Okolnost da je testator u testamentu isključio zakonskog nasljednika iz nasljedstva

Obrazloženje

BOSNA I HERCEGOVINA        

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

VRHOVNI SUD

FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Broj: 58 0 P 274353 26 Rev

Sarajevo, 19.02.2026. godine

Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija: Amele Mahić Samardžić, kao predsjednice vijeća, Jasminke Kubat i Svjetlane Milišić-Veličkovski, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. D.B. rođene D., kći M. iz M, Ulica Z. broj ..., R. H., 2. D.D., sina M. iz M., Ulica V. broj .... i 3. D.M. rođene D., kći M.iz M., Ulica P.z. Š.B. broj ...., koje zastupa punomoćnik Dušanka Babić, advokat iz zajedničkog OU Danka Vučina & Gordana Belović & Igor Kvesić & Dušanka Babić iz Mostara, Ulica Kralja Petra Krešimira IV bb (SPC Rondo), protiv tuženih: 1. mldb. D.D. sina D., koga zastupa  zakonski zastupnik otac D. D. i 2. D.D. iz M., Ulica O. bb, koje zastupaju punomoćnici iz OD Tvrtković d.o.o. Mostar, radi osporavanja pravne valjanosti testamenta, vrijednost spora 100.000,00 KM, odlučujući o reviziji tuženih protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj: 58 0 P 274353 25 Gž od 17.09.2025. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 19.02.2026. godine, donio je sljedeću

Revizija se djelimično usvaja, obje nižestepene presude preinačavaju,  na način da  se odbija tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu za utvrđenje djelimične ništavosti pismenog testament pred svjedocima umrlog M.D. sastavljen dana 25.08.2022. godine, dok se u preostalom dijelu revizija odbija.

Odbijaju se zahtjevi parničnih stranka za naknadu troškova revizijskog postupka.

Prvostepenom presudom Općinskog suda u Mostaru, broj: 58 0 P 274353 23 P od 21.03.2025. godine stavom prvim izreke utvrđeno je da je ništav pismeni testament pred svjedocima umrlog M.D. sastavljen dana 25.08.2022.godine u Odvjetničkom društvu Tvrtković d.o.o. Mostar, u dijelu koji se odnosi na isključenje tužitelja sa pravom na nužni dio nasljeđa, te da tužiteljima, svakom ponaosob, pripada pravo na nužni dio nasljeđa od 1/8 u zaostavštini umrlog M. D., koju čini sva pokretna i nepokretna imovina koja se u momentu smrti zatekla na imenu ostavitelja M.D., tako da će se sva njegova zaostavština u odnosu na tužitelje rasporediti u skladu sa zakonom. Stavom drugim izreke obavezani su tuženi naknaditi troškove  parničnog postupka u iznosu od 6.564 KM, u roku od 30 dana.

Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj: 58 0 P 274353 25 Gž od 17.09.2025. godine žalba tuženih je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Protiv drugostepene presude reviziju su blagovremeno izjavili tuženi zbog povrede
odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se
revizija usvoji i drugostepena presuda preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev
ili da se drugostepena presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno
odlučivanje uz naknadu troškova za sastav revizije u iznosu od 7.076,16 KM i takse na reviziju prema određenju suda.

Tužitelji su u odgovoru na reviziju osporili sve revizijske prigovore i predložili
da se revizija odbije kao neosnovana, a tuženi obavežu na naknadu troškova sastava odgovora
na reviziju u iznosu od 5.040,00 KM.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji i po službenoj
dužnosti u smislu odredbe člana 241. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu ZPP-a),
ovaj sud je odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:

Revizija je djelimično osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članovima 8., 191. i 231. ZPP-a.

Suprotno tvrdnji tuženih, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje
prema odredbi iz člana 191. stav 4. ZPP-a sa jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji
su od odlučnog značaja, a kako je istom drugostepeni sud odgovorio na sve žalbene navode
relevantne za odluku o predmetu spora, to nije ostvarena povreda odredbe iz člana 231. ZPP-a.

