Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 1-2/2023

„Nadalje, branitelj optuženog u žalbi prigovara da je pogrešan zaključak suda da je oštećeni u kritičnom događaju imao svojstvo civila a ne ratnog zarobljenika, s obzirom da je oštećeni u svom iskazu naveo da je prije nego što je zarobljen zadužio automats ku pušku sa kojom je povremeno odlazio na ratnu liniju.

Ovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost pobijane presude.

Naime, prvostepeni sud je cijenio iskaz oštećenog sa glavnog pretresa iz kojeg i po nalaženju ovog suda, slijedi da je od strane Kriznog štaba N.G. oštećeni zadužio automatsku pušku te da je povremeno išao na ratnu liniju na području između N.G. i P.M., po tom je u toku mjeseca maja 1992. godine dogovoreno između Kriznog štaba N.G. koji su sačinjavale osobe srpske nacionalnosti i Kriznog štaba O. koji su sačinjavale osobe hrvatske nacionalnosti, da u N.G. osobe srpske nacionalnosti predaju svo naoružanje koje su zadužile, kako bi svo stanovništvo te nacionalnosti napustilo područje N.G. i otišlo u M. Tako je i oštećeni, prema njegovom kazivanju, zajedno sa ostalim predao naoružanje, nakon čega je stanovništvo srpske nacionalnosti iz N.G. krenulo prema M., međutim, u blizini O. su vojnici HVO zarobili svo stanovništvo (uključujući i oštećenog), te su odvojili muškarce od žena i djece i muškarce zatvorili u prostorije osnovne školu u O. u kojim je optuženi preduzeo inkriminirane radnje.

U vezi sa navedenim, prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak (str. 10.), da je oštećeni D.J. imao svojstvo civila i da je pripadao zaštićenoj kategoriji osoba prema odredbama člana 3. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine (Konvencija). Naime, članom 3. stav 1. Konvencije, štite se “osobe koje ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe onesposobljene za borbu uslijed bolesti, rana, lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog razloga“. S tim u vezi, za utvrđenje da li je oštećeni učestvovao u neprijateljstvima a time i za utvrđenje svojstva oštećenog kao civila ili ratnog zarobljenika, potrebno je uzeti u obzir okolnosti koje su postojale u trenutku počinjenja zločina. Okolnost da je oštećeni u jednom vremenskom periodu zadužio automatsku pušku i išao povremeno na ratnu liniju (pri čemu se žalbom branitelja izričito ne ukazuje da je oštećeni bio pripadnik oružanih snaga), ne može se posmatrati izolovano tj. neovisno od okolnosti njegovog zarobljavanja i posebno okolnosti koje su postojale u vrijeme učinjenja predmetnog krivičnog djela. Dakle, oštećeni je prije nego što je zarobljen predao oružje, a polije toga je zarobljen i zatvoren u prostorijama osnovne škole gdje su prema njemu preduzete radnje učinjenja predmetnog krivičnog djela. Slijedom toga, oštećeni u vrijeme lišenja slobode i preduzimanja inkriminiranih radnji nije imao oružje niti je učestvovao u neprijateljstvima, te je kao civil, uživao zaštitu u skladu sa međunarodnim humanitarnim pravom, odnosno članom 3. stav 1. tačka a) Konvencije, pa se suprotni žalbeni navodi branitelja optuženog, ukazuju neosnovanim.“

S tim u vezi, prvostepeni sud je cijenio da su se optuženi dovezli sa PMV sa kojeg su skinuli registarsku tablicu, da su se prethodno maskirali, da je optuženi Dž.A. sa pištoljem u ruci zajedno sa S.A. ušao u unutrašnjost objekta dok ih je ispred, u automobilu, čekao optuženi H.E., koji je pomjerao auto prema izlazu (kako je to opisao svjedok M.D.), te kada su optuženi Dž.A. i S.A. istrčali iz benzinske pumpe nakon izvršenja krivičnog djela, sjeli u automobil kojim je upravljao H.E., da su se sva trojica udaljili putničkim motornim vozilom, nakon čega ih je zaustavila policija. Navedeno, po nalaženju prvostepenog suda, ukazuje na postojanje njihovog prethodnog dogovara u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, pri čemu je svaki od optuženih, kako je to zaključio prvostepeni sud, postupao u granicama svog umišljaja, kao saizvršitelj, svaki sa svojom sviješću i htijenjem da počini predmetno krivično djelo na odlučujući način doprinjeo izvršenju predmetnog krivičnog djela. Kako je branitelj optuženog H.E. isticao identičan prigovor i u postupku pred prvostepenim sudom, prvostepeni sud je našao da branitelj ovog optuženog gubi iz vida odredbu člana 31. KZ FBiH, prema kojoj saizvršilaštvo postoji ako više osoba zajednički učine krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime na odlučujući način doprinose učinjenju krivičnog djela, te da iz tako koncipirane zakonske odredbe nedvojbeno proizilazi, da ponašanje svakog saizvršitelja ne mora predstavljati samu radnju izvršenja kojom se direktno uzrokuje zabranjena posljedica, da se uzročna veza između radnji koje su preduzeli optuženi ne može reducirati pojedinačno na optužene, već se mora uzeti u obzir njihovo zajedničko djelovanje kao cjelina, baš zbog toga što je ta djelatnost njihova zajednička i predstavlja jedinstveni događaj, te da zajedničke preduzete radnje optuženih, ukazuju da su bili svjesni svojih radnji i da su htjeli izvršenje istih kao saizvršitelji, odnosno da su navedeno krivično djelo počinili sa direktnim umišljajem kao oblikom krivnje. Ovim datim razlozima od strane prvostepenog suda, koje prihvata i ovaj sud, branitelj se ne bavi, niti ih dovodi u pitanje.

Slijedom navedenog, kako je prvostepeni sud na osnovu ocjene dokaza u spisu predmeta, u svemu dao jasne i određene razloge (strane 10. i 11. pobijane presude), zbog čega iskazu koji je dao optuženi ne poklanja vjeru kada je govorio o tome da nije znao da će „opljačkati beniznsku pumpu“, te da je bio primoran pod prijetnjom pištoljem da odveze sa benzinske pumpe optužene S. i Dž., to je neprihvatljiva tvrdnja branitelja da je njegov branjenik bio primoran od strane optuženih S. i Dž. da izvrši predmetno krivično djelo.“

S. N. slijedi da na tijelu oštećenog nije našao povrede „odbrambenog karaktera“), a time je omogućeno nanošenje oštećenom smrtonosne povrede nožem.

Iz navedenih razloga, neosnovanim se ukazuju žalbeni navodi branitelja da nema dokaza na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak da je optuženi sa umišljajem učestvovao u učinjenju predmetnog krivičnog djela, odnosno, da je svijest i volja optuženog kao saučinitelja bila upravljena na usmrćenje oštećenog P.S., kao i da nije dokazan odlučujući doprinos optuženog učinjenju predmetnog krivičnog djela te da sud u obrazloženju pobijane presude nije naveo u čemu se ogleda taj odlučujući doprinos optuženog.“

Po stavu braniteljice osuđene, „ne radi se više o mogućnosti zamjene po ocjeni suda“ nego o imperativnoj odredbi - obavezi suda da izvrši zamjenu ukoliko osuđeni podnese zahtjev, kako je to osuđena S.P. i učinila temeljem odredbe člana 43a. KZFBiH, jer osim da se radi o kazni zatvora do jedne godine nikakvi drugi uvjeti tom odredbom nisu postavljeni.

Ovi žalbeni navodi braniteljice osuđene ne dovode u pitanje pravilnost pobijane presude.

Suprotno žalbenim navodima braniteljice osuđene, iz razloga datih u obrazloženju pobijane presude slijedi da prvostepeni sud nije smatrao da zamjena kazne zatvora novčanom kaznom predstavlja izricanje nove kazne niti „na to implicira sud“ datim razlozima. Prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude jasno i određeno naveo da je osuđenoj S.P. pravomoćnom presudom Županijskog suda Š.B. broj... od 05.05.2022. godine, zbog učinjenog krivičnog djela Teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4., u vezi sa članom 332. stav 3. KZ FBiH, izrečena kazna zatvora od 1 (jedne) godine i 7 (sedam) mjeseci, a da je Odlukom o pomilovanju pravomoćno osuđenih osoba broj:... od 06.12.2022. godine

Iz dispozitiva odluke prvostepenog suda vidljivo je da optuženom nije utvrđena jedinstvena kazna, a što predstavlja „bitnu povredu odredaba krivičnog zakona“ predviđenu odredbom člana 313. stav 1. tačka e) ZKP FBiH, kako to kantonalni tužitelj u žalbi ističe.

Ovi žalbeni navodi su bez osnova.

Naime, povreda Krivičnog zakona iz člana 313. stav 1. tačka e) KZ FBiH (u žalbi se pogrešno navodi bitna povreda krivičnog zakona) postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju da li je odlukom o kazni ili uvjetnom osudom, odnosno odlukom o mjeri sigurnosti ili oduzimanju imovinske koristi prekoračeno ovlaštenje koje sud ima po zakonu. Dakle, u smislu ove zakonske odredbe postoji povreda Krivičnog zakona ako sud prilikom izricanja navedenih krivičnopravnih sankcija i krivičnopravne mjere oduzimanja imovinske krosti povrijedi zakon na način da prekorači ovlaštenja koja ima po zakonu. S tim u vezi, propust suda da ne „utvrdi jedinstvenu kaznu“, kako to kantonalni tužitelj u žalbi ističe kada argumentira na ukazanu povredu, ne predstavlja prekoračenje ovlaštenja koje sud ima po zakonu po pitanju odluke o kazni, u konkretnom. Ovo naročito, što je prvostepeni sud krečući se u granicama ovaštenja koja crpi iz zakonskih odredbi na koje se pozvao u izreci presude, optuženom izrekao kazne (kazna zatvora i novčana kazna) koje je po zakonu mogao izreći primjenjujući institut ublažavanja kazne (u granicama ublažavanja kazne) kako je to propisano zakonskom odredbom člana 50. stav 1. tačka b) i člana 51. stav 1. tačka b) i f) KZ FBiH. Pored navedenog, iz izreke prvostepene presude proizilazi da su optuženom za počinjena krivična djela Razbojništvo iz člana 289. stav 2. a u vezi sa stavom l. i Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ FBiH izrečene dvije vrste kazni (kazna zatvora i novčana kazna), pa po prirodi stvari nije bilo moguće izreći jedinstvenu kaznu. Dodatno ovaj sud podsjeća da je odredbom člana 54. stav 3. KZ FBiH propisano: „Ako je za neka krivična djela u sticaju sud utvrdio kazne zatvora, a za druga krivična djela u sticaju novčane kazne, izreći će jedinstvenu kaznu zatvora i jedinstvenu novčanu kaznu po odredbama stava 2. tačke od b) do e) ovog člana“. Prema citiranoj zakonskoj odredbi ova odredba podrazumijeva situacije sa više djela u sticaju za koja su utvrđene kazne zatvora i više djela u sticaju za koja su utvrđene novčane kazne, što je jasno iz upućujućeg dijela te odredbe kada se izriču jedinstvena kazna zatvora i jedinstvena novčana kazna.“

Prvostepeni sud je u obrazloženju pobijane presude (str. 21. i 22.) dao prihvatljive razloge zbog kojih je našao da je navedenim radnjama optuženi učinio dva krivična djela Razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi stava 1. i člana 54., tj. u sticaju. Dakle, i po nalaženju ovog suda, budući da je optuženi upotrijebio prinudu (prijetnja uz upotrebu dva noža), prema oba oštećena od kojih je tražio najprije novac a potom mobilne telefone, i od kojih je oduzeo mobilne telefone i novac od oštećenog H.S., prvostepeni sud je pravilno te radnje optuženog pravno ocijenio kao dva krivična djela Razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH, prema oba oštećena. Stoga su neosnovani žalbeni navodi braniteljice optuženog da je učinjena povreda Krivičnog zakona iz člana 313. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.

U vezi navedenog, optuženi je i po nalaženju ovog suda, u sticaju učinio dva krivična djela Razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH, prema oštećenim malodobnim T.D. i H.S. Ovo stoga, što je zaštitni objekat kod ovog krivičnog djela ne samo imovina nego i život ili tijelo ljudi tj. lično dobro, pa budući da je optuženi preduzeo radnje učinjenja djela prema oba oštećena, onda će postojati sticaj tih krivičnih djela (s obzirom da je za produženo krivično djelo, kada je riječ o krivičnim djel ima upravljenim prema ličnom dobru, u skladu sa utvrđenom praksom ovog suda, uz ispunjenje ostalih uvjeta, neophodno postojanje istovjetnosti oštećene osobe, pa u konkretnom slučaju taj uvjet nije ispunjen). Budući da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je optuženi učinio predmetna krivična u sticaju, pravilno je primijenio odredbu člana 54. stav 1. KZ FBiH, kada je najprije utvrdio kazne za oba krivična djela Razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH, pa je za ta krivična djela izrekao jedinstvenu kaznu zatvora, zbog čega su neosnovani žalbeni navodi braniteljice optuženog da je učinjena povreda Krivičnog zakona iz člana 313. stav 1. tačka e) ZKP FBiH. U konačnici, bez osnova je i pozivanje braniteljice u žalbi na odluku Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 022520 15 Kž 8 od 03.03.2016. godine, jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Nasuprot tome, ovaj sud ukazuje da su isti stavovi u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji izneseni i u presudi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 036967 22 Kž 15 od 22.11.2022. godine.“

Međutim, prvostepeni sud se u pobijane presude najprije uopće nije izričito izjasnio o tome da li su optuženi kod sebe kritične prilike imali pištolj i noževe, a potom, ako su ih imali nije se izjasnio od kakvog je značaja to što oštećeni nije bio siguran o kakvim noževima se radilo i li da li su optuženi kritične prilike prijetili oštećenom tako što su pištolj i noževe uperili u njega ili su samo zadigli majice i pokazali mu pištolj i noževe bez ikakve prijetnje, kako navodi prvostepeni sud u pobijanoj presudi (strana 4., pasus posljednji). Ovo posebno kada se ima u vidu da se pod prijetnjom, kao radnjom izvršenja predmetnog krivičnog djela može podrazumijevati ne samo da su optuženi uperili oružje ili oruđe u oštećenog nego i samo pokazivanje tih predmeta u datim okolnostima.“

da će joj lice posuti kiselinom, snimao je mobilnim telefonom dok ga oralno zadovoljava i prijetio da će taj snimak postaviti na porno stranice, te joj prijetio da će aktivirati bombu koju je držao pred njom u ruci, prijeteći da će bombu baciti i na kuću njene sestre sa kojom živi oštećena i sa sestrinim malodobnim djetetom, zbog čega je oštećena usljed stanja u kojem se našla, shvatajući potpuno ozbiljnim i ostvarljivim ove prijetnje, kako to proizilazi iz njenog iskaza, nemoći da se odbrani od optuženog, te straha za vlastiti život i život svoje porodice, prisiljena na takav spolni odnošaj sa optuženim kako bi izbjegla teže posljedice.

Dakle, kada je u pitanju krivično djelo silovanja, prvostepeni sud je prihvatio pravnu kvalifikaciju iz optužnice da je ovo krivično djelo počinjeno na osobito ponižavajući način, te da se radi o krivičnom djelu iz člana 203. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, obzirom da te činjenice i kvalifikatorna obilježja proizilaze iz činjeničnog opisa, te da su u konkretnom slučaju za kvalifikovani oblik ovog krivičnog djela ispunjeni i subjektivni i objektivni elementi. Naime, naročito ponižavajući način izvršenja ovog krivičnog djela postoji kada je prilikom izvršenja krivičnog djela došlo do poniženja žrtve koje znatno prelazi onaj stepen poniženja koji je svojstven kod ovakvog krivičnog djela, bilo zbog ponašanja samog izvršioca, bilo zbog drugih okolnosti pod kojima je djelo izvršeno. To znači da naročito ponižavajući način u objektivnom smislu mora proizilaziti iz konkretnih okolnosti izvršenja djela, a isto tako moraju biti ispunjeni i subjektivni elementi, tj. svijest i namjera izvršioca da žrtvu ponizi u većem stepenu od uobičajenog, dakle da prema njoj postupi na naročito ponižavajući način. S tim u vezi, prvostepeni sud je našao da opis krivičnopravnih radnji za koje je optuženi oglašen krivim, sadrži sve elemente koji su neophodni da bi se mogao izvesti zaključak da je optuženi krivično djelo silovanja izvršio na naročito ponižavajući način i da je prilikom takvog poduzimanja radnji imao svijest o tome. Pri tome je prvostepeni sud cijenio i da kada je u pitanju otpor, isti postoji i onda kada je žrtva u fizičkoj ili psihičkoj nemogućnosti da daje otpor, jer pasivno trpljenje koje je iznuđeno silom ili prijetnjom ne predstavlja dobrovoljni pristanak na obljubu koji bi isključivao postojanje ovog krivičnog djela (strane od 32. do 34. pobijane presude).”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 09 0 K 035634 22 Kž 14 od 15.11.2022. godine

Oštećena je rođena... 2000. godine, a provedenim dokazima je utvrđeno da je optuženi silovao oštećenu i u periodu od njene 16 do 18 godine života (tačka 2. izreke presude) dakle kada je bila maloljetna (što predstavlja kvalifikovani oblik iz člana 203. stav 5. KZ FBiH krivičnog djela Silovanje), te oštećenu nastavio silovati i u periodu od njene 18 do 21 godine života (tačka 3. izreke presude), dakle kada je bila punoljetna (što je osnovni oblik iz člana 203. stav 1. krivičnog djela Silovanje). Stoga kako je od strane optuženog izvršeno više nasilnih spolnih odnošaja nad istom žrtvom u njenoj različitoj životnoj dobi, slijedi da je optuženi učino dva istovrsna krivična djela silovanja koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedno djelo. Pri donošenju ovog zaključka sud je cijenio da je optuženi izvršio više nasilnih spolnih odnošaja u kontinuitetu u periodu od 2016. godine pa do mjeseca juna 2021. godine, kao i da su ti nasilni spolni odnošaji izvršeni nad istom žrtvom. Pored navedenog, radnje optuženog su poduzimane na isti način - optuženi je koristio odsustvo majke oštećene i prisiljavao oštećenu na spolne odnose uz prijetnju da će joj ubiti majku ukoliko oštećena sa njim ne bude imala spolne odnose. Imajući u vidu odredbu člana 55. KZ FBiH, prema kojoj će se pravna kvalifikacija radnji izvršiti prema pravnoj kvalifikaciji najtežeg djela koje ulazi u sastav produženog krivičnog djela, slijedi da je to u konkretnom slučaju produženo krivično djelo Silovanje iz člana 203. stav 5. u vezi sa članom 55. KZ FBiH. Ovo stoga što je tom odredbom propisano da će se učinilac ovog krivičnog djela kazniti kaznom zatvora od najmanje tri godine (dakle, može se izreći kazna zatvora do 20 godina), dok je za krivično djelo silovanja iz člana 203. stav 1. KZ FBiH, propisana kazna zatvora od jedne do deset godina. Iz navedenih razloga, ovaj sud nalazi da su se u radnjama optuženog opisanim u tačkama 2. i 3. izreke pobijane presude ostvarila sva bitna obilježja produženog krivičnog djela Silovanje iz člana 203. stav 5. u vezi sa stavom 1. i članom 55. KZ FBiH. Kako je prvostepeni sud optuženog za radnje opisane u tački 3. izreke pobijane presude oglasio krivim za posebno krivično djelo Silovanje iz člana 203. stav 1. u vezi sa članom 55. KZ FBiH, učinio je povredu Krivičnog zakona iz člana 313. stav 1. tačka d) KZ FBiH.“

Naime, iz činjeničnog opisa krivičnog djela sadržanog u optužnici, proizilazi da isti sadrži činjenice i okolnosti iz kojih je vidljiv umišljaj optuženog tj. njegova svijest u pogledu uzrasta oštećene - da je znao da je oštećena dijete, kao i voljna komponenta - da je sa njom imao spolni odnos, što jasno ukazuje da je oštećeni to i htio, odnosno da je postupao sa direktnim umišljajem. Međutim, kako se optuženom stavljalo na teret da je počinio krivično djelo Spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 5. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, očito je da činjenični opis optužnice ne sadrži psihički odnos optuženog prema posljedici koja je nastupila izvršenjem krivičnog djela - da je oštećena ostala trudna, jer u odnosu na ovu okolnost mora biti opisan i psihički odnos optuženog prema nastaloj težoj posljedici - nehat.

Dakle, kako činjenični opis krivičnog djela za koje je optuženi oglašen krivim ne sadrži opis psihičkog odnosa optuženog prema nastaloj težoj posljedici, to su se u radnjama optuženog ostvarila bitna obilježja krivičnog djela Spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 1. KZ, a ne krivičnog djela iz člana 207. stav 5. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Iz navedenih razloga, ovaj sud je radnje za koje je ovom presudom optuženi M.R. oglašen krivim, pravno kvalificirao kao krivično djelo Spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 1. KZ FBiH.“

S tim u vezi, ovaj sud je našao da radnje optuženog iz tačke 1. izreke prvostepene presude, za koje je tom presudom oglašen krivim, sadrže sva bitna obilježja krivičnog djela Spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 2. u vezi sa članom 203. stav 1. KZ FBiH, odnosno iste se ne mogu pravno kvalificirati na način da je optuženi pod tačkom 1. izreke pobijane presude počinio u sticaju krivična djela Spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 2. u vezi sa članom 203. stav 1. KZ FBiH i Spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 3. u vezi sa članom 205. stav 5., a sve u vezi sa članom 54. KZ FBiH.

Naime, odredbom člana 207. stav 1. KZ FBiH je propisan osnovni oblik krivičnog djela Spolni odnošaj sa djetetom, a u stavovima od 2. do 5. ovog člana su propisani kvalifikovani oblici ovog krivičnog djela. U slučaju sticaja kvalifikatornih okolnosti kao št o se prema optužnici i prvostepenoj presudi radi u konkretnom predmetu, pravna kvalifikacija krivičnih djela učinitelja se određuje prema onom kvalificiranom obliku krivičnog djela čija zakonska obilježja kroz radnje izvršenja počinioca konkretnog krivično g djela najpoptunije dolaze do izražaja - najpotpunije se manifestiraju u stvarnosti, jer sticaj kvalifikatornih okolnosti je prividni sticaj. Stoga krivično djelo Spolni odnošaj sa djetetom zloupotrebom položaja iz člana 207. stav 3. u vezi sa članom 205. stav 5. KZ FBiH, svojom pravnom ocjenom po prirodi stvari ne dominira nad kvalifkovanim oblikom ovog krivičnog djela iz stava drugog, jer su kroz inkriminisane radnje optuženog - njegove postupke i njegov subjektivni odnos prema izvršenom krivičnom djelu u potpunosti došla do izražaja zakonska obilježja krivičnog djela Spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 2. u vezi sa članom 203. stav 1. KZ FBiH. Stoga je u konkretnom slučaju radnje optuženog za koje je oglašen krivim trebalo pravno kvalificirati kao krivično djelo Spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 2. u vezi sa članom 203. stav 1. KZ FBiH. Kako je prvostepeni sud optuženog oglasio krivim za radnje opisane u tački 1. izreke pobijane presude i za krivično djelo Spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 3. u vezi sa članom 205. stav 2. KZ FBiH, učinio je na štetu optuženog povredu Krivičnog zakona iz člana 313. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.

