Nasljedno-pravno dejstvo ugovora o doživotnom izdržavanju
Zakon o nasljeđivanju Republike Srpske: član 139
- Ugovor o doživotnom izdržavanju nema nasljedno-pravno dejstvo, pa imovina koja je predmet tog ugovora ne ulazi u ostavinsku masu primaoca izdržavanja i za prenos vlasništva na davaoca izdržavanja nije potrebno provesti ostavinski postupak, jer on postaje vlasnik u trenutku smrti primaoca.
Obrazloženje:
"Ugovor o doživotnom izdržavanju o kojem govore naprijed spomenute odredbe člana 120. ZN-a (gotovo identične odredbe sadržane su i u članu 139. sada važećeg Zakona o nasljeđivanju, "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 1/09) je pravni posao "inter vivos", dvostrano obavezan, teretan i aleatoran ugovor, čijim zaključenjem nastaju obaveze i za primaoca i za davaoca izdržavanja. On predstavlja ugovor sa naknadom koji je motivisan i razlozima osobitog povjerenja stranaka, koji se najčešće zaključuje u cilju izdržavanja i obezbjeđenja starijih i bolesnih lica. U trenutku njegovog zaključenja strane stiču obligaciona prava i ugovor postaje pravno perfektan u trenutku zaključenja, a pravo sticanja svojine na stvarima primaoca izdržavanja odloženo je do njegove smrti. Ugovor o doživotnom izdržavanju nema nasljedno pravno dejstvo, pa imovina koja je predmet tog ugovora ne ulazi u ostavinsku masu primaoca izdržavanja i za prenos vlasništva na davaoca izdržavanja nije potrebno provesti ostavinski postupak, jer on postaje vlasnik u trenutku smrti primaoca. Ugovor o poklonu je takođe dvostrani posao među živima i spada u dobročine pravne poslove kojim poklonodavac stiče obavezu, a poklonoprimac pravo. Poklonodavac ne dobija nikakvu naknadu za ono Što daje poklonoprimcu, jer se poklanjanje vrši besplatno. Za punovažnost ugovora o poklonu nije dovoljna samo saglasna izjava stranaka o predmetu poklona i pismena forma (kad je predmet poklona nekretnina), već je potrebna i namjera poklanjanja ("animus donandi"). Očigledno je da u konkretnom slučaju suprug tužene, a otac tužitelja, kao primalac izdržavanja, nije imao namjeru da raskine ugovor o doživotnom izdržavanju (i zamjeni ga ugovorom o poklonu) i time sebe liši prava na pomoć, pažnju i izdržavanje, a tu namjeru nije imala ni tužena, kao davalac izdržavanja. Na takav zaključak upućuje Činjenica da je primalac izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu već bio teško bolestan i bila mu je potrebna tuđa briga i njega, kao i odnos tužene prema njemu koja je nastavila ispunjavati obaveze iz ugovora o doživotnom izdržavanju i nakon što su zaključili ugovor o poklonu. Činjenice koje se tiču potpunog i predanog izvršenja obaveze izdržavanja od strane tužene prema i nakon zaključenog ugovora o poklonu nije osporavao ni tužitelj, nego je, saslušan kao stranka, na ročištu održanom 8.7.2014. godine izjavio da je otac "faktički bolovao 9 godina od karcinoma" i da je o njemu,,dok je bio bolestan brinula tužena kao supruga, a ja sam dolazio i pomagao povremeno". Proizlazi, da volja ugovarača nije bila usmjerena na poklanjanje nekretnina bez tereta, već je poklonodavac imao želju da time pokuša zaštiti tuženu, koja je preuzela staranje o njemu, u pogledu imovine koja je bila obuhvaćena ugovorom o doživotnom izdržavanju i ugovorom o poklonu. Tako proizlazi i iz sadržaja ugovora o poklonu koji ne sadrii odredbu kojom se utvrđuje da prestaje važiti ugovor o doživotnom izdržavanju ili da se on raskida, iako je nespomo da se kod oba ugovora radi o istim nekretninama. Budući da je tužena već upisana kao vlasnik predmetnih nekretnina, nije imalo smisla nalagati takvu uknjižbu (sada na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju), a činjenica da je taj upis izvršen na osnovu ugovora o poklonu nikako ne utiče na ocjenu valjanosti ugovora o doživotnom izdržavanju, slijedom čega ovakvi prigovori tužitelja nisu mogli ishoditi drugačiju odluku."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, Rev 29865/2015 od 22.8.2016. godine)