Iako tuženi u reviziji tvrde da o odlučnim činjenicama postoji protivrječnost onoga što
se u razlozima presude navodi sa sadržajem dokaza izvedenih tokom postupka, ovakvim
revizijskim navodima se sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestepenih sudova
u odnosu na okolnosti koje su prethodile isključenju tužitelja iz nasljedstva i sačinjavanju pismenog testamenta pred svjedocima. Iz navedenog slijedi da se radi o revizijskim prigovorima činjenične prirode kojima tuženi iznose svoje stavove o ocjeni provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je osporena presuda zasnovana. Kako se drugostepena presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (član 240. stav 2. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni revizijski sud.

Prvostepeni sud je ocijenio svaki odlučan provedeni dokaz posebno, kao i sve dokaze
zajedno u smislu odredbe člana 8. ZPP-a, a drugostepeni sud ta činjenična utvrđenja prihvatio
pravilnim, pa nije počinjena ni povreda odredaba parničnog postupka iz člana 8. ZPP-a, na koju se opisno ukazuje revizijom.

Tuženi u okviru ovog revizijskog razloga osporavaju pravno shvatanje drugostepenog
suda u primjeni materijalnog prava. Međutim, pogrešan pravni pristup sam po sebi, ako bi i
postojao, ne znači ujedno i postojanje povrede odredaba parničnog postupka iz člana 8. ZPP-a, ako je presudu moguće ispitati i ukoliko postoji pogrešan pravni pristup.

Djelimično je osnovan revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je pitanje opravdanosti isključenja tužitelja kao nužnih nasljednika iz nasljedstva iza pokojnog M.D. i djelimična ništavost testamenta, te je u revizijskoj fazi postupka sporno da li je postojao zakonski osnov isključenja koji se u  testamentu navodi kao uzrok isključenja i da li je zbog toga pismeni testament pred svjedocima djelimično ništav.

U postupku pred nižestepenim sudovima je utvrđeno da je M.D. otac tužitelja i drugotuženog D..D., a djed prvotuženog mldb. D.D.. M.D. je kod Odvjetničkog društva Tvrtković d.o.o. Mostar sačinio pismeni testament pred svjedocima dana 25.08.2022. godine. Imenovani je umro dana 22.09.2022. godine, a ostavinski postupak iza umrlog  M.D. prekinut je rješenjem Općinskog suda u Mostaru broj: 58 0 O 264159 22 O od 10.07.2023. godine, te istim su nasljednici (sada tužitelji) upućeni na pokretanje parničnog postupka. Testamentom sačinjenim pred svjedocima testator M.D. (otac i djed parničnih stranaka) je iz nasljedstva u cijelosti isključio svoju djecu, sina D.D., te kćeri D.B. i D.M., kao i njihove potomke, iz razloga što sa njima nema nikakav kontakt godinama i što oni ranije, a ni sada nisu vodili brigu o njegovom životu i zdravlju i svakodnevnim potrebama, te mu nisu pružali nikakvu pomoć za života. U testamentu je navedeno da i sina D.D. u cijelosti isključuje iz svog nasljeđa jer je isti stambeno i finansijski u cijelosti osiguran, a da svu svoju imovinu ostavlja isključivo unuku D.D., sinu D. rođenom .... godine. M. D. ženio se tri puta, te njegova djeca iz prvog braka su tužitelj sin D.D. i kći D.B., a tužiteljica D. M. je njegova kći iz drugog braka, dok tuženi D.D. je njegov sin iz trećeg braka. Malodobni D. D. kome je M.D. ostavio testamentom svu svoju imovinu je sin D.D., a unuk ostavitelja.