Nadalje, prvostepeni sud je učinio na štetu optuženog istu povredu Krivičnog zakona i kada su u pitanju radnje optuženog opisane u tačci 2. izreke pobijane presude, budući da kada je u pitanju krivično djelo Spolni odnošaj zloupotrebom položaja iz člana 20 5. stav 2. KZ FBiH, bitno obilježje ovog krivičnog djela je izvršenje spolnog odnošaja bez upotrebe sile. Kako iz tačke 2. izreke pobijane presude slijedi da je optuženi znajući da je oštećena malodobna istu prisiljavao na spolne odnose više puta mjesečno uz prijetnju da će joj ubiti majku ukoliko sa njim ne bude imala spolne odnose, slijedi da su u radnjama optuženog opisanim u tački 2. izreke pobijane presude ostvarena sva bitna obilježja produženog krivičnog djela Silovanje iz člana 203. stav 5. u vezi sa stavom 1. i članom 55. KZ FBiH.”

Ovaj sud nalazi ispravnim obrazloženje koje je na istovjetan prigovor postavljen od strane branitelja tokom glavnog pretresa dao prvostepeni sud, koji se pozvao na odredbu člana 21. tačka g) ZKP FBiH, u kojoj je, pored ostalog, navedeno da se pod ovlaštenim službenim osoba smatraju i stručni saradnici, odnosno istražitelji tužiteljstva koji rade po ovlaštenjima tužitelja, te odredbu člana 236.

ZKP FBiH prema kojoj ovlašteno službeno lice obavlja uviđaj nakon obavještavanja tužitelja. Osim toga, ovaj sud ukazuje i na odredbe člana 45. stav 2. ZKP FBiH prema kojem tužitelj ima pravo i dužnost da, pored ostalog, preduzima mjere u cilju otkrivanja krivičnog djela i provođenja istrage, rukovođenja i nadzora nad istragom, te upravlja aktivnostima ovlaštenih službenih osoba vezanih za prikupljanje dokaza, kao i odredbu člana 47. ZKP FBiH, prema kojoj tužitelj preduzima sve radnje u postupku za koje je po zakonu ovlašten sam ili preko osoba koje su po zakonu obavezne da postupaju po njegovom zahtjevu u krivičnom postupku. Kako iz predmetnog Zapisnika o uviđaju proizlazi da je uviđaj vršio istra žitelj tužiteljstva po ovlaštenju tužitelja, na što je bio ovlašten pomenutim odredbama, žalbeni prigovor branitelja optuženog se ukazuje neosnovanim.

Pri tome je bez značaja navod branitelja da u Zakonu o kantonalnom tužiteljstvu Hercegovačko-neretvanskog kantona nije predviđena mogućnost preduzimanja službenih radnji od strane istražitelja „neovlašćenog službenog lica odnosno lica koje, čiji status nije propisan i predviđen istim materijalnim propisom“. Radi se o tome da pomenuti Zakon o kantonalnom tužiteljstvu Hercegovačko-neretvanskog kantona predstavlja organizacijski propis koji sadrži samo načelnu odredbu o općoj nadležnosti tužiteljstva (član 16.), dok su pravila krivičnog postupka po kojima su dužni postupati i tužitelji propisana u ZKP FBiH (u tom smislu član 1. pomenutog Zakona).“

Međutim, ostale naredbe u spisu na koje i branitelj ukazuje žalbom, a koje su uslijedile nakon određivanja posebnih istražnih radnji protiv tada osumnjičenog Dž.S., ne sadrže razloge o konkretnim situacijama i okolnostima, koje su postojale u fazama postupka kada su izdavane, da se dokazi nisu mogli pribaviti na drugi način, odnosno da je pribavljanje dokaza bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama. Naredbe koje su uslijedile nakon naredbe od 11.12.2019. godine ne sadrže razloge o nemogućnosti pribavljanja dokaza izvan okvira primjene posebnih istražnh radnji, već je samo navedeno da su prijedlozi kantonalnog tužitelja bili „opravdani i potrebni“. Stoga su, po stavu ovog suda, te naredbe sačinjene suprotno odredbi člana 132. stav 3. ZKP FBiH. Naime, odredba člana 132. stav 3. ZKP FBiH, između ostalog, propisuje pod kojim uvjetima se mogu produžiti ranije određene posebne istražne radnje, a što ima za cilj osiguranje proporcionalnost u ograničavanju osnovnih prava i ljudskih sloboda osoba prema kojima se one p oduzimanu sa jedne strane i nužnosti prikupljanja dokaza primjenom posebnih istražnih radnji sa druge strane, što je uvjet da primjena posebnih istražnih radnji ne predstavlja povredu prava na privatnost zagarantiranog članom 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (EKLJP). Zakonu tom smislu propisuje da se pri svakom produženju trajanja posebnih istražnih radnji, kao prvo, treba utvrditi da li su posebne istražne radnje rezultirale prikupljanjem dokaza radi kojih su i određene, a za tim da li postoji razlog da se nastavi sa njihovim provođenjem radi prikupljanja dokaza. Dok se prvi uvjet za produženje trajanja posebnih istražnih radnji odnosi na ocjenu prikupljenih rezultata, te ima za cilj osigurati produženje samo onih posebnih istražnih radnji koje rezultiraju prikupljanjem dokaza od značaja za krivični postupka, drugi uvjet, koji istovremeno mora biti ispunjen, se odnosi na procjenu produženja trajanja posebnih istražnih radnji sa aspekta opravdanosti daljeg ograničavanja ljudskih prava i osnovnih sloboda osobe prema kojima su određene, odnosno procjene da li se dokazi i dalje, u okolnostima koje postoje u toj fazi postupka, mogu pribaviti na drugi način, odnosno da li bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama. Ova odredba predstavlja mehanizam sudske kontrole opravdanosti i nužnosti miješanja organa državne vlasti u ograničavanje ljudskih prava i sloboda u ostvarivanju legitimnih ciljeva prikupljanja dokaza u istrazi, jer se primjenom ove odredbe, u svakom konkretnom slučaju, preispituje postojanje mogućnosti prikupljanja dokaza bez ograničavanja ljudskih prava i osnovnih sloboda, odosno manje restriktivnim mjerama, čime se postiže stvarna kontrola proporcionalnosti ograničavanja ljudskih prava i sloboda sa jedne i legitimnih ciljeva istrage sa druge strane. Svako odstupanje od stvarne kontrole nužnosti i opravdanosti nastavka primjene posebnih istražnih radnja predstavlja kršenje navedene proporcionalnosti i proizvoljno ograničavanje ljudskih prava i sloboda, pa, prema tome, i povredu člana 8. EKLJP.

Kako se, u konkretnom slučaju, prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude pozvao i na ranije navedene naredbe kojima se određuju, produžavaju i dopunjuju ranije određene posebne istražne radnje, te pobijanu presudu, između staloga, zasnovao na dokazima koji su pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji na osnovu naprijed navedenih naredbi (u odnosu na optuženog Dž.S. na stranici 21., pasus drugi, stranici 26., pasus drugi i stranici 31., pasus drugi, a u odnosu na optuženog S.K. na stranici 40., pasus prvi) koje nisu bile sačinjene u skladu sa odredbom članom 132. stav 3. ZKP FBiH, odnosno naredbi koje nisu sadržavale obrazloženje razloga koji opravdavaju nastavljanje primjene posebnih istražnih radnji u odnosu na mogućnosti pribavljanja dokaza izvan okvira primjene posebnih istražnih radnji (naredba broj... Kpp 2 od 10.01.2020. godine, naredba broj... Kpp 3 od 22.01.2020. godine, naredba broj... Kpp 4 od 12.02.2020. godine i naredba broj... Kpp 5 od 12.03.2020. godine), te obzirom na odredbu člana 11. stav 2. ZKP FBiH koja propisuje da sud ne može zasnovati odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda, niti na dokazima pribavljenim bitnim povredama ZKP FBiH, osnovano se žalbom branitelja optuženog Dž.S. ukazuje da je u konkretnom slučaju zasnivanjem pobijane presude na naprijed navedenim dokazima učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKP FBiH.“

To bi ujedno značilo i narušavanje principa slobodne ocjene dokaza, jer bi se dokazna vrijednost takvih iskaza unaprijed određivala okolnošću da li su oni potvrđeni (drugim dokazom) ili ne, a ne prema slobodnom uvjerenju suda.“

Stoga, kako osnovana sumnja u smislu člana 21. tačka m) ZKP FBiH predstavlja viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo, a kako je sud svoj zaključak o postojanju ovog, općeg uvjeta za produženje pritvora, pored ostalih, pogrešno zasnovao na izvještaju o učinjenom krivičnom djelu od 26.09.2023. godine i naredbi o sprovođenju istrage od 26.09.2023. godine, koji ne mogu predstavljati dokaz da je krivično djelo učinjeno, onda je pravilno u žalbi branitelja ukazano da sud na njima nije mogao zasnovati pobijano rješenje.“

odlučivalo o prijedlogu Kantonalnog tužilaštva... za produženje pritvora optuženom B.M. Na osnovu svih tih okolnosti u prijedlogu je navedeno da su u smislu odredbe člana 34. stav 1. ZKP FBiH, ispunjeni uvjeti da Vrhovni sud Federacije BiH odredi drugi stvarno nadležan sud koji bi odlučio o prijedlogu tužiteljstva za produženje pritvora prema optuženom.

Imajući u vidu naprijed izloženo, ovaj sud nalazi da su opravdani razlozi istaknuti u pomenutom prijedlogu i da su ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 34. stav 1. ZKP FBiH, za prenošenje nadležnosti iz pravnih razloga sa Kantonalnog suda u... na drugi stvarno nadležan sud na području drugog kantona Federacije Bosne i Hercegovine, u konkretnom slučaju na Kantonalni sud u T. Ovo iz razloga što je u istom predmetu jedan od troje sudija koji trenutno rade u tom sudu, postupao kao sudija za prethodni postupak, dok je jedan od sudija postupao kao sudija za prethodno saslušanje, tako da zbog nedovoljnog broja sudija Kantonalni sud u... nije u mogućosti formirati tročlano sudsko vijeće iz člana 25. stav 6. ZKP FBiH koje bi odlučivalo o prijedlogu.“

Slijedom toga, okolnost da su iste sudije u drugom krivičnom postupku, učestvovale u sudskom vijeću koje je donijelo odluku o sporazumu o priznanju krivnje koji su zaključili K.N. i V.F. (koji su bili optuženi istom optužnicom kojom je optuženi Č.K.), a zatim učestvovali u sudskom vijeću u kojem je, nakon provedenog dokaznog postupka, donesena pobijana presuda, sama po sebi, ne utječe na objektivnu nepristrasnost tih sudija, pa stoga, nije učinjena ni bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka b) ZKP FBiH, zbog čega se suprotni žalbeni navodi braniteljice optuženog ukazuju neosnovanim.”

prema kojoj se za branitelja može uzeti samo advokat koji ispunjava uvjete iz Zakona o advokaturi FBiH, prvostepeni sud je zaključio da je optuženi (tada osumnjičeni) i pored njegovog izjašnjenja da želi uzeti branitelja prilikom provođenja radnje prepoznavanja, bio onemogućen u ostvarivanju tog prava, slijedom čega je zapisnike o provedenim radnjama prepoznavanja ocijenio nezakonitim dokazima.

Žalbeni navodi kantonalne tužiteljice takvu ocjenu prvostepenog suda nisu doveli u pitanje. Naime, tvrdnja kantonalne tužiteljice da je konstatovanje prisustva advokatske pripravnice na zapisnicima o prepoznavanju štamparska greška i da je to potvrdio u svom iskazu svjedok A.K., koji je kao ovlašteno službeno lice proveo navedenu radnju dokazivanja, ne može se prihvatiti budući da je ovaj svjedok, kako to proizilazi iz zapisnika o glavnom pretresu od 18.11.2021. godine, tek nakon prezentacije zapisnika izjavio da on „misli“ da je to štamparska greška, što odaje utisak neuvjerljivosti. S druge strane, uvidom u sva tri pomenuta zapisnika o prepoznavanju utvrđeno je da je prisustvo advokatske pripravnice A.T., imenom i njenim svojstvom, navedeno kako u uvodnom dijelu, tako i na kraju zapisnika (zajedno sa ovlaštenim službenim licima i svjedokom), gdje se ona i potpisala svojim potpisom, pa sve to ne ostavlja nikakvu sumnju u njeno prisustvo provođenju radnje prepoznavanja, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud. Pri tome je bez značaja okolnosti da se nije radilo o slučaju obavezne odbrane, jer pravo optuženog da se brani uz pomoć branitelja nije ograničeno na takve slučajeve, dok okolnost da je optuženi potpisao zapisnik, u situaciji kada je, suprotno odredbi člana 53. stav 2. ZKP FBiH radnji prepoznavanja prisustvovala advokatska pripravnica, a nema naznake da se odrekao prava da angažuje branitelja.“

Nadalje, prema odredbi člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, pritvor se osumnjičenom odnosno optuženom može odrediti odnosno produžiti ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

Imajući u vidu sadržaj ove odredbe procesnog zakona, to su navodi branitelja „da više ne postoji i grupa u kojoj bi njegov branjenik mogao biti vozač zbog čega iteracijska opasnost nije realna“, bespredmetni, budući da navedena odredba procesnog zakona ne propisuje postojanje iteracijske opasnosti samo u slučaju kada postoji opravdana bojazan da će osumnjičeni/optuženi ponoviti krivično djelo na isti način i na istom mjestu. U konačnom, ni žalbeni navodi branitelja kojim ukazuje na materijalne i porodične prilike optuženog, ne mogu dovesti u pitanje postojanje ili umanjiti značaj okolnosti koje je sud cijenio u pobijanom rješenju pri donošenju zaključka o postojanju iteracijske opasnosti na strani optuženog.“

Pored toga branitelj iznosi stav da kada sud po bilo kojem osnovu produžava pritvor, pritvorenik mora imati mogućnost da se izjasni o prijedlogu za produženje pritvora. Budući da tako nije postupljeno, po stavu branitelja, povrijeđene su odredbe članka 145. stavci 2. i 3. ZKP FBiH. Iako nije određeno navedeno u žalbi, ovim prigovorom se ističe povreda prava na obranu optuženog, iz članka 312. stavak 1. točka d) ZKP FBiH.

Ovi žalbeni navodi su djelomično osnovani.

Neosnovanost žalbenog prigovora da je kontrolu opravdanosti pritvora moguće vršiti samo kada je pritvor produžen na rok koji je duži od dva mjeseca, a da je prethodnim rješenjem pritvor produžen dva mjeseca, pa kako je pritvor trajao do određenog roka, da nije bilo uvjeta za njegovu kontrolu, nego da se radi o produženju pritvora, proizlazi iz stava zauzetog u dosadašnjoj sudskoj praksi prema kojem se kontrola pritvora u smislu člana 151. stav 1. ZKP FBiH vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja i da u takvim slučajevima sud odlučuje po službenoj dužnosti, bez podnošenja prijedloga tužitelja.

Međutim, žalbeni stav branitelja, da optuženi, nakon što se na ročištu izjasnio o prijedlogu za produženje pritvora podnesenom u potvrđenoj optužnici, pri odlučivanju o pritvoru prilikom redovne kontrole opravdanosti pritvora mora imati mogućnost da se izjasni o pritvoru, po ocjeni ovog suda, je djelimično osnovan.

Naime, pri primjeni odredbe članka 151. stavak 1. ZKP FBiH koja regulira pitanje kontrole opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice sud je, osim teksta te odredbe, dužan imati u vidu i odredbu članka 5. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljem tekstu: EKLJP) i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: ESLJP) u vezi prava iz te odredbe.

U konkretnom predmetu, prilikom kontrole opravdanosti pritvora relevantne odredbe ZKP FBiH nisu tumačene u odnosu na standarde u primjeni članka 5. EKLJP, koje je prihvatila praksa ESLJP.

Kako se to navodi u odluci Ustavnog suda BiH, broj AP -3228/22 od 23.03.2023. godine, članak 5. EKLJP ne isključuje da se sistemom automatskog periodičnog preispitivanja zakonitosti lišenja slobode može obezbjediti poštivanje zahtjeva iz članka 5. stavak 4. EKLJP te da se u takvim okolnostima ne mora održavati javna sjednica u svakom slučaju kada se produžava pritvor i da će odluka o tome da li će se održati javna sjednica zavisiti od okolnosti u svakom konkretnom predmetu. Ali, kada je ustanovljeno automats ko preispitivanje, odluke o održavanju javnih sjednica moraju slijediti u „razumnim intervalima“. Pri tome, Ustavni sud BiH se u navedenoj odluci pozvao na presudu ESLJP u predmetu Petrović protiv Srbije, od 20.04.2012. godine, predstavke broj 6097/16 i 28 999/19, točke 154. i 155.

Iz podataka u konkretnom spisu, nakon donošenja rješenja prvostupanjskog suda broj 09 0 K 031067 21 K2 15 od 17.06.2021. godine, kojem je prethodilo njegovo izjašnjenje o prijedlogu tužitelja podnesenom u optužnici za produženje pritvora, do donošenja pobijanog rješenja dana 20.03.2023. godine, optuženi nije imao prilike izjasniti se o produženju pritvora. U tom periodu pritvor je optuženom produžavan 11 puta, svaka dva mjeseca, na nejavnim sjednicama vijeća, uz primjenu relevantnih odredbi ZKP FBiH.

U konkretnom slučaju, iako se radilo o kontroli pritvora, period od preko godinu dana i 8 mjeseci, u kome optuženi nije saslušan, ne može se smatrati, u smislu standarda i prava iz članka 5. EKLJP, koje je prihvatila praksa ESLJP, „razumnim intervalom“ u kojem bi se optuženom trebalo omogućiti da se izjasni o okolnostima od značaja za odluku o pritvoru.

Budući da optuženi nije imao prilike se izjasniti o produženju pritvora prije nego što je prvostupanjski sud 11 puta produžio pritvor, ovaj sud zaključuje da je došlo do povrede prava optuženog iz članka 5. stavak 4. Evropske konvencije.

Stoga se ovim rješenjem, mijenja praksa Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ranije zauzeta pri odlučivanju o žalbama protiv rješenja o produženju pritvora donesenim u postupku redovne kontrole opravdanosti pritvora da u takvim slučajevima nije potrebno održavati ročišta radi izjašnjenja optuženog, a koji stav je izražen i u rješenju ovog suda broj 09 0 K 031067 23 Kž 41 od 07.02.2023. godine donijetom u istom predmetu. Optuženom se, nakon potvrđivanja optužnice, prilikom redovne kontrole opravdanosti pritvora, mora u „razumnim intervalima“ omogućiti da bude saslušan pred vijećem suda koje odlučuje o njegovom pritvoru.“

U konkretnom slučaju je zamjenica Glavnog federalnog tužitelja odustala od krivičnog gonjenja optuženog pismenim podneskom nakon što je nastavak pretresa pred ovim sudom odložen za dan 24.05.2023. godine, dakle izvan pretresa. Prema odredbi člana 298. tačka b) ZKP FBiH, ako tužitelj od započinjanja pa do završetka glavnog pretresa odustane od optužnice, sud će izreći presudu kojom se optužba odbija. Međutim, kako se presuda može donijeti samo nakon održanog (glavnog) pretresa, a imajući u vidu načelo akuzatornosti (član 17. ZKP FBiH), prema kojem se krivični postupak može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu nadležnog tužitelja, to je ovaj sud donio rješenje kojim se protiv optuženog D.N. obustavlja krivični postupak. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja. “

Po nalaženju ovog suda, djelo iz izreke pobijane presude je i dalje djelo za koje se optuženi teretio potvrđenom optužnicom, odnosno, izmijenjeni činjenični opis djela u izreci presude ostao je u okviru činjeničnog opisa djela iz optužnice. Iz tog razloga, izvršenim izmjenama činjeničnog opisa djela nije povrijeđeno načelo akuzatornosti, pravo optuženog na odbranu a niti objektivan položaj suda u krivičnom postupku, pa se neosnovanim ukazuju žalbeni branitelja da je ovakvom činjeničnom modifikacijom djela u izreci presude, prvostepeni sud povrijedio identitet između optužbe i presude.“

Ni ovi žalbeni navodi nisu osnovani.

Prije svega, iz obrazloženja pobijane presude (na strani 8. pasus 4. i strani 9. pasus 1.), proizilazi da je sud pri ocjeni umišljaja optuženog pošao od činjeničnog opisa krivičnog djela za koje ga je oglasio krivim, te je našao da taj opis sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi postupanje optuženog sa direktnim umišljajem, odnosno, da je bio svjestan da radi druge koristi (zadovoljavanja vlastitog seksualnog nagona), potiče drugu osobu na pružanje seksualnih usluga, što je i htio, navodeći dalje razloge za takav svoj stav koji, kao pravilan, prihvata i ovaj sud. Kako dakle iz činjenica i okolnosti sadržanih u činjeničnom opisu krivičnog djela proizilazi umišljajno postupanje optuženog, to suprotan žalbeni navod branitelja optuženog nije prihvatljiv.“

Naime, odredbom člana 305. stav 7. ZKP FBiH, između ostalog, propisano je da će sud u obrazloženju pismeno izrađene presude određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza. Prema tome, sud je dužan sadržinu iskaza svjedoka (kao i drugih dokaza) iznijeti u obrazloženju presude samo u njihovim bitnim dijelovima pri iznošenju razloga zbog kojih neku činjenicu smatra dokazanom ili nedokazanom i u mjeri u kojoj je to nužno za obrazloženje činjeničnog utvrđenja suda. Budući da je upravo na takav način sud postupio kada je u pitanju iskaz svjedoka M.Z., te da je iskaz tog svjedoka (u bitnom) cijenio kako pojedinačno tako i u vezi sa drugim dokazima, a što je vidljivo iz obrazloženja pobijane presude (str. 6. i 28.), to nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, pa se neosnovanim ukazuju suprotni žalbeni navodi branitelja optuženog istaknuti u ovom pravcu. “

odbrana optuženog je prigovarala da nisu ispoštovane procedure, počev od pribavljanja tih dokaza pa do njihovog otvaranja i vještačenja, propisane u članovima 3., 5. i 6. Pravilnika o načinu prikupljanja i uzimanja uzoraka biološkog materijala za potrebe analize dezoksiribonukleinske kiseline u krivičnom postupku u BiH (u daljem tekstu: Pravilnik), što je potvrdio i svjedok K.J. koji je naveo da nije sačinio zapisnik prilikom uzimanja brisa bukalne sluznice optuženog M.E., niti je fotografisao i upakovao „materijale“ koji su dostavljeni na analizu, u skladu sa Pravilnikom.

Naime, prema zapisnicima sa glavnog pretresa od 13., 20. i 30. septembra 2022. godine i 13. oktobra 2022. godine, branitelj optuženog je isticao navedeni prigovor zakonitosti dokaza, o čemu se sud nije očitovao. U obrazloženju pobijane presude (str. 17. i 18.), navedeno je najprije da je neosnovan naprijed istaknuti prigovor odbrane optuženog. Potom je u pobijanoj presudi navedeno šta je propisano u pomenutim odredbama Pravilnika, zatim je naveden sadržaj iskaza svjedoka K.J. (koji je potvrdio da nije sačinio zapisnik prilikom uzimanja brisa bukalne sluznice od optuženog M.E.), kao i sadržaj prijedloga tužitelja i naredbe suda za uzimanje tog brisa bukalne sluznice i sadržaj iskaza vještaka za DNK analizu S.P.E., nakon čega je sud samo izveo zaključak da prigovori odbrane optuženog da su nezakonito pribavljeni uzorak brisa bukalne sluznice optuženog i DNK vještačenje „nisu doveli u pitanje zakonitost navedenih dokaza“. Dakle, osnovanim se ukazuje žalbeni navod branitelja da je sud propustio „obrazložiti svoj stav“ o tome, jer prosto navođenje sadržaja pojedinih odredbi Pravilnika, te iskaza svjedoka i vještaka za DNK analizu, ne može se smatrati potpunim i određenim razlozima suda za zaključak da je prigovor odbrane optuženog o zakonitosti pomenutih dokaza, na kojim je zasnovana pobijana presuda (str. 4. i 5.), neosnovan.

