jer je zakonitost istih upravo ocjenjen a u predmetnom upravnom sporu.

Neutemeljeni su i navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje da sud nije cijenio niti obrazložio zbog čega nije prihvatio dokaze (izjava N. S. od 09.02.2011. godine i od 15.03.2012. godine), jer iz obrazloženja pobijane presude (stav 3. strana 12.), upravo suprotno proizilazi, tj. da ove dokaze sud nije prihvatio iz razloga što su u suprotnosti sa materijalnim dokazima u spisu.

S obzirom na sve izneseno, ovaj sud je i ostale navode zahtjeva, ocijenio neosnovanim, pa je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

a dosadašnji stav 3. postaje stav 1. i isti se mijenja i glasi: „Za pogone i postrojenja za koja je potrebna prethodna procjena uticaja na okoliš nadležno ministarstvo dostavlja zahtjev za izdavanje okolinske dozvole, zajedno sa prilozima, nadležnim organima i zainteresiranim subjektima, radi davanja mišljenja i sugestija.“; da je pomenuti zakon takođe definisao pojam zainteresirane stranke, tako da je „zainteresovana stranka/organ“ - je fizičko ili pravno lice ili organizacija koja živi ili radi u području uticaja ili području koje će vjerovatno biti pod uticajem, pa obzirom da je tužitelj registrovan sa sjedištem u S., ulica G...., a da se okolinska dozvola izdaje za područje Općine Banović, to tužitelj ne može imati svojstvo zainteresiran e stranke ni po tom osnovu, kao ni po osnovu odredbe člana 15. stav 1. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da kada je pojedincu učlanjenom u neku društvenu organizaciju ili udruženje građana koja prema svojim pravilima (statutu) ima zadatak da š titi određena prava i interese svojih članova, upravnim aktom povrijeđeno neko takvo pravo ili interes, ta društvena organizacija odnosno udruženje građana može, po pisanom pristanku svog člana, u njegovo ime podnijeti tužbu i voditi upravni spor protiv takvog upravnog akta, jer iz sadržine tužbe ne proizilazi da je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo ili pravni interes nekog od članova tužitelja i da je tužitelju po pisanom pristanku njegovog člana, dato ovlaštenje da u njegovo ime podnosi tužbu i vodi upravni spor.

Međutim, ovaj sud nalazi da ovakva odluka prvostepenog suda nije pravilna i zakonita.

Naime odredbom člana 30. stav 2. Zakona o zaštiti okoliša („Službene novine Federacije BiH, broj: 33/03 i 38/09) je definisan pojam „zainteresirane javnosti“, koja u smislu tog zakona znači javnost koja ima interes u odlučivanju u okolišu bilo zbog lokacije projekta ili zbog prirode datog zahvata u okolišu, javnost koja je pod uticajem ili je vjerovatno da će biti pod uticajem namjeravanog zahvata u okol išu i nevladine organizacije koje promoviraju zaštitu okoliša. Nadalje, članom 31. stav 1. Zakona je propisano da u skladu sa odredbama ovog zakona javnost ima pristup informacijama, mogućnost učešća u odlučivanju i zaštitu prava pred upravnim i sudskim organima po pitanjima zaštite okoliša bez diskriminacije na osnovu državljanstva, nacionalnosti ili mjesta stanovanja i u slučaju pravnih lica bez diskriminacije na osnovu njihovog mjesta registracije ili centra aktivnosti.

Imajući u vidu da tužitelj u smislu odredbe naprijed citiranog člana 30. stav 2. Zakona ima svojstvo zainteresirane javnosti, obzirom da je tužitelj registrovan kao Udruženje građana koje promoviše zaštitu okoliša

Naime, neosnovano podnositelj zahtjeva za vanredno preispitivanje ističe da dispozitiv rješenja prvostepenog organa ne sadrži obavezne elemente u skladu sa odredbama Zakona o uzurpacijama. Ovo iz razloga jer su u tom rješenju upravo u skladu sa odredbom člana 26. tog Zakona navedeni podaci o uzurpiranom zemljištu prema zemljišno-knjižnom i katastarskom stanju (tačka 1. navedenog člana 26.), te odluka o tome da li se na uzurpiranom zemljištu priznaje pravo svojine ili pravo korištenja i sa kojim dijelovima (tačka 2), dok podaci o zemljištu koje se daje uzurpantu na ime naknade, kao i rok u kome će se zemljište predati u posjed uzurpantu (tačka 3), podaci o visini i odluka o isplate naknade u novcu, kao i podaci o obvezniku novčane naknade (tačka 4) i odluka o naknadi za trajanje kulture i o naknadi za prenos stambenih i gospodarskih objekata (tačka 5) nisu ni trebali biti sadržani u rješenju u konkretnom slučaju, jer je evidentno da parcele na kojim je tužitelju i ostalim uzurpantima priznato pravo svojine (iz tačke 1. i 2. dispozitiva prvostepenog rješenja) već drže u posjedu, a što se tiče parcela navedenih u tački 3. dispozitiva prvostepenog rješenja na kojim im nije priznato pravo svojine, u provedenom postupku utvrđeno je da ove parcele uzurpanti ne drže u posjedu (što je takođe bio jedan od razloga za odbijanje zahtjeva - jer nije postojao neprekidan posjed, kao jedan od uslova za priznavanje prava svojine na uzurpiranom zemljištu), pa samim tim nije ni mogla biti donesena odluka o isplati naknade u novcu, niti odluka o naknadi za trajanje kulture i o naknadi za prenos stambenih i gospodarskih objekata, a niti im u konkretnom slučaju pripada pravo na davanje zemljišta na ime naknade, a time ni rok u kome će se zemljište predati u posjed uzurpantu ne može biti sadržan u dispozitivu rješenja prvostepenog organa.