Ocjenom iskaza parničnih stranaka, te svjedoka J.L., M.P., Lj.D., M.D., S.D., nižestepeni sudovi su utvrdili da je razlog narušenih porodičnih odnosa između tužitelja D.B. i D.D. i ostavitelja, nastao kao posljedica ponašanja pokojnog M.D. prema ovim tužiteljima koji su sa istim nakon razvoda braka sa njihovom majkom živjeli dok su bili djeca, pa je i tada, dakle u ranom djetinstvu bilo problema u vidu njegovih zabrana da viđaju i posjete svoju majku, svađa i fizičkog kažnjavanja. Odnos navedenih tužitelja prema ocu bio je uslovljen lošim uspomenama iz djetinjstva, kada su oni bili lišeni njegove roditeljske ljubavi i pažnje, a zbog poremećenih odnosa ostavitelja sa njihovom majkom. Pokojni M.D. sa kćerkom, to jest tužiteljicom D.M. nije nikada imao nikakve roditeljske odnose, nije se javljao na njene telefonske pozive, nije redovno plaćao alimentaciju, a na ulici je pri susretu okretao glavu od nje, pa je poremećenost porodičnih odnosa Daliborke Miličević i ostavitelja M.D. posljedica prvenstveno volje ostavitelja. Na prednje ukazuje i činjenica da drugotuženi D.D. sve do svoje 18. godine nije ni znao da ima polusestru D., a i tada to nije saznao od oca. Da, u datim okolnostima od tužitelja se i nije moglo očekivati da ostvare porodičan i blizak kontakt sa ocem M.D., ali da to ne isključuje brigu tužitelja za zdravlje njihovog oca i njegove potrebe, ali da je za učešće istih u životu njihovog oca bila potrebna i njegova volja, a koja je izostala u konkretnom slučaju.

Iz naprijed datih razloga nižestepeni sudovi usvajaju tužbeni zahtjev, pri tome imajući u vidu  ukupnost odnosa između tužitelja i ostavitelja, cijeneći da je do takvih odnosa došlo kao rezultat poremećenih porodičnih odnosa, koje je kao takve svojom voljom i ponašanjem nametnuo ostavitelj M.D., te da je neopravdano isključenje tužitelja kao zakonskih nasljednika, i da se zbog toga nisu stekli uslovi za njihovo isključenje, a time niti za isključenje u pravu na nužni nasljedni dio saglasno odredba člana 45. stav 1., 46.,  47. i 48.  Zakona o nasljeđivanju F BiH.

Da bi se povreda zakonske ili moralne obaveze mogla smatrati opravdanim razlogom za isključenje nužnih nasljednika iz nasljedstva, u skladu sa odredbom člana 45. stav 1. Zakona o nasljeđivanju F BiH, povreda mora biti utvrđena i mora biti teža. Isto tako, u primjeni prednje zakonske odredbe, mora biti zadovoljen i odgovor na pitanje - je li isključenje opravdano, jer samo opravdano isključenje može dovesti do pravnih posljedica isključenja utvrđenih odredbama člana 47. i 48. Zakona o nasljeđivanju F BiH.

Sa ocjenom nižestepenih sudova da se tužitelji nisu teže ogriješili o moralnu obavezu prema ostavitelju slaže se i ovaj sud, jer je ponšanje tužitelja rezultat poremećenih porodičnih odnosa. Tužitelji su rasli u atmosferi netrepeljivosti između ostavitelja i majki tužitelja koji su se odražavali i na njih. Umjesto da između ostavitelja i tužitelja postoje uobičajeni odnosi u kojima otac iskazuje ljubav prema svojoj djeci, a ona mu tu ljubav uzvraćaju, otac tužitelja (ostavitelj) je svojim ponašanjem tužitelje kao svoju djecu udaljio od sebe. Cijeneći utvrđene okolnosti da ostavitelj nije nikada iskazao želju da kontaktira sa tužiteljima, niti izrazio želju da ga posjete, da tužitelji zbog navedenih okolnosti nisu ni mogli imati direktna saznanja o zdravstvenom stanju oca, da nije utvrđeno ni da je imao potrebu za izdržavanjem da bi se moglo zaključiti da su svjesno i namjerno izbjegavali obavezu pomaganja ocu, isto upućuje da nisu ispunjeni uslovi za primjenu odredbe člana 45. stav 1. Zakona o nasljeđivanju. Stoga je suprotno navodima revizije pravilna ocjena nižestepenih sudova da je ponašanje tužitelja rezultat poremećenih porodičnih odnosa koje tužitelji nisu prouzrokovali, te da se stoga nisu teže ogriješili u pogledu svojih moralnih obaveza prema ostavitelju kao ocu, koji sa njima nije htio imati nikakav kontakt.