Stoga, kako je prvostepeni sud propustio da se na glavnom pretresu izjasni o pomenutom stavu odbrane o zakonitosti dokaza, pa, potom je propustio da se o tome potpuno i određeno izjasni u pobijanoj presudi, iako je na dokazima na koje se odnosio prigovor zasnovao pobijanu presudu, prvostepeni sud je time učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.“

Takvo postupanje prvostepenog suda je u suprotnosti sa odredom člana 6. stav 2. ZKP FBiH, prema kojoj se osumnjičenom mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje ga terete, kao i odredbi člana 145. stav 2.

ZKP FBiH, prema kojoj se pritvor određuje ili produžava po prijedlogu tužiteljstva nakon što se prethodno sasluša osumnjičeni na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Kako je prvostepeni sud, traženjem da obrazloži dokaze u pogledu osnovane sumnje u odnosu na osumnjičenog B.S., omogućio tužitelju da dopuni svoj prijedlog za produženje pritvora osumnjičenim, a potom bez omogućavanja osumnjičenom i njegovom branitelju da se o takvoj dopuni, odnosno izjašnjenju tužiteljstva izjasni, osnovano se u žalbi branitelja osumnjičenog ističe da je navedenim postupanjem suda povrijeđeno i načelo jednakosti u postupanju iz člana 15. stav 1. ZKP FBiH. Stoga se osnovano u žalbi branitelja osumnjičenog tvrdi da je naprijed navedenim postupanjem prvostepenog suda povrijeđeno pravo na odbranu osumnjičenog i da je time učinjena bitna povreda odredaba člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH. “

te s tim u vezi ponovio zahtjev koji je isticao i u prigovorima na optužnicu, da mu se dostavi, odnosno na glavnom pretresu prezentira predmetna naredba radi provjere zakonitosti provedenih vještačenja, ali da ovom zahtjevu branitelja optužene nije udovoljeno.

Imajući u vidu sadržaj odredbe člana 15. stav 1. ZKP FBiH, kojom je propisano da je sud dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi potpuno je jasno da je onemogućavanjem optuženoj i njenom branitelju uvida u naredbu za provođenje vještačenja po vještaku grafologu I.K., povrijeđeno pravo na odbranu optužene i time pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, na koju se ukazuje žalbom branitelja optužene.“

Iz citiranih zakonskih odredbi proizilazi da iskaz svjedoka iz istrage, koji je u prvostepenom postupku pročitan iz razloga što se taj svjedok nije mogao pronaći i pozvati na glavni pretres ne spada u kategoriju iskaza svjedoka koji su bili unakrsno ispita ni ili je suprotnoj stranci, odnosno branitelju bilo omogućeno unakrsno ispitivanje, pa je njegovo prihvatanje u ponovljenom suđenju (kao i u pretresu pred drugostepenim sudom) moguće samo u slučaju ako je to zakonom, tj. ZKP FBiH propisano, a to će biti situacija koju ima u vidu citirana odredba člana 288. stav 2. ZKP FBiH. To dalje znači da kada sud u ponovljenom postupku ili u pretresu pred drugostepenim sudom odlučuje o prihvatanju takvog dokaza, on treba ponovo procijeniti da li su ispunjeni uvjeti za odstupanje od neposrednog izvođenja dokaza u smislu člana 288. stav 2. ZKP FBiH. Takva obaveza suda je uostalom u skladu sa tumačenjem člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u praksi Evropskog suda za ljudska prava, prema kojem za prihvatanje izjave odsutnog svjedoka, što predstavlja izuzetak od pravila da svi dokazi moraju biti izvedeni u prisutnosti optuženog na javnoj i kontradiktornoj raspravi, mora postojati valjan razlog i prihvatanje izjave umjesto svjedočenja uživo treba biti mjera krajnje nužde, prije čega je potrebno preduzeti sve razumne korake kako bi se osiguralo njegovo prisustvo (vidjeti predmet Al - Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj predstavke 26766/05 i 22228/06, presuda od 15.12.2011. godine, stavovi 118. do 120., i predmet Schatschaschwili protiv Njemačke, broj predstavke 9154/10, presuda od 15.12.2015. godine, stavovi 86. i 87.).”

Ovi žalbeni navodi branitelja i zastupnika optuženog pravnog lica „J.K.“ d.o.o. L., su osnovani.

Prije svega, prema odredbi člana 406. ZKP FBiH, sadržina člana 300. ZKP FBiH, odnosi se i na presudu pravnoj osobi, pa slijedom toga, ista mora sadržavati za koje krivično djelo se optuženi oglašava krivim (u ovom slučaju odgovornim), uz navođenja činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona (tačka a. člana 300. ZKP FBiH). Iz izreke pobijane presude, slijedi da je osnov odgovornosti optuženog pravnog lica „J.K.“ d.o.o. L. (nakon što su opisane radnje optuženog A.N.), opisan navodima „pa očigledno da odgovornost pravne osobe proizilazi iz naloga A.N. kao rukovodećeg organa pravne osobe, te je pravna osoba kao posljedicu djelovanja A.N. u svom redovnom poslovanju, raspolagala pun im iznosom prethodno navedenog iznosa protivpravne imovinske koristi“. Prema odredbi člana 128. tačke a) i c) KZ FBiH, kojom je propisano da za krivično djelo koje je učinitelj učinio u ime, za račun ili u korist pravne osobe, odgovorna je pravna osoba kada smisao učinjenog krivičnog djela proizilazi iz zaključaka, naloga ili odobrenja rukovodećih ili nadzornih organa pravne osobe (tačka a), i kada pravna osoba raspolaže protivpravno ostvarenom imovinskom koristi ili koristi predmete nastale krivičnim djelom (tačka c). Imajući u vidu imperativni karakter odredbe člana 300. ZKP FBiH koja se shodno odredbi člana 406. ZKP FBiH, odnosi i na pravna lica, osnovan o se žalbama ukazuje da naprijed citirana izreka ne sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi navod da je optužena pravna osoba raspolagala tom imovinskom koristi, niti sadrži naznaku da smisao učinjenog krivičnog djela proizilazi iz zaključaka, naloga ili odobrenja rukovodećih organa pravne osobe, pa navedeno izreku presude čini nerazumljivom, što ima za posljedicu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.“

Braniteljica optuženog s tim u vezi prvenstveno ukazuje da je oštećeni K.A. na glavnom pretresu dao iskaz koji je u bitnim činjenicama različit u odnosu na iskaz dat u istrazi, a koji mu je i predočen tokom ispitivanja na glavnom pretresu, a da se sud propustio izjasniti o tome kojem iskazu poklanja vjeru.

Iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je oštećeni u svom iskazu iz istrage od 16.10.2014. godine, u relevantnom dijelu (koji mu je predočen) izjavio da mu je prišao optuženi i uz prijetnju nožem zatražio da mu da svoje (svjedokove) patike i prsluk, što je oštećeni odbio, da bi ga potom optuženi nožem posjekao po obrazu, a potom fizički napao udarajući ga pesnicama i drškom noža u predjelu glave i vilice, usljed čega je pao na tlo, te ga je optuženi nastavio udarati nogama i drškom noža od čega je zadobio i posjekotinu na leđima, dok je na glavnom pretresu oštećeni izjavio da se događaj nije odvio na način kako je izjavio u istrazi, da nije tačno da je optuženi izvadio nož i da mu je prijetio, da mu jeste tražio patike ali da ih nije uzeo, da ga jest e jednom „refleksno“ udario, pa je povredu zadobio od tog udarca ali da ga nije tukao, da je tom događaju bio prisutan S.M. koji je optuženog povukao za rukav i rekao im da se smire, te da je na pitanja braniteljice svjedok izjavio da mu optuženi nije pod prijetnjom tražio prsluk i patike i da mu nije prislonio nož, te da S.M. nije bio od početka prisutan nego je došao nešto kasnije. Potom je sud naveo: „Cijeneći iskaze svjedoka K.A., ocjenu vjerodostojnosti njegovog iskaza o svim navedenim okolnostima sud zasniva na analizi njegove sadržine i na dovođenju njegovog iskaza u vezu sa drugim dokazima, uzimajući u obzir i način na koji je oštećeni svjedočio pred sudom“.

Slijedom navedenog proizilazi da se osnovano žalbom braniteljice optuženog ukazuje da su ovi iskazi oštećenog u pogledu odlučnih činjenica proturječni, a da sud uopće nije dao ocjenu vjerodostojnosti takvih proturječnih dokaza u smislu člana 305. stav 7. ZKP FBiH, jer se iz datih razloga ne vidi koji od navedenih iskaza sud prihvata i zašto, pa je time, i po ocjeni ovog suda, učinio bitnu povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.“

Stoga je i na ovaj način prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.“

učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 3. ZKP FBiH i da je to bilo od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Ovo stoga, što primjena principa in dubio pro reo, podrazumijeva obavezu suda da izvrši savjesnu ocjenu svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, da da ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, te na osnovu takve ocjene dokaza izvede zaključke o dokazanosti ili nedokazanosti određenih odlučnih činjenica, i tek u slučaju ako i dalje postoji sumnja u pogledu postojanja odlučnih činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, tu sumnju sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Obzirom da pobijana presuda sadrži nedostatke u smislu valjane ocjene dokaza i ocjene vjerodostojnosti protivrječnih dokaza (o čemu je bilo naprijed bilo riječi), to je prvostepeni sud nepravilno primijenio odredbu člana 3.

ZKP FBiH, a navedeno je bilo od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude, u smislu odredbe člana 312. stav 2. ZKP FBiH.“

Iz tog razloga, punomoćnik oštećenog smatra da je prvostepeni sud pogriješio jer nije oštećenom djelimično dosudio imovinskopravni zahtjev u visini koja se odnosi na zbir iznosa novca od 4.689,55 KM i od 2.484,00 KM utvrđenih u pobijanoj presudi i da bi, prema stavu iz žalbe, jedino takva odluka bila pravilna i zakonita.

Ovi žalbeni navodi su osnovani.

Odredbom člana 212. stav 3. ZKP FBiH je propisano da u presudi kojom optuženog oglašava krivim, sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak, a ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može da ostvaruje u parničnom postupku. Pobijanom presudom, kako je prethodno izneseno, oštećeni M. d.o.o., kao i A.K. i A.A. su na osnovu člana 212. stav 3. ZKP FBiH upućeni da imovinskopravni zahtjev mogu ostvarivati u parničnom postupku. Tačni su žalbeni navodi punomoćnika oštećenog da je pobijanom presudom optuženi oglašen krivim što je radnjama opisanim pod tačkom 1. učinio krivično djelo Razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH, pri čijem izvršenju je iz prodavnice M. d.o.o. Sarajevo... prisvojio iznos od 2.484,00 KM, a radnjama opisanim pod tačkom 2. izreke pobijane presude učinio krivično djelo Razbojništvo iz člana 289. stav 1. KZ FBiH, oštetivši time pravno lice M. BiH... za iznos od 4.689,55 KM. Osim toga, iz pobijane presude i stanja spisa predmeta proizilazi da je oštećeni M. d.o.o. Sarajevo postavio imovinskopravni zahtjev kako u istrazi (pismenim podnescima od 21.10.2021. godine i od 26.10.2021. godine upravo u navedeni m iznosima), te da je na glavnom pretresu održanom dana 04.07.2022. godine koji je prethodio zaključenju sporazuma o priznanju krivnje, predstavnik oštećenog M. d.o.o. Sarajevo, svjedok F.A. postavila imovinskopravni zahtjev na iznos od 7.000 KM, navodeći da taj iznos predstavlja zbir iznosa od 2400 KM za koji su oštećeni izvršenjem prvog krivičnog djela, i iznosa od 4.600 KM što predstavlja štetu nastalu izvršenjem drugog krivičnog djela.

Kako je pobijanom presudom sud utvrdio visinu štete koja je nastala učinjenjem predmetnih krivičnih djela prema oštećenom M. d.o.o. Sarajevo, onda nije bilo zakonskog osnova da sud ovog oštećenog sa ostvarivanjem imovinskopravnog zahtjeva uputi na parnicu, jer su podaci krivičnog postupka pružali sudu dovoljno osnova za presuđenje. Na taj način je u pobijanoj presudi postupljeno suprotno odredbi člana 212. stav 3. ZKP FBiH, na što je pravilno ukazano u žalbi punomoćnika oštećenog. Kako je kršenje navedene odredbe bilo od uticaja na pravilno i zakonito donošenje presude, prvostepeni sud je učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 212. stav 3. ZKP FBiH, zbog čega je pobijanu presudu u smislu člana 330. stav 1. tačka a) ZKP FBiH valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Naime, odluka da se predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, a ne na suđenje, zasnovana je na okolnosti da je pobijana presuda donesena nakon održanog ročišta o prihvatanju sporazuma o priznanju krivnje zaključenog između optuženog, njegovog branitelja i kantonalne tužiteljice, a ne nakon okončanja glavnog pretresa, odnosno suđenja. Pri tome, ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud pobijanu presudu donio u skladu sa prihvaćenim sporazumom, a u kojem je između ostalog predviđeno da se oštećeni sa imovinskopravnim zahtjevom upute na parnicu, te da se od optuženog oduzme imovinska korist nastala učinjenjem krivičnog djela u iznosu od 4.665,25 KM. Međutim, kako je odluka o imovinskopravnom zahtjevu u odnosu na oštećenog M. d.o.o. Sarajevo protivna odredbi člana 212. stav 3. ZKP FBiH, onda je i odluka o oduzimanju imovinske koristi od optuženog u iznosu od 4.665,25 KM pogrešna, imajući u vidu odredbu člana 116. KZ FBiH kojom je propisana zaštita oštećenog, obzirom da se prema stavu 1. navedene odredbe, imovinska korist može oduzeti ukoliko ona prelazi dosuđeni imovinskopravni zahtjev oštećenog. Iz tog razloga je odlučeno da se predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje o prihvatanju zaključenog sporazuma, jer iz svega prethodno navedenog slijedi da je sud prihvatio zaključeni sporazum između stranaka i branitelja ne vodeći računa o zaštiti interesa oštećenog, što je rezultiralo donošenjem nezakonite i nepravilne presude.“

Međutim, iz zapisnika o glavnom pretresu od 17.10.2022. godine, na kojem je svjedočila oštećena P1, vidljivo je da zapisnici iz istrage o ispitivanju oštećene nisu korišteni na glavnom pretresu u smislu odredbe člana 288. stav 1. ZKP FBiH, odnosno odbrana nije navedene zapisnike predočila oštećenoj da se očituje o eventualnim razlikama u kazivanjima i shodno tome zapisnici iz istrage o ispitivanju oštećene nisu uloženi kao dokaz u sudski spis. Unatoč tome, prvostepeni sud je, prihvatio ovakve navode odbrane iznesene u završnim riječima i izvršio ocjenu iskaza oštećene na osnovu dokaza (zapisnika iz istrage), koji uopće nisu izvedeni na glavnom pretresu, shodno odredbi člana 296. stav 1. ZKP FBiH, kojom je propisano da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Budući da je prvostepeni sud svoj zaključak o ocjeni vjerodostojnosti iskaza oštećene, zasnovao i na iskazima oštećene iz istrage koji nisu izvedeni kao dokazi u postupku pred prvostepenim sudom, osnovano se žalbom kantonalne tužiteljice ukazuje da je prvostepeni sud nepravilno primijenio odredbu člana 296. stav 1. ZKP FBiH i da je to bilo od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude u smislu člana 312. stav 2. ZKP FBiH, odnosno da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 296. stav 1. ZKP FBiH.“

Naime, navedenom odredbom je propisano da, pogreške u imenima i brojevima, kao i druge očigledne pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesaglasnosti pisano izrađene presude s izvornikom ispravit će, posebnim rješenjem, sudija, odnosno predsjednik vijeća na zahtjev stranke i branitelja ili po službenoj dužnosti.

Nasuprot tome, ovaj sud nalazi da, kako iz izreke, tako i iz obrazloženja pobijanog rješenja, proizilazi da je sud po službenoj dužnosti pobijanim rješenjem ispravljao izvornik prvostepene presude, a ne pisani otpravak presude, odnosno da nije u pitanju otklanjanje grešaka i drugih nedostataka u obliku i nesaglasnosti sa izvornikom (objavljene) presude. Iz tih razloga, prvostepeni sud je učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKP FBiH u vezi sa članom 306. stav 1. istog zakona, koja je bila od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja, a na koju je osnovano ukazano u žalbama branitelja optuženih, zbog čega je to rješenje valjalo ukinuti.“

Kako se u žalbi navodi, ovakav zaključak prvostepenog suda u ovoj fazi postupka praktično sadrži osudu bez suđenja što je suprotno jednom od osnovnih načela krivičnog postupka, presumpciji nevinosti. U žalbi se dalje navodi da rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da su se u radnjama osumnjičene stekla obilježja krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 3., u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, za koje se tereti, ističući da se osumnjičenoj stavlja na teret da je protivpravno zaključila ugovore o djelu, autorske i druge ugovore, da je izostala analiza samih ugovora i utvrđenja odlučnih činjenica, jer pobijano rješenje ne sadrži analizu poslova za koje je osumnjičena zaključila ugovore već sud paušalno prihvata optužbu da su svi poslovi (na koje su se odnosili zaključeni ugovori) bili iz redovne djelatnosti udruženja.

Ovi žalbeni navodi su djelimično osnovani.

Međutim, odredbom člana 17. stav 1. ZONSIKD propisano je da u cilju osiguranja imovinske koristi za koju se sumnja da je pribavljena krivičnim djelom, tužitelj može u toku ili nakon okončanja krivičnog postupka predložiti osiguranje bilo kojom privremenom mjerom kojom se najefikasnije može postići svrha osiguranja. Iz navedene zakonske odredbe jasno proizilazi da je uvjet za određivanje mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom postojanje sumnje da je činjenjem krivičnog djela pribavljena imovinska korist, pa nije od odlučnog značaja da li je imovina na kojoj je predloženo određivanje privremene mjere legalno stečena. Kako je prvostepeni sud pobijanim rješenjem odlučivao o prijedlogu tužiteljstva za određivanje privremene mjere osiguranja i nije odlučivao o krivnji osumnjičene, kako očito proizilazi iz sadržine obrazloženja pobijanog rješenja, ne može se prihvatiti ranije iznesena žalbena tvrdnja da pobijano rješenje sadrži „osudu bez suđenja i da je to suprotno jednom od osnovnih postulata krivičnog postupka, presumpciji nevinosti“.

Nadalje, u skladu sa sadržinom naprijed navedene odredbe člana 17. stav 1. ZONSIKD, obrazloženje rješenja kojim se određuje privremena mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom mora sadržavati razloge iz kojih proizilazi postojanje sumnje da je osoba u odnosu na koju se određuje privremena mjera osiguranja učinila krivično djelo i da je tim krivičnim djelom pribavljena imovinska korist. Iznošenje tih razloga u obrazloženju rješenja podrazumijeva i određeno navođenje dokaza kao i njihove sadržine na osnovu kojih sud utvrđuje da su ispunjeni pomenuti uvjeti. Suprotno obavezi na koju pomenuta zakonska odredba ukazuje, prvostepeni sud je u obrazloženju svog rješenja naveo da sumnja da je osumnjičena S.H. počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret nepotvrđenom optužnicom, po nalaženju sudije za prethodni postupak, proizilazi iz svih priloženih dokaza uz optužnicu, i to prije svega iz materijalnih dokaza koji se ogledaju u ugovorima o djelu i autorskom ugovoru koje je osumnjičena zaključila sama sa sobom iako se radilo o poslovima koji su spadali u redovnu djelatnost udruženja, te kao direktorica zaključila ugovore o djelu i sa drugim licima iako na to nije bila ovlaštena, te tako tim licima pribavila protivpravnu imovinsku korist. Potom se u obrazloženju rješenja (strana 6.) navodi da su svjedoci - stručna lica M.S. i R.R., uposlenice Porezne uprave FBiH Kantonalni ured Z., vršile kontrolu rada UG „M.“, te utvrdile da je „M.“ u kritičnom periodu imala dug u pogledu poreznih obaveza, da su svjedokinje potvrdile da su sačinile i zapisnik o kontroli obračunavanja i plaćanja poreznih obaveza i „utvrdile su tom prilikom na osnovu uvida u zaključenim ugovorima o radu o djelu, o autorskim pravima i naknadama su utvrđene dodatne obaveze prema poreznoj upravi“. Prema stavu prvostepenog suda, navedene okolnosti ukazuju da postoji sumnja da je osumnjičena S.H. počinila krivično djelo Zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 3. KZ FBiH a da sumnja proizilazi posebno iz nalaza i mišljenja vještaka H.R. čiji zadatak je bio da izvrši obračun neobračunatih i neizmirenih obaveza po osnovu poreza i doprinosa u vezi ugovora koji imaju karakter nesamostalne djelatnosti i ugovora na određeno i neodređeno vrijeme sa zaposlenim.

Međutim, kako slijedi iz stanja u spisu, osumnjičenoj se stavlja na teret ne samo da je zaključila ugovore o djelu, autorske ugovore ili ugovore za obavljanje privremenih i povremenih poslova nego da je bila svjesna da su obaveze za izvršenje poslova iz ti h ugovora spadale u redovnu djelatnost udruženja i da se u tu svrhu nisu mogli zaključiti posebni ugovori o djelu ili autorski ugovori, bilo sa uposlenicima ili sa drugim licima, i da je na taj način pribavila sebi i drugima imovinsku korist od 458.448,26 KM. Navedeno je potpuno zanemario prvostepeni sud budući da uopće nije dao razloge na osnovu kojih zaključuje da obaveze za izvršavanje poslova iz zaključenih ugovora od strane osumnjičene spadaju u redovnu djelatnost udruženja i da osumnjičena takve ugovore nije mogla zaključiti, što su odlučne činjenice za zaključak o postojanju sumnje da je osumnjičena učinila krivično djelo za koje se tereti i da je učinjenjem tog krivičnog djela, kako postoji sumnja, pribavila sebi i drugima imovinsku korist u ranije navedenom iznosu. U obrazloženju svog rješenja (strane 6., 7., i 8.) prvostepeni sud je taksativno naveo mnogobrojne materijalne dokaze, ali se ni iz tih formalnih navoda ne može ni posredno zaključiti da se neki od tih dokaza odnose na konkretne ugovore za koje se osumnjičena tereti da ih je zaključila, a da to nije mogla učiniti.

Kako je prvostepeni sud propustio određeno navesti iz kojih tačno dokaza i zbog čega proizilazi sumnja da je osumnjičena učinila krivično djelo za koje se tereti i da je tim krivičnim djelom pribavila imovinsku korist, osnovano se u žalbi tvrdi da pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pa je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.“

U toku postupka nije bilo sporno da je predmetna garaža izgrađena u skladu sa zakonskim propisima i da je uplanjena - upisana u posjedovnom listu i zemljišnim knjigama, te da je još 01.11.1986. godine, ključ od garaže preuzeo prednik tužitelja kada je stupio u njezin posjed i u kojem se nalazio sve do svoje smrti, a nakon njegove smrti, garažu je naslijedio i nastavio posjedovati i koristiti tužitelj. Tužitelj i njegov prednik, bili su savjesni posjednici, i smatrali kroz cijelo vrijeme održaja da je garaža njihova, jer je stečena putem ugovora, za nju je plaćena cijena i dobiven ključ nakon čega se ušlo u posjed.