Isti je stav ovog Suda i po pitanju prigovora koji se odnose na sadržinu dispozitiva prvostepenog rješenja uz pozivanje na odredbu člana 24. Zakona o uzurpacijama kojim je propisano da će se u rješenju kojim se uzurpantu ne priznaje pravo svojine na uzurpiranom zemljištu odrediti rok u kome je uzurpant dužan napustiti uzurpirano zemljište. Naime, budući je nesporno utvrđeno da zemljište na kojem tužitelju i ostalim uzurpantima nije priznato pravo svojine oni uopšte ne drže u posjedu, to je apsurdno određivanje roka za napuštanje zemljišta u smislu ove zakonske odredbe. Zbog navedenog su neosnovani prigovori da dispozitiv rješenja prvostepenog organa ne sadrži obavezne elemente, a pozivanje na presudu Vrhovnog suda FBiH broj: 04 0 U 001667 11 Uvp od 15.11.2012. godine je bez značaja jer se stav iznesen u toj odluci odnosi na sasvim drugačiju situaciju.

Neosnovani su prigovori da je pobijana presuda prvostepenog suda konfuzna i kontradiktorna iz razloga što je u istoj navedeno da su parcele po kulturi pašnjak, a zahtjev je odbijen jer se radi o zemljištu koje je pod šumom. Naime, kako je već naprijed navedeno, u provedenom postupku vještačenjem po vještaku šumarske struke utvrđeno je da je predmetno zemljište po starom katastarskom operatu upisano kao pašnjak (parcele broj:...,... i...) i šuma (parcele broj:...), dok se po novom katastarskom operatu vodi po kulturi šuma i pripada dijelu parcele broj... KO O., kao i da su parcele navedene u tački 3. dispozitiva prvostepenog rješenja, nakon povlačenja granične linije u skladu sa odredbama člana 17. Zakona o uzurpacijama ostale u kompleksu šume i šumskog zemljišta, da su iste poluenklava koja sa dvije strane graniči sa privatnim posjedima (poljoprivredna zemljišta), a sa dvije strane sa državnim posjedom (šuma i šumsko zemljište), te da predmetne parcele djelimično predstavljaju smetnju pravilnom gazdovanju šumom i šumskim zemljištem. Iz ovakvog utvrđenja vještaka šumarske struke proizilazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni uslovi iz člana 6. stav 2. navedenog Zakona o uzurpacijama kojim je propisana mogućnost da se prizna pravo vlasništva na pojedinim enklavama ili polue nklavama ako privredno društvo na čijem se području nalazi uzurpirano zemljište na osnovu zaključka svog organa upravljanja izjavi u postupku raspravljanja uzurpacije da nema interesa za korištenje istog, jer takve izjave „ŠPD“ Zeničko-dobojskog kantona PJ „ŠUMARIJA“ Vareš u ovom postupku nema.

Neosnovani su i navodi zahtjeva da su Odluka Skupštine Opštine Vareš od 26.02.1976. godine i Zapisnik o povlačenju granične linije od 23.09.1975. godine dokazi stari više od 40 godina o kojim se tužitelji nisu mogli izjasniti, kako iz razloga što je u članu 17. stav 5. Zakona o uzurpacijama propisano da se zapisnik o povlačenju linije zajedno sa preglednom skicom zainteresovanim licima stavljaju na uvid na uobičajeni način (na oglasnoj tabli Skupštine Opštine i slično), te da je tim zainteresovanim licima data mogućnost da u roku od 30 dana od dana stavljanja na uvid mogu dati svoje primjedbe i prijedloge, nakon čega se prema odredbi člana 6. istog člana i Zakona donosi upravo Odluka o utvrđivanju povučene linije između šuma i šumskog zemljišta, s jedne strane, i poljoprivrednog zemljišta, s druge strane, tako i iz razloga što je iz zapisnika o uviđaju na licu mjesta održanog 31.07.2017. godine evidentno da je uviđaj i identifikacija parcela uz učešće vještaka geodetske struke vršena upravo uz prezentovanje ovih akata strankama.

Obzirom da se prema odredbi člana 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za vanredno preispitivanje ne može podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ovaj Sud nije mogao cijeniti navode zahtjeva koji se odnose na postojanje objekta na licu mjesta, pri čemu je, kako je već navedeno, u provedenom postupku kod prvostepenog organa izveden dokaz uviđajem na licu mjesta.

Iz svega izloženog proizilazi da je prvostepeni organ uprave pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio da se tužitelju i ostalim uzurpantima ne može priznati pravo svojine na zemljištu navedenom u tački 3. dispozitiva prvostepenog rješenja, te da je i tuženi pravilno postupio kada je odbio tužiteljevu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja, a pravilno je i Kantonalni sud u Zenici odbio njegovu tužbu podnesenu protiv osporenog rješenja tuženog, pri čemu nisu učinjene povrede pravila postupka, pa je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke u cjelosti neosnovan.

