Pravo da se tužbom osporava odluka poslodavca kojom je izrečena pismena opomena

Tekst odluke

Donesenu odluku o odbacivanju tužbe tužiteljice i ukidanju svih provedenih radnji prvostepeni sud je zasnovao na razlozima u kojima se prvo pozvao na regulativu odredbe člana 97. Zakona o radu ("Službene novine FBiH", broj: 26/16 i 89/18) kao i regulativu člana 104. ovog zakona, a zatim se kod iznesenog nalaženja da se prema sadržini tih zakonskih odredbi u slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radniku ne može otkazati ugovor o radu bez prethodnog pismenog upozorenja, određenog sadržaja i opisa prijestupa, odnosno povrede, pozvao i na Odluku Vrhovnog suda Federacije BiH broj:... od 22.02.2022. godine u kojoj je izneseno pravno shvatanje da poslodavčevo upozorenje radniku na obaveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza, nije odluka protiv koje bi radnik imao pravo na sudsku zaštitu i da takvu tužbu treba odbaciti.

Osnovano se žalbom tužiteljice dovodi u pitanje pravilnost iznesenog stava prvostepenog suda da se u odnosu na podnesenu tužbu tužiteljice ima primjeniti navedeno pravno shvatanje Vrhovnog suda Federacije BiH, pa time i pravilnost odluke prvostepenog suda o odbacivanju tužbe tužiteljice.

Naime, iz obrazloženja navedene Odluke Vrhovnog suda Federacije BiH broj:... od 22.02.2022. godine slijedi da se to izneseno pravno shvatanje tiče regulative člana 97. Zakona o radu kojim u stavu 1. propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je radnik odgovoran za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos, dok je u stavu 2. propisano da se u slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu ne može otkazati bez prethodnog pisanog upozorenja radniku, te je u stavu 3. propisano da pisano upozorenje iz stava 2. ovog člana sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se radnik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkaznog roka za slučaj da se prijestup ponovi u roku od šest mjeseci nakon izdavanja pisanog upozorenja poslodavca, a u stavu 4. je propisano da se kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu utvrđuju vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana.

U tom pogledu je u tom obrazloženju i istaknuto da iz tih odredbi člana 97. Zakona o radu bi slijedilo da se u slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radniku ne može otkazati ugovor o radu bez prethodnog pismenog upozorenja, određenog sadržaja i opisa prijestupa, odnosno povrede, te da pismeno upozorenje koje je tuženi dao tužitelju, nije odluka kojom se u smislu odredbe stave 3. ovog člana u konačnom rješava o pravu radnika, već da je to samo izjava koja nema neposredni pravni učinak i kojom još uvijek nije povrijeđeno pravo tužitelja iz radnog odnosa, jer bez takvog upozorenja nema pretpostavki za otkaz ugovora o radu uslovljenog ponašanjem radnika, pa da se stoga i opravdanost takvog upozorenja ne može neposredno pobijati pred sudom, već se neosnovanost takvog upozorenja može dokazivati u eventualnom sporu protiv odluke o prestanku ugovora o radu.

Međutim, u konkretnom slučaju pokrenuti spor po tužbi tužiteljice tiče se Rješenja tuženog koje je doneseno nakon provedenog diciplinskog postupka koji se vodio protiv tužiteljice, kao zaposlenice tuženog, i kojim rješenjem je tužiteljici izrečena disciplinska mjera Pismene opomene - Upozorenje zbog lakših povreda radne obaveze iz člana 132. stav 5., stav 8. i stav 10 Pravilnika o radu tuženog, pa kako to rješenje nije sadržavalo i izjavu tuženog o namjeri da tužiteljici otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkaznog roka za slučaj da tu povredu radne obaveze ponovi u roku od šest mjeseci nakon izdavanja pisanog upozorenja poslodavca, pokrenuti spor po tužbi tužiteljice, to se ni predmetni spor ne može se smatrati sporom koje ima u vidu regulativa odredbi člana 97. stav 2. i stav 3. Zakona o radu, a takođe i regulative odredbe člana 87. stav 2. i 3. Pravilnika o radu tuženog, pa time ni sporom na koji se ima primjeniti navedeno pravno shvatanje Vrhovnog suda Federacije BiH. Ovo iz razloga što se upravo kod odsustva i izjava tuženog o namjeri da tužiteljici otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkaznog roka za slučaj da tu povredu radne obaveze ponovi u roku od šest mjeseci nakon izdavanja pisanog upozorenja poslodavca, na ovaj predmetni spor i ne može primjeniti stav Vrhovnog suda Federacije BiH, iznesen u Odluci broj:... od 22.02.2022. godine, da se neosnovanost takvog upozorenja može dokazivati u eventualnom sporu protiv odluke o prestanku ugovora o radu.

Stoga, kako je donesenim rješenjem tuženog tužiteljici samo izrečena Pismene opomene - Upozorenje zbog lakših povreda radne obaveze iz člana 132. stav 5., stav 8. i stav 10 Pravilnika o radu tuženog, dakle disciplinska sankcija koja je odredbom člana 136. stav 1. tačka b) Pravilnika o radu tuženog i predviđena za učinjene lakše povrede radne dužnosti, i to bez iskazane namjere tuženog i da će tužiteljici otkazati ugovor o radu bez davanja predviđenog otkaznog roka za slučaj da tu povredu radne obaveze ponovi u roku od šest mjeseci nakon izdavanja pisanog upozorenja, to i tužiteljici pripada pravo da podnesenom tužbom osporava navedeno rješenje tuženog, a time i donesenu Odluku Privremenog školskog odbora tuženog kojom odbijen prigovor tužiteljice kao neosnovan i potvrđeno to prvostepeno rješenje, tim prije ako se ima u vidu ne samo regulativa odredbe člana 176. Pravilnika o radu tuženog, a kojom je propisana mogućnost radnika da se nakon donošenja odluke Školskog odbora po podnesenoj žalbi, a radi zaštite svojih prava, može obratiti nadležnom sudu u roku od 30 dana od dana dostavljanja konačne odluke, već i regulativa regulativa odredbe člana 180. Pravilnika o radu tuženog prema kojoj se izrečena disciplinska mjera pisane opomene - upozorenja unosi u personalni i pedagoški dosije radnika.