Odlučujući o dijelu zahtjeva za utvrđenje da je tužitelj nosilac prava na posjed i da se kao posjednik upiše u katastar, nižestepeni sudovi izvode zaključak da nema uporišta u Zakonu o stvarnim pravima ili u nekom drugom zakonu da se tom zahtjevu udovolji, jer da je posjed faktičko stanje zaštićeno pravnim normama od uznemiravanja ili oduzimanja, i nije pravo, nego pretpostavka za sticanje pojedinih stvarnih prava - prava vlasništva, pa da se sudska zaštita pruža samo posjedu stvari kao faktičkom stanju, a ne pravu na posjed kao takvom.

Navedeni pravni stav nižestepenih sudova po ocjeni ovog suda nije pravilan.

Naime, tačno je da je posjed faktička vlast koju neka osoba ima u pogledu određene stvari, kao i da posjed nije pravo, već činjenica, što znači da posjednik ne mora biti i vlasnik, ali posjed je stečen kad stjecatelj uspostavi svoju faktičku vlast u pogledu stvari - čl.319. Zakona o stvarnim pravima („Službene novine FBiH“, broj 66/13 ii 100/13).

Budući da svoje pravo na posjed tužitelj izvodi iz prava vlasništva koje je stekao na osnovu odredbi člana 52. i 58. Zakona o stvarnim pravima, u postupku da je dokazao da je u posjedu garaže duže od 20 godina, što mu tuženi nije nikad osporio, tužitelj i ma pravni interes da se kao vlasnik i posjednik, upiše ne samo u zemljišnim knjigama, već i u katastar nekretnina. Naime, u pravilu je vlasnik, ujedno i posjednik stvari, jer ga njegovo pravo vlasništva ovlašćuje na posjed stvari - da stvar upotrebljava, koristi je i s njom raspolaže, pa kako je u Katastru Općine Lukavac, kao posjednik predmetne garaže upisan tuženi, to je osnovan i zahtjev da se u katastarskom operatu Općine Lukavac tužitelj upiše kao posjednik garaže. Iz navedenih razloga primjenom odredbi člana 250. stav 1. ZPP valjalo je reviziju tužitelja usvojiti i nižestepene presude preinačiti kao u izreci. “

Prema utvrđenju nižestepenih sudova tužitelji su suvlasnici spornog stana, a tužena u isključivom posjedu stana, tužena u postupku nije ni osporila ova utvrđenja, ali je prigovorila da u posjedu stana nije neovlašteno, jer ima ugovoreno pravo stanovanja sa tužiteljem na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključila.

U konkretnom slučaju tužena ima ugovoreno pravo zajedničkog stanovanja sa tužiteljem, a na temelju zaključenog Ugovora o doživotnom izdržavanju (čl. 3 Ugovora), zbog čega pravilno drugostepeni sud zaključuje da u smislu člana 128. stav. 1. navedenog zakona posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari.

Međutim, ne radi se o isključivom pravu na posjed i njeno ugovoreno pravo ne isključuje pravo tužitelja kao suvlasnika na suposjed predmetnog stana. Pravno shvatanje drugostepenog suda prema kojem tužbeni zahtjev za vraćanje i predaju u suposjed stana je neosnovan samo iz razloga što tužba nije upravljena na predaju u suposjed, po ocjeni ovog suda je pogrešno. Ovo iz razloga što vraćanje i predaja u posjed stana, kakav zahtjev su tužitelji postavili u tužbi u sebi uključuje manje, a to je zahtjev za predaju u suposjed. Dakle, kada nije osnovan zahtjev za predaju u posjed, a osnovan je zahtjev za predaju u suposjed, tada nema mjesta odbijanju tužbenog zahtjeva u cijelosti, već treba udovoljiti zahtjevu za predaju u suposjed, a za više traženo tužbeni zahtjev odbiti. “

Ovakav pravni stav drugostepenog suda je, i po ocjeni revizijskog suda, pravilan i zakonit s obzirom na odlučnu činjenicu da se tužiteljica nalazi u posjedu predmetne kuće, koja je u vlasništvu, a ne i u posjedu drugotužene, zbog čega zahtjev tužiteljice za isplatu nije dospio. I potraživanje po sticanju bez osnova iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu ZOO), do kojeg se došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava, počinje teći od prestanka korištenja tog rada i sredstava, odnosno od dana kada je neosnovano obogaćen stekao mogućnost da stiče korist od izvršenih ulaganja. Tužiteljica je korištenjem predmetne kuće sama koristila rezultat vlastitih ulaganja u objekat drugotužene. Zahtjev posjednika za naknadu troškova ulaganja u stvar vlasnika dospijeva prema vlasniku u momentu kada posjednik takav zahtjev suprotstavi vlasniku koji je od njega zahtijevao povrat svoje stvari, a ukoliko posjednik ne bi istakao takav zahtjev, njegov zahtjev za naknadu troškova dospijeva u trenutku kada preda stvar vlasniku.

Dakle, tužiteljici kao posjedniku, koja je izvršila ulaganje svojih sredstava u kuću drugotužene kao vlasnice, pripada pravo na naknadu troškova ulaganja tek od trenutka kada drugotužena zatraži povrat stvari ili kada joj kuću preda, kao vlasniku bez obzira da li je predaja dobrovoljna ili rezultat provedenog izvršenja. “

Drugotužena zahtjevu tužitelja suprotstavlja svoje pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini po osnovu bračne stečevine, budući da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 069275 15 P od 09.01.2019. godine utvrđeno da predmetna nekretnina, označena po katastarskim podacima, predstavlja bračnu stečevinu tuženih.

Radi se o sticanju prava vlasništva na osnovu zakona, koje se stiče u momentu ostvarivanja pretpostavki uz koje zakon veže sticanje prava, tako da je drugotužena suvlasnik predmetne nekretnine postala u trenutku njenog sticanja u toku braka sa prvotuženim, odnosno u aprilu 2000. godine.

U skladu sa načelom zaštite povjerenja trećih u pravnom prometu, u situaciji kada pravo suvlasništva ili zajedničkog vlasništva nije upisano u zemljišnoj knjizi, treće lice stiče pravo vlasništva na cjelokupnoj nekretnini ako se utvrdi da je ta treća osoba pošteni sticatelj, odnosno da je postupala u skladu sa načelom povjerenja u zemljišne knjige (član 9. Zakona o zemljišnim knjigama u vezi sa članovima 55. i 56. Zakona o stvarnim pravima FBiH). Da bi došlo do primjene načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige potrebno je, dakle, da je zemljišnoknjižno stanje bilo nepotpuno ili neistinito, da je sticatelj bio pošten i u dobroj vjeri te da je njegov pravni posao bio pravno valjan.

U konkretnom slučaju, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje za koje je ovaj revizijski sud vezan (član 240. stav 2. ZPP) ispunjene su sve naprijed navedene pretpostavke, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud.

Nesporno je da zakonsko pravo suvlasništva drugotužene, po osnovu bračne stečevine, nije bilo upisano u zemljišnu knjigu u trenutku zaključenja ugovora o kupoprodaji između tužitelja i prvotuženog.

Drugotužena tokom postupka nije oborila zakonsku pretpostavku savjesnosti i poštenja tužitelja prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora sa prvotuženim. Naime, jedan bračni drug može raspolagati sa suvlasničkim udjelom drugog bračnog druga uz njegovu saglasnost, pri čemu takva saglasnost može biti data izričito, prećutno konkludentnim radnjama, odnosno slijedom utvrđene činjenice da se bračni drug nije protivio takvom raspolaganju. Kod raspolaganja bračnom stečevinom valjanost pravnog posla u svakom konkretnom slučaju se mora procjenjivati zavisno od ponašanja, savjesnosti i dobroj vjeri svih učesnika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji nije bio ugovorna strana.

U konkretnom slučaju drugotužena je, po sopstvenoj izjavi, bila upoznata sa zaključenjem ugovora od 17.06.2003. godine i svim njegovim bitnim elementima, tokom postupka nije tvrdila da se protivila zaključenju ugovora niti je svoj stav o ništavosti ugovora o kupoprodaji zasnivala na tvrdnji da je taj ugovor zaključen bez njene saglasnosti, pri čemu je tužitelj svo vrijeme nakon zaključenja ugovora u nesmetanom posjedu kupljene nekretnine. “

Prema odredbi člana 50. stav 1. navedenog zakona ako porezni obveznik ne plati poreznu obavezu koju je razrezala Porezna uprava u roku određenom u nalogu za plaćanje, iznos porezne obaveze postaje predmet zakonskog založnog prava u korist Porezne uprave na svu imovinu i imovinska prava poreznog obveznika, osim imovine koja je izuzeta članom 43. stav 5. Zakona o Poreznoj upravi, a prema stavu 2. da će Porezna uprava po službenoj dužnosti pribaviti podatke o imovini dužnika na kojoj se može uspostaviti založn o pravo, odnosno hipoteka, dostavljanjem zahtjeva za dostavu podataka nadležnom općinskom sudu i drugim organima i institucijama koje vode registre o imovini dužnika, dok je daljim stavovima ovog člana regulisano postupanje Porezne uprave. Polazeći od utvrđene činjenice da je prednik tužitelja E.S. bio direktor i osnivač pravnog lica Kontakt d.o.o., dakle poreznog obveznika koji nije platio poreznu obavezu koju je razrezala porezna uprava u roku određenom u nalogu za plaćanje, to shodno citiranim odredbama zakona iznos porezne obaveze postaje predmet zakonskog založnog prava u korist porezne uprave na svu imovinu i imovinska prava poreznog obveznika, osim imovine koja je izuzeta članom 43. stav 5. Zakona o Poreznoj upravi. U konkretnom slučaju je utvrđeno da je sporna hipoteka posljedica saglasne volje prednika tužitelja i tuženog koji su zaključili Sporazum i Anex, ali je shodno odredbi člana 50. stav 1. i 3. Zakona o poreznoj upravi konstituisana kao zakonska hipoteka.

Suprotno stavu tužitelja odredbama člana 50. navedenog zakona nije propisano da je hipoteku moguće zasnovati tek kada su iscrpljene sve mogućnosti naplate potraživanja Porezne uprave. Također, ni pristanak fizičkog lica - vlasnika nekretnine zakonstituisa nje i uknjižbu hipoteke u konkretnom slučaju nije od značaja, jer je volja vlasnika nekretnine da se na nekretnini upiše hipoteka od značaja kada se radi o zasnivanju založnog prava na nekretnini radi obezbjeđenja plaćanja određenog iznosa nekog kredita il i drugog dužnog iznosa, budući da se u konkretnom slučaju radi o zakonskom založnom pravu (zakonskoj hipoteci) u korist Porezne uprave na svu imovinu i imovinska prava poreznog obveznika (osim imovine koja je izuzeta članom 43. stav 5. Zakona o Poreznoj upravi), kako pravilno navodi i drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude (na strani tri, pasus treći i strani četiri, pasus prvi) dajući pri tome razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvata kao pravilne, pa se tužitelji na iste upućuju bez potrebe za ponavljanjem istih. “

Za prouzrokovanu štetu notar odgovara po opštim pravilima za naknadu štete, pa bi za počinjenu grešku odgovarao po osnovu krivice, shodno težini izvršenog štetnog pravnog posla odnosno radnje koju je preduzeo. Profesionalna odgovornost notara je, dakle subjektivna odgovornost i notar odgovara za štetu samo ako je skrivljeno povrijedio neko od pravila struke i profesionalne etike. Kao objektivni standard pažnje, uzima se pažnja koja se može očekivati od iskusnog i savjesnog notara, dakle povećana pažnja ili tkz. pažnja dobrog stručnjaka (član 18. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima - ZOO).

Odredbom člana 58. Zakona o notarima propisano je da je notar dužan naknaditi štetu, koju je drugom prouzrokovao povredom svoje službene dužnosti. Imajući u vidu značaj funkcije koja je povjerena notarima, u sljedećim zakonskim odredbama predstoji odštetna odgovornost prvotužene za štetu prouzrokovanu propustom u radu u svojstvu notara, koji su dužni da obezbijede pravilnu i učinkovitu primjenu prava.

Prvotužena je u svojstvu notara učestvovala u zaključivanju Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 26.05. 2010. godine, kao i Ugovora o raskidu Ugovora od 30.03.2015. godine, pa je dakle bila upoznata sa pravnim odnosom i strankama - ugovaračima, tužiteljem i d.o.o. „Oki“ Sarajevo. Odredba stava 1.3. Ugovora o raskidu ugovora sa pravnim licem "Oki" d.o.o. Sarajevo od 30.03.2015. godine, kojom je određeno da se „kupac obavezuje dati nalog - uputstvo notaru na koji račun notar ima da uplati novčani iznos od 69.9 05,45 KM, umanjen za troškove depozita novca“, potpuno jasno i izričito određuje da se uplata odnosi na račun pravnog lica, a ne privatni račun drugotuženog.

U spornom periodu od maja 2015. godine pa do 21.07.2015. godine, kada je na račun drugotuženog uplaćena posljednja rata (povrat novca od d.o.o. „Oki“ je tekao u ratama), bio je na snazi Zakon o unutarnjem platnom prometu po kome su u članu 2. izričito navedeno da se“ pod platnim prometom u smislu ovog zakona podrazumijevaju se plaćanja između sudionika u platnom prometu preko računa koji se vode kod ovlaštenih organizacija“. Odredbom člana 15. istog zakona, određeno je da su sudionici u platnom prometu vlasnici računa.

Dakle, poslovni subjekti su, prema navedenim zakonskim odredbama, bili dužni da novčana sredstva vode na računima i da sva plaćanja obavljaju preko tih računa, pa drugotuženi, u to vrijeme, zakonski zastupnik tužitelja, nije imao uporišta u zakonu da od prvotužene zatraži uplatu novčanih sredstava na vlastiti račun, a niti je prvotužena mogla da prihvati takav nalog i izvrši uplatu na njegov račun.

Sve i pod pretpostavkom da prvotužena, i pored činjenice da je sačinila ispravu o raskidu ugovora, nije bila upoznata sa finansijskim stanjem tužitelja (blokiranim računima i potraživanjem poreza), učinila je propust u profesionalnom obavljanju svoje notar ske dužnosti jer je trebala znati da drugotuženi, kada zahtjeva uplatu na svoj lični račun, postupa protivno odredbi člana 23. Zakona o privrednim društvima u vezi sa članom 15. Zakona o unutrašnjem platnom prometu.

Odredbom člana 80. Zakona o notarima propisano je da u okviru postupka notarske obrade isprave notar mora provjeriti da li su stranke ovlaštene za poduzimanje i zaključivanje pravnog posla. Prvotužena je u smislu navedene odredbe morala ispitati pravu volju drugotuženog i u konkretnom slučaju provjeriti zakonitost razloga iz kojih je drugotuženi dao nalog da sredstva koja se vraćaju tužitelju, isplate na njegov lični račun. Prvotužena je trebala drugotuženom objasniti razloge zbog kojih nije u mogućnosti postupati po takvom nalogu, odnosno poučiti ga o pravnom dometu i posljedicama takvog pravnog posla, na koji način bi sebe, a i drugotuženog osigurala od odgovornosti za nastalu štetu tužitelju.

Naime, prvotužena je kao profesionalno lice - notar dužna poznavati zakonske propise, pa je u konkretnom slučaju trebala i morala znati da je njena dužnost da provjeri zakonitost zahtjeva drugotuženog (ne ispravnost računa), te u konkretnom slučaju odbiti zahtjev drugotuženog za uplatu novčanih sredstava na njegov račun i na drugi način razriješiti status predmetnog novca i način njegovog vraćanja sa svog povjereničkog računa.

U konkretnom slučaju, prvotužena je imala mogućnost postupanja u smislu odredaba članova 112., 113. i 114. Zakona o notarima (koje se odredbe odnose na čuvanje, predaju i vraćanje gotovog novca i vrijednosnih papira) u vezi sa odredbama člana 40. i 41. Pravilnika o radu notara.

Osim toga, neovisno od činjenice postojanja blokiranih računa tužitelja, ova tužena je mogla provjeriti postojanje jednog od posebnih računa tužitelja kod banaka, koji su, prema tada važećem Zakonu o finansijskom poslovanju i Instrukcijama o načinu plaćanja na i sa blokiranih računa, postojali kao zbirni transakcijski računi za obavljanje platnih transakcija blokiranih računa.

Međutim, prvotužena nije tako postupila, nego je novac uplatila na lični račun drugotuženog, na koji način je povrijedila službenu dužnost notara iz člana 120. stav1., tč. 1. i 2. Zakona o notarima kojim je propisano „ako se pri sastavljanju notarskih isprava i poduzimanja drugih službenih radnji ne pridržava odredaba ovog zakona.“

Kod činjenice da je prvotužena znala odnosno trebala znati da nije u obavezi postupiti po nezakonitom nalogu drugotuženog, iz izloženih razloga, ovaj sud je odgovornost prvotužene za nastalu štetu tužitelju zasnovao na naprijed navedenim odredbama Zakona o notarima u vezi sa odredbama člana 154. stav 1., 158. u vezi sa članom 414. Zakona o obligacionim odnosima. “

Međutim, po ocjeni ovog suda osnovano tužitelj u reviziji ukazuje na pogrešan pravni zaključak drugostepenog suda da se ne može tražiti utvrđenje ništavosti punomoći od 28.09.2020. godine i izjave od 19.10.2020. godine koja je data osnovom te punomoći.

U konkretnom slučaju relevantne su materijalno pravne odredbe o pravnom poslu zastupanja i u sudskoj praksi, a pretežno ni u zakonodavstvu, ne postoji jasna razlika između ništavih i nepostojećih pravnih poslova - ugovora, posebno što su pravne posljedice u oba slučaja iste, jer i jedna i druga kategorija pravnih poslova ne proizvodi pravno dejstvo. Ništavi pravni poslovi se u teoriji i praksi često nazivaju apsolutno ništavim, imaju takve nedostatke koje čine povredu javnog poretka, pa zakon propisuje ošt re pravne posljedice prema kojim takvi poslovi nemaju pravnog dejstva. Takve ugovore treba razlikovati od pobojnih ugovora (rušljivih) koji su valjani od trenutka zaključenja tog ugovora, ali se zbog nedostataka, koji su blaže prirode, mogu poništiti. Treća gradacija nevaljanih ugovora su tkz. nepostojeći ugovori.

To su takvi ugovori za koje uopšte nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za njihov nastanak (po pitanju poslovne sposobnosti ugovarača, saglasnosti njihovih volja, dopustivosti i mogućnosti činidbe), dok su za ništav ugovor te pretpostavke ispunjene, a li je opstanak takvog ugovora zabranjen prisilnim propisima ili moralu određenog društva. Kod nepostojećih ugovora, ugovor uopšte ne postoji, dok ništav ugovor postoji stvarno, ali ne i pravno, pa stoga i ne proizvodi pravno dejstvo. U konkretnom slučaju predmetna punomoć postoji ali ne proizvodi pravno dejstvo, jer je data bez potrebnog ovlaštenja, i time suprotna odredbi člana 89. i 91. stav 1. ZOO, pa zbog nevaljanosti punomoći i izjava o sporazumnom raskidu ugovora smatra se da nije ni data jer je tužena nije odobrila (član 88. stav. 3. ZOO u vezi sa članom 85. stav. 1. ovog zakona), na koji način je postupljeno suprotno navedenim zakonskim odredbama koje su prisilne (kogentne) prirode, to bi slijedom navedenog punomoć i izjava o raskidu ugovora bili zaključeni protivno tim propisima i prema tome ništavi u smislu člana 103. ZOO. “

Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, pravilno je drugostepeni sud zaključio da predmetni ugovori o poklonu imaju pravni osnov, da isti nije otpao niti je nedopušten (član 51. i 52. ZOO). Prema paragrafu 948. OGZ, darovanje se može poreći, ako je obdarenik krivac kakve grube neharnosti prema svom dobročincu. U primjeni navedenog pravila sudska praksa je riječi „darovanje se može poreći“ protumačila kao pravo na raskid (opoziv) ugovora o poklonu, a ne kao pravo na utvrđenje ništavosti ugovora. Dakle, eventualna gruba nezahvalnost poklonoprimca (čije postojanje u ovoj pravnoj stvari nije niti utvrđeno) nije razlog ništavosti, već može biti samo razlog za raskid ugovora o poklonu. Stoga je već sa tog stanovišta neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o poklonu zbog grube nezahvalnosti poklonoprimca. “

Čak i da se prihvati, u najpovoljnijoj interpretaciji za tuženu, da je učinjen usmeni ugovor o poklonu koji je izvršen, ni takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo zbog nedostatka zakonom propisane pismene forme koja je uslov punovažnosti takvog ugovora (član 73.

ZOO). Osim toga, od podnošenja tužbe (14.01.2019. godine) pa do zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda (29.07.2021. godine) nije istekao zakonski rok od 20 godina zbog čega tužena nije stekla pravo vlasništva ni osnovom vanredne dosjelosti (član 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima), niti je istakla prigovor sticanja prava vlasništva dosjelošću za raniji period da bi o tome mogao odlučivati prvostepeni sud, čime bi se jedino mogao sanirati ništav ugovor o poklonu sticanjem prava vlasništva na osnovu zakona. “

Međutim takav stav tužiteljice nije pravilan niti na zakonu zasnovan, zbog čega se ne mogu prihvatiti navodi revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Naime, predmetni stan poklonodavac je stekao za vrijeme trajanja bračne zajednice osnovom ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenim sa tetkom, na kojem je u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik stana sa 1/1, a kako je isti stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice i činio bračnu stečevinu, to je poklonodavac kao suprug tužiteljice usmeno sa istom dogovorio da mu ona da saglasnost da sa predmetnim stanom može sam raspolagati i pokloniti ga svom sinu, koji sporazum je kasnije pretočen u pismenu formu davanjem saglasnosti od tužiteljice suprugu, što je konstatovano i u samom ugovoru o poklonu zaključenog između supruga tužiteljice i njegovog sina, pa data saglasnost suprugu u samom ugovoru o poklonu i ta konstatacija, suprotno stavu tužiteljice ne daje joj svojstvo niti položaj ugovorne strane u samom ugovoru.