Imajući u vidu naprijed izneseno bez uticaja su svi navodi tužitelja u pogledu pogrešne primjene odredaba Zakona o uzurpacijama i Zakona o upravnom postupku jer istim nije dovedena u sumnju zakonitost pobijane presude i rješenja organa uprave, pa je ovaj Sud primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

Navodi tužitelja da nije cijenjena činjenica da je 16 mjeseci proveo u logoru i da se liječi na neuropsihijatriji, kao razloga za nemogućnost povratka u mjesto u kojem je živio prije rata, ovaj Sud cijeni neosnovanim. Naime, nije sporno da je tužitelj bio u logoru kao i da je medicinski tretiran, ali suprotno navodima zahtjeva, tužitelj ne nudi nijedan konkretan i relevantan dokaz da povratak u ranije mjesto prebivališta nije moguć na dostojanstven i siguran način. Ovo posebno kada se ima u vidu da je tužitelj ostvario pravo na povrat imovine u D. gdje je živio prije rata, koju je prema zapisniku o primopredaji Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek D. preuzeo dana 17.01.2003. godine, kao i da je kuću u D. sanirao, što proizilazi iz dopisa Odjeljenja za izgradnju, obnovu i razvoj, Grada D., broj: 10/04 -3/14 od 24.10.2014. godine koji su postupajući po zahtjevu Službe za opštu upravu, privredne i društvene djelatnosti Bihać, izašli na lice mjesta i opisali stanje kuće.

Dakle, kako tužitelj u toku cijelog upravnog postupka i upravnog spora nije osporavao odlučnu činjenicu, a to je da je na Zapisniku o uzimanju izjave broj: 07/2 -36-Sl/17 od 10.03.2017. godine eksplicitno naveo, da se ne želi vratiti na mjesto prijeratnog prebivališta, tj. D., što implicira da se dobrovoljno odlučio na stalno nastanjenje u drugom mjestu na teritoriji Federacije BiH, odnosno na trenutnoj adresi u Ul. M. m. br...., Grad B., iz kojih razloga ni ostali navodi u zahtjevu nisu mogli uticati na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari.

Mada se prvostepeni sud u svojoj odluci pogrešno poziva na Zakon o raseljenim osobama - prognanicima i izbjeglicama - povratnicima u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“, broj: 19/00, 56/01, 27/02, 18/03 i 42/04), koji se prestao primjenjivati stupanjem na snagu Zakona o raseljenim osobama i povratnicima u Federaciji BiH i izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, na koji se referisao ovaj Sud, to u konačnici nije uticalo na pravilnost i zakonitost same odluke, obzirom da je pitanje prestanka svojstva raseljene osobe iz člana 10. tačka 3. (kada se raseljena osoba dobrovoljno odlučila stalno nastaniti u drugom mjestu na teritoriji federacije) normirano na jednak način.

Imajući u vidu naprijed izneseno ovaj Sud je navode zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke ocijenio neosnovanim, pa je, primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

Ovo pogotovo imajući u vidu odredbu člana 50. stav 3. Zakona o Poreznoj upravi Federacije BiH, kojom je regulisano da će Porezna uprava poreznom obvezniku, koji nije platio poreznu obavezu koju je razrezala porezna uprava u roku određenom u nalogu za plaćanje, dostaviti pisanu obavijest o visini i osnovu njegovog dugovanja zbog kojeg se pokreće postupak upisa zakonskog založnog prava u kojoj će se naznačiti imovina na kojoj se zasniva hipoteka, a što prema podacima iz spisa predmeta uopće nije bio slučaju ovoj stvari. Naime, u konkretnoj stvari prvostepeni organ nije obavijestio poreznog obveznika o pokretanju postupka upisa zakonskog založnog prava, niti je proveo poseban upravni postupak konstituisanja hipoteke, tako da u tom pogledu ni porezni obveznik, pa tako ni tužitelj, kao zainteresovano lice, nije mogao biti upoznat sa imovinom na kojoj će se zasnivati hipoteka, a što proizilazi i iz sadržaja žalbe poreznog obveznika „Primus" d.o.o. Maglaj, izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj: 065 -0-DN-14-021 677 od 14.10.2014. godine, u kojoj se upravo ukazuje da je predmetni stan prodat B. Š., da je žalitelj dao saglasnost da se kupac uknjiži u zemljišnoj knjizi kao vlasnik stana, te da je po zaključenju ugovora predmetni stan isknjižio iz poslovnih knjiga, jer je prodat u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima. Pri tome treba istaći da se prema podacima iz spisa predmeta vidi da je od strane istog poreznog organa vođen postupak prinudne naplate porezne obaveze i protiv tužitelja (poreza na promet nepokretnosti) i protiv poreznog dužnika „Primus" d.o.o. Maglaj (konstituisana zakonska hipoteka), pa i ta činjenica jasno ukazuje na savjesnost tužitelja.