Ustanova isključenja iz nasljedstva ima karakter sankcije zbog težeg zanemarivanja obaveza nasljednika prema ostaviocu, pa je stoga njen bitni elemenat subjektivni odnos nasljednika prema vlastitim postupcima, koji se moraju okarakterisati kao skrivljeno ponašanje, a čega prema utvrđenim okolnostima (da ostavitelj kao otac nije nikada izrazio želju da ga tužitelj posjećuju, obilaze, da sa njima kontaktira, nego ih izbjegavao, okretao glavu od njih), na strani tužitelja nije bilo.

U konkretnom slučaju tuženi nisu dokazali svoje sporenje da je postojao zakonski osnov za isključenje tužitelja iz nasljedstva, jer na to ne upućuje niti i jedan izvedeni dokaz, pa se za neosnovanim ukazuju  revizione tvrdnje tuženih da su bili ispunjeni uslovi za primjenu odredbe člana 45. stav 1. Zakona o nasljeđivanju.

Isto tako neosnovano se tuženi pozivaju na presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: 71 0 P 130487 21 Rev od 02.11.2021. godine, tvrdnjom da je drugostepeni sud odstupio od ustaljene praske u primjeni člana 45. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, jer se u istoj radi o drugačije utvrđenom činjeničnom stanju, pa ista nije primjenjiva na predmetni spor, te nije dokaz postojanja različite sudske prakse, niti dokaz da je drugostepeni sud odstupio od  ustaljene prakse ovog suda u primjeni naprijed navedene zakonske odredbe, zbog čega je i ovaj revizioni prigovor  tuženih ostao bez uticaja na pobijanu presudu.

Iz iznesenih razloga ovaj sud nalazi da se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava  jer su sudovi pravilno utvrdili da nisu ispunjeni uslovi predviđeni odredbom člana 45. stav 1. i 46. Zakona o nasljeđivanju F BiH da se tužitelji kao nužni nasljednici iza umrlog Mate Dragoja isključe iz nasljedstva, zbog čega je u ovom  djelu reviziju tuženih valjalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe iz člana 248. ZPP, te odlučiti kao u stavu pravom izreke ove presude.

Međutim, po ocjeni ovog suda nižestepene presude u dijelu odluke o djelimičnoj ništavosti pismenog testamenta pred svjedocima umrlog M.D. sastavljen dana 25.08.2022. godine su zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Naime, odredbom člana 45. Zakona o nasljeđivanju stavom 1.  propisano je da ostavitelj može isključiti iz nasljedstva nasljednika koji ima pravo na nužni dio: 1) ako se on povredom neke zakonske ili moralne obaveze koja proizlazi iz njegovog porodičnog odnosa s ostaviteljem teže ogriješio prema ostavitelju, 2) ako je namjerno počinio neko teže krivično djelo prema njemu ili njegovom bračnom partneru, djetetu ili roditelju, 3) ako je počinio neko od krivičnih djela protiv integriteta Bosne i Hercegovine ili čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom i 4) ako se odao neradu ili nepoštenu životu, a stavom 2. da isključenje iz nasljedstva može biti potpuno ili djelomično.