Kada prednje prigovore ističe, tužiteljica gubi iz vida da je ona dala saglasnost svom suprugu da može pokloniti cijeli stan, pa je to ugovorni odnos između nje i supruga, a ne nje i tuženog, koji joj ne daje za pravo da sada tražiti raskid ugovora o poklonu zaključenog između drugih ugovornih strana, u kojem tužiteljica nije navedena kao poklonodavac, niti kao ugovorna strana. Saglasno tome tužiteljica je samo bila ovlaštena tražiti opoziv saglasnosti date suprugu, odnosno njeno poništenje zbog mana volje ako ih je bilo, jer ugovor stvara prava i obaveze za one koji su ga zaključili, pa sama okolnost što je tužiteljica, dala saglasnost svom suprugu da može sam raspolagati cijelom nekretninom, koja saglasnost je konstatovana i u samom ugovoru o poklonu zaključenog između supruga tužiteljice i njegovog sina, ne daje tužiteljici položaj ugovorne strane, jer data saglasnost čini samo formalni dio zaključenog ugovora o poklonu - dokaz da je suprug tužiteljice uz njenu saglasnosti, odobrenje i znanje ugovorom o poklonu raspolagao cjelokupnom nekretninom. Međutim, navedeno potvrđuje, da je tužiteljica htjela da u ugovoru o poklonu bude ugovorna strana, tada ne bi saglasnost davala suprugu, nego bi svoj dio nekretnine ugovorom o poklonu sama poklonila tuženom, kada bi i imala status ugovorne strane - poklonodavca. Kako u postupku nije bilo sporno da umrli S.M. za života nije tražio raskid ugovora o poklonu, to smrću poklonodavca prestala je i mogućnost da se traži njegov raskid, pa samim tim ne postoji zakonska mogućnost da raskid traže zakonski nasljednici poklonodavca, kada to sam poklonodavac za života nije tražio. Samo za slučaj da je poklonodavac za života pokrenuo postupak raskida ugovora o poklonu, zakonski nasljednici (što je tužiteljica kao supruga poklonodavca) bi poslije njegove smrti imali mogućnost da nastavi taj postupak

Neosnovano se u reviziji početak toka zastarijevanja veže za dan nastanka štetnog događaja i saznanja za štetnika, kao i dan donošenja krivične presude jer je riječ o šteti koja je još tad neizvjesna, ne zna se za njen obim, niti posljedice štetne radnje, a za koje saznaje tužitelj prestankom privremene nesposobnosti za rad. “

Razlog za isključenje povjerilaca iz prava da zahtijevaju otkup je u tome što su oni lica koja ne pripadaju ugovornim stranama, pa stoga ne mogu da mijenjaju uslove ugovora, jer to pravo pripada samo ugovaračima. Ugovarač osiguranja može da vrši pravo otkupa sve dok (i samo dok) može da opozove odredbu o određivanju korisnika. Poslije toga, tj. poslije izjave korisnika da prima korist iz ugovora, kada određivanje korisnika postaje neopozivo (član 959. stav (2) Zakona o obligacionim odnosima), pravo otkupa prelazi na korisnika.

Ugovaratelj osiguranja je postupio suprotno odredbi člana 959. stav (2) Zakona o obligacionim odnosima (koji propisuje da ugovaratelj osiguranja može opozvati odredbu o koristi sve dok korisnik ne izjavi na ma koji način da je prima, kada ona postaje neopoziva) kada je nakon izjave tužitelja o prihvatanju koristi iz ugovora o osiguranja zaključio Aneks 1 ugovora o osiguranju 13.03.2014. godine, kojim je izmijenjen korisnik osiguranja u izdatoj pojedinačnoj polici osiguranja i utvrđen novi korisnik osiguranja, ugovaratelj, zbog čega je ta odredba Aneksa Ugovora u konkretnom slučaju, u odnosu na tužitelja ništava i ne može proizvoditi pravno dejstvo. U skladu s tim u odnosu na tužitelja pravno dejstvo ne proizvode ni odredbe Sporazuma od 11.04.2014. godine, prema kojima tužitelju, kao osiguraniku iz popisa pripada otkup u iznosu samo od 1.454,18 KM. I po ocjeni ovog suda tužitelju pripada pravo na otkup police osiguranja u iznosu otkupne vrijednosti police osiguranja od 43.315,81 KM, umanjen za primljeni iznos od 1.454,18 KM, kako je naznačeno u popisu osiguranika od broja 774. do 780. i kako je utvrdio vještak finansijske struke. “

Osnov zahtjeva u slučaju faktičke eksproprijacije je stvarnopravni, ali kako uspostava prijašnjeg stanja u pravilu nije moguća zbog privođenja namjeni oduzete nekretnine, to tužiteljima pripada pravo da traže naknadu za oduzetu imovinu.

Na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti, održanog dana 30.01.2014. godine usaglašeno je pravno shvatanje prema kome zahtjev nije za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva.

O visini naknade u slučaju faktičke eksproprijacije odlučuje se u parničnom postupku i to u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji, ali to odlučivanje, suprotno stavu drugostepenog suda, ne uključuje i primjenu odredbe člana 70. stav 3. Zakona o eksproprijaciji koja ima u vidu zakonito proveden postupak eksproprijacije, što nije slučaju ovoj pravnoj stvari.

Pravno je neutemeljen i stav drugostepenog suda da tužitelj nema pravo da traži naknadu jer je prilikom kupovine predmetne nekretnine znao da je na istoj sagrađeno elektroenergetsko postrojenje. Zaključenjem ugovora o kupoprodaji, u skladu sa zatečenim sta njem nekretnine na licu mjesta, tužitelj nije pristao na štetu prouzrokovanu ranijom faktičkom eksproprijacijom nekretnine (član 163. ZOO). Tuženi tokom postupka nije ni tvrdio da je kupoprodajna cijena koju je tužitelj platio za predmetnu nekretninu umanjena za iznos smanjene tržišne vrijednosti nekretnine k.č. broj 10/9 K.O..... “

Odredbom člana 6. stav 4. Zakona o zaštiti od klevete FBiH je propisano da kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

Prema odredbi stava 5. istog zakonskog člana, standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Prema odredbi člana 4.b Zakona o zaštiti od klevete FBiH javni organ je organ odnosno pravno lice u Federaciji BiH, a između ostalih i organ uprave, dok je prema odredbi člana 4.c javni službenik svako lice koje je zaposleno u javnom organu.

Prema odredbi člana 37. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji BiH, federalni organi uprave su, između ostalih, i federalna ministarstva, dok je odredbom člana 21. Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave propisano da je sekretar ministarstva rukovodeći radnik koga postavlja Vlada Federacije BiH na prijedlog ministra.

Dakle, Federalno ministarstvo rada i socijalne politike je javni organ u smislu odredbe člana 4.b Zakona o zaštiti od klevete FBiH, a tužitelj je javni službenik u smislu odredbe člana 4.c istog Zakona.

Federalno ministarstvo rada i socijalne politike vrši upravne, stručne i druge poslove utvrđene u zakonu koji se odnose na nadležnosti Federacije u oblasti socijalne politike, rada, penzijskog i invalidskog osiguranja, a između ostalog utvrđuje i politiku rada i zapošljavanja (član 11. Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave).

Odredbom člana 20. Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave propisano je da sekretar ministarstva neposredno rukovodi složenijim poslovima u jednoj ili više oblasti rada ili sa više organizacionih jedinica i vrši druge poslove koje mu odredi ministar.

Prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke tužitelj je naveo da je, kao sekretar ministarstva, bio nadležan za organizaciju, koordinaciju i usmjeravanje rada ministarstva, te istupanje prema ostalim institucijama u dogovoru sa pomoćnicima ministra (is kazna ročištu od 10.10.2017. godine).

Stoga je tužitelj, suprotno pravnom stavu drugostepenog suda, javni službenik u smislu odredbe člana 6. stav 5. Zakona o zaštiti od klevete FBiH, a imajući u vidu djelokrug rada federalnog ministarstva i nadležnosti sekretara ministarstva, razumno je zaključiti da je vršio značajan uticaj na pitanja od javnog interesa. Sporni prilog se bavio temom koja je od javnog interesa (nepotizam u javnim i društvenim službama). Nepotizam označava popunjavanje radnih mjesta članovima vlastite porodice ili davanje prednosti pri zapošljavanju poznanicima, pri čemu kriterij stručne sposobnosti za određenu funkciju ne igra odlučujuću ulogu. Takvo zapošljavanje se zasniva na poznanstvu i porodičnim odnosima, gdje osoba na službenom položaju iskorištava svoju moći autoritet kako bi osigurala posao ili uslugu za članove porodice ili prijatelje, iako te osobe možda nisu kvalifikovane za tu funkciju. Nepotizam ugrožava pravednu raspodjelu javnih sredstava i mogućnosti, integritet i efikasnost javnih funkcija, transparentnost i f er konkurenciju u društvu, odnosno objektivne i pravične prilike za zapošljavanje.

Dakle, tužitelj je javna osoba, a sporno izvještavanje se nije odnosilo na pitanja iz tužiočevog privatnog života, već na njegovu eventualnu ulogu u vezi sa pitanjem nepotizma pri zapošljavanju, što se može smatrati izvještavanjem o tužiočevom javnom djelovanju, pa je stoga tužitelj dužan trpiti veću dozu kritike.

Kako se sporni prilog bavi pitanjem od javnog interesa, a tužitelj je osoba koja svojim statusom (kao sekretar ministarstva i član Upravnog odbora Fonda) utiče na pitanja od javnog interesa, to se odgovornost za klevetu u konkretnom slučaju ograničava na namjeru neistinitog izražavanja ili nepažnju zbog koje su iznesene ili pronesene neistinite činjenice u smislu odredbi člana 6. stav 4. i 5. Zakona o zaštiti od klevete FBiH, kako se u svojoj odluci broj AP -812/19 od 22.12.2020. godine izjasnio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine. “

Pečat i potpis zastupnika prvotuženog nalaze se u donjem desnom dijelu mjenice gdje se potpisuje trasant (izdavatelj mjenice), pri čemu izostanak izričite naznake da je potpisnik zakonski zastupnik pravnog lica, kao izdavatelja mjenice, nema značaj nedostatka koji bi bio od uticaja na formalnu valjanost mjenica.

Revizijska tvrdnja da sporne mjenice ne sadrže potpis avaliste - drugotuženog je proizvoljna, jer je drugotuženi mjenicu potpisao u ime izdavatelja mjenice (prvotuženog), ali i posebno potpisao kao avalista (dakle, mjenica sadrži dva potpisa drugotuženog), pri čemu je prvostepeni sud pravilno sadržaj mjenica doveo u vezu sa sadržajem mjenične izjave od 11.03.2016. godine koja je potpisana od strane prvotuženog, kao mjeničnog dužnika, i drugotuženog, kao avaliste.

U navedenoj izjavi tuženi su potvrdili da su tužitelju, kao mjeničnom povjeriocu, predali upravo predmetne mjenice radi pokrića i osiguranja plaćanja svih obaveza po osnovu Ugovora o okvirnom kreditu od 11.03.2016. godine, ovlašćujući ga da te mjenice koristi za naplatu svog dospjelog potraživanja iz ugovora i eventualno zaključenih aneksa tog ugovora. Pravilno je drugostepeni sud u razlozima svoje odluke naveo da adresa i broj identifikacione isprave avaliste nisu bitan element vlastite mjenice, kako to proizilazi iz sadržaja odredbe člana 106. Zakona o mjenici.

Tačan je revizijski navod da mjenica, između ostalog, treba da sadrži i označenje mjesta gdje se plaćanje treba obaviti (član 3. tačka 5. u vezi sa članom 106. tačka 4. Zakona o mjenici). Ovaj mjenični element je bitan, ali i bez njega mjenica postoji s obzirom na pretpostavku njegovog postojanja. Naime, prema odredbi člana 107. stav 3. Zakona o mjenici, ako nije nužno određeno, vrijedi kao mjesto plaćanja ono mjesto koje je naznačeno kao mjesto izdavanja mjenice (u konkretnom slučaju kao mjesto izdavanja mjenice naveden je grad Ljubuški). “

Dakle, odgovornost zaposlenika za štetu zasniva se na principu dokazane krivice, koju je u postupku dužan dokazati tužitelj - poslodavac.

Pravilno je drugostepeni sud svoju odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva donio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP, zaključivši da tužitelj izvedenim dokazima nije sa stepenom sigurnosti dokazao postojanje činjenica koje predstavljaju stvarnu osnovu njegove tužbe.

Tužitelj tokom postupka nije dokazao da je tuženi, koji je u spornom periodu od 2011. do 2014. godine bio direktor hotelske operative, zloupotrebom svog položaja uzimao akontacije za službena putovanja u inostranstvo. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tuženi nije sam sebi izdavao putne naloge za službena putovanja u inostranstvo u periodu od 2011. do 2014. godine, za koja tužitelj nije ni tvrdio niti dokazivao da ih tuženi nije obavio, niti je sam sebi isplaćivao akontacije za ta službena putovanja, već mu je isplata akontacija vršena od strane nadležne službe tužitelja.

Okolnost da je tužitelju od strane nadležne inspekcije utvrđena obaveza plaćanja poreza i doprinosa na akontacije isplaćene tuženom, sama po sebi, ne dovodi do odštetne odgovornosti tuženog, kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud u razlozima svoje odluke.“

Takav ishod pregovora ne može se pripisati u krivicu zaposlenika, tim više što ni sam tuženi ponašanje tužiteljice tokom i nakon okončanja pregovora nije svojim odlukama pravno kvalifikovao kao odbijanje vraćanja na posao i neopravdano izostajanje sa posla.

Navedenim razlozima sudova nižeg stepena treba dodati i slijedeće: Na poslodavcu je teret dokazivanja činjenice da je radnik vraćen na rad, odnosno da mu je omogućeno vraćanje na rad koje je radnik odbio.

Iz sadržaja odredbe člana 209. stav 4. u vezi sa članom 216. Zakona o izvršnom postupku proizilazi da je izvršenik, koji je ispunio svoju obavezu vraćanja radnika na rad u roku koji mu je sud odredio, dužan o tome obavijestiti sud i priložiti nesumnjive dokaze o tome, pri čemu se nesumnjivim dokazom smatra ovjerena pisana izjava tražioca izvršenja o tome da je radnja obavljena, zapisnik sudskog izvršioca o obavljanju radnje i sl.

Tuženi nije dokazao da je, kao izvršenik, obavijestio izvršni sud da je ispunio svoju obavezu vraćanja tužiteljice na radi u prilog tome priložio nesumnjiv dokaz u formi ovjerene pisane izjave tužiteljice (ili ugovora o radu), niti tvrdi da je izvršni postupak završen sprovođenjem izvršne radnje vraćanjem tužiteljice na rad ili na neki drugi način propisan odredbom člana 64. Zakona o izvršnom postupku. Zapisnik od 12.03.2018. godine, po svom sadržaju, ne predstavlja nesumnjiv dokaz da je tuženi vratio tužiteljicu na rad.

Tuženi je tokom postupka, a to ponavlja i u reviziji, iznosio tvrdnju da tužiteljica u spornom vremenskom periodu nije bila nezaposlena, odnosno da je bila zaposlena kod nekog drugog poslodavca. Suprotno pravnom stavu tuženog, teret dokazivanja navedene tvrdnje je na tuženom, a ne na tužiteljici, jer se radi o činjenici koja je povoljna za tuženog i koja bi, za slučaj njene istinitosti, vodila negiranju ili ograničavanju prava tužiteljici.“

Navedenu činjenicu (prodaja stana Z.Š.) tužiteljica je istakla u svojoj tužbi, navodeći da je tužena, nakon što je dopisom obavijestila njenu prednicu o nemogućnosti otkupa predmetnog stana, izvršila prodaju stana koji se nalazi u istoj zgradi drugom nosiocu stanarskog prava i na taj način prekršila odredbu člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Tužiteljica je u tužbi predložila da se na glavnoj raspravi izvedu dokazi na navedenu okolnost, koje je priložila uz tužbu, te je prvostepeni sud na pripremnom ročištu usvojio navedeni dokazni prijedlog tužiteljice, te su predloženi dokazi na naprijed navedenu okolnost i izvedeni na glavnoj raspravi.

Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev, ali njegova presuda ne sadrži činjenični zaključak u pogledu naprijed navedene činjenice niti pravni stav o mogućem uticaju te činjenice na osnovanost tužbenog zahtjeva. Na istovjetan način u pogledu te činjenice je postupio i drugostepeni sud.

Ukoliko je naprijed navedena činjenična tvrdnja istinita, nužno je razmotriti da li je u tom slučaju tužiteljica dovedena u pravno nesiguran položaj, odnosno drugačiji položaj od položaja drugog lica koji je u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji otkupilo stan u predmetnoj zgradi u kojoj se nalazi i stan tužiteljice. Stoga postoji pogrešna primjena materijalnog prava jer je drugostepeni sud propustio utvrditi istinitost iznesene činjenične tvrdnje tužiteljice da je tužena drugom nosiocu stanarskog prava na stanu u istoj zgradi omogućila otkup stana, a to isto pravo uskratila prednici tužiteljice na osnovu stava da se radi o stanu u zgradi koja nije nacionalizovana, i na osnovu te činjenice propustio raspraviti osnovanost tužbenog zahtjeva za otkup stana osnovom odredbe člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, na koju se tužiteljica pozvala u tužbi. “

S obzirom da su članom 56. PZ propisani načini priznanja očinstva, to se pitanje nasljednog prava djeteta u odnosu na srodnika - oca rješava u odnosu postojanja priznanja očinstva samo na propisan način odredbom člana 56. PZ, a to je da je priznanje dato pred matičarom, organom starateljstva, sudom, notarom ili u testamentu.

Činjenice koje revident navodi kao pokazatelje priznatog vanbračnog očinstva, priznanje u toku postupka pred stranim sudom i plaćanje zakonskog izdržavanja, u navedenom zakonskom smislu ne mogu zamijeniti načine priznanja očinstva ukoliko to nije učinjeno na zakonom propisani način. Svaki drugi dokaz zbog toga ne može biti pravna osnova za nasljeđivanje, niti imati jaču pravnu snagu od okolnosti da Dž.O. nije bio upisan, niti utvrđen kao otac tužitelja. Nepriznata strana sudska presuda o izdržavanju i serol oški nalaz instituta, ukoliko bi se prihvatili kao dokaz očinstva, doveli bi u pitanje temeljne pravne postulate vladavine prava, kao i načela pravne sigurnosti.

Zakonodavac je propisao uslove i rokove (i smatrao da je nužno da su isti prekluzivne prirode), kada je odredio ko i u kojim rokovima može podnijeti tužbu radi utvrđivanja očinstva, očito u svrhu ostvarenja pravne sigurnosti.

S obzirom da je revident propustio da u propisanom roku pokrene tužbom parnični postupak za utvrđivanje očinstva Dž.O., to se u ovoj parnici više nije moglo raspravljati o utvrđenju očinstva, kao prethodnog pitanja, jer dakle poseban zakon reguliše pitanje aktivne legitimacije i rokove za tužbu radi utvrđenja očinstva. “

Odredbom člana 65. stav 1. ZN propisano je da je punovažan onaj testament koji je sačinjen u formi utvrđenoj u zakonu i pod uvjetima predviđenim zakonom, dok je stavom drugim istog zakonskog člana propisano da poništenje testamenta zbog nedostatka forme može tražiti poslije otvaranja naslijeđa samo osoba koja ima pravni interes i to u roku od jedne godine od kada je saznala za testament, a najduže za deset godina od proglašenja testamenta.

Prema odredbi člana 77. stav 1. ZN zavještatelj može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako uslijed izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pismeni testament.

Neprihvatljiv je pravni stav tuženog da je primarni tužbeni zahtjev neosnovan jer je nepravilno usmjeren na utvrđenje ništavosti umjesto na poništenje usmenog testamenta.

U konkretnom slučaju radi se o sporu o punovažnosti testamenta sa stanovišta propisane forme za izjavljivanje posljednje volje, pa slijedom sadržaja odredbi Zakona o nasljeđivanju tužbeni zahtjev ne mora nužno glasiti na poništenje testamenta. Zakon o nasljeđivanju, kako to proizilazi iz sadržaja odredbi članova 63. i 64., ne pravi izričitu jezičku distinkciju između apsolutne ništavosti i relativne ništavosti testamenta, kako je ona pojmovno napravljena u Zakonu o obligacionim odnosima kada su u pitanju ni štavi i rušljivi pravni poslovi (članovi 103. i 109. ZOO). Tako na primjer, zakonodavac u članu 63. stav 2. ZN mane volje utvrđuje kao razlog ništavosti testamenta, da bi u članu 64. ZN koristio termin „poništenje“ upravo iz razloga za koje u članovima 62. i 63. vezuje posljedicu ništavosti testamenta. S toga, prema shvatanju ovog revizijskog suda, kako nedostatak strogo propisane forme u izjavljivanju posljednje volje ima za posljedicu njenu formalnu (relativnu) ništavost, to primarni tužbeni zahtjev nije nepravilno postavljen.“

Stepen vjerovatnosti da je došlo do diskriminacije, koga ima u vidu odredba člana 15. stav 1. ZZD BiH, je pretežna, a ne visoka vjerovatnoća. Pretežna vjerovatnoća postoji kada se zaključak o postojanju diskriminacije čini izglednijim od zaključka da diskriminacije nije bilo, a ti izgledi se zasnivaju na dokazima na kojima se zasniva tvrdnja da je došlo do diskriminacije. Kada tužilac sa stepenom pretežne vjerovatnoće dokaže da je do diskriminacije došlo, tada se na tuženog prebacuje teret da sa stepenom sigurnosti (izvjesnosti) dokaže da nije došlo do diskriminacije.

Dakle, suprotno pravnom stavu tužitelja, odredba člana 15. stav 1. ZZD BiH sadrži zajednički i dvostepeni teret dokazivanja za obje stranke u antidiskriminacijskoj parnici, ali sa različitom mjerom utvrđenosti činjenica za tužitelja (pretežna vjerovatnoća) i tuženog (sigurnost/izvjesnost). Stoga neznatne terminološke nepreciznosti prvostepenog suda („vjerovatnost diskriminacije“ umjesto „vjerovatnost da je došlo do diskriminacije“), na kojima se insistira u reviziji, u suštinskom pravnom smislu nemaju značaj pogrešne interpretacije i primjene člana 15. stav 1. ZZD BiH, budući da iz obrazloženja nižestepenih presuda jasno proizilazi da su sudovi pravilno rasporedili teret dokazivanja u ovoj pravnoj stvari. “

Do primjene odredbe člana 126. ZPP dolazi tek kad sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku odlučnu činjenicu pa tu činjeničnu neizvjesnost prevladava pravilom o teretu dokazivanja, što nije slučaju konkretnoj parnici.

Pravilno je drugostepeni sud primijenio odredbu člana 231. ZPP jer je u obrazloženju svoje odluke ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, kojeg tužena zasniva na dvije tvrdnje i to prvoj, da ugovor o građenju nije ni zaključen, i drugoj, da privremena situacija broj 032/13 nikada nije potpisana i ovjerena od strane ovlaštenog lica, kao vid priznanja da su radovi zaista i izvršeni.

Kad je statutom ili drugim opštim aktom određeno i u sudski registar upisano da zastupnik društva može zaključiti određeni ugovor samo uz saglasnost nekog organa, saglasnost se može dati prethodno, istovremeno ili naknadno, ako što drugo nije upisano u sudski registar (član 55. stav 1. ZOO). Ako saglasnost nije data, smatra se da ugovor nije zaključen (član 55. stav 4. ZOO).

Ugovor, kao i drugi pravni posao, može se preduzeti i preko zastupnika (član 84. stav 1. ZOO). Ovlašćenje za zastupanje zasniva se na zakonu, statutu ili drugom opštem aktu, aktu nadležnog organa ili na izjavi volje zastupanog (član 84. stav 2. ZOO).

Kad zastupnik prekorači granice ovlašćenja, zastupanje u obavezi samo ukoliko odobri prekoračenje (član 87. stav 1. ZOO).

Pravni stav da predmetni ugovor o građenju nije zaključen tužena zasniva na tvrdnji da je direktor tužene Z.H., koji je zaključio sporni ugovor, imao upisano ograničeno ovlašćenje za zastupanje društva u poslovima do iznosa od 30.000,00 KM, a da mu je za poslove preko navedenog iznosa bila neophodna odluka osnivača društva E.K., koja je u konkretnom slučaju izostala, odnosno da tužitelj nije dokazao njeno postojanje.