S obzirom na navedeno ne bi se mogla prihvatiti ocjena žalbenih navoda data u obrazloženju osporenog rješenja tuženog organa, a da se pred prvostepenim upravnim organom ne može voditi postupak preispitivanja zakonitosti i pravilnosti rješenja kojim je u posebnom postupku izvršeno konstituisanje hipoteke, jer takav poseban upravni postupak nije ni proveden, za razliku od upravne stvari u predmetu Kantonalnog suda u Tuzli, broj: 03 0 U 0013396 15 U, na koji se pogrešno pozvao tuženi organ prilikom ocjene žalbenih navoda.

Imajući u vidu naprijed izneseno, odluke upravnih organa, a i prvostepenog suda se ne mogu ocijeniti pravilnim i na zakonu zasnovanim, pa je ovaj sud, na osnovu člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev tužitelja uvažio, pobijanu presudu preinačio i riješio tako što je uvažio njegovu tužbu, poništio osporeno i prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje. U ponovnom postupku prvostepeni organ će u skladu sa primjedbama ovog suda, podneseni zahtjev tužitelja smatrati prijedlogom za obnovu postupka pokrenutog radi upisa zakonskog založnog prava, odnosno registracije hipoteke na predmetnom stanu, te u skladu sa odgovarajućim odredbama Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 2/48 i 48/99) kojim je regulisana obnova upravnog postupka donijeti pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku, vodeći pri tome računa da poreznom obvezniku „Primus“ d.o.o. Maglaj, kao vlasniku stana nije omogućeno učešće u provedenom upravnom postupku.

Neosnovani su navodi tužbe da je nalaz i mišljenje nadležne ljekarske komisije nedovoljno obrazložena iz razloga što upravo suprotno ovim navodima, prema stavu ovog Suda, radi se o nalazu i mišljenju koji je jasan, potpun i dovoljno obrazloženi sa detaljnim opisom oštećenja i stanja organizma i činjenicama koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, kako je to i propisano članom 8. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“ broj: 41/04, 29/11, 63/15 i 44/18), niti je bilo osnova za primjenu člana 6. istog Pravilnika, a sama tužiteljica uopštenim i neagrumentovanim tvrdnjama navedeni nalaz nije dovela u bilo kakvu sumnju.

Na drugačiju odluku ovog Suda ne utiče ni navod tužiteljice da je Ljekarska komisija za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica u postupku nadzora nalaz i mišljenje donijela dana 11.01.2010. godine, a da je G. I. umro dana 09.03.2009. godine, dakle, bez neposrednog pregleda tužitelja. Naime, odredbom član 35. stav 1. Pravilnika o kriterijima i postupku medicinskog vještačenja zdravstvenog stanja („Službene novine Federacije BiH“, broj: 6/10), kojim Pravilnikom se uređuju kriteriji i postupak medicinskog vještačenja zdravstvenog stanja, propisano je da ljekari vještaci u prvostepenom postupku, medicinsko vještačenje obavljaju na osnovu neposrednog medicinskog pregleda lica nad kojim se vrši medicinsko vještačenje i uvidom u medicinsku i drugu dokumentaciju, a stavom 3. istog člana propisano je da u izuzetnim slučajevima, kada je lice iz stava 1. umrlo prije završetka ocjene, a da je medicinska dokumentacija dovoljna, može se donijeti nalaz, ocjena i mišljenje bez njegovog prisustva, dok se za oblast boračko-invalidske zaštite medicinsko vještačenje, pored prvostepenog i drugostepenog postupka, vrši i u postupku zakonske revizije ili u postupku po pravu nadzora a na osnovu pismenog zahtjeva nadležnog organa, a u skladu sa propisima boračko-invalidske zaštite (član 36. stav 3. Pravilnika).

Prema tome, kako je nadležna ljekarska komisija svoj nalaz dala na osnovu cjelokupne pribavljene medicinske dokumentacije dostavljene u spisu predmeta (što je već pravilno ocijenio i prvostepeni sud u pobijanoj presudi), te kako se isti, prema odredbi člana 3. navedenog Pravilnika o radu ljekarskih komisija, daje i prema načelima medicinske nauke, to su neosnovani i navodi zahtjeva da odluke prvostepenog suda i tuženog nisu obrazložene, kao i prigovori da nije pravilno cijenjena medicinsk a dokumentacija.

Imajući u vidu naprijed izneseno ovaj Sud je navode zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke ocijenio neosnovanim, pa je, primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

U toku postupka kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu tužitelja predmet je, u skladu sa članom 6. stav 7. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite i u skladu sa odredbama Pravilnika o način u i postupku vršenja revizije („Službene novine Federacije BiH“, broj: 92/15), upućen nadležnoj Ljekarskoj komisiji za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite Mostaru, koja je u nalazu i mišljenju broj: Z -RVI- MO-2862/18 od 12.12.2018. godine konstatovala da se medicinsko vještačenje ne može izvršiti jer se stranka nije odzvala na pregled u roku od 90 dana od dana dostavljanja prvog poziva, a nakon čega je na ovakav nalaz i mišljenje stavljena klauzula da je isti konačan sa danom 10.01.2019. godine.

