Imovinski odnosi koji izlaze izvan okvira bračne stečevine
Imovinski odnosi koji izlaze izvan okvira bračne stečevine nisu podvrgnuti pravilima bračnog imovinskog režima, jer se suvlasnički dio bračnih partnera u odnosu na članove šire porodične zajednice ima utvrditi prema kriterijumima koji važe za sticanje vlasništva odnosno suvlasništva (dokazani faktički doprinos), a zatim se tako utvrđeno vlasništvo ili suvlasništvo ima podijeliti između bračnih partnera po pravilima za diobu zajednički stečene imovine.
Obrazloženje:
Na temelju prednjih utvrđenja nižestepeni sudovi su zaključili da je u toku bračne zajednice tužiteljica zajedno sa tuženim zajedničkim sredstvima izvršila novčana ulaganja u adaptaciju stare porodične kuće u vlasništvu oca tuženog, te izvršila dogradnju i izgradnju potpuno novog stambenog objekta sa poslovnim prostorom, a koja je vlasništvo oca tuženog i za koje nekretnine je otac tuženog podnio zahtjev za legalizaciju, te obavezali tuženog da tužiteljici isplati polovinu građevinske vrijednosti novog stambenog objekta u iznosu od 98.486,74 KM.
Prije svega treba navesti da iz stilizacije prvog dijela tužbenog zahtjeva (stav I izreke prvostepene presude) proizilazi da tužiteljica zahtjeva utvrđenje bračne stečevine (novčana ulaganja u adaptaciju stare porodične kuće u vlasništvu oca tuženog, te dogradnja i izgradnja potpuno novog stambenog objekta sa poslovnim prostorom na zemljištu oca tuženog) koju je stekla u zajednici sa tuženim kao bivšim bračnim partnerom, a ne i u široj porodičnoj zajednici, iako je postavila zahtjev koji se odnosi na imovinu vlasništvo oca tuženog M.M. Dakle, raspravljeni su imovinski odnosi - bračna stečevina samo između parničnih stranaka kao bračnih supružnika, a izostalo je dokazivanje sticanja u porodičnoj zajednici u na odnosu oca tuženog (M.M.) koji i nije učestvovao u postupku.
Imovinski odnosi koji izlaze izvan okvira bračne stečevine, nisu podvrgnuti pravilima bračnog imovinskog režima, jer se suvlasnički dio bračnih partnera u odnosu na članove šire porodične zajednice ima utvrditi prema kriterijima koji važe za sticanje vlasništva odnosno suvlasništva (dokazani faktički doprinos), a zatim se tako utvrđeno vlasništvo ili suvlasništvo ima podijeliti između bračnih partnera po pravilima za diobu zajednički stečene imovine. Dakle, u odnosu na članove šire porodične zajednice treba utvrditi da li je i kakav sporazum postignut o spornoj gradnji između članova šire porodične zajednice (izričit ili prećutan), pa ako se utvrdi da je sporazum postignut o gradnji i udjelima u ulaganju, ili se dokaže faktički doprinos u sticanju, treba izdvojiti suvlasnički dio tužiteljice i supruga kao cjelinu po kriterijima za sticanje vlasništva ili suvlasništava u odnosu na ostale članove porodične zajednice, a tek nakon toga može se izvršiti dioba zajednički bračne stečevine, po pravilima za diobu.
Dakle, cijeneći prednja činjenična utvrđenja za koja je ovaj sud vezan (čl. 240. stav. 2. ZPP) da je u ovom postupku tužiteljica prvim dijelom postavljenog tužbenog zahtjeva tražila da se samo utvrdi da novčana ulaganja i dogradnja i izgradnja novog objekta vlasništvo oca tuženog predstavljaju bračnu stečevinu nje i tuženog, to nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su primjenom člana 251. stav 1. Porodičnog zakona FBIH ("Službene novine FBiH", br. 35/05 i 41/05) udovoljili tužbenom zahtjevu u odnosu na tuženog utvrđujući da ulaganja u stari objekat i izgradnja novog stambenog objekta vlasništvo oca tuženog predstavlja njihovu bračnu stečevinu, jer za nastanak bračne stečevine potrebno je da se ispune dvije pretpostavke: 1. da je riječ o imovini stečenoj za vrijeme trajanja bračne zajednice i 2. da se radi o imovini nastaloj radom bračnih supružnika, a koje pretpostavke je u toku postupka tužiteljica i dokazala.
U odnosu na sadržajne prigovore revizije da stav I izreke prvostepene presude je neizvršiv u odnosu na tuženog, jer nije utvrđeno da je tuženi vlasnik imovine, nižestepeni sudovi su odlučili u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (čl. 2. stav 1. ZPP), i to što takva presuda nije izvršiva posljedice snosi isključivo tužiteljica.
Slijedom izloženog, kako ne stoje razlozi revizije, a ni razlog na koji ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (član 241. stav. 1. ZPP) to je primjenom odredbe člana 248. ZPP, revizija tuženog u ovom dijelu odbijena kao neosnovana.
Osnovano revident ukazuje da nižestepeni sudovi odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva za isplatu uloženih novčanih sredstava u izgradnju novog stambenog objekta nisu zasnovali na pravilnoj primjeni materijalnog prava.
U konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, kako je tužiteljica u ovom postupku samo raspravila imovinske odnose sa tuženim kao supružnikom, nema osnova da od tuženog zahtijeva diobu zajedničke imovine koja je utvrđena kao imovina oca tuženog M.M., i to isplatom vrijednosti uloženih novčanih sredstava u izgradnju novog stambenog objekta.
Ovo sve iz razloga što i kada bi se tuženi vodio kao vlasnik imovine, odredbom člana 255. Porodičnog zakona FBiH regulisano da se podjela bračne stečevine vrši ugovorom bračnih partnera, a ako bračni partneri ne zaključe ugovor, podjelu bračne stečevine izvršit će sud između ostalog i na zahtjev bračnih partnera, a odredbom člana 257. istog zakona regulisano je da ako je sud odlučio da se podjela izvrši prodajom stvari zbog toga što je fizička dioba stvari nemoguća ili je moguća uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, bračni partner ima pravo preče kupnje te stvari. Dakle, mogućnost da se jednom supružniku dosudi novčana vrijednost njegovog suvlasničkog udjela u nekretnini koja predstavlja bračnu stečevinu postoji samo ukoliko su se stranke o tome sporazumjele, a na zahtjev bračnih partnera podjela bračne stečevine (razvrgnuće suvlasništva isplatom) moguća je samo pod uslovima iz odredbe člana 38. Zakona o stvarnim pravima cijeneći pravnu prirodu takvog tužbenog zahtjeva.
Dakle, kako je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u dijelu zahtjeva za isplatu, valjalo je reviziju tuženog djelimično usvojiti, pobijanu presudu preinačiti u tom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 32 0 P 153904 22 Rev 2 od 10.1.2023. godine)