Međutim, ugovor koji direktor tuženog privrednog društva zaključi prekoračivši svoja ovlašćenja može se odobriti ne samo izričito nego i konkludentnim radnjama, pa se tužena ne može pozivati na prekoračenje granica ovlašćenja prilikom zaključenja spornog ugovora ako se iz njenog ponašanja može zaključiti da je taj ugovor odobren. Iz činjeničnih utvrđenja sudova nižeg stepena proizilazi da je E.K., kao vlasnik i osnivač tužene znao za zaključenje spornog ugovora, da je njegov punomoćnik E.B. (punomoć od 25.1 0.2012. godine) bio prisutan zaključenju ugovora te da je nakon zaključenja ugovora uspostavljeno gradilište i tužitelj započeo radove, pa su sudovi nižeg stepena pravilno zaključili da je sporni ugovor prećutno odobren od strane nadležnog lica odnosno organa tužene. “

Naime, pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP se primjenjuje u slučaju kad sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza neku činjenicu ne može sa sigurnošću utvrditi. U ovom slučaju je to bila činjenica koju je dužan dokazati tužitelj, a tužitelj je predložio dokaze kojima se ta činjenica utvrđuje, koje je i izveo na glavnoj raspravi. Kako su i u obrazloženju presude drugostepenog suda izostali razlozi koji se temelje na ocjeni tih dokaza, proizvoljan je i zaključak tog suda da tužitelj nije dokazao činjenice koje je bio dužan dokazati.

Shodno navedenom, obrazloženje drugostepene presude po svom sadržaju ne odgovara zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen odredbom člana 191. stav 4. ZPP, i odredbom člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja podrazumijeva i obavezu sudova da daju adekvatno obrazloženje za svoje odluke (ESLJP, H. protiv Belgije), iz kojeg treba biti vidljivo da je sud sa potrebnom pažnjom saslušao argumente stranaka i razmotrio predložene dokaze (ESLJP, Ruiz Torija protiv Španije, Hiro Balani protiv Španije). Naime, bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima, zbog čega odredba člana 8. ZPP i propisuje da će sud odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane na osnovu slobodne ocjene dokaza, tako što će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Shodno tome, obaveza svakog redovnog suda je da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i donošenja zaključka o dokazanosti određene činjenice, jer u protivnom postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (Ustavni sud BiH, AP -886/06). “

Zbog takve pravne prirode alternativne mogućnosti, u slučaju odbijanja tužbenog zahtjeva, sud nije u mogućnosti u svojoj odluci odvojiti ponudu od takve odluke, niti joj može dati značenje zahtjeva za naknadu štete.

Dakle, ponuda uz primarni zahtjev ne može se shvatiti kao zahtjev za naknadu štete jer je pravo na naknadu štete tužiteljica mogla ostvariti zahtjevom kojeg nije postavila - član 28. stav 3. ZVPO. Značenje takvog zahtjeva nema ponuđena facultas alternativa da se tužena može osloboditi obaveze navedene u tužbenom zahtjevu na način da isplati tužiteljici iznos od 199.200,00 KM jer, kako je navedeno, takva mogućnost oslobađanja od nenovčane obaveze isplatom određenog iznosa nije tužbeni zahtjev, nego građansko-pravna ponuda o kojoj sud ne odlučuje. “

Jasno je u konkretnom slučaju da se drugostepeni sud, u bitnom, složio sa činjeničnim i pravnim zaključcima prvostepenog suda u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu, tim više što tuženi u svojoj žalbi nije izložio nove argumente, već samo ponovio one koje je izložio tokom prvostepenog postupka, o kojima se prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke detaljno izjasnio.

Neosnovano tuženi prigovara da drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke, suprotno odredbi člana 231. ZPP, nije ocijenio njegove žalbene navode koji se, u bitnom, svode na tvrdnje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 14. Uredbe o vršenju ovlaštenja organa FBiH u privrednom društvu sa učešćem državnog kapitala; da se saglasnost nadležnog ministarstva nije odnosila na cjelokupni sadržaj Ugovora, pa tako ni na član 9. Ugovora, već samo na odredbu o visini plaće tužitelja, shodno članu 8. Zakona o plaćama i drugim materijalnim pravima članova organa upravljanja institucijama FBiH i javnih preduzeća u većinskom vlasništvu; da Nadzorni odbor tuženog nema ovlaštenja za davanje saglasnosti za zaključenje ugovora o radu jer to ovlaštenje pripada isključivo Upravnom odboru tuženog, tako da je Ugovor o radu od 02.06.2014. godine nezakonit.

Od žalbenog suda se ne zahtijeva podrobno obrazloženje ni ako je on, za razliku od prvostepenog suda, jednostavno primijenio određenu zakonsku odredbu ili pravni stav, zbog čije primjene žalba nema izgleda za uspjeh, kako je drugostepeni sud postupio u konkretnom slučaju razmatrajući osnovanost protivtužbenog zahtjeva (Gorou vs Grčke, predstavka broj 12686/03).

Konkretan i izričit odgovor suda u drugostepenoj presudi iziskuje samo žalbeni navod koji bi, ukoliko bi bio prihvaćen, bio od odlučujućeg značaja za ishod predmeta (Taxquet vs Belgije, presuda ESLJP od 16.11.2010. godine, predstavka broj 926/05). U konkretnom slučaju, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, spor ne bi imao povoljniji ishod za tuženog i da je drugostepeni sud razmotrio sve njegove argumente navedene u žalbi. Ti argumenti u konkretnom slučaju nisu „suštinske prirode“ i ne bi izmijenili ishod spora (Mugoša vs Crne Gore, presuda ESLJP od 21.06.2016. godine, predstavka broj 76522/12), pa se zato ne zahtijeva da drugostepeni sud pruži detaljan odgovor na svaki argument, pod uslovom da je razmotrio glavne argumente, kako je to slučaju ovoj pravnoj stvari (Wagner iJ.M.W.L vs. Luksemburga, presuda ESLJP od 28.06.2007. godine, predstavka broj 76240/01). “

Kao razlog važnosti naznačenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tužitelj je naveo da bi Vrhovni sud zauzimanjem pravnog shvatanja o postavljenim procesnim pitanjima spriječio dalje nezakonito postupanje drugostepenog suda koje predstavlja sve učestaliju pojavu i na taj način, istovremeno, prevenirao i izvjesno smanjio broj izjavljenih vanrednih pravnih lijekova. Pored toga, tužitelj je naveo i da je pobijana presuda, zbog proizvoljne pravne kvalifikacije ugovornog odnosa kao „djelimičnog kasko osiguranja“ u suprotnosti sa pravnim stavovima koje je ovaj Vrhovni sud zauzeo u svojoj presudi broj 65 0 P 116974 21 Rev 2 od 29.07.2021. godine.

Odgovor na prvo postavljeno pitanje sadržan je u jasnoj odredbi člana 7. stav 2. ZPP, prema kojoj je sud ovlašten ustanoviti i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Prvostepeni sud u konkretnom slučaju nije ustanovio i činjenice koje stranke nisu iznijele u toku postupka, već je na osnovu sadržaja izvedenih dokaza, tačnije police osiguranja od automobilske odgovornosti broj 3103852, izveo zaključak da se u konkretnom slučaju radi o djelimičnom kasko osiguranju, koji zaključak je prihvatio i drugostepeni sud.

Neovisno o navedenom, tuženi u svojoj žalbi nije ni direktno niti indirektno ukazao da je prvostepena presuda zasnovana na povredi odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 7. stav 2. ZPP (ili eventualno u vezi sa članom 2. stav 1. ZPP), pa stoga ne može osnovano dopuštenost vanredne revizije zasnovati na procesnom pitanju koje problematizira povredu odredaba parničnog postupka počinjenu od strane prvostepenog suda, na koju drugostepeni sud ne pazi po službenoj dužnosti i na koju revident nije ukazao u svojoj žalbi protiv prvostepene presude. “

Prema odredbi člana 3. stav 1. ZPP -a stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u toku postupka, pa se tako u smislu odredbe stava 1. istoga člana one mogu odreći svog zahtjeva, priznati zahtjev protivnika i nagoditi se. Stavom 2. istog člana je propisano da sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala. Priznanje tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju od strane prvotuženog je u protivnosti sa prisilnim propisima o sticanju prava vlasništva iz odredbi člana 23. i 53. Zakona o stvarnim pravima FBiH, ali i propisima iz člana 251. stav 1. Porodičnog zakona FBiH kao i javnom moralu, jer u okolnostima konkretnog slučaja, kada tužiteljica nije dokazala postojanje osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva, jer to potvrđuju i izvedeni dokazi, to sud tužiteljici saglasno naprijed navedenim zakonskim odredbama nije ni mogao temeljom ovog priznanja pružiti sudsku zaštitu za usvajanje tužbenog zahtjeva, kada je ona protivna prinudnim propisima i pravilima morala.

S obzirom da priznanje tužbenog zahtjeva od strane prvotuženog predstavlja radnju koja je nepovoljna za drugotuženu, takva nepovoljna parnična radnja u slučaju da ju je poduzeo jedan od jedinstvenih suparničara nema učinka niti prema onom suparničaru koji ju je poduzeo ako tu radnju ne prihvate svi ostali jedinstveni suparničari. Kako je nesporno da drugotužena nije prihvatila priznanje tužbenog zahtjeva, takva radnja nema učinka prema prema drugotuženoj, ali niti prema prvotuženom koji je tu radnju poduzeo iz razloga što su tuženi u ovom postupku jedinstveni suparničari te se prema njima postupak može riješiti samo na jednak način. “

da ako se tužba uvažava presudom se upravni akt poništava i rješava upravna stvar u slučajevima iz člana 33. stav 1. i 2. ovog Zakona i drugim slučajevima predviđenim ovim Zakonom i takva presuda u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt; te kada je u predmetu odlučivano nejavno, na sjednici ili po sudiji pojedincu, sud može, ako su za to ispunjeni uvjeti, poništiti osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke i predmet vratiti tuženom ili prvostepenom organu na ponovno rješavanje kada ocijeni da će on brže i efikasnije provesti postupak i odlučiti o upravnoj stvari.

Shodno navedenom, u situaciji kada prvostepeni sud pravilno cijeni da su nadležni organi pogrešno postupili kada su prekinuli postupak po zahtjevu tužitelja od 01.04.2016. godine (za isplatu zaostalih mjesečnih iznosa lične invalidnine sa pripadajućom zateznom kamatom u skladu sa pravomoćnim rješenjem od 05.11.2007. godine), gubi iz vida da je poništavajući prvostepeni zaključak i osporeno rješenje (o prekidu postupka), ostao neriješen zahtjev tužitelja, tako da se odluka prvostepenog suda pozivom na citirane odredbe člana 36. stav 3. Zakona o upravnim sporovima koje regulišu donošenje presude u sporu pune jurisdikcije ne može ocijeniti pravilnom i na zakonu zasnovanom. Ovo iz razloga što pravna priroda rješavanja u punoj jurisdikciji podrazumijeva ne samo ocjenu suda da upravne akte (kao nezakonite) treba poništiti već podrazumijeva i rješavanje same upravne stvari umjesto upravnog organa, a što uopće nije bilo predmetom rješavanja prvostepenog suda. Stoga je pored poništavanja osporenog i prvostepenog akta (obzirom da sud nije riješio upravnu stvar), primjenom citiranog člana 28. stav 4. navedenog zakona predmet trebalo vratiti prvostepenom organu da odluči o konkretnoj upravnoj stvari - zahtjevu tužitelja od 01.04.2016. godine.

Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj Sud je na osnovu člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio, te je pobijanu presudu prvostepenog suda preinačio tako što je tužiteljevu tužbu uvažio, poništio osporeno rješenje tuženog organa, kao i prvostepeni zaključak, te predmet vratio prvostepenom organu da riješi o zahtjevu tužitelja. “

U prijedlogu je navedeno da je osporeni akt, protiv koga je podnesena tužba i pokrenut predmetni upravni spor, donio isti sud - Kantonalni sud u Sarajevu, pa će se, po mišljenju tog suda, postupak lakše provesti ako u ovom predmetu postupa drugi stvarno nadležan sud.

Ovaj Sud je cijenio da je prijedlog osnovan, te je donio odluku kao u dispozitivu ovog rješenja.

Naime, odredbom člana 50. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine “, broj: 53/03, 73/05, 19/06, 98/15), koja se primjenjuje na osnovu člana 55. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj: 9/05), Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine može na prijedlog stranke ili nadležnog suda odrediti da u pojedinom predmetu postupa stvarno nadležan sud u drugom kantonu ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi. Dakle, ovom odredbom je predviđena delegacija drugog stvarno nadležnog suda iz razloga cjelishodnosti i procesne ekonomije ili iz drugih opravdanih razloga, a što se cijeni u svakom konkretnom slučaju.

U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog Suda ne radi se o razlogu koji je naveo Kantonalni sud u Sarajevu - da će se lakše provesti postupak već je ispunjen zakonski uslov postojanja opravdanog razloga da u ovom predmetu postupa stvarno nadležan sud u drugom kantonu. Naime, okolnost na koju je u svom prijedlogu ukazao Kantonalni sud u Sarajevu - da je tuženi donosilac osporenog akta istovremeno i sud koji treba rješavati po podnesenoj tužbi u predmetnom upravnom sporu predstavlja opravdan razlog za određivanje drugog stvarno nadležnog suda za postupanje u ovom predmetu, kako bi se na taj način otklonila svaka sumnja na uticaj navedene okolnosti na objektivnost sudija tog suda kod rješavanja po podnesenoj tužbi.

Zbog izloženog je ovaj Sud, na osnovu odredbe člana 50. stav 2. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 55. Zakona o upravnim sporovima, za postupaje u ovom upravnom sporu odredio Kantonalni sud u Goraždu. “

Odluka Vlade Unsko-sanskog kantona o listi lijekova obaveznog zdravstvenog osiguranja Unsko-sanskog kantona broj: 03 -017-4215/2022 od dana 25.03.2022. godine („Službeni glasnik Uunsko-sanskog kantona“ broj: 8/22) nije upravni akt, jer istim nije rješavano o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca, odnosno tužitelja u nekoj upravnoj stvari, već se radi o općem aktu tuženog pa kako navedena odluka Vlade nije upravni akt u smislu citiranih odredbi Zakona o upravnim sporovima, protiv takvih akata se ne može voditi upravni spor.

Neosnovano tužitelj prigovara da je tuženi organ odlučivao o pojedinačnim pravima i obavezama tužitelja, tj. o uvrštavanju pojedinih lijekova koje zastupa tužitelj na pozitivnu/esencijalnu listu lijekova Unsko-sanskog, a na osnovu podnesenih pojedinačnih zahtjeva za uvrštavanje lijekova budući da tužena Vlada nije donijela odluku u upravnom postupku nego se radi o aktu Vlade, kao organu izvršne vlasti, koja izvršila obavezu iz člana 8. stav 1. Zakona o lijekovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 109/12), kojom je propisano da Listu lijekova koji se mogu propisivati i izdavati na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja kantona, kao i listu lijekova u bolničkoj zdravstvenoj zaštiti na području kantona donosi vlada kantona na prijedlog kantonalnog ministra zdravstva.

Navedena Odluka o listi lijekova obaveznog zdravstvenog osiguranja od 25.03.2022. godine je podzakonski opći akt koju je donijela Vlada Unsko-sanskog kantona u okviru svoje nadležnosti iz člana 16. Zakona o vladi Unsko-sanskog kantona (“Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ broj 5/08), kojom je propisano da Vlada Kantona u ostvarivanju svojih ovlaštenja utvrđenih Ustavom Kantona donosi: uredbe, odluke, rješenja i zaključke. Istim Zakonom je članom 14. propisan način rada Vlade kada odlučuje u upravnom postupku, pa je propisano da za donošenje rješenja u upravnom postupku i odlučivanju o drugim pitanjima iz nadležnosti Vlade, Vlada Kantona može osnovati jednu ili više komisija čije članove imenuje iz reda članova Vlade.

Stoga, ovaj sud zaključuje da donošenjem Odluka o listi lijekova obaveznog zdravstvenog osiguranja od 25.03.2022. godine, nije rješavano u upravnom postupku o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari nego je tužena Vlada u ostvarivanju svojih ovlaštenja izvršnog organa, donijela odluku kojom je izvršila obavezu iz člana 8. stav 1. Zakona o lijekovima, a koja odluka predstavlja opći akt i ne može se smatrati konačnim pojedinačnim aktom podobnim za preispitivanje u upravnom sporu, neovisno o toga što ta odluka može imati nepovoljan utjecaj na dalje poslovanje tužitelja kao pravnog lica. Imajući u vidu izloženo, proizilazi da donošenjem pobijanog rješenja prvostepenog suda nije došlo do povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari, pri čemu isto, suprotno navodima zahtjeva, nije proizvoljno, već zasnovano na izričitoj odredbi člana 8. Zakona o upravnim sporovima. Sud je odluku donio u nejavnoj sjednici u skladu sa odredbom člana 45. Zakona o upravnim sporovima jer javna sjednica suda nije bila potrebna radi razjašnjenja stanja ove pravne stvari. “

Prema zakonskoj odredbi člana 2. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, pravo pokretanja upravnog spora ima pojedinac ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu, što podrazumijeva njegovu stranačku i procesnu sposobnost. Kako je P. N. umro dana 15.01.2019. godine prestala je njegova stranačka sposobnost već u toku postupka pred prvostepnim sudom, zbog čega se u njegovo i me nije ni mogao podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke u smislu odredbe člana 41. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Bez značaja je činjenica što je punomoćnik iz upravnog spora, uz zahtjev za vanredno preispitivanje priložio punomoć kojom ga je tužitelj navodno ovlastio za zastupanje pred nadležnim Vrhovnim sudom Federacije BiH u predmetu broj: 09 0 U 031225 21 Fp 2, jer je tužitelj P. N. umro prije nego što je podnesen zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Smrt tužitelj a je za posljedicu imala prestanak punomoći za zastupanje već u toku prvostepenog postupku pred Kantonalnim sudom u Sarajevu pa punomoćnik nije imao ovlaštenje nastaviti upravni spor niti u ime tužitelja podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, jer prema odredbi člana 311. tačka 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) punomoć prestaje smrću fizičke osobe, a na čiju primjenu upućuje član 55. Zakona o upravnim sporovima. Stoga, punomoćnik tužitelja nakon tužiteljeve smrti, nije imao ovlaštenje za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, budući da je u upravnom sporu učestvovao samo u svojstvu punomoćnika, a ne stranke ili zainteresovane osobe čije je pravo povrijeđeno upravnim aktom ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu.

S obzirom na iznesene razloge, ovaj sud je, primjenom odredbe člana 44. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odbacio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke kojeg je podnio punomoćnik umrle stranke, kao zahtjev kojeg je podnijela neovlaštena osoba.“

Tužitelj ovu zabranu nije poštovao jer je boravio na javnim mjestima kao što su prodavnica i banka, međutim smatra da je prvostepeni organ omogućio širenje zaraze, jer je je propustio donijeti rješenje u zakonskom roku budući da je rješenje doneseno dana 28.03.2022, a koje je tužitelj primio 01.04.2022. godine, smatrajući da je takvo postupanje u suprotnosti sa odredbama članova 95. i 204. stav 5. Zakona o upravnom postupku.

Dakle, situacija koja opravdava donošenje rješenja u usmenoj formi tiče se poduzimanja iznimno hitnih mjera, a u konkretnoj slučaju to su bile posebne mjere za sprječavanje i suzbijanje zarazne bolesti izazvane virusom Covid -19, koja izaziva teški akutni r espiratorni sindrom (SARS). Bolest je poprimila globalne razmjere te je Svjetska zdravstvana organizacija dana 11. marta 2020. godine proglasila Covid -19 pandemijom. Širenje virusa Covid -19 rezultiralo velikim brojem oboljelih i na području Federacije BiH i izazvalo nepovoljnu zdravstvenu situaciju po njene stanovnike. U vrijeme donošenja usmenog i pismenog rješenja o mjerama zdravstvenog nadzora za tužitelja, na snazi je bila Naredba o proglašenju epidemije zarazne bolesti COVID -19, broj 01 -33-3997/20 od 13.07.2020. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 48/20). Kako je tužitelj bio zaražen virusom Covid 19 u toku trajanja epidemije ove zarazne bolesti, a telefonskim putem je u potpunosti obaviješten o sadržaju rješenja, ovaj sud nalazi da usmeno rješenje, o mjerama stavljanja pod zdravstveni nadzor, koje je prethodilo pismenoj formi identičnog sadržaja, predstavlja dozvoljenu iznimku od općeg pravila o pisanoj formi rješenja i zakonit način provođenja hitnih mjera za sprječavanje i suzbijanje zaraznih bolesti. Prvostepeni organ je naknadno u zakonom propisanom roku od osam dana donio i pismeno rješenje koje je odgovaralo sadržaju usmenog rješenja, kojeg se tužitelj nije pridržavao jer je napustio prostor boravka radi obavljanja aktivnosti koje nisu vezane za liječenje, a što je rezultiralo donošenjem prekršajnog naloga. “

Tim prvostepenim zaključkom odbačen je prijedlog tužitelja za obnovu postupka okončanog pravomoćnim rješenjem Općinskog načelnika putem Službe za urbanizam i stambene poslove Općine Novi Grad Sarajevo, broj: 06 -23-12203/07 od 19.11.2007. godine, kao izjavljen od strane neovlaštenog lica. Navedenim pravomoćnim rješenjem dato je odobrenje Č.A. Company d.o.o. Sarajevo, kao investitoru, za upotrebu dijela građevine, pobliže opisane u tački 1. dispozitiva rješenja.

Protiv navedene presude tužitelj je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede federalnog zakona i povrede pravila federalnog zakona o postupku.

Polazeći od činjenice da je tužitelj prijedlogom od 22.06.2020. godine, pokrenuo obnovu postupka, u upravnoj stvari izdavanja upotrebne dozvole, to je i po mišljenju ovoga suda, prvostepeni sud pravilno zaključio da tužitelj nije ovlašten za podnošenje prijedloga za obnovu postupka, jer prema odredbi iz člana 132. Zakona o prostornom uređenju (“Službene novine Kantona Sarajevo“, broj: 7/05), tužitelj nije ni trebao da učestvuje u tom postupku, jer se radi o jednostranačkoj upravnoj stvari gdje se nasuprot organa pojavljuje samo investitor.

Kako je, dakle, u konkretnom slučaju, predmet ovog upravnog spora ispitivanje zakonitosti procesne odluke tj. zaključka prvostepenog organa kojim je odbačen prijedlog tužitelja za obnovu postupka kao izjavljen od strane neovlaštenog lica, to je neosnovano isticanje povrede materijalno pravnih odredbi iz članova 2. stav 2. alineja 1., 3., 37., 38. i 40. Zakona o željeznicama Federacije Bosne i Hercegovine i člana 3. stav 1. alineja 8. Zakona o željeznicama Bosne i Hercegovine, jer navedene odredbe nisu ni primijenjene, niti su se u konkretnom slučaju mogle primijeniti.