Prilikom donošenja osporenog rješenja tuženi je cijenio da, obzirom da tužitelj nije uložio prigovor na nalaz i mišljenje Ljekarske komisije zbog čega je na isti stavljen a klauzula konačnosti, te kako je ljekarska komisija ocjenu invaliditeta dala u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, kao i na osnovu medicinske dokumentacije, to nisu ispunjeni uslovi iz člana 7. tačka 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 82/09 sa ispravkom u broju 11/10) i člana 3. i 10. Zakona o pravima branilac a i članova njihovih porodica (“Službene novine Federacije BiH” broj: 33/04, 56/05, 70/07, 9/10 i 90/17), za dalje priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida, pa je odlučio kao u dispozitivu osporenog rješenja.

Međutim, ovakav pravni stav tuženog organa se ne može prihvatiti kao pravilan i na zakonu zasnovan, zbog čega je, po ocjeni ovog Suda, tužba osnovana.

Naime, odredbom člana 7. stav 6. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite propisano je da ukoliko se korisnik prava ne odazove na pregled po pozivu Instituta u roku od 30 dana od dana poziva, bit će mu privremeno obustavljena isplata invalidnine, a ukoliko se ne odazove na pregled po ponovljenom pozivu u roku od 90 dana od dana prvog poziva, bit će doneseno rješenje o prestanku prava koje je do tada koristio, s danom proteka ovoga roka.

Odredbom člana 13.a Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 41/04, 29/11, 63/15 i 44/18) propisano je da ukoliko se korisnik prava ne odazove na pregled po pozivu Instituta u roku od 30 dana od dana prijema poziva, Institut će dostaviti Federalnom ministarstvu Nalaz i mišljenje (obrazac 5.) uz kopiju pismenog dokaza o uručenom pozivu, radi privremene obustave isplate priznatog prava, a predmet će zadržati radi daljnjeg pozivanja. Ukoliko se korisnik prava ne odazove na pregled po ponovljenom pozivu u roku od 90 dana od dana prijema prvog poziva, Institut će predmet vratiti Federalnom ministarstvu - Sektoru za upravno rješavanje na nadležno postupanje, uz prilaganje Nalaza i mišljenja (obrazac 6.) i pismenih dokaza o uručenju poziva.

Iz stanja upravnog spisa proizilazi da nije postupljeno u skladu sa citiranom odredbom člana 13.a stav 7. navedenog Pravilnika, niti u skladu sa naprijed citiranom odredbom člana 7. stav 6. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite.

Naime, u situaciji kada se rat ni vojni invalid ne odazove na prvi zakazani pregled tuženi može samo da mu, u skladu sa odredbom člana 7. stav 6. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, privremeno obustavi isplatu invalidnine, a u situaciji kada se ratni vojni invalid ne odazove ni na ponovljeni poziv u roku od 90 dana od dana prvog poziva, može samo donijeti rješenje o prestanku prava koje je tužitelj do tada koristio, s danom proteka ovoga roka, ali ne može osporeno rješenje donijeti na osnovu nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite u Mostaru, broj: Z - RVI-MO-2862/18 od 12.12.2018. godine u kome je samo konstatovano da se medicinsko vještačenje ne može izvršiti jer se stranka nije odzvala na pregled u roku od 90 dana od dana dostavljanja prvog poziva, kako je to učinjeno osporenim rješenjem u konkretnom slučaju.

Ovo iz razloga što je citiranom odredbom člana 7. stav 6. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite upravo regulisana situacija kada pozvani korisnik prava izbjegava da se bez opravdanog razloga odazove na pozive za preglede u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na način da je privremena obustava isplate invalidnine sredstvo kojim će se na određen način „prisiliti“ korisnik prava da pristupi zakazanom pregledu u cilju okončanja postupka kontrole, odnosno kasnije donošenje rješenja o prestanku prava koje ima ulogu svojevrsne sankcije zbog onemogućavanja okončanja postupka kontrole zakonitosti, što je bila namjera zakonodavca radi efikasnijeg provođenja kontrole zakonitosti korištenja prava, a budući je u ovom postupku revizije propisan obavezan neposredni pregled ranijih korisnika prava.

Imajući u vidu da tuženi nije postupio u skladu sa naprijed navedenim, proizilazi da su citirana odredba člana 7. stav 6. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, kao i stav 3. na koji se tuženi poziva u obrazloženju osporenog rješenja, pogrešno primijenjeni, a osporeno rješenje doneseno uz povredu pravila postupka, jer tužiteljici takvim postupanjem nije omogućeno da učestvuje u postupku.

Obzirom na naprijed navedeno ovaj Sud je primjenom člana 36. stav 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci ove presude kako bi tuženi u ponovnom postupku postupio po primjedbama datim u ovoj presudi i nakon provedenog postupka donio pravilno i zakonito rješenje.