Odredbom člana 46. Zakona o nasljeđivanju propisani su uvjeti za punovažnost isključenja, pa je stavom 1. propisano da ostavitelj koji želi isključiti nasljednika mora to izraziti u testamentu ili u ugovoru o nasljeđivanju na izričit način i navesti razlog za isključenje, dok je stavom 2. istog člana propisano da razlog za isključenje mora postojati u vrijeme sastavljanja testamenta ili ugovora o nasljeđivanju, a stavom 3. da u slučaju spora o opravdanosti isključenja dužnost dokazivanja da je isključenje opravdano leži na onome ko se na isključenje poziva.

Dakle, u parnici radi utvrđanja osnovanosti isključenja iz nasljedstva, isključeni nasljednik osporava osnovanost isključenja, pri tom dokazujući u parnici da ne postoje razlozi za njegovo isključenje, niti opravdanost primjene samog instituta isključenja.

Iz naprijed navedenih zakonskih odredbi jasno proističe, da institut isključenja iz nasljedstva sam po sebi nije razlog za ništavost testamenta, pa se iz ovih razloga i osnovom odredbi iz člana 45. i 46. Zakona o nasljeđivanju i nije mogao usvojiti tužbeni zahtjev u tom dijelu.

Prednje stoga, što spor o osnovanosti isključenja, obuhvata samo dokazivanje postojanja odnosno nepostojanja razloga isključnja te njihovu opravdanost, i to primjenom odredbi člana 45. i 46. Zakona o nasljeđivanju, dok ništavost testamenta se prosuđuje prema odredbama članova 62., 63., 64. i 65. Zakona o nasljeđivanju, kojim je propisano da je testament ništav ako je zavještatelj bio nesposoban za rasuđivanje, ili nije imao 15 godina, ili je bio natjeran prijetnjom ili prinudom da ga sastavi, ili se odlučio da ga sačini uslijed toga što je bio prevaren ili što se nalazio u zabludi, te ako testament nije sačinjen u formi utvrđenoj u zakonu i pod uvjetima propisanim zakonom.

Okolnost što je po odredbi člana 46. stav 1. Zakona o nasljeđivanju propisano da testator koji želi isključiti nekog nasljednika mora to izraziti u testamentu na nesumnjiv način, sama po sebi  ne dovodi do ništavosti testamenta saglasno odredbama članova 62., 63., 64. i 65. Zakona o nasljeđivanju. Stoga nižestepeni sudovi nisu mogli, samo osnovom odredbi člana 45. i 46. Zakona o nasljeđivanju usvojiti tužbeni zahtjev za utvrđenje da je predmetni testament u jednom dijelu ništav, bez primjene odredbi člana 62., 63., 64. i 65. istog zakona i utvrđenja postojanja razloga za ništavost testamenta upravo po tim odredbama.

Kako u postupku nije utvrđeno da postoje razlozi za ništavost testamenta propisani odredbama člana 62., 63., 64. i 65. Zakona o nasljeđivanju, to su nižestepene presude u dijelu odluke o djelimičnoj ništavosti pismenog testament pred svjedocima umrlog Mate Dragoja sastavljen dana 25.08.2022. godine zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa je u ovom dijelu valjalo primjenom odredbe iz člana 250. stav 1. ZPP reviziju tuženih usvojiti i obje nižestepene presude preinačiti i odlučiti kao u stavu prvom izreke ove presude.

S obzirom na razmjerno neznatan uspjeh  tuženih u revizijskom postupku, a zbog kojeg dijela im nisu nastali posebni troškovi (član 386. stav 3. ZPP), to tuženim nisu ni dosuđeni potraživani troškovi revizijskog postupka. 

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizijskog postupka na ime sastava odgovora na reviziju je neosnovan, saglasno odredbama člana 397. stav 1. u vezi s članom 387. stav 1. ZPP, jer ovi troškovi nisu bili potrebni radi vođenja parnice i zaštite prava tužitelja u ovom postupku, pa je o troškovima revizijskog postupka odlučeno kao u stavu drugom izreke ove presude.

Predsjednica vijeća
Amela Mahić Samardžić, s.r.