Imajući u vidu naprijed izneseno, ovaj sud je i ostale navode zahtjeva cijenio neosnovanim, pa je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odbio zahtjev tužitelja za vanredno preispitivanje pobijane presude. “

Tim članom je propisano da dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po zakonom utvrđenoj kamatnoj stopi, pa ukoliko tužitelj smatra je tuženi organ kasnio u ispunjenju obaveze isplate penzija, pravo na isplatu zatezne kamate može jedino ostvariti podnošenjem tužbe protiv tuženog organa, stvarno i mjesno nadležnom općinskom sudu za odlučivanje u tom građansko-pravnom sporu. “

Odredbom člana 151. istog Zakona je propisano da postupci koji nisu okončani do stupanja na snagu ovog Zakona, okončat će se po propisima koji su važili u vrijeme podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava. Važeći Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju je stupio na snagu dana 01.03.2018. godine. Tužiteljica je podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju dana 20.03.2018. godine, dakle nakon 01.03.2018. godine, pa se postupak ostvarivanja prava na starosnu penziju morao provesti prema odredbama važećeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i visinu penzije uvećati za svaki mjesec kasnijeg odlaska u starosnu penziju u odnosu na propisanih 65 godina života za 0,166666% počev od 20.03.2018. godine kao momenta priznavanja prava, što u konkretnom slučaju za 5 godina iznosi 60 mjeseci jer je tužiteljica na dan prestanka osiguranja 19.03.2018. godine imala navršenih 70 godina, 0 mjeseci i 2 dana života.

Bez značaja je za rješavanje ovog spora da li je osiguranik navršio 65 godina života prije stupanja na snagu važećeg Zakona, jer on u cijelosti svoja prava ostvaruje u skladu sa tim Zakonom, uključujući i ostvarenje prava na stimulaciju za kasniji odlazak u starosnu penziju prema odredbi člana 146. Zakona. Ovom odredbom je propisana starosna dob nakon koje se može uvećati iznos ostvarene penzije, ali nema ograničenje u pogledu primjene takve norme na način na koji to tuženi organ ističe, konkretno da se uvećanje penzije može najranije računati od dana stupanja na snagu tog Zakona jer je takvo tumačenje u suprotnosti sa odredbom člana 151. Zakona prema kojoj odredbi, jedini kriterij za primjenu Zakona je momenat podnošenja zahtjeva za ostvarenje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Stoga, relevantna činjenica za ostvarenje prava na uvećanu penziju je ta da je osiguranik takvo pravo stekao u trenutku podnošenja zahtjeva za ostvarenje prava na stimulaciju za kasniji odlazak u penziju iz člana 146. navedenog Zakona, neovisno o tome da je 65 godina života navršio prije stupanja na snagu važećeg Zakona, jer je ta činjenica irelevantna, budući da se vremensko važenje Zakona određuje prema drugom kriteriju - momentu podnošenja zahtjeva za starosnu penziju i nisu propisani izuzeci od tog pravila, konkretno da osiguraniku koji je navršio 65 godina života prije stupanja na snagu važećeg zakona to pravo ne pripada.

S obzirom na sve izneseno, ovaj sud je navode zahtjeva ocijenio neosnovanim, pa je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude. “

Odredbom člana 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku (Službene novine Federacije BiH, broj: 2/98, 48/99 i 61/22) propisano je da ako nadležni organ povodom stavljenog zahtjeva stranke nađe da po važećim propisima nema uvjeta za pokretanje postupka, donijet će o tome zaključak, kojim će se podneseni zahtjev odbaciti kao preuranjen. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba.

Kako je iz podataka spisa u predmetu nesporno utvrđeno da je korisnica starosne penzije D.N1 umrla dana 12.07.2020. godine, te da joj nisu isplaćene penzije za period od 05.06.2018. godine do 12.07.2020. godine, to shodno odredbi naprijed citiranog člana 5. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iste mogu biti isplaćene samo zakonskom nasljedniku koji će biti utvrđen pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju, pa kako tužitelj nije dostavio takvo rješenje, to je pravilno odbačen zahtjev za isplatu dospjelih a neisplaćenih penzija kao preuranjen u smislu odredbe člana 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku. Naime, prema odredbi člana 162. Zakona o nasljeđivanju (Službene novine Federacije BiH, broj: 80/14), ostavina umrle osobe prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti. Stoga nije od uticaja navod tužitelja da se punomoćnica i ranije obraćala sa zahtjevom za isplatu, obzirom da su organi uprave odgovarali na te zahtjeve, te davali upute punomoćnici G. S., ka o punomoćniku za isplatu penzija, ali smrću korisnice penzije, prestalo je i pravo punomoćnice da se njoj vrši isplata penzija. Iz istog razloga nije osnovan ni navod da tužitelj nije opozvao punomoć koju je umrla korisnica dala G. S., obzirom da do donošenja pobijane presude nije bilo pravosnažno utvrđeno koje zakonski nasljednik iza umrle D.N1. “

Na osnovu naprijed utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni organ je rješenjem broj: FZ/2/1 -35-1-275898 -4/16 MB:... od 20.11.2019. godine, odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan, pozivajući se na odredbu iz člana 113. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Protiv tog prvostepenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu, koju je tuženi osporenim rješenjem odbio kao neosnovanu, nalazeći da je prvostepeno rješenje u svemu pravilno i zakonito.

Prvostepeni sud je, rješavajući u sporu pune jurisdikcije, uvažio je tužbu, poništio osporeno rješenje tuženog, kao i prvostepeno rješenje Kantonalne administrativne službe T., broj: FZ/2/1 -35-1-275898 -4/16 MB:... od 20.11.2019. godine i upravnu stvar riješio tako što je usvojio zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa od 348,06 KM, na ime penzije za mjesec oktobar 2018. godine, za koji iznos je obavezao tuženog da isplati tužitelju u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Donoseći pobijanu presudu prvostepeni sud je zaključio da je tuženi pogrešno primijenio odredbu iz člana 113. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, jer prema navedenoj zakonskoj odredbi zastara može nastupiti samo na dospjela novčana potraživanja koja korisniku penzije nisu isplaćena.

Neosnovano tuženi u zahtjevu za vanredno preispitivanje ističe povredu federalnog zakona.

Prvostepeni sud je pravilnim tumačenjem odredbe iz člana 113. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, zaključio da zastarjelost dospjelog novčanog potraživanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja može nastupiti samo za ona potraživanja koja nisu isplaćena. Kako je, u konkretnom slučaju, dospjelo novčano potraživanje penzije za mjesec oktobar 2018. godine, bilo uplaćeno tužitelju, to se na isto ne može primijeniti odredba iz člana 113. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud.

Pored toga, neosnovano se tuženi u zahtjevu za vanredno preispitivanje poziva na ugovor o isplati penzija, koji je 14.05.2018. godine, zaključio sa NLB Bankom AD B. L.. Naime, opće je pravilo, sadržano u odredbi iz člana 148. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, da ugovor proizvodi pravno dejstvo samo između ugovornih strana koje su zaključile ugovor (inter partes), a ne i treća lica, na koja se učinci ugovora ne protežu, što je u konkretnom slučaju tužitelj, na koga ugovor ne može imati štetne pravne posljedice. Stoga banka nakon prijenosa uplaćenog iznosa penzije za mjesec oktobar 2018. godine, na račun tužitelja, nije imala ovlaštenje da bez njegove saglasnosti, kao komitenta banke, tako uplaćeni iznos penzije skida sa računa tužitelja i vraća tuženom. “

Sarajevo), u citiranom roku od tri godine od pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, na označenim dijelovima predmetnih parcela nije izvršio nikakve radove, tako da taj dio ne služi svrsi eksproprijacije (a kako su to u svojim nalazima i mišljenjima saglasno potvrdili vještaci geodetske i građevinske struke).

Međutim, iz priloženih zemljišnoknjižnih izvadaka i posjedovnih listova, skice lica mjesta, kopije katastarskog plana, nalaza i mišljenja vještaka urbaniste i nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, te važećeg regulacionog plana ''Prekounje'' (''Službeni glasnik Općine Bihać'', broj: 5/03) i Odluka o provođenju Regulacionog plana ''Prekounje'' u Bihaću (''Službeni glasnik Općine Bihać'', broj: 3/14), jasno proizilazi da su predmetne eksproprisane parcele promijenile oblik i veličinu, te da korisnik eksproprijacije (a niti njegov pravni sljednik), više nisu vlasnici i posjednici neizgrađenog dijela označenih eksproprisanih parcela ranijih vlasnika (tužitelja), na koje se odnosi predmetni zahtjev, već treća lica (zainteresirane pravne osobe), budući da je pravni sljednik korisnika eksproprijacije („Šipad - Komerc“ d.d. Sarajevo), iste prometovao (prodao) trećem licu d.o.o. Čavkunović Bihać (pravnom predniku zainteresiranih osoba), na temelju navedenog ugovora o kupoprodaji (broj: Ov 2089/04 od 28.06.2004. godine i aneksa istog ugovora Ov. broj 2504/05 od 22.08.2005. godine), te da je istom, kao vlasniku i posjedniku predmetnih parcela (a time i zainteresiranim osobama, kao njegovim pravnim sljednicima), odobreno građenje stambeno-poslovnih objekata na predmetnim parcelama, prema važećem Regulacionom planu ''Prekounje'' u Bihaću i navedenoj Odluci o provođenju istog Regulacionog plana, kojim je određena veličina, oblik i položaj parcela, pristup parcelama, regulacione i građevinske linije i površina za javne namjene.

Imajući u vidu navedeno, ovaj Sud je našao da su nadležni upravni organi (a i prvostepeni sud), u obrazloženju svojih odluka pravilno cijenili da tužitelji shodno citiranim propisima ne ispunjavaju zakonske uvjete za djelimičnu deeksproprijaciju neizgrađenog dijela eksproprisanih nekretnina (odnosno poništenje dijela navedenog rješenja o eksproprijaciji od 26.02.1987. godine), budući da su označene parcele 9666/8 i dio k.č. 9666/9, promijenile oblik i veličinu, te se kao gradsko građevinsko zemljište u privatnoj svojini nalaze u obuhvatu izmjena i dopuna regulacionog plana ''Prekounje'' (kojim je izvršena promjena oblika i veličine predmetnih parcela), tako da se ne mogu cijepati, na način kako to tužitelji traže predmetnim zahtjevom, jer je to u suprotnosti s citiranim odredbama člana 19. Zakona o građevinskom zemljištu, kojim je izričito propisano da se oblik i površina parcele gradskog građevinskog zemljišta može mijenjati samo u skladu sa postupkom privođenja zemljišta namjeni, na osnovu prostornog plana ili plana parcelacije. “

a ako korisnik eksproprijacije ne može osigurati takvu nekretninu naknada se određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se ekspropriše, dok je u stavu 2. regulisano da se, izuzetno od stava 1. tog člana, u slučaju kada se radi izvođenja radova, građenja, rekonstrukcije ili održavanja autoceste, brze ceste, magistralne, regionalne ili lokalne ceste ekspropriše nekretnina u vlasništvu Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, grada, općine, javnih preduzeća ili javnih ustanova ne plaća naknada za eksproprisanu nekretninu.

Nadalje, prvostepeni sud zaključuje da citirana zakonska odredba reguliše pitanje naknade vlasnicima eksproprisane nekretnine, da je tuženi u vezi žalbenih navoda pravilno ocijenio da se odredbe člana 12. Zakona o eksproprijaciji imaju tumačiti ekstenzivn o i u skladu s njihovim ciljem, da iz sadržaja odredbe člana 12. stav 2. navedenog zakona proizilazi intencija zakonodavca da od prava na naknadu za eksproprisane nekretnine izuzme sve nivoe vlasti koji čine Federaciju BiH i s njima povezane javno - pravne subjekte, te da u cijelosti prihvata takvo stanovište, jer se tumačenjem navedenih zakonskih odredbi može prepoznati intencija zakonodavca da kroz izuzimanje od prava na naknadu svih administrativno-teritorijalnih nivoa (Federacija BiH, kantoni, gradovi i općine) i s njima povezanih javno - pravnih subjekata, smanji administrativne barijere, ubrza procese važne za izgradnju ključne prometne infrastrukture i u tom okviru izbjegne prelijevanje javnih sredstava i fondova s jednih na druge nivoe vlasti, a posljedično tome podigne nivo efikasnosti državnog aparata u cjelini i ubrza realizaciju javnih investicija važnih za ukupni društveni razvoj. Pri tome prvostepeni sud cijeni da i tuženi organ konstatuje da citirana zakonska odredba ne obuhvata i državu BiH kao subjekta koji nema pravo na naknadu za eksproprisanu nekretninu u svome vlasništvu, ali da istovremeno ukazuje da je na području Federacije BiH jedino Zakon o eksproprijaciji Federacije BiH propis koji se može primijeniti na postupak eksproprijacije i da u nedostatku pozitivnog propisa na državnom nivou (koji bi tužitelju izričito propisivao traženo pravo na naknadu) i pri činjenici da država BiH nije izuzeta od primjene navedenih odredaba entitetskih zakona, zaključuje da je primjena tih zakona neophodna i ujedno pravilna i zakonita i kada je u pitanju tužitelj.

Obzirom na navedeno ovaj sud nalazi da nadležni organi, a i prvostepeni sud nisu povrijedili zakon na štetu tužitelja kada su u svojim odlukama negativno odlučili o pravu na naknadu za eksproprisane predmetne nekretnine u njegovom vlasništvu. Naime, prema odredbama člana 12. Zakona o eksproprijaciji proizilazi da zakonodavac nije propisao da li državi BiH pripada pravo na naknadu za eksproprisane nekretnine iz njenog vlasništva, tako da u tom pogledu postoji zakonska praznina. Stoga su u takvoj situaciji tuženi organ, a i prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama tužitelja, mogli tumačenjem citiranih zakonskih odredaba odrediti da je i država BiH izuzeta od naknade za eksproprisane nekretnine. Analognim i logičkim tumačenjem citiranih odredaba jasno se može zaključiti da ako se (radi izvođenja radova, građenja, rekonstrukcije ili održavanja autoceste, brze ceste, magistralne, regionalne ili lokalne ceste) ne plaća naknada za eksproprisane nekretnine u vlasništvu Federacije BiH, kantona, grada, općine, javnih preduzeća ili javnih ustanova, to je i država BiH u nedostatku propisa izuzeta od prava na naknadu, a kako su to pravilno u svojim odlukama ocijenili i nadležni organi, a i prvostepeni sud. “

Polazeći od činjenice da je rješenjem Službe za imovinsko-pravne, stambene, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine I., broj: 05 -31-759/12 -50 od 20.09.2013. godine, usvojen prijedlog tužitelja za potpunu eksproprijaciju nekretnina u svrhu izgradnje dijela Sarajevske zaobilaznice LOT 3 -B, na dionici Vlakovo - Mostarsko raskršće, a da pristup preostalom dijelu nekretnina koje su predmet ovog upravnog spora ni do danas nije osiguran, tj. ni nakon skoro 10 godina, iako je nesumnjivo da je bez pristupnog puta onemogućeno normalno korištenje preostalog dijela nekretnine, nego je taj pristupni put samo planiran izmjenama i dopunama projekta Sarajevske zaobilaznice, pri čemu u tom periodu radovi na Sarajevskoj obilaznici nisu započeti, niti postoji podatak kada će isti započeti, to je pravilan zaključak prvostepenog suda da su ispunjeni uvjeti iz člana 11. Zakona o eksproprijaciji, za eksproprijaciju preostalog dijela nekretnina. I po mišljenju ovoga suda uvjeti za normalno korištenje preostalog dijela nekretnine moraju postojati u vrijeme rješavanja zahtjeva bivšeg vlasnika za eksproprijaciju preostalog dijela nekretnine, a u konkretnom slučaju takvi uvjeti u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja nisu bili ispunjeni.

Bez uticaja su na pravilnost i zakonitost pobijane presude navodi tužitelja o visini naknade za eksproprijaciju preostalog dijela nekretnine koji je predmet ovog upravnog spora, budući da odredba iz člana 11. Zakona o eksproprijaciji, nema u vidu te okolnosti koje bi sud trebao cijeniti, nego suprotno tome samo privredni interes, odnosno mogućnost korištenja bivših vlasnika. “

Pored toga, nadležna Komisija i tuženi Općinski načelnik u svojim aktima su se pozvali i na odredbe člana 11. citirane Odluke o raspisivanju javnog poziva za zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države na području Općine Odžak, kojim je regulisano da će Komisija prema kriterijima iz te odluke sastaviti preliminarnu rang listu i donijeti preporuku o izboru najpovoljnijih ponuda, da se prigovor na preliminarnu rang listu podnosi Općinskom načelniku u roku od 8 dana od dana objavljivanja na oglasnim pločama, da nakon isteka roka za prigovor, na temelju konačne rang liste Komisije, općinski načelnik donosi odluku o odabiru najpovoljnije ponude po javnom pozivu, a na koju saglasnost daje Ministarastvo, te da nakon dobijanj a saglasnosti na odluku o odabiru najpovoljnije ponude po javnom pozivu od strane Ministarstva, Ministarstvo i ponuditelj čija ponuda je odabrana kao najpovoljnija zaključuju ugovor o zakupu.

Prema tome, odlučivanje o prijavama na javni poziv i odabir najpovoljnije ponude za zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države, na osnovu citiranog Zakona, ne provodi se u upravnom postupku, pa se i o prigovoru tužitelja na preliminarnu rang list u ne odlučuje upravnim aktom (a i izričitom zakonskom odredbom je određeno da odluka kojom se odlučuje o vlasničkim i drugim stvarnim pravima na poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu države nije upravni akt). Ovo iz razloga što se ne radi o rješavanju u nekoj upravnoj stvari, već zakonom propisanim postupkom raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u državnom vlasništvu, pa odluka koja se u tom postupku donosi predstavlja akt raspolaganja, a ne upravni akt. Stoga osporeno rješenje, bez obzira na formu i dat u pouku o pravnom lijeku, nema karakter upravnog akta kakav imaju u vidu naprijed citirane odredbe člana 8. Zakona o upravnim sporovima, pa se takav akt mogao preispitivati samo u parničnom postupku pred nadležnim redovnim sudom. Isto stanovište zauzeto je i u presudi Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: 29 0 P 015227 18 Rev od 10.01.2019. godine.

Shodno navedenom prvostepeni sud nije mogao meritorno rješavati o tužbi tužitelja (i istu odbiti) podnesenoj protiv osporenog rješenja tuženog koje nije upravni akt, pa je ovaj sud, na osnovu člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je primjenom člana 25. stav 1. tačka 2. i stava 2. istog člana, a u vezi sa članom 8. navedenog zakona, tužbu tužitelja odbacio. “

Stavom 2. tačka 2. istog člana je propisano da se namjena zemljišta u planovima prostornog uređenja utvrđuje na osnovu karte upotrebne vrijednosti poljoprivrednog zemljišta i to: zemljište od 5. do 6. bonitetne kategorije utvrđuje se kao poljoprivredno zemljište samo izuzetno kao zemljište za ostale namjene.

Odredbom člana 50. stav 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu je propisano da se poljoprivredno zemljište ne može koristiti u nepoljoprivredne svrhe niti mu se može promijeniti namjena ukoliko nije usaglašena prostorno-planska dokumentacija Federacije i kantona u skladu sa odredbama Zakona o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije BiH (Službene novine Federacije BiH, broj: 2/06, 72/07 i 32/08) i ako nije pribavljena poljoprivredna saglasnost na osnovu ovog zakona.

Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje (koje ovaj sud ne može ispitivati povodom podnesenog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, u smislu odredbe člana 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima), kao i obrazloženje pobijane presude, ovaj sud cijeni da je pravilno i zakonito odbijen zahtjev za izdavanje poljoprivredne saglasnosti za trajnu promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredne svrhe za legalizaciju bespravno izgrađenog stambenog objekta, na parceli označenoj kao kč broj: 66/14, KO M.G.1, Opština T., kao neosnovan, shodno naprijed citiranim odredbama člana 48. stav 1. i stav 2. tačka 2., kao i odredbe člana 50. stav 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, a obzirom da se ista prema Prostorno-planskoj dokumentaciji nalazi u vanurbanom području, te nije Prostornim planom općine T. obuhvaćena urbanom zonom, kao i zbog činjenice da je predmetna parcela utvrđena kao 5. bonitetna kategorija, te se ista utvrđuje kao poljoprivredno zemljište za koje se samo izuzetno može promijeni ti namjena u ostale namjene.

Tužitelj se u svom zahtjevu poziva na odredbu člana 51. stav 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, kojom je propisano da ako fizičko ili pravno lice promijeni namjenu poljoprivrednog zemljišta na osnovu propisane dozvole ili drugog upravnog akta, ili ako promijeni namjenu u suprotnosti sa propisima tako da zemljište ne koristi za poljoprivrednu proizvodnju, plaća naknadu zbog promjene namjene poljoprivrednog zemljišta, međutim po ocjeni ovoga Suda, tužitelj ovu odredbu tumači pogrešno, jer time što je propisana obaveza plaćanja naknade zbog nekorištenja zemljišta za poljoprivrednu proizvodnju, ne znači da je odobrena promjena namjene iste, jer je u navedenom slučaju samo faktički izvršena promjena namjene, ali nije data potrebna saglasnost u skladu sa naprijed citiranom odredbom člana 48. stav 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Pozivanje tužitelja na Odluka općine T. o provođenju izmjena i dopuna prostornog plana Općine T., prema kojem se može dozvoliti gradnja uz magistralne, regionalne, lokalne i nekategorisane ceste u širini od 100 metara mjereći od spoljne ivice ceste, a da ne ugrožava zaštitni pojas puta, ovaj Sud cijeni neosnovanim, imajući u vidu odredbu člana 6. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, kojom je propisano da ukoliko je odredbama posebno g zakona utvrđen manji stepen zaštite poljoprivrednog zemljišta u odnosu na zaštitu utvrđenu ovim zakonom, primjenjuju se odredbe ovog zakona.

Nije osnovano ni pozivanje tužitelja na presudu ovog Suda, broj: 04 0 U 004773 12 Uvp od 15.09.2016. godine, jer je ovaj sud u konkretnom slučaju odlučivao samo o naknadi koja je određena za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredne svrhe, dok presude Kantonalnih sudova na koje se tužitelj takođe poziva, nisu obavezujuće za ovaj Sud. “

Stoga se zaključak prvostepenog suda da je predmetni zahtjev podnesen na osnovu člana 60. Zakona o upravnim sporovima ukazuje pogrešnim, obzirom da zaštita ustavnog prava uopšte nije tražena zbog povrede tog prava konačnim pojedinačnim aktom nadležnog organa, tako da se sadržaj obrazloženja pobijanog rješenja čini potpuno nerazumljivim, te zbog toga ovaj sud ne može ispitati zakonitost tog rješenja.

Pri naprijed navedenom ne može se prihvatiti ni stanovište prvostepenog suda da je podnosilac zahtjeva imao mogućnost koristiti druga pravna sredstva kao i drugu sudsku zaštitu, odnosno da je mogao prvostepenom organu podnijeti zahtjev za isplatu i izvršenje navedenog rješenja i zaključka, jer je u konkrenoj situaciji podnosilac zahtjeva posjedovao izvršno rješenje (kojim je utvrđeno njegovo pravo na isplatu lične invalidnine u preciziranim novčanim iznosima) i zaključak kojim je, (po njegovom zahtjevu za isplatom) određeno izvršenje rješenja i isplata zaostalih ličnih invalidnina, pa je u pogledu nemogućnosti realizacije prava podnositelja na izvršenje izvršne odluke izostala bilo kakva ocjena prvostepenog suda u odnosu na eventualnu povredu ustavnih prava regulisanu članom 62. Zakona o upravnim sporovima, a na što se osnovano ukazuje i u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke.

Nadalje, ne može se prihvatiti ni zaključak suda da podnosilac zahtjeva nije mogao kao službenu, odnosno odgovornu osobu navesti pomoćnika ministra Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo, obzirom na odredbe člana 57. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (“Službene novine Federacine BiH” br. 33/04, 56/05, 70/07, 9/10 i 90/17), čijim je stavom 2. propisano da se u federalnom budžetu o siguravaju, pored ostalog, i sredstva za isplatu ličnih invalidnina, kao i odredbu člana 55. istog Zakona prema kojoj Federalni ministar donosi bliže propise o načinu isplate novčanih primanja, prema ovom Zakonu, načinu vođenja evidencije o korisnicima prava i izvršenim isplatama i dostavljanju izvještaja o utrošenim sredstvima, prema ovom Zakonu, te obavezne instrukcije o utvrđivanju i obračunavanju naknada prema odredbama ovog Zakona.

Imajući u vidu naprijed navedeno ovaj sud je na osnovu člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio, pobijano rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno rješavanje, gdje će se o podnositeljevom zahtjevu za zaštitu sloboda i prava u skladu sa primjedbama ovog suda donijeti pravilna i zakonita odluka. “

Visina komunalne takse je utvrđena na osnovu člana 21. tarifni broj 12. navedene Odluke o komunalnim taksama. Postupajući po žalbi koju je tužitelj podnio protiv ovog prvostepenog rješenja, tuženi je osporenim rješenjem od 19.10.2020. godine žalbu odbio, utvrdivši da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio odredbe Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi.

U upravnom sporu pokrenutom tužbom tužitelja protiv navedenog rješenja tuženog, prvostepeni sud je pobijanom presudom od 03.03.2021. godine odbio tužbu kao neosnovanu, cijeneći da je osporeno rješenje tuženog pravilno i zakonito. Prvostepeni sud je pri tom e cijenio da je u vrijeme donošenja drugostepenog rješenja predmetna Odluka o komunalnim taksama bila na snazi, jer je presuda Ustavnog suda Federacije BiH objavljena 29.11.2019. godine. Takođe je prvostepeni sud utvrdio da su prvostepeno i osporeno rješenje doneseni u skladu sa odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o pripadnosti javnih prihoda u FBiH.

Po ocjeni ovog suda, takav pravni zaključak prvostepenog suda nije pravilan, zbog čega se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke ukazuje osnovanim.

Prvostepeno rješenje doneseno je primjenom odredaba Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi Općine Cazin („Službeni glasnik Općine Cazin“, broj: 1/15 - prečišćeni tekst). Visina takse utvrđena je na osnovu odredbe člana 21. Tarife broj 12. te odluke.

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj: U -4/19 od 15.10.2019. godine, koja je objavljena u Službenim novinama Federacije BiH broj 90/19 dana 29.11.2019. godine, utvrđeno je da član 21. Tarife br. 11. i 12. Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalni h taksi nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Ovim odredbama propisana je visina komunalne takse za korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije i korištenje uređaja za pružanje usluga bežičnog interneta.

Odredbom člana IV.C.12. tač. b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 1/94, 13/97, 16/02, 22/02, 52/02, 60/02, 18/03, 63/03, 9/04, 20/04, 33/04, 71/05, 72/05, 32/07 i 88/08) propisano je da su odluke Ustavnog suda kona čne i obavezujuće, posebno kada Sud utvrdi da zakon, usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona ili općine nije u skladu sa tim ustavom. Taj ili drugi propis neće se primjenjivati, odnosno stupiti na snagu osim ukoliko se ne izmijeni na način koji propiše Sud ili ukoliko Sud ne utvrdi prelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci.

Prema odredbi člana 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“, broj: 6/95 i 37/03), usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu s Ustavom, neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama Federacije BiH“.

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj: U -20/22 od 27.06.2022. godine, utvrđeno je da je djelovanje odluka tog suda kojima je utvrđeno da je zakon ili propis ili pojedina odredba zakona ili propisa suprotna, odnosno u nesuglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, takvo da se u odnosu na postupke koji su u toku pred redovnim sudovima u bilo kojoj fazi sudskog postupka, od dana objave, imaju primijeniti na način da se takav propis, zakon ili pojedina odredba ne primjenjuju u redovnim sudskim postupcima, odnosno da odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ima retroaktivno dejstvo na sudske postupke koji su u toku. Prema obrazloženju ove presude, „sama ustavna norma nedvosmisleno upućuje na to da se pred redovnim sudovima, za postupke koji su u toku, mora primijeniti odluka ovog suda kojom je propis koji bi po redovnom toku stvari redovni sud imao primijeniti prilikom rješavanja nekog pojedinačnog slučaja, a koji je u međuvremenu ocijenjen protivnim Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, danom objavljivanja neprimjenjiv, odnosno van pravnog zakonodavnog sistema u Federaciji Bosne i Hercegovine.“

Iz navedene presude Ustavnog suda, dakle, proizlazi da odluka Ustavnog suda FBiH ima retroaktivno dejstvo u odnosu na sudske postupke koji nisu bili okončani u vrijeme objavljivanja te odluke, što znači da se u takvim postupcima ne može primijeniti zakon i li propis čija je nesaglasnost sa Ustavom utvrđena tom odlukom Ustavnog suda.

Shodno navedenom, prvostepeni sud, nakon donošenja presude Ustavnog suda Federacije BiH broj: U - 4/19 od 15.10.2019. godine, u konkretnoj upravno-sudskoj stvari nije mogao utvrditi da je osporeni akt zakonit, cijeneći da je pravilno primijenjena odredba člana 21. Tarifa broj 12. Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi općine Cazin, budući da je prije donošenja prvostepene presude od 03.03.2021. godine, objavljena presuda Ustavnog suda FBiH o nesaglasnosti te odredbe sa Ustavom FBiH. “

jer na ovakav zaključak ne upućuje niti obrazloženje Odluke o razrješenju izvršnog direktora prije isteka mandata broj: 862/19 od 21.06.2019. godine (u kome je razmatrana i mogućnost ponude ugovora o radu na druge poslove koji odgovaraju stepenu stručne spreme, znanju i sposobnostima izvršnog direktora, pa je cijenjeno da poslodavac nema odgovarajućih raspoloživih radnih mjesta), a pogotovo ne iz Odluke o nepovjerenju izvršnom direktoru broj: 861/19 od 21.06.2019. godine koja ne sadrži bilo kakvo obrazloženje, pri čemu od poslodavca uopšte nije zatraženo da Nadzorni odbor objasni razloge izglasavanja nepovjerenja ili dostavi zapisnik sa sjednice na kojoj se raspravljalo o toj odluci, odnosno na bilo koji način razjasni razloge koji su doveli do donošenja predmetne odluke o izglasavanju nepovjerenja, jer se tek nakon pribavljanja ovih informacija moglo cijeniti da li se radilo o svjesnom doprinosu prestanku radnog odnosa, odnosno o slučajevima navedenim u članu 18. stav 1. tačkama 1. do 8.

Pravilnika o načinu ostvarivanja prava na novčanu naknadu i drugih prava za vrijeme privremene nezaposlenosti, odnosno da li su ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava na predmetnu novčanu naknadu iz člana 36. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba i li ne. “

rođenog.... Dakle, postupak za uplatu doprinosa je pokrenut, ali je okončan donošenjem zaključka broj: 03 -3-5886 -3-19 od 22.01.2020. godine kojim je obustavljen zbog smrti podnositelja zahtjeva L. A. koja je nastupila dana 08.01.2020. godine.

Neosnovano tužiteljica prigovara da je zbog neblagovremenog postupanja prvostepenog organa onemogućeno ostvarivanje prava njenog prednika na uplatu doprinosa, jer je prvostepeni organ poduzeo radnje u postupku uplate doprinosa, koji međutim, nije okončan donošenjem rješenja po zahtjevu prednika tužiteljice, nego je postupak zbog njegove smrti obustavljen, pravilnom primjenom odredbe člana 53. stav 2. Zakona o upravnom postupku. Naime, prednik tužiteljice je u trenutku smrti imao status nezaposlene osobe prema Zakonu o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih, a ostvarivanje prava na uplatu doprinosa, prema odredbi člana 31. stav 2. navedenog zakona, nezaposlenoj osobi kojoj nedostaju do tri godine penzijskog staža do sticanja uvjeta za starosnu penziju je vezano isključivo za prava nezaposlene osobe i kao takvo je lično pravo koje se ne može prenositi na druge osobe, konkretno u cilju ostvarivanja prava na porodičnu penziju tužiteljice nakon smrti njenog supruga. “

jer odlukama upravnih organa u pogledu datuma od kada pripada pravo na predmetne naknade nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa se i njegovi navodi u tom pogledu (a što je jedino i sporno u podnesenom zahtjevu) ukazuju neosnovani m.

Naime, nisu se mogli prihvatiti navodi tužitelja da mu je pravo na predmetne naknade trebalo priznati od dana podnošenja prijave - od 27.07.2018. godine (odnosno najkasnije od zakonom propisanog vremena za donošenje prvostepenog rješenja u smislu člana 216. Zakona o upravnom postupku), obzirom da se hraniteljska naknada i naknada za izdržavanje obračunavaju tek od dana početka smještaja hranjenika u hraniteljsku porodicu, odnosno sa prvim danom smještaja hranjenika (član 33. i 34. Zakona o hraniteljstvu u Federaciji B iH), što podrazumijeva prethodno utvrđivanje podobnosti za obavljanje hraniteljstva (rješenjem od 19.10.2018. godine je utvrđeno da tužitelj ispunjava uslove za obavljanje hraniteljstva) a potom i priznavanje prava na smještaj i upućivanje u hraniteljsku porodicu (to pravo je priznato predmetnim prvostepenim rješenjem od 20.09.2019. godine), uz prethodno pribavljenu saglasnost u pogledu obračuna hraniteljske naknade i naknade za izdržavanje (saglasnost data dana 26.03.2019. godine), nakon čega se tek stiču uslovi za smještaj u hraniteljsku porodicu i pravo na propisane naknade. Stoga odlukama nadležnih organa, a i prvostepenog suda da tužitelju pravo na predmetne naknade pripada počev od 26.03.2019. godine (od dana date saglasnosti na obračun naknada) nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, a kako je to pravilno ocijenio i prvostepeni sud u pobijanoj presudi. “

Ovo stoga što u slučaju prestanka državljanstva BiH odricanjem radi sticanja državljanstva druge države, suprotno tvrdnjama tužitelja, porijeklo ne može biti zakonski osnov za njegov ponovni upis u knjigu državljana BiH, već kao i drugi stranci državljanstvo može steći isključivo naturalizacijom, što podrazumijeva podnošenje zahtjeva za ponovno sticanje državljanstva koje je imao po porijeklu i uz uslove propisane citiranim članom 14.

Zakona o državljanstvu BiH (član 13. Zakona o državljanstvu Federacije BiH). Naime, taj član upravo reguliše poseban pravni osnov sticanja državljanstva za lica koja su ranije imala državljanstvo BiH i Federacije BiH koje im je prestalo na vlastiti zahtjev odricanjem (kao što je to slučaju ovoj stvari), radi čega se navodi tužitelja u pogledu povrede odredaba Zakona o državljanstvu BiH i Federacije BiH ukazuju neosnovanim. “

Naime, pojam privrednog društva je definisan odredbama Zakona o privrednim društvima (Službene novine Federacije BIH, broj: 74/15 I 75/21), na način da je članom 2. Zakona propisano da je privredno društvo pravno lice koje samostalno obavlja djelatnost proizvodnje i prodaje proizvoda i pružanja usluga na tržištu radi sticanja dobiti, dok je članom 3.

Zakona propisano da privredno društvo može biti organizovano u jednom od slijedećih oblika: a) društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću; b) komanditno društvo; c) dioničko društvo; d) društvo sa ograničenom odgovornošću. Kako je tužitelj organizovan kao zdravstvena ustanova, odnosno nije organizovan niti u jednom od pobrojanih oblika privrednog društva (društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću, komanditno društvo, dioničko društvo ili društvo sa ograničenom odgovornošću), to isti ne spada u kategoriju privrednog društva, te stoga ne može ni ostvariti pravo na subvenciju. Iz navedenog razloga nisu relevantni navodi kojima tužitelj dokazuje da on nije organizovan kao javno preduzeće, jer to nije razlog zbog kojem njemu nije priznato pravo na subvenciju, nego je razlog nepriznavanja prava na subvenciju, kao što je naprijed navedeno činjenica da tužitelj ne spada u kategoriju privrednog društva, koja kategorija ima pravo na subvenciju u skladu sa članom 2. tačka a) Zakona o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica, a niti je tuženi u svom rješenju naveo da je tužitelj javno preduzeće, kao što tužitelj pogrešno navodi u zahtjevu. “

Stoga se ne može smatrati da je povrijeđeno pravo tužitelja na jednakost pred zakonom u odnosu na ostale korisnike, jer naprotiv tužitelj spada u krug lica koja su ostvarila određene povlastice zbog svog specifičnog položaja odnosno status a pripadnosti Oružanim snagama BiH (učešće u odbrambeno-oslobodilačkom ratu, invalidnost po osnovu ranjavanja u ratu), što je zakonodavac smatrao opravdanim i u opštem interesu, niti se može smatrati da su odluke upravnih organa i prvostepenog suda donese ne suprotno odredbi člana 8. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata.

Tačno je da su odredbe člana 116. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju na koje se poziva tužitelj proglašene neustavnim iako su istovjetne odredbama člana 8. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno oslobodilačkog rata, ali Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju je opšti zakon i penzije su uslovljene plaćanjem doprinosa, za razliku od Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno oslobodilačkog rata, čija je specijalnost naprijed obrazložena.

Neosnovan je prigovor iz zahtjeva da je pobijana presuda donesena suprotno stanovištu zauzetom u presudi Ustavnog suda Federacije broj U -36/18 od 12.11.2019. godine, jer se ova presuda ne može primijeniti na konkretan slučaj obzirom da obuhvata korisnike koji su pravo na penziju ostvarili ispunjavanjem zakonskih uslova na osnovu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju bez mogućnosti izbora da li će ga koristiti ili ne.

U konkretnom slučaju tužitelju je penzija obustavljena samo privremeno dok je u radnom odnosu jer su se okolnosti i uslovi na osnovu kojih je stečeno to pravo promijenili, čime nije stavljen prevelik teret na korisnike ovih penzija koje se finansiraju na teret države, te se ne može govoriti o povredi prava na imovinu i diskriminaciju. Isti stav zauzet je i u presudi Ustavnog suda Federacije BiH broj U -2/22 od 14.02.2023. godine koja je objavljena u Službenim novinama Federacije BiH broj 18 od 15.03.2023. godine. “

U postupku koji je prethodio donošenju tog rješenja utvrđeno je da se radi o uzurpiranom zemljištu koje je u zemljišnim knjigama upisano kao državna svojina, koje se nalazi u zoni poljoprivrednog zemljišta; da je prvi dokaz o posjedu uzurpanata na predmetnoj parceli - posjedovni list nastao revizijom katastarskog operata 1954. godine; da su kao posjednici upisani pravni prednici lica koja se u ovom postupku pojavljuju kao podnosioci zahtjeva, te da su prema iskazima dva saslušana svjedoka, prednici podnosilaca zahtjeva bili u posjedu tog zemljišta od prije 1941. godine.

Protiv ovog prvostepenog rješenja žalbu je izjavila Općina Ilidža putem svog zakonskog zastupnika - Pravobranilaštva Općine Ilidža, ističući da je Pravobranilaštvo moralo učestvovati u postupku rješavanja uzurpacije jer se radi o zemljištu u državnoj svojini koje se nalazi na teritoriji općine Ilidža; da Pravobranilaštvu nije dostavljeno osporeno rješenje u skladu sa odredbom člana 27. stav 1. Zakona o uzurpacijama; te da posjed uzurpanata nije utvrđen shodno odredbama čl. 5. i 6. navedenog zakona, niti je utvrđeno da se uzurpanti bave poljoprivrednom djelatnošću.

Odlučujući o ovoj žalbi tužiteljice, tuženi je, u izvršenju presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj: 09 0 U 025018 15 U d 07.12.2018. godine, osporenim rješenjem odbacio žalbu Pravobranilaštva, cijeneći da u skladu s odredbama Zakona o pravobranilaštvu, općinsko pravobranilaštvo kao zakonski zastupnik općine u postupku raspravljanja uzurpacije može sudjelovati samo kada je općina strana u postupku i tada u postupku može poduzimati sve pravne radnje ravnopravno sa ostalim strankama. Tuženi utvrđuje da zemlj išna knjiga dokazuje da općina nije stranka u ovom postupku jer sama činjenica da se nekretnina nalazi na teritoriji općine Ilidža ne daje legitimaciju žalitelju. Samo u slučaju kada je imovina na kojoj je pravo raspolaganja upisano na jedinicu lokalne samouprave - općinu, postoji obaveza prvostepenog organa da uključi općinskog javnog pravobranioca u postupak, a u konkretnom slučaju nema upisanog titulara korištenja, raspolaganja, upravljanja.

Postupajući po tužbi kojom je tužiteljica pokrenula upravni spor protiv ovog drugostepenog rješenja tuženog, prvostepeni sud je u cijelosti prihvatio činjenične i pravne zaključke tuženog kao pravilne i zakonite, te tužbu odbio.

Osnovano se zahtjevom za vanredno preispitivanje prigovara da je presuda prvostepenog suda donesena uz povredu federalnog zakona i povredu pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na zakonitost presude.

Po ocjeni ovog suda, pravilno su upravni organi i prvostepeni sud postupili primijenivši u konkretnom slučaju odredbe Zakona o uzurpacijama, iako ovaj zakon više nije na pravnoj snazi. Odredbom člana 371. Zakona o stvarnim pravima propisano je da početkom primjene tog zakona prestaje važiti, između ostalih zakona, i Zakon o uzurpacijama. Međutim, prema odredbi člana 372. Zakona o stvarnim pravima, postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava vlasništva i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana početka primjene tog zakona, okončat će se po odredbama tih propisa. Kako je postupak u ovoj upravnoj stvari započet prije stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima, tj. prije 05.03.2014. godine, valjalo ga je okončati primjenom Zakona o uzurpacijama.

Odredbom člana 27. Zakona o uzurpacijama predviđeno je da se sva rješenja u postupku po tom zakonu dostavljaju uzurpantu, korisniku i nadležnom javnom tužilaštvu (stav 1.), dok se javnom pravobranilaštvu rješenja dostavljaju samo kada je opština stranka, te u tom slučaju javni pravobranilac učestvuje u toku cijelog postupka raspravljanja uzurpacija.

Prema odredbi člana 19. istog zakona, postupak za raspravljanje imovinskih odnosa nastalih uzurpacijom zemljišta u društvenoj svojini pokreće se „na zahtjev uzurpanta, zainteresovane organizacije udruženog rada, opštine (u daljem tekstu: korisnik) ili po službenoj dužnosti“. Iz citirane odredbe proizlazi da su se korisnikom zemljišta, u smislu Zakona o uzurpacijama, smatrali zainteresovano društveno-pravno lice ili opština, a u skladu s odredbom člana 27. tog zakona, korisnik je stranka u postupku, te mu se kao takvom u postupku mora omogućiti učešće. Uzurpacija, naime, predstavlja zauzeće državne (ranije društvene) svojine od strane uzurpanta, te je postupak raspravljanja uzurpacije, kako to proizlazi i iz citiranih zakonskih odredbi, uvijek dvostranački. Bez obzira na to da li je postupak pokrenut na zahtjev uzurpanta, korisnika ili po službenoj dužnosti, u postupku moraju učestvovati uzurpant i korisnik.

Pored toga, odredba člana 27. Zakona o uzurpacijama obavezuje organ uprave koji vodi postupak da sva rješenja u ovom postupku dostavlja i nadležnom javnom tužilaštvu, koje štiti društvene interese. Prema odredbama Zakona o opštem upravnom postupku koji je važio u vrijeme donošenja Zakona o uzurpacijama, nadležno javno tužilaštvo imalo je mogućnost u upravnom postupku izjavljivati žalbe i podnositi druge pravne lijekove protiv rješenja kojim je povrijeđen zakon na štetu društvene zajednice (član 223. stav 2, član 250. stav 4, član 262.). Usljed izmjene društvenog uređenja u Bosni i Hercegovini, te sljedstveno tome i uloge tužilaštava, prema važećem Zakonu o upravnom postupku i zakonima o tužilaštvima, tužilaštvo više nema takvu ulogu, već sve poslove pravne zaštite imovine i imovinskih interesa države (BiH, Federacije, kantona, ili općine) vrše nadležna pravobranilaštva.

Shodno navedenom, u konkretnoj upravnoj stvari raspravljanja uzurpacije zemljišta, u postupak je morao biti uključen pravni subjekt koji je titular državne imovine, u svojstvu korisnika uzurpiranog zemljišta, a prvostepeno rješenje kojim se okončava taj postupak moralo je svakako biti dostavljeno nadležnom pravobranilaštvu radi preduzimanja mjera i pravnih sredstava radi pravne zaštite državne imovine. Iz podataka spisa predmeta, naprotiv, proizlazi da su u postupku pred prvostepenim organom u ovoj upravnoj stvari učestvovali samo uzurpanti.

S obzirom na izloženo, ovaj sud nalazi da tuženi nije mogao utvrditi da Općina Ilidža, odnosno Općinsko pravobranilaštvo nemaju svojstvo stranke u ovom upravnom postupku, a da prethodno nije utvrđeno koje titular državne svojine i korisnik uzurpiranog zemljišta, odnosno koje je nadležno pravobranilaštvo moralo biti uključeno u postupak pred prvostepenim organom.

Pravilno tuženi konstatuje da u konkretnom slučaju u zemljišnim knjigama nije označen nosilac prava raspolaganja državnom svojinom, te da sama okolnost da se zemljište nalazi na teritoriji Općine Ilidža ne znači da je ta općina njen titular. Isto tako, međutim, činjenica da je u zemljišnim knjigama predmetno zemljište upisano kao „državna svojina“, ne znači da to zemljište nema titulara. Naprotiv, svako zemljište u državnoj svojini mora imati titulara, a tuženi u osporenom rješenju propušta obrazložiti na osnovu čega je utvrdio da to nije Općina Ilidža.

Tuženi, dakle, nije mogao ocijeniti da općina nije stranka u postupku i odbaciti njenu žalbu, a da prethodno nije, primjenom važećih propisa, utvrdio koji pravni subjekt jeste titular državne imovine u konkretnom slučaju - općina, kanton, Federacija BiH il i Bosna i Hercegovina.

Ovaj sud pri tome ukazuje da na nivou Bosne i Hercegovine nije donesen zakon kojim se određuju kriteriji za utvrđivanje imovine koja je u vlasništvu Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine (ili njenih kantona i općina), Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i kojim se utvrđuju prava vlasništva i upravljanja državnom imovinom; da je zbog toga Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine zabranjeno raspolaganje imovinom koja se, u smislu tog zakona smatra državnom imovinom, kao i da je odredbom člana 13. Zakona o poljoprivrednom zemljištu Federacije BiH propisano da poljoprivrednim zemljištem upravljaju nadležni organi uprave u Federaciji, kantonima i općinama.

S obzirom na sve navedeno, ovaj sud je našao da je osporeno rješenje doneseno uz povredu odredaba Zakona o uzurpacijama i Zakona o upravnom postupku, koje je prvostepeni sud propustio otkloniti. Iz tog razloga je ovaj sud, primjenom člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio i pobijanu presudu prvostepenog suda preinačio tako što je uvažio tužbu, te osporeno rješenje poništio i predmet vratio tuženom organu na ponovni postupak, kako bi taj organ prilikom ponovnog rješavanja imao u vidu primjedbe na koje je ukazano ovom presudom, te donio novu, na zakonu zasnovanu odluku. “