Dalje proizilazi da je Vrhovni sud Federacije BiH presudom od 29.04.2021. godine odbio zahtjev tužiteljice za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Sarajevu od 24.06.2020. godine, sa obrazloženjem da prema stanju spisa i činjeničnom utvrđenju (čiju potpunost i pravilnost taj sud u smislu člana 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima nije ni mogao cijeniti povodom podnesenog zahtjeva za vanredno preispitivanje pobijane presude) tužiteljica kao lice koje je podnijelo zahtjev za usvojenje (član 105. stav 2. Porodičnog zakona) ne ispunjava zakonski uvjet jer se ne nalazi u bračnoj (ili vanbračnoj) zajednici, niti zakonski uvjet ispunjava mldb.dijete čije se usvojenje traži jer je u momentu podnošenja zahtjeva ima 10 godina i sedam mjeseci. Vrhovni sud je zauzeo stanovište (na osnovu nalaza i mišljenja Stručnog tima Službe pri prvostepenom organu i iznijetog stava u tom mišljenju), da je i s nepotpunim usvojenjem zaštićen interes mldb. djeteta u situaciji kada nisu ispunjeni uvjeti za potpuno usvojenje, jer nepotpuno usvojenje nije ograničeno u sadržaju roditeljskog staranja, te se po toj karakteristici i ne razlikuje od potpunog usvojenja i prirodnog roditeljskog odnosa, posebno što u momentu zasnivanja nepotpunog usvojenja tokom 2014. godine mldb. dijete je bilo bez roditeljske brige (biološkoj majci oduzeta poslov na sposobnost), te da je ostalo nejasno iz kojih razloga se tužiteljica kao usvojilac djeteta tada nije opredijelila za potpuno umjesto nepotpunog usvojenja imenovanog djeteta, te da nema zakonske mogućnosti transformacije nepotpunog usvojenja u potpuno, k ako je to traženo tužbom, budući da su posebno regulirani uvjeti za nepotpuno usvojenje, a posebno zakonski uvjeti za potpuno usvojenje u Porodičnom zakonu, kao relevantnom materijalnom propisu za rješavanje predmetne upravne stvari. Vrhovni sud je zaključio da je pravilno i u skladu s navedenim zakonskim odredbama donesena pobijana presuda, a insistiranje u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke (i ranije tokom upravnog postupka) na primjeni člana 96. stav 3. Porodičnog zakona koji govori o dob noj razlici između usvojitelja i usvojenika nije od odlučujućeg utjecaja kada se ima u vidu da posebni uvjeti za zasnivanje potpunog usvojenja nisu ispunjeni, pa nije bilo svrsishodno ni utvrđivanje i ispitivanja postojanja tog (ostalih) uvjeta za potpuno usvojenje, koje propisuje Porodični zakon. Uzimajući u obzir da se i u kontekstu procjene interesa mldb. djeteta prvenstveno postavlja pitanje ispunjavanja osnovnih uvjeta za usvojenje, to je stoga nađeno da je prvostepena presuda u tom upravnom sporu kojom je odbijena tužiteljicina tužba donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, odnosno relevantnih odredbi Porodičnog zakona, pri čemu nisu povrijeđena pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od utjecaja na rješenje konkretne upravne stvari.

Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred organima uprave i redovnim sudovima isticano od strane tužiteljice da zbog zasnovanog nepotpunog usvojenja (gdje je u izvodu iz matične knjige rođenih djetetova biološka majka upisana kao roditelj), on a u svakodnevnom životu nailazi na poteškoće u situacijama kada je za djetetove aktivnosti (na primjer putovanja sa školom, sportskim klubom,) potrebna saglasnost roditelja, koju u takvim situacijama ne može dati sama tužiteljica, budući da u dječijem rod nom listu nije upisana kao roditelj (shodno čl. 113. i 114. Porodičnog zakona), odnosno dužna je javnosti predočavati podatke iz svog privatnog života (koji se tiču činjenice nepotpunog usvojenja). Dalje, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi ispitujući takve navode su utvrdili da se apelantica treba obratiti nadležnim organima Distrikta Brčko BiH i Instituciji ombudsmana za ljudska prava BiH u vezi sa činjenicom da u izvodu iz matične knjige rođenih ne stoji napomena zasnivanja nepotpunog usvojenja.

Dalje, Ustavni sud prilikom razmatranja da li je u konkretnom primjenjiv član 8. Evropske konvencije, prvenstveno nađe da se predmetni postupak tiče privatnog i porodičnog života tužiteljice i mldb. djeteta čije se usvojenje traži (u smislu navedenog člana 8. Evropske konvencije), te nađe da osporena odluka predstavlja „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje tog prava (Evropski sud u predmetu Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga naveo: „Sud ponavlja da u garantiranju prava na poštovanje porodičnog života član 8. pretpostavlja postojanje porodice (...), odnosno da je u ovom predmetu tužiteljica djelovala kao majka malodobnog djeteta u svakom pogledu od 1996. godine, tako da 'porodične veze' postoje de facto između njih (...). Sud dalje primjećuje da Vlada ne osporava da je između dvoje podnosilaca predstavke uspostavljena porodična veza, slijedom čega je povrijeđen primjenjiv član 8. (...). Sud ponavlja, nadalje, da iako 'pravo na usvojenje/posvojenje nije kao takvo uključeno u prava zajamčena Konvencijom' odnosi između Usvojitelja/posvojitelja i usvojenog djeteta u pravilu su iste prirode kao i porodični odnosi zaštićeni članom 8. Konvencije.” (Evropski sud, Wagner i J. M.W. L. protiv Luksemburga, presuda od 28. juna 2007. godine, tačke 117. i 121. sa daljnjim referencama). Stoga u odnosu na konkretni predmet ističe da je u provedenim postupcima pred organima uprave i redovnim sudovima kod utvrđenja da su između tužiteljice i djeteta u potpunosti uspostavljeni odnosi roditelja i djeteta, odnosno da između njih postoje de facto porodične veze od dana usvojenja apelanta 2014. godine, pa imajući u vidu to i podržavajući praksu Evropskog suda, zakljući da se osporena odluka kojom je u konačnici odbijen zahtjev tužiteljice za potpuno usvojenje tiče privatno g i porodičnog života apelanata, da je osporenom odlukom došlo do miješanja u pravo apelanata na poštovanje privatnog i porodičnog života, ukazujući da je i Evropski sud u predmetu Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga, utvrdio da „iako je odbijanje luks emburških sudova da odobre izvršenje presude Perua rezultat nepostojanja odredaba koje omogućavaju neoženjenom licu da u potpunosti posvoji dijete u luksemburškom zakonodavstvu, pa Sud smatra da je to odbijanje u ovom slučaju predstavljalo 'miješanje' u pravo na poštovanje aplikanticinog/tužiteljicinog porodičnog života“ (op. cit. Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga, tačka 123).

Također, Ustavni sud dajući odgovor da li je „miješanje“ u pravo tužiteljice na poštovanje „porodičnog života“ opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. konstatuje da bi „miješanje“ bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) slijediti jedan ili više legitimnih ciljeva navedenih u drugom stavu člana 8. i (c) biti u skladu s principom proporcionalno sti u demokratskom društvu. Uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). pa u slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom, i tada ono može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stave 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine). Dakle, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jest da li je u konkretnom

Slijedom navedenog Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu koji razmatra predmetni postupak vođen s ciljem zaštite najboljih interesa mldb.djeteta. Stoga, nalazi da je sporno „miješanje“ bilo neophodno da bi se postigao zakoniti cilj iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije na način da se zaštiti pravo mldb. djeteta V.N.. Konačno, Ustavni sud je, kako bi utvrdio jesu li osporene mjere javne vlasti bile „potrebne u demokratskom društvu“, razmotrio jesu li, u svjetlu slučaja u cjelini, razlozi koji su ih opravdali relevantni i dovoljni za potrebe stava 2. člana 8. Evropske konvencije, odnosno ispitao je da li postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu odbijen zahtjev za potpuno usvojenje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je samim Porodičnim zakonom uspostavljen različit pravni režim u pogledu potpunog i nepotpunog usvojenja. Članom 113. Porodičnog zakona propisano je da se potpunim usvojenjem zasniva neraskidiv odnos srodstva jednak krvnom srodstvu između usvojioca i njegovih srodnika s jedne strane i usvojenika i njegovih potomaka s druge strane, te da se u matičnu knjigu rođenih usvojioci upisuju kao roditelji usvojenika. Također, potpunim usvojenjem prestaju međusobna prava i dužnosti usvojenika I njegovih krvnih srodnika, dok osporavanje i utvrđivanje materinstva i očinstva nije dozvoljeno nakon zasnivanja potpunog usvojenja (čl. 114. i 116. Zakona). Nasuprot tome, kod nepotpunog usvojenja između usvojioca s jedne strane, te usvojenika i njegovih potomaka s druge strane nastaju prava i dužnosti koji prema zakonu postoje između roditelja i djece, pri čemu nepotpuno usvojenje ne utječe na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima (član 117. Porodičnog zakona). Također, shodno članu 119. citiranog zakona, kod nepotpunog usvojenja usvojilac može usvojenika ograničiti ili isključiti iz prava nasljeđivanja. Dakle, kod potpunog usvojenja stvara se neraskidiv odnos između usvojioca i usvojenika jednak krvnom srodstvu, pri čemu se usvojilac upisuje u matičnu knjigu rođenih kao roditelj usvojenika, dok to nije slučaj kod nepotpunog usvojenja. Nadalje, se konstatuje da je zahtjev tužiteljice za potpuno usvojenje odbijen iz razloga, jer su organi uprave i redovni sudovi zaključili da tražioci usvojenja nisu ispunili zakonske uvjete za potpuno usvojenje, budući da je dijete/usvojenik imao sedam mjeseci života preko zakonske granice (10 godina), a tužiteljica nije bila u bračnoj ili vanbračnoj zajednici najmanje pet godina da bi mogla potpuno usvojiti mldb.dijete, te u vezi s tim Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama istaknuto da je u momentu zasnivanja nepotpunog usvojenja 30. maja 2014. godine mldb. dijete bio bez roditeljske brige jer je biološk oj majci oduzeta poslovna sposobnost, pa je ostalo nejasno iz kojih razloga se tužiteljica/usvojiteljica tada nije opredijelila za potpuno umjesto nepotpunog usvojenja imenovanog djeteta, a da tužiteljica zbog svog bračnog statusa ni u vrijeme zasnivanja nepotpunog usvojenja 2014. godine nije imala zakonsku mogućnost, shodno članu 102. Zakona, da potpuno usvoji malodobnog V.N., pa su stoga istaknuti prigovori organa uprave i sudova neosnovani.

