Nužni dio i povreda nužnog dijela

Obrazloženje

"U ovoj parnici tužiteljica je kao nužna nasljednica iza svog pokojnog supruga J.B., smatrajući da je isti svojim testamentom od 03.12.2001. godine povrijedio njeno pravo na nužni dio, stavila zahtjev da se njen nužni dio podmiri iz one imovine kojom je ostavilac raspolagao testamentom.

Odredbom člana 29. Zakona o nasljeđivanju ("Službeni list SR BiH", broj 7/80 i 15/80) propisano je da nužni nasljednik ima pravo na dio zaostavštine kojim ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio, koji dio za bračnog druga ostavioca iznosi ½ zakonskog nasljednog dijela. Izračunavanje nužnog dijela vrši se prema odredbama člana 31. Zakona o nasljeđivanju. Prema navedenoj zakonskoj odredbi vrijednost zaostavštine na osnovu koje se izračunava nužni dio utvrđuje se tako da se prvo popisuju i procjenjuju sva dobra koja je ostavilac imao u trenutku smrti, računajući sve ono sa čime je raspolagao testamentom, pa od tako utvrđene vrijednosti dobara odbija se iznos dugova ostaviočevih, u koje spadaju i troškovi sahrane, nakon čega se tako dobijenoj vrijednosti dodaje vrijednost svih poklona koje je ostavilac bilo kada učinio nekom zakonskom nasljedniku, pri čemu je pojam poklona sadržan u odredbi člana 32. Zakona o nasljeđivanju. Ako je ostavilac svojim raspolaganjem prekoračio raspoloživi dio, što znači da dobra koja su ostala u ostavini nisu dovoljna da pokriju vrijednost imovine koja je trebala ostati nužnom nasljedniku, smatra se da je nužni dio ovog lica povrijeđen (član 37. stav 2. Zakona o nasljeđivanju).

Odluku o usvajanju zahtjeva za redukciju testamenta radi namirenja nužnog dijela prvostepeni sud je zasnovao na činjeničnim utvrđenjima, koja je prihvatio i drugostepeni sud, da zaostavštinu ostavitelja J.B. čini stan u V. površine od 45 m2 i putničko motorno vozilo "H.", proizvedeno 1985. godine, pri čemu je ostavitelj svojim testamentom predmetni stan ostavio na jednake dijelove tuženim, kao svojoj djeci, dok je tužiteljici ostavio pravo da u tom stanu stanuje do svoje smrti. Troškovi sahrane ostavitelja iznosili su 1.900,00 KM.

U iznesenoj činjeničnoj situaciji, zauzimajući stav da putničko motorno vozilo "H." očito ne predstavlja veliku vrijednost, te da su se tuženi prihvatili svojih zakonskih nasljednih dijelova i na toj pokretnoj imovini koja nije bila predmet testamentarnog raspolaganja, prvostepeni sud je zaključio da je tužiteljica testamentarnim raspolaganjem prikraćena za svoj nužni dio iz zaostavštine svog pokojnog supruga, koji joj pripada u dijelu 1/6 cjelokupne zaostavštine.

Navedeni pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je kao pravilan i drugostepeni sud te prvostepenu presudu potvrdio kao pravilnu i zakonitu.

Ne stoji prigovor revidenata da je drugostepena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 231. Zakona o parničnom postupku - "Službene novine F BiH", broj: 53/03, 73/05 i 19/06 - u daljem tekstu ZPP). Suprotno tvrdnji revidenata, drugostepeni sud je u obrazloženju svoje odluke ocijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja.

Neprihvatljiv je prigovor revidenata da se odluka drugostepenog suda zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Ovaj revizijski sud primjećuje da prvostepeni sud nije novčano izrazio obračunsku vrijednost čiste zaostavštine, procjenjujući vrijednost stana i putničkog motornog vozila po njihovoj tržišnoj vrijednosti u vrijeme ostaviočeve smrti, kako to nalaže odredba člana 31. Zakona o nasljeđivanju, ali taj propust nije imao za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, revidenti tokom postupka, kao i u svojoj reviziji, ni ne tvrde da tužiteljica svoj nužni dio može ostvariti iz imovine koja je ostala u zaostavštini (putničko motorno vozilo), već samo tvrde da ostavitelj svojim testamentarnim rasplaganjem nije povrijedio raspoloživi dio zaostavštine ukoliko se uzme u obzir da u zaostavštinu ulaze i druge pokretne stvari (namještaj u stanu) te prava (pravo korištenja stana).

Pravilno je drugostepeni sud, pozivom na odredbu člana 36. Zakona o nasljeđivanju, zaključio da tužiteljici, kao nadživjelom bračnom drugu ostavioca pripada pravo na izdvajanje predmeta domaćinstva (pokućstvo, namještaj i sl.) te da se tako izdvojeni predmeti ne uzimamju u obzir pri izračunavanju nužnog dijela, niti se uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio."