Odgovornost nasljednika za dugove ostavitelja
Preuzimajući prava umrle osobe nasljednici preuzimaju i njezine obaveze imovinske prirode, pa odgovaraju za njene dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, pri čemu je na njima teret dokazivanja činjenica koje im idu u prilog, te su oni u parnici dužni dokazati pozitivnu činjenicu da je vrijednost naslijeđene imovine, odnosno vrijednost njihovog naslijeđenog dijela manja od visine duga ostavioca.
Obrazloženje:
"Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja, kao jemca, da mu prvotužena kao korisnica kredita po Ugovoru o kreditu broj: koji je zaključila sa... bankom te prvotužena i drugotuženi kao zakonski nasljednici umrlog korisnika kredita J. M. po Ugovoru o kreditu broj:..., koji je zaključen sa U. b. d.d., isplate iznose utvrđene u izreci presude, koje je tužitelj kao jemac platio umjesto prvotužene i njenog supruga, kao glavnih dužnika po gore navedenim kreditima.
U iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nižestepeni sudovi primjenom odredbe člana 1003., člana 1013. Zakona o obligacionim odnosima i člana 172. Zakona o nasljeđivanju u cijelosti usvojili tužbeni zahtjev i obavezali tužene da tužitelju isplate traženi iznos u visini prema nalazu i mišljenu vještaka financijske struke zaključivši, da kad jemac ispuni povjeriocu potraživanje koje je trebao ispuniti glavni dužnik, jemac stiče pravo regresa (obeštećenja) za sav iznos koji je platio povjeriocu, te da tuženi kao zakonski nasljednici u smislu odredbe člana 172. st. 1. Zakona o nasljeđivanju FBiH odgovaraju za dugove ostavitelja.
Ovakav pravni zaključak nižestepenih sudova u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu prihvata i ovaj sud.
Suprotno prigovor revidenata, nižestepeni sudovi su na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilnom primjenom materijalnog prava donijeli odluku o usvajanu tužbenog zahtjeva.
Odredom člana 1003. Zakona o obligacionim odnosima je propisano da na jemca koji je namirio povjeriočevo potraživanje prelazi to potraživanje sa svim sporednim pravima i garancijama njegovog ispunjenja. Daljom odredbom člana 1013. stav 1. istog Zakona propisano je da jemac koji je isplatio povjeriocu njegovo potraživanje može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun kao i kamatu od dana isplate.
U konkretnom slučaju iz stanja spisa proizilazi da prvotužena kao glavni dužnik nije u cijelosti izvršila svoju obavezu iz ugovora o kreditu, već je tužitelj kao jemac isplatio njeno potraživanje. Kako je dakle tužitelj namirio vjerovnika isplativši traženi iznos umjesto prvotužene kao glavnog dužnika samim tim na tužitelja kao jemca u smislu odredbe člana 1003. ZOO prelazi to potraživanje sa svim sporednim pravima, pa tužitelj kao jemac prvotuženog osnovano potražuje od prvotužene iznos koji je za nju platio.
Isto tako pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tuženi kao zakonski nasljednici odgovaraju za dugove svog prednika u konkretnom slučaju supruga i oca do visine svog nasljednog dijela.
Odredbom člana 172. stav 1. Zakona o nasljeđivanju ("Službene novine FBiH" broj 80/14 i 32/19) propisano je da nasljednici odgovaraju za dug ostaviočev do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a kada ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno i to svaki do visine vrijednost naslijeđenog dijela (st. 3. čl. 172. ZN).
Dakle, iz navedene odredbe proizilazi da nasljednici odgovaraju za dugove ostavioca do visine vrijednosti naslijeđene imovine i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela. Naime, ostavina umrle osobe prelazi po sili zakona na nasljednika u trenutku njen smrti (čl. 162. ZN). Preuzimajući prava umrle osobe preuzimaju i njezine obaveze imovinske prirode. Stoga nasljednici odgovaraju do visine vrijednosti nasljednog dijela, odnosno nasljednici odgovaraju za dugove umrle osobe s onolikom vrijednošću koju je u trenutku smrti ostavitelja imala ona imovina koja je pripala nasljedniku u nasljedni dio. Kad ima više nasljednika iza ostavitelja, oni odgovaraju solidarno za dugove ostavitelja i to do visine vrijednosti svog nasljednog dijela. Budući da su prema sadržaju rješenja o nasljeđivanju od 24.09.2007. godine tuženi nasljednici iza umrlog svog supruga i oca isti solidarno odgovaraju za njegove dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine.
Prigovor drugotuženog da nije bio upoznat sa činjenicom da su njegovi roditelji podizali kredite je bez uticaja. Ovo stoga što se drugotuženi kao nasljednik iza umrlog oca prihvati svog nasljednog dijela, a preuzimajući prava preuzeo je i njegove obaveze i odgovara za te obaveze do visine vrijednosti svog nasljednog dijela.
Suprotno prigovoru revidenata, po ocjeni i ovog suda, pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja, odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. i člana 126. ZPP nižestepeni sudovi su izveli zaključak da je na tuženom, a ne na tužitelju, bio teret dokazivanja kolika je vrijednost naslijeđene imovine.
Prema odredbi člana 7. stav 1. ZPP stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojim se utvrđuju te činjenice. U skladu sa navedenom odredbom teret dokazivanja može ležati na objema strankama tako da tužitelj treba dokazati činjenice koje predstavljaju stvarnu osnov tužbe, dok tuženi treba dokazati činjenice na kojima temelji odgovor kojim se osporava osnovanost tužbenog zahtjeva.
Najuticajnija teorija vezana za teret dokazivanja je raspodjela tereta dokazivanja prema teoriji norme. Prema navedenoj teoriji, ona stranka, čije bi nastojanje u postupku ostalo bez uspjeha bez primjene određene odredbe, nosi teret dokazivanja da su se činjenične pretpostavke te odredbe u stvarnom životu ostvarile, odnosno, svaka stranka treba u postupku navesti i dokazati da su ispunjene pretpostavke za primjenu njoj povoljnije norme, tj. one norme čiji učinak ide njoj u korist.
Pravne norme jednog pravnog sistema mogu se klasifikovati shodno navedenoj teoriji, u nekoliko skupina: u norme koje zasnivaju subjektivno pravo na kome se zahtjev temelji; na norme koje sprečavaju njegov nastanak; norme koje subjektivno pravo ukidaju, te norme koje daju tuženoj stranci pravo na pozivanje na okolnosti koje isključuju pravo na zahtjev (tzv. eliminatorne norme).
U ovu posljednju skupinu (tzv. eliminatorne norme) ubrajaju se uglavnom prigovori koji daju drugoj stranci pravo na poduzimanje radnji sa materijalno-pravnim učinkom na sudbinu međusobnih prava i obaveza u tom smislu što će u cijelosti ili djelomično onemogućiti realizaciju postavljenog zahtjeva.
Shodno navedenom, procesna teorija je formulirala slijedeće opće pravilo o teretu dokazivanja:
Ko šta tvrdi treba da dokaže; teret dokazivanja pogađa onoga ko nešto treba da dokaže, a ne onoga ko nešto poriče,
Ako tuženi ističe prigovor, dužan je da dokaže istinitost tvrdnje o činjenicama na kojima se zasnivaju njegovi prigovori, kao da je tužitelj.
U bitnom, teret dokazivanja činjenice koja je bitna za nastanak ili ostvarivanje prava snosi stranka kojoj dokazivanje te činjenice po materijalnom pravu ide u korist, ako zakonom nije drukčije određeno. Svako ko osporava postojanje nekog prava snosi teret dokazivanja činjenice koja je spriječila nastanak ili ostvarenje prava ili uslijed koje je pravo prestalo da postoji, ili to pravo ograničava, ako zakonom nije drukčije određeno.
U konkretnoj parnici činjenice koje su bitne za nastanak ili ostvarenje prava su činjenice...
Odredba člana 172. stav 1. Zakona o nasljeđivanju propisuje odgovornost nasljednika za dugove ostavioca, pri čemu tu odgovornost ograničava do visine vrijednosti naslijeđene imovine, odnosno do visine vrijednosti svog nasljednog dijela (čl.172. st. 3. ZON).
Taj dio navedene norme pretpostavlja činjenice koje idu u prilog tuženim, te su oni u parnici dužni dokazati pozitivnu činjenicu da je vrijednost naslijeđene imovine, odnosno vrijednost njihovog naslijeđenog dijela manja od visine duga ostavioca, odnosno potraživanja tužitelja. (Ovakav stav izražen je i u odlukama Vrhovnog kasacionog suda Srbije Rev: broj:.../2020 od 02.03.2022. godine i Rev broj:.../2020 od 23.12.2021. godine). Identičan pravni stav izražen jedinstveni u sudskoj praksi sudova u Republici Hrvatskoj i to kako u primjeni odredbe člana 139. važećeg Zakona o nasljeđivanju ("NN", broj 48/03 do 14/19), tako i u primjeni ranije važećeg nasljedno-pravnog zakonodavstva, odnosno da visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviočevih dugova koje je nasljednik već podmirio dužni su u parnici dokazati tuženi nasljednici.
U konkretnom slučaju tuženi prigovaraju da je visina vrijednost naslijeđenog dijela manja od utuženog potraživanja, pa teret dokazivanja te činjenice koja bi taj prigovor činila osnovanim leži na tuženim. Dakle, prema pravilu o teretu dokazivanja za eventualnu odgovornost nasljednika za dugove ostavioca dužnost povjerioca je, u ovom slučaju tužitelja, da dokaže da su tuženi pravni slijednici ostavioca, a to da li su tuženi naslijedili imovinu ostavioca u vrijednosti koja pokriva visinu potraživanja stvar je dokazivanja tuženih u parnici, a ne tužitelja, kako to pogrešno tvrde tuženi. Stoga je primjenom pravila o teretu dokazivanja, odredbe člana 126. ZPP, valjalo zaključiti da je na tuženim nasljednicima, a ne na tužitelju teret dokazivanja kolika je vrijednost naslijeđene imovine.
Najzad, ovaj sud nije izgubio iz vida odluku Ustavnog sud BiH broj AP-156/20 od 08.09.2021. godine, ali je upravo radi izvršavanja svoje osnovne funkcije ujednačavanja sudske prakse i realizacije principa jednakosti svih građana pred zakonom, usvojio pravno shvatanje na sjednici Građansko odjeljenje ovog suda održanoj 23.05.2022. godine, na kome se i zasniva ova reviziona odluka, prema kojem shvatanju na tuženim nasljednicima, a ne na tužitelju je teret dokazivanja kolika je visina vrijednosti naslijeđene imovine.
Ostali revizijski prigovori nisu od odlučnog značenja sa aspekta predmeta spora (član 231. u vezi sa članom 253. ZPP), pa ih sud kao takve nije posebno obrazlagao.
Kako ne stoje revizijski razlozi, a ni razlog na koji sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe člana 248. ZPP reviziju tuženih valjalo odbiti."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 58 0 P 160661 22 Rev od 23.5.2022. godine)
