Advokat

Okolnost što je nakon razvoda braka jedan bračni supružnik vratio kredit upotrijebljen za izgradnju porodične zgrade ne utiče na veličinu njegovog suvlasničkog dijela nego predstavlja osnov da mu drugi bračni supružnik isplati naknadu srazmjerno svom suvlasničkom dijelu.

Obrazloženje:

"Predmet spora u ovoj parnici je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu njenog suvlasničkog dijela u bračnoj tekovini i protivtužbeni zahtjev tuženog za utvrđivanje veličine udjela stranaka u zajednički stečenoj imovini tokom braka te isplatu 1/2 dijela sredstava plaćenih na ime rata stambenog kredita.

Nižestepeni sudovi su utvrdili: da su parnične stranke zaključile brak 17.6.2006. godine u L. i da je taj brak razveden pravosnažnom presudom prvostepenog suda broj... od 27.4.2012. godine; da je u toku ovoga braka dana 27.10.2006. godine rođen sin stranaka, mldb. S.S.2.; da je bračna zajednica faktički prekinuta 01.7.2011. godine, kada se tužiteljica sa djetetom vratila u kuću svojih roditelja; da je u toku trajanja braka kupljen plac na kojem je sagrađena porodična kuća, a da je novac za kupovinu placa obezbijedio otac tuženog, što predstavlja poklon objema strankama; da su sredstva za gradnju kuće obezbijeđena putem kredita koje je podigao tuženi u toku 2008. godine (radi se o kreditima u iznosima od 40.000,00 KM i 30.000,00 KM); da je nakon faktičkog prekida bračne zajednice tuženi sam otplatio kredite, po kom osnovu je banci ukupno platio iznos od 96.000,00 KM; da tržišna vrijednost sporne porodične kuće sa pripadajućim zemljištem na dan prestanka bračne zajednice iznosi 125.252,00 KM, a na dan presuđenja 130.408,60 KM; da su predmetne nekretnine u katastru upisane kao posjed tuženog, dok se u zemljišnim knjigama vode kao suvlasništvo 27 lica; da je u toku braka tužiteljica povremeno radila, dok je tuženi stalno bio zaposlen u Ministarstvu te da je isti ostvarivao višestruko veću zaradu od tužiteljice; da ulaganja tuženog u gradnju kuće nakon razvoda braka iznose 5.156,60 KM.

Na temelju prednjih utvrđenja nižestepeni sudovi su zaključili da tužiteljici pripada pravo susvojine na spornim nekretninama u omjeru od 1/2 dijela, ali da ona ne može tražiti da joj tuženi isplati 1/2 dijela tržišne vrijednosti njenog udjela jer to pravo pripada samo onom bračnom supružniku čiji je udio u sticanju imovine znatno niži od udjela drugog supružnika. Kako je tuženi nakon prekida bračne zajednice sam otplatio kredite, djelimično je usvojen njegov zahtjev za isplatu 1/2 dijela novčanih sredstava plaćenih po tom osnovu.

Po ocjeni ovog revizijskog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo.

U smislu člana 270. stav 5. Porodičnog zakona ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 54/02 do 63/14, dalje: PZ), za nastanak zajedničke imovine potrebno je da se ispune dvije pretpostavke: prva - da je riječ o imovini stečenoj za vrijeme trajanja bračne zajednice i druga - da se radi o imovini nastaloj "radom" bračnih supružnika. Pojam "rada" kao pretpostavke za sticanje imovine ne treba shvatiti u užem smislu samo kao ekonomsku kategoriju koja bi polazila od neposrednog rezultata rada nego treba imati u vidu i tzv. "posredni rad" kojim jedan bračni supružnik, pomažući drugome u obavljanju raznih poslova u domaćinstvu, ovome omogućava da realno stiče prihode kojima se, u pravilu, najčešće dolazi do imovine.

... Nadalje, okolnost da je zarada tuženog bila znatno veća od zarade tužiteljice ne utiče na veličinu njihovih suvlasničkih udjela u bračnoj tekovini jer se kod ocjene doprinosa stranaka u sticanju zajedničke imovine (član 273. stav 2. PZ) ne uzima u obzir samo visina zarade supružnika već i vođenje poslova domaćinstva te briga o podizanju i vaspitanju zajedničkog djeteta. Isto tako, nema uticaja na veličinu suvlasničkih udjela ni to koja stranka koristi zajedničku imovinu.

Ne mogu se prihvatiti navodi tuženog da tužiteljica nije dokazala da je njen udio u sticanju bračne tekovine isti kao njegov. Naime, postoji zakonska pretpostavka da svakom od bračnih supružnika pripada po ½ dijela zajedničke imovine (član 272. stav 1. PZ), pa je na tuženom bio teret dokazivanja da je njegov udio veći od udjela tužiteljice (član 273. stav 1. PZ), a on to, i po shvatanju ovog suda, nije dokazao. Uostalom, protivtužbenim zahtjevom tuženi je tražio da mu tužiteljica isplati ½ dijela iznosa datog na ime otplate kredita nakon razvoda braka, čime je na posredan način priznao da udio tužiteljice u sticanju imovine iznosi 1/2 dijela.

(...)

Prema odredbi člana 272. stav 2. PZ, bračni supružnici mogu sporazumno podijeliti bračnu imovinu tako da odrede dijelove u čitavoj imovini ili jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom supružniku pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, ili da jedan bračni supružnik isplati drugome novčanu vrijednost njegovog dijela, bez obzira na veličinu istoga. Iz ove odredbe proizilazi da sud ima mogućnost da, umjesto utvrđenja suvlasničkih udjela, jednom supružniku dosudi novčanu vrijednost njegovog udjela samo ukoliko su se stranke o tome sporazumjele, a u konkretnom slučaju takvog sporazuma o diobi nije bilo.

Usvajanje tužbenog zahtjeva bi faktički omogućilo tužiteljici da izvrši diobu zajedničke imovine na način kako njoj odgovara, dok bi, s druge strane, tuženom ta mogućnost bila uskraćena, što je u suprotnosti sa članom 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Način diobe zajedničke imovine odn. izdvajanje suvlasničkih udjela se određuje u izvršnom postupku, u smislu člana 277. PZ, ukoliko se o tome stranke ne sporazumiju na način predviđen u članu 272. stav 2. istog zakona.

U smislu člana 276. PZ, dugovanja bračnih supružnika nastala radi povećanja ili održavanja zajedničke imovine ne utiču na povećanje udjela bračnog supružnika koji se zadužio već taj bračni supružnik ima pravo na naknadu dijela duga koji je sam isplatio nakon raskida zajednice života. Stoga okolnost što je nakon razvoda braka tuženi vratio kredite upotrijebljene za izgradnju porodične zgrade ne utiče na veličinu njegovog suvlasničkog dijela nego predstavlja osnov da mu tužiteljica isplati naknadu srazmjerno njenom suvlasničkom dijelu. Upravo takav zahtjev tuženi je postavio u protivtužbi, a nižestepeni sudovi su, shodno citiranoj odredbi u vezi sa odredbama čl. 279. i 280. PZ, tuženom pravilno dosudili ½ dijela iznosa koji je isti nakon raskida zajednice života sam isplatio po osnovu vraćanja kredita. Taj iznos je utvrđen vještačenjem po vještaku ekonomske struke, a tužiteljica nije ničim dokazala svoju tvrdnju da je nakon razvoda braka tuženi na ime otplate kredita platio samo 10.000,00 KM. S tim u vezi valja ukazati da je tužiteljica obavezana da tuženom isplati samo dio neotplaćenih kredita koji su podignuti u toku trajanja braka, a ne i kredit koji je tuženi podigao nakon razvoda (taj kredit je podignut radi zatvaranja kredita uzetih u toku trajanja braka stranaka i samo ga tuženi otplaćuje).

Neosnovano se u reviziji tuženog prigovara da su nižestepeni sudovi počinili povredu odredaba parničnog postupka time što su odbili njegov prijedlog da se provede novo građevinsko vještačenje, obzirom da je na nalaz i mišljenje građevinskog vještaka M.M. stavio brojne primjedbe. Ovdje je potrebno ukazati da je predmet ove parnice utvrđivanje udjela stranaka u sticanju zajedničke imovine i da za odluku o tome nije bitna vrijednost te imovine, slijedom čega se provođenje dokaza građevinskim vještačenjem ukazuje nepotrebnim. Tržišna vrijednost bračne tekovine će biti od značaja u postupku izvršenja presude donesene u ovom sporu odn. u postupku civilne diobe koji će stranke pokrenuti radi izdvajanja svog suvlasničkog dijela (ukoliko fizička dioba ne bude moguća).

Suprotno tvrdnjama iznesenim u revizijama, nižestepeni sudovi su pravilno cijenili izvedene dokaze, na način koji je propisan odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03 do 61/13, dalje: ZPP).

(...)

Pravilno je odbijen prijedlog tužiteljice da se prekine postupak u ovoj pravnoj stvari do pravosnažnog okončanja parnice koju je ona pokrenula protiv majke tuženog, radi pobijanja pravnih radnji (nakon što je tuženi spornu kuću prodao svojoj majci). Naime, odluka u ovom sporu (čiji je predmet utvrđenje suvlasničkih dijelova stranaka u zajedničkoj imovini) ne zavisi od odluke koja će se donijeti u sporu radi pobijanja pravnih radnji tuženog kao dužnika. Osim toga, u smislu člana 61. stav 1. ZPP, ako parnična stranka u toku parnice otuđi stvar ili pravo koje je predmet spora, to nije smetnja da se parnica među istim strankama završi, a ukoliko tužbeni zahtjev bude usvojen, izvršenje presude se može tražiti protiv lica na koje je stvar ili pravo preneseno.

Prema svemu iznesenom, valjalo je na osnovu člana 248. ZPP odlučiti kao u izreci."

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 166009 20 Rev 2 od 16.2.2021. godine)

Nazad na Stavovi sudske prakse BiH