Nadalje, u odnosu na pitanja potpunog usvojenja od usvojilaca koji nisu u braku, Ustavni sud ističe da je Evropski sud u predmetu Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga, utvrdio povredu prava iz člana 8. Evropske konvencije podnositeljice predstavke u situaciji kada luksemburški zakon nije predviđao takvu mogućnost. Evropski sud je naveo: „Sud zaključuje da u ovom predmetu luksemburški sudovi nisu mogli razumno odbiti priznati porodične veze koje su de facto već postojale između podnosilaca zahtjeva i na taj način se osloboditi stvarnog ispitivanja situacije. Ponavlja jući, nadalje, da je Konvencija 'živi instrument i da se mora tumačiti u svjetlu današnjih uvjeta' (...), te s toga smatra da razlozi koje su proslijedile nacionalne vlasti, naime stroga primjena, u skladu s luksemburškim pravilima o sukobu zakona, člana 3 67. Građanskog zakonika koji dopušta usvajanje samo bračnim parovima, nisu 'dovoljni' u smislu stava 2. člana 8“ (op. cit. Wagner i J. M.W. L. protiv Luksemburga, tačka 135). Stoga Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju usvojenik (V.N.) kao malo dijete (u dobi od godinu i po), dijete bez roditeljske brige, bio smješten u dom za djecu i omladinu bez roditeljskog staranja u Banjaluci, da je njegov biološki otac je nepoznat, a njegovoj biološkoj majci je usljed zdravstvenih razloga rješenjem od 13. novembra 2012. godine u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost. U momentu usvajanja usvojenik je imao pet godina i četiri mjeseca i bio je okvalificiran kao visokorizično dijete a Stručni tim Službe je procijenio da bi u konkretnom slučaju najbolje rješenje za apelanta bilo raskinuti nepotpuno usvojenje, te istovremeno zasnovati potpuno, u skladu s odredbom člana 120. Porodičnog zakona. Međutim, Stručni tim je naglasio da kod apelantice i apelanta nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za potpuno usvojenje.

Ustavni sud navodi da je, prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, zauzet stav da u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta biti će od prvenstvenog značaja“ te zaključio da postoji povreda prava na zaštitu najboljeg interesa djece prema Konvenciji o pravima djeteta u situaciji kada redovni sud nije obrazložio svoju odluku na način koji bi zadovoljio standarde prava na zaštitu najboljeg interesa djece zagarantirane Konvencijom o pravima djeteta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5156/15 od 10. maja 2017. godine, tačke 35. i 40.). a istovjetan je stav Evropskog suda u predmetu Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga, kada je utvrdio da „prema načelima koja je Sud postavio u svojoj sudskoj praksi, gdje je utvrđeno postojanje porodične veze s djetetom, država mora djelovati na način sračunat da omogući razvoj te veze i uspostavljanje zakonskih garancija koje omogućavaju integraciju djeteta u njegovu porodicu. Stoga ustavni sud smatra da se pozitivne obaveze koje član 8. postavlja državama ugovornicama u ovom pitanju moraju tumačiti u svjetlu Konvencije o pravima djeteta od 20. novembra 1989. godine.“ (Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga, tačke 119. i 120). S tim u vezi Ustavni su d je ukazao da se tužiteljica pozvala na predmet Evropskog suda Gözüm protiv Turske u kojem je, između ostalog, istaknuto: „Naprimjer, podnositeljica predstavke je navela puku činjenicu da su, kad je svog sina upisivala u predškolsku ustanovu, te kad god su putovali zajedno, bili neopravdano obavezani da daju podatke da je E. usvojeno dijete i da predoče rješenje o usvojenju djeteta da bi dokazala da je ovlaštena kao roditelj. (...). Nije postojao uvjerljiv razlog da se upisivanjem prezimena njegove biološk e majke na njegovim ličnim dokumentima skrene pažnja na činjenicu da je E. bio usvojeno dijete, na taj način dovodeći podnositeljicu predstavke u neizvjesnu i uznemirujuću situaciju u njenom privatnom i porodičnom životu s njenim sinom (vidi Evropski sud, Gözüm protiv Turske, presuda od 20. aprila 2015. godine, tačke 24, 50. i 51).

Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede prava tužiteljice i mldb. djeteta V.N. odbijanjem njihovog zahtjeva za priznavanje potpunog usvojenja u situaciji kada između njih dugi niz godina postoje de facto bliski porodični odnosi koji su u najboljem interesu mldb. djeteta odnosno u interesu njegovog daljnjeg razvoja i integracije u porodicu tužiteljice (usvojiteljice), te kada osporenom odlukom nisu dati dovoljni i relevantni razlozi koji bi opravdali nužnost donošenja osporene odluke u demokratskom društvu pod pritiskom hitnih društvenih potreba, te zaključuje da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja u cjelini nije postignuta razumna relacija proporcionalnosti između miješanja u pravo i zakonitog cilja i da je prekršeno pravo usvojiteljice i usvojenika (apelanata) na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Imajući u vidu naprijed navedeno ovaj sud je, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, primjenom odredbe člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, podneseni zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio, pobijanu presudu prvostepenog suda preinačio i riješio tako što je podnesenu tužbu uvažio, osporeno i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio na ponovno rješavanje prvostepenoj službi tuženog u skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda.